Ne zatiri tragove mladosti svoje,
jesen se brzo ukaze na tvom licu,
brze nego sto mislis.

Ne skrivaj suze svoje ranjivosti
okus soli,
sto bijele ,na licu ostavlja ti tragove.

Tvoja suza je jedna od sedam mora
sto tijelo tvoje zapljuskuje
zaobljuje tvoja siljata stijenja,
sto se pijeni na zalu tvome
i bose zapljuskuje ti noge.

Prihvati sva godisnja doba srca tvoga
njegovu radost,njegovu tugu
i obgrli ih jednakom strascu.

Jer kao sto ruza
kroz trnje glavu dize,
tako se iz tuge
radost rada.

I nemoj samoce da se bojis,
cak i kada tvoje grane ostanu bez lisca,
ti pogledaj u miru oko sebe
pazeci da ne precujes radosti zov.

Jer radost se uvijek naslanja na tugu
i kad pijeva
ona uvijek pomalo place
a kad place
tuga bi da se smije
kroz suze
uz trag soli
da te utjesi i smiri,
kad se sve oko tebe  rusi,
kad nista drugo ne zacijeljuje ti rane,
i nista ne uspijeva, boli da odkloni tvoje.

Ps.Zapocnem sa slikama ali tekst nije imao namjeru da se uklopi u kontekst.Rijeci su izabrale svoje pravac,i kao slap su se otisnule u svom pravcu.Nisam ih zeljela preusmjeriti,vec sam ih pustila kao organski plod da se razcvijetaju na bijelom ekranu .Ostavila sam slike,nek one za sebe ispricaju svoju pricu,a rijeci neka veceras nadu svoje utocisce  i plodno tlo svog ponovnog radanja.

Sve se otvorilo suncu.Sve je razotkrilo svoju ljepotu,svoju krhkost,svoju snagu,svoju vjeru  da sve sto je prirodi potrebno,doci ce iz nepresusnog izvora,svakog  radanja.Osvanuo je prekrasan dan! Sunce je jos uvijek visoko na horizontu.Ja ga gledam,upijam u sebe svaku zraku i znam da ono sve puteve zna.Zna sva lica i cela,sve smrznute ruke,poglede bez sjaja i srca uronula u beznade.Ono ce danas stici do svakoga kome zraka treba,kome je dosta hlada i mraza,cutanja i krocenja mimo staza ,obasutih latima  sa probeharane grane..Zastani tu,podigni ruke prema suncu i dopusti mu da te barem na kratko posjeti sta je toplina zagrljaja,glas ljubavi i osjecaj vjecnosti u trenutku kad mislis da je sve tako trivijano,bez ikakvog blijeska i velicanstvenosti .

Znam, mi smo jos djeca

Znam ,mi smo jos djeca,
oko nas je sunce,
uronule noge u dusu pijeska.

Tu je slavuj i zelena trava,
tu je i lik koji mirno spava
tu je planina,tu je i rijeka
hladna,providna od svoje cistine.

Tu je i cvijet,mali modricasti cvijet
tu je i plavetnilo neba,sirom otvoren svijet,
a mi smo jos uvijek tu,sa nogama u pijesku,
razigrani,nasmijanji i sigurni,
kao u krilu majke,
kao kada nas otac za ruku drzi,
kad nas pazi,zasticuje i cuva.

Kada bi sunce ovo prestalo da sija,
cija bi ljubav i sva toplinaova bila,
da je das,nemas cime,
da je das,nemas kome,
al dok me grije,
ja sam kao svoj na svome,
dio grude,kao staklenac na dlanu
presijava se i blista,
na tenutak sa nogama u pijesku,
za trenutak protece pored mene
ona voda ista,
brza, bistra i modra
u dusi svojoj
sunce kupa
zanosna i  cista.

… I koju god stazu odaberes
gazices je sam,
i ma kako trnovita bila,
ne prestajes da se nadas
da tamo negdje,
iza trnja,bodlji i zica,
stoji neko
ko te godinama ceka,
rasirenih ruku
nasmijana lica.

Jedan vapaj,
potreba da sam tu,
da sam jaka,
da mogu da utjesim,
da postavim rame,
da slusam svim culima,
da ustupim prostor,
da se ne prepadnem svoje slabosti,
da kormilo ne preuzme,moja snaga,
vec da moja snaga osnazi tvoju,
za odluke koje donosis sam,
nalazeci prostor u haosu
nalazeci mir izmedu dvije
uzkovitlane misli.

Samo ti spavaj,
predahni u snu,
ja cu drzati strazu,
ja cu biti oslonac,
meki jastuk ispod glave,
korijen sto drzi stablo,
grana sto drzi pticu,
ptica koja leti snazno,
vodena instiktom za opstanak.

I dok se ljulja brod na pucini,
ja sakupljam polupanu parcad
i drzim glavu visoko iznad krsa,
iz strpljenja crpeci snagu.

Proci ce,
smirice se vjetar,
luku ne vidim,
ali znam taj pravac,
Pustam da se uzburlja,
pustam da se skrsi,
sto se skrsiti mora.

Jer,ponekad je potrebna bura
tjeskobu da rasprsi,
uvjeri te da znas da stojis
i kada kosi,
ostavljajuci u plucima prazninu
jedan novi prostor
za tek osvjezeno osjecanje
lakoce disanja i rasterecenosti.

Kada zamor zatvori vrata za sobom,ostaje grudva,gusto satkane tisine.Osjecam je,ugnjezdila se u dusu i trazi od mene paznju.Smijem li joj prici,barem ovlas dotaknuti?Smijem li je pitati koja je svrha,tog naglog pritiska na cula?Jesam li budna i da li je posmatrac,oran za skok sa visoke stijene u dubinu tjeskobe?Dvoumim se,strah me je dubina.Sta ako potonem,sta ako kroz tunel mraka ne uspijem ugledati svijetlo?Sklapam oci,brojim svaki udisaj i izdisaj.Nisam ja,ta koja pokrece dijafragmu,niti sam ja,ta koja odreduje umiranje i radanje celija u tijelu.Koliko puta tako umrem,a da to uopste ni ne primjetim?Koji savrseni sistem preklapanja! Toliko savrsen da ni jedno moje culo ne moze opaziti ovaj dualitet.

Jos uvijek zmirim,osjecam energetsko polje u tijelu.Struji  i tece,i osjeca se kao blagi talas pun trnaca.Zivot burlja,lava zivota protice venama kao rijeka,oglasavajuci se redovitim otkucajem pulsa.Zamisljam snop zute svijetlosti i saljem je u dubinu.Okruzila je srce i tu se i zaustavila.Nije mogla da prode,primjetila je otpor.Razotkrila je mjesto gdje se tjeskoba ucaurila,zabacila sidro i prigusila otkucaje.

Svijetlosti mocna,ne napustaj me sada! Ko ce sastrugati sve slojeve,ko ce srcu sacuvati sjaj?Ko ce mu pokazati put iz vecernjeg lavirinta,maglom prikljestenog,do prozracnosti jutarnje lakoce,ako ne ti?Svijetlosti,raskini sve obruce,raspusti svu strazu i reci im da su slobodni.Reci im da ih ne trebam vise.Otvori vrata na utvrdi i kad udem svaki kamen pretvori u pijesak.Vremenom,odnijece ga vijetar.Osvijetli svaki ugao i onaj najmracniji,tamo gdje svijetlost nikada nije usla i skini okove, svemu sto je zatvoreno u tamnice mraka.A ja cu se drzati mirno i po strani,i necu navoditi oluje i kosmare na tvoju stranu.Necu danas na vjetrenjace,necu izigravati Sizifa,pusticu sve neka tece.Neka sve bude,neka samo bude!

Kisa je padala cijelu noc.Vjetar je divljao i licio na neukrocenu goropad,a prozori su se tresli i cvokotali vjerujuci da ce okviri izdrzati bitku.Kao da je neman,uzela mrak i kisu pod svoje,pa se sa njima satima rve i mjeri pesnice.Jutro su docekali izmoreni i osamuceni od silnog lumperaja,a jos uvijek kao da im nije dosta,kao da vode bitku do posljednjeg covijeka.Nisu ni primjetili dolazak jutra.

Probudila sam se iz kosmara,primijetila malenu plavu fleku,kao osmijeh,na tamnom i prijetecem licu jutra.Obratila sam paznju na zutu svijetlost,osjetila sam da je probila obruc.Nema nazad puta.Svijetlost nadire sa svim raspolozivim trupama i drobi tamu kao grumen soli u saci.Vise nije bilo sumnje,svijetlost se ponovo uselila u srce,razmotala ga u cas,bas kao sto nestrpljive ruke djeteta odpakuju dugo ocekivani poklon,trgajuci papir munjevitom brzinom.

Iz grudi ponovo odzvanja otkucaj,toplina zivotne lave struji venama, obasipajuci me svojom toplinom.Sada mogu opet, jutrom da se nadam,mogu i kada nisi tu ,na tvoje rame da spustim glavu i ti se neces odupirati.Znam! Sutacemo tako skupa,ne otimajuci srcu otkucaj, ne ucutkujuci ga,onda kada on salje poruku,koju rijeci samo znaju da oskrnave.Pusticemo srce da se razotkrije i necemo kriti, ono sto nam ono kaze.Sve drugo bila bi laz,sve drugo bio bi bjeg,a rekli smo necemo od njega bjezati vise.

Reci mi ako hoces.Zar nam nije lijepo ovdje i sada,rastereceni od svih uslova,od ocekivanja i planiranja. Hajde da pustimo srce da nas nadvlada,neka zakoraci,ma kako nesigurno bilo.Ako i padne,podice se,tako je svaki put kad se izmakne podpora.A mi cemo posmatrati izrastanje novih krila,iz mjesta gdje su nekada bili oziljci od bitki.Pusticemo, nek se vinu i nista vise nece da nas brine u bezgranicnom prostoru,u kome smo ti i ja danas ukrstili puteve.

Pomisli da jesi,

pomisli da si se probudio

pomisli da se moze

pomisli o ljepoti slobode,

ja ti je dajem,

slobodan si jedino blizak

i kada si tu 

i kada si zimski ziman.

Na stanici rastanka,
cupanje vlakana utrobe,
sve bi da vam kazem,
mozda najbolje da slazem,
da sam ok,
da mi nista ne ulazi pod kozu tijesnu.

Kad bi mogla sve zadrzati na povrsini
poslije rukom mahnuti i otresti kao trunke prasine
tek slucajno pale.
Ne polazi mi od ruke,
uvuklo se pod kozu
suvise duboko
i pustilo korijen.

Ako povucem,
samo cu napraviti gore.

Suze,sto ko bujica naviru
odaju me.
A ja ne marim,
ne osvrcem se
i nije me briga sta misle.
Ja imam pravo na svoj prostor,
u gusto nacickanom vozu.
Ja imam prostor pod mojim staklenim zvonom,
prozirinim za poglede,
zatvoren za bilo kakvo milosrde,
za zal i saosjecanje.

Ne trebas mi nista reci nepoznati covijece,
ti ne znas,
a i da znas
kakva vajda.

Nosim,prenosim i burljam tajno,
sutim,jer rijeci nemam,
grlo je presusilo,
kroz dva oka,
sto vas vidjese
kroz zatvorena staklena vrata.

A toliko sam imala reci,
mada se tjesim da vi poznajete moju sutnju bez rijeci,
nogama dodirujem zemlju
a na njoj nisam,
trenutak me je izcupao
pa se lelujam kao na vjetru,
na sjedistu voza,
sama,
medu masom svijeta,
svako svojim putem hita,
ne poznajemo se,
samo djelimo jedno vrijeme,
jedan trenutak
rastanka,
mozda za uvijek.

pjesma ova,kao sjecanje…………. kao nevidljiva ali neraskidiva nit naseg postojanja.

Receno ili presuceno
to ne mijenja stanje,
ono previre,
uranja i izvire,
plavi i natapa
ledene sante otapa krisom
i kao vjecnost
vibrira u srcu

… sutke.

 Titranje sjenki

 Cvijete,sto mirisom me opi,

sto zarobi me , davanjem svojim

precutno prenoseci poruku,

koju samo ti i ja znamo,

ne govorimo nista,

samo se gledamo blago

i cutimo u mraku,

plamenom svijece obasjani,

titramo ,

mi,dvije sjenke

u pucketavom plamenu ,

razbuktani.

Kisa se slijeva,

niz lice necujno klizi,

prikriva suze,

sto brazdama uz kisu teku.

Napustaju trenutak

iz utrobe zov i jeku

i odlaze kao camci ,

niz rijeku

…….. necujno.

Iz ruku mi izmices,

curis i istices,

necujno,

kroz proreze izmedu prstiju.

Rasprsujes se u hodu,

nosen vjetrom

nestajes i gubis se

medu milionima zrnaca.

Pustam te da lebdis,

ne krotim te i ne zauzdavam,

ne bi bilo svrhe.

Znam,

covijek uci dok je ziv.

Bistra voda

i kamen u dubini……  

Jel’ to isti onaj,

sto ga zvahu

kamenom spoticanja

i sto ga bacise

rijeci u zagrljaj,

da mu ona tijelo vaja

i od njega oblutak

pitom stvara,

tek toliko da na dlan stane,

izgubivsi spoticaj svaki,

kao i sijecanja

na prohujale dane.

     <3    

Sklopi oci,

utoni u snove,

medu bajke,…gdje te cekam. 

Naci ces me,

prepoznat ces me lako,

samo slijedi zvuke,

prema meni ispruzi ruke

i oslusni….

Oslusni kroz ritam,

svakog otkucaja srca,

sto te meni u zagrljaj ,

vodi pravo.

Kad bi mogla

 da te zagrlim,

i

da izkljucim,

svaki uticaj sjecanja,

na intenzitet trenutka,

ucinila bih to,

vjeruj mi ,

bez dvoumljenja.

Al’ ne mogu,

ne zamjeri mi.

Kada bih mogla,

zbaciti sa sebe,

sve ono,

cime sam opasana,

stala bih pred tebe

iskrenija,

al’ ne mogu.

 Uvijek bi

postojala sumnja

u fair play igru,

i sumnjicavost

bi izvirivala,

da pokaze

svoje ruzno lice,

kao spodoba.

Ne mogu,

ne zelim,

trezvenost kaze,

dok u isto vrijeme,

perfidno,

srce laze.

Al’

sta vrijedi,

trositi vrijeme,

vagati

 praviti prognoze

i svaki put,

biti tako,

 nepokolebljivo

saglasna sa sobom,

da ne vrijedi ,

napora i truda

i da je iskustvo

uzelo danak.

Sada  se stiti,

okrece glavu

u stranu,

da ne gleda

i najradije bi,

u nistavilo

zaronila, 

zatvorila oci,

usta i usi

i negirala

svaki talas,

svaki pomen

koji kao eho,

odzvanja, 

imenom tvojim.

Idi….

ostavi me samu,

dok muzika svira……

ovo srce,

trazit ce samo,

svoj ritam i mir…….

bez tebe.

Kako na javi,
tako i u snu…..

Ti si uvijek prisutan,
zastitnicki nadvijen,
omotac si tijelu,
blogosti pun,
sa osmijehom
i namjerama,
dobrocinitelja.

Ti si moj pratilac,
moja,prva jutarnja zraka,
sto se zemlji nesebicno daje,
bez uslova,
bez dvojbe.

Ti si izvor bistre vode,
kristalno cist i pitak,
kao eliksir za dusu,
ljekovitosti kap.

Ti si stub i stijena,
i slamka,za koju se hvatam,
kada tonem,
kada padam,
kada postajem nevidljiva,
sebi i ljudima,
prosto nejasna,
daleka,
nedokuciva,
cutljiva mumija.

Ti si uvijek tu,
ni sa kim te ne dijelim,
jer kako dijeliti,
nedjeljivo,
kako, otkinuti meso i kosti
i izbaciti te iz krvotoka,
kada svaka celija u meni,
nosi tvoj kod
i
kada je moja snaga i vitalnost
ovisna,
od svakog novog ,
formiranja i radanja,
jednostavnog,
ciklicnog procesa,
u kome sve pocinje
i
zavrsava se
sa tobom.

Ko je svijetlost,
a, ko tama,
tesko je reci,
jer, oba se stanja
nalaze u nama.

U vrtlogu osjecanja,
smijenjuju se,
kao noc i dan.

Kao ponor
i
vaskrsenje,
kao san,
kao bdijenje,
nad granicama,
koje,
smijenjuju strazare.

Korake brojim,
one lake,
kao,
perjanice veo,
al’ ,
i
one teske,
gvozdenim okovom
stegnute.

I opazam …..

kako se tama
poigrava sa nama,
skrivena,
za cosak,
viri joj sjena,
u crninu odijevena,
a,
od svijetlosti krije lice,
sakama nesanice,
bjezeci od
svijetla,
svitanja
i
radanja dana,
ciji,
dolazak predosjeca,
povlaceci se…..
instiktivno……….

 

U mracnom mulju

savio klicu,

korijen opstanka,

iz vodenog hlada.

Od klice – svijetlu,

iz anonimnosti – pogledu,

sto,ozari mi lice,

od ljepote,

prizora na vodi.

Svijedok sam,

da je suncu,

s jutrom,

otvorio

lati nadanja,

i da ga svijetlost

uplasila nije.

Suvise je mraka,

prijetilo i bdilo

u hladu predaje,

zacrtanom toku

izranjanja.

Reci mi da je sve laz,

reci mi,

da je sve bio plod,moje maste

i da se nista ne poklapa

sa stvarnoscu.

Reci sata zelis i hoces,

ja cu i dalje

vjerovati ocima i srcu,

oni su bili svijedoci.

Veceras cemo gledati u nebo,
nadati se razvedrenju,
Prizivacemo zvijezde,
da nam trepere
i sjaje, budno.

Molit cemo za spas,
snagu nepromocivosti,
izdrzljivost bedema,
znojem kaljenim.

Grlit cemo raskos,
prosutu,
u neobuhvatno
i pretvoriti je u oganj zivi.

Sagorit cemo do pepela skupa,
i ponovo se izdici,
iz mira garezi,
oceliceni.

Uz kliktaj,
pobjesnjelih boja,
iz ognja iskaljeni,
nikada vise,
sjetni,
necemo tapkati u mijestu,
vec cemo se vinuti nebu,
u zvijezdani obruc,
u polje pripadanja,
medu svjetlucave iskre,
nebeske raskosi.

Veceras cemo gledati u nebo,
veceras cemo gledati u nebo.

 Mislis da si previse komplikovan.

Pitam te,ko to nije?

A  onda nalazis novu ispriku

za kukavicluk

i opravdanje

za predugo stanje ucmalosti

i letargije,

u kojem ubjedujes sebe

da ti je lijepo

i da gledanje u plafon,

je neka,

sasma uzvisena radnja,

samo boemima

dodjeljenja.

Bez zasjede,
strpljivog cekanja,
ti se pojavis.Niotkuda…..

Prostrujis mozdanim vijugama,
presusis izvor,
onaj iz koga pijem,
crpim krepkost,
savitljivost tijela,
odakle,
dosezem daljine,
na ciji put krecem,
sama….. Nezovem te,
ali ti uvijek dodes,
doskitas se kao pseto,
sumnjive rase,
navratis po potapsaj,
gladenje po dlaci,
u znak miroljubivosti,

prihvatanja,sta li?

Ali ruka se nepomjera,
tjelo sklupcano,
na boku,
i nista se tu vise
neobazire na tebe.Dosao si,
al’ nista novo nemas
da mi kazes.Vostano lice,
izbljedilo,
dogorijeva
samo od sebe,
i gusi se kao
plam svjece,
pred naletom
jutarnjeg provjetravanja,

svjetlosti zrake

i svakodnevne,

ulicne graje.

Tamo negdje,
u prostoru zaborava,
spava
mirom protkana,
snena ruka,
zamrznuta u vremenu.

Osta u vazduhu,
sledena,
njena pozivnica,
zapecacena
godinama,
sto prodose,
zauvijek………..

Hrapavo jutarnje mumljanje,
melodicnost glasa na stand by-u.
Pjevalo se ,gromoglasno,
izazivale granice izdrzljivosti,
glasnih zica,
vec dugo nepodmazanih.

Prvih par pjesama su prosle glatko,
a onda je nastupilo lagano naprezanje.
Trebalo je pratiti tempo one ugladene
gospode, koja su bez naprezanja
i sa minimalnim otporom, pustali
zvonke zvuke iz njedara.

Zalij vodom pa da klizne,
da se otme jedan refren
ili cu da pjevam ili da stanem,
njemoscu kontinuitet da prekinem.

Ispucale zice,pod navodom, glasnice.
Sta cu od njih sada ?
Zjevam i htjela bih da kazem,
a glas neda rjecu prednost,
vec se poprjecio u grlu i struze,
nemilosrdno mamuzama,
bocka i kinji.

Hocu nesto da ti kazem
al me njemost sputa,
prevari me i odgurnu
i skrenu sa glavnog puta.

Zapjevati jos nemogu
niti rjec ispustit neku,
samo korak,otrze se bez zvuka,
bez najave ostadoh njema,
u tisinu spakovana,
osudena na govor prstiju,
cije znakove ne poznajem.

U redu,cutacu danas
i bicu mirna kao bubica,
skuhacu caj,
prekriti se cupavim prekrivacem,
zagnjuriti glavu u knigu
bezvucnih rjeci,
i citat cemo se
bez glasa.

Iako zvuci kao neka otrcana fraza,
ja nisam nikakva mamina maza,
mozda samo toplini hrlim
bez rijeci i bez glasa.

Danas sam blagoscu posuta,
mirisnim tragom nabubrele smokve,
omadijana.Zrela ljetna hladovina,
ispod plavetnila nezasitosti…..

Mogu li zaustaviti vrijeme,
zamrznuti ga,
snagom volje,
samo jednim pogledom obuzdati,
da stane,
kao val sa ljetnje razglednice,
destinacije BY NIGHT……

* 1 * 

Ako zavuces ruku u dzep,

neces tamo nista naci,

sto ce zadovoljiti

tvoju znatizelju

i

 nahraniti tvoju sumnju,

od koje ni ti ni on ,

nemate nikakve koristi. 

Jedino sto ces naci je

stid i puko nepovjerenje.   

* 2 *

Unatoc budenju

zbog nocnih mora i trzavica,

zadobijenjim ,

od negiranja sebe,

ustajes da popravis masku,

pocesljas vlasii, napudras usijano lice.

 Kezeci se u prazno,

ubjedujes sebeda si sjajna,

sa maskom

rutiniranom rukom kamenorezca ,

isklesanom.   

* 3 *

 Igras li jos uvijek igru,

vec u startu predodredenu za ,

nekolicinu standardnih pulsiranja

ili,

njemo precutkujes zapazeno,

i mislis da tjelo nije registrovalo, 

gorak ukus bljutavih rijeci,

neprevaljenih preko ispucalih usana ?