Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)

Argument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.

Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.

Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.

Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007.  U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.

Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.

Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.

Sretan Božić, ili ako ne slavite religijske blagdane onda Sretan Zimski Solsticij, svima a posebice čitaocim bloga.

Još par dana bezbrižne zabave i druženja, a onda bi se mogli početi i brinuti. Prihodi su najzanimljivi dio pororačuna za 2009. a evo punjenje usporava u 3 kvartala ove godine, kad je ekonomski rast bio sigurno veći nego što ćemo imati kroz isto razdoblje 2009. Porezni prihodi podbacuju, a što možemo očekivati sljedeće godine. Vlada računa na rast BDPa od 2% u 2009. dok privatne institucije računaju na rast između 0.5 – 1%. HNB računa na 1%. Rast od 1% je za neke i “utjeha”. Iz Poslovnog:

Iz kvartala u kvartal podaci o izvršenju proračuna potvrđuju usporavanje tempa punjenja državne blagajne. Prihodi državnog proračuna nakon devet mjeseci još bilježe solidan rast u odnosu na isto lanjsko razdoblje (sa 87 milijardi veći su od lanjskih za sedam milijardi), ali dinamika je znatno sporija nego u prvom i drugom tromjesečju.

S devetomjesečnim podacima međugodišnje stope rasta prvi put pokazuju i zaostajanje za tempom rasta predviđenim rebalansom za 2008. A loše je pritom to što će upravo s podacima za listopad, studeni i prosinac stići potvrda znatnijeg usporavanja u punjenju proračuna. Slabiju poreznu berbu sugeriraju statistički podaci koji su dostupni s manje vremenskog odmaka, poput kretanja u trgovini na malo. Na to je upozorio i ministar financija Ivan Šuker za nedavnog donošenja proračuna za 2009., ističući kako bi prema trenutnom tempu punjenja proračuna ispalo da već jesmo u recesiji.

Hrvatska nema službeno tijelo koje datira recesiju, ali i bez službenog glasa ne znači da nismo u počecima recesije. Upravo trgovina na malo je jedan od bitnijih pokazatelja, a bilježi realni pad u trećem kvartalu. Ne zaboravimo da nije nužno potrebno zadovoljiti onu šablonsku definiciju od “dva uzastopna kvartala negativnog rasta” da bi ekonomija bila u recesiji. Vrhunac poslovnog ciklusa označava kraj rasta (ekspanzije) i nakon toga sljedi silazna putanja, tj. recesija. Ponekima, vrhunac ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj dostignut je još krajem 2007. U 3. kvartalu 2009., za vrijeme turističke sezone, rast može biti 2% a u svim ostalim stagnirati ili čak zabilježiti blagi pad od -0.5%. U takvim uvijetima nikakvi poslovi osim sezonskih neće biti stvoreni. Miriše na recesiju.

Čitam i gledam kroz tek objavljen IMFov World Economic Outlook. WEO je uvijek vrlo zanimljiv (u nedostatku boljeg opisa koji sigurno postoji), pun kvalitetnih podataka i tema van samog stanja poslovnog(ih) ciklusa. Na njemu radi skoro 2000 ekonomista ako se uzme u obzir svi u IMFu, no glavninu čini 10-15. Svakako preporuka za pogledati, tj. pročitati određene djelove. Drugo poglavlje donosi državne i regionalne perspektive. U medijima smo mogli pročitati da je smanjena procjena globalnog rasta na 3.7%, sa prijašnjih 4.1%. Da bi došlo do globalne recesije, stopa promjene ne mora biti 0% ili negativna. Globalni rast od oko 3% se smatra (IMF smatra) globalnom recesijom.

Za Hrvatsku 2008. IMF prognozira:

• smanjenje stope rasta na 4.3% u 2008. godini, i 4% u 2009. (Stope će se revidirati u jesenjem izdanju WEO. Bitniji je trend od samih brojki. Trend se svakako kreće na dolje.)
  
• stopa inflacije za 2008. 5.5% (2.9% u 2007.)
• pogoršanje tekućeg računa platne bilance, -9% BDPa za ovu godinu.

Za čitavu regiju Nove Europe bez Turske (Emerging Europe) rast bi trebao usporiti sa 6.2% u prošloj na 4.7% u ovoj godini. Najveće usporavanje je u Baltičkoj regiji (primjerice Estonija je u 2007. rasla stopom 7.1%, a za ovu godinu prognozira se rast od 3%). Rast u Jugoistočnoj Europi sa 6.2% u 2007, usporava na 5.2%. Za našu regiju rast najmanje usporava.

Mala je utjeha da sada ekonomski rast najmanje usporava u JIE od svih regija Nove Europe. Konvergencija prema per capita GDPu euro zone je godinama najsporija upravo u JIE. (Graf na lijevo. Cijela slika u pdfu ovdje.)

A critical issue for the region’s outlook is the degree to which external bank fl ows could be disrupted by financial turbulence in mature financial markets, especially by losses sustained by western European banks.

Rast u većini zemalja je potaknut snažnom domaćom potražnjom (većom od domaće proizvodnje), što povećava deficit tekućeg računa. Potražnja je održana zbog visokog rasta kredita, potaknutog kapitalnim uplivima. Krediti su uglavnom financirali netrgovinske aktivnosti, nekretnine i potrošnju kućanstava. Uz to, u nekim zemljama prociklička fiskalna politika je dodala već snažnoj domaćoj potražnji. WEO sažima:

The region’s strong performance has been supported by large capital inflows but could be jeopardized by tightening conditions ahead. FDI accounted for about 40 percent of net private capital inflows in 2007, but the remainder was largely in the form of potentially more volatile bank flows, typically from affiliated banks in western Europe. By mid-2007, western European
banks held assets of about $1 trillion in the region. These bank inflows, in turn, contributed to fuel rapid domestic credit growth, with loans often denominated in foreign currencies and at variable interest rates. Outstanding claims held by western European banks are highest for countries whose banking systems are largely foreign-owned.

Izvještaj dodaje da je izloženost europskih banaka američkom subprime sektoru (nasuprot JIE) oko $250 milijardi. No ta izloženost je povezana sa bankama u UK, Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj, dok plasiranje kredita zemljama I i JIE dolazi iz Italije, Austrije i Skandinavskih zemalja. Grafički.

Daljnji sljed događaja u JIE ovisi globalnim razvoju okolnosti. Ukoliko vanjske okolnosti ostanu kao sada (capital flows to emerging Europe moderate in an orderly manner—with a modest reduction in private capital inflows matched by a slower accumulation of foreign currency reserves), fiskalna politika (IMF=It’s Mostly Fiscal) bi trebala blago usporavati pregrijane ekonomije Istočne Europe.

…in countries with flexible exchange rate regimes, this would lower the burden on monetary policy, and in countries with fixed or tightly managed exchange rates (the Baltic countries, Bulgaria, and Croatia), fiscal
tightening is the main tool available to dampen domestic demand and preserve competitiveness. Restraining the growth of public sector wages and pensions also has a role to play (including in Bulgaria, Estonia, and Romania), as do labor market reforms to boost employment….

Ukoliko dođe o pogoršanja fiskalni stimulus bi bio moguć, obzirom na dugoročnu fiskalnu sliku i level javnog duga. Nije svaka zemlja u dobroj poziciji.

Još dva grafa za kraj.

Sada kad je BDP za posljedni kvartal objavljen imamo potpunu sliku o rastu prošle godine. Posljednji krvartal 3.7%, za čitavu 2007. 5.6%, najviši rast od 2002. Evo kako izgleda na grafu po kvartalima i godišnje.

Podaci BDPa za posljednji kvartal 2007. godine su izašli i proizveli salvo novinskih natpisa, uglavnom negativnog, sumornog tona. U najbolje slučaju reakcija je da je ekonomski rast od 5.6% za 2007., ukoliko pretpostavimo da je točan, lijep, ali obeshrabrujući jer se nadalo višem rastu za godinu. Ekonomist ZABAe Gorna Šaravanja iako je očekivao usporavanje rasta, ipak je iznenađen ovako niskom brojkom za posljednjih kvartal. Večernji to naziva “neispunjenim nadama” i naglašava činjenicu kako “zaostajemo u brzini rasta za svim naprednijim tranzicijskim zemljama.” Bit će da Hrvatska ekonomija puca po svim strukturnima šavovima. Ali nije tako! Ovaj pesimizam plod je neinformiranosti i potpune zablude oko podataka veličine ekonomije te tako podataka oko ekonomskog rasta. Ne samo da rastemo brže od ostalih zemalja u okruženju, već smo i premašili neke od srednje europskih zemalja s kojima se uspoređujmo!

Zabluda leži u činjenici da statističari/ekonomisti u DZS mjere veličinu ekonomije po starom mjerilu Bruto Materijalnog Proizvoda (BMP) ili u Jugo terminologiji “Socijalni Proizvod.” Službeno, na papiru, metodologija izračuna je promjenjena kao što se i novi izračun vrijednosti svega proizvedenog zove BDP. No, to je i dalje, BMP. On isključuje sve “neproizvodne” djelatnosti i sektore, ponajviše financije i bankarstvo (u velikom razvojnom zamahu u Hrvatskoj) zdravstvo (gdje postoje i privatne usluge u Hrvatskoj) edukacija i ostale “neproizvodne” usluge. Primjerice, edukacija je uklonjena/ne koristi se vjerojatno jer ne donosi dodanu vrijednost, uz naravno već znanu averziju komunista prema svim oblicima kapitala, uključujući ljudski.

Tako umanjena ekonomije, koja zbraja defacto samo dodanu vrijednost proizvedenih dobara, podcjenjuje veličinu ekonomije za 15 do 20%, možemo sa sigurnošću i pretjerati i reći 30%. Pošto primjerice financijske usluge, u snažnoj ekspanziji sve ove godine, nisu uključene u izračun rasta, kao ni mnoge obrazovne usluge, obrambena industrija i slično, rasta ekonomije je zapravo veći u posljednjih 10 godina za dobrih 30 posto. Evo kako te upotpunjene stope rasta izgledaju.

Prema tome, prosječna stopa rasta u razdoblju 1996-2006, nije “niskih” 4.2%, već odličnih 5.4%, što je iznad prosječnog rasta svih zemalja regije. Uz toliki rast, potrebno je otprilike 13 godina da se BDP udvostruči, nasuprot 16 godina uz prosjenčni rast od 4.2%. Znači, odlično nam ide i NEMA mjesta sumornim ocjenama!

from online.wsj.com posted with vodpod

O pozivu Bill Gatesa za stvaranjem kreativnog kapitalizma koji će, kroz drugačije poslovne modele, biti orijentiran prema potrebama siromašnih ste već čitali ili makar čuli. Ja sam izdvojio ovaj video u kojem je WSJ razgovarao sa njime malo prije Davosa. Ideja Gatesa je potaknuti kompanije da proizvode, servisiraju i misle o najsiromšnijim na svijetu, ne koncentrirajući se samo na tržišne mogućnosti i profit. “Takav sistem bi imao dvostruku misiju: ostvarenje profita i unaprijeđenje života onima koji ne uživaju pune pogodnosti tržišnih snaga” kaže Bill Gates. Uz video, prenio sam i odgovor Bill Easterlya, ekonomista sa NYU i autora dviju odličnih knjiga – The White Man’s Burden (2006) i The Elusive Quest for Growth (2001). Gates je rekao da posjeduje The White Man’s Burden, ali da je mrzi – ništa novoga od filantropista koji je suočena sa kritikom. Na Davosu 2007. Gates je oštro i glasno reagirao na Easterly-ovo objašnjenje kako sva pomoć Africi nije podigla ekonomski rast u posljednjih 50 godina. Očekivano, za Gatesa filantropista su važnija druga mjerila standarda od “samog” ekonomskog rasta, naravno ona koja pokazuju na uspijehe filantropije – veća pismenost ili korištenje cjepiva primjerice. Ali, Gates je rekao da je na njegovo razmišljanje utjecala i knjiga Good Capitalism, Bad Capitalism and the Economics of Growth and Prosperity (o kojoj sam ja već pisao). Gates je vjerojatno iz nje dobio ideju o “kreativnom kapitalizmu” kao petoj vrsti uz 4 već postojeće vrste kapitalizma opisane u toj knjizi. No, izgleda da je preskočio 2 poglavlje koje govori o apsolutnoj vitalnosti ekonomskog rasta za povećanje životnog standarda. Da ne dužim…..

Why Bill Gates Hates my Book

This newspaper reported recently that Bill Gates hates my ideas. I have no hurt feelings, at least nothing that months of intensive psychotherapy can’t cure. Mr. Gates, after all, has allied himself with the foreign aid establishment. This establishment is notoriously sensitive to criticism from people like me, who find no evidence that the aid industry’s grand schemes are actually lifting anyone out of poverty.

Mr. Gates has now put forward his own scheme — “creative capitalism” — in a speech at the recent World Economic Forum in Davos. He argues that today’s capitalism does not benefit the poor. For Mr. Gates, regular capitalism works “only on behalf of those who can pay.” While entrepreneurs fall all over themselves trying to meet the needs of the rich, “the financial incentive to serve [the poor is] zero.” As a result, basic needs such as food and medicine go unmet.

Mr. Gates seems to believe that the solution is to persuade for-profit companies to meet the poor’s needs by boosting the “recognition” of corporate philanthropy. But the dossier of historical evidence to suggest this would work is as thin as Kate Moss on a diet. First of all, the recognition motive has proven to be awfully weak compared to the profit motive. Otherwise we would have had a lot more than the $5.1 billion of annual American corporate philanthropy to the Third World (as of 2005, which has the most recent reliable figures). That was four one-hundredths of 1% of the $12.4 trillion of U.S. production for the free market. Is it really the poor’s only hope that the Gap will donate a few pennies per sexy T-shirt for AIDS treatment in Africa?

Profit-motivated capitalism, on the other hand, has done wonders for poor workers. Self-interested capitalist factory owners buy machines that increase production, and thus profits. Capitalists search for technological breakthroughs that make it possible to get more output for the same amount of input. Working with more machinery and better technology, workers produce more output per hour. In a competitive labor market, the demand for these more productive workers increases, driving up their wages. The steady increase in wages for unskilled labor lifts the workers out of poverty.

The number of poor people who can’t afford food for their children is a lot smaller than it used to be — thanks to capitalism. Capitalism didn’t create malnutrition, it reduced it. The globalization of capitalism from 1950 to the present has increased annual average income in the world to $7,000 from $2,000. Contrary to popular legend, poor countries grew at about the same rate as the rich ones. This growth gave us the greatest mass exit from poverty in world history.

The parts of the world that are still poor are suffering from too little capitalism. Foreign direct investment in Africa today, although rising, amounts to only 1% of global flows. That’s because the environment for private business in Africa is still hostile. There are some industry and country success stories in Africa, but not enough.

Mr. Gates also announced his foundation is starting “a partnership that gives African farmers access to the premium coffee market, with the goal of doubling their income from their coffee crops.” This is fine as a modest endeavor to help a few Rwandan and Kenyan coffee farmers, but it’s hardly going to remake capitalism. The main obstacles to exports in poor countries are domestic ones like corruption and political strife, not lack of interest from rich-country buyers for premium coffee.

Moreover, how do philanthropists choose just which product is going to be the growth engine of a country? Much research suggests that “picking winners” through government industrial policy hasn’t worked. Winners are too unpredictable to be discovered by government bureaucrats, much less by outside philanthropists. Why did Egypt capture 94% of Italy’s import market for bathroom ceramics? Why did India, an economy with scarce skilled labor, become a giant in skill-intensive IT and outsourcing? Why did Kenya capture 39% of the European market in cut flowers? Why did tiny Lesotho become a major textile exporter to the U.S.? Why did the Philippines take over 72% of the world market in electronic integrated circuits? Because for-profit capitalists embarked on a decentralized search for success.

Sure, let those who have become rich under capitalism try to do good things for those who are still poor, as Mr. Gates has admirably chosen to do. But a New-Age blend of market incentives and feel-good recognition will not end poverty. History has shown that profit-motivated capitalism is still the best hope for the poor.

Mr. Easterly, professor of economics at New York University and visiting fellow at Brookings, is the author of “The White Man’s Burden: Why the West’s Efforts to Aid the Rest Have Done So Much Ill and So Little Good” (Penguin, 2006).

See all of today’s editorials and op-eds, plus video commentary, on The Editorial Page

U SEEbiz čitam blago afirmirajuću reakciju Sanadera na predviđanja Rohatinskog da bi realni rast mogao iznositi samo 2% ove godine. Iako nema službene izjave toga, Rohatinski je to rekao Šprajcu prije njegovog nastupa u Dnevniku, a on to prenio na svom blogu. Nitko od najvećih novinskih kuća to nije prenio iako je “mini ekskluziva”. Upravo bi ta vijest trebala potresti burzu koja je forward looking. Još u Prosincu je HNB u službenim projekcima monetarne politike za 2008. predviđao rast od 5.1% za ovu godinu, a inflaciju iznad prosječne 2.8% za 2007.

Za Siječanj se očekuje godišnja stopa rasta inflacije slična onoj u Prosincu, moguće sa većom vjerojatnošću da bude viša nego niža, inflacija ovisi o prošloj inflaciji, cikličkim faktorima i šokovima ponude. Ukoliko se poduzmu odgovarajuće mjere, a HNB ih poduzima za Vladine mjere treba pričekati proračun, ne bi trebalo doći do inflatorne spirale. Loša vijest u tome jest da se inflacija neće ohladiti u kratkom roku, sigurno ne bez plaćanja cijene, pogotovo ako je glavni uzrok prijašnje povećanje potražnje koje sad treba smanjiti ili će se samo prirodno ispuhati. Ako kratkoročno želimo smanjiti inflaciju, mogli bi to platiti periodom sporijeg rasta. Po jednoj verziji objašnjenja, sporiji rast bi trebao povećati slobodni kapacitet ekonomije i tako držati pritiske na povećanje cijena pod kontrolom. No, sporiji rast znaći i veća i duža nezaposlenost.

No, porast inflacije u zadnjem kvartalu 2007. i sada u nastavku 2008. je prvenstveno u porastu cijena prehrambenih proizvoda i naftnih derivata, tj. troškovna inflacija. Na takve negativne šokove ponude, pogotovo svjetskih razmjera, monetarna i fiskalna politika ima manje utjecaja, pogotovo u malim zemljama koje nemaju utjecaja na svjetske cijene sirovina. (Izvor energije se može diversificirati, primjerice poput Danske koja se odlučila na energetsku neovisnost nakon posljednjeg naftnog šoka, no to je dugotrajni proces.) Stopa inflacije je porasla gotovo svugdje u svijetu zbog porasta cijena hrane i energenata pa je to “globalna tema”, ne specifična samo za Hrvatsku i regiju. Drugo je što je vjerojatno vidljivija u Novoj Europi sa specifičnim tečajnim politikama i većim deficitima tekućeg računa. Zemlje sa neovisnijom monetarnom politikom, poput Češke i Slovačke, imaju oštrije monetarne uvijete i lakše se nose sa inflacijom. Hrvatska, kao visoko euroizirna zemlja, ne spada u tu skupinu i monetarna politika se služi tupljim, kvazi-tržišnim alatima.

Sa sadašnjom stopom nezaposlenosti oko 11% dok se prirodna stopa procjenjuje na oko 7%, ekonomija ima slobodnog kapaciteta. Ta razlika predstavlja neiskorištene resurse koji bi trebali držati inflatorne pritiske pod kontrolom od strane potražnje. Za sada su dominantni uglavnom negativni šokovi ponude koji uzrokuju povećanu inflaciju, nakon koji nema lijepih odgovora i scenarija u kratkom roku. Ali, ekonomski rast je tokom 2007. ipak bio iznad potencijalnog godišnjeg rasta od oko 4.3%, što je dugoročno neodrživo uz ovakvu strukturu ekonomije te je predstavljalo povećanje potražnje od strane privatnog (pad nezaposlenosti i rast plaća) i državnog sektora. Upravo je ekonomski rast iznad trenda jedan od većih faktora u bržem punjenju državnog proračuna, koje je potom omogućilo veću državnu potrošnju uz dodatni “imperativ” izborne godine.

Državna potrošnja u prvoj polovici 2007. je porasla za 2.8%, dvostruko više od 1.4% porasta u istom razdoblju 2006. Porast državne potrošnje na naknade za nezaposlene (sa 1000kn na 1200kn) i dobra i usluge u drugoj polovici 2007. je očekivan na 13.6% u odnosu na drugu polovicu 2006. Najvažniji cilj fiskalne konsolidacije je smanjenje državnih rashoda u BDPu, uz smanjenje deficita. Prvi nije postignut, dok drugi jest. Država je pridonjela i značajnom rastu osobne potrošnje u 2007., primarno kroz povećane transfere (doplataka, porodiljni) i povrat duga umirovljenicima. Najveća isplata duga umirovljenicima od oko 2 milijarde KN je iznosila upravo u prosincu što se prelilo u osobnu potrošnju. Najviše osobna potrošnje u košarici ide upravo na hranu. Naravno, uz sve to nemoguće je zaboraviti rast kreditnih plasmana stanovništvu. HNB nastoji ograničiti rast plasmana (u ćemu uspijeva) i time potrošnju, ali država je ona koja treba obuzdati rast svog djela potražnje direktno i manjim transferima te tako ispuni drugi od dva cilja fiskalne konsolidacije. Ovakav doprinos državne i osobne potrošnje rastu BDP je posljednji put viđen 2002. godine. Stoga, iako ekonomija ima slobodnog kapaciteta, povećana potražnja je stvarala određene inflatorne pritiske u isto vrijeme kad su svjetske cijene nafte i prehrane rasle i tako je došlo do “neugodnog koktela.” U baltičkim zemljama taj koktel (extremni rast plaća uz šokove ponude) je mnogo izraženiji nego kod nas.

Država bi regulativnim i/ili poreznim rasterećenjm te deregulacijom određenih sektora mogla i trebala pozitivno stimulirati ponudu, dok u isto vrijeme održava potražnju konstantnom. Svaka ekonomska politika bi trebala biti usmjerena u povećanje potencijalnog ekonomskog rasta. Znatnim smanjenjem svoje potrošnje mogla bi ugroziti ekonomski rast i baciti ekonomiju u razdoblje niskog rasta a i povećane inflacije (zbog vanjskih šokova), i.e. stagflacije. Povećanjem konkurentnosti poduzeća osigurao bi se veći ekonomski rast, a politikom traženja smanjenja profita upravo suprotno. Potencijalno bi dovelo do manjeg ekonomskog rasta, a dugoročno smanjilo potencijalnu stopu rasta jer bi kompanije izgubile dio novca koji bi iskoristile za kupnju nove mašinerije, nove tehnologije ili bilo koje investicije u povećanje produktivnosti. Lako šta je samo “bogohulno” i populistički, takvi prijedlozi dugoročno imaju ozbiljne posljedice. Ovi porasti cijena su izraženi samo u posljednih par mjeseci. Za čitavu 2007. godinu prosječna inflacije je komotnih 2.9%. Cijena nafte pada i znatno sporiji gospodarski rast Amerike ove godine bi trebao pridonjeti smanjen vanjskih cijenovnih pritisaka energije. Vlada je sada na potezu sa proračunom, uz HNBove mjere koje su pak ključne. Inflacija je ipak monetarni fenomen. No, uz sve to, globalne interakcije i globalizacija postaju važni faktori u određivanju cijena, te je u globaliziranoj ekonomiji (što Hrvatska jest, iako možda društvo nije globalizirano) neizvjesno koliko je inflacija samo domaća stvar. A što je sa recesijom u Americi? Sa usporavanjem zapadne Europe? Sa usporavanjem čitave globalne ekonomije?

Malo da se otrijeznimo od priča o cijenovnim skokovima. Baš čitam odličnu knjigu Good Capitalism, Bad Capitalism and the Economics of Growth and Prosperity by William Baumol, Robert Litan, Carl Schramn, izašlu prošle godine, koju bi svatko, a pogotovo studenti ekonomije i zakonodavci, trebao pročitati. Umjesto da pišem više o svemu u njoj sada, (valjda bi to bio onda review) evo samo nešto za sada što mislim da treba istaknuti što od izravnog interesa za Hrvatsku.

Mrak je neki dan pisao o 10 mitova o započinjanju poduzetništva, zanimljiv post iz poduzetničke/početničke perspektive. Ova knjiga se isto bavi poduzetništvom, ali iz perspektive njegove vitalnosti za ekonomski rast i inovacije – tema koja je malo istraživana i inkorporirana u standardne teorije ekonomskog rasta. Prvo, što je uopće poduzetništvo? Za one koji započinju ili su već započeli the business, poduzetništvo je upravo to, samo-započinjanje, samo-zapošljavanje i preuzimanje rizika za uspijeh ili neuspijeh, bez obzira da rade isto što i 100 drugih poduzetnika. No, ekonomiste ta definicija ne zadovoljava, a nije ni legendarnog Peter Drukcera. Da bude jasno, takva forma replikativnog poduzetništva je svakako bitna i dobra jer je najbolji put iz siromaštva. Značajnija definicija je malo uža. Autori u knjizi definiriaju poduzetništvo i poduzetnika kao entitet, novi ili postojeći, koji nudi novi proizvod ili uslugu ili koji stvara i koristi novu metodu(e) da bi proizveo već postojeći proizvod sa manjim troškom. Kako Drucker kaže, “poduzetnici inoviraju.”

Što znači inovirati? Što je inovacija? Sigurno smo već čuli da je inovacija, osim samog patentiranja “novoga”, inovacija samo ako je uspiješno komercijalizirana. Upravo je tako autori teksta definiraju – brak novog znanja, utjelovljenog u izumu, i uspiješnog uvođenja na tržište. To nekako uvijek izbjegne onima koji definiraju inovaciju, misleći da je dosta patentirati svoj trud i rad u “labosu.” Broj patenata je nikakav pokazatelj uspiješnog poduzetništva ekonomije, i ne doprinosi njenom rastu ako oni skupljaju prašinu na polici. (Sorry FER.)

Što potiče takvu potpunu inovaciju, (patent+poduzetnik) nasuprot samo prvog djela? Par je faktora je koji pridonose inovaciji, ali u standardnoj teoriji inovacija je uglavnom, kako kažu autori, za ekonomiste kao “mana sa neba” i nema nekih politika koje mogu silno utjecati na taj proces. To je problematično za ekonomiste i za razumjevanje ekonomskog rasta. Da sada ne idem u tom smjeru, autori knjige pišu da je korisno razmišljati o ekonomiji kao “mašini rasta” kojoj treba gorivo za rast uz osnovne (primarne) elemente koji operiraju u harmoniji kako bi potaknuli poduzetništvo, inovaciju i time ekonomski rast. Ideje o ovakvoj poduzetničkoj ekonomiji (ili poduzetničkom kapitalizmu kako je autori zovu) kao najpoželjnijem obliku nisu nove. Joseph Schumpeter, jedan od najvećih ekonomista 20.st., je zapravo otac poduzetničkog kapitalizma i isticao je poduzetnike kao najbitnije elemente.

Sada dolazimo do zanimljivog djela. U Hrvatskoj se uglavnom priča u gorivu za rast – stabilna makroekonomija, pojedine poželjne makroekonomske politike (kako za koga), uglavnom zdrava fiskalna i monetarna politika u svrsi niske inflacije i stabilnosti. To nije mala stvar, no pošto je ekonomski rast dugoročni proces, zakonodavci malo obraćaju pažnju na elemente koji su dugoročno bitniji od samog goriva, a nemaju inicijalni efekt na biračko tjelo. To su, po autorima knjige, 4 elementa. Uspiješne “mašine rasta” kako bi rasle svojim punim potencijalom, moraju imati barem neke od tih elemenata.

1) U poduzetničkoj ekonomiji mora biti relativno jednostavno lagano formirati biznis, bez otežavajuće birokracije, “dozvolarenja” i sličnih beskorisnih procedura. Mora biti jednostavno i napustiti/otpustiti biznis kako poduzetnik ne bi bio obeshrabren uopće započeti. Dobro funkcionirajući financijski sustav kako bi se došlo do potrebnih sredstava za financiranje poduzetništva. Povrh svega, autori ističu fleksibilno radno zakonodavstvo kako poduzetnik ne bi imao problema privući radnu snagu ili otpustiti neproduktivne radnike.

2) Institucije moraju nagrađovati društveno korisnu poduzetničku aktivnost jednom kad je započeta. Ovdje je jednostavno najvažnija Vladavina Prava u vezi vlasništva i ugovora. Kako inače očekivati da pojedinci uzimaju rizike od gubitka?

3) Državne institucije ne smiju poticat (destimulirati) aktivnosti koje kao cilj imaju djeljenje ekonomskog kolača, umjesto da ga povećavaju. Društveno neproduktivne aktivnosti poput kriminala, rentijerstva (toga pogotov ima u HR), pretjeranih tužbi ili pak političkog lobiranja (koje je ipak legalno) su okrenute kao čisto distribucija bogatstva od Janka Marku.

4) Državne institucije moraju osigurati da uspiješni poduzetnici i etablirane kompanije nastave imati poticaje za inovirati i rasti – anti-monopolski zakoni plus otvorenost međunarodnoj trgovini koja automatski i brže od sudova tjera na inovaciju.

Jedna od zamjerki nekih čitatelja bio bi nedostatak obrazovanja kao bitnog elementa. Možda kao 5. element uz  ova 4 već prisutna. No, obrazovanje je precjenjeno, pogotovo visoko. Dakako da je važno, jer pridonosi ljudskom kapitalu, ali nije ključno u stvaranju uspiješne rastuće ekonomije. Visoko obrazovana radna snaga je izvor ljudskog kapitala za postojeće poduzetnike, te visoko obrazovani radnik je u boljoj poziciji da postane poduzetnik i inovator, ali visoki level obrazovanja ne garnatira visoki level poduzetništva i inovacije, a niti produktivnosti. Stanje visokog školstva u zemlji je manje bitno nego što se uvijek ističe. Radnici se adekvatno mogu obrazovati i na samom poslu. Dalje, da je obrazovanje ključno zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i naše susjedstvo Istočne Europe bi bile jedne od relativno najbogatijih i inovativnijih zemalja jer su imale i još imaju jedne od najboljih visoko školskih institucija. To nije tako jer je “kontekst bitan.” Politički i ekonomski sistem u tim zemljama je bio potpuno kontra poduzetništva i inovacije koja bi pridonjela dugotrajnom ekonomskom rastu, a negdje još uvijek i jest. Primjerice, Rusija je tipična oligarska ekonomija i kao takva ima male šane za zdravi dugoročni rast.

Sad bi trebali razmisliti i pitati neka pitanja. Koje i koliko od ovih elemenata Hrvatska posjeduje? Koje ne posjeduje uopće, a koje treba nadograditi? Da li su naši zakonodavci sposobni za ovo? Gdje je potreban hitna intervencija? Pravosuđe ili birokracija, “crvena traka”? Dalje, u knjizi se govori kako bi trebalo razvijati ove elemente pa ću o tome jednom kasnije kad prođem još kroz knjigu. Primjetite da ovo nije nedskriminirajuća lista raznih politika, poput Washingtonskoh Konsenzusa, već radni okvir koji zakonodavci trebaju imati na umu pri stvaranju politika i reformi te da su rezultati primarno dugoročno vidljivi. No, nema ništa važnije od dugoročne visoke stope rasta jer je čitav potencijal ekonomije iskorišten. Eto, ako ništa drugo, ovo je dobar početak za dobru raspravu i debatu.

P.S. Cijela knjiga je isto dostupna online, pa si je dl u PDFu i čitajte uz najbolje preporuke. Za pregled 4 vrste kapitalizma, dobri i loši, skiniti 4 poglavlje.

Javljaju mi iz AdriaticInstituta da je epizoda Kontraplana iz Siječnja 2007. nakon što su rezultati Ekonomskih Sloboda WSJ i Heritage Foundation za 2007. izašli, dostupna na Youtube. Ako se ne sjećate te epizode, sudjelovali su Nataša Srdoč, Nadan Vidošević, Krešimir Sever (“šef” sindikata) i Ivan Šuker. Kao gosti pojavili su se Ljubo Jurčić, Vesna Š. Ožbolt i predstavnik Rockwoola kao stranog investitora. Ja sam ovdje izdvojio samo jedan dio, a vi svakako posjetite link i pogledajte sve djelove. U jednom, Šuker patetično napada Srdoč jer je krivo ukazala na neki od prihoda državnog proračuna (oko 4% u proračunu od strane državnih poduzeća i zemljišta). Iako citiranje tog broja možda i jest pogrešno, to je najmanje bitna tema ili cifra za debatiranje. Cilj Šukera je bio usmjeriti raspravu dalje od Vladinog neuspijeha (a ne možeš uspijeti kad ni ne probaš) smanjenja onog uistinu problematičnog broja – 51% BDPa u državnim rukama. Napad je najbolja obrana.

Novi Index za 2008. će bit objavljen za koji tjedan pa ćemo držati oko na tome. Šteta što nema više Kontraplana za novu debatu, iako bi opet imali istog Ministra Financija i ostale oste u studiju.

U Adriatic-ovom emailu još napominju: Due to significant viewer interest with phone calls made to HRT (during the program), Kontraplan’s debate event was extended to one hour and fifteen minutes. According to HRT, the debate event on the Index brought in the highest viewership/ratings for Kontraplan – the Croatian economic/political TV program.

Kao što sam i rekao prije, radim na osvježenju izgleda bloga i upgrade-om u pisanju. Točnije,  nastojati ću pisati češće ali i kraće. Razmišljam da bi ponekad ukazao na jedan link, više stranih nego domaćih, i napisao 5 rećenica o tome. Na taj način bilo bi više od jednog posta na dan i cilj bi bio samo ukazati na nešto zanimljivo i zašto je zanimljivo. I dalje bi pisao duže postove za posebno zanimljive teme i koje zahtjevaju malo više objašnjavanja. Ovisno gdje se isplati jeli. Vidjeti ćemo kako će ići.

Danas sam primjetio da je Borislav Škegro počeo pisati Kolumnu u Večernjaku (Obzor). Ne znam da li će ovo biti dugoročna suradnja, ali piše da je ovo tek prva u seriji. Odlično.

Dobro je da su i hrvatske novine napokon angažirale respektabilnog stručnjaka u ekonomsko-financijskoj domeni, a da se ne oslanjaju samo na novinare. U Hrvatskoj se tek počelo sa komentiranjem svježih ekonomskih vijesti i brojeva, dok je vani to uobičajena praksa i brojevi se diskutiraju dok ne izađu novi van. Velike svjetske novine i magazini odavno već imaju posebne kolumniste koji pišu i komentiraju o ekonomskim problematikama. Za WSJ je tako pisao Robert Barro. Prije je bio regularni kolumnist za BusinessWeek, danas je jedna od najuglednijih makroekonomista i ako se sjećate moja oklada za Nobelovu. Kad, vidjet ćemo. Za taj list pišu danas Martin Feldstein i Nobelovac Edward Prescott. Oni pak ne pišu regularno kao Paul Krugman za NYT. Svakako odličan ekonomist, ali ipak previše politički pristran i često pod kritikom zbog svoje extremne “jednoručnosti.” Na ProjectSyndicate (koji moram priznati ne pratim toliko) se nalazi prava pletora kolumna priznatih ekonomista – Rogoff, Schiller, DeLong, Roubini, Sachs, Stiglitz (poredani po osobnoj preferenciji). Posebna priča je FT sa svojim Debatama u Economists’ Forum. Martin Wolf obično napiše kolumnu, a ponekad i netko drugi poput Lawrence Summersa, a ekonomisti komentiraju i debatiraju. No, da ne duljim sa Škegrom….

U ovoj kolumni Škegro nostalgično zaziva povratak na zakon 1.1.1998., on se protivi mjenjanju ili “razbucavanju” po sadašnjem poreznom sustavu. “To bi bilo jako loše, posljedice bi bile dugoročno negativne.” Osim što su određene stope previsoke i moraju se smanjiti, kroz smanjenje državne potrošnje (starve the beast baby!!), ja se slažem da se porezni sustav ne treba mjenjati na bilo koji od predloženih načina u izbornoj kampanji. No Škegro piše i kako je nastajao porezni sustav samostalne RH. Kaže da su tada uzimali naputke EU novim i budućim članicama o poreznom sustavu, a Hrvatska je bila u posebno dobroj situaciji jer se porezni sustav gradio na čistom bijelom papiru. Nositelji tog projekta, uz Škegru su bili domaći ekonomisti obrazovani na zapadu. Koja su to načela koja su vodila stvaranje novog poreznog sustava u Hrvatskoj?

“Prvo, konstatira se da je RH nova, mala država koja će otvoreno trgovati s cijelim svijetom. Drugo, konstatira se tada golema nezaposlenost, kao posljedica socijalizma i ratnih učinaka. Treće, konstatira se potreba enormnog investicijskog zamaha, kako za obnovu porušenog, tako za nove kapacitete. Četvrto, konstatira se potreba velikog priljeva stranog kapitala, jer domaća štednja nije bila dostatna za takav obujam investicija. Peto, konstatira se da, kakav god bio, porezni sustav mora biti sto posto kompatibilan napucima EU.”

Da li je novi porezni sustav, od kojeg je najupečatljivije bilo uvođenje PDVa, funkcionirao? Škegro kaže da jest. Prihodovna strana države svakako jest. PDV kao porez na potrošnju odlično puni blagajnu. Nažalost, sustav je odlično funkcionirao i za rashodovnu stranu proračuna koju je država samo povećavala i nikad smanjivala pa se još uvijek nalazimo u socijalistički nastrojenoj državnoj potrošnji u svrhu preraspodjele bogatstva. Škegro ne ulazi u to. Šteta. Novi porez je pridonio makroekonomskoj stabilnosti i to jest veliki pozitivni faktor za ekonomski rast. “Nije pretjerivanje – novi je porezni sustav omogućio obranu, oslobađanje Hrvatske, obnovu i zavidan gospodarski rast u uvjetima makroekonomske stabilnosti. Sustav koji je omogućio dugoročan gospodarski rast – kriterij je svih kriterija.”

To je svakako primarni kriterij, a ne preraspodjela bogatstva, linija po kojoj su išli prijedlozi u izbornoj kampanji. No što zanimljivo jest riječ dugoročan uz gospodarski rast. Ona se rijetko vidi/čuje u našim medijima vođenim dnevnim političkim prepucavanjima i licitiranjem stopom rasta. Dugoročna stopa je the stopa koja je bitna za bolji život i sva druga licitiranja stopama od 7 do 9% su ili nerealna ili toliko kratkoročna da nisu vrijedna troška koji bi usljedio. Ko visoko leti, nisko pada. Koliko god se možda ne “sviđalo” nama da nam je stopa nešto manje od 5% godišnje i da nam neki susjedi poput Bugarske i Rumunjske rastu brže, za njih je to normalno, siromašnije su od nas. Dugoročan rast našom stopom, u uvijetima makroekonomske stabilnosti za kojim mnoge zemlje samo sanjaju, je dobar rezultat i dobar put za bolji život. Sve ostalo je političko nadmetanje brojevima zbog javnosti, ne realno i iskreno raspravljanje o potencijalnoj stopi. Za nas bi bilo vrlo upitno na kakvim temeljima bi veće stope bile (zbog povećane državne potrošnje?) i koliko dugo bi se održale tako i što bi usljedilo nakon njihovog neminovnog naglog pada.

Prošle Subote u Jutarnjem se pojavio razgovor sa sociologom Paul Stubbs-om, o socijali i njenoj važnosti. (Svakako pročitajte)
Njegovi odgovori oko socijale u Hrvatskoj su manje više razumljivi, a dobrim djelom i točni. Ali zadnja dva odgovora oko ekonomskog
rasta su u krajnju ruku čudna. Čudno je da je kritičan oko potrebe i važnosti ekonomskog rasta. Ne bi htio zvučati optužujuće, napadajuće i sigurno ne smatram da gosp. Stubbs ne zna, ali to neće umanjiti moju kritiku njegovog “otpisivanja” ekonomskog rasta relativno socijalnoj politici. Razumljivo je da svatko vuće vodu na svoj mlin, ali neke osnove se trebaju razumijeti i ne skrivati. Gosp. Stubbs to vjerojatno i zna, ali šira javnost možda ne i zato je relativno problematično isticanje da je opsesija rastom “nelogična.” Mrak je ispravno primjetio da rasprave u javnosti oko važnosti ekonomskih zauzimaju slabu poziciju nasuprot socijalnim, političkim temama.

Da je Hrvatska socijalna politika neracionalna je poznato i razumljivo svima onima koji su moralli ili moraju se “baviti” njome i onima koji samo vide i čitaju razne priče. No ne treba misliti da je na zapadu silno bolje. Relativno jest naravno, ali država i birokracija rade greške, nisu efikasni (procedure predugo traju). Točno je da aktivna i fleksibilna socijalna politika nedostaje Hrvatskoj, ali je krivo i mutno isticanje da se za socijalu troši malo. Tj. Stubbs kaže da se za najugroženije izdaje malo, tek 24% BDPa. “Malo” “previše” i slični opisi su subjektivne prirode i ne dokazuju vrijednost i zaslužnost potrošnje. Socijalna Zaštita čini 39% proračuna i najviša je stavka državne potrošnje. Sve to možda i nije puno i u rangu je ostalih europskih zemalja, ali o adekvatnosti veličine potrošnje na neki socijalni program ne može se odgovoriti samo na principu koliko se troši i odlika tog programa. Što ako privatni sektor i tržište može efikasnije (uz manji društveni trošak) ponuditi socijalnu uslugu iste kvalitete? Za Hrvatsku gdje, kaže gosp. Stubbs, imamo velikih problema sa podacima i skrivenim troškovima, odgovor i radovi na tom pitanju bi bili ogroman korak.
No, ni odgovor na to pitanje ne zadovoljava ono glavno, koliko je točno previše ili premalo za socijalu? Troškovi uistinu jesu skriveni, jer krivo je trošak socijale mjeriti samo u veličini potrošnje na istu. Troškovi su i ekonomski. Ekonomski trošak mjeri, slično kao i oportunitetni trošak, koliko bi određeni input vrijedio u sljedećoj najboljoj upotrebi, tj. koliko gubimo ne proizvodnjom nečeg alternativnog. Ekonomski trošak tako reflektira izgubljenu mogućnost. Pošto se socijalna potrošnja financira iz prikupljenog poreza, ekonomski trošak mjeri kako prikupljanje poreza iskrivljuje i umanjuje ekonomski korisno ponašanje i aktivnosti. Tako da realni trošak socijalne potrošnje, mjeren kroz trošak prikupljanja poreza, uključuje sva iskrivljenja u distribciji potrošnje, alokaciji štednje, ponudi rada, investicija kompanija. Prema tome, kad mislimo o pravim troškovima socijale moramo misliti (i mjeriti!) kako distorzije poreza utječu na ponudu i potražnju dobara, usluga i faktora proizvodnje. Različite porezne stope na različite vrste aktivnosti koje stvaraju prihod često iskrivljuju ekonomske odluke i tako pridonose manjem ukupnom prihodu.

I da ne zaboravimo, socijala ne ulazi u BDP, mjeru bogatstva naroda. Socijalna potrošnja je ništa drugo već transfer već postojećeg prihoda između određenih društvenih grupa; zato se zovu transferi jeli, ne razmjenjuju se za dobra i usluge. Gosp. Stubbs je u pravo da najviše dobivaju najglasniji, umirovljenici i branitelji, što možda nije optimalno, ali je sastavni dio demokracije. Hrvatska država preraspoređuje oko 45% BDPa, više od drugih zemalja istočne i centralne Europe sa prosjekom 38%. Prosječna potrošnja zemalja istočne i centralne europe je 40% dok Hrvatske 50%. (vidi graf)

U vrlo siromašnim zemljama, cilj je podići dohotke iznad granice siromaštva od $1-2 na dan i stvoriti sistem koji će to održati i nadalje povećati. U zemljama u razvoju, koje su izašle iz teškog siromaštva cilj je isto smanjiti siromaštvo i udio onih što Stubbs i ostali zovu “najugroženiji.” Broj takvih ovisi o prosječnom BDP po stanovniku i levelu nejednakosti u društvu. Države poput Nigerije znamo da imaju relativno visoki BDP/stanovniku, no zbog u isto vrijeme ekstremne nejednakosti u društvu, imaju visok udio siromaštva. Da bi to ispravili, treba rasti i smanjiti nejednakosti u isto vrijeme. Gosp. Stubbs je u pravu utoliko što kaže da rast BDPa nije dovoljan i da ne osigurava bolje mogućnosti automatski, ali u krivu što ga stavlja iza socijalne politike i zapravo prema riječima u intervju moglo bi se zaključiti da potpuno umanjuje važnost rasta. Rast je onaj koji će smanjiti siromaštvo i “najugroženije” u ekonomiji, no da li će to biti automatski ovisi o vezi sa nejednakošću u društvu. Ukoliko rast BDPa nema utjecaj na nejednakost, što u Europi nema, u prosjeku je dobar za siromašne i najugroženije. Veza između rasta BDPa i siromaštva je izrazito negativa. Posljednjih par desetljeća, a ponajviše nakon pada socijalističkih i planskih ekonomija, naglasak je prvenstveno bio na rastu BDPa kao mjeri smanjenja siromaštva, manje na samoj redistribuciji kroz socijalu. Po najjednostavnijem objašnjenju, rast ekonomije omogućava veće porezne prihode kroz više novostvorenih radnih mjesta, kroz povećanje kupovne moći i štednje. Viši rast stvara više radnih mjesta nego što se izgubi i omogućava rast plaća, što je najbolja socijalna politika.

Primjetite kako novinarka postavlja “trik” pitanje (da li namjerno illi slučajno ne znam) o tome što će trpiti: sigurnost ili ekonomija. Krivo je reći sigurnost i krivo je odvajati jedno od drugoga i pretpostavljati da postoji ili sigurnost ili rast ekonomije. Niti jedna država ili vlada sa bilo kakvom socijalnom politikom ne može garantirati, a kamoli priskrbiti sigurnost. Bolje je reći zaštita, uostalom tako se i zove u proračunu. Zaštita znači socijalnu mrežu koja će vas uloviti i spasiti od iznenadnih šokova van vaših utjecaja (gubitka posla i time prihoda). No taj spas je i privremeni i kao takav ne može stvarati ovisnost. Mreža kao mreža ne može držati sve veće količine koje u nju upadnu, a nikada ne izađu. Na kraju će puknuti. Socijalna naknada za izgubljeni prihod može biti do 80% tog prihoda i trajati godinu dana, ali ne može biti besplatna. Kao što Sanja Crnković Pozajić kaže, nezaposleni bi tu naknadu trebali odraditi. U Kanadi primjerice traže da aktivno provedete određeni broj sati na tjedan tražeći posao i to dokumentirate. Ovisno o vašoj stručnoj spremi, ne možete odbijati ponude za posao jer gubite pravo na naknadu. Primarni zadatak socijale je prema tome stvaranje mogućnosti, osposobljavanje i postavljanje nazad u radnu snagu ili poduzetništvo. Bezgranična i čista redistribucija, privremena umirovljenja su politički dobra, ali malo koristi čini otpuštenima, 45 godišnjim umirovljenicima i čitavom društvu.

Isticanje da Albanija raste 7-8% na godinu, a Njemačka samo 1% i još uvijek je život bolji u Njemačkoj je pak krajnje blesavo. (Sorry) Mislim da već i vrapci znaju da siromašne i relativno slabo razvijene ekonomije rastu brže. Naravno da taj inicijali brži rast ne omogućava odmah bolji životni standard, ali je najsigurniji i najbolji put ka tome. Učinak konvergencije, zbog kojeg slabije razvijene ekonomije rastu brže od razvijenih sa istim investicijama, isto ima posljedicu da smanji nejednakosti među državama/regijama. Bez ubrzanog rasta, to bi bilo nemoguće. Hrvati rade duže od razvijenih europljana jer imaju manju produktivnost. Sa većom produktivnošću i prihodi će biti veći. To je imperativ u svakoj ekonomiji, ne samo našoj.

Vlade i političari u svijetu su shvatili u zadnjih 20 godina da je najbolja socijalna politika zapravo ekonomski rast. Ti pogledi su tentativno vidljivi i kod naših političara danas. Počinje se odavati “priznanje” da nema riješenja socijalnim problemima umirovljenika i branitelja bez većeg ekonomskog rasta. Da li netko u javnosti vjeruje da bi i jedna od obećanih, planiranih projekata i programa bilo koje Vlade bio moguć bez ekonomskog rasta? No, i dalje se ponajviše radi o socijalnim programima i ciljevima redistributivne prirode, nasuprot programima ostvarivanja mogućnosti i time većeg rasta prihoda. Tu mislim da je Paul Stubbs u pravu i da upravo na to misli kad kaže da postoje neracionalnosti u našem sustavu; da je 40% umirovljenika ispod 65 godina, da radno sposobni branitelji su poslani doma i ne moraju više raditi. Druga neracionalnost po Stubbs-u su silna umirovljenja 1990tih koja su za cilja imala samo kupovati socijalni mir i glasove. Nažalost, “korigiranje” te situacije nema. Hrabar bi bio onaj političar koji bi to tražio, ali ne bi bio političar dugo. Neka gosp. Stubbs proba, kad je već “preživio” Iron Lady. Kad se pasta za zube jednom istisne van, teško ju je više vratiti unutra. Osim samih neracionalnosti zbog loših, političkih poteza, Hrvatsko društvo ima teški sindrom demografskog deficita. Po tome imamo sličnosti Japana i Kine u isto vrijeme. Japansko stanovništvo je već staro, ali bogato. No problem je tko će održati i rasti to bogatstvo i obećane mirovine (socijalna davanja!) sada kad ima sve manje radno sposobnih mladih. U Japanu, 2030. očekuju da će mirovinski sustav imati 2 radnika za svakog umirovljenika. Hrvatska već danas ima 1.43 radnika po umirovljeniku, a nismo ni blizu Japanskog BDPa po stanovniku. Kina je, relativno nama, siromašnija, ali mlada zemlja. Nešto smo bogatiji od Kine, rastemo sporije, što je i za očekivati, ali imamo i starije stanovništvo poput Japana. Izazov za Kinu je da se obogati prije nego njeno stanovništvo ostari. Što je za nas izazov kad smo već stari, a nismo bogati? Socijala?

Ja bi se držao Stubbs-ove zemljakinje koja kaže: “A large income is the best recipe for hapiness I ever heard of.”

Jane Austen