Another year gone by, doesn’t time fly the older you get? I write this from a sunny, yet rather windy, Benghazi in Libya. The year has been a good one though. After a short break in Belfast, exploring the newly redeveloped city centre, and taking a side trip down to the Mountains of Mourne. Returning to Plymouth, in order to celebrate my big 30th in the company of my new friends at St Matthias at the Water Dragon down by Derry’s Cross. After another couple of months I flew to Singapore to join the Ocean Endeavour. I was fortunate enough to have three weeks in which to enjoy the sights, sounds and aromas of the Tiger of the Far East. I spent Good Friday enjoying Tiffin at Raffles Hotel, a splendid hotel in the old colonial district of the city. When the three weeks were up, we set sail for Australia, via Bali. After a week’s pleasant passage through the Sunda Sea, we enjoyed a few beers in Benoa, Bali, before sailing through some formidable swell to arrive at Broome in Western Australia. Broome was an unusual town, far from the rest of the world, I had some time to take in a few brews at Matso’s a Japanese Australian joint in the town. The work off Australia was great, sitting out relaxing in the blazing sunshine watching jellyfish and tiny but deadly sea snakes float lazily past the vessel. I returned to Plymouth, via Dubai and my grandmother’s, flying over the Indian Ocean, Oman, Kuwait, Iraq, Turkey, Romania, Serbia, Hungary, Austria and Germany, before passing Canterbury on the way to landing in Gatwick.

A few weeks at home later, I departed for a three week holiday to the Adriatic. I flew to a furnace like Roma for a few days, which on one of them I was given an informative guided tour of la citta eterna by an old history teacher from my schooldays in St Georges English School. After which, I enjoyed a couple of days at some good friends in their superb apartment overlooking the Golfo di Napoli, during which we had a ferocious thunderstorm which shook the house. A quick return to Rome and up to Anguillara Sabazia, which was home for a couple of years, and then on to Ancona for the adventure to begin.At the check in for the ferry to Split I met an engineer from Torino, we chatted all the way to Croatia/Hrvatska, and upon arrival, he and his lovely Croatian girlfriend showed me the way to my hotel right in the heart of the stari grad of Split on the edge of Diocletian’s Palace. Split was amazing, full of the Mediterranean joie de vivre that I love so much. I took in the Ivan Meštrović (pronounced Meshtrovitch) museum a mile out of town, which contained many vivid and evocative sculptures and bronzes of the same calibre as his impressive statue of Gregorius of Nin just outside of the stari grad at the northern gate. The night before I left, I met up again with my new friends and a couple of their friends from Zagreb and had a feast of seafood at a restaurant overlooking the sea, with some great Dalmatian music and wine. The next day I boarded the coach to head over into the rocky and desolate hinterland. There is a marked difference in every way between the coast and the mountains of the Western Balkans, not least in the prices, coffee was half the price of the coast at a café that we stopped to stretch our legs at before entering Bosnia & Hercegovina at a lonely checkpoint in Gorica in the Hercegovinian hills, after another hour the coach traversed a pass which led through to the heights above the bowl in which Mostar nestles. The capital of Hercegovina did not disappoint, the highlight of the visit had to be the reconstructed old Ottoman era bridge, rebuilt after the tragic destruction of the 400 year old original in the conflict of the 1990’s. I enjoyed plenty of Kafa Bosanska, the local Turkish style coffee, as well as the local Bosanski Šašlik, juicy tender lamb cubes on skewers in the Turkish style. It was all over too soon as I had to depart for Sarajevo, the Jerusalem of Europe. The journey there by train was breathtaking, through ravines and tunnels, all the time entirely humbled by the towering Dinaric Alps. Sarajevo did not disappoint, a wonderful mixture of European and Islamic architecture, my accommodation was a stone’s throw from the Baščaršija market, where I discovered the sublime flavours of ćevapčiči with raw onion and kajmak cheese, it was so good, I lived off them for the week I was there. The first day I wandered throughout the streets, taking in the atmosphere, passing the Latinska Ćuprija, where the modern world was created, through Gavrilo Princip’s assassination of Archduke Franz Ferdinand. I took a tour to the Tunnel of Life at Butmir Airport, through which the besieged city was supplied during the 1990’s conflict. After the tour, I spent the rest of the day in the company of a few backpackers who were also on the tour. The next day I went down to Sutjeska National Park on the Montenegrin border for a hike in a glaciated valley up to a tarn on the other side of the border at the foot of the highest peak of Bosnia & Hercegovina. The hike was breathtaking, through an ancient landscape which had hardly changed in centuries. The real highlight of the visit were the people, so warm and welcoming with a great outlook on life. I really did not want to go home, I just wanted to keep going.

I spent a further few weeks at home before joining a vessel in Aberdeen, we sailed into some quite rough seas, but the crew were pleasant enough, and the time went quick enough. Nine weeks later I left the ship in Liverpool, taking a day out to sightsee before returning home on the train. Liverpool is a pleasant city with some of Britain’s friendliest people, I thoroughly enjoyed looking around the Beatles museum, which had a mock up of the Star Club in Hamburg, where the then Fab Five cut their teeth, and of course, the famous Cavern Club, where they hit the big time. I retook my sea survival and fire fighting courses at the start of November in Portsmouth, a great chance for a nostalgia trip around another of my hometowns, and a great chance to catch up with some old family friends.

After the course, I flew to Valletta in Malta, where we had the chance to take in the labyrinthine streets of the old town and the new waterside development on Grand Harbour. After a couple of weeks in Malta, we sailed for Benghazi, Libya. The city here is quite chaotic, with some very friendly people, it is not often they get to meet westerners, so they make us feel quite welcome here, and of course, there is excellent heart stopping coffee.

BiH, Istočna Bosna, 2009. Rijeka Drina

BiH, Mioča, 2009. Kemal Hasečić i njegova majka povratnici u selo Mioč kod Rudog

BiH, Istočna Bosna, 2009.

BiH, Rudo, 2009. Spomenik poginulim Srbima u ratu 1992-1995

BiH, Višegrad, 2009. Pomoć bošnjačkim povratnicima u Višegrad i okolna mjesta

BiH, Goražde, 2009.

BiH, Višegrad, 2009. Ostaci minirane kuće od strane Srpske vojske u ratu 1992-1995

BiH, Višegrad, 2009. Most Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini

FOTO: Vranac Mahir

Slažem se da je sasvim uobičajeno kada neko od uglednih i poznatih građana jedne zemlje umre da se odredi dan žalosti u znak poštovanja prema preminulom. To je doduše normalno na prostoru Balkana, ali nešto slično ne vidjeh nigdje u zapadnim zemljama osim kada su u pitanju velike tragedije, gdje strada mnogo ljudi. Ali eto, recimo da je takvo nešto na Balkanu normalno. Prelistavajući vijesti po internetu naiđem na jednu u kojoj piše da je gradonačelnik Brčko Distrikta proglasio dan žalosti zbog smrti Srpskog Patrijarha Pavla. Možda to i nebi bilo čudno da je riječ o Beogradu, Čačku, ili recimo Nišu, ali kad je riječ o Brčko Distriktu i kad još pročitah dio te odluke koji glasi: “Zabranjuje se puštanje glazbe u ugostiteljskim objektima, izuzev onih u kojima su već zakazane proslave, pod uvjetom da se održavaju u zatvorenom prostoru, te uporaba automobilskih i drugih sirena u koloni vozila povodom svadbi ili drugim povodom. Tijela javne uprave i institucije Brčko distrikta BiH obavezni su osigurati da se dan žalosti obilježi isticanjem državne zastave na pola koplja.”, ne mogodoh a da ne pomislim … da gradonačelnik Brčko Distrikta u najmanju ruku nije normalan.

Izvinite gosp. gradonačelniče, a i svi ostali kojima neće pasati ovaj moj komentar, ali kakve veze ima Patrijarh Pavle sa Brčkim, i sa BiH??? Da ima onih kojima je žao što je gosp. Pavle preminuo to mi je jasno, ali kakve to veze ima sa državnim organima i institucijama države s kojom preminuli nema ama baš nikakve veze (osim što je bio poglavar crkve koja je blagoslovila koljače u proteklom ratu prilikom odlaska u pljačku i čišćenje BiH od normalnog svijeta)?!
Drugo, ko to uopšte ima pravo da građanima jedne zemlje zabrani da svojim ugostiteljskim objektima pušta muziku u za to predviđeno vrijeme? Izvinite gosp. gradonačelniče, ako ste u žalosti, imate za to predviđene objekte i institucije pa ih u tu svrhu i koristite, jer vjera je u BiH (i svakoj drugoj normalnoj državi) odvojena od države i vjerski poglavar jedne od religija nije ništa drugo do običan građanin, u ovom sličaju susjedne države Srbije. Naravno, sada će se naći jedna masa dežurnih ublehara koji će mi pričati o univerzalnosti srpstva i pravoslavlja, a ja tu suplju znam već napamet, jer je slušam još od 90-te.

Ne želim uopšte umanjiti značaj Patriarha Pavla za Srpsku Pravoslavnu Crkvu, to je njihova interna stvar, ali za mene, koji nisam pripadnik te crkve, i koji u biti vjeru smatram jednom izričito privatnom stvari svakog pojedinca, i vjerujem za većinu onih koji nemaju veze sa SPC, taj događaj nema neki veliki značaj (osim gore pomenutih aktivnosti kojima se gosp. Pavle nije baš nešto suprostavio).

Iskreno, za mene kao Brčaka, svaki čovjek rođen u Brčkom, koji je godinama hodio Brčanskim ulicama, sipao vodu na Brčanskim česmama, gledao utakmice na stadionu i vjerovatno upecao koju ribu na Savi zavrjeđuje ne jedan već tri dana žalosti u odnosu na gosp. Pavla. Pa eto, zamoliću Vas, gosp. gradonačelniče da od sada svaku put, kad neko od Brčaka umre, proglasite dan žalosti, jer mnogo je Brčaka koji su svojim radom i pameću pronijeli ime Brčkog širom svijeta. Oni u Brčkom zavrjeđuju zastave na pola koplja. Rahmetli Žan, Brčak koji je svima pokazao kako jednog običnog, siromašnog i skromnog čovjeka može voljeti i paziti cijela čaršija, je zaslužio dan žalosti bar jednom godišnje. Smrt jednog vjerskog poglavara (o bilo kojoj religiji da se radi) je vezan za tu religiju i nema nikakvog smisla i drugima nametati nešto što s njima nema ama baš nikakve veze, a i da ima veze, ko ste Vi gosp. gradonačelniče da građanima nešto zabranjujete??? Hoćemo li i ateistima reći da treba da žale za jednim popom? Ako je neko u žalosti, izjavite mu saučešće, obiđite ga, dajte mu podršku, ali budite sigurni da makar 50000 ljudi nije u žalosti. Ovo što piše u Vašoj odluci je još neviđeno u demokratskim zemljama … Da gradonačelnik nekome nešto zabranjuje. Da nije žalosno bilo bi smiješno …

Sedmi tekst iz serije o BiH poslije Daytona

O izborima za Predstavnički dom Skupštine SR BiH

Predstavnički dom biraju punoljetni poslovno sposobni državljani sa prebivalištem (građani) u BiH i nužno je da njegov sastav bude srazmjeran etničkoj i regionalnoj zastupljenosti sastava stanovnika u izbornim jedinicama koje odgovaraju granicama distrikata i okruga/regiona/županija što se postiže izborem različitog broja mandata, uz zaštitnu klauzulu koja omogućuje dodavanje potrebnog broja kompenzacijskih mandata za podzastupljeni narod.
Opcija B: Ukoliko se omogući glasanje državljanima bez prebivališta u BiH, njih se bira sa posebne otvorene liste uz nefiksnu kvotu, a broj mandata se izračunava temeljem prosječnog broja glasova koji je bio potreban za izbor predstavnika, a ograničen je na 10 % dodatnih mandata. Dakle maksimalno 203.
Broj predstavnika Ustavom je određen kao neparan, ne manji od 165 i ne veći od 185. Ovaj broj je izračunat temeljem procjene broja stanovnika Federacije BiH od 2 351 000 st, kao baze od 100, čime se dolazi do 61 zastupnika iz RS (sa Istočnim Sarajevom) i 4 iz Brčkog. To je ukupno 165 mandata.
Iz Srpske dakle dolaze, najmanje 2 zastupnika Hrvata i 5 zastupnika Bošnjaka. Iz distrikta Sarajevo moraju biti 4 Srbina i 1 Hrvat, a iz Brčkog 2 Srbina i 2 Bošnjaka. Ukoliko se ovi mandati ne mogu dobiti izravnom dodjelom u izbornim okruzima, isti će se dodijeliti u kompenzacijskom postupku kao dodatni mandati, a najviše do 10 % ukupnog broja mandata na nivou države. U Predstavničkom domu ima ukupno najmanje 33 % Srba (1,33 mil.st.) i 16 % Hrvata.
Izborni zakon omogućuje izravni izbor kandidata za PD skupština, pri čemu će biti izabrani oni kandidati koji osvoje najviše glasova na listama, uključujući i one koje osvoje najviše glasova za kompenzacijske mandate (otvorene stranačke liste).
Kandidacijski postupak propisuje da svaki kandidat mora uplatiti kauciju za izbore, koju dobija natrag zajedno sa dijelom troškova, ako je osvojio barem 5 % glasova. Za kandidaturu ga mora nominirati najmanje 0,1 % stanovnika izborne jedinice (tj. 1 potpis podrške na 1 000 stanovnika). Stranke i nezavisne liste mogu nominirati i samo jednog kandidata na listi, ili sve do maksimalnog broja članova predstavničkog doma iz te izb. jedinice. Na glasačkom listiću se zaokružuje broj stranačke liste, a može se dopisati broj uz ime kandidata. Izborni prag je prirodni prag, tj. najmanji broj glasova za jednog zastupnika. Mandati se dijele prvo po strankama, pri čemu se određuje broj mandata pojedine stranke, a zatim se dodjeljuju po osobama, prednost imaju izravno izabrani kandidati, a iza njih slijede ostali prema rednom mjestu na listi.
Ovakav kompliciran sustav izbora i kvalificirane većine nužan je za postizanje legitimnosti predstavničkih tijela kod sva tri naroda, a kako bi se izbjeglo podzastupljenost, preglasavanje, prekrajanje izbornih jedinica sa ciljem ostvarenja dominacije većinskog naroda (1,804 000 Bošnjaka, 46,3 % st BiH). Postotak pripadnika pojedinih naroda može biti u skladu sa popisom iz 1991. ili vjerovatniji kompromis je, prema postotku postignutom aneksom sporazuma o izbornom zakonodavstvu, usvojenog na prijedlog Međunarodnog odbora.

Međunarodne institucijeMeđunarodne institucije koje su prisutne u BiH su: Zajedničko vijeće za suradnju i sigurnost BiH, Hrvatske i Srbije, te Međunarodni odbor za sprovođenje Sporazuma o miru i uređenju Bosne i Hercegovine (EU, USA, RF, RH i RS) uz prisutnost Posebnog predstavnika EU koji će zadržati dio „bonnskih ovlasti“ izuzev prava smjene dužnosnika, oduzimanja građanskih prava, suspenzije Ustava i drugih dijelova Sporazuma.

Misao dana: Povijesna istina o Bosni je da su se kroz tisuću godina povijesti njene granice mijenjale, kao i njena religija, a uvijek je postojao neki protektor njenog jedinstva bila to Ugarska, Turska, Austro-Ugarska, Jugoslavija, UN ili uskoro EU.

Šesti tekst iz serije o BiH poslije Daytona

Posebno poglavlje Međunarodnog mirovnog sporazuma o BiH je novi funkcionalni Ustav koji će definirati pravnu prirodu ove složene države kao višeetničke federacije u kojoj su sva tri naroda suverena na cijeloj teritoriji države. Najprigodniji naziv za takvu državu je Savezna Republika Bosna i Hercegovina. Politički sustav u BiH se mijenja iz parlamentarnog u polupredsjednički kako bi se osiguralo funkcioniranje vlade u slučaju krize ili blokade, naravno to znači da predsjednika Savezne i federalnih republika biraju svi građani države, odn. republika. Šef države je Predsjedništvo koje ima predsjednika i potpredsjednike, koji su izravno izabrani od strane građana tri entiteta/republika. (Napomena: građanstvo se dobija ili prebivalištem u trajanju od pet godina u entitetu/republici ili stjecanjem građanstva temeljem etničkog porijekla, brakom ili zbog posebnih zasluga (odlučuje ministar MUP-a). O načinu izbora članova Predsjedništva i o pitanju postojanja njihove rotacije (3×16 mjeseci) ili alternativnom izravnom izboru Predsjednika kao posebnog člana od svih državljana BiH, uz tri izabrana potpredsjednika izabrana u entitetima/republikama, po jednog iz svakog od tri naroda. Predsjednik predstavlja državu, ali odluke o državnim imenovanjima, raspisivanju izbora, potpisivanju zakona, Ustava i ustavnih amandmana, imenovanja ambasadora, konzula, generala, načelnika obavještajne službe, sudaca i drž. odvjetnika Predsjedništvo donosi uz suglasnost svih članova (suzdržanost nije protivljenje odluci). Predsjednik, pak pridržava pravo opoziva istih dužnosnika, te predsjedanja vladom, pokretanja ustavne/državne tužbe, pomilovanja. Svaki potpredsjednik također može tražiti ocjenu ustavnosti zakona, odn. zaštitu zakonitost pred Sudom BiH. Predsjednik, Premijer i Predsjednik Skupštine (predsjednik Predstavničkog doma) moraju biti iz različitih naroda. Predsjednik Predstavničkog doma i Doma naroda i Suda BiH također moraju biti iz različitih naroda. Vladu SRBiH čine premijer i dva zamjenika (moraju biti iz različitih naroda), te određeni broj ministara na čelu ministarstava djeljiv sa tri. Ni jedan narod ne može imati više od 50 %, niti manje od 20 % ministara. Za odluke Vlade potrebna je natpolovična većina svih članova Vlade, uz najmanje podršku po jednog pripadnika iz svakog naroda. Isti postoci moraju se poštivati pri zapošljavanju u svim državnim službama, te pri imenovanjima državnih dužnosnika: državni tajnici, suci VS i Suda, načelnici, direktori idr. Skupština SRBiH je dvodomna. Predstavnički dom okuplja izravno izabrane putem otvorenih lista zastupnike organizirane u izbornim jedninicama različitog broja mandata, koje su identične okruzima/regionima/županijama i distriktima primjenjujući kompenzacijske mandate koji će osigurati ravnopravnu zastupljenost svih stranaka. Pravo glasa imaju samo osobe sa prebivalištem u BiH. Za donošenje odluka potrebna je kvalificirana većina u kojoj sudjeluje najmanje jedna trećina pripadnika predstavnika svakog od tri naroda Dom naroda omogućuje pravo glasa svim državljanima prema izboru za koje Vijeće naroda žele glasati: Bošnjačko, Hrvatsko ili Srpsko. Za donošenje odluka potrebna je natpolovična većina svih zastupnika, ali je nužno da najmanje jedna trećina vijećnika svakog vijeća naroda podrži odluku. Vrhovni sud VS BiH najviše je sudsko tijelo u BiH koje donosi 2. i 3. stupanjske odluke, vodi sporove o zaštiti zakonitosti, nadređen je sudovima entiteta i distrikata: Visokim, Trgovačkim i Upravnim. Ured Državnog odvjetnika neovisna je pravosudna institucija koja zastupa državu u upravnim, imovinskim i kaznenim sporovima, te obavlja i poslove državnog pravobraniteljstva, državne revizije i daje pravna mišljenja na zahtjev Predsjedništva, Vlade i domova Skupštine. Sud BiH najviša je ustavna institucija koja nadzire izbore, rješava sporove između države, entiteta i distrikata, presuđuje ustavne tužbe za povrede prava prema državnom i entitetskim ustavima, odn. statutima distrikata, te kroz Ured za zaštitu ustavnosti provodi nadzor nad ustavnosti zakona i nižih pravnih akata po službenoj dužnosti, te vodi nadzor zakonitosti rada obavještajnih službi (ne financija, imenovanja isl.). Postoje savezni i entitetski/republički zakoni, što znači i da postoje i različite instante grana vlasti (zakonodavna, izvršna i pravosudna) uključujući i pravo pomilovanja koje pripada predsjedniku entiteta ili Predsjedniku Predsjedništva (u slučaju distrikata i saveznih zakona).

Peti tekst iz serije BiH poslije Daytona

Neuspjeh znanosti, politike i oružja u određivanju vanjskih i unutrašnjih granica Bosne i Hercegovine pokazuje nam da će svaki kompromis naići na teške otpore, makar samo zbog partikualrnih interesa pojedinaca, klika i lobija u održanju statusa quo, i zato su neophodne diplomatsko-financijske mjere podrške ne samo izravnim spornim stranama (Bošnjaci, Srbi i Hrvati), već i garantima Sporazuma, kojima mirna i stabilna BiH treba biti dokaz prema UN, EU i USA da zaslužuju veću podršku u postizanju pravosudnih, ekonomskih i sigurnosnih standarda zapadnog svijeta (npr. obrazovno-konzultantska pravna pomoć, reprogram i oprost dugova, sporazumi po uzoru na USA-Izraelski sporazum o suradnji isl.). Svaki pokušaj da se ignoriraju demografski, ekonomski i prometni faktori pri uređenju odnosa u BiH naći će se u slijepoj ulici i zato se može izabrati samo najmanje loše riješenje, ono koje će imati najmanji broj nezadovoljnih, priznajući da je temelj opstanka BiH minimalni KONSENZUS TRI NARODA. Ni jedna od maksimalističkih gore pokazanih karti nije realna opcija, što nas dovodi do nekoliko polaznih zaključaka:

1. Entiteti sva tri naroda, jasno određenih ovlasti u odnosu prema državi, bez entitetskog veta

2. Državljani BiH imaju slobodno i neotuđivo pravo izbora građanstva u pojedinom entitetu, bez obzira borave li u njemu, drugom entitetu ili distriktu. Građanstvo (temelj je prebivalište u entitetu ili pripadnost narodu) je uže definirano od državljanstva, koje uključuje i državljane koji ne borave u BiH najmanje 6 mjeseci u protekloj godini (glasaju samo na državnim izborima).

3. Granice entiteta i Ustav BiH ne mogu se mijenjati bez suglasnosti entiteta

4. Distrikti Brčko i Sarajevo smatraju se zajedničkim teritorijem sva tri entiteta

5. Entiteti imaju identične ustroje vlasti, koji omogućuju uspostavu regionalne i lokalne samouprave u kojoj manjinski narodi mogu obnašati vlast sukladno najvišim europskim standardima (usp. Južni Tirol, Italija) 6. Hrvatska i Srbija sa BiH ostaju zvanično uključene u njen razvoj kroz Zajedničko vijeće za suradnju i sigurnost, iako smiju uspostaviti i specijalne odnose sa pojedinim entitetima na području kulture, prosvjete, znanosti, sporta, umjetnosti, pogranične, prometne i ekonomske suradnje

I na kraju, prikaz predložene karte:

Regionalna i lokalna samouprava
Sve tri „republike“ imale bi identičnu regionalnu samoupravu, u rangu okruga u npr. USA , UK ili BRD, koje bi de facto naslijedile federalne kantone i srpske regione uz minimalne izmjene: Ukupno bi bilo 17 regionalnih samouprava (6+6+3+2). Po nazivima koji ne smiju biti etnički, već regionalno-povijesni, to su: Zapadno-bosanski (Bihać), Zapadno-poljski (Livno), Zapadno-hercegovački (Zapadni Mostar), Hercegovačko-drinski (Konjic), Srednjo-bosanski (Travnik), Vrhbosanski (Visoko), Usora (Zenica), Buna (Tuzla), Krajina (Banja Luka), Posavina (Doboj), Semberijski (Bijeljina), Srebreno-podrinjski (Zvornik), Romanijsko-podrinjski, Istočno Hercegovački (Trebinje).

Napomena: Općina Prozor mogla bi uz obostranu suglasnost Hrvata i Bošnjaka ostati u hrvatskoj federalnoj jedinici (Livno) zbog teritorijalne povezanosti, te potrebe za okupljanjem barem natpolovične većine Hrvata.

Regionalizmi i unutarentitetski konflikti

Kao posebni oblik samouprave, viši od općine, niži od srednje razine (republike) uvodi se samouprava subregija za područja npr. Bihaća i Istočne Srpske, koje mogu regionalna pitanja rješavati unutar sebe putem izdvojenih predstavničkih tijela unutar svojih republika (republički zastupnici iz subregije biraju predsjednika IV i izvršno vijeće subregije.)
Općine iz različitih republika mogu formirati zajednička koordinativna i savjetodavna tijela sa ciljem razvoja lokalne i regionalne suradnje (npr. posavina). To je neizbježno nužno regulirati Ustavom ukoliko se prihvati etnički temelj ustroja države.
Izmjene postojećih granica
Temeljno načelo pri izmjeni administrativnih granica treba biti poštivanje granica mjesnih zajednica i detaljnije još katastarskih općina, što je nešto što na ovoj razini razlučivosti karte nisam u stanju prikazati. Općina Prozor dodana je Srednjoj Bosni kako bi Hrvati imali većinu, iako su ostali u okviru bošnjačke republike, a istočni dio Zeničkog udružio bi se sa zapadnim dijelom Sarajevskog kantona, dok su ujedinjene gradske općine samostalan distrikt i bošnjački dio Hercegovine udružen je sa Goraždem i Hadžićima, a Mostar i jugozapad udruženi sa ostatkom Zapadne Hercegovine. U Srpskoj, regionu Foča pridodan je ostatak Romanijskog regiona.
Također bi moglo doći prisajedinjenja malih općina nastali uglavnom etničkim otcjepljenjem susjednim većim (16 u Srpskoj, 2 u Herceg-Bosanskoj, 7 BiH i 6 u Sarajevu) iako su novoosnovane Plehan u RS, Zapadni Mostar u Herceg-Bosni i Centralni Mostar i Uskoplje u BiH. Na karti u prilogu svijetlijom bojom prikazane su općine kojima se manje, označene tamnijom bojom pripajaju. Također možete vidjeti i novoosnovane općine i distrikt Sarajevo.
Euro-regije
Statističke euroregije također bi bile određene Sporazumom kako bi se osigurala komparativnost sa europskim regijama (od 800 000 do 3 mil. st.) i one bi imale zajedničke razvojne agencije, po uzoru na UK GB. Tri euro-regije obuhvaćaju slijedeće okruge/regione/županije:
Zapadna Bosna i Hercegovina, sjedište Jajce (Bihać, Konjic, Livno, Mostar, Travnik) oko 1 000 000 st.
Centralna Bosna, sjedište Tuzla  (Brčko, Orašje, Sarajevo, Visoko, Tuzla, Zenica) oko 1 600 000 st.
Srpska, sjedište Doboj (bez Brčkog i Ist. Sarajeva) oko 1 350 000 st.

Četvrti tekst iz serije BiH poslije Daytona

Ukoliko se gore navedene nade ne ispune, pred međunarodnom zajednicom biće teži teret, koji će morati pomoći ublažiti i Hrvatska i Srbija koje mogu zato očekivati dodatne diplomatske ustupke, poput brzih integracija u EU, veće pomoći, ali i razumjevanja za zaštitu njihovih sunarodnjaka u BiH. Ono što u tom slučaju predstoji je uspostava tri etnički jasno podijeljene ustavne (federalne ili konstitutivne – što dopušta preciznije određenje da otcjepljenje nije moguće, bez prava su na otcjepljenje, ali nema ni promjene granica ili Ustava bez njihove suglasnosti) jedinice koje će morati imati jasno definirane granice, uzimajući u obzir povijest i prirodnu povezanost. Takve jedinice biće različitih veličina, ali nikako neće biti moguće uspostaviti jedinstvo svih općina sa hrvatskom većinom i onih u kojima su značajna manjina. Ključno je pitanje sudbine Mostara – jedinstven ili podijeljen grad (potpuni nedostatak volje za zajedništvom na obje strane), te sudbine Srednje Bosne u kojoj su Bošnjaci skoro izjednačeni sa Hrvatima, koji pak još žive u enklavama koje su nedvojbeno u dominantno bošnjačkoj regiji (Žepče, Vareš, Brčko, Sarajevo). Vjerovatan je kompromis koji će barem minimalno zaštiti interese Hrvata, prihvaćajući da one srednjobosanske i neretvanske općine u kojima su Hrvati manjina ispod 10 % ostanu u bošnjačkoj jedinici. Također, iznimno je moguće ugovoriti podijelu općine poput Gornjeg Vakufa-Uskoplja ili uspostave koridora kod Donjeg Vakufa i Fojnice, ukoliko se radi o pitanju kontinuiteta teritorija. Hrvatske eksklave koje imaju nisu povezane sa bošnjačkom jedinicom, već imaju granicu sa Hrvatskom ili Srpskom ostaju dio hrvatske federalne jedinice. Ovaj sporazum tri naroda neće riješiti sve probleme, ekonomska ili regionalna pitanja, ali će onemogućiti raspad zemlje ili njen pad u građanski rat, i možda će riješiti pitanja poput:

1. Uz posebnog predstavnika EU u Međunarodni Odbor za provođenje sporazuma uključe i predstavnici Amerike, Rusije, Hrvatske i Srbije kao garanti.

2. Novo uređenje države omogućuje jasnu podjelu ovlasti između državne razine (savezne republike) i srednje razine (republika)

3. Srednja razina vlasti etnički je miješana, što će se postići:

a) pojačanim povratkom raseljenih i učešćem stanovnika u predstavničkim tijelima prema popisu iz 1991. do popisa 2021. Ustupak većinskom narodu: izravni izbor načelnika, uz drugog zamjenika iz reda manjina ako ih je bilo više od 10 % 1991.

b) davanjem široke autonomije na općinskoj razini manjinskim narodima u republikama (pravo na uspostavu zajednice općina, po uzoru na erdutski sporazum kao najuspješniji projekt mirne reintegracije UN) koja će uključivati osnivanje općine Plehan sa hrvatskom većinom u Posavini

c) Regionalizacija novih republika omogućuje uspostavu regionalnih skupština (Istočne i Zapadne Srpske, Zapadne i Centralne Bosne, Herceg-Bosne i Posavine, uz Brčko, FD) koje odlučuju o regionalnim pitanjima u skladu sa euro-standardima, a kao statističke regije prema EU povezane su u cjeline Bihać-Mostar, Sarajevo-Posavina-Brčko, Srpska I-Z.

4. Eventualne izmjene ili dopune ustava Savezne ili federalne republike moguće su samo uz natpolovičnu podršku izašlih građana sa prebivalištem u BiH na referendumu u sve tri republike.

5. Federalni distrikti imaju predstavnike sa pravom glasa u Predstavničkom domu Skupštine SR BiH i bez prava glasa u Domu naroda (ili Domu republika)

6. Ukidaju se Ustavni sudovi republika, formiraju se Vrhovni sud BiH i Visoki sudovi republika, uz podjelu nadležnosti između Vrhovnog i Visokih sudova (uzor USA)

7. Smanjuje se broj općina, te ograničava udio financija koje iste mogu potrošiti na plaće i naknade djelatnika i dužnosnika

8. Uspostava regija na europskim standardima (minimalno 800 000 st)

Treći tekst iz serije BiH poslije Daytona

Naravno, moguće je izbjeći ovaj uzaludan gubitak života, vremena i novaca, ukoliko u političko-vjerskom vodstvu sva tri naroda dođe (naravno, pod pritiskom međunarodne zajednice i novonastajućeg civilnog društva) do stvarne volje za ubrzanjem strukturalnih reformi za integraciju u EU, na principima ravnopravnosti svih naroda, odustajući od separatnih etničkih ciljeva, bilo da je to otcjepljenje ili uspostava unitarne građanske države. Ono što je neodrživo za opstanak Bosne i Hercegovine kao države je sustav dva entiteta (Hrvati su manjinski narod u jednom entitetu) koji mogu zahvaljujući entitetskom glasanju blokirati sve odluke parlamenta, vlade i predsjedništva. Ono što je potrebno je osigurati trajni status Brčka kao kamena temeljca mira u BiH, izdvojenog iz oba entiteta. Prihvaćanje reforme Ustava kojom će se jasno razdjeliti ovlasti između države i srednje razine vlasti, tj. entiteta zahtijevaće puni pritisak cijele međunarodne zajednice na Srpsku, jedini politički faktor dovoljno snažan da se otcjepi (poput Abhazije, moguće je da bi je priznale Rusija i susjedne zemlje). Kao i u Daytonu, nužan je sporazum između Hrvata i Bošnjaka kojim će se regulirati njihov odnos u državi, pitanje statusa Federacije i kantona (koji su proizveli samo veliku birokraciju i blokadu sustava u mješovitim kantonima). Bošnjaci ispred sebe imaju ključno pitanje: Da li su spremni prihvatiti u nekim dijelovima zajedničke države biti manjinski narod, bez prava veta ? Trenutno blokiranje izbora gradonačelnika Mostara, nefunkcioniranje Hercegovačko-neretvanskog kantona i pokušaj blokade Skupštine Republike Srpske kroz zahjtev za zaštitu nacionalnog interesa u Vijeću naroda RS pokazuju da ta volja ne postoji. Inzistira se na ukidanju kantona i uvođenju „građanskog“ izbornog načela (nema izborne liste hrvatskog naroda, nešto što u Hrvatskoj i Srbiji imaju manjine (nefiksne kvote za liste manjina, samo pripadnici manjine mogu glasati za istu), u Bosni i Hercegovini nemaju konstitutivni narodi. Ukoliko u bošnjačkom narodu, u kojem još postoje dvoumljenja oko identiteta, njegove vezanosti za religiju-pitanje ateista i drugih koji se identificiraju kao Bosanci, Bosanci i Hercegovci ili Muslimani, prihvate mogućnost postizanja separatnog sporazuma sa Hrvatima postaće moguće formiranje etnički mješovite srednje razine vlasti čije ovlasti neće blokirati ulazak u EU, već će biti na razini jedne Austrije ili Katalonije. U najmanje jednoj jedinici Hrvati bi imali većinu, građani bi mogli izabrati čije „građanstvo“ (pravo izbora za skupštinu) žele neovisno o mjestu boravka, čime bi se osigurala zastupljenost manjinskih naroda u njihovim etnički srodnim „republikama“, što bi pomoglo u postizanju međurepubličkih sporazuma o pravima manjinskih naroda. Bošnjačko-Hrvatski dogovor o izmjeni Washingtonskih sporazuma kojim bi se Federacija kao entitet transformirala u novu srednju razinu vlasti (Sarajevo, Mostar, Bihać), ukidajući kantone, smanjujući broj općina i upravnih službi, uz jasne garancije za Hrvate na državnoj razini vlasti (Hrvati biraju Hrvate, kako se ne bi ponovio slučaj Željka Komšića za kojeg su većinom glasali Bošnjaci), načelo jednakopravnosti u Sudu BiH koji odlučuje i o pitanjima zaštite nacionalnih interesa, načelo razmjerne zastupljenosti u državnoj vladi i državnim službama, uzimajući u obzir da ni jedan narod ne smije imati manje od 20 %, niti više od 50 % vlasti. Od posebnog značaja je uspostava jasnog izbornog sustava predstavnika sva tri naroda, koji trebaju zadržati ključne postavke vlasti, kao jedini IZRAVNO izabrani dužnosnici. To mogu biti predsjednik i dva ili tri potpredsjednika, ovisno o tome da li se rotiraju na dužnosti Predsjednika ili ne. Pitanje zastupljenosti nacionalnih manjina može se riješiti uspostavom Vijeća manjina koje će imati ovlasti po uzoru npr. na Mađarsku, čime se eliminira prigovor o neravnopravnosti ostalih građana. Bošnjačko-hrvatski sporazum ojačao bi njihove pozicije u daljnjim pregovorima i postojala bi osnovana mogućnost da se srpsku stranu pridobije na ustpke poput npr. uspostave općine Plehan koja se može pripojiti Posavini, tj. hrvatskoj jedinici i uspostave sustava proširene lokalne autonomije u općinama sa bošnjačkom većinom, npr. Srebrenici.

U prilogu je karta koja ima sljedeće ustupke: a) Srpska ustupila Plehan hrvatskoj f.j. b) Mješoviti kantoni potpuno su u sastavu hrvatske f.j. c) Hrvatska f.j. prihvaća čvrstu federaciju, proporcionalnu zastupljenost naroda i široku općinsku samoupravu manjina u svim f.j. d) Brčko je trajni samostalni federalni distrikt, puna samoupravu podređena samo vlastima SR BiH e) Srpska dobija jasne garancije opstanka i ne mijenjanju granica bez suglasnosti Skupštine, te rokova do kojih će morati omogućiti povratak prognanih i njihov udio u vlasti (do 2021.), f) prihvatanje činjenice da se većina Hrvata nije vratila u Srpsku, Srpska se odriče minimalnog dijela Posavine (nova općina Plehan: dijelovi općina Brod, Derventa, Doboj i Modriča) u korist nove hrvatske republike g) Sarajevo – federalni distrikt nije vidljiv na karti i sastoji se od izdvojenog teritorija između Sarajeva i Istočnog sarajeva i obuhvaća zgrade Predsjedništva, Vlade i Skupštine, Suda, državna ministartsva i Državni Arhiv/Biblioteka h) Bošnjačka fed.j. – postaje jedinstvena cjelina umjesto podjele na kantone, Federaciju i Državu, ukida se pravo entitetskog veta, razdvajaju se ovlasti Savezne republike i federalnih republika, dobijaju pravo specijalnih odnosa sa Turskom, pravo reguliranja položaja bošnjačke manjine u susjednim državama (Hrvatska, Srbija, Crna Gora), te međunarodna jamstva za uspostavu međunarodne Agencije za povratak izbjeglih i raseljenih, te povrat njihove imovine i/ili odštete.

Neum, Bośnia i Hercegowina

Neum, Bosna i Hercegovina

Drugi tekst iz serije: BiH poslije Daytona 2

Što ako se ne postigne sporazum koji će omogućiti funkcioniranje BiH kao države integrirane u EU i NATO, sa tri ravnopravna naroda, regionalnom samoupravom i zaštitom ljudskih prava ?

Nakon gašenja Ureda visokog predstavnika OHR UN i povlačenja EUFOR-a iz BiH, zaustavljanja integracija u EU i NATO, dolazi do raspada vladajuće koalicije i blokada na razini Države i Federacije BiH, što vodi ka formiranju krnjih bosansko-unitarističkih vlada Države i Federacije (bez hrv. i srp. stranaka).
Skupština BiH donosi odluku o povratku na Ustav Republike BiH, gašenju ili razvlašćenju entiteta i kantona, zbog čega će RS raspisati referendum i proglasiti nezavisnost Srpske. Hrvatski narodni sabor (koji čine zastupnici iz državnog, federalnog i kantonalnih parlamenata) proglasit će ujedinjenje županija sa hrvatskom većinom ( i pripajanje im općina sa hrv. većinom) u Hrvatsku Samoupravu (tj. Hrvatsku republiku, ali ne Herceg-Bosnu, čije je ime kompromitirano ratom) koja se odvaja od Federacije, u zasebni entitet, ali ne i od države BiH, te će zatražiti međunarodnu zaštitu i konferenciju (u strahu od progona u RbiH i napada na HR novi entitet).
Hrvatski entitet okupiće samo oko 300 000 Hrvata (55 %) od 325 000 st., dok će ih 58 000 ostati u Srpskoj i oko 200 000 u bošnjačkoj republici (10 % od ukupno 2 milijuna st.) kao manjina. (izvor: procjene UN 2007., Wikipedia)
Republika Srpska će učiniti sve da osigura svoju teritorijalnu cjelovitost i zauzme sjeverno Brčko, prepuštajući jug općine Brčko Bošnjacima. Srpska će zbog inzistiranja na svojim granicama odustati od pretenzija na Grahovo, Glamoč i Drvar (općine sa srpskom većinom u FBiH).
Hrvatska nema ni snage ni volje za nešto više od inzistiranja na zaštiti ljudskih i manjinskih prava Hrvata u bošnjačkoj i srpskoj republici (po uzoru na erdutski sporazum u RH: zajednica općina, kulturna samouprava i razmjerna zastupljenost u parlamentu, vladi i sudstvu), te na posebnim odnosima sa hrvatskom samoupravom (Hrvatska Republika, eng. Croat republic).
Nova konferencija poslije uzajamnih priznanja Srpske, Hrvatske republike, Srbije, Abhazije, Osetije, Nagorno Karabaha i Kosova (a zatim i Albanije, Armenije, Crne Gore, Hrvatske, Rusije, ZND) biće usmjerena na zaštitu manjina, uspostavu Državne Zajednice Bosne i Hercegovine kao konfederalne zajednice tri ravnopravne republike, neutralne, demilitarizirane, i u statusu pridružene članice EU (bez prava glasa).
Državna zajednica (Commonwealth) Bosna i Hercegovina imala bi sustav utemeljen na nacionalnoj ravnopravnosti, umjesto na načelu jedan čovjek-jedan glas: Tročlano rotacijsko Predsjedništvo (po jedan iz svakog entiteta) koje predlaže i smjenjuje Vijeće ministara, članovi Predsjedništva imaju pravo veta na zakone, uz prošireni Dom Naroda (21 član) kao važniji dom (proračun, povjerenja, zakoni), uz smanjeni savjetodavni Dom Građana (21 član: 7 iz Srpske, 3 iz Hrvatske r., 11 iz Bošnjačke od čega je 1 hrvat). Sud BiH čine po tri suca iz svakog naroda, a za odluku je nužna suglasnost barem dvojice iz svakog naroda.
Za izbjegavanje oružanih etničkih sukoba i nereda, poput sjevernoirskeih ili baskijskih, te suzbijanje ekonomsko-sudske prisile na iseljenje manjinskih naroda biće potrebna snažna prisutnost međunarodne zajednice.
Entiteti mogu sa Hrvatskom i Srbijom zasnovati posebne odnose koji uključuju suradnju institucija (npr. predstavnici entitetskih skupština u parlamentima susjednih država (mandati dijaspore).

Ako nekome ovaj scenario treba još razraditi, niže sam iznio jednu od vjerovatnijih varijanti koja sudbinu BiH vodi ka raspadu i integraciji u susjedne zemlje.

Evo vjerovatnog detaljnog scenarija:
Nakon propasti Travanjskog paketa 2008. (blokirali Stranka za BiH zbog ostanka entitetskog glasanja i HDZ1990 zbog nepostojanja prava Hrvata na entitet ili na etnički veto), propast Butmirske konferencije 2009. i misije Steinberg-Bildt izazvat će:
1. odgodu dobijanja statusa kandidata za člana EU i NATO MAP-a, smanjenje financijske pomoći, odgoda ukidanja viza, oštrije zahtjeve za ukidanje carina (CEFTA) i privatizaciju javnih poduzeća (uz osudu korupcije i financiranja poljopr. poticaja i braniteljskih mirovina)
2. rezignaciju međunarodne zajednice, unutar koje više ne postoji ni pravna mogućnost niti volja za produljenjem mandata OHR (Ureda visokog predstavnika UN), uz najavljeno povlačenje snaga EUFOR-a
3. rast ekonomskih napetosti, produbljenje krize zbog odgode domaćih i povlačenja stranih investicija, štrajkovi, demonstracije,
4. rast međuetničkog nasilja, rast kriminala i ulične nerede
5. političku blokadu vlade države (bojkot srpskih članova), vlade Federacije (bojkot srpskih i hrvatskih članova) i vlada mješovitih kantona (bojkot hrvatskih članova) što dovodi do prijevremenih izbora 2010. za sve razine vlasti (vlada Srpske također raspisuje izbore iako ima stabilnu većinu)
6. Nezadovoljstvo nacionalnim strankama obilježit će njihov pad u korist opozicije (DS-PDP-SDPrs; SBBBiH/Snaga/BPS/NsRzB, Naša/BOSS/SDU, Hrvatska koalicija HK: HDZ1990/HSS-NHI/HSP/HZ/HNZ; dok će HDZBiH/HKDU/DNZ i SNSD/DNS/SP zadržati svoje pozicije zahvaljujući koalicijama, a SDA, SzBiH, SDS i SRS jako pasti.
7. Poslije izbora hrvatske stranke (HDZBiH, HK) formiraju zajednički klub u državnoj, federalnoj i kantonalnim skupštinama te uvjetuju svoju podršku 1/3 vlasti u državi i federaciji uz pravo veta, te ½ vlasti u mješanim kantonima uz hrvatsku prevlast u Hercegovini, što bošnjačke stranke sasvim sigurno neće prihvatiti, dok su Srbi u Federaciji potpuno marginalizirani i isključeni iz nove vlade (posljedica bojkota). U Srpskoj Bošnjaci isključeni iz nove vlade.
8. Neuspjeh konstituiranja koncentracionih vlada većinskih stranaka sva tri naroda (SNSD, SDA, HDZBiH) dovešće do uspostave manjinskih vlada koje će se oslanjati na različite strane države
a. Srpska na Srbiju i Rusiju: SNSD/DNS/PS uz SRS
b. Država BiH na EU: probosanske stranke (SBBBiH, SDA, SDP) gdje će Srpsku predstavljati SDP i SDA, a Hrvate Narodna stranka RzB
c. Federacija BiH na Tursku: SBBBiH/BPS uz SDP, Našu i NSRzB formira vladu bez Hrvatske koalicije, bez SDA i Srba
d. Mješoviti kantoni pokazuju poraz koalicije SDA/HDZBiH, ali i nemogućnost formiranja koalicije SBBBiH sa Hrvatskom koalicijom što dovodi do formiranja krnjih vlada :u Hercegovini HK koalira sa NSRzB, a u Srednjoj Bosni SDA sa SDP i SzBiH.
9. Takva situacija dovodi do sukoba na liniji Srpska – Država, kao i na liniji Hrvati-Bošnjaci, uz sve veći međunarodni pritisak na Hrvatsku i Srbiju da one preuzmu brigu o integraciji BiH, kako unutrašnjoj, tako i međunarodnoj – trojni summit bez USA je osuđen na propast (Bošnjaci nemaju čvrstog lidera već slabu koaliciju SBBiH/SDP)
10. Nefunkcionirajuća Federacija biće povod 2011. za uspostavu zajednice kantona i općina sa hrvatskom većinom, te predstavnicima općina u kojima su Hrvati značajna manjina – jednostrano proglašavaju Hrvatsku samoupravu u sastavu Federacije BiH koja neće negirati postojeći političko-teritorijalni sustav.
11. Bošnjačka vlada to proglašava ništavim, započinje smjene i raspuštanje institucija koje su se učlanile u Hrv. Samoupravu, posljedica Hrvati napuštaju institucije FBiH,
12. Srbi donose odluku o održavanju referenduma (ne o nezavisnosti) već o o ništavosti parlamentarnih izmjena Ustava iz Daytona i o povratku prenijetih ovlasti na BiH, što krnji Parlament, Vlada i Predsjedništvo naravno, proglašavaju kršenjem Ustava…
13. Hrvatska i srpska brigada Vojske BiH stavljaju se na raspolaganje Republici Srpskoj, odnosno Hrvatskoj Samoupravi, državna policija također.
14. Hrvatska samouprava preuzima ovlasti Države, Federacije i kantona u općinama članicama, na što bošnjačka većina reagira uvođenjem izmjena Ustava kojima se de facto vraća Republika BiH, građanska i unitarna (bez entiteta i kantona)
15. Općine sa srpskom većinom u FBiH (Drvar, B. Grahovo, Glamoč, B. Petrovac) donose odluku o prisajedinjenju Republici Srpskoj kao i krnja skupština distrikta Brčko koje zauzima policija Srpske
16. 2012. Započinju oružani sukobi u spornim područjima (Gornji Vakuf-Fojnica), Srpska blokira kod Trnova put za Goražde, isključuje struju i plin centralnoj Bosni, neredi poput Pariških `08. i sjevernoirskih, prvi atentati na političare i svećenike
17. Hrvatska uvodi vize za Bosnu i Hercegovinu, ograničava izvoz „ratnog materijala“ (sve što može poslužiti za vojnu uporabu) i uspostavlja suradnju sa HS i kantonom Bihać
18. Hrvatska i Srbija prijete da će poslati „mirotvorce“ da spriječe etničko čišćenje, de facto priznaju Republiku Srpsku i Hrv. Samoupravu, UN odlučuje sazvati međunarodnu konferenciju kojom će se spriječiti proglašenje nezavisnosti Srpske i Herceg-Bosne
19. Rusija šalje „mirotvorce“ u Srpsku, NATO šalje promatrače, a glavninu čine Hrvati
20. 2013. Sarajevske vlasti pristaju na primirje i pregovore, Washingtonski sporazum o formiranju Federacije više nije na snazi, Dayton ostaje, uz uvođenje Europskog povjerenika koji može donijeti zakone, ali ne može derogirati Ustav i ovlasti entiteta
21. Bosna i Hercegovina postat će pridruženi član EU 2014. (bez prava glasa, poput Andore, član EEA, vojno neutralna i demilitarizirana)
22. Izmjene postojećeg stanja moguće samo uz natpolovičnu suglasnost građana sva tri entiteta i 2/3 većinu u skupštini države u oba doma. Zaključak: Potrošeno je uzalud još pet godina.

Ne zaboravite, ovi scenariji raspada ne moraju se nužno i odigrati. Tek ako se prođe točka bez povratka, tj. raspad Daytonske strukture, bilo izbornom voljom većine najvećeg naroda, bilo blokadom institucija, stranom intervencijom ili na bilo koji drugi način koji isključuje volju većine u Republici Srpskoj i većine predstavnika hrvatskog naroda u državnim i federalnim institucijama.

Pojašnjenje kratica političkih stranaka:
Hrvatske stranke: HDZ BiH Hrvatska demokratska zajednica BiH, HKDU Hrvatska demokršćanska unija, stranke Hrvatske koalicije: HDZ 1990, HSS-NHI Hrvatska seljačka stranka – Nova hrvatska inicijativa, HSP Hrvatska stranka prava (Đapić-Jurišić), HZ Hrvatsko zajedništvo, HNZ Hrvatska narodna zajednica. Narodna stranka Radom za boljitak. Hrvatsko narodno vijeće nestranačka je udruga.
Srpske stranke: SNSD Savez nezavisnih socijaldemokrata, DNS Demokratska narodna stranka, SP Socijalistička partija, SDS Srpska demokratska stranka, SRS Srpska radikalna stranka, DS Demokratska stranka, PDP Partija demokratskog progresa, SDP Socijaldemokratska partija R.Srpske
Bošnjačke stranke: SDA Stranka demokratske akcije, SzBiH Stranka za BiH, SBBBiH Stranka za bolju budućnost BiH, SDP Socijaldemokratska partija BiH, Naša stranka, BPS Bosanska patriotska stranka, DNZ Demokratska narodna zajednica, Snaga BiH, BOSS Bosanska stranka, SDU Socijaldemokratska unija, LDP Liberalnodemokratska partija.

15 godina poslije Daytonskih mirovnih sporazuma međunarodna zajednica u svijetlu novih međunarodnih odnosa i stabiliziranja stanja na terenu BiH neizbježno je došla do zaključka da je unutrašnji kompromis i konsenzus između političkih i vjerskih vođa tri etničke grupe nemoguće postići čak i unutar samih grupa, a apsolutno nemoguć da uključuje sve tri grupe.

Zahtjevi i očekivanja političkih predstavnika naroda međusobno su isključiva i vode ka daljnjem zaoštravanju sukoba, a ne prema dostizanju zapadnih standarda i euroatlantskim integracijama. Upravo stoga ti standardi mogu se nametnuti samo autoritetom međunarodne zajednice i uz značajnu financijsku, diplomatsku i sigurnosnu podršku novim strukturama koje će moći funkcionirati i imati podršku većine svojih građana. Na žalost, takav realističan pristup mora prihvatiti povijesne činjenice koje su se desile kao posljedice rata: nova etnička raspodjela, uspostava načela etničke zastupljenosti i konsenzusa kao temelja organizacije države. Da bi se mogli započeti konstruktivni i uspjeni pregovori potrebno je razumjeti dinamiku kretanja i očekivanja ne samo političkih vođa, već i većine pripadnika njihovih naroda. Tek tad postaće moguć stabilan i dugotrajan mir i uspostava dobronamjernih i funkcionalnih odnosa u državi i regiji.

1. Maksimalni apetiti

Etnička slika BiH procjena 2006, Wikipedia

Etnički državotvorni programi postoje u sva tri naroda i svaki je izravno neprijateljski prema druga dva čime se međusobno drže u pat-poziciji.

Velikosrpski ciljevi

U političko-teritorijalnoj organizaciji najdalje je otišao srpski stvaranjem Republike Srpske, uz zadržavanje političke kontrole nad distriktom Brčko i općinama u Federaciji BiH (Grahovo, B. Glamoč, Drvar, B. Petrovac). Njihov teritorij na etničkoj karti BiH označen je crvenom bojom. Njihov je cilj prisajedinjene tih općina i distrikta nezavisnoj, međunarodno priznatoj (bar od Srbije, Crne Gore i Rusije) Republici Srpskoj. Nisu za ulazak u EU i protiv su NATO-a. Ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u Zajednicu srpskih zemalja sa ostaje za budućnost.

Velikobošnjački ciljevi

Bošnjaci su u ratu 1992.-1995. pretrpjeli teške ljudske i teritorijalne gubitke, potpuno odsječeni od regije Sandžak koja je podjeljena između Srbije i Crne Gore, te jedino može funkcionirati kao imigrantski rezervoar (ukupno oko 150 000 st.). Iako je strateški cilj Bošnjaka održanje međunarodno priznate i cjelovite BiH, sa ambicijom da se ukinu entiteti i uspostavi unitarna građanska republika u kojoj bi Hrvati i Srbi bili manjine, otpor takvoj ideji je prejak i ključni je uzrok političke, ekonomske i sigurnosne nestabilnosti šire regije, uključujući Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru. U takvim uvjetima Bošnjaci su prioritizirali svoje neposredne ciljeve u realnije okvire. Dominantno bošnjački teritorij označen je zelenom, a hrvatski teritorij plavom bojom.
Bošnjaci su de facto Federaciju BiH već pretvorili u svoj entitet (70 % Bošnjaci, 28 % Hrvati, 1 % Srbi), na što Hrvati ne pristaju i na djelu vidimo blokadu rada Federacije, mješovitih kantona i grada Mostara (jedini koji ima „specijalan“ paritetni statut. Cilj bošnjaka je pojednostavljivanje političke strukture ukidanjem kantona i marginalizacija Doma naroda, po uzoru na Srpsku, gdje Vijeće naroda ne odlučuje ni o Vladi, ni o proračunu, a mišljenje o zakonima nije obavezno i nema pravo veta. Bošnjaci preko državnih institucija žele postići kontrolu nad distriktom Brčko i nad novouspostavljenim distriktom Sarajevo. Istočno Sarajevo je izuzeto iz Srpske, a Sarajevo iz Federacije, čime bi Hrvati u Federaciji dostigli oko 33 %. Takva nova „krnja“ Federacija trebala bi novo sjedište izvan Sarajeva. Najbolju prometnu poziciju i bošnjačku većinu za novi glavni grad FBiH ima Visoko, pošto međunarodni prijedlog o Mostaru nema potporu ni Bošnjaka ni Hrvata.
Maksimalistički bošnjački zahtjevi pristaju i na odvajanje manjeg, etnički skoro čisto hrvatskog dijela Federacije u zaseban entitet čime bi Bošnjaci bili skoro 90 % većina u novoj bošnjačkoj unitarnoj republici i blizu punoj dominaciji nad srednjebosanskim, sarajevskim i brčanskim Hrvatima i Srbima.

Velikohrvatski ciljevi

Iako je u prošlosti postojao cilj integriranja cijele BiH u sastav Hrvatske, poslije definiranja stanovništva prema religiji: pravoslavaca kao Srba najkasnije u XIX. st. i muslimana tijekom XX. st. kao Bošnjaka, te uzimajući u obzir da su u strukturi stanovništva Hrvati, katolici sa 25 % 1971.g. pali na procjenjuje se, na ne više od 12 % 2011.g., tijekom rata postalo je jasno kako je Hrvatski strateški cilj održanje cjelovitosti BiH uz osiguranje najviših standarda samouprave i ljudskih prava kako za Hrvate, tako i za ostale stanovnike BiH. Pripajanje dominantno hrvatskih teritorija je, s obzirom na njihovu disperziju diljem BiH, gdje su u mnogim sredinama manjina (vidi prvu kartu, iz 2006.g.), upućuje Hrvate na suradnju sa Bošnjacima i na njihov interes da zadrže Srbe u državnoj zajednici kao balans. Kreševskom deklaracijom hrvatskih političkih stranaka (HDZ BH, HDZ 1990, HSS-NHI, HSP, HKDU, HZ) i uz prijedlog Biskupske konferencije BiH Hrvati su usvojili slijedeće zajedničke stavove: ravnopravni položaj koji znači ili ukidanje entitetskog glasanja za sve narode ili njegova dodjela hrvatskim predstavnicima (uvođenje etničkog veta), ujedinjenje kantona sa hrvatskom većinom i „mješovitih kantona“ u novi hrvatski entitet, odnosno minimalno ujedinjenje općina sa hrvatskom većinom uz formiranje novih općina sa hrvatskom većinom Uskoplje, Plehan i Hrvatska Fojnica. Hrvati očekuju zastupljenost manjinskih naroda u predstavničkim i izvršnim tijelima drugih entiteta, te da za donošenje pitanja od nacionalnih interesa je nužno da barem jedan predstavnik manjinskog naroda isti podrži. Ključno pri formiranju državnih institucija trebalo bi biti osiguranje da ni jedan narod ne smije imati natpolovičnu većinu, a nijedan ne smije biti podzastupljen, tj. najmanje 20 % predstavnika u državnom parlamentu, uz osiguranje da svaki narod sam bira svoje predstavnike.

FOTO: Vranac Mahir

FOTO: Vranac Mahir

BiH, Trtorići kod Breze, 2008. Selo u kojem je živio Alija Sirotanović

BiH, Trtorići kod Breze, 2008. Kuća u kojoj je živio Alija Sirotanović

BiH, Trtorići kod Breze, 2008. Rudar koji je radio zajedno sa Alijom Sirotanovićem

Alija Sirotanovic Wikipedia english

Nastavlja se…

FOTO: Vranac Mahir

Fikret Karčić, Islamske teme i perspektive, Sarajevo: El-Kalem, 1430/2009, str.201.

Knjiga Islamske teme i perspektive prof.dr. Fikreta Karčića je zbirka članaka i eseja nastalih u periodu 2002-2008. godine. U prvom dijelu knjige mogu se pročitati radovi koje je autor objavio u stručnim časopisima ili u obliku referata podnio na naučnim skupovima. Čine ga sljedeći naslovi: Kako je hanefijski mezheb došao u Bosnu, Islamski reformizam u Bosni i Hercegovini u 20. vijeku., Izučavanje fikha na pragu 21. vijeka – uporedna perspektiva, Islamske studije na pragu 21. vijeka – naslijeđe prošlosti i izazovi budućnosti, Koncept građanstva u savremenoj islamskoj pravnoj misli, O institucionalizaciji islama u zemljama Evropske unije i Muslimani Balkana na pragu 21. vijeka.

Drugi dio knjige sastoji se od članaka objavljenih u štampi, najčešće u „Preporodu“, a čine ga sljedeći tekstovi: Šta je to „islamska tradicija Bošnjaka“?, Šta su to „zahtjevi vremena“?, Razumijevanje šerijata u djelima Husein-ef Đoze, Prof.dr. Hamdija Ćemerlić o vjerskom jedinstvu muslimana (hilafetu), Očuvanje bosanske muslimanske prakse, Disolucija SFRJ i njene posljedice za Islamsku zajednicu, Poricanje genocida proglasiti krivičnim djelom, Sjećanje na „Lava od Plevne“, Vrijeme deklaracija, Ugovori države i vjerskih zajednica – porijeklo, priroda i funkcija, Kako se razvila ideja slobode religija na Zapadu.

Asim Zubčević, bibliotekar

Kompletna knjiga se moze naci ovdje.

U Uskudaru, azijskom dijelu Istanbula, nalazi se osnovna skola “Sokollu Mehmed-Paša”, jedno od brojnih sjećanja na velikog vezira Osmanlijske Države, rodom iz Sokolovića kod Rudog u Bosni. U njegovom rodnom mjestu i u Višegradu, gdje je sagradio čuvenu ćupriju, nijednog sjećanja na ovog velikana od strane kasnijih generacija. Jedino su stajala njegova djela, narodno sjećanje i pjesme. U stručnim knjigama zapisana historijska istina- ali ko čita akademske tekstove? U književnosti imaginarni svijet njegovih neprijatelja koji je za mnoge postao historijska istina.

A historijsku istinu o Mehmed-paši kazuju zapisi osmanlijskih historičara Pečevije, Selanikija, Hadži Halife te  kasnijeg Ahmeda Refika, arhivi i svjedočenja evropskih savremenika. Njegova životna priča počinje u Sokolovićima početkom 15 vijeka, nastavlja se u Istanbulu gdje je uzet u okviru “devširme”, prakse regrutovanja nemuslimanske djece u Janjičare. Nakon uobičajenog vojnog i vjerskog školovanja pod imenom Mehmed i nadimkom “Tavil” (“Visoki”) ulazi u službu na dvoru i munjevito napreduje.U to vrijeme dovodi u Istanbul roditelje, dvojicu braće i rodjaka koji će kasnije postati Mustafa-paša, namjesnik Budima. Do kraja života, Mehmed-paša će ostati okružen zemljacima iz Bosne i šire sa Balkana.

Lična sposobnost i uspjesi vodili su ga ljestvicom napredavanja u Osmanlijskoj Državi. Držao je pozicije admirala mornarice, namjesnika evropskog dijela Države (Rumelije), Trećeg, Drugog i konačno Prvog vezira (Sadr-i Azam). Bio je Prvi vezir trojice sultana- Sulejmana Kanunija, Selima II,čiju kćerku Esmihan je oženio, i Murata III. Tokom ovog perioda, od 1568 do svoje smrti 1579, Mehmed-paša je bio stvarni upravljač Carevine. Poznata je njegova vojna i politička umješnost u pohodu na Siget. U vanjskoj politici usmjeravao je Carstvo prema prijateljstvu sa evropskim saveznicima (Francuska i Poljska) protiv tadasnjih evropskih protivnika (Rusija, Austrija i Španija). Prema muslimanskom svijetu usmjeravao je Carstvo prema prijateljstvu i solidarnosti. Čuvao je mir sa Iranom, pomagao muslimanske hanove Transoksanije (današnji Uzbekistan) protiv ruskih osvajača, muslimane Indije i hadžijske pomorske puteve od Portugalaca, poslao osmanlijske brodove da pomognu sultana Ačeha na Sumatri protiv Portugalaca itd. Njegovi planovi da prokopa Sueski kanal i kanal koji bi povezivao rijeke Volgu i Don, ostali su neostavreni ali svjedoče o vizionarstvu koje je nadmašivalo vrijeme u kome je živio.

U unutrašnjoj politici Carstva, zabilježen je po inicijativi da se donese odluka o obnavljanju Pećke patrijaršije 1557. Naime, Osmanlijske Država je slijedeći islamski zakon, garantovala vjerske slobode nemuslimanima. Istočno kršćanstvo (pravoslavlje) je  bilo priznato odmah nakon osvajanja Konstantinopolisa 1453. U pogledu unutrašnje crkvene uprave Istočnog kršćanstva postojali su stalni sukobi pojedinih etničkih hijerarhija oko primata. Posebno je grčka crkvena hijerarhija smještena u istanbulskom predgradju Fanar (“fanarioti”) nastojala da drži vodjstvo u svojim rukama.Tako je ova hijerarhija upravljala srpskim crkvenim poslovima u periodu od 1459 do 1557. Mehmed-paša je inicirao obnovu samostalnosti Srpske crkve u rangu Patrijaršije, pošto je takvo stanje postojalo prije i u vrijeme osmanlijskog osvajanja Balkana. Pri tome nije bio vodjen ni nepotizmom niti nekim prikrivenim kršćanskim sentimentima. Mehmed-paša je bio državnik i legalista: nastavljao je ustanovljenu pravnu strukturu Carstva i formulisanu politiku da se oslanja na ne-muslimanske saveznike u konfrontaciji sa ne-muslimanskim protivnicima.

 Najveći broj svojih vakufa Mehmed-paša je izgradio po Bosni. Vakufi u Višegradu su najpoznatiji: most na Drini, koji stoji, han i karavan saraj do mosta koji su davno srušeni. Natpis na mostu, iz 1571 na osmanlijskom turskom jeziku, objašnjava motive njegovog dobročinstva:

            Gospodin Mehmed- paša, Asaf svoga vremena,

            Potršio je svoj imetak u dobročinstvo radi Božjeg zadovoljstva.

            Niko neće reći za imetak, koji se troši u hajrate da je rasipanje.

            Za života je utrošio zlato i srebro u hajrate

             Bio je svjestan da su svakome njegova djela najbolje potomstvo

Ljudi kojima su njegovi hajrati namijenjeni, ljudi Bosne različitih vjera, nisu svi na dobročinstvo uzvratili dubročinstvom. Jedna osoba, najverovatnije iz Bosne, preobučena u derviša-prosjaka, zamolila je 11 oktobra 1579 prijem kod Velikog vezira. Primljen je, zbog uobičajene pažnje koju je Veliki vezir, davao ljudima sa svoga kraja. Prosjak se približio veziru, izvukao skriveni bodež i zadao smrtnosni udarac, Je li to bio assassin unajmljen od strane protivničke struje na dvoru koja je polahko počela preuzimati pozicije od Mehmed-paše ili fanatični Hamzevija, pripadnik heretičkog derviškog reda ranije zabranjenog i potisnutog u Bosni, nije jasno. Ukopan je u blizini dzamije Ejub-sultan u nizu Velikih vezira (Sadriazamlar). 

 Nakon ovog atentata Mehmed-paša je vise puta ubijen u literaturi- u srpskoj nacionalističkoj historiografiji i u romanu “Na Drini ćuprija”. Nakon toga su ubijali njegove hajrate i na kraju koristili njegov most na Drini kao stratište za ubijanje njegovog naroda.

 Nakon svega toga ono što je ostalo je riječ istine, kako natpis na mostu kaže, “da se spomene njegovo ime s poštovanjem i blagonaklonošću”.

Vilajet (Australija), 2001.

VISOKO ISLAMSKO ŠKOLSTVO U BIH U MODERNO DOBA:

KONCEPTUALNI  RAZVOJ

Prof. dr Fikret Karčić

Moderni period u Bosni i Hercegovini počeo je, u ovom kontekstu sa austro-ugarskom upravom i uspostavljanjem prve moderne islamske škole u ovoj zemlji. Riječ je o Šerijatskoj sudačkoj školi (Mekteb-i nuvvab) koja je otvorena u Sarajevu 1887. godine. Ova škola imala je za cilj da obrazuje kadije koji su imali nadležnost da primjenjuju šerijat u personalnim stvarima bosanskih muslimana unutar državnopravnog okvira Habsburške Monarhije. Zbog toga je naglasak u nastavnom planu ove škole bio na šerijatskim naukama. Važna novina u nastavnom planu bilo je uvođenje predmeta Austro-ugarsko pravo, što je simbolički pokazivalo mogućnost koegzistencije islamskih pravnih ustanova i pravnog okvira jedne evropske države. Mekteb-i nuvvab je imao status javne škole koju je finansirala Zemaljska vlada za BiH. Veza između ove škole i islamske vjerske administracije u BiH ogledala se u pravu Reisu-l-uleme da provodi opšti nadzor nad školom i nad nastavom vjerskih predmeta. Mekteb-i nuvvab u Sarajevu zajedno sa istoimenom školom u bugarskom gradu Šumnu predstavljao je jednu od dvije najznačajnije visoke islamske obrazovne institucije na Balkanu na prelazu iz 19. u 20. vijek.

Tokom perioda između dva svjetska rata, 1937. godine Šerijatska sudačka škola je podignuta na nivo fakulteta. Uvedena je takođe i konceptualna promjena. Škola je nazvana Viša islamska šerijatsko-teološka škola. Ovaj novi naziv značio je da škola neće obrazovati samo buduće kadije nego i teologe, te da u modernom svijetu treba odgovoriti na izazove s kojima se muslimani sreću ne samo na području islamske pravne misli (fikh) nego, i čak prvenstveno, na području teologije (akaid). Sve do zatvaranja ove škole 1945. godine pod njenim okriljem obrazovao se veliki broj alima i muslimanskih intelektualaca.

U doba između 1945. i 1977. nije bilo ni jedne visoke islamske obrazovne institucije u BiH. Imami i hatibi su se obrazovali u Gazi Husrev-begovoj medresi koja je imala rang srednje škole. U cjelini nivo islamske učenosti pao je kao posljedica nepovoljnih političkih okolnosti.

Tokom 1970-tih počela je islamska obnova u BiH i susjednim zemljama. To se odrazilo u rekonstrukciji džamija, pokretanju islamskih publikacija, otvaranju islamskih obrazovnih institucija, pojavi ustanova muslimanske solidarnosti i slično. Libralizacija socijalističkog režima i opšti ekonomski i društveni prosperitet omogućili su ovaj razvoj. Godine 1977. Islamska zajednice u BiH otvorila je Islamski teološki fakultet u Sarajevu. Odrednica ”teološki” u nazivu Fakulteta odabrana je, po našem mišljenju, iz dva razloga: (1) šerijatski sudovi su bili ukinuti u Bosni i Hercegovini 1946. godine, šerijat je izgubio karakter pozitivnog prava u ovoj zemlji, te obrazovanje kadija nije bilo cilj nove visoke islamske obrazovne institucije; (2) prema jugoslovenskom zakonodavstvu vjerske zajednice su imale pravo da uspostavljaju samo škole za obrazovanje vjerskih službenika. Za takvu vrstu škola naziv ”teološki” bio je odgovarajući. Ovaj razvoj bio je vrlo sličan konceptualizaciji islamskog visokog obrazovanja u Turskoj, gdje je takođe termin ”teološki” (Ilahiyat) korišten za nazive islamskih fakulteta. Položaj religije u društvu odredio je konceptualizaciju islamskog obrazovanja.

Tokom akademske1992 -1993 godine pored postojećeg studijskog programa Islamske teologije uveden je novi program Religijske pedagogije. Ovaj korak slijedio je ranije uvođenje vjeronauke u javne škole u BiH. Da bi odrazio ovu novu realnost Fakultet je preimenovan u Fakultet islamskih nauka. Godine 2002 -2003 tokom reforme rezimiran je i dalje razvijem ovaj koncept. Dva studijska programa – Islamske teologije i Religijske pedagogije identifikovani su prepoznatljivim arapskim nazivima Usulu-d-din i Et-terbije ed-dinjije. Kasnije je dodat i treći studijski program Imamsko-hatibski. To znači da ova visoka islamska obrazovna institucija razvija naučni i nastavni rad u tri pravca: islamska teološka misao, religijska pedagogija i obrazovanje imama i hatiba.

Ovaj kratki osvrt na historijske promjene u samoidentifikaciji današnjeg Fakulteta islamskih nauka pokazuje kako društvena pozicija islama i unutrašnje potrebe Islamske zajednice bitno određuju koncept i metodološki pristup prema izučavanju i naučavanju islama.   

Dr Fikret Karčić

1. Pravni položaj crkava i vjerskih zajednica

Historija BiH svjedoči o smjenama različitih  modela uredjenja odnosa političkog i vjerskog autoriteta u ovoj zemlji.[1]

U doba osmanske vlasti u BiH, islam je imao poziciju državne religije a islamske ustanove bile su dio državne organizacije. Katolička, Srpska pravoslavna crkva i Jevrejska zajednica imale su pravno priznati status, slobodu iskazivanja religije u okvirima tadašnjih zakona i pravo primjene religijskog prava u pitanjima ličnog statusa svojih pripadnika.

Austrougarska Monarhija je tokom četrdeset godina svoga upravljanja BiH (1878-1918) prihvatila model priznatih religija i vjerskih udruženja. Zemaljski ustav za BiH od 17/02/1910 u čl. 8 kao priznata vjerska udruženja (zajednice) navodi: islamsku, srpsko-pravoslavnu, rimo-katoličku, grko-katoličku, evengeličku augsburškog i helvetskog zakona i jevrejsku zajednicu. Priznate crkve i vjerske zajednice uživale su status korporacija javnog prava, imale pravo na javno vršenje vjerozakona, oslobadjanje od plaćanja poreza te pravo ubiranja vjerskog prireza. Državni funkcioneri učestvovali su u vjerskim manifestacijama a vjera i vjerski obredi uživali su krivično-pravnu zaštitu. Država je vršila pravo nadzora nad crkvama i vjerskim zajednicama.

Ovakav model uredjenja odnosa države i crkava odnosno vjerskih zajednica zadržan je u BiH i nakon što je ova zemlja ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), odnosno Jugoslavije. To je garantovano ustavom Kraljevine SHS od 28/06/1921 (Vidovdanski ustav).Član 12 ovog ustava garantovao je ravnopravnost usvojenih vjeroispovijesti pred zakonom i njihovo pravo da svoj vjerozakon javno ispovijedaju. Sve vjeroispovijesti koje su u nekom dijelu Kraljevine bile zakonski priznate smatrale su se usvojenim.

U socijalističkom periodu (1945-1990) došlo je do radikalne promjene u odnosu države i crkava i vjerskih zajednica. Pravno, bio je usvojen model odvajanja države i crkve, vjera je proglašena za privatnu stav a sloboda vjerispovijesti bila je garantovana u okviru zakona. Odgovarajući  zakonski okviri bili su ispod standarda uspostavljenih kodifikacijama ljudskih prava u drugoj polovini 20. vijeka. Stvarno, u uslovima dominacije marksističke ideologije došlo je do društvene marginalizacije vjere i vjernika a imovina crkava i vjerskih zajednica postala je predmet politike nacionalizacije i eksproprijacije.

Nakon uspostavljanja političkog pluralizma i u periodu tranzicije prema demokratskom liberalnom sistemu odnosi izmedju političkog i vjerskog autoriteta regulisani su prema principima demokratske sekularne države.[2] Ovi principi su sadržani u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sonovnih sloboda i njenim protokolima, Ustavu BiH, odnosno Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma i Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica od 28/01/2004. U te principe spadaju:

-sloboda vjere i uvjerenja, pri čemu su granice iskazivanja vjere ili uvjerenja date veoma široko i u skladu sa relevantnim medjunarodnim aktima;

-odvajanje crkava i vjerskih zajednica od države, što znači da država ne može priznati status državne vjere ni jednoj vjeri; da se država nema pravo miješati u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica; da nijedna crkva ili vjerska zajednica ne može uživati posebne privilegije od države niti njeni službenici mogu formalno učestvovati u radu političkih ustanova; da je javnoj vlasti zabranjeno bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja struktura crkava i vjerskih zajednica;

-gradjanski status pojedinca nije vezan za religiju, što znači da obim prava i dužnosti pojednica ne zavisi od njegove religije ili uvjerenja i da je zabranjena diksriminacija na osnovu vjere ili uvjerenja.

2. Vjerska tolerancija

Etabliranje postojećih tradicionalno prisutnih crkava i vjerskih zajednica završeno je u BiH u doba osmanske uprave. Medjuvjerski odnosi uspostavljeni su pod uticajem dominacije Osmanske države čiju ideologiju je činio islam. Pripadnici ostalih priznatih religija imali su status zaštićene manjine (millet). Sa austro-ugarskim periodom sve priznate religije u BiH stavljene su u pravno jednak položaj. Takva sistuacija ostala je do danas.

U stvarnom životu, stanovnici BiH razvijali su odnose uzajmanog poštovanja i saradnje. O tome svjedoči, izmedju ostalog, ideja komšiluka (susjedstva) koja se razvila u gradskim sredinama.[3] Prema ovoj ideji, svaki susjed, bez obzira na vjeru, ima poseban status uvažavanja, obim prava i obaveza. Kada se kupovala kuća gledalo se prvo ko su susjedi. Drugi primjer su pobratimstva koja se prelazila granice vjerske pripadnosti, te davanje ćvrste vjere da će se pobratimu ili prijatelju pomoći u doba nevolje. O tome svjedoči epska poezija naroda BiH.

Ovi tradicionalni mehanizmi su bili dovoljni da djeluju u vrijeme mira ili u periodima kada je BiH bila u sastavu velikih multietničkih država.Medjutim, multivjerski mozaik BiH ozbiljno je narušavan a pojedini njeni narodi su bivali predmet napada u vrijeme sloma višeetničkih država ili kao posljedica agresivne politike stranih zemalja. U tim okolnostima prednosti multivjerskih društava pretvarale su se u svoju suprotnost.

3. Registrovane crkve i vjerske zajednice u BiH

Registar crkava i vjerskih zajednica u BiH, njihovih saveza i organizacionih oblika vodi Ministarstvo pravde BiH.Historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama priznat je kontinuitet svojstva pravnog lica. U ovu kategoriju spadaju: Islamska zajednica u BiH, Srpska pravoslavna crkva, Katolička crkva i Jevrejska zajednica BiH, te sve ostale crkve i vjerske zajednice kojima je priznato svojstvo pravnog lica prije stupanja na snagu Zakona o slobodi vjere.

Novu crkvu ili vjersku zajednicu može osnovati 300 punoljetnih gradjana BiH. Pri tome ne mogu koristiti ime postojeće crkve ili vjerske zajednice. O upisu nove crkve ili vjerske zajednice u registar, uz podnošenje zakonom propisane dokumentacije, odlučuje Ministarvo pravde BiH.

4. Materijalna pomoć države

Zakon o slobodi vjere propisuje (čl.14, t.4) da država može, na osnovu jednakosti prema svima, davati materijalnu podršku crkvama i vjerskim zajednicama za očuvanje kulturne i historijske baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge, jedino pod uslovom da crkve i vjerske zajednice spomenute usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebno nediskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja.

Država se posebno obavezala da će regulisati posebnim propisima penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje vjerskih službenika.

5. Uključenost vjere u društvena pitanja

Crkve i vjerske zajednice imaju pravo osnivati kulturne, karitativne, zdravstvene i vaspitno-obrazovne ustanove različitog smjera, vrste i stepena. Ove ustanove su u pravima izjednačene sa ustanovama čiji su osnivači država ili drugi ovlašteni osnivači. Crkve i vjerske zajednice tim ustanovama samostalno i neposredno upravljaju. (Zakon o slobodi vjere, čl.10, t.3).

Crkve i vjerske zajednice u oblasti porodičnog, roditeljskog prava i prava djeteta mogu obavljati funkciju humanitarne, socijalne i zdravstvene pomoći, vaspitanja i obrazovanja u skladu sa odgovarajućim zakonima koji uredjuju ta prava i materiju. (Zakon o slobodi vjere, čl.14, t.5).

6. Statistike o vjerskoj pripadnosti

U BiH trenutno ne postoje zvanični podaci o vjerskoj pripadnosti gradjana. Prema publikaciji The World Factbook amaričke Centralne obavještajne agencije (CIA), (internet izdanje posljednji put ažurirano 18/12/2008) procjenjuje se da u BiH živi 4 590 310 stanovnika. U pogledu vjerske pripadnosti procjenjuje se da ima 40% muslimana, 31% pravoslavnih, 15% rimokatolika i 14% ostalih.

Prije 1992 u popisima stanovništva nije evidentirana vjerska već samo etnička pripadnost (nacionalnost). Na osnovu broja pojedinih naroda procjenjivana je i vjerska brojnost.

7. Obrazovanje

U BiH konfesionalna vjeronauka postoji u javnim školama različitog nivoa. Situacija varira u zavisnosti od entiteta, odnosno kantona u FBiH, pošto je obrazovanje u nadležnosti ovih političkih jedinica.[4]

U RS vjeronauka (pravoslavna) uvedena je u osnovne škole 1992. kao obavezni predmet. U FBiH vjeronauka je uvedena 1994. Nakon Deytonskog ugovora 1996. obrazovanje je nadležnost entiteta. U FBiH situacija se razlikuje od kantona do kantona i ima status ili obaveznog predmeta (dijete može biti izuzeto od pohadjanja na zahtjev roditelja) ili izborno-obaveznog predmeta (kada se jednom izabere ovaj predmet  je obavezan za cijelu školsku godinu).

Zakonom o slobodi vjere (čl.4) garantovano je pravo na vjersku pouku, koju će vršiti osobe koje u tu službu imenuje službeno tijelo ili predstavnik njegove crkve ili vjerske zajednice. Vjerska pouka se ima pravo provoditi kako u vjerskim ustanovama tako i u javnim i privatnim predškolskim ustanovama, osnovnim školama i višim nivoima obrazovanja što će se regulisati posebnim propisima. Takav je Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH od 30/06/2003 koji govori o vjeronauci u čl.9. te odgovarajući zakoni entieta, odnosno kantona u FBiH.

8. Medijska prezentacija

Javni mediji posvećuju pažnju religiji, crkvama i vjerskim zajednicama na više načina. Povodom vjerskih praznika objavljuju se poruke vjerskih velikodostojnika, prenose vjerski obredi i daju prigodni programi.Aktuelna zbivanja unutar crkava i vjerskih zajednica, posebno ona koja imaju društvene implikacije, medijski se prate. Konačno, postoje redovni nedjeljeni programi posvećeni religiji i radu crkava i vjerskih zajednica na sva tri javna radio i TV servisa kao što su Duhovni mostovi na BHT1, Mozaik religija na FTV, Riječ vjere na RTRS, Vjerski program BH radija 1.

Jedna analiza prezentacije religijskih tema u medijima 2007/2007 pokazala je da se u većini medija religije obradjuju separatno, da se ne naglašava multireligijski karakter bosanskohercegovačkog društva, da novine nemaju poseban medijski prostor niti rubrike posvećene religiji te da pojedini mediji dominantno prate odredjenu religijsku zajednicu. Takodje je uočeno da ne postoji negativan novinarski uklon prema religiji u cjelini ali ima negativnog uklona prema odredejnim pojavama ili ličnostima iz crkava i vjerskih zajednica. Nekada se parcijalno potencira ugroženost pojednih vjera. Nedovoljno se prate netradicionalne crkve i i vjerske zajednice. Takodje nedostaju novinari specijalizovani za pitanja religije.[5]

9. Praktikovanje vjere na poslu

Postojeće radno zakonodavtsvo BiH ne posvećuje dovoljno pažnje pitanju praktikovanja vjere na poslu. To je najvjerovatnije odraz ranijeg stava o religiji kao privatnoj stvari čije iskazivanje je ograničeno na vjerske objekte i intimu vlastitog doma. Novi standari u oblasti slobode vjere nalažu da se i ovo pitanje bliže uredi.

Za sada, radno zakonodavstvo jedino tretira pitanje „odsustva sa rada radi zadovoljavanja vjerskih odnosno tradicijskih potreba“. Prema Zakonu o radu FBiH (čl.47, st.2) i Zakona o radu Brčko distrikta (čl.38, st.2) zaposlenik ima pravo na odsustvo s rada do četiri dana u jednoj kalendarskoj godini s tim da su dva dana uz naknadu plaće a dva dana neplaćeno odsustvo. U Zakonu o radu RS (čl.61, st.1) ova vrsta odsustva iznosi tri dana i to kao neplaćeno odsutvo, ukoliko poslodavac drugačije ne odluči. Treba takodje istaći da u FBiH nijedan vjerski praznik nije utvrdjen kao praznik kada se kada se ne radi, za razliku od RS.[6]

10. Zaštita vjernika od vrijedjanja

Zakon o slobodi vjere zabranuje svaku doiskriminaciju koja je zasnovana na vjeri ili uvjerenju (čl.5, st.1). Zabranjena su, takodje, slijedeća djela:

a)      napadi i uvrede vjerskih službenika;

b)      napadi i oštećenja vjerskih objekata ili druge imenovine crkava i vjerskih zajednica;

c)      aktivnosti ili djela usmjerena na raspirivanje vjerske mržnje protiv bilo koje crkve ili vjerske zajednice ili njenih članova;

d)      omalovažavanje ili izrugivanje bilo koje vjere;

(…)

g) izazivanje, podržavanje ili pozivanje vjerske netrpeljivosti i mržnje (čl.5, st. 2).

Zakon o slobodi vjere, medjutim, ne propisuje kazne za gore spomenuta djela.

Krivično zakonodavstvo poznaje slijedeća krivična djela vezana za religiju:

- povreda ravnopravnosti gradjana (čl.162 KZ RS), odnosno povreda ravnopravnosti čovjeka i gradjanina (čl.177 KZ FBiH);

-ometanje ili sprečavanje vjerskih obreda (KZ FBiH, čl.378), odnosno povreda slobode vjere i vršenja vjerskih obreda (čl.178 KZ RS);

-uništavanje kulturnih, historijskih i religijskih spomenika (KZ BiH, čl.183);

Izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti (KZ FBiH, čl.136), odnosno izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti (čl.390 KZRS).

Omalovažavanje ili izrugivanje vjere i vrijedjanje vjernika, ostali su, tako, bez krivične sankcije.

Zaključak

U Bosni i Hercegovini pravno je usvojen sekularni model uredjenja odnosa religijskog i političkog autoriteta. U stvarnom životu historijski su razvijeni odnosi uzajamnog poštovanja i saradnje pripadnika različitih religija. Ti odnosi su narušavani u nemirna vremena kao posljedica sloma složenih država ili vanjske agresije.

Crkve i vjerske zajedice danas su mnogo prisutnije u javnom životu nego što je to bilo u doba socijalizma. Ta vidljiva prisutnost religije u javnoj sferi posljedica je demoktarizacije bosansko-hercegovačkog društva. Pošto je ovo društvo u stanju tranzicije prema liberalnoj demokratiji ono treba i novu političku kulturu. U tom smislu potrebno je da se izgradi i tradicija „slobodne crkve u slobodnoj državi“ koja će iskazivati slobodu manifestovanja religije pojedinačno i kolektivno, privatno i javno ali bez njene instrumentalizacije u dnevno-političke svrhe.

[2] Vidi Religija i sekularne država: uloga i značaj religije u sekularnim društvima iz muslimanske, kršćanske i jevrejske perspektive s fokusom na Jugositočnu Evropu, ur. Ahmet Alibašić (Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer e.v., Predstavništvo u Sarajevu/BiH, EAF, Medjureligijski institut u BiH, 2008), 250.

[3] Vidi Cornelia Sorabji, „Bosnian Neighbourhoods Revisited: Tolerance, Commitment and Komsiluk in Sarajevo“, u On the Margins of Religion, ur. Frances Pine i Joao De Pina Cabral (Oxford -New York: Berhghahn Books, 2007).

[4] Vidi Zlatiborka Popov i Anne mette Ofstad, „Religious Education in Bosnia and Herzegovina“ u Zorica Kuburić i Christian Moe (ur.), Religion and Pluralism in Education: Comparative Approach in the Western Balkans (Novi Sad: CEIR, 2006), 73-106; Štepan Machaček, „’European Islam’ and Islamic Education in Bosnia-Herzegovina“, Sudost Europa, 55 Jahrgang 2007, heft 4, 403-404.

[5] Analitički centar medijskih inicijativa i Media plan instituta Sarajevo, „ Mediji i religija – prezentacija religijskih tema, crkava i vjerskih zajednica i vjerskih autoriteta“, u Mediji i religija (Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer e.v., Predstavništvo u Sarajevu/BiH, 2007), 13-18.

[6] Sead Dedić i Jasminka Gradaščević-Sijerčić, Radno pravo, drugo novelirano i prošireno izdanje (Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2005), 279.

Fikret Karcic

Sekularna država jeste jedan od modela uređenja odnosa religijskog i političkog autoriteta. Ovaj model se javlja u modernoj svjetskoj historiji nakon građanskih revolucija. Manifestuje se u različitim varijantama (SAD, Francuska, Belgija, Turska itd.) i reflektuje u različitim teorijskim elaboracijama. Pojava ovog modela postavila je velike religijske tradicije pred izazov kako da se prema njemu odrede, kako u teorijskom tako i u pragmatičnom smislu. Muslimanski autori su nakon dugog odbijanja ovog modela počeli da mu obraćaju veću pažnju i u njemu otkrivaju do tada neuočene potencijale i mogućnosti.[1] Istovremeno to je otvorilo pitanje iskazivanja Islama u sekularnim državama.

Bosna i Hercegovina posjeduje gotovo pet decenija dugo iskustvo života u socijalističkoj verziji sekularne države i više od decenije traganja za modelom liberalne demokratske sekularne države. To iskustvo ostavilo je bitan trag na razumijevanje i tumačenje Islama u ovoj zemlji, njegovu institucionalizaciju i ulogu u društvu. To iskustvo po našem mišljenju, čini jedan od elemenata ”islamske tradicije Bošnjaka” i to ne ”zadanih” već ”konstruisanih” i samim tim podložnih kritičkoj ocjeni.[2]

Ovaj rad ima za cilj da skrene pažnju na konceptualno određenje sekularne države u liberalnoj demokratskoj tradiciji, utvrdi varijantu sekularne države prihvaćene u današnjoj Bosni i Hercegovini i naznači posljedice tog modela na iskazivanje i institucionalizaciju Islama u našoj zemlji.

1. Razumijevanje sekularne države u liberalnoj demokratskoj tradiciji

Historijski posmatrano sekularne ili svjetovne države pojavile su se u moderno doba u dvije različite geografske i kulturne cjeline – katoličkoj Francuskoj i u zemljama protestanske kulture kao što su SAD. U ovim zemljama razvijene su različite varijante sekularne države, između ostalog, i zbog toga što je religija u njima igrala različitu ulogu u pojavi modernosti. U Francuskoj, od revolucije 1789, modernost je stvarana nasuprot religiji a u protestanskim zemljama religija je bila sastavni dio modernosti.[3] Francuski termin za odnos religije i države u toj zemlji je laicite što znači da je država laička (svjetovna) a ne konfesionalna ali da se poštuje sloboda religije ili uvjerenja. U Francuskoj ovaj koncept je dobio pravni izraz u Zakonu od 9. decembra 1905. koji se tiče odvajanja Crkve od Države, drugim zakonima koji su slijedili i sudskoj praksi. Glavni principi ovog Zakona su: (1) Republika garantuje slobodu savjesti i slobodu praktikovanja religije; (2) Republika ne priznaje niti podržava nijednu religiju osim troškova za kapelansku službu (u bolnicama, zatvorima, vojsci i lisejima); (3) Crkve, odnosno religijske zajednice, mogu se organizovati kao ustanove privatnog prava. Prema ovim principima u laičkoj državi nema ni zvanične religije ni zvaničnog ateizma. Religijski lideri se izjašnjavaju o javnim stvarima, ali je francuska javnost prema tome više kritički opredijeljena nego u drugim evropskim državama.

U engleskom jeziku koristi se termin secular state (svjetovna država), gdje je termin secular izveden iz latinskog saeculum što znači ”ovdje i sada”. U SAD ovaj koncept je dobio svoj pravni izvor u Prvom amandmanu na Ustav SAD koji je dodat temeljnom pravnom aktu ove zemlje 1791. godine. Taj amandman glasi: ”Kongres neće donijeti nikakav zakon koji bi neku religiju proglasio za zvaničnu ili zabranio njeno slobodno vršenje”. Prema stavovima američkih stručnjaka za ova pitanja, iz ovog amandmana mogu se izvesti slijedeći principi: (1) odvajanje Crkve od Države, što znači da se radi o različitim ustanovama koje se jedna drugoj ne miješaju u unutrašnju upravu; (2) jednako postupanje, odnosno nediskriminiranje prema građanima bez obzira na njihovu religiju ili uvjerenje; (3) neprisiljavanje i sloboda religijskog izbora, odnosno da država ne može nikoga prisiljavati da praktikuje ili ne praktikuje neku religiju ili uvjerenje.[4]

Prema ovim principima, sadržanim kako u francuskoj tako i u američkoj varijanti sekularne države, sekularnim državama se ne mogu smatrati države koje favorizuju ateizam, kao vrstu uvjerenja, ili vrše progone ili diskriminaciju na osnovu religije ili uvjerenja.

Brojni autori su pokušali da izrade jedan opšti koncept sekularne države koji bi se naslanjao na liberalnu demokratsku tradiciju i nadilazio geografsku ili kulturnu određenost. Jedan od takvih autora je Donald Eugene Smith koji je to učinio u svojoj studiji o Indiji kao sekularnoj državi.[5] Ovdje ćemo, zbog njegovog značaja, dati ekstenzivan prikaz te elaboracije koncepta sekularne države.

Smith definiše sekularnu državu kao ”državu koja garantuje pojedinačnu i kolektivnu slobodu religije, odnosi se prema pojedincima kao prema građanima bez obzira na njihovu religiju, nije ustavno povezana ni s kakvom religijom niti nastoji da promoviše ili se miješa u religiju.“[6]

Prema ovom autoru koncept sekularne države u liberalnoj demokratskoj tradiciji sadrži tri različite vrste odnosa između pojedinca, države i religije. Te vrste odnosa su:

1)      religija i pojedinac, gdje važi princip slobode religije;

2)      država i pojedinac, gdje važi princip građanstva;

3)      država i religija, gdje važi princip odvajanja.

U pogledu prvog odnosa – religija i pojedinac – idealno je kada je iz njega isključen treći faktor, odnosno država. U ovom odnosu važi princip slobode religije što znači da je pojedinac slobodan da odabere da li da vjeruje ili ne i u koje vjersko učenje. Ako odabere da slijedi određenu religiju, slobodan je da slijedi njeno učenje, praktikuje ga, propagira, zauzima mjesto u religijskoj organizaciji i da na kraju, ako odluči, napusti dotadašnju religiju. Država je u načelu isključena iz ovog odnosa. Država, međutim, ima pravo da reguliše iskazivanje religije i da ga dovede u vezu s očuvanjem javnog zdravlja, sigurnosti i morala.

Pojedinci imaju pravo da se udružuju u skupine i tada nastaju i određena kolektivna prava. Ta prava uključuju pravo udruživanja radi ostvarenja religijskih ciljeva; upravljanja svojim poslovima, posjedovanja imovine, ustanovljavanja obrazovnih i dobrotvornih ustanova i slično.

U drugom odnosu – države i pojedinaca – suštinsko je isključenje trećeg faktora – religije. U sekularnom modelu religija postaje potpuno irelevantna za definisanje građanskog statusa.[7] Građanski status je skup prava i obaveza koje proizilaze iz odnosa pojedinaca i države. Taj status je egalitarni i sveobuhvatni. Njime  se pojedinac uključuje u puno političko članstvo u državi i integriše u politički sistem. Jednakost građana je moguća, jer proizilazi iz okolnosti da su građani faktor suvereniteta, njihova volja oblikuje pravo i da se lojalnost duguje pravu. U takvoj situaciji, religijska uvjerenja pojedinca ne smiju da utiču na njegova prava i obaveze.

Zakoni u sekularnoj državi treba da budu neutralni. „Neutralnost zakona“ se obično shvata kao njihova uskladjenost sa vrijednostima koje su dominantne u datom društvu. Pri tome se mogu javiti različite teškoće. Na primjer, šta ako sekularna država donese zakone koji nisu u skladu sa dominantnim vrijednostima u društvu?  Ili, ako se donese zakon koji je u suprotnosti sa vrijednostima manjinskih grupa, da li se omogućavaju izuzeci od opštih pravila? Na ova pitanja teorija i praksa ne daju zadovoljavajući odgovor. Medjutim, očigledno je da sekularna država, koja se javila kao nastojanje da se izbjegne religijska netolerancija, definisana kao pretvaranje religijske dogme u zakon države, može da upadne u zamku sekularne netolerancije, kada se državni zakon pretvara u religijsku dogmu.[8]

U trećem odnosu – između države i religije – temeljna postavka je da su to dvije različite funkcije ljudskih djelatnosti sa vlastitim ciljevima i metodama. Demokratska država izvodi svoju legitimnost iz svjetovnog izvora (‘’saglasnost vladanih”) a ne iz vjerskih izvora. Odvajanje države i religije jeste funkcionalna diferencijacija. Sve religije su odvojene od države ali su, u neku ruku, i subordinirane državi. Na primjer, na religijske grupe se primjenjuju opšti državni propisi. Religijske grupe su autonomni entiteti: same se organizuju, same formulišu svoja vjerovanja, disciplinu, osnivaju svoje ustanove, finansiraju svoje aktivnosti itd. Država nije obavezna da finansira religijske zajednice.

Vrlo često se cijeli koncept sekularne države svodi na ”odvajanje religije od države”, uz zanemarivanje druge dvije dimenzije važne za liberalnu demokratsku tradiciju – slobode religije i građanskog statusa nevezanog za religiju i uvjerenje.

2. Sekularna država u Bosni i Hercegovini u današnje doba

Za razmatranje sekularne države u Bosni i Hercegovini danas, mjerodavni su slijedeći pravni izvori:

(1)   Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli;

(2)   Ustav Bosne i Hercegovine, odnosno Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma;

(3) Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica od 28. januara 2004. godine. (Službeni glasnik BiH, br. 5/2004)

Ako se pođe od ranije datog pojmovnog određenja sekularne države onda se može ustanoviti slijedeće.

(1)   Princip slobode religije

Ovaj princip se vidi i u samom nazivu Zakona koji se punim imenom naziva Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. Radi poređenja, raniji zakon koji je regulisao ovu materiju u doba socijalističke vlasti nazivao se Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR BiH (Službeni list SR BiH, br. 36/76).

U dijelu II Zakona (član 4,5,6,7) govori se o slobodi vjere ili uvjerenja. Garantuje se pravo na slobodu vjere ili uvjerenja (čl.4, t.1). Ovaj posljednji termin (”uvjerenje”) jeste novina u odnosu na ranije zakonodavstvo i odnosi se na nereligijske oblike vjerovanja. Sloboda vjere i uvjerenja obuhvata i slobodu javnog ispovijedanja vjere, prihvatanja ili promjene vjere, slobodu da se sam ili u zajednici s drugima, privatno ili javno iskazuje vjera  ili uvjerenje putem obreda, izvršavanja ili pridržavanja vjerskih propisa, držanjem do običaja i drugih vjerskih aktivnosti. To uključuje i pravo na vjersku pouku kako u vjerskim ustanovama tako i u javnim i privatnim ustanovama predškolskog nivoa, osnovnim školama i višim nivoima obrazovanja.

Granice iskazivanja vjere ili uvjerenja su date veoma široko i u skladu sa relevantnim međunarodnim aktima i praksom. U odnosu na ranije socijalističko zakonodavstvo uočava se učestalo korištenje odrednice ”javno” kao područje iskazivanja religije. Na taj način se napušta ranije shvatanje religije kao ”privatne stvari” i ograničavanje iskazivanja religije na privatnu sferu pojedinca i prostore vjerskih objekata.

Zakon takođe određuje i legitimna ograničenja slobode vjere u šta ubraja: protivnost pravnom poretku, javnoj sigurnosti, moralu, štetu životu i zdravlju, te pravima i slobodama drugih (član 3 i 4).

Može se zaključiti da prvi princip sekularne države – sloboda religije – jeste pravno i u dovoljnoj mjeri garantovan u relevantnom pravnom aktu Bosne i Hercegovine. Pored ovog zakona, Ustav BiH garantuje slobodu misli, savjesti i vjere a Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli (Aneks IV član II t. 3.) neposredno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet  nad svakim drugim zakonom.

(2)   Princip građanstva nevezan za religiju i uvjerenje

Ustav Bosne i Hercegovine garantuje da državljanstvo Bosne i Hercegovine ili entiteta neće biti lišeno niti jedno lice po bilo kojem osnovu kao što su ‘’spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili bilo koji drugi status”. (Aneks IV, član I)

Građanski status u Bosni i Hercegovini nije, prema tome, vezan za religiju. Obim prava i obaveza pojedinca ne zavisi od njegove religije ili uvjerenja. Zabranjena je svaka diskriminacija uključujući i onu na osnovu religije.(Aneks IV, član II, t. 4.)

(3) Princip odvajanja religijskih zajednica i države

Ovaj princip potvrđuje se u članu 14. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Ovim članom se proglašava da su ”crkve i vjerske zajednice odvojene od države” a to znači:

(a)    Država ne može priznati status državne vjere ni u jednoj vjeri niti status državne crkve ili vjerske zajednice ni u jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici;

(b)   Država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica;

(c)    Nijedna crkva ili vjerska zajednica ne može dobiti posebne privilegije od države niti njeni službenici mogu formalno učestvovati u radu političkih ustanova;

(d)   Država može na osnovu jednakosti prema svima, davati materijalnu podršku crkvama i njenim zajednicama za očuvanje kulturne i historijske baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pružaju crkve i vjerske zajednice, jedino pod uslovom da se te usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije a posebno ne diskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja;

(e)    Crkve i vjerske zajednice mogu u oblasti porodičnog, roditeljskog prava i prava djeteta obavljati funkciju humanitarne, socijalne i zdrastvene pomoći, vaspitanja i obrazovanja;

(f)     Javnoj vlasti zabranjeno je bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja struktura crkava i vjerskih zajednica.

Bosna i Hercegovina je, na ovaj način, prihvatila i treći princip sekularne države – odvajanje. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli ne obavezuju države potpisnice da izvrše odvajanje religije od države. Zahtijevaju se sloboda religije i jednakost građana. Međutim, u Bosni i Hercegovini je prihvaćeno i odvajanje vjerovatno iz tri razloga: (1) što je takav sistem postojao od 1946. godine; (2) što je tendencija u evropskoj pravnoj praksi da se ističe obaveza države da bude nepristrasna i neutralna i (3) što je sekularna država posebno poželjna za multi-vjerska društva.

Prema tome, možemo zaključiti da su sva tri elementa pojma sekularne države – sloboda religije, građanski status nevezan za religiju i odvajanje države i religije prihvaćena u Bosni i Hercegovini. Najvažnije razlike u odnosu na stanje u vrijeme socijalističke vlasti jeste u obimu iskazivanja religije. To iskazivanje sada obuhvata i privatnu i javnu sferu. Na političkom planu tome treba dodati napuštanje politike marginalizacije religije i vjernika. Povratak religije u javnu sferu doveo je do toga da mnogi pojedinci navikli na ranije stanje stiču utisak o dominaciji religije.

3. Iskazivanje i institucionalizacija Islama u sekularnoj državi

Sekularna država bazirana na principima slobode religije, građanskog statusa nevezanog za religiju i odvajanja državnog i religijskog autoriteta, utiče bitno na obim i modalitete iskazivanja i institucionalizacije religije u njenim okvirima. Ovdje se prvenstveno ima na umu da se velike monoteističke religije, Islam posebno, obraćaju čovjeku u njegovom totalitetu te utiču na njegov cjelokupni život. Sekularna država, s druge strane, zahtijeva funkcionalnu diferencijaciju religijske i političke sfere, posmatra pojedince kao građane za čiji status je irelevantna religijska pripadnost te zahtijeva lojalnost građana pravu koje je rezultat konsenzusa ili većinske odluke građana. Očigledno je da u takvom okviru religije koje adresiraju cjelokupni život pojedinaca moraju odustati od svojih totalnih zahtjeva da bi se omogućilo postizanje ”preklapajućeg konsenzusa” u društvu.

U pogledu obima iskazivanja religije u sekularnoj državi, kakva je Bosna i Hercegovina, može se reći da to područje obuhvata oblasti tradicionalno definisane kao Akaid (vjerovanje) i Šerijat (islamski normativni sistem). Što se tiče vjerovanja u tome nema ograničenja u sekularnoj ili bilo kojoj državi zbog toga što je sloboda vjerovanja apsolutna i nikakav izvanjski autoritet ne može kontrolisati ono što se zbiva u unutrašnjem biću čovjeka. Što se tiče islamskog normativnog sistema za valjan odgovor potrebno je izvršiti jednu analizu sadržinu i adresata njegovih normi. Prethodno treba naglasiti da je nemoguće biti musliman bez prihvatanja Šerijata kao Božanski određenog načina života, idealne norme koju musliman treba da slijedi.

U pogledu sadžine, Šerijat čine vjerske, moralne i pravne norme. Vjerske norme tiču se odnosa čovjeka i Boga (ibadat) i one spadaju u ono što se obično naziva ”iskazivanje religije”. Prema tome u pogledu propisa ibadata oni su za muslimane relevantni u svakom slučaju a u pogledu njih u sekularnoj državi ne može biti ograničenja, jer bi se time vrijeđala sloboda religije. (Ovdje treba napomenuti da se iskazivanje religije u demokratskoj državi može izvršiti samo zakonom i onda ako je neophodno za očuvanje određenih vrijednosti kao što su pravni poredak, javna sigurnost, moral, život, zdravlje, prava i slobode drugih.)

U pogledu šerijatskih moralnih normi one su takođe relevantne i neograničene u sekularnoj državi. Moral se odnosi na utvrđivanje određenog sistema vrijednosti i kvalifikovanje ljudskih djela s tog stanovišta. Domen morala je ljudska savjest koja osigurava i sankciju u slučaju kršenja moralne norme. Pored toga, sankciju daje i osuda grupe koja dijeli isti vrijednosni sistem.

Konačno, postavlja se pitanje relevantnosti i obima važenja šerijatskih pravnih normi u sekularnoj državi. ”Pravno” ovdje znači da je za primjenu takve norme ili za izvršenje sankcija za njeno kršenje potrebna intervencija države. Sekularna država posjeduje svoj pravni sistem koji proizilazi iz volje njenih građana i neće dati sankciju islamskom normativnom sistemu. U načelu, to znači da sve šerijatske norme čiji je adresat država, kao što je to ustavno, upravno, krivično, međunarodno pravo i slično, ne mogu biti primijenjene u sekularnoj državi. Kakva je onda relevantnost tih normi za muslimane? Sve što je naređeno ili zabranjeno tim normama muslimanima ostaje na snazi samo što se sankcije za kršenje takvih normi ne primjenjuju. Drugim riječima vjerski aspekt norme (dijaneten) važi a sudski aspekt (kada’en) se ne primjenjuje. Na ovom mjestu potrebno je ukazati da se u islamskoj klasičnoj literaturi termin dijanet („vjerski aspekt“)  koristi kao suprotnost terminu kada („sudski aspekt“).[9] Prvi označava duhovni i moralni aspket života a drugi regulisanje medjuljudskih odnosa putem ovosvjetskih ustanova i sankcija. Prema tome, kada se kaže da vjerski aspekt norme važi a sudski aspekt se ne primjenjuje to znači da se takva norma se od pravnog pravila ponašanja transformiše u vjersko-moralno pravilo. Na primjer, izvanbračni polni odnosi (zina) su za muslimane i dalje zabranjeni ali se sankcija za to djelo ne primjenjuje. Zina za muslimane u sekularnoj državi veliki je grijeh (kebair) i moralno neprihvatljivo ponašanje ali nije krivično djelo (džerime), jer se sankcija (hadd) ne primjenjuje.

Što se tiče normi porodičnog i imovinskog prava vrijednosti zaštićene šerijatskim propisima u ovim granama ostaju relevantni za muslimane u sekularnoj državi. I ovdje je došlo do transformacije pravnih normi u vjersko-moralne norme.

Ukratko moglo bi se reći, da su vrijednosti zaštićene šerijatskim propisima i vjersko-moralni sadržaj tih propisa obavezujući za muslimane u sekularnoj državi ali da se pravne posljedice tih propisa ne mogu primijeniti izuzev ukoliko se za isti akt ne koriste dvije forme – šerijatska i civilna. Na primjer,  moguće je uspostavljanje vakufa ili sklapanje braka iz korištenje i gradjanske i šerijatske forme. Takođe se može reći da su načelno u sekularnoj državi primjenjivi šerijatski propisi čiji su adresati pojedinac i zajednica muslimana ali ne i oni koji za adresata imaju državu.

Drugo pitanje kojim se ovdje bavimo jeste institucionalizacija Islama u sekularnoj državi. Izvorni i historijski model uređenja odnosa religijskog i političkog autoriteta kod muslimana sve do modernog doba bio je njihovo organsko jedinstvo  -din ve devlet (”religija i država”) . Sekularna država zahtijeva njihovo razdvajanje. Da bi se to postiglo potrebno je da postoji islamski institucionalni okvir različit od države. Takav okvir prve su u muslimanskoj historiji izgradile muslimanske manjine u nemuslimanskim državama. Bosanski muslimani su taj okvir izgrađivali postepeno u post-osmanskom periodu.[10] U doba kada je u BiH važio sistem priznatih vjerskih zajednica (austro-ugarski i jugoslavenski monarhijski period) taj institucionalni okvir je obuhvatao: (1) organizaciju uleme; (2) vakuf; (3) obrazovanje (mearif) i (4) šerijatsko sudstvo. Nakon 1946. godine i ukidanja šerijatskih sudova preostala su prva tri segmenta, s tim što je vakuf oslabio zbog prinudnih mjera nacionalizacije i eksproprijacije koje je provela socijalistička država.

U okviru socijalističke sekularne države i periodu tranzicije došlo je do daljnjeg razvoja u Islamskom institucionalnom okviru. On sada uključuju: (1) muslimanska predstavnička tijela; (2) izvršne grane u upravu; (3) ustavni sud;  (4) ulemu; (5) vakuf ; (6) obrazovne ustanove; (7) ostale ustanove. Kao osnova u ovom institucionalnom okviru koristi se kombinacija  predstavničkog i hijerrahijskog principa. Uočava se da u ovom institucionalnom okviru nema šerijatskih sudova. Teorijski bilo je moguće nakon ukidanja državnih šerijatskih sudova nadležnih za porodične i nasljedne stvari muslimana tu ustanovu transformisati u instituciju sličnu duhovnim, crkvenim ili rabinskim sudovima koji postoje kod drugih religijskih zajednica. Međutim, Islamska zajednica se na takav potez nije odlučila jer je koncept ”duhovnog suda” nepoznat muslimanskom historijskom iskustvu. Šerijatski sudovi su tokom historije bili ili državni sudovi ili nisu postojali, kao što pokazuje primjer Republike Turske. Naime, nadležnost duhovnih sudova u slučaju kršćanskih crkava je da sklapaju i razvrgavaju brakove i bave se pitanjima crkvene discipline. Šerijatski sudovi nadležni za personalno pravo muslimana bavili su se vjersko-administrativnim i imovinskim aspektom statusa muslimana, braka, porodice i vakufa. Ukidanje jedne ustanove vanjskom intervencijom pokazalo se lakše prihvatljivom nego njena neizvjesna transformacije.[11] Nepostojanje šerijatskih državnih sudova pokazatelj je transformacije šerijatskih normi iz pravnih u vjersko-moralne.

U situaciji kada je došlo do transformacije šerijatskih normi u vjerske i moralne norme muslimana postavlja se pitanje institucionalnog mehanizma za tumačenje i rpimjenu takvih normi. Prvo, dosadašnje iskustvo pokazuje da se kao potencijalni institucionalni mehanizmi za aktualizaciju islamskih normi koriste: tumačenje propisa (ifta), obrazovanje i odgoj (edeb), savjet (nasihat) i slično. Drugo, moguće je u slučajevima gdje važeći pravni sistem daje mogućnost dispozicije da vjernici na temelju svoje savjesti i slobodnog izbora, koriste šerijatske propise kao alternativu. To bi značilo da se kao potencijalni institucionalni mehanizmi mogu razvijati islamska savjetodavna vijeća za alternativno rješavanje sporova među muslimanima kao što je mirenje (sulh) i arbirtraža (tahkim),  islamske banke i slično.

Moglo bi se desiti da određeni manjinski muslimanski krugovi u Bosni i Hercegovini zatraže mogućnost primjene šerijatskih propisa u oblasti porodičnog, nasljednog, i vakufskog prava putem šerijatskih sudova što bi značilo povratak na stanje prije 1946. godine. Ovo bi bilo iluzorno iz više razloga. Prvo, time bi se vratili na koncept muslimana kao religijske manjine koja uživa personalnu autonomiju. Taj model je historijski prevladan i muslimani Evrope danas trebaju novu statusnu paradigmu, a to je puno građanstvo. Drugo, posjedovanje personalne autonomije nije dovoljna garancija za očuvanje islamskog identiteta. Identitet se danas ne može čuvati pravnim sredstvima. Treće, zahtjev za personalnom autonomijom jedne religijske zajednice doprinio bi daljem rastakanju državno-pravog sistema domovine muslimana.

Na kraju bi zaključili da sekularna država dovodi do toga da se u praktikovanju islama, nakon vjerovanja (akaid), legitimnim područjem smatraju vjerski obredi (ibadat) i, u određenom obimu, društveni poslovi (muamelat). To prati adekvatni normativni i institucionalni izraz.

Zaključak

U vom radu prihvatili smo definiciju sekularne države kao one države koja garantuje pojedinačnu i kolektivnu slobodu religije, odnosi se prema pojedincima kao prema gradjanima bez obzira na njihovu religiju, nije ustavno povezana ni s kakvom religijom niti nastoji da promoviše ili se miješa u religiju. To je, dakle, „neutralnost s poštovanjem“.

Analizom relevatnih pravnih akata Bosne i Hercegovine ustanovili smo da je naša zemlja pravno prihvatila sva tri elementa definicije sekularne države- princip slobode religije, princip gradjanstva nevezan za religiju ili uvjerenje i princip odvajanja religijskih zajednica i države.

Konačno, smatramo da prihvatanje sekularne države bitno utiče na  iskazivanje i institucionalizaciju Islama. U pogledu obima iskazivanja Islama, on u sekularnoj državi kakva je Bosna i Hercegovina, obuhvata vjerovanje bez ograničenja i područje islamskog normativnog sistema, ograničeno na oblast vjerskih obreda i društvenih poslova. U ovom posljednjem području šerijatske norme imaju karakter vjersko-moralnih normi. To znači da važi vjerski aspekt normi a ne i njihov pravno-sudski karakter. Institucionalno, takvo mjesto Šerijata u društvu se iskazuje u mehanizmima za tumačenje i primjenu propisa kao što su tumačenje, obrazovanje,odgoj, savjeti, alternativno rješavanje sporova, svjetodavna tijela te alternativne islamske ustanove, kao što su islamske banke.

U literaturi na južnoslovenskim jezicima prvi prilog ovoj diskusiji je autorov članak „Značenje i iskazivanje Islama u svjetovnoj državi“,Takvim, Sarajevo 1989, 71-80.

[2] Fikret Karčić, „Šta je to ‘islamska tradicija Bošnjaka’“, Preporod, 7/12/2006.

[3] Jean Baube’rot, ”The Place of Religion in Public Life: The Lay Approach”, u Facilitating Freedom of Religion or Belief: A Deskbook, ur. Tore Lindholm et. al., (Leiden: Martinus Nijhoff Publishers, 2004), 441.

[4] Vidi, Thomas C. Berg, The State and Religion (St. Paul, Minn: West Group, 1998), 4-21.

[5] Donald Eugen Smith, India as a Secular State (Princeton, N.J.: Princeton University Press, 1963), 4-8.

[6] Isto, 4.

[7] Vidi, Fikret Karčić, ”Koncept građanstva u savremenoj islamskoj pravnoj misli”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLVI (2003), 313-329.

[8] Javier Martinez-Torron i Rafael Navarro-Valls, „ The Protection of Religious Freedom in the System of the Council of Europe“, u Facilitating Freedom of Religion or Belief: A Deskbook, 237.

[9] Vidi Ali Bardakoglu, „The Structure, Mission and Social Function of the Presidency of Religious Affairs“ u Ali Bardakoglu, , Religion and Society: New perspectives from Turkey (Ankara: Presidency of Religious Affairs, 2006), 10-11.

[10] Vidi, Fikret Karčić, Bošnjaci i izazovi modernosti- kasni osmanlijski i habsburški period (Sarajevo:El-Kalem, 2004), 122-138.

[11] O ovoj instituciji vidi Fikret Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941 (Sarajevo: Islamski teološki fakultet), 1986.

Fikret Karcic

Sažetak

Veliki broj evropskih zemalja odlučio se za proglašenje poricanja genocida za krivično djelo. Pregovori o jednoj takvoj mjeri trenutno su u toku i u okviru Evropske Unije s ciljem ujednačenja nacionalnih zakonodavstava.

U slučaju zemalja koje su se već odlučile za inkriminaciju ovog djela, opis bića krivičnog djela pojavljuje se u različitim oblicima. Inkriminiše se poricanje genocida učinjenog od strane nacional-socijalističkog i fašističkog režima tokom drugog svjetskog rata i zločina protiv čovječnosti ili se govori uopšte o poricanju zločina genocida i zločina protiv čovječnosti.

U ovom radu autor zastupa tezu da je u Bosni i Hercegovini potrebno zakonski zabraniti poricanje genocida. Predložena je i formulacija koja inkriminiše poricanje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina čije izvršenje je utvrđeno presudom domaćeg ili međunarodnog suda. Zaprijećena kazna bi se kretala u okvirima posljednjeg prijedloga koji se razmatra u okviru Evropske Unije – od jedne do tri godine zatvora.

Ako se ovakav prijedlog kao unutrašnja inicijativa ne prihvati od domaćih vlasti moguće je da se, nakon eventualnog prihvatanja u Evropskoj Uniji, poricanje genocida proglasi za krivično djelo u Bosni i Hercegovini kao dio procesa usaglašavanja unutrašnjih zakona sa pravnim propisima Unije.

Ključne riječi: poricanje genocida, genocid, poricanje holokausta, Bosna i Hercegovina.

Uvod

Ovaj rad razmatra pitanje krivično-pravne zabrane poricanja genocida u zakonodavstvu savremenih zemalja, pitanja koja se pri tome otvaraju i potrebu takve inkriminacije u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine.

Poricanje genocida u literaturi se označava kao ”posljednja faza u izvršenju jednog genocida”. Poricatelji genocida imaju za cilj da zadaju posljednji udarac svojim žrtvama – da negiraju, minimiziraju, trivijaliziraju, odobravaju ili opravdavaju zločin i na taj način liše žrtve makar i posthumne istine.

Suočene sa ovom pojavom brojne zemlje su se opredjelile da poricanje genocida proglase za krivično djelo. Takav pristup otvara određena pravno –teorijska i praktična pitanja.

S obzirom da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj je počinjen genocid, kako onaj tokom drugog svjetskog rata, tako i onaj tokom 1992-1995, te gdje postoji pojava poricanja genocida, opravdano je razmotriti pitanje krivično-pravne zabrane poricanja. Tim prije, što su neki akteri u bosansko-hercegovačkom političkom životu već iznijeli ideju o inkriminaciji poricanja genocida.

U našoj pravnoj literaturi o ovom pitanju nije raspravljano. Savremena istraživanja genocida, posebno holokausta, pružaju veoma vrijedan izvor saznanja o mehanizmima zločina ” ubijanja naroda” i fenomenu njegovog poricanja, te odgovorima demokratske države na to. Zbog toga, je ovaj rad i koncipiran tako da na osnovu komparativnog pristupa razmotri mogućnost pravnog odgovora na poricanje genocida.

1. Poricanje – posljednja faza u izvršenju genocida

Dr Gregory H. Stanton, predsjednik Genocide Watch, identifikovao je osam faza u izvršenju genocida.[1] Te faze su: (1) klasifikacija – razdvajanje ljudi na ”naši” i ”njihovi”; (2) simbolizacija – davanje imena ili simbola grupi koja će biti cilj napada; (3) dehumanizacija – odricanje ljudskih karakteristika ciljanoj grupi; (4) organizacija – pripremanje vojnih ili paravojnih grupa za izvršenje genocida; (5) polarizacija – razdvajanje grupa koje su do tada zajedno živjele; (6) identifikacija – identifikovanje budućih žrtava na osnovu etničkog, religijskog, ili drugog identiteta; (7) istrebljenje – masovna ubijanja; (8) poricanje. O ovoj posljednjoj fazi dr. Stanton kaže:

”Poricanje je osma faza koja uvijek slijedi genocid. To je jedan od najsigurnijih indikatora budućih genocidnih masakara. Počinioci genocida kopaju masovne grobnice, spaljuju tijela, nastoje da prikriju dokaze i zastrašuju svjedoke. Oni poriču da su počinili bilo kakav zločin i često okrivljuju žrtve za ono što im se dogodilo. Blokiraju istrage o zločinima i nastavljaju da vladaju sve dok se silom ne maknu sa vlasti, kada bježe u izbjeglištvo. Tamo ostaju nekažnjeni, kao Pol Pot ili Idi Amin, ukoliko nisu uhvaćeni a tribunal uspostavljen da im sudi. Tu se iznose dokazi i kažnjavaju počinioci. Tribunali kao što je onaj za Jugoslaviju i Ruandu, za Crvene Kmere u Kambodži ili Međunarodni krivični sud možda neće moći odvratiti najgore ubice. Ali, s političkom voljom da se hapse i progone, neki mogu biti privedeni pravdi. Takvi sudovi mogu odvratiti buduće počinioce genocida koji više nikad neće dijeliti Hitlerovo očekivanje da će proći nekažnjeno kada je podrugljivo rekao ”Ko se nakon svega sjeća Ermena”[2]

U poricanju genocida mogu biti uključeni počinioci, javna historija kolektiva kome pripadaju počinioci, te državne vlasti čiji su organi počinili genocid. Kao poricatelji se veoma često pojavljuju lica s akademskim obrazovanjem. U takvim slučajevima, poricanje genocida predstavlja jednu vrstu ”intelektualne agresije” (Erich Kulka). Prilikom poricanja koriste se različiti mehanizmi.[3] Neki od njih uključuju: poricanje znanja o genocidu, poricanje odgovornosti, poricanje postojanja žrtve, optuživanje optužioca te moralna ravnodušnost prema zločinu.

Poricanje genocida ima više funkcija: ”da preoblikuje historiju s ciljem rehabilitacije počinilaca i demoniziranja žrtve” (Deborah Lipstadth), da ”napadne historijski duh i moral” preživjelih i potomaka ubijenih i oteža njihov oporavak (Israel W. Charny), da spriječi zarastanje rana nanijetih genocidom jer vrši ”napad na kolektivni identitet i nacionalni kulturni kontinuitet naroda žrtava”. Pošto se genocid utvrđuje na dva načina – pravnim (suđenje) i naučnim (historijska istraživanja) na poricanje genocida moguće je odgovoriti takođe na dva načina: naučnom kritikom poricanja i proglašavanjem poricanja genocida za krivično djelo.U ovom radu bavimo se ovom drugom vrstom odgovora.

2. Poricanje genocida u krivičnom zakonodavstvu nekih evropskih zemalja

Veći broj evropskih zemalja ima u svom krivičnom zakonodavstvu inkriminaciju poricanja Holokausta, kao posebnog genocida, ili genocida uopšte. Evo nekih primjera.[4]

Austrijski Zakon broj 148 iz 1992 dopunjava raniji zakon iz 1945 kojim se zabranjuje Nacional-socijalistička njemačka radnička partija i podržavanje nacističkih ciljeva. Zakon iz 1992 zabranjuje poricanje, tešku trivijalizaciju, podržavanje ili opravdavanje, na javni način dostupan mnogim licima, nacional-socijalističkog genocida i zločina protiv čovječnosti. Ovaj postupak čini krivično djelo ako postoji politička namjera, propaganda ili uključuje ”laž o Aušvicu”. U takvom slučaju zaprijećena kazna je od jedne do 20 godina zatvora. Ako djelo ne uključuje propagandu ili ima manji uticaj smatra se prekršajem za koji se u administrativnom postupku može izreći novčana kazna. Postupak po ovakvim slučajevima pokreće država (Staat sanwalt) a sudi okružni sud (Landesgericht).

Belgijski ”zakon protiv poricatelja” (la loi anti-negationiste) iz 1995 proglašava za krivično djelo ”poricanje, trivijalizaciju, opravdavanje ili podržavanje genocida izvršenog pod nacional-socijalizmom tokom drugog svjetskog rata”. Zaprijećena kazna je od osam dana do jedne godine zatvora i novčana kazna. Može se odrediti i javno objavljivanje presude u dnevnim novinama. Postupak pokreće država i udruženja koja su pravno priznata kao anti-rasistička ili predstavljaju bivše logoraše ili članove pokreta otpora. Za ovo djelo sudi Viši sud (cour d’assize) sa porotom od 12 članova.

Francuski zakon iz 1990 predstavlja amandman na zakon iz 1881 o slobodi štampe. Zakon 90-615 predviđa inkriminaciju svih rasističkih, antisemitskih ili ksenofobičnih akata. Zabrana poricanja genocida sadržana je u članu 24 b poznatom kao ”la loi Gayssot”. Ovim članom se inkriminiše ”dovođenje u pitanje postojanje zločina protiv čovječnosti koji su počinjeni bilo od članova organizacije proglašene za zločinačku ili od strane lica koje je proglašeno krivim za takve zločine od francuskog ili međunarodnog suda ”. Zaprijećena kazna je od jednog mjeseca do godine zatvora, ili novčana kazna ili oboje. Postupak može pokrenuti država, neko udruženje ili pojedinac. U ovim slučajevima sudi sud magistrata sa kolegijem od tri sudije.

U njemačkom krivičnom zakonodavstvu za poricanje genocida relevantna su dva zakona – izmjene čl. 194 Krivičnog zakona iz 1985 i izmjene čl. 130 iz 1994. Prema izmjeni iz 1985 poricanje Holokausta je zabranjeno kao uvreda lične časti tj. uvreda svakog Jevreja u Njemačkoj. Gonjenje za ovo djelo onda zahtijeva saglasnost žrtve. Prema izmjeni iz 1994 poricanje genocida postaje krivično djelo pod inkriminacijom podsticanja na rasnu mržnju. Inkriminiše se ”poricanje, trivijalizacija ili podržavanje u javnosti ili na skupu, akcija nacional-socijalističkog režima. Zapriječena kazna prema zakonu iz 1985 bila je do jedne godine zatvora ili novčana kazna a prema zakonu iz 1994 do pet godina zatvora ili novčana kazna. Za prekršioce ispod 18 godina starosti predviđen je društveno korisni rad. Postupak pokreće javni tužilac. Ako djelo počine maloljetnici sudi niži sud (Amtsgerichte) koji čini sudija i dva laika –službenika. Teže slučajeve sude viši pokrajinski sudovi (Landgerichte), koji čine tri sudije i dva službenika.

Španski Krivični zakonik iz 1996 u članu 607 inkriminiše ”poricanje ili opravdavanje zločina genocida ili podržavanje režima ili institucija koje podstiču genocidne zločine”. Zaprijećena kazna je od jedne do dvije godine zatvora i novčana kazna. Postupak pokreće država ili udruženja. Sude mjesno nadležni okružni ili lokalni sudovi, koje obično čini jedan sudija.

U Švajcarskoj je 1994 je izmjenjen Krivični zakonik da uključi inkriminaciju poricanja genocida. Član 261 b iz tog zakona inkriminiše ”javno poricanje, trivijaliziranje i dovođenje u pitanje genocida ili drugih zločina protiv čovječnosti”. Zaprijećena kazna je do tri godine zatvora. Novčana ili uslovna kazna je u slučaju kada su počinioci maloljetnici. Postupak pokreće država i pojedinci. Nadležan je okružni policijski tribunal koji čini kolegij sudija.

U Italiji, zakon 962 od 9/10 1967 inkriminiše (član 8.) podsticanje i opravdavanje genocida.

U Luksemburgu, Krivični zakonik (član 457-3) inkriminiše dovođenje u pitanje javno trivijaliziranje, opravdavanje ili poricanje bilo kojeg zločina protiv čovječnosti ili ratne zločine vezane za Holokaust.[5]

U Slovačkoj Republici, amandman na član 261 Krivičnog zakonika inkriminisao je javno poricanje, dovođenje u sumnju, prihvatanje ili odobravanje fašističkih zločina ili sličnih pokreta.[6]

Na osnovu ovih primjera moguće je uočiti dva osnovna modela inkriminacije poricanja genocida u pravu evropskih zemalja:

(1)   inkriminiše se poricanje genocida i zločina protiv čovječnosti

(2)   inkriminiše se poricanje posebnog genocida – Holokausta- nad Jevrejima od strane nacističkog režima.

Biće krivičnog djela opisuje se najčešće kao poricanje, dovođenje u pitanje, trivijalizacija, podržavanje i opravdavanje. Za djela se predviđaju većinom zatvorske kazne različite dužine trajanja. U pogledu vremena uvođenja ovih zakona, dvije zemlje –Njemačka i Austrija – su zbog historijske odgovornosti prve inkriminisale poricanje genocida izvršenog nad Jevrejima. Ostale evropske zemlje slijedile su ovu praksu1990-tih inkriminišući ili poricanje Holokausta ili genocida i zločina protiv čovječnosti uopšte. Može se pretpostaviti da je na to uticala pojava neo-nacizma, odnosno ponavljanje zločina genocida u svijetu krajem 20 vijeka.

Evropska Unija, takođe, je preduzela korake prema inkriminaciji poricanja genocida. Prvo je zajedničkom akcijom 98/443/JHA bilo predviđeno da rasističko i ksenofobično ponašanje treba da predstavlja krivično djelo u svim zemljama članicama. Zatim je 2001 izrađen prijedlog Okvirne odluke o borbi protiv rasizma i ksenofobije.[7] U ovom dokumentu u ponašanje koje se smatra rasističkim i ksenofobičnim uključuje se:

”javno podržavanje genocida ili zločina protiv čovječnosti kako su oni definisali u Statutu Međunarodnog krivičnog suda”.

Ovaj prijedlog usvojio je Evropski parlament 23/05/2002. Međutim u kasnijem postupku rezervu u pogledu teksta odluke dale su Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Danska.[8]

U Ujedinjenom Kraljevstvu jedna komisija stručnjaka londonskog Instituta za istraživanje jevrejske politike (JPR) koju je predvodio Anthony Julius juna 2000 godine podnijela je ministru unutrašnjih poslova izvještaj u kome nije savjetovano inkriminisanje poricanja Holokausta. Istaknuto je da su postojeći antirasistički zakoni, s potrebnim izmjenama i dopunama, dovoljni da se bave izrazima rasizma i antisemitizma. Istovremeno, u Italiji je u vladi Silvija Berluskonija bila profašistička stranka koja nije željela anti-poricateljski zakon.[9]

Godine 2003 ovaj dokumenat je razmatran na Savjetu ministara pravde i unutrašnjih poslova. Napredak nije postignut, te su 2005 zamrznuti pregovori o ovom pitanju.

Januara 2007, nakon što je preuzela predsjedavanje EU, SR Njemačka preduzela je inicijativu da oživi pregovore o Okvirnoj odluci o borbi protiv rasizma i ksenofobije. Reafirmisano je da je cilj te odluke da se među zemljama članicama postigne minimum harmonizacije odredbi o krivičnoj odgovornosti za širenje rasističkih i ksenofobičnih izjava. Prema saopštenju objavljenom 29 januara 2007 krivična odgovornost bi bila ustavljena i za:

”Javno odobravanje, poricanje ili teško umanjivanje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina u okviru značenja člana 6, 7 i 8 Statuta Međunarodnog krivičnog suda (”Rimski statut”) i saglasno članu 6. Međunarodnog krivičnog tribunala iz 1945 (Nirmberški tribunal) protiv neke grupe lica i članova takve grupe, definisane po kriteriju rase, boje, religije, porijekla ili nacionalnog ili etničkog porijekla, biće inkriminisano.

Maksimalna kazna biće najmanje jedna do tri godine zatvora”.[10]

Ovaj prijedlog Okvirne odluke ne identifikuje specifične slučajeve genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, nego referira na statute dva krivična suda koji definišu te zločine. Tako se kreiraju apstraktni zločini. Da li neki historijski događaj spada pod te definicije odlučuje sud – nacionalni ili međunarodni – u svakom slučaju.

Pregovori o ovom prijedlogu još su u toku.

3. Argumentacija za i protiv inkriminacije poricanja genocida

U raspravama koje su vođene među stručnjacima oko toga da li je potrebno posebno inkriminisati poricanje genocida ili ne iznošeni su različiti argumenti ”za” i ”protiv”.

Među argumentima ”za” mogu se spomenuti:

1. Inkriminacija poricanja genocida sprečava nanošenje daljnih povreda žrtvama i njihovim potomcima. Poricatelji žele onemogućiti da se sazna istina o stradanju žrtava i tim činom im žele zadati još jedan udarac – sada ubijajući istinu o njihovom stradanju.
2. Inkriminacija poricanja genocida potrebna je da bi se spriječio budući genocid. Na primjer, mlađe generacije koje nemaju vlastito iskustvo vremena u kome je počinjen genocid mogu biti žrtve manipulacije nekažnjenih ideologa ili podržavalaca genocida i doći u priliku da ponove genocid.
3. Inkriminacija poricanja genocida ima simboličku funkciju za zemlje u kojima je počinjen genocid. Da bi se u tim zemljama omogućilo razlikovanje prošlosti od sadašnjosti potrebno je javno priznanje činjenice izvršenja genocida.
4. Inkriminacija poricanje genocida, ako se ta zakonska zabrana dosljedno sprovodi, dovodi do opadanja poricateljske aktivnosti. Primjer uspješnih sudskih gonjenja poricatelja su SR Njemačka i Francuska.[11]

Među argumentima ”protiv” inkriminacije poricanja genocida spominju se:[12]

1. Takav zakon može se percipirati kao ograničavanje slobode izražavanja. Na ovaj argumenat može se odgovoriti slijedećim kontra – argumentom. Tačno je da sloboda izražavanja predstavlja neophodni elemenat demokratskog društva. Međutim, to pravo nije apsolutno. Član 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i član 10 Evropske povelje o ljudskim pravima uz garancije slobode izražavanja dopuštaju i ograničenja te slobode radi zaštite prava i ugleda drugih.[13]
2. Dokazi iz zemalja koje su usvojile zakonsku zabranu poricanja genocida nisu ohrabrujući. Kontra-argumenat je: u stvari, ti dokazi su različiti od zemlje do zemlje. U SR Njemačkoj i Francuskoj bilo je više uspješnih sudskih gonjenja. Takvi slučajevi su zabilježeni i u Austriji i Švajcarskoj. Može se reći da inkriminacija poricanja genocida ima veći operativni značaj u zemljama koje su historijski iskusile režime koji su genocid provodile, kao što je to u evropskom kontekstu nacizam.
3. Konceptualni problemi mogu deligitimisati inkriminaciju. Kontra-argumenat je: radi se o teškoćama definisanja poricanja. Preširoka definicija mogla bi se suočiti sa brojnim izazovima sa stanovišta slobode izražavanja, dok bi preuska definicija omogućila brojnim poricateljima koji koriste različite metode i oblike da izbjegnu gonjenje. Ova teškoća nije nepremostiva, te se ravnoteža u pogledu obima definicije može postići.
4. Sudska gonjenja poricatelja mogu nekada biti kontraproduktivna. Naime, suđenje poricateljima i medijski izvještaji o tome mogu dati takvim licima i njihovim stavovima neželjeni publicitet. Ovo je realna opasnost i ona se može minimizirati efikasnim sudskim gonjenjem, dobro utemeljenom optužbom i njenim vezivanjem za genocid prethodno utvrđen od strane domaćeg ili međunarodnog suda.

Pažljivo vaganje argumenata ”za” i ”protiv” pokazuje da inkriminacija poricanja genocida ima potpunu zasnovanost, posebno u zemljama koje su iskusile taj zločin u prošlosti.

4. Potreba i perspektive inkriminacije poricanja genocida u BiH

Presudom Međunarodnog suda pravde dokazano je da je u Bosni i Hercegovini izvršen genocid nad Bosanskim Muslimanima odnosno Bošnjacima jula 1995 godine u i oko Srebrenice, brojni zločini protiv čovječnosti, ratni zločini širom Bosne i Hercegovine.[14] Genocid je počinila Vojska Republike Srpske (VRS). Glavni osumnjičeni su i dalje u bjekstvu a među znatnim segmentima srpskog stanovništva Republike Srpske, Srbije i Crne Gore, oni se smatraju herojima. Sudovi Republike Srpske nisu do sada procesuirali ni jednu optužbu za genocid. Suočavanje sa prošlošću nije izvršeno, brojni pripadnici formacija koja su direktno ili indirektno učestvovali u genocidu čak su uključeni i u sigurnosne strukture. U takvim okolnostima moguće je da mladići i djevojke, koji su u vrijeme izvršenja genocida, bili djeca, danas uzvikuju parole ”Nož, žica, Srebrenica”. Istovremeno u Bosni i Hercegovini i zemljama regiona postoji različit odnos prema brojnim zločinima koji su fašisti i njihovi pomagači izvršili tokom drugog svjetskog rata – zločine genocida, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Ti zločini uključuju genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima koji je počinjen u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima koji su počinili pripadnici srpskog četničkog pokreta, ratne zločine protiv pripadnika antifašističkog pokreta itd.

U situaciji koja ima sva obilježja ‘’stanja poricanja”, postoje svi valjani razlozi za inkriminaciju poricanja genocida i zločina protiv čovječnosti u BiH. Neke političke stranke koje većinom predstavljaju bošnjačke glasače već su zatražile inkriminaciju poricanja genocida. [15] U sadašnjoj konstelaciji političkih odnosa u BiH pitanje je da li bi takav prijedlog dobio potreban broj glasova u Parlamentarnoj skupštini. Međutim, to ne znači da od takve inicijative treba odustati. U tom smislu bi predložili da se u Krivični zakon BiH unese poseban član koji bi inkriminisao poricanje genocida. Formulacija tog člana bi slijedila u osnovi posljednji prijedlog za inkriminaciju ovog djela u okviru Evropske Unije, te bi glasila:

”Svaki onaj ko javno odobrava, poriče ili teško umanjuje genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine čije izvršenje je utvrđeno presudom domaćeg ili međunarodnog suda kaznit će se zatvorom od jedne do tri godine”.

Postoji i drugi mogući scenario za odvijanje ovog procesa. Ukoliko se, naime, unutar Evropske Unije postigne suglasnost o inkriminaciji poricanja genocida i to postane pozitivna norma zemalja članica, BiH kao zemlja opredjeljena za priključenje Uniji moraće prihvatiti takvo rješenje. Možda bi, na taj način, perspektiva pridruženja Evropi pomogla da se riješi još jedan unutrašnji problem.

(Rad završen 8/06/2007)

[2] Isto.

[3] Detaljno o tome, Stenli Koen, Stanje poricanja (Beograd: Samizdat B 92 2003)

[4] Laws Against Holocaust Denial: Summary of Features, http://www.jpr.org.uk/Reports/CS_Reports/no_3_2000/main.htm, pristupljeno 23/05/2007; Combating Hate Crimes in the OSCE Region: An Overview of Statistics, Legislation, and National Initiatives (Warsaw: ODIHR, 2005), 105-158. Vidi takođe, Nina Osin i Dina Porat (ur.), Legislating Against Discrimination: An International Survey of Anti–Discrimination Norms (Leiden: Martinoff Nijhoff Publishers, 2005).

[5] Iannis N. Dimitrakopoulos, Combating Racism and Xenophobia as a Crime, Monitoring Systems and Criminal Legislation in EU Member States, ENAR Conference, September 11, 2004.

[6] Combating Hate Crimes in the OSCE Region: An Overview of Statistics, Legislation, and National Initiatives, 105-158.

[7] Framework Decision on Combating Racism and Xenophobia, proposal, COM (2001), 664, Official journal OJ C 75 E of 26 (March 2002).

[8] Branko Madunić, ”Poricanje holokausta kao kazneno djelo”, Le monde diplomatique, ožujak 2007, 12-13.

[9] Isto.

[10] Bundesministerium der Justiz, Press Reliese, Berlin 29 januar 2007, http://www.bmj.bund.de

[11] JPR/Report N. 3/2000, Combating Holocaust Denial Through Law in the United Kingdom, http://www.jpr.org.uk/Reports/CS_reports/no_3_2000/main.htm, pristupljeno 27/03/2007. str.10-17

[12] Isto.

[13] Isto, str.17-18.

[14] Vidi presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju BiH protiv Srbije i Crne Gore od 26/02/2007, http://www.icj-cij.org.

[15] Stranka za BiH, Institucije RS vrše posljednju fazu genocida, 24/04/2007, http://www.zabih,ba, pristupljeno 02/06/2007.

U posjeti Gunji … koju baš i ne vidjeh pa sam se potrudila da o njoj saznam malkice više preko interneta! I prije su nas pozivali ovdje ali takmičarski kalendari su neumoljivi tako da i pored želje da obiđem još neke ribolovno-turustičke destinacije, često sve ostane na pustim željama!

Lokacija jezera na Google mapi!

Zamišljena granica (bar po meni) je negdje ovdje. Eh, sve je ovo nekad bila jedna zemlja. Nije se gledalo čija je čija obala! Slijeva je R. Hrvatska a desno Bosna i Hercegovina (Distrikt-Brčko) Desno se vidi Luka-Brčko (carina).

Gunju nisam ni vidjela kako treba. Dole niz nasip (gornja slika-odavde gledano s lijeve strane) poslije par kilometara vožnje dočekalo nas je divno jezerce… (donja slika)

Pozicija sa koje sam pecala… Tamo iza kućice je rijeka Sava…

Sve u svemu, divan dan i kratki izlet u prirodu i u R. Hrvatsku…

Očekuju nas još mnogi turniri. Na jesen opet u selo Bošnjake (RH). Do tada, držimo se kao ekipa, Bosne i Hercegovine (tačnije Federacije).

Više slika desno na strani Gunja 2009 – pozivni turnir ili na direktnom linku: http://edinameskovic.wordpress.com/gunja-2009-pozivni-turnir/

O Gunji sa Wikipedije

Gunja je selo i istoimena općina koja je administrativni dio Vukovarsko-srijemske županije.

Prema svom zemljopisnom položaju i dnevnomigracijskim obilježjima općina Gunja pripada županjskoj Posavini.

Nalazi se s lijeve strane rijeke Save, a mostom je povezana s gradom Brčko u BiH. Najveće je od svih sela Cvelferije.

Po posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Gunja imala je 5.033 stanovnika, raspoređenih u jednom naselju – Gunji.

Prvi stanovnici u Gunju se doseljavaju početkom 18. stoljeća iz Bosne.
Gunja danas ima 5.033 stanovnika (popis iz 2001.), a broji čak 19 nacionalnosti. Hrvati čine 64.3% Stanovništva. Jednu od brojnijih nacionalnih manjina (13,77%) čine Bošnjaci. Zbog velikog udijela stanovništva islamske vjeroispovijesti u selu je sagrađena džamija, pored Zagreba jedina u Hrvatskoj. Druga najbrojnija nacionalna manjina su Srbi koju čini oko 6,05 % stanovnika.

Od sportskih klubova djeluje NK Jadran osnovan 1928. godine. Natječe u 1. županijskoj nogometnoj ligi Vukovarsko-srijemske županije.

Od 1883. godine postoji i lovačko društvo “Ris”. Tu je i ribička udruga SRD “Šaran”.

I jedna interesantna stvar. Nekima nebitna ali nije zgoreg da se spomene!

Ne zna se točno tko i kada se od muslimana prvi doselio u Gunju. Ni najstariji mještani ne pamte kada u Gunji nije živio netko od muslimana, da li stalno ili povremeno radeći tuđu zemlju kao “nadničari”, ili na pola kao “napoličari”. Osim kao poljoprivrednici muslimani su radili i na ciglani, kao šumski radnici ili kao kirijaši u spačvanskim šumama. Prema spomenici Župnog ureda, u Gunji se 1921. godine pod opaskom “stanje duša” spominje i jedan musliman, a 1933. godine i prvi tzv. mješoviti brak. Masovniji dolazak muslimana u Gunju i okolna mjesta Slavonije je za vrijeme II. Svjetskog rata od 1942.-1946. godine, kada su mnogi muslimani iz istočne Bosne bježeći od ratnih strahota našli utočište kao muhadžiri u Gunji i drugim mjestima Slavonije.

Džamija u Gunji je prva i najstarija džamija u Hrvatskoj. Sagrađena je i službeno otvorena 28. rujna 1969. godine. Sagrađena je na zemljištu koje su u tu svrhu darovali (uvakufili) bračni par iz Gunje – Ismet i Izeta Čandić. Prvi imam u džamiji bio je rahmetli Hasan ef. Suljkanović, a od 1981. godine imam je Idriz ef. Bešić.

H. Mustafa Korajac je obavio hadž 1971. godine i smatra se prvim hadžijom ovog dijela Hrvatske. Ukupno 14 osoba iz Gunje je obavilo petu temeljnu islamsku obvezu Hadž i steklo zvanje hadžija.

Džamija je do 1999. godine bila pokrivena klasičnim krovom na četiri vode, a tada je uz pomoć Generalne Islamske Lige “Rabite”, općine Gunja i mještana, renovirana i pokrivena kupolom. Arhitektonsko rješenje uradio je arhitekt Faruk Muzurović iz Zagreba.

Osim džamije, u Gunji od 1960. godine postoji i odvojeno muslimansko groblje – mezarje, u koje je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini sahranjeno više stotina izbjeglica – muhadžira, pa se ono osim muslimansko može nazvati i “muhadžirsko”.

U Gunji je u neposrednoj blizini džamije 1995. godine započela izgradnja islamskog centra.

Osim što je najstarija džamija Gunja je prvo mjesto gdje je na prostoru bivše Jugoslavije uveden i islamski vjeronauk u Osnovnu školu – tjedan dana poslije katoličkog. Islamski vjeronauk u školskoj 2007./08. godini pohađa 202 učenika.