Naša žena ti je sa:

… 20 kao Afrika – nedovoljno istražena
…. 30 kao Indija – topla, zrela i misteriozna
….. 40 kao Amerika – tehnički savršena
…… 50 kao Evropa – trošna i puna istorije
……. 60 kao Sibir – svi znaju gdje je, al’ se nikom ne ide

Moje iskrene čestitke svim čitaocima BOSNARIJA povodom Kurban Bajrama!

(Dopisano drugog dana Bajrama)

Krenimo redom…

Bajramski dani jesu i trebaju biti dani veselja i dani sreće ali naravno postoje norme koje su odredile kakvo to veselje treba biti i u kojim granicama može da se ispoljava.

Posljednjih nekoliko godina pojavile su se različite pojave u našem društvu koje zaslužuju kako analizu sociologa tako i ozbiljnu kritiku od strane etičara i uleme. Prihvatanjem tih pojava narod nesvjesno doprinosi destrukciji tradicije i običaja koji već itekako trpe. Forma i  folklor iako nekad suštinski nebitni, itekako u ovom slučaju imaju bitnu ulogu. Zabrinjavajuće je stanje duha kod našeg naroda.

Zabrinjavajući su trendovi koji se uspješno podvaljuju našem narodu. To se nekako ponajbolje osjeti i primjeti upravo onda kada bi to moralo i trebalo biti najmanje primjetno.

Vrijeme je jedno od Allahovih davanja čija vrijednost je kao i kod drugih nama darovanih blagodeti relativno slabo ili skoro nikako cijenjeno i shvaćeno kod većine ljudi. Vrijeme je stvar ili bolje pojam kojim se Uzvišeni Allah zaklinje u Kur’anu i time nam skreće pažnju na njegovu vrijednost.

Vrijeme je naravno kao i sve ono što je Allah stvorio prolazno i relativno  ali se Allah ipak kune njime kao i mnogim drugim stvarima čiji je tvorac upravo On.

O višku vremena kojega svi imamo na pretek (što dokazujemo našim ponašanjem)  i o tome gdje se to vrijeme troši može se govoriti do ahiri zemana.

Koliko samo čovjek nađe „rupa“ u svom životu i vremenu koje mu je darovano ili bolje rečeno posuđeno pa raznim besposlicama to vrijeme potroši.

Na nekim mjestima je vrijeme skuplje nego na nekim drugim. Jedno od tih “drugih” mjesta je i ono gdje živi narod bošnjački.

Bosna je domovina Bošnjaka i zemlja viška vremena. Bošnjacima je u njihovom životu malo češče „dosadno“ i tako imaju problem.

Ali drugi nam pomažu u tome pa nam onda biva malo manje dosadno.

Kladionice i klađenje kao pojava, porok i hobi su posebna priča o čemu ću pisati drugom prilikom. Da postanemo konkurencija Las Vegasu je daleko od realnog ali da postajemo društvo ovisno između ostalog i o hazarderstvu to je sigurno.

Svaka mahala ima po jednu kladionicu. Zar ne?!

Nekoliko dana prije nastupanja Bajrama naše gradove a bogami i sela „neko“ oblijepi plakatima na kojima se ljudi masovno pozivaju da dođu na neke bajramske partije gdje će se kako piše noć provesti ludo i nezaboravno, u pjesmi i veselju uz bend npr. “Aha”!

Da, da, gostujući bend iz susjedne, istočne nam zemlje Srbije. Naša omladina a i odrasli od momenta prvih habera sa plakata i plakatica a i sa lokalnih radijskih i tv stanica počinju pripreme za party (krkačenje). 

U prvoj noći Bajrama (jednog i drugog) naša omladina u velikom broju sa sumrakom polazi u diskoteke i kafane gdje će u znoju pod dozom alkohola, jointa i speed-a imati ludu noć.

Svoj novac kojeg svakako slabo ima, naša omladina će dati (umjesto recimo u neki humanitarni fond) nekoj šumadijskoj rospiji koja je svoju karijeru počela u nekoj kafanduri pjevajući četnicima koji su joj za njene pjesme davali pokradene bošnjačke pare i zlato.

Taj biološki objekat (Ceca p.a.) je snimio „album“ a za reklamu se pobrinula naravno, niko drugi do srbijanska Pink televizija, inače futuristički model  mnogih bosanskih, k’o fol, neovisnih televizija.

 Naravno „estradna umetnica“ pjevajući trećerazrednu muziku uspije u svom nastupu podići adrenalin omladini trujući njihovu dušu i poganeći je. Šejtansko zadovoljstvo i zlo primitivizma budu zadovoljeni.

Omladina nažalost ostaje zatupljena.

Drugi dan Bajrama se privikava da priča ijekavicom. Oni koji za sebe vole reći da su „urbani“ odu na bajramski RAVE PARTY.

Urbano, a jel’? Nema šta!

Oni malo manje urbani popravljaju standard hrvatskoj šund-estradi.

Zaključak je da naša estrada biva ugrožena?! Ma daj ba…

Rezultat tih bajramskih partija su, naravno, tuče, revolveraški obračuni, saobračajne nesreće i grijeh!

Sada se bajram čestita sms-porukom ili se pošalje e-mail.

Ne ide se bratu ili sestri za Bajram  jer je on/a negdje tamo daleko (u Americi, Njemačkoj, Švedskoj). Ko je lud da ide tamo negdje daleko a red bi bio da se vide, osjete, zagrle, poljube, pogledaju oči u oči, ispričaju pošteno itd. Zar ne?

Mnogo je to lakše preko elektronskih pomagala iz savremenog načina življenja.

Djeca su posebna priča. Novac koji dobiju za bajram potroše na Play Station ili kartice za mobilne telefone.

Slabo ima onih velikih ručaka od tri i četiri sofre! Hmm…

Umjesto Roma koji su tradicionalno hodali od vrata do vrata skupljajući svoju bajramsku nafaku, sada nam u avlije ulaze i pred vrata dolaze i prose jetimi iz istočne Bosne i udovice koje traže istinu, za sada nezaboravljene i još poznate kao MAJKE SREBRENICE. (Dobro de, nećemo sad u detalje … Ima tih MAJKI koje su se dobrano obogatile od svoje PATNJE i ŽALA za izgubljenim najmilijima!)

(Dopisano na treći dan Bajrama 29.11.2009. god)

Vatrometi, ima i tih svijetlećih motiva. Ima čestitiki, na televiziji, radiju, novinama, internetu…

Ima svega. Šta bi insan rekao na sve to osim da valjda to tako mora biti.

Mora li baš?

Drugi mi kažu da mora! Danak napretku. U redu ali to više nije Bajram. Klasični Bajram, onaj stari!

Proslavljanje Bajrama danas mi više liči na američko glamurozno predstavljanje “NIČEGA” da bi iz toga ispalo nešto “BJELOSVJETSKI POZNATO”!

Bajram nije NIŠTA da bi prerastao u BJELOSVJETSKO! Ne treba ga reklamirati. Bajram je nešto najsvetije u duši i mislima svakog mumina i muminke!

Bajram je porodični praznik! Zar ne? Nije bjelosvjetska prćija!!! Nije najava cirkusa u vašem gradu ili raskošno vjenčanje bogatih i raskalašnih te osionih spodoba.

Bajram nije kurva pa da se javno obznanjuje njegovo veličanje i proslava!

Jednostavno, BAJRAM je BAJRAM!!!

Uđem, nakratko, na bolchat i MSN-messenger. Sva moja tzv. raja tamo! I svi slave Bajram. Ja ostao zabezeknut: Online slavljenje. Ma daj.

Niko od tih online nadobudnika nije otišao da posjeti djeda, nenu, tetka i tetku, amidže i strine, niko oca ili majku.

(Ovo se ne odnosi na one koji su svoje najmilije izgubili u ovom blentavo-poganom i genocidnom ratu).

 Mislim, prvenstveno na one koji su u blizini svojih najmilijih a ne obilaze se. Ne paze. Pa makar uz Bajram kad se već zbog bitke za preživljavanje, poslovne trke i drugih razloga, ne sreću ćešće, nevezano uz državne ili vjerske praznike!

I na kraju…

Nek Vam bajramska svjetlost obasja dušu, ispuni je najdivnijim osjećanjima i neka Vam Allah podari sve što nemate a za čim žudite!

VAŠ TABKO*

Sa 2 godine, uspjeh je je da su ti pelene suhe

Sa 10 godina, uspjeh je da imaš prijatelje svojih godina

Sa 18 godina, uspjeh je da imaš vozačku dozvolu

Sa 20 godina, uspjeh je da imaš žensku i dobar seks

Sa 30 godina, uspjeh je da imaš puno para

Sa 50 godina, uspjeh je da imaš puno para

Sa 60 godina, uspjeh je da imaš žensku i dobar seks

Sa 70 godina, uspjeh je da imaš vozačku dozvolu

Sa 75 godina, uspjeh je da imaš prijatelje svojih godina

Sa 80 godina, uspjeh je da su ti pelene suhe

Dijete nas ne čini roditeljem kao što nas ni klavir ne čini pijanistom…

MOJA I TUĐA FORUMSKA RAZGLABANJA SA RAJOM…

(Istrgnuto iz konteksta)

….nisam ekonomista,al jedno znam kod nasih kuca,trosak veci od cementa,rizle,siporexa,cigle,maltera,armature,salunge
,stolarije,lamperije,plocica,ljepila,,vjencanica,dozvola,
vode ,struje, itd itd

…su majstori..meljaju,traljave,jedva nesto.
ako ga platis na dnevnicu ode to unedogled,ako ga platis po poslu sfuseri da sto prije ispadne iz ruku i ode dalje i nista ne valja..
a pojst i popit mogu bog im dao…
pa nema dana s njima na gradilistu bez 30-40 maraka…a nijedan ne jede kupus,grah, itako te didja midje ne mogu zbog”zeluca”pati ih zgaravica
pitanje je samo novaca i koliko se sa montazom moze ustedjeti.tj.da li za najkrace moguce vrijeme i za najmanje mogucu svotu(jer primjer vise nemam)mogu dobit svoj dom.to je pitanje.naravno da znam da je cigla bolja od spere,nisam to ni pokusao osporit.

…treba imati u vidu i trosak za plac,trosak za dozvole(nisu nimalo jeftine),pa tek onda dodje red na tu jadnu kucu, i dok dodjes do pitanja a koju cemo fasadu prodje 20 godina.
ponavljam u 90%slucajeva.

Puno je jednostavnije , da se nesikiras plaho zavrsiti s firmom sve ,i to do onog stadija radnje ,”kljuc u bravu”
Samo daj boze da nadzes fer igraca ,pa da ti ono sto ti napisu u predracunu odnosno ponudi to i ispostuju i urade ,…ima ih svakakvih pa smute i ustede na materijalu a kasnije , nesnas gdje i u cemu zivis.
Pa jos kad za svu tu gradnju sto ti rece trebaju dozvole i projekti ……………ohladi ti kuca da je pravis.

Al, ko je zapocne i zavrsi je …..nek je sa srecom ko god je pravio …
Kad neko ima volju i cilj, onda mu nije nista skupo nit neostvarljivo.
Prijatelj mi je sa dvadeset maraka poceo ,kucu praviti, raja mu se smijala , dosli jarani pomogli iskopat temelje ….i kreno cojk, stigo i u Irak , dade bog nafaku, i eno ga sad nakon godinu dana ,zivi sa svojom zenm i djecom sretan i grijanje ima , ….
nista nije nemoguce.

Da ja ovdje prebacim dio posta o montaznim kucama
Razgledala sam montazne kuce.Lijepe su, nema govora.Ipak, sigurnija je cvrsta gradnja. Do rata su moji roditelji imali Krivajinu montaznu vikendicu, nije bila losa. Mozda je mogla biti bolje termicki izolovana. Sjecam se da sam zimi vodila raju u vikendicu da bi se sankali preko vikenda. Nije smjelo prestati loziti, odmah bi se ohladila soba.
Kuce su vjerovatno bolje izolovane.

Što se tiče montažnih kuća, moje mišljenje je da su ok. Konkretno kod nas si u obavezi da izliješ temelj a oni sve ostalo završavaju. Moj kolega je upravo završio jednu takvu. Majstori su došli u utorak a električari su završili u nedelju. Kuća napravljena za manje od 7 dana – to je ok. Daju garanciju na 100 god. U komšiluku, kuća koja je montažna postoji više od 30 god. – pa joj ne fali ni krov ni stolarija ni zidovi. Nije vetar oduvao. Imaju super izolaciju tako da se zimi lako zagreju. A da još nešto – kolega je pravio proračune koštanja na kraju – sa papirima, materijalom, dnevnicama, prevozom…. da je zidao kuću koštalo bi ga oko 230€-250€ po m2, a sa montažnom kućom ga je koštal oko 170€/m2. Ipak nije mala razlika ako se uzme u obzir da je kuća površine 116 m2. Pa vi preračunajte. Uglavnom on je prezadovoljan. Što se tiče montažnih kuća sviđa mi se to što imaš mogućnost da završne radove – moleraj, keramiku sam radiš, ako ti se nesviđa njihov izbor. Kod nas se pokazalo super. Ono što je najbitnije, majstori ne fušere, posle njih nisu zidovi krivi i šareni, fugne kod keramike se ne kreću od 2mm do 15mm. Stvarno rade ok. 

Pitanje koje nas pojedinačno, svakog muči, na neki način! A možda Vas i ne muči jer imate ledeno srce za tuđe probleme!

Ideja vodilja administratora i sljedbenika  na http://www.dobro.ba čak je i mene zapanjila svojom ažurnošću i odzivom ali i hrabrošću!

Svaka čast na ideji za pravljenje portala ali kod nas je običaj da neko pravi News magazin a pojma nema o novinarstvu, prave se IT-baze podataka (a neažurne su-prema tome i zastarjele!), neki raspravljaju o tehnici i tehnologiji a pojma nemaju, neki o alternativnoj medicini itd.

Daj ba ljudi, uozbiljite se!

Našoj Bosni i Hercegovini treba svaka vrsta pomoći ali nadri-naučnici-ljekari, bioenergetičari i sl. na žalost nisu!

Ne znam koji Vam je?

Iskreno se čudim čitajući vaše postove i razglabanja na njima! Molim najljubaznije foundera tog portala da mi se  javi makar na private e-mail!

(Poslao sam već inicijalni e-mail)!!!

Hmmm..

Možda neke akcije i urode plodom jer ću ih i ja zdušno podržati ali akcije tipa pomozimo nekome kome nema pomoći, nikako ne podržavam!

Nema pomoći kod raka (Carcinoma), transplantacije organa koje do sad ni svjetski sručnjaci nisu pokušali a slabi su rezultati i kod presađivanja koštane srži (leukemija) i tome sl. Možda je nekome i produžen ”kvalitet” života ali totalnog izliječenja svakako nema kod leukemije. Leukemija kad tad završava letalnim ishodom!

Molim admine tog portala da me konsultuju oko akcija pomoći jer sve je ostalo “laganje naroda”!

Zar ne?

 A  niko ne želi da dođe na “crnu listu” na ovako lijepoj wordpress-blog-zajednici!

Ovo je i napomena i “upozorenje” ali i moja borba sa lakovjernicima!

S poštovanjem!

Vaš TABKO***

Bok trajni hosting!
Tako je, mičem hosting s WordPressa na pravu stranicu.
Ako me i dalje želite pratiti, od sada ćete morati ići na :

http://mkm.limun.org

Ne brinite, importao sam stare postove s ovog bloga

Čula sam od Tabko-a da zbog kućnih i poslovnih obaveza nemate vremena za Internet ali da redovno posjećujete moj blog iako se ne želite ili nemate vremena registrovati i logovati na wordpress-zajednici!

Ne zamjerim Vam!

I sama sam žena sa svim obavezama koje ta imenica nosi!  Drago mi je da imam čitaoca iz potaje. Anonimnih! Veliko hvala, doktorice!

S poštovanjem!

Vaša Edina*

p.s.

Tabko se zahvaljuje na dobroj kapljici!

Ja ne pijem! Sorry!

Ulazi žena u prodavnicu i pravo s vrata upita prodavača:

“Mogu li da probam onu haljinu u izlogu”?

Prodavač će na to: “Svakako gospođo ali mi imamo i kabine!”

Ustao jutros rano. Sabahilde popih na miru  ka(h)vicu, malo išao na internet, provjerio poštu. 

Kroz prozor posmatram moj grad kako se letargično  budi. Gradska zaobilaznica  upravo ispod mojih prozora. Prvi gradski busevi, pretovareni kamioni uz silnu buku snažnih mašina, žure put Majevice, preko Banj Brda, prema Priboju, Bijeljini i Beogradu. Kao i do sad, niko od kamiondžija ne poštuje zabranu noćne vožnje do 06 h ujutro. Biznis tjera ljude na svakodnevno kršenje saobraćajnih propisa! Hmm…

Pomjerih kazaljke na satu sa smješkom. Svejedno mi, svakako danas ne idem na posao!

Natjerah sebe da ne čamim kraj kompa pa napravih malu kružnu vožnju gradom.

Razlog? Zar mi treba razlog? Cigarete, kupovina omiljenog časopisa, vožnja usnulim ulicama. Divota jedna!

Vrijeme negdje oko 08 h po novom vremenu (09 h po starom!)

Ja sam to uradila sinoć. Sat unazad. Za svaki slučaj da ne zaboravim.

Zimsko računanje vremena na snazi je do 28. marta 2010.

Meni svejedno. 

Po mraku na posao, po mraku sa posla.

Koliko znam o mušmulama. Iskreno veoma malo. Sramota!

EVO ŠTA O MUŠMULAMA KAŽU STRUČNJACI!

U područjima umjereno vlažne i tople klime, sa 600-700 mm oborina na godinu, na dubokim, plodnim, propusnim, umjereno vlažnim tlima, najbolje uspijeva mušmula, lat. Mespilus germanica, nisko stablo ili grm iz porodice ruža, visok 2-5 m. Odlično podnosi sušu i niske temperature; čvrsto i žilavo drvo sporo raste pa ne strada ni pri temperaturama od minus 35 °C. Cvate kasno, potkraj svibnja, pa joj ne škode ni kasni proljetni mrazovi. Može se uzgajati u krajevima sa srednjom godišnjom temperaturom 8-9 °C, čak i na nadmorskim visinama 900-1000 ma.
Jednogodišnje sadnice mušmule, dobivene okuliranjem ili običnim spajanjem plemke mušmule i sjemenjaka mušmule, divlje kruške ili oskoruše te dunje MA ili BC-29 kao podloge, posadite u jesen, za blage zime ili u rano proljeće. Malo stablo mušmule lijepo pristaje uz rub tratine ili ispred visokog drveća uz ukrasne niskostablašice i grmlje.
Potrebno joj je 15 četvornih metara, a jama za sadnju, promjera 1 m, mora biti duboka oko 60 cm. Kako biste oblikovali nisko stablo, u proljeće sadnicu prikratite na visini 60-70 cm, a iduće godine za vegetacije ostavite 4-5 najljepših mladica za glavne kosturne grane. Sve ostale izbojke na deblu i granama ljeti redovito odstranjujte. Druge godine u proljeće glavne grane prikratite na duljinu od 30 cm kako bi se razvila pravilna piramidalna krošnja.
Sljedećih nekoliko godina grane redovito prikraćujte, a poslije krošnju redovito prorjeđujte da ne bude pregusta. Mušmula prve plodove razvija u trećoj ili četvrtoj godini poslije sadnje, a u punoj rodnosti može dati 60-70 kg po stablu.
Za redovito plodonošenje jednogodišnje grančice svake godine prikratite na polovicu. Poslije dvadesete godine krošnju povremeno pomladite kako donji dijelovi ne bi ogoljeli. Mušmula je otporna na bolesti i štetnike pa je dovoljno jedno prskanje bakrenim pripravcima u kasnu jesen ili u proljeće prije početka vegetacije. Uz redovitu rezidbu, gnojidbu, obradu i zastiranje tla ta voćka, s plodovima pomalo neobična oblika što nalikuje na zvrk, svake godine obilno rađa. Od cvatnje do dozrijevanja potrebno je 180-190 dana. Zelenkastosmeđi, tamnosmeđi ili čokoladnosmeđi plodovi s proširenom čaškom, za berbe u kasnu jesen, tvrdi su i opori.
Jedite ih svježe tek kad omekšaju, a smeđe, sočno, kiselkasto meso postane kremasto. Mogu se i prerađivati u voćnu pastu, marmeladu, liker, rakiju, a dodaju se i jabučnici za brže bistrenje. Sve su sorte mušmule samooplodne, a mogu biti krupnoplodne ili sitnoplodne, jabukolike ili kruškolike. U nas se najčešće uzgaja domaća krupnoplodna, krupna nizozemska i kraljevska.

Rijetko se kad na blogu služim tuđim riječima osim ako ih citiram, kao što je to slučaj sada ali ovo, meni uvijek drago voće, ostaje mi i dan danas zagonetka. Donio sam majci nekoliko komada od prijatelja iz njegove avlije! Mrsko mi bilo brati.   Lijenčina…

Ono moje ruglo iza zgrade riješio neko da uredi. Prosto nevjerovatno, poslije godina i goooodina čekanja. Doduše, načuo sam bio, da je neki problem sa vlasničkim odnosima  (raspad bivše SFRJ i tako to) te se najzad moglo krenuti u restauraciju objekata koji su godinama stojali prazni i to pored glavne saobraćajnice, blizu centra grada, uz postojanje sve moguće infrastrukture… Da dalje ne nabrajam.

Eh, da sam imao novaca. Dvore bih sebi od ovoga napravio. I stan + poslovne prostore…

…

…

…

…

…

Smije li privatnik zagraditi atomsko sklonište  koje nas je u prohujalom ratu čuvalo od srbo-četničkih granata?!

…

Hoće li i ovu rupu u zidu zagladiti iako to nije dio njihove rekonstrukcije?

Stiropor na vanjske zidove. Hmm…

Ne razumijem se baš u arhitekturu ali ovo je nečuveno!

…

Sve u svemu, veoma loše!

Zabrinut sam…

Ma kakav “glavonja” ovo radio, majstori ovo rade fušerski a i krenuli su u vrijeme mržnjenja.

Firma totales nepoznata! Ne zapamtih joj ime (smetali mi radnici koji su se nabusito ispriječili da slikam i tablu investitora i izvođača radova!

Još jedan put u propast ili?!

Živi bili pa vidjeli!

Nakon dugog (hmm…), toplog ljeta i ništa manje lijepe jeseni (kratka), na naš glavni grad pao je prvi snijeg.

Meteorolozi kažu da je ove godine malo zakasnio (čuj zakasnio!), na radost jednih a na žalost onih koji baš i ne uživaju u snijegu i zimskim radostima.

SARAJEVO-jutros rano…

 
Saobraćaj u glavnom gradu je usporen a tek poneki pješak žurno prolazi tražeći toplo skrovište.

Snimak zabilježen mojom kamerom. Čak su se i vrhovi Majevice (malkice dalje od Tuzle) bjelasali od snijega!

Tuzla-danas

Ja, vala, ne vidjeh jeseni kako treba! Ne znam za Vas!

On će meni neeejma Bosne!

Od davnina ribari pokušavaju ustanoviti vezu između mjesečevih mijena i prehrambene aktivnosti riba. Posljednja istraživanja i promatranja u tom pogledu potvrđuju da je najbolji period za ribolov oko mladog Mjeseca (3-4 dana prije i za vrijeme 4-5 dana poslije), dok je najnepovoljnije razdoblje za vrijeme punog mjeseca jer se ribe tada hrane noću. Taj je fenomen još izraženiji po vedrom vremenu kada mjesečina obasjava nebo. Oko prve i zadnje četvrti, ribe ponovno grizu danju…

Zašto je voda u dubinama i na dnu hladnija od vode na površini? Podsjetimo se lekcije iz fizike: voda je bezbojna i bezmirisna tekućina čija je gustina 1 (1 kg po litri).

Ta je gustina maksimalna i mjeri se na 4°C. Drugim riječima, litra vode na 4°C teža je od litre vode na 20°C! A da stvari budu još složenije, vode različitih temperatura se ne miješaju, stoga što je voda toplija, gustoća joj je manja. Tako npr. na ribnjacima sunce grije površinu stoga je najtopliji sloj vode gornji sloj, dok se najhladniji sloj nalazi u blizini dna. Zimi je naravno situacija obrnuta, natopliji sloj vode je na dnu, a najhladniji na površini koja često biva smrznuta!

Među svim evropskim zemljama slatkovodni ribolov je najpopularniji u Skandinaviji a posebno u Norveškoj gdje je 50% odraslog stanovništva aktivno u ovoj sferi.

Npr.  35% žena redovno lovi ribu u Norveškoj, 27% u Finskoj, 20% u Švedskoj. Najveće zanimanje za ribolov u ovim zemljama pokazuju mladi od 15 do 19 godina.

Svake godine za vrijeme Božićnih i Novogodišnjih praznika, proda se više od 150 tona kavijara u svijetu. Izreka «sve što je rijetko skupo je» više je nego opravdana  jer cijena ovog “jestivog crnog zlata” prelazi 2000€ po kilogramu. Male su šanse da u budućnosti cijena padne jer je dvadesetak vrsta divlje kečige (najpoznatija je Beluga) koje žive u Kaspijskom moru, skoro izumrlo.

U jezeru Thingvellir na Islandu žive četiri vrste jezerske zlatovčice. To je jedini primjer na svijetu gdje u jednom te istom jezeru postoji tolika raznolikost iste vrste ribe. No, istovremeno je iz istog  jezera skoro nestala poznata pastrmka koja može dostići težinu i od 30 kg !

Na Antarktiku, 6,5 miliona hektara je stavljeno u ‘rezervat’ između otoka Heard et McDonalds da bi se zaštitile ugrožene vrste životinja poput velikog albatrosa, morskog slona i mnogih drugih.

 U posljednjih nekoliko godina, zbog nedovoljnih mjera opreza više stotina hiljada lososa pobjeglo je iz svjetskih ribouzgajališta, najviše u Norveškoj i Škotskoj, što predstavlja veliku opasnost za populaciju divljih lososa. Ne samo jer dolazi do stvaranja hibrida, već i jer te ribe prenose brojne bolesti. Podsjetimo da su dvije trećine divljih lososa izumrle u zadnjih 30 godina!

Zar sve ovo nije zabrinjavajuće?!

Zahladnjelo je odjednom. Čak najavljuju i snijeg a jesen se nije pravo ni zahuktala iako se to baš ne bi moglo reći po opalom lišću. Počelo je ono opadati još u septembru. Možda od prevelikih vrućina. Vrijeme (klima) se totalno promjenilo ili sam ja starija za još koju godinu.

Premor nekakav je. Kao prvo, mislim da redovan posao ubija. Postaje se sve teže nositi sa povećanim obavezama a bosanskom platom!

Ove godine se itekako osjetila recesija na svakom koraku. Sva sreća imam još posao, bogu hvala! To ipak nije razlog da se i tokom ljeta krvnički radi jer je manji priliv stranki tokom ljeta. Tobože, raja ide na godišnje odmore. Eto, većina se vratila ali ja i dalje osjećam zamor.

Najgori je ovaj prelazni period za zemlje u tranziciji kakva je naša. Pa i za rukovodni kadar koji mjerila za rad postavlja na evropskim osnovama a plaća ti stoji. Čak nam prijete i umanjenjima od 10-15 %!

Premor, kišno vrijeme, nestašica novca (nije bila plata ) a malo i ono “boli me mrsko”, došli su mi kao razlog-neminovnost ostanka kod kuće preko ovog vikenda!

Šta sam radila?

Kućanske poslove, svakako. Oni se nikad ne mogu završiti. Nabavka i spremanje zimnice.

Ribolovni pribor. Ne, ne! Sve mi je u redu i na broju od zadnjeg takmičenja. Pokoji predvez nadovezala i tako to. Držim se parole da me “ništa na vodi ne smije iznenaditi”!

Ide kišno vrijeme. Ako je kiša-spremna mi kabanica (više njih), takmičarske stolice, kišobrani, nepromočiva platna, sitni pribor, svijeće, topli ogrtači, rezerna odjeća i obuća itd.

Ama, sve je spremno!

Čeka me još Bosanski Brod u Republici Srpskoj (ili kako ga već srbi zovu-nebitno sad) i takmičarsko-turnirska sezona je završena. Bar za mene.

Nadati se lijepim danima i tokom novebra. Možda par puta negdje i izađem na vodu.

Sjećam se, prije par godina, sam poslije Novogodišnje proslave išla drugog januara na Modrac na pecanje na + 5 ° C! Ko zna? Možda je vrijeme i za jednu izuzetno blagu zimu kao što je bila ta.

Daj bože!

BISTRO

Požar zapaljen žestokim neredima u Širokom Brijegu i ubistvom navijača FK Sarajevo Vedrana Puljića opasno se širi i već je sa sigurnosnog i čisto policijskog prešao na politički teren.

Dovoljno je pročitati brojne komentare ostrašćenih čitalaca na internet-forumima i portalima u susjednoj Hrvatskoj i ovdje u BiH. Veliča se Mate Boban, priziva povratak paradržave “Herceg-Bosne”, zagovara odvajanje Hrvata i “muslimana”, jer, kako pišu, niti je zajednički život u BiH moguć, niti tri naroda u BiH žele živjeti u jednoj državi.

U nešto blažoj formi slične stavove iznijeli su i okupljeni demonstranti u Širokom Brijegu, negirajući bilo kakvu krivicu organizatora utakmice, lokalnih huligana i tamošnje kantonalne policije.

Zviždalo se tako premijeru Zvonku Jurišiću, koji je u protekla tri dana pokušao djelovati razumno i smiriti strasti, s jarbola je strgnuta zastava BiH, a gromoglasno se pljeskalo bjeguncu Oliveru Knezoviću, nekadašnjem pripadniku zloglasne Tutine Kažnjeničke bojne, koji je priznao ubistvo Vedrana Puljića, a onda je volšebno pobjegao sudskim policajcima u Širokom Brijegu i vjerovatno se skrasio negdje u Hrvatskoj.

Mnogo je indicija koje govore o očitom postojanju scenarija izazivanja tenzija između Bošnjaka i Hrvata u vrijeme kada teku posljednje pripreme za razgovor domaćih političkih lidera o ustavnim promjenama u vojnoj bazi u Butmiru, pod pokroviteljstvom SAD i EU.

Škola izmori čovjeka -,-’
Ali će me zato spasiti ova 4 dana. Viking’s Story, here I come!
Da ne mislite da mi se život sastoji samo od programiranja, stavio sam neke svoje crteže i link na svoj Flickr profil (u desnom stupcu –> ). Također sam se počeo baviti Inkscape-om; zgodna stvarčica za bojanje crteža i izrade vektorskih.

Hajde de što nema vjere. On nema muda! To je približnije istini a i da je došao na tuzlansku Kapiju, našlo bi se makar nekolicina njih da od njega naprave faširano meso. Garantujem.

Blagoslov četničkoj granati i počast na Kapiji stvarno ne ide jedno uz drugo!

Gdje ti bi vladika, da ti kažem da na Kapiji nisu stradali samo “balije”! Bilo je tu omladine i naroda svih nacionalnosti. Pa kad već nećeš “balijama” da odaš počast i kažeš pokoju svetu REČ u njihovo ime, trebao si to radi Srba. Tuzlanskih, naravno. Sram te bilo.

Gledao sam te na TV! Nedeljna liturgija. Vidio sam ti na licu strah. I treba da te je strah. Džabe tvoja želja da slobodno prošetaš Tuzlom! Dok je nas a ima nas, nećeš. Obećavam.

Što Hercegovac drži papinu sliku na balkonu? – Da se papa osjeća kao kod kuće.

Došao Mujo kod Sulje sav nasikiran. Pita ga Suljo: šta ti je bolan, šta se desilo, – Ma pusti, belaj, razvodim se od Fate. – Što, šta je bilo. – Ma bolan, kakva Fata, ono je vlahinja. Eno dobila svinjsku gripu.

Kakva je razlika između mladog i starog Hercegovca? – Dok su mladi svi voze BMW a kad ostare svi voze EKG.

Šta je zajedničko penzionerkama i djevojkama u Bosni? – Razgovor. Ovako ide: – Je li tebi bila? – Nije, a tebi. – Jok. – Kuku, šta ćemo.

Kakva je razlika između bosanke i mlina za kafu? – Nikakva, i jedno i drugo samo melje i služi za kafu.

Šta se dobije kad sabereš dva Hercegovca? – Četiri žiranta, osam kredita, 16 kreditnih kartica i 50 hiljada maraka duga.

Pričaju Dalmitanac i Hercegovac. Pita Dalmatinac: Je li, gdje vi Hercegovci držite pare. Mi Dalmatinci najradije pare držimo u dušeku. A Hercegovac na to odgovori: I mi isto u dušeku. Samo, meni ljetos izduvao na moru.

Koliko Bosanaca je potrebno za jednu državu? – Dvojica, jedan da je pravi, drugi da je razvaljuje.

Kako se mrtvac može ugušiti? – U podzemnim vodama.

Pričaju dvije Hercegovke. Kaže prva: Moj muž kopa i rukama i nogama da idemo odavde. A tvoj. Druga odgovara: Moj kopa samo rukama. Eno ga na njivi.

Za 30 godina braka Fata priredila Muji večeru. Kaže Mujo: Fato, dušo, šta si nam napravila za godišnjicu. Kaže Fata: Ćevape. I iznese pred njega. Mujo ostane u čudu: na tanjiru veliku somun, dobro namočen i u njemu samo jedan mali ćevap. – Pa šta je ovo Fato, samo jedan mali ćevap u ovolikom somunu. – Eto da vidiš kako je meni bilo 30 godina s tobom.

Osim nekih kapitalnih ulova poželim ponekad i da plivam.  
Nekad bih igrao lopte kraj rijeke ili jezera.  
Dosta mi je lažnih medalja.  Angie je zaslužila svaku koju je dobila ( garantujem )!
Muzičar sam,  nekad bih pustio pokoju iz sveg glasa… Pobogu čovjek sam, nisam hajvan!
Želim roštiljati   a ne biti obavezan sa takmičarskim zahtjevima.
Takmičenja ostavljam “novim budalama” željnim dokazivanja! ( ja više ne vidim materijalni stimulans u tome, heh…možda sam ostario, a?)…
Ponekad volim i popiti pokoju  ( ne zamjerite mi!)
Jednostavno…
Vrijeme je za buđenje!  
Dok nekog ne opali po džepu… hajjj… nejseee…
Nisam vas napustio!
Naprotiv!
Hvala vam na riječima podrške. Angie nek’ radi kako hoće. Ja idem svojim putem ali nikad više neću biti SPORTSKI ribolovac!
Ako mi dragi A.dž.š. dozvoli, od sad idem u ribolov za svoj ćejf!
Do sad to nije bio slučaj!
BISTRO NARODE*

Od prestanka rata, sam sa Edinom Mešković (Angie) kojoj sam vjerni pratilac na svim njenim takmičenjima!
Nisam ja plovkaroš. Ja sam čekaroš! Šaran i tako to ali nejse… nećemo sad o tome!
Htio bih reći da iako će možda ovo pročitati neki članovi SRD “Rudar-Kreka-Tuzla” i da će možda poslati, neko od njih oportunih, post tj. repliku na moje izlaganje, smatram, gledajući u svoj džep (moram priznati da mi je on jedino mjerilo u ovakvim situacijama) da je ovo čisti promašaj… za sve ove poratne godine!
Pošto sam ribolovac vikendaš (ograničen sam zbog posla na subotu i nedjelju) stvarno mi se ne isplati angažman u nekom od ribolovnih klubova!
Dosta je sa mojom ljubavlju prema vođenju knjiga sa ribolovnih takmičenja (tu brigu vode sad neki drugi ljudi, ne vidim njihov interes u tome…hmm…), dosta mi je sa ekološkim prikazima totalne katastrofe u BiH vodama!
Poželio sam slobode!
Nadam se da me razumijete!
Znači, ne moram biti član nekog društva da bih nekome morao dokazivati da li znam nešto o ribama + ribolovni ispit jer masa totalnih amatera dođe na neko jezero ili rijeku i plati. Plati svoje neznanje! Blago njima kad imaju para. Ne, ne žalim se ali za tih nekoliko vikenda tokom sezone, mogu makar svojevoljno da odaberem destinaciju na kojoj ću loviti recimo šarane, ne plaćajući klupsku dozvolu!
Nadam se da me razumijete?
Možda će me lokalne dozvole malo više opaliti po džepu ali ću makar ići na mjesta sa potencijalno sigurnijim ulovom! Ne želim više da idem na takmičenja (sportska) sa mjestima koja neko “populariše” i uporno “promoviše” a tamo nema ribe ni za 500 gr. trosatnog ulova!

Poenta mog reagiranja je bila, da ne želim više da gubim vrijeme na tzv. republička takmičenja i “majstorice” sa RS-om!!!
Ni i u tz-kantonu se ne možemo međusobno a tek van kantona! Odlazak u RS takođe mijenja sliku totalno!
Želim biti free-ribolovac!
Nadam se da sam bio jasan!
Šaljite mi svoje postove, priloge, naravno ako imate vremena, gdje, kako, na koji način, otići u siguran ribolov! Ribolov, gdje domaćini garantuju ulov!
Hmm…
Dosta mi je “glume” i lažnog tapšanja” po ramenu radi uspjeha moje kolegice Angie, jedine koja od svih žena u BiH pa i RS-u zna vezati udicu kako treba!
Nagledao sam se svačega. Muževi im vezali predveze i tome sl. na svim federalnim i majstorica-takmičenjima!
Čak su se i kupale u vodi (jezero Vrutak-Hutovo tam’ neke godine!), van pravila takmičenja. Sudije ( i ja znam skoro sva sudijska pravila) nisu uvažile tu moju primjedbu! Samo da bi prošle neke takmičarke iz drugih regiona!
Sramota za BiH sport.

Reality show „Farma” ukinuta je na Televiziji „Pink BH” jer je jedan od sudionika Saša – Đani Ćurčić stavio kokardu na šubaru, koju je inače stalno nosio na farmi, a pjevač „Black Pantersa” Toma Jovanović je potom zapjevao pesmu „Od Topole pa do Ravne gore”, dok su ga ostali farmeri pratili.

“S obzirom na to da smo primijetili nekorektno ponašanje određenih stanara projekta „Farma”, u smislu isticanja određenih simbola koji kod građana BiH mogu izazvati osjećaj provokacije, odlučili smo do daljnjeg da stopiramo emitiranja ovog showa na našem kanalu”,  izjavila je za “Blic” glavna i odgovorna urednica Televizije „Pink BH” Lajla Torlak i dodala:

“Imamo pravo da, kao nacionalna televizija, biramo koje sadržaje želimo na našem programu, a ne sa beogradskog „Pinka”. Ukoliko se projekt „Farma” u perspektivi nastavi realizirati isključivo na tonu zabave, što je cilj svakog realityja, nastavit ćemo sa njegovim emitiranjem”.

U „Pink Media Group” koji je producent „Farme” kažu da su posebno ponosni na „Pink BH” koja je svojim pojavljivanjem na teritoriji Federacije i Republike Srpske bila jedna od rjetkih koja je povezala oba entiteta i da se slažu sa svakom njihovom odlukom.

Prvi dani rata u proljeće 1992. tuzlanskog slikara Nesima Tahirovića zatekli su u Njemačkoj. Znajući ko i odakle gruha po njegovom gradu, uputio je pismo vladiki Vasiliju Kačevendi i, podsjećajući ga na tridesetogodišnje druženje, zamolio da pripazi njegovu familiju, ali i druge Tuzlake. “Kao brata i Božijeg čovjeka, molim te urlikni i svojom riječju zaustavi krvoproliće, jer čovjek na ovom svijetu ima samo jedan život. Ovog momenta hoću da vjerujem da Ti to možeš učiniti”, vapio je u svom pismu Nesim. Ali Kačavende nije bilo na tuzlanskoj adresi. Među prvima zaprašio je put Bijeljine i iz Vladikinog dvora pokupio sve umjetničke vrijednosti.

Četrnaest godina kasnije, udobno smješten u novosagrađenoj rezidenciji u Bijeljini, Kačevanda jadikuje nad svojom sudbinom. Vapi za Tuzlom, jer, kako kaže, “kad bih mogao slobodno da dišem i obavljam svoju dužnost, odmah bi se vratio”. (Večernje novosti, 23. 2. 2006.) Gospodin Kačavenda priznaje da nema pravo da premješta drevno sjedište eparhije, ali to je učinio. Svjestan je da bi njegov povratak pozitivno djelovao i na povratak sunarodnika na prostor Tuzlanskog kantona, ali to ne čini. Samo zbog toga što ne zna kako bi mu bilo da prošeta Tuzlom u mantiji. Naravno, nije jednostavno prošetati tuzlanskim Korzom – valja sresti stare poznanike i ljudima pogledati u oči. Možda mu neko i kaže – kada čovjek pred Bogom nije čist, ljudi tu malo mogu učiniti. A što se tiče Tuzle – bujrum!

USPOSTAVLJANJE BALANSA:
No, njegov najveći problem je bio i ostao rat. “Oni koji prisustvuju ubistvu nevinih, a ne rizikuju svoje živote da bi to spriječili, krivi su na način koji nije adekvatno osmišljen pravno, politički ili moralno.” (Karl Jaspers) Kačavenda je cijelo vrijeme rata bio svjedok stradanja bijeljinskih Bošnjaka, zatiranja tragova o njihovom postojanju, a ni glasa nije pustio. U oblikovanju srpskog nacionalizma, uz davanje moralnog oprosta za ostvarenje svetih ciljeva, značajnu ulogu odigrala je i Srpska pravoslavna crkva, a jedan od njenih “jastrebova” je Vasilije Kačavenda. Sumirajući stavove svoje crkve prema Muslimanima, Kačavenda 1993. izjavljuje: “Mi, Srbi, vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” (Narod u vlasti politike, Evropske novosti, 4. mart 1993., str. 10)

I kada je Srpska pravoslavna crkva 1993. zatražila da se zabrani abortus, puku je poturen etnički umjesto moralnog argumenta. I tada njene stavove tumači Kačavenda. Uz podsjećanje da Srbi u Srbiji čine manje od dvije trećine stanovništva i da bi se omjer u BiH mogao još više smanjiti, on naglašava: “Ja iznad svega imam u vidu srpsku pravoslavnu ženu. Ovo će trajati sve dok Srbi u Srbiji ne postanu manjina i počnu živjeti u zemlji koja više nije njihova nacionalna država. Država će pripadati onima koji imaju najviše ljudi.” (Odbranimo svetinju života, Pravoslavlje, 1. maj 1993., str. 5)

Treba li podsjećati kako su Karadžić i Mladić za relativno kratko vrijeme balans između Srba i Bošnjaka u BiH popravili u korist prvih i kako je sličan plan Milošević, protjerivanjem Albanaca sa Kosova, pokušao realizovati u Srbiji.

Vasilije Kačavenda je sveštenicima ličnim primjerom pokazivao kako treba hrabriti i bodriti srpske sinove. Često je odlazio na ratište i blagosiljao njihova oružja. Neposredno pred oslobađanje dijela Ozrena, u manastiru Svete Trojice, u Vozući, blagoslovio je četničke jedinice rekavši: “Ja se danas iskreno osjećam kao car Lazar nekad na Kosovu. Neka vam današnje pričešće bude vozućka kosovska večera, da dobijete novu snagu i zauvijek protjerate neprijatelja…”

VLADIKA KAO SULTAN:
Koristeći svoj crkveni autoritet, odmah po dolasku u Bijeljinu, vladika Kačavenda na području svoje eparhije zavodi neobično pravilo – svaki od njegovih sveštenika morao je slati svoju ženu u njegov dvor na rad u trajanju od sedam dana. Javnost je bila šokirana ovakvom odlukom, a pravoslavni sveštenik iz sela Zagoni, Radomir Marković, koji je ujedno i diplomirani pravnik, kada je saznao o kakvoj se “ispomoći” radi, zabranio je svojoj ženi da ode. Zbog odbijanja poslušnosti vladika u Zagone šalje 30 ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana umrla, a pop izbačen na ulicu. Pravoslavni vjernici iz Zagona su protestirajući traktorima i automobilima blokirali Bijeljinu. Uzalud. Vladika je tog dana na večeri ugostio Radovana Karadžića. Da se zna ko je bog na zemlji.

POKRŠTAVANJE MUSLIMANA:
Vasilije Kačavenda je mudro prešutio i nespornu činjenicu da su njegovi sveštenici tokom rata pokrštavali bijeljinske Muslimane. Dvostruka korist: može se lijepo zaraditi, a i smanjuje se broj “Turaka” u Bijeljini. Jedan od konvertita koji je ime Ferhat promijenio u Filip je to ovako objasnio: “Ako ste izabrali da živite u Srpskoj Republici, onda morate nešto učiniti zauzvrat.” (Evropa se vraća u srednji vijek, Liljan, 15. 12. 1993., str.17) Upravo na području Kačavendine eparhije događalo se da pravoslavni sveštenici, uz kolektivna pokrštavanja po crkvama, posao razvijaju i prodajom uvjerenja o pokrštavanju onim Muslimanima koji su htjeli izbjeći progone i protjerivanja. Za takvu uslugu se plaćalo do 500 DM.

Samo u Osnovnoj školi Radojka Lakić, koja je, po dolasku Kačavende u Bijeljinu, ekspresno dobila novo ime po Svetom Savi, pokršteno je nekoliko prosvjetnih radnika (prezimena izostavljamo da bi ljude poštedjeli neprijatnosti): Omer je postao Ostoja, Mevlida – Marijana, Zekerijah – Zoran itd. itd. Što bi rekao Kačavendain portparol Neđo Pajić, predsjednik Crkvenog odbora u Bijeljini: “Nema tu ništa lošeg, ljudi su to sami htjeli i vratili se vjeri svojih pradjedova”?! Da nisu, ostali bi bez posla, a možda i bez glave na ramenu.

Ima li bolje preporuke za potencijalnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve?!

Akcija i reakcija

Obeščastio je i Jevanđelje

Beogradska Glorija početkom ove godine, pod naslovom Versaj na srpski način, objavila je reportažu-hvalospjev o vladiki Kačavendi. Na tekst je reagovao Lazar Manojlović, novinar i nezavisni intelektualac iz Bijeljine. Glorija tu reakciju nije objavila, ali je ona nekako došla do beogradske Republike koja je u cijelosti prenijela Manojlovićevo portretisanje Kačevande. Po njemu, “mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle”. Manojlović procjenjuje da je “previše zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini” i optužuje da “u svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi, vladika nije birao sredstva da stigne do cilja”. Svoje stavove Lazar Manojlović je potkrijepio slijedećim činjenicama:
- Odmah po dolasku u Bijeljinu (pobjegao je iz Tuzle i ostavio vjernike same) sa svojim crnomantijašima počinje ratnohuškački pohod, dominiraju govor mržnje i prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

- U svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto i prokleto;

- Deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština Opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

- Nije se vladika, u svojim monstrouznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihovih kuća, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika Opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpjela moždane udare i umrli. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

- Treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta SK-a jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic!). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

- Pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju, a nikad ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j… sirotinju? Njima će Bog pomoći. Amin!;

- Skupština Opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;

- Zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla počinio i zašto se boji…Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i Jevanđelje.

“Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati svecima. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović”, napisao je Lazar Manojlović.

Sinan Alić – (časopis DANI)