Udruženje građana „Front“ pozvalo je vladiku zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu da u svojstvu visokog dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve, te kao predsjedavajući Međureligijskog vijeća, u duhu kulture dijaloga i u cilju pružanja podrške procesu pomirenja naroda i manjina, te procesu održivog povratka izbjeglih i raseljenih, zajedno sa predstavnicima nevladinog sektora u Tuzli na tuzlanskoj Kapiji oda počast nevinim žrtvama i obavi posjetu srbima povratnicima na Majevici koji traže pomoć zbog teških uslova života.

 
Poziv je proslijeđen i u vladičanske dvore u Bijeljini povodom planirane posjete vladike Kačavende Tuzli u nedjelju, 04.10.2009. godine.

Biva danas! 

Hajde de, da i to čudo vidimo!

“Akademska zajednica” je sintagma koja iziskuje automatsko, isprogramirano poštovanje. Kroz stoljeća obrazovne tradicije diljem svijeta izraz je zadobio svojevrsnu grandioznost i neku vrst trijezne važnosti. Gledamo na akademsku zajednicu kao na najviše dostignuće ljudske civilizacije, i to s punim pravom budući da nam je upravo svijet akademije donio napredak i unaprijedio nas kao vrstu.

U okrilju pomenute zajednice oduvijek i zanavijek se štuju načela slobode govora a svijet univerziteta, fakulteta i visokoobrazovnih institucija smatra se važnim faktorom socijalnoga diskursa, faktorom koji oblikuje javno mnijenje tako što proizvodi obrazovane osobe koji intelektualnu uobrazilju prenose na društvenu zbilju. Stoga je za očekivati od svake akademske zajednice, ma gdje bila, da razvija duh intelektualne otvorenosti, kritičkog promišljanja, slobodne i nesputane rasprave te, najvažnije, da isto potiče kod studenata i studentica.

No, kao što je to prof. Enver Kazaz pronicljivo višestruko primijetio gostujući u političkoj emisiji “Amplituda” na Alternativnoj televiziji u Banjoj Luci početkom marta, bosanskohercegovačka akademska zajednica je sve osim, slobodnije parafraziram, centra slobode govora, razmjene kritičkog mišljenja i društvene kritike koja na pozitivan način oblikuje javni diskurs. Naše su institucije korumpirane, a naši intelektualci javno mnijenje oblikuju gotovo isključivo skandalima poput onog nedavnog na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Kao posljedica toga, naši studenti/ce ne postaju diskutanti u javnoj, otvorenoj i slobodnoj raspravi o stanju u bh. društvu, stanju na bh. univerzitetima, ne postaju punopravni učesnici u naučnonastavnom procesu već su, u najboljem slučaju, intelektualna nejač čija je jedina uloga recipijenta suhoparnog jednoiposatnog predavanja i reproducenta napamet naučenih udžbeničkih rečenica. Pritom, isti ti studenti/ce rijetko se kad oglašavaju po pitanju rada institucija koje pohađaju, gotovo da nemaju i/ili ne iznose stavove o društvenoj stvarnosti u kojoj žive i ne učestvuju ni u kakvoj raspravi osim u onoj kafansko-privatnoj, u užem krugu prijatelja/ica.

Jasno je, naime, da se radi o začaranome krugu. Dok se naše institucije deklarativno zalažu za jednakopravnost sviju i slobodu govora i kritičkog mišljenja kao vrhovnih načela, svi pokušaji započinjanja slobodoumne rasprave bivaju ugušeni kao da se radi o pobuni u kakvoj totalitarnoj državi. Studentski protesti i studentsko organiziranje se omalovažavaju, vannastavno djelovanje studenata/ica se obeshrabruje ili, što je strašnije, opstruira (nekad otvoreno i javno, a nekad zakulisnim igrama), i uzgaja se samo duh poslušnih aparatčika koji produbljuje krizu oboljelog akademskog (i društvenog!) sistema koji nas, ironije li, sviju mori.

Umjesto razvijanja takvih odnosa u kojima se nastavnik/ca i student/ica jedno prema drugome odnose kao ravnopravni učesnici u obrazovnom procesu, uz obavezno puno poštovanje i uvažavanje s obje strane, ti su odnosi na našim fakultetima sličniji odnosu gospodara i poslušnika. Poslušnik (čitaj: student/ica) ima deklarativno pravo izraziti svoje mišljenje i kritički stav suprotstavljen ili društvenoj normi ili stavu nastavnika, ali u klimi kakva vlada nikad ne može biti siguran da njegov ili njen stav neće biti oboren ne argumentima već autoritetom, omalovažen i da neće kasnije osjetiti posljedice svojega slobodoumnog jezika.

Kako da se student/ica tačno postavi u situaciji kada profesor na nastavi iznosi politički stav s kojim se ne slaže? Treba li u tom trenutku progovoriti? Stanley Fish, ugledni američki akademik i dugogodišnji profesor, stava je da se nastavnici nikad ne bi smjeli dovesti u situaciju da iznose vlastite političke stavove. U kolumni u obliku bloga koju piše za New York Times, Fish kaže slijedeće:

It doesn’t matter whether the line is crossed by someone on the left who wants to enroll students in a progressive agenda dedicated to the redress of injustice, or by someone on the right who is concerned that students be taught to be patriotic, God-fearing, family oriented, and respectful of tradition. To be sure, the redress of injustice and the inculcation of patriotic and family values are worthy activities, but they are not academic activities, and they are not activities academics have the credentials to perform. Academics are not legislators, or political leaders or therapists or ministers; they are academics, and as academics they have contracted to do only one thing – to discuss whatever subject is introduced into the classroom in academic terms.
(…)
No subject is out of bounds; what is out of bounds is using it as an occasion to move students in some political or ideological direction. (“Always Academicize: My Response to the Responses”, New York Times, 5. 11. 2006. g.)

Ukratko, politički intoniranoj priči nema mjesta na nastavi, osim ako se sama tema rasprave ne “akademizira”, kako to Fish naziva, tako da se smjesti u akademski kontekst u kojem se ne pita “je li to prava stvar” (time se dotičući političkoga stava i/ili ideološkog opredjeljenja) već “ima li ta priča (ne)izravne veze s kompleksnošću samog pitanja” (time kritički analizirajući samo pitanje).

Ironično je da naša akademska zajednica, pa i Filozofski fakultet, ne dopušta političko-društvenu raspravu van nastave, ali se ista uporno provlači, manje ili više suptilno, kroz ono što slušamo na nastavi. Ako stvar posmatramo jednu stepenicu niže od društvenopolitičkog nivoa, tj. na nivou fakultetskih odnosa i rada fakultetske administracije (koji služe kao dobra analogija širem pojmu društva), vidimo da važi identičan princip: studente/ice se gotovo šikanira pri kritici rada institucije, rada administracije, rada katedri i odsjeka, a pogotovo pojedinačnih nastavnika/ca van nastave, npr. na sjednicama, a pritom sami nastavnici više nego često kritiziraju administrativne odluke s kojima se ne slažu, što na nastavi, što van nje. A odgovornost za propuste se uporno prebacuje iz jedne ruke u drugu. Uvijek su krivi ili odsjek, ili katedra, ili ovaj ili onaj prodekan, ili kanton, ili entitet, ili naposlijetku i sama država. Rijetko ko preuzima odgovornost i rijetko se ko angažira u borbi protiv odluka i propisa koje smatra pogrešnima. Simptomatičan je primjer vječitoga komentara na upite studenata/ica o administrativnim problemima na sjednicama raznih odsjeka: umjesto da se nastavnici sami bune protiv nelogičnih poteza administracije, ljutito znaju odbrusiti studentima koji svoje čuđenje nad pojedinim propustima javno izraze, a potom ih ljutito preusmjeravaju na “adekvatnije” instance.

Kao studenti/ce na Odsjeku za anglistiku, možda smo i sretni u poređenju sa situacijom i položajem studenata s drugih odsjeka i fakulteta o kojima svakodnevno slušamo. No da i u našoj udobnoj akademskoj atmosferi postoje problemi nepobitna je istina. A istinska je odgovornost na svima nama – ako ne za samu situaciju, a onda da je promijenimo.

Konkretno, vrijeme je da započnemo javnu i otvorenu raspravu, a ovo su pitanja koja lično smatram bitnima:

Zašto se registrirana studentska organizacija našega Fakulteta bavi gotovo isključivo ekskurzijama, priredbama i ezoteričnim projektima a pitanja studentskih prava se dotiče samo kad su potrebni dodatni rokovi ili prijenos ispita? (Podsjećanja radi, ista je organizacija odbila učestvovati u legitimnom protestu vanrednih studenata/ica prošloga novembra, protesta koji je rezultirao promjenom sporne odluke!) Zašto fakultetska administracija s takvom žestinom reagira na studentske proteste i opstruira prilike za otvaranje dijaloga? Zašto se krše odredbe kantonalnog Zakona o visokom obrazovanju i državnog okvirnog zakona time što, recimo, na internetskoj stranici Fakulteta i dalje nije postavljen dokument o Pravilima upisa i studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu? Zašto studenti/ce i dalju uplaćuju svotu od 20 KM za informatizaciju Fakulteta kad nam je rečeno da ćemo prošlogodišnju uplatu dobiti natrag? Zašto dosada nemamo u svakom kabinetu računar i pristup internetu? Zašto plaćamo prijavnice za ispite kad svi imamo korisničke naloge na ISSS-u? Budući da to zakon nalaže, kako se vrši evaluacija i nadzor rada institucije Filozofskog fakulteta u kojima obavezno učestvuju i studenti/ce? Zašto studenti/ce na kraju semestara ne dobijaju obrasce na kojima ocjenjuju rad nastavnika?

To su samo neka od pitanja koja iziskuju javnu, otvorenu raspravu u kojoj učestvuju svi učesnici obrazovnog procesa.

Vrijeme je za slobodu govora i akademsko učešće.

Duci je ovom prilikom,na TV Mostu, jasno izložio sliku moguće bolje budućnosti za čoveka i da je danas glavni čovekov problem u egzistencijalnoj ravni,te da je zbog toga glavna stvar uništiti kapitalizam koji u krajnjoj instanci ima planetarno-ekocidni karakter,dakle uništava sve:prirodu,reke… i samim tim čoveka, koga samo instrumentalizuje u svom završnom destruktivnom sveuništavajućem pohodu radi vladajućeg “božanstva” novca i profita,stvarajući od čoveka,putem industrije zabave i masovne kulture, idiotizovanu pokretnu nakazu,ekonomsku životinju, duhovnog roba, koji će poslušno i nemoćno u gubitničkom maniru čoveka “osuđenog na propast”,prihvatiti nemoćno postojeće stanje stvari i nakaradnih nemoralnih vredenosti,te da kao takav,a za svoje nezadovoljstvo, neće tražiti rešenja kako da postane slobodan čovek,stvaralačko i misleće biće koje će postavljati prava i jedina pitanja za svoj spas i život u slobodnom i humanom društvu,već će tražiti utehu i kompenzaciju u industriji zabave,za svoj sve krvaviji i sve teži život “dobrovoljnog gubitnika”.

Na glavnim elektronskim medjima nema ni jedne ozbiljnije i temeljnije diskusije o problemima čoveka,zato i postoje sve te televizije u kojima je 99% emisija zabavnog karaktera,kojima je glavni cilj da zaglupe i idiotizuju čoveka,a s’druge strane život na planeti u svim državama polako nestaje,priroda se nemilice zagađuje,čovek stalno ratuje, i sa sobom, i sa drugima,svuda…on nestaje,mutira…tako da je glavna poenta svih tih televizija ta,da u momemtu kada čovek oseti nezadovoljstvo sve gorim i gorim životom,ne uključi um da razluči šta je šta i da tako pokuša da nađe rešenje za svoje probleme,već da po “munjevitoj” robotizovanoj refleksnoj navici, pritisne taster na daljinski,i tako uđe u virtuelni svet raznih televizija gde će samo naći utehu i kompenzaciju za svoj već unapred prihvaćen život gubitnika.

To je tako,jer je to postala strahovita zavisnost na nivou narkomana: “TV narkomanija”.

Ova slika bolje budoćnosti koju nam izlaže Duci posebno je izraženija,jer je u ovoj TV diskusiji imao svog oponenta sa svojim desničarsko-konzervativnim pogledom na svet,što u stvari i pospešuje da se lakše vidi Ducijev projekat bolje budućnosti koju on nudi.

U ovakvim kriznim situacijama,kao što je danas, i kod nas i svuda u svetu,ovakve emisije bi potpuno otvorile uspavane oči čoveka da konačno progleda, a kada bi se poput reklama prikazivale non-stop,za buđene ne bi bilo potrebno više od mesec dana.

P.S.
Moj drug koji je snimao ovu emisiju imao je nešto slabiji signal sa TV Mosta,ali je slika potpuno zadovoljavajuća.

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi video klip ( 183.5 MB. 1h. 18min. 12 sec.)