(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 25.11.2009.)

Već sam nekoliko puta u ovoj rubrici spominjao takozvanu «hrvatsku kuhinju». Namjerno kažem takozvanu jer od pustih knjiga koje su napisane niti jednu naši gosti ne mogu dobiti prevedenu na barem vodeće svjetske jezike. Isto tako, spominjao sam kako je jako slabo definirano što je to uopće naša kuhinja i koja jela, na koji način spravljena, tu spadaju ili ne spadaju. Zatim, kako je rijetko neki autohtoni specijalitet dobiti u lokalnim restoranima, a još teže otkriti način na koji je spremljen i koja mu je «tajna». Takvih je tekstova bilo podosta, ali ipak, evo još jednoga jer mi je teško prešutjeti bilo čiju sasvim pogrešno usmjerenu ljutnju.

Burica se podigla ponovno ovih dana. Ni manje ni više nego oko svjetskog lanca brze hrane McDonald’s. Oni naime, navodno, dolaze u Zadar i svoj će restoran otvoriti u budućem hramu konzumerizma i trgovine koji će, kažu, niknuti na ulazu u grad. Na mjestu dosadašnje veletržnice. Jedni idu toliko nepromišljeno daleko da to prikazuju kao dodatno približavanje svijetu, dok neki jadikuju kako će im upropastiti posao i odvući i ono malo gladnih gostiju koji dolaze u njihove objekte.

Što se tiče približavanja svijetu neću puno komentirati. Kada bi se svijetu približavali tako površnim sitnicima kakva je restoran brze hrane, onda bi mi tamo odavno i bili. A nismo.

Što se pak tiče ovih drugih, situacija je puno složenija i ozbiljnija kada je riječ o hrani i gastronomiji kao vrlo važnom dijelu ukupne turističke ponude.

Brza hrana je «pošast» koja ne muči samo nas. Ona muči čitav svijet. Zamjera joj se nedostatak nutricionističke kvalitete, optužuje za pretilost, prispisuju razne boleštine i tako redom. Ostaje međutim činjenica da ona svoju klijentelu ne gubi. Pogotovo je ne gubi među onim turistima kojima je više stalo do baštine i načina života u nekoj novoj sredini koju posjećuju, nego do gurmanskih užitaka. Baš je McDonald’s taj koji je stvarno uspio svoje restorane postaviti kraj «ključnih» mjesta u svim gradovima svijeta, usprkos jakom lokalnom otporu u mnogim sredinama. To znači «da ima prođu» i kod lokalnih, a ne samo kod furešta. Njihovi restorani uniformno jednako izgledaju, osoblje je jednako obučeno, servira se ista hrana i strogo se pazi na ujednačenost okusa i izgleda. Kad uđete u jedan, ušli ste u svih. Tamo nema iznenađenja i na svakoj točki globusa vas iza tih vrata očekuje isto. Više je takvih lanaca, ali ovaj je najprodorniji i najprisutniji. Kažu da stiže i k nama. Pa što onda? Mi smo davno usvojili neke fast food «specijalitete», ali su se valjda toliko udomaćili da ih više i ne doživljavamo kao uvezene. Pizza i ćevapi nisu hrvatska jela. Oko porijekla pizze nema nikakvih dvojbi, čak spada među nacionalne simbole. Porijeklo ćevapa je nešto složenije i puno je zainteresiranih za tron začetnika. Čiji kod bili i tko god se oko toga porijekla svađao, naši svakako nisu. Ostaje im samo da su i jedno drugo brza hrana, ako ni po čemu drugome onda po kriteriju kako u njima ima svega samo nema nutricionistički vrijednih sastojaka. Ili barem ne u dovoljnoj mjeri.

Ostaju nam dakle pravi «domaći» restorani. U njima bi trebali dobivati jela iz hrvatske kuharice. To je prva točka na kojoj ćemo zapeti. Takvo nešto, hrvatska kuharica, naime ne postoji. Postoje knjige, zbirke recepata, koje je pojedini autor tako nazvao. Ali, sustavno sređen spisak «hrvatskih» jela ne postoji. Ma koliko se vadili na bezbrojne osvajače koji su i u gastronomiji ostavljali tragove, mali teritorij i veliki utjecaj okoline mi se i dalje hvalimo time kako se malo gdje na svijetu tako dobro jede. Mnogi će to ugostitelji glasno vikati i strasno braniti kvalitetu svojih kuhinja, ali to ovdje ne mijenja ništa. Hrvatska kulinarska baština samo je dio naše povijesne usmene predaje. Sustavno tu ne postoji ništa niti slično talijanskoj ili francuskoj kuhinji i to nam je velika mana. Mnogi ugostitelji, umjesto da preko svojih cehova vrše pritisak i pokrenu inicijativu za stvaranjem branda hrvatske kuhinje (jer svijet raspoznaje brandove) radije pažnju poklanjaju scenografiji svojih restorana. Opremaju ih skupim namještajem i čudom se čude kad ljudi od toga zaziru. Pogotovo će zazirati stranci. Logično, jer kada vide skupi namještaj odmah misle kako je tu sve drugo jako skupo i najčešće su u pravu. Naši gosti mahom nisu ljudi koji jedu «na narudžbenicu». Časte se skupim zalogajima, turkaju ih skupim gutljajima, a račun ostavljaju drugome. Gosti plaćaju sami i vrlo pažljivo kontroliraju proračun predviđen za to putovanje.

Ono čega kronično nedostaje su mali, ugodni restorani s relativno bogatom ponudom i umjerenim, prihvatljivim cijenama. Ne mora restoran, da bi bio uspješan imati desetke i desetke jela na jelovniku. Dovoljno je da iz svakog dijela gastro lepeze ponudi po nešto. I mijenja svaki dan, uz tradicionalnu ponudu kuće. Restorani u koje i domaći ljudi dolaze bez posebne prigode i bez straha da će se taj mjesec morati «malo stisnuti» jer su jednom ručali ili večerali vani.

Da bi takvi restorani postojali i imali svoju klijentelu i među strancima, potrebno je učiniti puno više na stvaranju branda domaće kuhinje. Tek kad se jednom stvori i primijeni u stvarnom životu, promocija ima smisla. Rezuckanje kulena i ostalih delicija po svjetskim turističkim sajmovima nema puno smisla. Tko na nekom od tih sajmova kuša domaći pršut jako će se neugodno iznenaditi kada mu kod nas serviraju španjolsku šunku iz najlona. Samo zato jer je u nabavi jeftinija.

Motor svega toga moraju biti ugostitelji. To nije lak i kratkotrajan posao. Upravo suprotno. Težak je i dugotrajan, ali ni drugima njihove nacionalne kuhinje nisu pale s neba. Pri tom je scenografija briga koja može čekati i bolja vremena.

]]> http://denismiksic.wordpress.com/2009/11/24/zarazi-se-aktivizmom/ Tue, 24 Nov 2009 23:57:18 +0000 denismiksic http://denismiksic.wordpress.com/2009/11/24/zarazi-se-aktivizmom/

Info danima Mreža mladih Hrvatske nastavila je s decentralizacijom svojih aktivnosti iz Zagreba. Unutar Info Dana u tri makroregionalna središta, Rijeci, Splitu i Osijeku održane konzultacije s jedinicama lokalne i regionalne samouprave u provedbi Zakona o savjetima mladih. Info dane MMH, kampanju Zarazi se aktivizmom i Info tjedan predstavlja koordinator navedenih aktivnosti Nikola Buković.

U ovom dijelu Europe Mreža je bila vrlo aktivna zagovarač i jedan od sukreatora toga Zakona koji je donesen u veljači 2007. godine. Obzirom da postoje ozbiljni problemi u provedbi toga Zakona aktivisti Mreže prihvatili su se posla i tijekom godine više sastanaka s članovima lokalnih uprava i samouprava.

Koliko se članova lokalne i regionalne samouprave odazvalo?
Zadovoljni smo s konzultacijama koje smo imali u Rijeci i prilično zadovoljni onima u Splitu. U Osijeku je bio dosta slabiji odaziv i u budućnosti planiramo provoditi konzultacije u istočnoj Hrvatskoj po županijama. Bitno nam je da postignemo jedan ujednačen standard provedbe Zakona o savjetima mladih koji će postojati na nacionalnoj razini ali koji će ostvariti lokalne efekte što je posebno važno za lokalne zajednice. To je jedan izniman prostor slobode za mlade ljude u pojedinim lokalnim sredinama jer tako mogu zastupati svoje interese i staviti stvari koje su im važne na dnevni red.
Nakon provedenih konzultacija u sklopu Info tjedna u Zagrebu u siječnju iduće godine Mreža će u Zagrebu organizirati veliku konferenciju na koju će pozvati predstavnike svih Savjeta mladih iz Hrvatske. Koristiti ćemo prikupljene informacije za formiranje naše pozicije prema potencijalnim izmjenama, dopunama i poboljšanjima Zakona.

O čemu se konkretno radi u kampanji Zarazi se aktivizmom?
Zarazi se aktivizmom je kampanja koju nam financijski podržava Ured za ljudska prava i Vlada RH. Ideja je da se zagovara prevencija štetnog ponašanja mladih, a prvenstveno se cilja na ovisnosti o različitim oblicima legalnih i ilegalnih droga. Alkohol i cigarete su vrste legalne droge, no cilja se i na neke nove oblike ovisnosti kao što su ovisnost o igricama, kocki, kladionicama… Na temelju te ideje gradimo naš pozicijski dokument koji je prvi put predstavljen i raspravljen u javnosti na okruglom stolu u Zagrebu. Aktivno sudjelovanje mladih u društvu ima pozitivne efekte na njihovu izloženost štetnim utjecajima, ovisnostima i tako dalje. Važno je istaknuti da mladi sve češće i u sve mlađoj dobi posežu za štetnim supstancama i da je ključna uloga u tome uloga prevencije. Unutar civilnog društva isto tako su se pojavile vrlo vrijedne inicijative, vrijedni napori i kvalitetni projekti koji teže prevenciji. Želimo izgraditi prostor i zagovarati čvršću suradnju između organizacija civilnog društva i države na tom području. Veliku važnost različitih oblika aktivnog uključenja mladih na tom području vidimo kroz volontiranje mladih, sudjelovanje u radu različitih udruga ili bavljenje sportom ili samo pokušaj da se unutar svojih zajednica mijenjaju stvari i svojim djelovanjima životu daje neki smisao.

Ovakva aktivnost je nešto novo u radu MMH s obzirom da ste prije više radili na promociji politike prema mladima, osnivanju Vijeća mladih i Savjeta mladih po gradovima i županijama. Kako se snalazite na polju prevencije ovisnosti?
Nadam se da će nam organizacije i članstva reći kako se snalazimo jer je ovo sustavni dio politike za mlade. U nacionalnom programu ima jedno kompletno područje koje se time bavi. Cijela ideja je da mi želimo malo okrenuti stvar naopačke. Želimo da se mladi prvenstveno gledaju kao resursi a ne kao određeni problem. Vrlo često imamo situaciju da se o mladima unutar medija govori u kontekstu toga da postoji nasilje među mladima, da mladi puno piju, drogiraju se i puše, a vrlo se malo priča i osvješćuje o tome kako neke dobre stvari radi sektor mladih i kakvi izvanredni projekti postoje u tom području. Želimo zagovarati, artikulirati poziciju sektora i vidjeti koje dobre prakse postoje i tako pokazati državi i lokalnim vlastima da znanja i vještine mogu koristiti i u području prevenciji ovisnosti i da mlade mogu imati kao partnere u tom pitanju.
S pojedinim članicama provodimo zajedno projekte i nastojimo progurati neke javno zagovaračke inicijative. Kada radimo neke stvari za koje pojedine članice imaju specifičnu ekspertizu, koristimo njihova znanja. Primjerice, Mreža se nije bavila problemom ovisnosti no postoji velik broj organizacija unutar Mreže koje imaju kvalitetne programe u tom polju.

Mlade dakle ne gledate kao izvor problema već kao rješenje za mnoge stvari u ovom društvu?
Apsolutno. Mladima je potrebno dati mogućnost da odlučuju, dati im šansu da iskažu svoje mišljenje i da ta priča može na sjajan način utjecati na rješavanje brojnih problema. Prevencija ovisnosti je jedna uža tema no kampanja cilja na generalno osvještavanje kako društva tako i javnih aktera na to da se mišljenjima mladih i njihim dobrim idejma i inputima treba dati prostora. Mlade se treba saslušani te im se mora omogućiti utjecaj na javne programe.

Od osamostaljivanja Hrvatske bilo mnogo kampanja za suzbijanje ovisnosti. Po čemu se ova kampanja razlikuje od prethodnih?
Za sada smo u ovoj kampanji putem javnih tribina i distribucijom određenih promotivnih materijala preko našeg članstva i raznih obrazovnih institucija pokušali doprijeti do mladih korisnika. Pokušati ćemo napraviti malo širi odjek i snimiti jedan videospot koji će biti distribuiran i postavljen na većem broju medija tj. internetskih portala koji koriste mladi. Vjerujemo da će spot na jedan prihvatljiv način pokazati važnost aktivizma i pokazati zašto se bitno uključiti a s druge strane vjerujemo da će to imati i vrlo dobar utjecaj na smanjivanje broja mladih koji pribjegavaju neprihvatljivom ponašanju kroz ovisnosti i slično.

Koje su razlike Info dana i Info tjedna?
Info tjedan Mreže mladih je aktivnost koju provodimo slično Info danima no u Zagrebu nam se poklopilo to da možemo raditi veći broj aktivnosti i malo jasnije predstaviti naš rad. Činjenica je da ipak u sjevernoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj Mreža momentalno ima i najveće članstvo i da organizacije pokazuju dosta jak interes za naš rad pa nam je dosta bitno da se na to koncentrirati. Tijekom Info tjedna predstavili smo Position paper o ovisnosti i aktivnom uključenju mladih u društvo, s organizacijom B.a.B.e. imali smo okrugli stol „EU i mladi“ gdje se vidjelo kako mladi u Hrvatskoj vide EU, vide li ju kao prijetnju ili kao potencijalnu perspektivu. Sa Centrom za mirovne studije promoviran je kurikulum mirovnog obrazovanja i zagovarano integriranje u nacionalni okvirni kurikuluma. Održane su brojne konzultacije s lokalnim organizacijama, članicama i potencijalnim novim organizacijama koje bi mogle postati dio Mreže i s kojim bi mogli aktivnije surađivati, konzultacije s jedinicama lokalne i regionalne samouprave.

Namjeravate li nastaviti s promoviranjem rada i ovim aktivnostima u drugim gradovima u kojima još niste bili?
Nastojimo raditi jer su nam pojedine organizacije mladihm bilo iz članstva ili ne, sugerirale da bi bilo da mi iz Mreže dođemo i pomognemo im u njihovim nastojanjima u lokalnim zajednicama. Radimo taj napor da učinimo što više no same se organizacije moraju truditi da se nametnu u svojim sredinama. To nije uvijek lako no uspjeh pojedinih organizacija pokazuje da je to moguće. Jako smo okupirani poslom da aktivno zagovaramo neke stvari na nacionalnoj razini.

Mogu li se organizacije širom Hrvatske javiti vama i reći koji ih problemi muče i kakva im pomoć treba?
Sigurno, mi ćemo pomoći u granicama naših mogućnosti. Na žalost, svi moraju biti svjesni jedne vrlo važne stvari: oblici organiziranja kakva je Mreža u inozemstvu, zemljama s razvijenim okvirom nacionalne politike za mlade imaju vrlo snažnu podršku od države i resornih ministarstava.

Kako Mrežu mladih Hrvatske podupiru nadležna ministarstva i institucije?
Kod nas je situacija jako porazna. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti financijski, vrlo otvoreno treba reći, ne podržava Mrežu mladih Hrvatske. Na posljednjoj Nacionalnoj konferenciji na Bjelolasici Mreža je je prosvjedovala ne slažući se s prijedlogom novog nacionalnog programa za mlade. Program je nezadovoljavajući jer su iz njega izrezane brojne mjere koje su bile iznimno relevantne a u one koje su i uvedene u program nisu stavljeni kvalitetni mehanizmi koji bi jamčili kvalitetnu implementaciju, provedbu i vrednovanje same provedbe. Nakon toga je došlo do zatišja u komunikaciji. Vjerujemo kako će se suradnja uspostaviti jer je bitno za sve mlade u Hrvatskoj da postoji jasan odnos između krovne organizacije i resornog ministarstva. Da bismo se bavili nekim stvarima koje su od interesa, javno zagovarali, lobirali neku kvalitetniju politiku, provodili neka istraživanja potrebna je čvršća suradnja sa državom koja u svakom slučaju mora jamčiti znatnu autonomiju u djelovanju i mogućnost da se i pojedina kritika koja se čuje iz civilnog sektora ne shvati uvijek kao znak neprijateljstva.
Svi koji se žele dodatno informirati neka nas potraže na www.mmh.hr. Informirajte se o aktivnostima Mreže i slobodno nam se obratite sa pitanjima.•

[embed]http://www.archive.org/download/Sektor3ZaraziSeAktivizmom/091110_MMH_cc.mp3[/embed]

Davor Stipanić

(objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 18.11.2009.)

JEDNO PRESIJEDANJE VIŠE

Čini se kako nas u skoroj budućnosti očekuje jedno presijedanje više budemo li iz Zadra avionom putovali u neku zemlju izvan schengenske zone ili netko dolazio k nama. Naime, unutar nje svaki je promet domaći i ne podliježe graničnim kontrolama, a promet zadarskog aerodroma prema tim zemljama je tako malen da ga se (skupa s Pulom, Rijekom, Osijekom i Bračom) ne može smatrati mađunarodnim čitavu godinu nego samo tijekom turističke sezone. Stalno međunarodnim bi se smatrali Zagreb, Split i Dubrovnik. Oni valjda za to imaju opravdanje u broju polijetanja i slijetanja, te dovezenih i odvezenih putnika. Osobno duboko sumnjam da je to istina kada je riječ o Dubrovniku, ali moguće je da broj ukupno godišnje prevezenih putnika s tog aerodroma nekako nateže statistički laštik do potrebnih vrijednosti. Interkontinentalni putnici ne bi trebali predstavljati problem jer ionako uglavnom putuju organizirano i kreću od glavnih gradova regije. Problem nam itekako prestavljaju ne-schengenski Britanci, Ukrajinci i Rusi. Obje ove potonje nacije su među «novijim» gostima, ali njihov broj stalno raste. Britanci su pak stari gosti i još se nisu niti blizu vratili onim brojevima koje smo s Otoka imali prije Domovinskog rata.

To pitanje je postavljeno našim turističkim odličnicima na najvećem turističkom sajmu u svijetu, onom londonskom. Tour operatori se nisu niti potrudili sakriti svoje zaprepaštenje oko činjenice kako su to još uvijek samo govorkanja i kako se zapravo još ne može dobiti jasan i konkretan odgovor. Oni naime sve svoje poslove planiraju godinama unaprijed. Stvaraju logistiku i pripremaju teren. Kad jednom negdje krenu onda je to lanac koji se odvija onako kako to oni žele na odredištu koje su precizno proučili.

Po običaju domaćeg ping-pong izjašnjavanja odgovornost se prebacivala na nekoga drugoga. Često mi je nejasno čemu služi Vlada kada svakom ministarstvo ima gard «države u državi» i lijeva ruka redovito blage veze nema s onim što radi desna. Valjda je to razlog zašto ministri često mijenjaju mjesta za onim stolom. U suprotnom bi bile dovoljne dvije tv snimke. Ljetna i zimska. Dugi rukavi, kratki rukavi. Toliko su naime međusobno usuglašeni da moraju rotirati oko stola kako ne bismo pomislili da stalno gledamo u neku arhivsku snimku. Na ovako suštinsko pitanje ministar turizma samo trepće očicama i kaže kako to nije u njegovoj nadležnosti, ali će učiniti sve da to ne bude tako.

Ljudi se krenuli raspitivati i došli do toga kako odluku zagovara MUP. Kažu da ti aerodromi ne gube međunarodni status (niti ne mogu kada im ga MUP niti ne daje) nego će samo u sezoni postojati njihovo osoblje za pregled putne dokumentacije i ostalih formalnosti. Carinu ne spominje nitko. Sezonu će, pretpostavljam, određivati oni iako je svaka logika da bi to trebao diktirati promet pa makar bila riječ o jednom dolasku/odlasku tjedno.

E pa sad. Pitanje koje se nameće je veće od planine solidne veličine. Koja je to vrsta prometa koja kod nas ne jača dolaskom, a jenja prolaskom turističke sezone. Hoće li tom logikom doći do podjele morskih luka na domaće i međunarodne. Hoće li doći do selekcije graničnih prijelaza u cestovnom prometu. Hoće li nekadašnji autoput Bratstva i jedinstva ostati međunarodni zbog gastarbajtera iz istočnih zemlaja koji, neovisno o vjeri, hitaju u zemlje porijekla preko Božićnih i Novogodišnjih praznika, a Dalmatina postati domaća jer se njome voze uglavnom naši ljudi na «privremenom radu u inozemstvu». Ili će svi postati domaći jer se njima slabo voze Britanci, Rusi i Ukrajinci, a gastarbajteri valjda imaju «nekakve schengenske papire».

Od kada postoji turizam završetak turističke sezone je vrijeme kada sezonski radnici odlaze kući (čit: na burzu rada), a stalno zaposleni počinju koristiti godišnje odmore i nagomilani višak radnih sati. Nikada nisam doživio da se u turizmu prekovremeni rad u sezoni dodatno plaća. Uvijek se radila preraspodjela radnih sati i to se koristilo zimi. MUP očito razmišlja i radi drukčije. Jedna od najvećih mana sezonaca (osim onih dugogodišnjih) je bila da odlaze s posla taman onda kada su ga savladali. Želi li MUP takvo nešto. Misle li smanjiti broj svojih uposlenika zato jer neće imati posla izvan turističke sezone. Po svim pokazateljima, naročito onima schengenskih zemalja, imamo više policajaca po broju stanovnika od bilo koje od tih zemalja.

Što to priječi MUP od svojevrsnog «ulaganja» u nacionalno najprofitabilniju, ako ne i jedinu profitabilnu gospodarsku granu. Status otvorenog, međunarodnog aerodroma moraju imati svi oni koji zadovoljavaju međunarodno propisane kriterije za takvu kategoriju. MUP i njegov dio posla samo su karika u lancu koji opslužuje izuzetno složeni mehanizam zvan zračni promet. Karika važna, ali ne i jedina ili presudna. Ne bi se moglo bez nje, ali po tome je sasvim jednaka ostalima. Ne može niti bez jedne jedine. Svaka ima svoje mjesto i ulogu.

Odluka ili prijedlog ili namjera, što već jest, u najmanju je ruku čudna nakon što su i niskotarifni prijevoznici pokazali toliki interes i orijentiraju se uglavnom na aerodrome s manjim prometom. Jedan od dominantnih ciljeva je produženje turističke sezone. Svake godine treba započinjati ranije i završavati kasnije. Špice će uvijek ostati špice. Zbog njih se grade i široke gradske ceste, autoputevi i brze pruge, kupuju veliki trajekti i čini sve ostalo što se čini. Opet je u špici sve zakrčeno, a puno vremena zjapi prazno ili poluprazno. Budemo li i mi sami smanjivali mogućnosti dolazaka nema niti «v» od vjerojatnosti da ćemo taj cilj ostvariti. Produženje sezone je imperativ i plaće manjeg broja policijskih službenika su tu vrlo malena stavka. Osim toga, MUP živi na državnom proračunu, a nitko ga ne puni brže i učinkovitije od turizma.

Si vous aimez l’art moderne et la bande dessinée, si vous êtes intéressé par les oeuvres de jeunes croates, vous trouverez sûrement votre bonheur sur ce site : komikaze.hr

Crédits : kapreles

Davor Stipanić

KATALOŠKA PRODAJA

(objavljeno u Zadarskom listu, 28.10.2009.)

Jesen je godišnje doba kada nam osim kiše, zahladnjenja i debele odjeće stižu i sve moguće analize protekle turističke sezone. Zbrajaju se rezultati, mjere se dosezi, uspoređuju se vrline i mane. Javljaju se tour operatori i Turističke zajednice. Svi su oni na neki način goste anketirali i sastavljaju top liste naših znajački. Što nam najviše hvale, a što kude. Ono što mi je jako uvijek bilo zanimljivo je gotovo pa ukorijenjena navika da se to iznosi odvojeno. Posebna tema su pohvale, a posebna su pokude. I redovito više prostora i vremena zauzimaju pokude. Kao da se namjerno stvara negativan naboj i atmosfera po kojoj bi stalno trebali osjećati nekakvu grižnju savjesti. Ispada kako je sve ono po čemu nas gosti hvale samo po sebi razumljivo, dok je sve ono što im smeta skoro pa smrtni grijeh, osmi. Koliko god ja redovito bio kritički raspoložen prema svemu što bi moralo biti bolje (a uvijek može), toliko mi se nameće i osjećaj kako puko isticanje mana nije zapravo poštena navika. Kada skupite sve prigovore na jedno mjesto i ponudite ih u obliku neke «složene salate» malo tko je toliko idealan da se neće zasramiti. Nesumnjivo je da mane uvijek postoje i da treba raditi na tome da ih se umanji i izbjegne. Međutim, ako ih se servira kondenzirano malo tko je toliko čvrst da u takvoj situaciji neće izgubiti samopouzdanje.

Dovoljno je pogledati internetske stranice mnogih turističkih tvrtki koje su se otvorile i svojim korisnicima pa se uvjeriti kako različiti ljudi iste stvari doživljavaju drukčije. I sam se u to odavno osvjedočio i uvjerio. Što je jednome smireno i promišljeno ponašanje, drugome je odraz hladnoće i nebrige. Jedan te isti osmijeh jedan vidi kao nastojanje da se situaciju smiri, drugi ga vidi kao podrugivanje, treći kao servilan pokušaj izbjegavanja stvarne intervencije.  Jednome je hotelska soba solidna (sa svim što treba), drugome je skromna, trećemu jadna. Jedan te isti avion je nekima tijesan, drugima je «ono što su platili», trećima je samo prijevozno sredstvo. Moglo bi se dugo nabrajati. Vrlo često te primjedbe prvenstveno ovise tome što je čovjek očekivao prije negoli je krenuo na put. Također i o osobnom iskustvu u putovanjima. Ako je iskustvo slabo, a očekivanja prevelika, tada će zadovoljstvo sigurno izostati. Svatko tko s druge strane te primjedbe čita mora biti iskusna osoba koja zna o kojem je proizvodu riječ i kako razlikovati subjektivne dojmove od objektivnih primedbi. Kada se sve primjedbe stave u istu košaru, podijeljene samo po kriteriju plusa i minusa, ne postoji savršeno nikakva šansa da ih se objektivno sagleda. To je glavni razlog zašto iskusni tour operatori, avionske kompanije, hotelski lanci i svi ostali koji javno iznose primjedbe gostiju na svoj račun, to čine tako da objavljuju sve. Osim toga, treba imati na umu da zadovoljni gosti rijetko kada nešto pišu. Uglavnom pišu nezadovoljni.

Jedna od dominantnih primjedbi je da apartmani i hotelske sobe u koje su ovog ljeta ušli ne odgovaraju onome što su vidjeli na Internetu kada su vršili rezervaciju. Redovito je to u stvarnosti lošije od onoga što je na slici. I od mora je udaljenije nego što tamo piše. Nije tristo metara, nego je petsto. I sve tako.

Pri tom se puno toga zanemaruje. Internet se pretražuje iz udobnosti vlastitog doma. Kontinentalne zime su duge i ima vremena za uspoređivanje sličica apartmana i soba. I tu je trapula.

Sasvim je razumljivo da će svatko tko nešto nastoji prodati ponuditi ono što smatra najboljim i svojom prednošću u odnosu na sve ostale. Pa će tako uslikati apartman ili sobu iz najljepšeg kuta. Sve je obasjano suncem koje naprosto mami čovjeka koji sunce nije vidio danima i mrkli mrak je već oko četiri popodne. Kad zaista krene na put, usred sezone, satima vozi, prelazi granice, ulazi u trajekte i izlazi iz njih, legitimiraju ga i pregledavaju mu prtljagu, a od onog božanstvenog sunca i svega ostaloga mu glava već debelo kuha. Isto to sunce (kao i snijeg) ljepše izgleda na slici nego u stvarnosti. Nitko nije slomio nogu gledajući slike sniježnih krajolika, ali itekako jest kada se upustio u slalome i vratolomije kojima nije dorastao. Tada mu se ne sviđa ni hoteska soba niti apartman jer bi najradije grizao onaj gips na sebi. Isto tako, nikome nije krv uzavrela niti mu je koža izgorila dok je gledao slike neke kućice kraj mora i zamišljao sebe kako baš s onog tamo mulića na slici toćka noge u more. Kada je došao tamo, nakon svih kalvarija putem, izgorio je na suncu jer se zimski san pretvorio u ljetnu stvarnost.

To je vrlo slično odjeći i obući kupljenoj iz kataloga. Vrlo rijetko to na nama izgleda onako kako izgleda na njihovim slikama i na njihovim modelima. Isto vrijedi i za namještaj. Na onim slikama je to uvijek jako lijepo, upravo se sjano uklapa i sve tako redom. Tek kada to dobijemo i stavimo u upotrebu malo tko će reći kako je baš dobro ili odlično. Uglavnom će realne primjedbe biti u okviru «koliko košta, dobro je».

Potpuno isto vrijedi i za katalošku kupovinu odmora, bilo zimskog, bilo ljetnog. Stara je izreka kako «svaki Cigo svoga konja hvali». U tome nema niti novoga, niti prepametnoga. Sasvim je normalno da svatko ističe svoje prednosti, a nastoji sakriti svoje mane. Jedna od tajni uspješne trgovine je baš u tome, ali odgovor ne smije biti isticanje mana, a prešućivanje vrlina.

Odgovor je u onome što nam kronično nedostaje. Jasna strategija turističkog razvoja i uočavanje odstupanja od nje. Tek jasni kriteriji, ne «umjetnički dojmovi», mogu omogućiti racionalno vrednovanje.

Davor Stipanić

RAČUNI, RAČUNI ….

(objavljeno 14.10.2009. u tiskanom izdanju Zadarskog lista)

Nakon svake turističke sezone nastupa vrijeme kad se svode svi mogući računi. Ima jako puno ljudi koji smatraju kako imaju nešto za reći. U potrazi za nekom temom tragaju neumorno i stavljaju je kontekste u koje te teme zapravo ne pripadaju.

Tako smo imali prilike vidjeti da se ravnatelj bolnice žali kako jako puno stranih gostiju pobjegne ne plativši račun. Jave se liječniku, obavi se sve što struka traži, dobiju pravi tretman i na raspolaganju im je sve što naše zdravstvo ima, a kad tamo, što. Kad dobiju račun, jednostavno netragom nestanu.

U potpunosti razumijem ravnatelja i njegovu nelagaodu i ogorčenost takvim ponašanjem. U potpunosti ga razumijem jer sam se i ja, kao i svi mali privatnici, našao u situaciji da neki posao odradim kako najbolje mogu, a novac za odrađeno ne vidim nikada niti ga prebrojim. Ali, ipak uvijek vrijedi staro pravilo koje kaže: Ako te netko prevari on je kriv, ako te prevari i drugi put sam si kriv.

Naše je zdravstvo dio ukupnog sustava. Sustava koji donosi pravila ponašanja. I zato mi je, dok sam čitao o ravnateljevoj zlovolji, pao na pamet jedan događaj od prije dobrih dvanaest godina. U to sam vrijeme bio uposlenik (tada) ugledne putničke agencije. Jedan od naših poslova bio je i otpremanje pomoraca na ukrcaj. Radili smo im rezervacije za letove, pisali avionske karte i vodili brigu o tome treba li im ili ne treba viza za ulazak u zemlju ukrcaja.

Jedan je mladić tako, prvi put u životu, krenuo na daleke pute. Vremenske razlike su uvjetovale da ima noćenje na putu. U cijeni avionske karte ga je dobio u aerodromskom hotelu u Manili, na Filipinima. Upozorili smo ga unaprijed na dosta toga ali, sasvim sigurno nismo i na to kako se popijeno piće iz minibara u hotelskoj sobi mora platiti na licu mjesta. On je pak, u to sam i danas uvjeren, prostodušno računajući kako mu je sve u hotelskoj sobi na raspolaganju, posegnuo u minibar i popio malu pivu koja je koštala pet (5!!!!) američkih dolara. Nakon prospavane noći je napustio hotel ali nije podmirio račun od pet USD. To naravno nitko od nas nije znao, a siguran sam da ni njemu nije bilo na kraj pameti kako se o nešto ogriješio.

Nakon nekog vremena na adresu agencije je stiglo pismo od Filipinskog veleposlanstva u kojem nas obaviještavaju kako je naš putnik u dotičnom hotelu počinio štetu od pet dolara i kako se od nas očekuje da to riješimo s njim, a oštećenu stranu obeštetimo. Najprije smo mislili kako je to tek neko pismo koje razni zgubidani i ljudi čudnih namjera šalju po svim međunarodno registriranim firmama, ali zaglavlje tog pisma je govorilo nešto drugo. Ne odolijevši znatiželji, nazvao sam veleposlanstvo da bih provjerio autentičnost tog pisma. I dobio sam potvrdan odgovor. Hotel je imao broj naše međunardone licence na dokumentu kojeg je mlađahni pomorac koristio za podmirenje troška hotelskog boravka. Na osnovu tog broja je došao i do ostalih podataka o nama i pokrenuo proceduru. Proceduru oko koje se angažirala i filipinska diplomacija.

Nadalje,  na osnovu njegovih podataka iz putovnice, na kućnu adresu su mu poslali račun na tih pet (5!!!!) USD uz opasku kako im je negodno što su to prisiljeni učiniti. Kako je on bio na dalekom moru roditelji su podmirili taj račun i platili minimalnu naknadu za deviznu transakciju, a tada je iznosila 15 DEM. Dakle, više su platili banci što je taj novac prebacila na Filipine, nego je iznosio račun.

Sigurno se pitate što pjesnik želi reći.

Želim reći sljedeće. Filipini su zemlja koja sve moguće crne kronike puni daleko više nego Hrvatska. Pa ipak postoji način na koji stvari funkcioniraju. Diplomacija i administracija te zemlje je u službi ljudi i gospodastva. Hrvatska, na drugu stranu, ima nebrojene državne i administrativne službe  kojima, usprkos svemu, nije jasno kako im je posao probleme rješavati, a ne ih stvarati.

Nikako ne smije ravnatelju bolnice biti posao da po novinama kuka kako ima problema s naplatom računa stranih državljana. Njegov posao samo može biti da u takvim slučajevima pokrene proceduru. Razrađenu i osmišljenu, a vidimo da postoje načini, koju dalje provode administrativni službenici, pa makar radili i u veleposlanstvima.

Navodno su najveći problem kod «bježanja, a neplaćanja» državljani BiH, jer nam «ti» odnosi nisu riješeni. Tako barem tamo stoji. Zar mi nemamo na stotine ljudi na državnoj plaći kojima je posao da te odnose rješavaju. Pa i tu, kad oni već ne znaju, neće i ne mogu, postoji rješenje. Ako mi «te odnose» nismo riješili onda su to davno učinili privatni osiguravajući zavodi. Uplaćena polica zdravstvenog osiguranja u inozemstvu i svi su na svome. Ako vam zatreba doktor osigurani ste, a ako vam ne zatreba, zarađuje Osiguranje. Sve to vrijeme liječnici specijalisti i medicinsko osoblje mirno obavljaju svoj posao neopterećeni računima.

Naša administracija zbilja ne bi trebala biti toliko lijena da ne uvede još jednu zabranu. Budući da smo jako skloni sačinjavanju crnih lista svih i svakoga. Tako se može sastaviti i crna lista najčešćih neplatiša medicinskih usluga. I jednim (ali stvarno samo jednim) komadom papira sa zaglavljem i pečatom takvim nespodama zabrani ulaz u RH bez važeće police zdravstvenog osiguranja. Dok je ne dade na uvid, rampa sa znakom «STOP» ostaje spuštena. Nakon toga više neće biti niti potrebe da se nastoji na rješavanju «tih odnosa».

555 gradova i općina, 20 županija, bezbroj mjesnih odbora i gradskih četvrti koje nemaju skoro nikakve ovlasti i potpuna koncentracija političke, ekonomske, medijske i akademske moći u “Metropoli” čiji mnogi dijelovi, iako veći od skoro svih gradova, nemaju nikakve urbane sadržaje (trg, škole, bolnice, kulturne ustanove isl.) osim u starom centru sve zakrčenijeg Grada. Porezna koncentracija sve moći kroz “Središnju državu” od 92 % proračuna, uz još 4 % sredstava Grada Zagreba, kao i sjedište SVIH državnih agencija, ustanova i tvrtki u državnom vlasništvu u Zagrebu, te i svih ostalih velikih korporacija koje posluju sa državom (skoro sve). Dakle, samo teritorijalni preustroj nikako neće biti dovoljan da preokrene katastrofalnu dezertifikaciju “provincije” (definirajmo je sat vremena udaljenosti, tj. 50 km. od ZG). Porezna reforma koja će pružiti prednosti nerazvijenim, ratom razorenim, brdskim i otočnim krajevima koja će biti u skladu sa EU standardima je nužna. Stoga predlažem da se prirez proširi sa dohotka, na dobit (te na kapitalnu dobit i imovinu) uz naravno smanjenje ukupnog poreznog tereta. Ujednačenost različitih poreza osigurala bi poreznu neutralnost, a neoporezive porezne osnovice do prosječnog prihoda, odn. imovine trebala bi štititi većinu stanovništva od pada standarda. Trošak ekonomskog razvoja mora pasti na one koji su ostvarili veliku imovinsku korist, bilo pretvorbom, bilo velikom prednošću koju im je pružilo posjedovanje velike imovine, novca ili pristup novcu (povoljni krediti, poticaji). Osim redukcije broja županija, ključan će biti njihov međuodnos sa gradovima/općinama. Ustav Hrvatske definira samoupravnu razinu “kotara” što nesumnjivo treba iskoristiti i dio je hrvatske upravne tradicije (od Marije Terezije do Franje Tuđmana većina kotara, tj. općina nije mijenjala granice). Ipak, smatram da bi bilo pogrešno jednostavno vratiti se na stanje iz 1990. Tada su postojale gradske općine u Zagrebu i Splitu, potpuno razbijajući sustav upravljanja gradskim cjelinama, baš kao i izuzetno male općine od 10 do 15 000 st. u Zagorju, Gorskom kotaru i Lici, nasuprot Međimurju, Baranji, Dubrovniku koji su zadržali svoju subregionalnu cjelovitost i sprecifičnosti. Ratom razorena područja Like, Korduna, Banije i Zagore pogrešno bi bilo prepustiti same sebi i bujanju lokalne birokracije – preporučam veličinu kotara koja neće imati manje stanovnika od broja potrebnog za izbor jednog saborskog zastupnika, tj. oko 30 000 st. Sve manje od toga (izuzev otoka) je suvišno dupliranje i rasipanje. Kotari/općine također moraju moći formirati svoje zajednice (npr. otoci, subregije). Koliko takvih kotara bi dakle postojalo, manje od 100, vjerovatnije oko 60. Što ih je manje to mjesna samouprava postaje važnija. Bez upravnih odjela i činovnika, ali uz izravno izabrane načelnike i redovno financiranje, te ovlastima upravljanja nekretninama samouprave (MO, škole i JLS), pravom uvođenja samodoprinosa i organiziranja sajmova i proslava. Sve to danas nemaju ! Novost koju bi također trebalo regulirati zakonom su prava i ovlasti stambenih zajednica i zadruga u statusu nevladinih udruga sa pravom samoregulacije odnosa unutar zajednice/zadruge, po uzoru na USA. Zašto ? Zbog organiziranja planiranog razvoja.
U prilogu: karta novih hrvatskih regija (šest i grad Zagreb).

Svaki put kada se netko drzne katoličku Crkvu u Hrvatskoj podvrgnuti kritici zbog uplitanja u politiku ili zbog javnog netransparentnog financiranja, prva linija obrane je pozivanje na brojnost vjernika iz kojeg proizlazi nekakvo pravo na takvo ponašanje.

Brojnost vjernika utvrđena je popisima stanovništva 1992. i 2001. godine. Prema ovom potonjem u Hrvatskoj živi oko 87,83% katolika.

Ovaj veliki postotak poslužio je Crkvi pri sklapanju konkordata s Vatikanom, a u Ugovoru o gospodarskim pitanjima izrijekom se na njega i poziva…

«… imali su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima.»

No jesu li svi oni koji se izjašnjavaju katolicima uistinu katolici?

Po mome shvaćanju, a takvo načelo primjenjuje se u svim ljudskim aktivnostima, katolik je onaj tko potpuno prihvaća katolički nauk te se ponaša u skladu s njim. Kao što postoji razlika između «izjašnjavati se nogometašem» i «biti nogometaš» što se očituje u vještini igre i poštivanju pravila…

Do sada sam uvijek na temelju opće poznatih činjenica o društvu u kojemu živimo tvrdio da praktičnih vjernika u Hrvatskoj ima znatno manje od onoga što se želi prikazati učestalim tvrdnjama kako smo «katolička zemlja».

A danas, hvala Bogu , naiđoh na jedno istraživanje agencije Puls koje je mome stavu dalo i malo čvršće uporište.

Istraživanje je objavljeno na T-portalu, a ispod teksta nalazi se i link s kojega možete preuzeti cjelovite rezultate u xls formatu.

Za početak pozabavio sam se onime što prilično vjerno ilustrira privrženost katoličkom nauku. Ponuđene su sljedeće tvrdnje:

- Zakonom treba zabraniti pravo na pobačaj osim kada je to nužno iz medicinskih razloga;
- Umjetna oplodnja nije prirodan način začeća pa ga treba izbjegavati;
- Zamrzavanje oplođenih jajnih stanica je grijeh kao i abortus;
- Brak je sveta institucija i partneri ga nemaju pravo samovoljno raskinuti;
- Život u izvanbračnoj zajednici je grijeh kojeg se previše tolerira u našem društvu;
- Muškarci i žene se biološki razlikuju pa se treba razlikovati i njihova uloga u obitelji;
- Žene i muškarci se biološki razlikuju pa se trebaju razlikovati i njihove uloge u društvu.

Ispitanici su imali ponuđeno 5 mogućih odgovora za svaku od gornjih tvrdnji:

- Uopće se ne slažem
- Uglavnom se ne slažem
- Uglavnom se slažem
- U potpunosti se slažem
- Ne zna

Pravi vjernik katolik trebao bi na sva pitanja odgovoriti «U potpunosti se slažem», zar ne? Rekao bih da se ovdje radi o temeljnim «vrijednostima» koji karakteriziraju katoličanstvo.

Crvena crta predstavlja broj katolika prema izjašnjavanju iz ovog ispitivanja, 84,60% (u popisu stanovništva 2001. bilo je 87,83% ili 3,23% više … je li ovo možda dobar nagovještaj?! )

Plavi stupac predstavlja one koji su na zadane tvrdnje odgovorili «U potpunosti se slažem», dakle one koji se nedvojbeno mogu nazivati katolicima.

Zeleni stupac prikazuje (zbrojeno) one koji su odgovorili «U potpunosti se slažem» i «Uglavnom se slažem» pa bi se i njih, po nešto blažem kriteriju također moglo smatrati katolicima.

Slika govori više od tisuću riječi pa komentar nije potreban!

U mnoštvu podataka iz istraživanja zanimljivo je uočiti i kako većina ispitanika smatra da svećenici ne žive u skladu s naukom koji propovijedaju – samo njih 6,9% se u potpunosti ne slaže s tom tvrdnjom, a dodatnih 11,1% se uglavnom ne slaže!

Još je veći broj onih koji misle kako svećenici ne žive skromno kako bi trebali – samo njih 5,2% se u potpunosti ne slaže s ovom tvrdnjom, a još njih 9,2% se uglavnom ne slaže!

Ovo je pak u skladu sa stavovima ateista koji u ovoj činjenici često pronalaze bitne razloge za kritiku položaja Crkve u društvu.

Zanimljivi su i podaci o ideji plaćanja tzv. Crkvenog poreza. Kad bi se uveo Crkveni porez sigurno bi ga plaćalo 11,9%, a vjerojatno 23,8% ispitanika. Čini se da je i Crkva već obavila slična istraživanja pa je jasnije zbog čega se tako žestoko opire ovoj ideji.

Što zaključiti?

Iako se možemo smatrati prevarenima jer je Crkva na temelju proizvoljnih podataka uzela lovu iz proračuna i uzurpirala pravo na govorenje u ime većine, utješno je što ipak nismo većinski zatucani već samo većinski licemjerni.

(Tekst napisao Ajgor. Thanks, mate. )

Crkva godišnje iz Proračuna dobije oko 400 milijuna kuna! Strašno!

Eh, stoljećima su ubirali “crkvenu desetinu”, što je bila samo legalizirana pljačka najsiromašnijih. Prodavali su i oproste grijeha, otimali ogromne posjede i bogatstva pod prijetnjom vječne patnje u Paklu i koješta drugo.

Da je riječ o svjetovnoj, a ne religijskoj mafijaškoj organizaciji, sva ta silna imovina davno bi bila zaplijenjena i nikad nitko ne bi niti spomenuo mogućnost nekakvog “vraćanja”. Uostalom, oteto lopovu nije ukradeno, ne?

Eh, ali ipak živimo u Hrvatskoj i pričamo o katoličkoj crkvi (onoj koja promovira duhovnost i siromaštvo). Nakon podulje potrage, Business.hr uspio je sastaviti popis nekretnina koje Crkva traži da joj Hrvatska “vrati. Članak prenosimo u cijelosti, kako bi što više otežali eventualni nestanak istog s bespuća mrežne zbiljnosti:

Business.hr istražio je što sve stoji u popisu nekretnina za koje Katolička crkva traži nadoknadu od države, a rezultat je nevjerojatan: samo na području grada Zagreba Crkva traži 150 ekskluzivnih nekretnina čija se vrijednost procjenjuje u milijardama kuna.

Naplata dugova na koje se država obvezala prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, za što ne postoje definirani rokovi, bila bi katastrofalan udar na ionako deficitarni državni proračun.

Jedna od nekretnina za koje Crkva potražuje naknadu jest cijeli kompleks u kojem je smještena Klinička bolnica Sestara milosrdnica.

Nakon što je sredinom listopada održan sastanak Vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama i Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za odnose s državom, prvi je put javno izrečeno da Crkva ima detaljan popis nekretnina čije vraćanje (ili nadoknadu, kako je precizno istaknuto u ugovorima između Hrvatske i Svete Stolice) traži. Osim samog popisa, postoji i detaljan popis prioriteta.

Velika se prašina svojedobno dignula zbog zgrade varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike, ali to je samo kap u moru potraživanja Crkve.

Točnije, Crkva zna što želi natrag, kao i kojim točno redoslijedom. Zgrada varaždinskog fakulteta očito je među nekretninama s vrha popisa prioriteta, iako je od 1786. do 1940. bila u posjedu Austrije, a već je 50-ih godina ponovno nacionalizirana i tada pretvorena u školu. Država je ipak popustila i pristala iseliti fakultet čim se sagradi kampus. Isto je država pristala i za Državni arhiv u Bjelovaru, unatoč činjenici da je riječ o objektu koji je obnovilo Ministarstvo kulture, odnosno – država.

No što sve Crkva točno traži natrag? Točan je popis nekretnina gotovo nemoguće dobiti jer, kako kaže Lino Zohil, ekonom Porečko-pulske biskupije i osoba zadužena za koordinaciju zahtjeva različitih nadbiskupija prema državi, “svaka nadbiskupija za sebe sastavlja popis traženih nekretnina”. Ali postoji li cjelovit popis? Odgovor na to pitanje ne dobivamo, odnosno dobivamo objašnjenje da je riječ o složenom pitanju koje zajednički rješavaju Crkva i država.

“Nitko ne očekuje da se povrat imovine riješi preko noći, ali zadovoljni smo brzinom kojom se to rješava”, objašnjava Zohil i dodaje da je svijetli primjer dobre suradnje Crkve i države dvorac Brezovica. No dvorac Brezovica, 10. na popisu hrvatskih spomenika kulturne baštine, mnogi bi istaknuli kao ne baš svijetao primjer. Naime taj dvorac iz 18. stoljeća, trenutačno u vlasništvu Nadbiskupije zagrebačke, propada toliko da je akademski slikar Ivan Obsieger morao podnijeti kaznenu prijavu protiv Ministarstva kulture i Nadbiskupije kao trenutačnog vlasnika.

Tražena imovina najvećim se dijelom nalazi u Zagrebu, kaže Zohil, jer je Zagrebačka nadbiskupija najviše oštećena nacionalizacijom i oduzimanjem imovine 50-ih godina prošlog stoljeća. Uistinu, popis koji je Business.hr na kraju, nakon obilaženja četiriju ministarstava, HBK i Nadbiskupije uspio dobiti broji sedam stranica nekretnina i zemljišta u gradu i njegovoj najbližoj okolici. Dokument smo dobili iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Zagreba.

Vrijednost tih nekretnina i zemljišta nemoguće je izračunati, ali nekoliko je agencija za nekretnine od kojih smo zatražili pomoć, bacivši oko na popis tražene imovine, kazalo da je riječ o milijardama.

Primjerice, samo jedna stavka s popisa, stambeni kompleks poznat kao Mali Vatikan (Martićeva 29, 31, 31b, 31c, 33, 33a, 33b, 35 i 37, Vlaška 70a, 70b, 70c, 70d, 70e, 72, 72a, 72b, 72c, Ratkajev prolaz 1, 3, 5, 7 i Ulica Antuna Bauera 2, 4, 6 i 8 ) vrijedi, vrlo općenito govoreći, oko 56 milijuna eura.

Da su jednako vrijedne i druge nekretnine jasno je kada se pogledaju adrese: Kaptol, Zvonimirova, Trg kralja Petra Krešimira IV., Klaićeva, Ribnjak, Vinkovićeva, Vodnikova, Škrlčeva, Ilica, Kurelčeva, Habdelićeva, Jezuitski trg, Teslina, Strossmayerovo šetalište, Degenova, Vojnovićeva, Šestine, Britanac, Opatovina… Na popisu su i neke institucije, poput škola (devet vrtića i škola), kompleksa bolnice Sestara milosrdnica, Učiteljske akademije (Savska 77), škole u Varšavskoj, kazališta Komedija, Kinoteke, tribine grada Zagreba… Sve vrijedne adrese u samome središtu Zagreba.

Ukupno, riječ je o nekih 150 nekretnina u Zagrebu, što bi jednoga dana, kada se dovrši postupak vraćanja, Crkvu moglo učiniti najvećim pojedinačnim vlasnikom nekretnina nakon samoga grada. Dio traženih nekretnina, kako doznajemo, već je vraćen ili je u postupku vraćanja. Primjerice, vraćen je dio lokala u središtu grada (Martićeva, Nova ves), a uskoro bi trebao biti vraćen i prostor nekadašnjeg kluba Lapidarij. Na popisu tražene imovine nalaze se i zemljišta u zagrebačkoj poslovnoj zoni, odnosno uz Radničku te na Vukomercu i Žitnjaku.

Trenutačno se, kako doznajemo, zajednička Komisija za povrat u listopadu sastala prvi put nakon dvije godine, a ponovni je sastanak održan već prošlog tjedna. Sada je, kako doznajemo, na redu faza pronalaženja zamjenskih nekretnina. Takvih će, po svemu sudeći, morati biti mnogo kako bi se nadomjestila vrijednost koju Kaptol ima u zagrebačkoj imovini.

Svaka čast Business.hr-u! Takvo treba biti istraživačko novinarstvo! Pokažite im da “nema informacija” nije niti prihvatljiv niti točan odgovor!

Dodatno, ekipa se potrudila i složiti kartu Zagreba s ucrtanim potraživanjima svima drage maćehe:

Crkvena potraživanja u Zagrebu

Zanimljivo je kako se nigdje ne “prebijaju” ulaganja države u proteklih 20 godina u razne crkvene objekte, što kroz obnovu, što kroz izgradnju novih, donacije zemlje, oslobođenja od poreza,…

Idući korak: zagrebački nadbiskup automatizmom postaje gradonačelnik. Ionako će posjedovati većinu Zagreba.

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

aLLeYNe is still in Zagreb, and since the Canadian dollar goes far in Croatia and the quality of clothing goes even further. What else is left to do? Spend Money! Aside from that aLLeYNe checks out Gornji Grad (Croatia’s Upper Town) an older part of Croatia that looks over Croatia and spends some time in the town Velika Gorcia. Next it’s the historic town of Split.

My first two photos got posted these days on a Osijek031 portal. Not magazine publishing but I started with photography just 2 months ago so this is a big deal for me

Anyways:

http://www.osijek031.com/galerija/displayimage.php?pos=-13010

http://www.osijek031.com/galerija/displayimage.php?album=3&pos=2

Stigli smo do petog nastavka romana Oko stola  – Dragica je zdvojna. Autor je ovaj lik majstorski razradio, s toliko pronicljivosti se uvukao u kožu  Dragice, opisao njene doživljaje, razmišljanja, pomislila sam kako sigurno poznaje samu Dragicu ili nekog sličnog. Teško je odabrati koji je odlomak petog dijela najzanimljiviji, zato sam nasumice izdvojila ovaj:

“U svakom slučaju, jednog dana (dok je u firmi još uvijek bila samo jedna blagajnica, i to ona) je Janko došao potražiti prijatelja koji je već pošao kući. Dragica je bila sama u sobi i ljubazno razgovarala s naočitim došljakom. Ujutro je kolegi prenijela kako ga je ovaj tražio, ali ga nije našao. Tražila ga je po garaži da mu to osobno saopći. Ovome nije trebalo crtati, pa joj je u najkraćim crtama nahvalio svojeg prijatelja i rekao sve najbolje čega se u tom trenutku mogao sjetiti.”

Osim dijela romana danas objavljujem i “Strašan san”, kolumnu do sad neobjavljenu.

Čitajte i zabavite se!

Davor Stipanić

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista, 14.10.2009.)

ISTRAŽIVANJA: «ČEKAJ MALO …»

Uvijek sam, valjda naivno, mislio kako istraživanja služe napretku. Kako mjerodavni ljudi provode istraživanja nekih područja znanja i djelatnosti koje dobro poznaju s nekim unaprijed postavljenim ciljem. A taj bi trebao biti usmjeren prema poboljšanju kvalitete života, proizvoda ili barem neke vrste olakšanja. U najmanju ruku, kako da neki teški posao postane lakši. Tako su nas svih učili, a svi smo i svjedoci ogromnih promjena koje se svakodnevno događaju i svjedoče o napretku i mnogim načinima olakšavanja nekada vrlo teških poslova.

Kada je riječ o turizmu, istraživanja bi trebala imati za cilj poboljšanje kvalitete usluge, napredak u ponašanju i odnosima prema gostima, bolje i isplativije korištenje postojećih resursa i promišljena ulaganja u nove. Trebala bi služiti kao jedno od temeljnih polazišta u stvaranju (nikad zaživjele) nacionalne strategije razvoja. Trebali bi ih osmišljati ljudi sa znanjem, iskustvom i vizijom. Poput onih koji su uspjeli krenuti u svemir, sagraditi interkontinetalne avione, mamut tankere, smisliti pametne lijekove i sve ostale suvremene medicinske metode, elektronski premrežiti svijet i sve tako redom. Nabrajanje bi predugo trajalo. Vjerojatno su u svojim istraživanjima puno puta ušli u slijepu ulicu. Kada bi to vidjeli krenuli su nekim drugim putem i uspjeli. Znali su što hoće, imali su viziju kojoj su u službu stavili svoje znanje i iskustvo. Komunikacijski svijet je omogućio, ali i učinio gotovo nužnim, da se većina istraživanja javno prati. Tako ćemo uvijek, kada čitamo o nekom novom otkriću, pročitati i s kojim se to ciljem radi. Dakle, otkriveno je nešto novo s ciljem da se postigne još više. I kada ne razumijemo detalje svakog pojedinog otkrića, a to nam je većini sve češće jer se već sve više radi o vrlo sitnim detaljima, jasan nam je konačan cilj. Neovisno o našem nepoznavanju sitnih i presitnih detalja jasno nam kako je cilj gotovo pa uzvišen i služiti će napretku ljudskog roda.

Dok je to tako sve je u redu. Ako će nam nove spoznaje donijeti dobrobit nikome ne pada teško spoznaja kako ta istraživanja redovito jako puno koštaju. I sve do jednog trenutka. Kada je o turizmu riječ taj trenutak je došao. Onaj trenutak u kojem treba zastati i rečenicu započeti sa: «Čekaj malo….»

Ovih su dana u svim medijima osvanuli rezultati istraživanja na temu koje goste Hrvatski turistički djelatnici (valjda im, bože pomozi, tu spadaju i rentijeri apartmana) najviše vole. Sve to ilustrirano grafikonom u boji i vječno samozodovoljnim likom Ministra nam turizma. Ispalo je tako da su nam Nijemci najdraži i najomiljeniji gosti, a Slovenci i Srbi su nam najomraženiji. Osjećaji prema Talijanima su nam podijeljeni pola-pola, Amerikanci i Japanci su zauzeli zlatnu sredinu i sve tako redom.

Pitanje koje mi se odmah nametnulo i nije me napustilo, je što je zapravo bio cilj ovoga istraživanja.

Na koji ćemo način unaprijediti svoju ponudu, bolje i isplativije koristiti ono što imamo, pametnije uložiti novac u ono što još nemamo ako goste podijelimo po nacionalnoj pripadnosti i javno (makar pojedinačno anonimno) iznesemo skrivene osjećaje koje prema njima gajimo? Odgovor je jasan. Baš nikako.

Meni su u mladim danima tuvili u glavu kako postoje samo dvije vrste gostiju. Zadovoljni i nezadovoljni. Sasvim je pri tom nevažno odakle dolaze. Treba ih dočekati, primiti, smjestiti i ugostiti u skladu s onim što im je obećano i što su platili. Treba im posvetiti pažnju dok su tu, ispratiti ih i reći kako ih očekujemo ponovno. Organizacija i sadržajnost njihovog boravka nemaju nikakve veze s osobnim osjećajima prema bilo kojem od njih.

Pokušajmo zamisliti sljedeću situaciju po jednostavnom i svima jasnom kriteriju zadovoljnog i nezadovoljnog gosta. Nezadovoljan Nijemac sazna da je zapravo najomiljeni gost. Istovremeno, zadovoljan Slovenac sazna da je najomraženiji gost. Talijan je zdvojan saznavši da ga podjednako i volimo i mrzimo. Amerikanac dolazi iz zemlje koja dominira svijetom, Japanac je pak svjestan ogromnih potencijala svoje zemlje i obojica vide da su negdje u mlitavoj sredini. Američka i japanska mlitava sredina ima pozitivan predznak, a kao odraz u ogledalu na istom grafikonu češka i arapska mlitava sredina imaju negativan predznak. Tako je naime pokazalo istraživanje kojeg su proveli mjerodavni ljudi s nekim (valjda, da barem) određenim ciljem. Zbunjeni novim spoznajama pođu popiti pivu, globalno muško piće, da bi pokušali shvatiti kakvu im poruku šaljemo.

Raspravljaju oni tako i mozgaju, ali nikako da se nečemu i domisle. Sjede u udobnim foteljicama, pijuckaju pivu ohlađenu na pravu temperaturu, gledaju čisti štekat i brze konobare pokušavajući shvatiti kakve veze ljubav ima s tim.

Ljubav zapravo nema s tim baš nikakve veze. Ali zato ima s nečim drugim, tipičnim za nas. Ako istraživanje treba imati neki cilj mi se toga ne bi trebali niti doticati. Jer mi nemamo jasnog cilja i očito je kako ne znamo što hoćemo. Smušenost dominira na svim razinama. Mi jednostavno plaćamo cijenu svih grešaka koje su počinjene. Razvoja bez sustavnosti i «sustava» bez znanja i iskustva u podlozi. Ta glupost ide toliko daleko da, bez ikakve potrebe, zbunjujemo ljude koji kod nas troše novce, a rođeni su i odrasli u sređenim, sustavima određenim sredinama. Nas to, naravno, nimalo ne spriječava da ih dijelimo i množimo po svom trenutnom nahođenju i potpuno paušalnim kriterijima.

Pametnome dosta.

]]> http://max510.wordpress.com/2009/10/14/diario-di-viaggio-croazia-2009/ Tue, 13 Oct 2009 22:26:27 +0000 max510 http://max510.wordpress.com/2009/10/14/diario-di-viaggio-croazia-2009/

Ho terminato la stesura del diario di viaggio della magnifica motovacanza croata di questa estate.

Spero che piaccia ma sia soprattutto utile a chi desidera intraprendere un viaggio simile, con le cose ed i luoghi che non si devono assolutamente perdere.

Siamo partiti il 1° di agosto (fortunatamente avevano già chiuso il nuovo passante di Mestre perchè intasatissimo, ricordate ?! ) e siamo tornati il 18.

Abbiamo percorso circa 3700 km e speso poco più di 2000 € tutto, ma proprio tutto, compreso.

Abbiamo fatto 2 giorni a Povoletto nell’agriturismo dell’ormai mitico Giorgio Clocchiatti per vederci con amici ed farci un giretto in Slovenia, quindi 3 giorni in Istria, 1 a Senj, 2 a Plitvice, 3 a Primosten, 2 a Dubrovnik, 3 a Korcula ed una notte ad Abbazia.

Ci siamo trovati bene ovunque, mai nessun problema di alcun genere. Avevamo prenotato solo i primi 3 giorni in Istria, il resto sul posto recandoci nelle agenzie locali.

Anche se tutti quelli che ci sono già stati mi han detto che negli ultimi anni i costi di vitto ed alloggio sono aumentati, si spende ancora veramente poco rispetto ai nostri canoni…

Mare fantastico praticamente ovunque, ma soprattutto a Korcula e sulla punta di Prevlaka. I laghi di Plitvice sono un paradiso naturale incredibile.

Ma ecco il Diario vero e proprio: “Ćevapčići a colazione”

anche scaricabile in PDF

mentre le foto le potete trovare QUI

A disposizione per qualsiasi info…

Stigao je četvrti nastavak romana Oko stola s intrigantnim naslovom “Dragica dolazi kući ljutita”. Sve se više i više zakuhava…Nasmijala sam se do suza. Najsmješniji dijelovi: u frizerskom salonu i oko direktora i pasa.

Davor Stipanić

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista, 7.10.2009.)

Bio sam jako mlad kada sam prvi čuo izreku koja kaže da na svijetu postoje tri vrste inteligencije: životinjska, ljudska i vojna. Jako mi se svidjela kada sam je prvi put čuo, a tako je ostalo i do dan danas.

Upravo me zato jako razveselila vijest kako je vojska konačno i u potpunosti napustila Šepurine, nekada jako veliku vojnu bazu na jednom od najatraktivnijih dijelova zadarskog priobalja. Kilometri, borovom šumom zaklonjenih, pješčanih plaža bili su nedostupni i domaćima i gostima zato jer je tamo carevala vojska. Ograđena žičanom ogradom, zakriljena rampama s naoružanim stražarima, spremnima na paljbu. Već smo pomalo i zaboravili kako je izgledao Zadar s onim nebrojenim kasarnama, kapijama s vojnicima na straži i stotinama ljudi u vojnim odorama na ulicama u svako doba dana, vojnim avionima koji nas nadlijeću također u svako doba dana. Među nama ima već itekako radno sposobnih koji te prizore nikada nisu niti vidjeli. Ili su barem bili toliko mali da ih ne pamte. Samo su im pričali o tome. Ali ima zato puno nas koji to itekako pamtimo. Pogotovo nas koji smo stasali u turizmu. Nebrojeno puta su nas gosti pitali zašto su vojni avioni u zraku. Vjerujem kako će se svatko složiti kako baš nije najugodnije čovjeku koji objašnjava najznačajnije očuvano iz naše povijesti (a time i sadašnjosti) dok ga prelijeće jato jastrebova ili galebova u niskom letu i svojom bukom i neopravdanom nazočnošću svu pažnju svraća na sebe. Nije ugodno niti kada na običnom transferu do ili od hotela prolazite kraj visoke ograde iza koje stoje uniformirani ljudi s dugim cijevima na ramenu. Razloge za taj osjećaj neugode nije baš teško shvatiti. Koliko god uniforme bile više manje slične, postoje velike razlike. Svaka odora mora zadovoljiti određene uvjete, a jedan od glavnih je uvijek praktičnost. Zato i jesu sve vrlo slične. Razlike su uvijek u našoj glavi. Pa tako, policijska odora budi osjećaj sigurnosti. Pogotovo kada oni koji ih nose onako ležerno, s noge na nogu, prolaze ulicama s izrazom lica koji sugerira da se baš ništa značajno ne događa. Naprotiv, vojna odora na ulici, u civilnom okruženju, izaziva nesigurnost i napetost. Policijski helikopter na nebu kontrolira i obuzdava promet. U svakom slučaju radi nešto za opće dobro. Vojne letjelice izazivaju uznemirenost i slutnju kako se nešto gadno iza brda valja. Policiji i policijskim vježbama je mjesto u civilnom okruženju. Vojsci i vojnim vježbama ne, nikako ne i još jednom ne.

Zato me i razveselilo kada sam pročitao da je vojska napustila Šepurine, ali me niti malo nije razveselilo da Zemunik ostaje vojna baza, pa još kao dio NATO mreže, pa makar i kao rezervna. Bila ona stalno aktivna ili rezervna kad tad će biti poprište nekakve vojne vježbe. Nekakvog treninga koji će za pretpostavku imati idealne ljetne vremenske uvjete. Vježbati će letenje, vježbati će koordinaciju zrakoplovstva i mornarice, zrakoplovstva i prašinara ili svih skupa zajedno. Nema nikakve veze što će to oni vježbati, ali nas u svakom slučaju, po svemu sudeći, čekaju vojne vježbe usred turističke sezone. Neke buduće i ne tako daleke.

Zato se bunim unaprijed, poučen starim iskustvima. Vojsci u građanskom, civilnom okruženju nema mjesta. Koliko god bio svjestan da moraju postojati, znam isto tako kako je jedino ispravno da ostanu neprimjetni. U svim zapadnim zemljama vojne baze su udaljene, jako udaljene, od gradskih središta. Ako Hrvatska nije dovoljna velika za to, to samo može značiti da joj ne trebaju velike vojne baze. Svjestan sam da se ljudska inteligencija ovdje sukobljava s vojnom, ali ne hajem pretjerano za to. A imam i dokaz koji ilustrira da znam što govorim.

Zamislite sljedeće. Usred duge i hladne kontinentalne zime kratite vrijeme listajući kataloge ili okrećući stranice portala turističkih agencija. Pogled vam privuku prelijepe valice naših otoka. Zeleno do samog mora, malko bjeličasto u kratkom plićaku, pa zatim sve plavije i plavije. Uz mul neka barčica, nekoliko kuća uz more i u njima apartman koji čeka samo na vas. Gledate, zovete svoje, zajedno gledate, vadite karticu i mjesecima unaprijed rezervirate svoje mjesto u raju.

Dođete na odredište, prosvirali ste autoputem i jedva osjetili vožnju. Sve oko vas je toliko lijepo i tako zove na opuštanje da ste već davno zaboravili kako vas je nadrkani slovenski državni službenik zajebavao s kupovinom vinjeta. Niste pravo shvatili što hoće, osim da traži harač za prolaz preko teritorija. Zbunjeno ste platili i dalje ne shvaćajući kako se to najmanji teritorij na vašem putovanju pretvorio u najskuplji. Ali nema veze. Vala iz snova je tu i vi u njoj. Djeca odmah skaču u kristalno čisto more. Domaćini vam diskretnu skreću pažnju da budete štedljivi s vodom. Smještate se u sobu. I lancuni mirišu po moru i čistoći. Zaspete od umora sanjajući sljedeći dan. E, sad dolazi ono pravo. Negdje pred zoru se prenete jer mislite kao je netko, tik kraj vašeg uha, na škabelinu, punom brzinom uključio multipraktik pun orašastih plodova. Avioni vam naravno, u prvi mah, ne padaju na pamet. Ali, baš to se ovog ljeta dogodilo. Pilotići Lufthansine škole letenja su iznad zapadnog zadarskog otočja pred samu zoru počinjali sa svojom obukom. Nisu baš vojska, ali njihov režim života i ciljeva se od onih drugih baš i ne razlikuju. Ponirali su, uzdizali se, vrtili po zraku i trovali zore i jutra svima ispod sebe. Sumnjam, jako sumnjam, kako bi i vojnom pilotu na odmoru krmelji sami ispali iz oka dok razdragano gleda u vedro jutarnje nebo po kojem se živahno koprcaju neki njegovi nasljednici. I kada sam vidio da i one odlaze obradovao sam se još jednom.

Jedino što me na tu temu brine je to što je Zemunik tako blizu.

POVODOM 2. OKTOBRA, DANA OPĆINE TUZLA

Danas je na stazi u Kiseljaku (jezero Modrac) kraj Tuzle održan 28. po redu međunarodni turnir u sportskom ribolovu – lov ribe udicom na plovak pod nazivom “Kup Tuzle 2009″. Turnir se održava povodom 2. oktobra, “Dana općine Tuzla”. Dana oslobođenja od fašizma.

Učešće je uzelo osamnaest ekipa  iz Bosne i Hercegovine,  Srbije, Hrvatske…

Iz meni nepoznatih razloga ove godine nisu došli belgijanci (aktuelni svjetski prvaci-možda dođu na proljeće na Memorijalni kup “Simić-Salihspahić”) , zatim makedonci, slovenci.

Možda je do organizacije, možda do troška jer takmičarska sezona je preskupa nekako postala (+ recesija) a i njen je kraj. Možda ovaj naš kup pada na sam kraj sezone kad više nema dovoljno motivacije za dolazak u većem broju. I klupske i pojedinačne! Ja sam znala ići na turnire i kad me klub nije podržavao! Hmm…

Ni, tradicionalno veseli i srdačni mađari nisu došli u većem broju. Koliko znam, prethodnih godina, nisu propuštali da dođu masovno ovdje. I to sa više ekipa. Kod njih je vladao nekakav specijalni takmičarski duh koji je i nas ostale tjerao na još veću takmičarsku groznicu!

Ovaj put sam samo sudila (sektorski sudija) pa sve i da sam htjela, nije me uhvatila takmičarska groznica!

Kao da je mnogima nešto ohladilo. To se osjećalo u zraku! A i vrijeme je možda plašilo neke. Natuštilo se bilo pravo ali ipak nije pala kiša!

 Rekord staze drži i dalje, naš Dr Muris Đug sa fantastičnih 23.270 gr. (U samo tri sata takmičenja )

Pogled na Modrac iznad Kiseljačke staze!

Nekoliko fragmenata sa takmičarske staze

…

…

…

…

…

…

Čika Bane i Vojin… legende!

Uzajamno slikanje i to je to. Hmm… Još mi nisu poslali sliku. Do sad bi i redovnom poštom stigla a ne običnim e-mail-om!

Hahahahahahah…

Toliko od mene za ovaj put!

BISTRO

Autor: Davor Stipanić

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista, 30.9.2009.)

Kada sam još prije početka ove rubrike prevrtao po glavi kako bih htio da izgleda odlučio sam kako, osim imena nadležnih ustanova i dužnosnika, neću spominjati druga. Prvi razlog je taj što redovito iznosim samo svoje dojmove, mišljenja i stavove pod punim imenom i prezimenom. Nisam u izvjestiteljskom novinarstvu već iznosim svoja opažanja i iskustva. Zato se i zove «Pogled izvana» kao što sam i objasnio u prvom objavljenom tekstu. Drugo, nimalo mi nije stalo do javnih polemika i svađa po novinama i mislim da ih u svakom slučaju i bez mene ima puno i previše. Jedini stvarni efekt je da zagađuju javni prostor. Kad se piše o nekoj pojavi onda je svakome na volju da misli kao ja, slično meni, drukčije, potpuno drukčije ili da o tome uopće ne misli i da ga nimalo ne zanima. Kada krenete kopljem u osobu ili privatnu firmu normalno je da će reagirati, a ja takve obračune izrazito ne podnosim. Kada je pak riječ o javnim ustanovama i dužnosnicima stvari stoje upravo suprotno. Oni javno djeluju i svojim djelovanjem svima nama «kroje gaće». Tim statusom zaslužuju i javno vrednovanje. To mi je dakle bila jedna od vodilja i nastojim se toga držati koliko god mogu, pa će tako biti i danas.
Jednom je jedna od najuglednijih osoba hrvatskog turizma, s kojom sam imao prilike niz godina uspješno surađivati, na internom skupu izjavila kako je u stalnom porastu jedino tržište Japana, a razlog je vjerojatno to što tamo još niti jedan Hrvat nije otvorio svoju agenciju. Svi smo se slatko nasmijali dobro znajući kako je to istina. Gorka i neugodna, ali nesumnjivo čista istina pred kojom se može zatvarati oči, ali se od nje ne može pobjeći.
To se pokazalo istinom puno puta i prije i nakon te izjave. Nekolicina «uglednika» hrvatskog touroperatorstva u inozemstvu redovito puni novinske stranice svojim žučnim izjavama. Svako toliko zauzmu duplerice nekih novina i udri. Svi već dobro znamo kako to znači jedino da im posao baš ne ide onako dobro kako su naumili i zamislili. Kako domaćini (mi) nismo spustili cijene ispod granice poniženja. Kako nismo spremni tolerirati da nam se plati «kad i ako bude novaca». Svi smo davno prozreli kako samo snishodljivost za malo novaca pali kod tih ljudi. I to u obrnuto proporcionalnom odnosu. Umjesto da cijena kvalitetne usluge raste, od nas se očekuje da kvaliteta i poniznost rastu, a cijene padaju. Jer, ako to bude tako oni će više aranžmana prodati i bolje zaraditi. Mi smo ovdje, uostalom, prvenstveno zbog njih, a nama što i ako ostane. Glavno je, po njihovom, da su nam stranci uopće došli. Naravno, preko njihovih agencija. Zato jer su se oni uspješno uživili u ulogu doseljenika i stranca, a nama se zamjera što živimo ulogu domaćina i (usprkos svim manama) imamo granicu ispod koje se dalje ne prigibamo.
Pogledajmo istini u oči. Niti jedan narod svijeta nije do kraja savladao razliku između stranaca i domaćih. Svi ljudi svijeta, u svakoj sredini, radije vide kako napreduje njihov rođak, susjed, prijatelj ili uopće osoba iz njihove sredine. Došljak je uvijek samo došljak. Ma koliko se uspješno prilagođavao od njega se ne očekuje da uvjete postavlja, nego da postavljene i zatečene uvjete poštiva. Takve su sve zemlje, a pogotovo stare poput europskih u kojima je uvijek samo jedan narod većina. Civilizacija je nametnula neka druga pravila javnog ponašanja, ali nije uspjela promijeniti mentalni sklop niti blizu jednakom brzinom.
Pa se tako od stranaca, vlasnika agencija u njihovim zemljama, očekuje da dadu više za manje novaca kada organiziraju putovanja u svoju zemlju. Uostalom, sami se tamo tako predstavljaju. Busaju se u svim reklamama u hrvatska prsa i tvrde kako, kao Hrvati, Hrvatsku najbolje poznaju. Tada im ne preostaje ništa drugo nego da teret prebace na svoje suradnike u Hrvatskoj. Ako u tome ne uspiju hitro angažiraju svoje trabante u domaćim medijskim redovima i ospu kuku i motiku po neznanju, nemaru, lijenosti i nebrizi hrvatskih turističkih djelatnika. Oni se jadni tamo, eto ubiju od posla, a samo jedna sitnica im sve upropasti.
Prštale su tako ovih dana novinske stranice «pravednim gnjevom» jednog od «uglednika» kako su francuski gosti ogorčeni činjencom da niti u jednom restoranu ili hotelu ne mogu uz ručak ili večeru za piće dobiti samo običnu vodu iz špine. Svi im uporno donose samo flaširanu vodu, a u svim zemljama uključujući Francusku i Italiju (sic!), konobari nose vrčeve pune vode iz špine prije nego uopće posluže jelo. Ha, ha. A zašto se to nikada i nigdje nije meni dogodilo? Opravdano pitanje, budući da se to (provjereno) nije dogodilo niti nikome od mojih kolega i poznanika koje sam na tu temu pitao. I to već desetljećima. Servirala se samo negazirana voda u bočicama još u vrijeme dok su kod nas postojale samo litrene, staklene boce gazirane mineralne vode. Na boce vina se piše broj sobe. Gost sam označava na etiketi, dok konobar gleda, koliko je uz taj obrok popio i ta ga boca čeka drugi dan. Voda iz špine je u tamošnjim restoranima, hotelima i kafićima nepoznata pojava. Svaka čast ako toliko rade za Hrvatsku pa nemaju vremena obilaziti tamošnje hotele.
I još jedno (moje) prisjećanje. Kada sam prvi put, kasnih osamdesetih, putovao u Španjolsku nemilo sam se iznenadio. Avion je dosta kasnio u polasku i u hotel smo došli kasno navečer, negdje iza ponoći. Bilo je vruće i već mi se priviđao tuš. A kad tamo, u besprijekorno čistoj kupaonici bez tuš kade (slivnik u podu) ni sapuna ni šampona. Naravno, niti u mojoj prtljazi. Nisam ponio računajući da me to, pod normalno, tamo čeka. Provjerio sam na recepciji i rečeno mi je kako je to španjolski običaj. Držali su se ukaza tada već pokojnog diktatora koji je rekao kako su im svi gosti dragi, ali oni turisti koji ni za sapun nemaju im zbilja ne trebaju. Dizanjem kategorije i cijena njihovih hotela to je promijenjeno, ali u jeftinom smještaju je ostalo.
Naši «eksperti» sa svjetskim iskustvima cijene smještaja i obroka u svojoj zemlji porijekla spuštaju ispod granice razuma. Ali i našim ljudima ovdje, za koje su oni stručnjaci i specijalisti, mora postajati mala niša prihoda. Vrčevi puni vode iz špine to sigurno nisu.

Uh, yeah. About that video recap I promised last time? I’m still not able to do one, as my camera issues have not been resolved. I promise I will make it up to you, somehow.

But life goes on, as must I. We have only 13 languages left before 10 are selected. Can you believe we’ve come that far?

SUMMARY: Croatian, a South Slavic language, is spoken in Central Europe and the Balkans by almost 7 million people. It’s spoken mostly in Croatia (of course) whose settlers arrived to the region in the 600s. Croatia would be divided by two separate kingdoms in the Middle Ages before finding itself under the influence of Austria-Hungary and later the Ottoman Empire. Croatia reached a cultural zenith in the 1800s due to a revival in national identity, which helped to propagate the status of the language.

FINAL IMPRESSION: I love it. I think I like it just as much as Serbian, even though the two are almost exactly like.

I’m not exaggerating there. The opinion on whether or not Serbian and Croatian are separate languages varies. Some think that both differ in every area of linguistics (morphologically, phonetically and so on), while others think they’re just different versions of the same thing.

I am not a linguistic scholar by any means, but the differences are very minor to me. Both sound exactly the same and Serbian, when transliterated from Cyrillic, looks just like Croatian. When I asked several friends the degree of mutual intelligibility between the two languages, it was always 100 percent.

One of my friends mentioned that some Serbian words in Croatian tend to use the “j.” For example, in Serbian the word lepo and in Croatian lijepo, which both mean beautiful.

The biggest difference seems to be the vocabulary, as Serbian has more Greek and Turkish words, while Croatian borrowed from Latin (credit this to Croatia’s Roman Catholic heritage) and German. The months are also different, although the rule is reversed as Croatian uses Slavic-based names, while Serbian uses Latin-based ones.

Grammar seems to be the same. Croatian is just as inflective as Serbian. But here’s a shocker — I actually didn’t mind the noun cases! In fact, they seem to be way more logical than I had assumed. (There’s more to this and I will explain in later posts, but you can thank my blogger friend Benny from his post on Czech — this will definitely make me reconsider my earlier thoughts on Slavic languages.) While Croatian is SVO, the suffixes indicate cases and the declensions seem pretty regular, making word order not so important. Here’s an example of the verb pisati (to write) from Verbix:

Apart from these things, I think I prefer Croatian over Serbian because it uses a Latin alphabet, only because that would make it somewhat easier for me to learn. But that doesn’t mean I don’t like Serbian any less, especially the way it sounds. My favorite word, which I have been saying repeatedly since the last post is oprostite (sorry).

And on an end note, I just had to add this. Rock it out, Hrvatski-style!

EVALUTION:

Intelligibility: 4
Complexity: 3
Resonance: 4
Continuation: 4

COMING UP: Afrikaans

Možete čitati prvi nastavak komedije Oko stola. Nasmijat ćete se. Likovi su tako stvarni, kao da se sve dešava negdje u susjedstvu. Knjigu sam “progutala” odjednom, a vama je dajemo malo pomalo.

Jako nas zanimaju vaši komentari. Krenite s čitanjem Oko stola.

KMM