Potočna pastrmka je slatkovodna, potočna forma morske pastrmke Salmo trutta. U izvjesnom smislu, ova vrsta je tipični predstavnik familije Salmonidae. Jedna je od najpoznatijih i široko rasprostranjenih slatkovodnih riba. Oblikom i građom, a u velikoj mjeri i bojom svoga tijela, izuzetno je prilagođena uvjetima staništa. Odlikuje se relativno velikom glavom i velikim ustima. Vilice i vomer su snabdjeveni oštrim zubima. Boja tijela je u direktnoj zavisnosti od mjesta njenog obitavanja. Zato se susreću tamnije, svjetlije, maslinastosmeđe i slično kolorirane jedinke. Boja leđa je uglavnom maslinastosmeđa, dok su bokovi žućka-stozeleni. Po tijelu se uočavaju tamne i crvene pjege oivičene svijetlim rubovima. Cijelo tijelo je pokriveno sitnim, tankim i okruglastim krljuštima (ljuskama). Mlađe jedinke u prvoj godini života imaju na bokovima tijela desetak tamnih ovalnih mrlja, tzv. “mladalačko ruho”, koje nestaje u starijoj dobi. Potočna pastrmka naseljava planinske vodotoke (potoke, rječice, i, mnogo rjeđe, rijeke), koje odlikuje hladna, bistra i čista voda bogata kiseonikom i sa slabo izraženim oscilacijama temperature. Naseljava dijelove potoka – rijeka pri dnu i velike virove na teško pristupačnim terenima. Spolnu zrelost dostiže u drugoj ili trećoj godini života pri tjelesnoj dužini 25–30 cm. Ženke odlažu 500 do 3.000 jaja dijametra 4,5-5 mm. Prosječna plodnost je oko 1.500 komada ikre na 1 kg tjelesne mase. Kod potočne pastrmke je u doba mrijesta (novembar, decembar, a rjeđe oktobar ili januar) izražen spolni dimorfizam. Mužjaci su življe obojeni, a trbuh im je nešto uži nego kod ženki. Kod ženki je tada trbuh zaobljen, a oko spolnog otvora se uočavaju zacrvenjene otekline. Kod mužjaka (posebno starijih) donja čeljust je nešto izduženija u vidu kljuna. Ova vrsta se u periodu mrijesta karakterizira tzv. mrijesnim migracijama kada jedinke iz donjih dijelova (nizvodnijih) ili akumulacionih jezera (kad imaju slobodan prolaz) kreću u anadromne migracije do mjesta bliže izvorištima. Mrijeste se na pogodnom pjeskovito-šljunkovitom ili kamenitom dnu sa izraženim strujanjem vode. Ženke odlažu ikru na dubini vode od oko 0,5 m. Nakon završenog mriješćenja ribe migriraju nizvodno (katadromne migracije) na mjesta svog obitavanja. Potočna pastrmka se hrani faunom dna tekućice, u prvom redu ličinkama raznih vrsta insekata i predstavnicima ostalih skupina vodenih beskičmenjaka, manjim ribama pa čak i vlastitom mlađi. Dužina života ove ribe je do 15 godina, kada naraste i do 1 m dužine i 15 kg tjelesne mase, što je u direktnoj povezanosti sa uvjetima ishrane. Na njenim prirodnim obitavalištima (gornji dijelovi tekućica) najčešće se love jedinke od 0,30-1,00 kg. Treba naglasiti izuzetnu potencijalnu mogućnost rasta ove vrste. A g a n o v i ć (1979) ističe da su zabilježeni primjeri da u optimalnim uvjetima za dvije godine života potočna pastrmka može narasti i do 1,5 kg. Autor dalje navodi podatke da su ulovljene vrlo krupne jedinke ove vrste, čak i od 124 cm dužine i 25,5 kg mase (u jezeru Lokvar kod Delnica, 1968. godine) i 23 kg (u Plivi kod Jajca, 1975. godine). Ovakvi primjeri potvrđuju konstataciju da je rast potočne pastrmke udirektnoj vezi sa životnim uvjetima staništa (fizičko-hemijski kvalitet vode, količina hrane i ostali činioci koji su u vezi sa veličinom tekućice). Široko je rasprostranjena u hladnim planinskim tekućicama zapadne Evrope, od Španije do Skandinavije, srednje Evrope i Balkana te u planinskim tekućicama Kavkaza. U Bosni i Hercegovini je srazmjerno česta u planinskim tekućicama oba morska sliva. S obzirom na brojnost, kvalitet mesa i rasprostranjene, potočna pastrmka predstavlja vrlo atraktivnu riblju vrstu za sportski ribolov. U budućnosti bi trebalo posvetiti veliku pažnju održavanju brojnosti i zaštite autohtonih populacija ove plemenite vrste u Bosni i Hercegovini. Kod nas, lov na potočaru je dozvoljen umjetnim mamcem, imitacijama mušica, i drugim varalicama.Jako oprezna i plašljiva riba koja zahtjeva umjeće i strpljenje od ribolovaca koji su namjenili da je ulove. Kad je “ubodena”, izuzetno je borbena i rijetko koji početnik će se izboriti i sa osrednjim komadom.Za ribolov mušicama, najbolji periodi su od aprila do polovine jula, i od avgusta do oktobra, ujutro i predveče, dok za oblačnih dana i poslije ljetne kiše može “uzimati” tokom čitavog dana.Njeno meso se smatra najkvalitetnijim od svih riba.

Lipljen

 

Lipljen, lipljan, ima više varijacija na njegovo ime.Iako više sliči bijeloj ribi nego salmonidima, tipični je salmonid, jer ga ima u najčišćim vodama bogatim kiseonikom.Ima mala usta i veliku, grimiznu leđnu peraju.Na leđima ima male, crne, okrugle pjege, a po bokovima veće.Ledja su mu zelenkasto-siva, bokovi srebrnasto-žuti, a trbuh bijel.Naraste do 40-ak cm., do 1,5 kg. težine.Hrani se mušicama, račićima, larvama i drugim sitnijim vodenim životinjicama.Najbolji uspjeh u lovu na lipljena se postiže sitnim mušicama, sa tankim predvezima, jer je izuzetno plašljiv i oprezan.Zbog sitnih muha koje moramo upotrebljavati, mekane usne i njegove borbenosti, potrebno je pravo umjeće dovući veći komad na suho.Veći komadi hoće uzeti i leptira.Lipljen postaje zreo u trećoj godini a mrijesti se od marta do maja, kada kreće uzvodno tražeći mirnija i plića mjesta u potocima, gdje ženka položi, u zavisnosti od starosti i uslova, do 12000 komada ikre.Zagadjivanjem gornjih tokova rijeka, lipljen postaje sve ugroženiji, tako, u rijeci Bosni ga ima u prvih pet km. njenog toka, i nakon toga, njegovo neprisustvo nam stavlja do znanja o količini onečišćenja koje se rijeci dogodi na tako kratkoj relaciji.Sve u svemu, jedna jako lijepa, jako borbena i jako ukusna riba.

 

Kalifornijska pastrva – Dužičasta pastrva

 

 

Po obliku i građi tijela ova riba je vrlo slična potočnoj pastrmki. Odlikuje se relativno velikom glavom sa jakim vilicama bogatim oštrim zubima. Po glavi, leđima, leđnom i repnom peraju su razasute mnogobrojne crne pjege, dok se duž bokova (od glave do repnog peraja) sa obje strane pruža po jedan niz (široki pojas) vrlo karakterističnih crveno-narandžastih pruga duginih boja, koje su kod mužjaka jako izražene, posebno u doba mrijesta (otuda i naziv dužičasta pastrmka). Boja tijela je inače promjenljiva: leđni dio je modrosiv, bokovi su svijetli, dok je trbušni dio srebrenast. Cijelo tijelo je pokriveno okruglastim, sitnim i tankim krljuštima. Naseljava hladne tekućice sa karakteristikama vode koje odgovaraju i ostalim salmonidnim ribama. Međutim, ova vrsta je pokazala da u uvjetima vještačkog uzgoja relativno dobro podnosi izmijenjene uvjete života. Odlikuje se migracijama iz slatkih voda ka moru gdje provodi tzv. “morski period”, odakle ponovo migrira u slatke vode na mriješćenje. Karakterizira se, dakle, katadromnim i anadromnim migracijama. Ako im se na putu nađu barijere (brane itd.), jedinke migriraju u potoke (manje pritoke) i tamo se mrijeste. U poređenju sa potočnom pastrmkom karakterizira je znatno brži tempo rasta. Mrijesni period ove vrste u autohtonim uvjetima (Sjeverna Amerika) je od početka februara do juna. Mrijesti se na pjeskovitoj ili šljunkovitoj podlozi. Plodnost ženki je 1.500 do 2.000 komada jaja na 1 kg tjelesne mase. Ikra je promjera 3,5-6,5 mm. Spolnu zrelost postiže sa navršene dvije ili tri godine života. Može narasti do 1 m i dostići masu od 20 kg. Hrani se faunom dna, larvama vodenih insekata, raznim vodenim beskičmenjacima, insektima koji padaju na površinu vode pa i manjom ribom. Očigledno je da je ova vrsta, u pogledu prostora i ishrane, izraziti kompetitor autohtonoj fauni riba naših voda. Autohtono je rasprostranjena u vodotocima zapadnog dijela Sjeverne Amerike (naročito u vodama okoline San Franciska), odakle je prenesena u razne dijelove svijeta. U vode Evrope je introducirana osamdesetih godina 19. stoljeća, a u Bosnu i Hercegovinu 1902-1904. godine, kada je dobavljena ikra ove vrste direktno iz Kalifornije i nasađena u gojilište pastrva na Vrelu Bosne (M r š i ć, 1935). Ista mlađ je 1904. godine nasađena u Boračko jezero, a time i u sliv Neretve. Njena velika adaptivna moć, dobro podnošenje oscilacija osnovnih ekoloških faktora (koncentracije kiseonika, temperature vode, fizičkih zapreka itd.) učinili su ovu vrstu jako atraktivnom i rentabilnom u proizvodnji ribljeg mesa u mnogim zemljama. Lovi se na vještačke mamce i “na štapu” je žestok borac.

Ciprinidi

Plotica (Rutilus pigus virgo)

Crvenpera bjelica – Platnica

 

Plotica je rasprostranjena po cijeloj Evropi. Kod nas se može naći u svim rijekama dunavskog sliva, dok je u jadranskom slivu rjeđa. Voli brzo tekuće, čiste vode bogate zelenim biljem, gdje živi u većim jatima. Jata su nerijetko pomješana sa jatima škobalja. Često se zadržava pri površini vode, mada se uglavnom lovi na dnu, jer se tu i hrani. Izuzetak su kamene obale sa kojih pase alge. Hrani se biljnom hranom, kukcima, ličinkama i crvićima. Po izgledu plotice, odmah ćemo shvatiti da pripada familiji šarana. Tijelo joj je izduženo, glava mala sa sitnijim očima. Peraja su joj crvenkasta, po leđima je plavozelena do tamnomaslinasta, a bokovi su joj srebrnkasti, a stomak bijel.  Prosječni lovni primjerci su dugi 30 cm i teški 350 g, a kapitalnim ulovom se smatra onaj od 2 kg. Može doživjeti i 15 godina.

 

LOV PLOTICE

Plotica se može loviti gotovo svuda, kako u brzim, tako i u sporim vodama. Najbolje je loviti je sa proljeća u aprilu i s jeseni u novembru. Iako nema lovostaja za ploticu, treba imati na umu da se plotica mrijesti u aprilu i da svaka tada ulovljena plotica znaći hiljade izgubljenih mladunaca. Na brzim vodama ploticu treba tražiti u dubljim dijelovima voda, ali samo tamo gdje ima algi kladofora kojima se plotice rado hrane. Ove alge rastu na kamenitoj podlozi, pa je jasno da virovi u kojima živi plotica moraju biti kamenog dna i strana, a ne pješčani niti glineni usjeci. Tačnu lokaciju ribe možete naći po mjestu gdje se ona baca, međutim te pozicije ne moraju biti idealne za ribolov i taj problem rješavate primamom. Po riječima g. Ranka Travara “Ukoliko se plotice izbacuju na dijelu vira gdje nisu dobri uslovi za lov na ploticu (preduboko, kontra – voda, neravno dno…), nastojte rastresitom hranom da je izvučete na prvu najbližu lokaciju sa ujednačenim uslovima za lov. Ako vam to pođe za rukom, druga primama mora biti čvrsta i njena funkcija da veže jato za neku mikrolokaciju, koja nam najbolje odgovara za plovkarenje.”* Takođe g.Travar preporučuje upotrebu mješavine hljeba sa crvenom zimskom primamom za ovu svrhu ukoliko lovimo u novembru. Ovakva primama treba da vrlo brzo tone i da se brzo raspada na dnu. U sastav primama treba da bude po jedan dio mljevenog sirovog zrna konoplje, brašna od soje, brašna od kukuruza, kuhanog tijesta(crvenog) i sira na dva dijela hljeba. Hljeb i konoplja služe kao ljepkovi, a kukuruzno brašno i tijesto kao aktivator primame kada dospe na dno. Kao specijalan aktivator koriste se mesni crvići. Oni se dodaju u sredinu kugle primame. Ovako pripremljena kugla lijepo pada na dno i tu se ubrzano raspada pod dejstvom crvića iznutra. Ipak, sa crvima ne treba pretjerivati, jer previše crva znači primamu koja se raspada u srednjem sloju. Sa druge strane plotice se vrlo brzo zasite od crva i odlaze. Bacanje primame treba da je u pravcu ribolovca, a ne uzvodno. Plotice po pravilu ne pecate u prejakoj struji koja bi uspjela da odnese primamu nizvodno. To je razlog što je i bacate, tamo gdje želite da padne. Sa druge strane, lov plovkom podrazumeva lagano klizanje plovka ka hranjenom mjestu, prelaz preko njega i napuštanje mjesta, nakon čega slijedi ponovni zabačaj. Ukoliko hranite uzvodno, prvog dijela tehnike neće ni biti. Pravilan ritam hranjenja u ribolovu na ploticu je 2 do 3 kugle hrane odjednom u pravilnim intervalima od 40 do 50 min. Crvena primama ide uz bijele hljebne mamce. Posebno je interesantan ovakav lov ujutro i uveče, kada je plotica i inače u plićim, obali bližim dijelovima vode. Kako dan prilazi podnevu, ribe odlaze u dublje dijelove toka i mora se dalje zabacivati. Ovo obično isključuje hljeb kao mamac, a zamjenjuje se algama (ako ih u vodi ima u tom trenutku). Ukoliko ploticu pecate do 7 metara od obale, bolje je koristiti bolognese štapove iste dužine, jer se njima lako manevriše. Sa druge strane, kada ploticu pecate daleko od obale, ovi štapovi nisu pogodni za daleka zabacivanja pa je bolje koristiti malo mekšu varijantu telemec štapova dužine 4,5 m. Najbolji plovci su bez sumnje oni oblika okrenute kruške, bolje ako su malo produženi sa skoro spljoštenom glavom: dugačak profil odlično slijedi struju, a spljoštena glava ne izlazi iz vode za vrijeme vođenja plovka. Udica mora biti sitna, veličine 18 do 24, i prilagođena mamcu na koji pecate. Kačenje mamca je najbitnije. U slučaju mesnog crvića udicom probijate kožu glave crvića, jer on na taj način ostaje najduže živ. Ukoliko pecate na alge, koristite do 10 cm duge, dobro razlistale trake uz maksimalno dobro maskiranje udice. Na špulnu stavite najlon 0,14 mm, dok na dva predveza staviteo najlon promjera 0,12 ili 0,10 mm. Dvije vrtilice spajaju ta dva predeza sa osnovnim najlonom. Od prve veće vrtilice do druge podvez je 0,12 mm, dužine 1,20 m, a od druge do udice je podvez 0,10 mm dužine oko 50 cm. Kraj najlona sa mnogo olova kočio bi sistem kao malo sidro i učinio bi ribolov nemogućim. Pozicija olovca mora biti smještena između dvije vrtilice, 50 cm udaljena od one manje. Tehnika ribolova se svodi na to da plovak bacate uzvodno. Linija vođenja mamca mora biti direktno preko primame, kako bi ga riba vidjela i uzela. Obratite pažnju da ne štopujete prečesto. Pustite da voda nosi mamac 2 do 3 metra, pa onda štopujte, pa sve to ponavljajte dokle možete. Svako štopovanje će privlačiti mamac ka obali i skretati ga sa željene putanje. U novije vrijeme, zbog poboljšanja kvaliteta vode u nizijskim rijekama, došlo je do spuštanja plotice i u nizijske rijeke. U ovim vodama plotica je mnogo lukavija i opreznija nego u planinskim dijelovima. Ovdje plotica prirodno ne uzima hranu koja pliva već je isključivo traži po dnu. To je razlog što i mamac mora biti priljepljen za dno. Tehnika ribolova u ovim, sporotekućim vodama je ista, ali je oprema kojom se to postiže različita. Prije svega treba zabaciti daleko, u maticu rijeke, gdje je plotica. To je najbolje uraditi telemec štapovima od 4,5 m. Koriste se najloni debljine 0,16 mm. Postavlja se jedna udica na dnu i duži predvez. Vrlo blizu udice postavite jedno malo ili nekoliko minijaturnih olova kako bi prikovalo najlon za dno, a mamac ostavili da slobodno skakuće. Predvez, dugačak 50 cm, treba vezati za glavnu strunu vrtilicom. Iznad vrtilice postavlja se olovo od 5 g da optereti plovak.

Mrena (Barbus Barbus)

 

Mrena naseljava sve vode centralne i zapadne Evrope. Najradije se nalazi u glavnom toku rijeke, tamo gdje je dno od kamena. Tipično naseljava više i srednje tokove rijeka. Aktivna je pretežno noću, ali se hrani i danju nakon oluja, kada kupi male životinje koje su upale u vodu. Mrena se kreće u jatima koja sačinjavaju ribe različitih veličina. Hrane se tako što pretražuju dno i okreću kamenje sa dna, kako bi ispod njih pronašle životinjice. Kada voda počne da se hladi, mrene, kao i šaran, prelaze u fazu mirovanja i povlače se ka najdubljim dijelovima toka. Mrena je riba karakterističnog i lako prepoznatljivog izgleda. Leđa su joj tamnozelena ili braon boje, bokovi tamnozlatni sa nijansom bakarne boje, dok joj je stomak sa dosta žute nijanse.Tijelo mrene je izrazito vretenasto, prekriveno sitnim krljuštima. Glava mrene je karakteristična i po položaju usana odmah ćete shvatiti da se ova riba hrani sa dna. Usta su sa donje strane glave, gotovo ravna sa podlogom. Na usnama mrena ima dva para brčića. Oči su joj sitne. Mrena može porasti i do 8 kg, ali je najčešća lovna težina od 500 g do 1 kg. Mrijesti se od maja do jula. Ženke polažu do 10.000 jajašaca u bistru i hladnu vodu bogatu kiseonikom. Ono što je karakteristično za mrenu je da u tom periodu migrira u salmonidne vode i da se u njima hrani insektima koje pronalazi na dnu ispod kamenja. Treba obratiti pažnju da je ikra mrene otrovna za vrijeme mrijesta i taj se otrov ne može uništiti kuhanjem ili prženjem. Meso mrene je u toku cijele godine ispravno za jelo. Mrena se hrani larvama komaraca, efemerama, trihopterama, biljem i zooplanktonom, mada neće odbiti ni druge vrste životinja koje može naći prevrćući kamenja na dnu.

Škobalj (Chondrostoma Nasus)

Škobalja – Podust – Tintaš – Jatnik – Šljivar – Rijac – Štupser – Skobalj

Škobalj je riba koja se kreće u velikim jatima i hrani se algama i muljem koje skida sa krupnog šljunka. Rasprostranjen je po cijeloj Istočnoj Evropi. Naseljava brze vode u kojima živi sa mrenom, klenom i ploticom. Leđa su mu tamnozelena, bokovi i trbuh srebrnasti, peraja crvenkasta. Tijelo je izduženo. Glava mu je sa karakterističnim usnama, prilagođenim za struganje hrane sa kamenja. Usta su postavljena nadole ispod većeg nosa. Kada je voda bistra treba ga tražiti u glavnom toku, a kada se zamuti prilazi obali i tu traži hranu. Mrijesti se od marta do maja i ženka izbaci u proseku 75,000 jajašaca. Jedinke su spremne za parenje nakon tri godine.
Škobalj je jedna od glavnih hrana mladice. Iako je rado pecana riba, jer se na udici bori sve do meredova, meso mu nije na cijeni. Nakon šest godina, što je pristojna starost za škobalje, naraste do 50 cm, a težina mu može biti i do 1,5 kg.

 

 

LOV ŠKOBALJA

Prije početka pecanja, treba odrediti mjesto gdje ima škobalja i odatle ih privući na željeno mjesto ili ih tu zadržati primamom. Škobalje treba tražiti u dubokim mirnim virovima pored brzaka. Za primamljivanje jata skobalja koristi se alatka “mamac” koja služi za primamljivanje primamama baziranim na hljebu. To je naprava sačinjena od izlivenog olovnog tega od oko 3 kg na koga je montirana pletena mrežica sa otvorima 2×2 cm veličine kese za 2 kg. Iz tega je napravljen i rukohvat koji služi za zabacivanje. Kroz rukohvat se provlači deblji najlon (1 mm) na čijem je kraju plovak od stiropora (prečnika 10 cm) ili plastična flaša koja služi za obilježavanje tačnog mjesta na kome se nalazi primama. Drugi kraj najlona vezuje se na obali malo uzvodno od mamca da bi držao marker na mjestu kako ne bi smetao pri ribolovu. U kruh za primamu treba staviti i crvenu ili narandžastu boju, jer se pokazalo da pecanje bijelim mamcima na crvenoj primami daje najbolje rezultate. U primamu možete dodati i kastere, mesne crvice (žuto, narandžasto ili crveno obojene), komadiće glista, crve brašnare (Tenebrio molitor), pa čak i komadiće kuvanog krompira. Kao primama može se koristiti i mješavina u kojoj se nalaze sljedeći sastojci: mrvice bijelog ili crnog hljeba kao osnova, mljevena golica, mljeveno prijesno sjeme konoplje i mak. Ribarenje je aktivno i štap se uvijek drži u ruci, jer kontra mora biti brža i automatska. Sa lovom se počinje odmah nakon primamljivanja, jer skobalj brzo dolazi na hranjeno mjesto. Udica se namamci sa ružom od hljeba koja se na jednom kraju malo zgnječi i tu se zabode udica. Pored hljebne ruže koriste se i hljebna kuglica, mesni crvići, crvi brašnari, tanka crvena glista, kuhani krompir, kulja i komadić zgrušane krvi. Lovi se tako što se udica zabaci nekoliko metara ispred mamca i kad plovak nailazi u blizinu bove lagano ga navedemo pred samu mrežicu. Ovde je vrlo bitno da nam namamčena udica klizi po dnu, jer se škobalj hrani sa samog dna. Za ovakav ribolov se koriste nešto duži štapovi, od 3,5 do 4 m kratke akcije, ako se lovi sa mašinicom ili 4 do 5 m ako se lovi štapovima bez vođica. Bitno je da su štapovi što lakši, jer je neophodno stalno zabacivanje. Za ovu namjenu pokazali su se dobri karbonski štapovi. Što se plovaka tiče, u praksi su se najbolje pokazali vretenasti plastični ili balza plovci dužine 10 cm i prečnika 15 mm sa plastičnim ili fiberglas antenama i plovci pera, koji nose do 20 g olova. Udice bijele, kovane, veličine 10 do 18. Najlon 0,16 mm sa nosećim podvezom od 0,12 mm zbog velikog kvašenja prilikom čestog zabacivanja. Sa obzirom da se škobalj hrani zelenim algama koje rastu na kamenju ispod vode, lako je pronaći mjesta gdje se kreće, prostim pregledom površine kamenih gromada. Ako na njima ima pravilnih tamnih tragova, skobalj je u blizini. Međutim mnogi tvrde da kada ima dosta algi, kada je voda bista, škobalj ima dosta hrane i vrlo ćete ga teško privoleti da jede vaše mamce. Tada možete probati da pecate na alge kao i ploticu, ali obratite pažnju. Škobalj ne može da čupa alge sa kamenja, već ih struže nosom ili hvata polumrtve, prezrele komade koje nosi struja. Ovi komadi nisu zeleni već mrki, pa njihovo ponašanje i boju treba i vi da oponašate vašom prezentacijom.

Klijen (Leuciscus Cephalus) i Bijeli klijen (Leuciscus Cephalus Albus)

Klen, Kljen

 

Osim sjeverne Skandinavije i ostrva u Mediteranskom moru, klijen naseljava cijelu Evropu. Živi kako u slatkoj tako i u brakičnoj vodi, ali i u Baltičkom moru. Uprkos klijenovoj velikoj sposobnosti prilagođavanja, on ipak najradije naseljava tekuće vode sa tvrdom podlogom. U nizijskim rijekama, najčešće se zadržava ispod brana i zapreka u vodi gdje se hrani. U pastrmskim vodama smatra se nepoželjnim jer proždire plemenitu mlađ i ikru. Klijen se hrani i životinjskom i biljnom hranom. Veliki primjerci se hrane drugim ribama i žabama, čak proždiru i plodove koji padaju sa priobalnog drveća. Uprkos svojoj velikoj proždrljivosti, klijenovi rastu prilično sporo. Sezona parenja im je sa proljeća. U tom periodu mužjaci, pa čak i neke ženke dobijaju tačkice po tijelu, a analno i ventralno peraje postaje im crveno. Ženka polaže između 50.000 i 200.000 jaja. Nakon izvaljivanja, mlađ jede zooplanktone. Mlade ribe se drže u jatima, dok odrasli primjerci žive zasebno. Kreću se tik ispod površine vode, odakle mogu da reaguju na svaku opasnost. Klijenovi su izuzetno stidljive ribe, što posebno važi za starije primjerke.

 

Bijeli klen

U slivu rijeke Neretve jednu od autohtonih vrsta riba predstavlja i bijeli klijen. Karakterizira se razmjerno velikom glavom i širokim ustima. Tijelo je izduženo, valjkasto, pokriveno krupnim krljuštima, a boja leđa je tamnosmeđa. Živi u donjim tokovima rijeka i u jezerima, a relativno dobro se adaptira izmije­njenim ekološkim uvjetima u vještačkim jezerima, što potvrđuje i uvećana brojnost njegovih populacija u ovim ekosistemima. Uglavnom se grupiše u manjim jatima. Period mrijesta ove vrste je od aprila do juna. Mrijesti se na kamenitim lokacijama, što znači da je, u tom pogledu, litofilna riba. Mriješćenje obavlja porciono, što je propraćeno asinhronim sazrijevanjem gonada. Ikra je ljepljiva. Plodnost je relativno velika, zrela ženka polaže 100.000-200.000 jaja na 1 kg tjelesne mase. Spolnu zrelost postiže sa navršenih četiri do pet godina, odnosno pri dužini tijela od 20 cm. Bijeli klijen se hrani pretežno hranom životinjskog porijekla u kojoj dominiraju predstavnici faune dna. Međutim, mlađ ove ribe u ishrani koristi i biljnu hranu. Areal rasprostranjenja bijelog klijena obuhvata i vode Grčke, Albanije i Italije, a na Balkanu naseljava vode Jadranskog sliva: neke rijeke u Dalmaciji, sliv Neretve, Skadarsko, Ohridsko i Prespansko jezero.

LOV KLENA

U proljeće se klijenovi kreću tik ispod površine vode, odakle mogu da reaguju na svaku opasnost. Klijenovi su izuzetno stidljive i oprezne ribe, što posebno važi za starije jedinke. Nije rijetka pojava da oko jata patrolira jedan krupniji primjerak, osmatrajući okolinu. Uplašite li predvodnika, otjeraćete cijelu grupu. Dakle, prilaz vodi je od presudnog značaja za uspješan lov. Budite pažljivi. Najmanja sjenka na vodi, jače trupkanje po obali ili nespretno bačena varalica i jato će nestati u sekundi. Klen je svaštojed i može se pecati na skoro svaki mamac. Možete probati sa sirom, komadom nagnječenog voća, posebno kupinama i dudom, mesnim crvićima, suvom krvi, glistama, skakavcima ili puževima. Tu su i hljebne ruže, durbaci, kocke mesnog nareska i kukuruz šećerac, prirodne i vještačke mušice i živi insekti. Naravno, nećete koristiti sve ove mamce svaki put kad odete u ribolov. Kada je rijeka bistra, hljebna ruža i kukuruz šećerac su se pokazali najboljim. Kada je voda mutna, bolje je koristiti što aromatičnije mamce (crvi, sir ili mesni narezak). Ljeti možete probati i puža. Ukoliko dođe do trzaja, biće to još dok mamac tone. Tu je i korica hljeba slobodno vezana na udicu bez olova za ljetnje, a sa olovom za zimske uslove pecanja. Olovo postavite 5 do 15 cm iznad udice ka štapu. Dobra je ideja da nekoliko najsitnijih olovaca (sačmu) stavite na poseban najlon dužine 10 cm i navežete kao bočni predvez 20cm od udice ka štapu. Najbolji trenutak za klijena je onaj određen promjenom nivoa vode. Često zamućenje vode donosi krupne klijenove na jako aromatičnim mamcima. Doba dana i nije toliko presudno, jer su klijenovi aktivni uvijek. Ipak sumrak daje najbolje rezultate kad se love krupni komadi. Od tehnika možete koristiti lov na “pec”, dubinsku metodu bez i sa hranilicom, varaličarenje i mušičarenje.

lov na pec

Naročito je zanimljiv lov na “pec”, koji je specifičan za manje rijeke i jezera. Pribor koji se koristi može biti sasvim skroman. Dovoljno je imati vitak, lak i brz štap srednje dužine (3-4m), laganu mašinicu sa namotanim najlonom prečnika 0,10-0,20mm (nosivost do 1 kg je u većini slučajeva dovoljna), sasvim mali plovak( 4AAA wagler) i udicu, najbolje veličine oko broja 12, mada u nekim danima, kada su klijenovi izuzetno oprezni, treba ići i na sitnije udice (br. 18 do 20). Da bi plovak brzo ispravio postavite 2-3 olova-sačme odmah pored plovka. Tako ćete dobiti i da mamac što sporije tone. Najuspješniji mamac je skakavac (crni popac), ali se mogu koristiti i drugi krupniji insekti i leptirovi. Pri zabacivanju grublji udar udice sa mamcem i plovka o površinu vode u većini slučajeva skreće pažnju klijena i izaziva ga da zagrize čak i kada nije gladan. Ipak, udar ne smije biti neprirodno jak, jer će otjerati jato. Ako nema udara ribe poslije nekoliko sekundi od zabacivanja, cijeli se postupak ponavlja. Duže čekanje nema smisla, jer klijen uzima mamac u prvih 30 cm od površine. Iako kod zabacivanja ne mora mnogo da se pazi na narušavanje tišine, mjestu za ribolov treba prići što tiše, bez naglih pokreta, naročito ako su klijenovi na površini vode. Kada se zauzme dobra pozicija za zabacivanje, zakratko se sačeka i kada se uvjerite da su klijenovi ostali tu, počinje se lov. Uočavanje jata je velika prednost. Imajte na umu da često nije moguće sagledati ribu u vodi. Kada ribu vidite treba težiti da mamac padne 20-40cm ispred uočenog klijena. Ako na njega krene sitan primjerak ne treba mu dozvoliti da ga on zgrabi, već ga povlačenjem najlona spriječiti u tome.U jurnjavi i otimanju za plijen koje tada nastane udicu obično proguta najkrupniji klijen iz grupe. Kada klijen uzme mamac, prije kontriranja vrh štapa treba spustiti što bliže površini vode. Potezanje treba da bude kratko i dovoljno energično da bi se udica sigurno zabola. Zakačenom klijenu ne treba dozvoliti da se izbacuje iz vode, jer se tada, u većini slučajeva, on uspješno oslobađa udice prije nego što ga izvučemo na obalu. Klijenovi koji se love na ovaj način su teški 100-300 grama. Kapitalci teški i više od 2 kg su daleko rjeđi i oprezniji, ali se i oni ponekad daju prevariti. Čest razlog gubljenja ulova je prekasna kontra. Naime, klijen uzima mamac obično dok još tone. Premeće ga u ustima i ako osjeti otpor odmah ga ispušta. Ovdje mora uslijediti brza kontra. Najveći problem je što u toku tonjenja mamaca, dok struna nije još zategnuta, blagi trzaj kljena nećete ni osjetiti na štapu pa je potrebno dobro paziti na svako i najmanje zatezanje najlona.

dubinska metoda

Na kanalima i drugim uskim vodama trudite se da dosegnete suprotnu stranu obale dugim štapom sa kratkim najlonom. Međutim, na širim vodama i jezerima, dubinski metod nalazi svoju primjenu. Najlon treba da bude nosivosti 1,3 do 2,3 kg. Udica veličine od 8 do 4. Na oko 20 cm od udice ka štapu dodajte još jedno olovo kako bi primorali mamac da leži na dnu. Osnovni princip je da treba da stavite minimalno olova. Dubinski metod lova se primjenjuje za vrijeme većih voda, naročito u proljeće i u kasnu jesen. Kada je voda bistra, možete prihraniti željeno mjesto loosefeed tehnikom mesnim crvićima, konopljinim sjemenom ili kukuruzom šećercem i čekati da se klijenovi pojave pa pecati jednim štapom. Primamljivanje groudbait tehnikom ne daje adekvatne rezultate kod pecanja klijena. Ova napomena vezana za primamljivanje važi i pri pecanju plovkom. Kod mutnih voda, kao i u zimskim uslovima ta varijanta ribolova rijetko uspjeva. Bolje je onda zabaciti više dubinki i čekati ili koristiti metod pecanja sa dva štapa. Jedan zabacite na 4 do 5 m od obale, sa minimalnom količinom olova potrebnom da se mamac nađe na dnu. Koristite pola sardine, durbaka ili krupniju glistu. Na drugom štapu ponudite komadić mesnog nareska ili sira na dlaci i zabacite dalje u glavni tok. Koristite fiksno olovo težine 50 g.

varaličarenje

Nikako ne treba zaboraviti lov klijena varalicom. Ovaj metod se najčešće primjenjuje u popodnevnim satima, kad klijen iz dubine osmatra površinu vode i kada će vašu varalicu brzo spaziti. Vodite varalicu na dubini oko 30 cm. Od varalica treba koristiti voblere od 3 do 5 cm , kao što su Rapale(Countdown i Mini Fat Rap u boji i S, SD, MN, RT, GRT, P, G i u mutnoj vodi GFR, RH, FT i SGT(SLN))*, Ružno pače( BIS, BT, BGI, BS, DOR, BASS)* ili ručno pravljene voblere domaćih autora od 5 cm boje crno-bijele i zlatno-crne. Takođe mogu se koristiti i leptiri veličine 0 do 3 i male kašike, male glavinjare imitacije žaba i riba, tvisteri i šedici veličine 2,5 do 4. Preporuke UK ribolovaca su: River Runt, Wee Frog, Big S, Ondex i Meps Aglia. Zabacujte varalicu nizvodno i poprečno na tok rijeke. Obratite pažnju da se klijenovi nalaze obično pri obali, u sjenci ispod krošnji drveća koje natkrivljuju površinu vode (ako su ta drveća još dud, glog ili trešnja eto objašnjenja zašto se i na ove biljne mamce može uloviti klijen), uz obalu obraslu kupinama ili među potopljenim panjevima i granama. Na ovim mjestima klijen sačekuje svoj plijen bilo da su to ribice, insekti koji slijeću na vodu ili upadaju slučajno u nju ili plodovi koji padaju sa krošnji. Dakle na tom mjestu treba pecati i bacati varalicu. Varalicu po pravilu klijen uzima naglo, odlučno i kratko, obično čim dotakne vodu ili par sekundi nakon toga. Pravovremena kontra je najbitnija.

Moguća su tri scenarija koji vam se mogu dogoditi pri vođenju varalice:

• Bacate varalicu, ona pada, osjećate (a vrlo često čak ni ne osjetite na štapu, već samo vidite da je najlon počeo malo brže da se zateže) blagi trzaj i nastavljate da namotavate. Varalicu dovodite do vode i ponovo zabacujete. Desilo se da je klijen uzeo varalicu još dok tone i dok najlon još nije bio zategnut, te stoga niste ni osjetili trzaj. Klijen je uzeo varalicu, malo je ponio, osjetio otpor, prepoznao da “to” nije za jelo i ispljunuo je. Da bi riješili ovaj problem važi ista napomena kao i kod pecanja plovkom. Posmatrajte najlon još dok tone i na svaki sumljivi pokret najlona najbolje je da kontrirate.

• Bacate varalicu, vodite je kroz vodu, osjećate blag trzaj, kontrirate i ništa. Opet vam je na varalici bio klijen, koji ju je okusio i osjetio da nije za jelo i ispljunuo. Jedino rešenje je da prilikom namotavanja najlon držite uvijek nategnutim, posmatrate vrh štapa i kontrirate odmah pri najmanjem trzaju.

• Treći scenarijo je dosta čest. U toku vučenja osjetite otežanje i pomišljate da je u pitanju trava ili komadić kese. Dovodite varalicu do kraja i primjećujete da je u pitanju klijen. U većini slučajeva ovakav klijen će se pri izvlačenju otkačiti, jer nije dobro zagrizao mamac. I ovdje je jedino rješenje kontra i pri najmanjoj promjeni opterećenja.
Pored vođenja varalice može se na bržim vodama koristiti i tehnika “lerovanja” – zabacivanja nizvodno i zadržavanja varalice na jednom mjestu, koja vibrira pod dejstvom toka vode. Povlačenjem vrha štapa gore dolje mijenjate dubinu , a lijevo desno mjesto varalice.

mušičarenje

Ponekad se za vrijeme sunčanog i toplog dana klijen okuplja na samoj površini vode i tada ga je moguće loviti strimerma i mušicama potezaljkama koje se mogu kombinovati sa voblerima ili leptirovima. Od mušica su se najbolje pokazale imitacije bumbara, kočijaša, zulua i vještice. Umjesto mušice istim principom se može loviti i na malog skakavca (i zelenog i braon) i popca. Kao zamjena za pravi mušičarski pribor može se koristiti i vaser kugla (20 mm sa malom količinom vode u njoj), tanak najlon bez olova i vještačka mušica (zlatna, crni palmer i aleksandra) ili svježe uhvaćeni skakavac ili popac. Na najlon treba rasporediti nekoliko mušica (3-4). Mušice, kao i varalice treba voditi u prvih 30 cm vode. Ne treba ih voditi prebrzo da ne bi poskakivale po površini.