Ono što je donedavno bilo,  a zaprav još uvijek jest tabu-tema – eventualna devalvacija kune – predmet je članka na pollitika.com. Tekst je prilično zanimljiv, jer se bavi iskustvima Poljske koja je devalvirala zlot i uglavnom izbjegla nevolje koje su pogodile druge istočnoevroipske zemlje. Zanimljivi su i komentari gdje se iznose argumenti zašto devalvacija možda i ne bi bila tako dobra ideja za Hrvatsku.

Među brojnim prijedlozima kako da se Hrvatska na što brži i efektniji način izvuče iz krize najmanje popularnosti uživa ono koje se, na prvi pogled, čini najjednostavnijim – devalvacija kune. Svrha tog poteza bi trebala biti poticanje hrvatske proizvodnje, odnosno snižavanje cijena hrvatskih proizvoda na svjetskim tržištima u svrhu njihove veće konkurentnosti.

Međutim, kada je u pitanju taj potez, stječe se dojam da nesklonost prema njemu pokazuju kako oni ozbiljni, odnosno establishmentski ekonomisti, tako i “obična raja”. Dok ekonomiste brine inflacija, koja se od 1980-ih smatra najvećim zlom koje može zadesiti neku ekonomiju, dotle laike užasava jedna mnogo prozaičnija posljedica devalvacije kune. Krediti koje je stanovništvo podiglo u posljednjih desetak i nešto godina su u pravilu sadrže devizne klauzule, odnosno devalvacija kune bi automatski dovela do povećanja rata koje se moraju otplaćivati.

A koliko je ljudi koji su podigli te kredite, odnosno koliko su ti krediti odgovorni za financijkse nevolje u kojima se našla Hrvatska? Sudeći po bijesnim reakcijama na najave devalvacije kune, odnosno pokušaje Sanaderove vlade da “zauzda” pohlepne banke prilikom dizanja kamatnih stopa, osoba vezanih tim kreditima ima jako mnogo.

I, naravno, kada se proklinje Sanader zbog toga što je “pokrao i upropastio državu”, kada se odjednom stvara konsenzus da svaki zaselak ne treba biti jedinica lokalne samouprave i da nam sve one rukometne arene i Pelješki most nisu trebali, malo tko je spreman priznati da nesposobnost današnje vlade da se suoči s financijskom rupom samo svojevrsni odraz iste situacije u kojoj su se našli građani željni uživanja u lijepim i luksuznim stvarima za koje nisu imali volje ili strpljenja proliti odgovarajuću količinu znoja. I sada svi bjesne na Polančeca, Šukera i Kosor, a nitko se ne želi pogledati u ogledalo i vidjeti cvrčka iz basne koji shvaća da je mrav bio u pravu, odnosno suočiti se činjenicom da se cijelo ljeto zabavljao umjesto da marljivo sprema hranu za crne dane.

Zato se jučerašnja kolumna Renata Baretića u Nacionalu itekako treba preporučiti kao jedan od rijetkih primjera kada komentatori ove nesretne hrvatske zbilje imaju hrabrosti reći neke neugodne istine.

Izbori su prošli, Sanader je otišao i – kao što je manjina mogla pretpostaviti – Hrvatska se užurbano kreće prema situaciji koju slikovito opisuje američki izraz o fekalijama i ventilatoru. U ovakvim situacijama je prilično teško razlučiti optimiste od pesimista.

Optimisti su, naime, oni koji u normalnim okolnostima pripadaju teoretičarima zavjere, odnosno koji su uvjereni kako je Sanader otišao samo da bi orkestrirao svoj trijumfalni povratak pred predsjedničke izbore, odnosno da je kriza isprovocirana samo da se “očisti” teren za evropske interese. Pesimisti, pak, vjeruju da je Sanader zbilja zbrisao pod udarom desnice, te da oni koji su ostali vode Hrvatsku u očiglednu propast iz jednostavnog razloga što nemaju pojma kako se izvući iz krize.

Kosor se, doduše, u svom ovom kaousu još uvijek koristi starim propagandnim trikovima. Tako je prvo spominjala “harač” od 5 posto, da bi danas “velikodušno” spustila tu stopu na 3 posto. Tako izgubljeni prihodi bi se trebali nadoknaditi povećanjem PDV-a na 23 posto.

Istovremeno danas ekonomisti kod predsjednika Mesića spominju kako o izlasku iz krize nema govora dok se budžetska rupa ne popuni tiskanjem novca, odnosno izvoz potakne deprecijacijom kune. To, naravno, znači inflaciju, odnosno buđenje zvijeri koja je nekoć teškom mukom bila uspavana 1990-ih.

Sudeći po bombi na šibenskoj Rivi, nije isključeno da će uz inflaciju ova ekonomska kriza probuditi još koje uspavane zvijeri 1990-ih.

Početkom 2008. napravio sam jednostavnu verziju misery indeksa za Hrvatsku. Ovo je najnoviji indeks sa podacima za sve mjesece osim Prosinca. Više o indeksu i prijašnji graf je u tom starijem postu. Primjetite da smo početkom 2008. ušli u teritorij iznad 20 bodova i za veći dio godine ostali tik uz ili malo iznad, ponajviše “zahvaljujući” stopi inflacije. Inflacija je počela opadati krajem godine, pa se indeks spustio i vratili smo se na manje-više isto sa kraja 2007. No, sada možemo očekivati veći porast nezaposlenosti i od sezonski uobičajenog pa je povratak u 20+ teritorij vjerojatno neminovan, tj. pogoršanje, a ne poboljšanje je iza ugla. (Ovo je samo jednostavna verzija indeksa.)

Ja man būtu mašīna, es drošvien nīdētu par to, ka naftas cena ir kritusies no ~140dolāriem par barelu līdz 80 dolāriem par barelu (apmēram 45%), bet redz cena dīzeļdegvielai Statoilā ir kritusies no maksimālā ~0,88Ls  tikai līdz 0,75-0,77Ls (~15%), kas, protams, nav īsti godīgi. Bet ir arī jāsaprot, ka algas jau darbiniekiem nesamazinās un peļņas apjomu samazināt arī negribas. Tāda jau viņa ir tā ekonomika. Un īstenībā man ir vienalga, līdz brīdim, kad atkal veikalā nāksies teikt: “Jopcik, atkal [ievietojiet produkta nosaukumu] kļuvis dārgāks!”

p.s. par tām degvielas cenām varētu bišk kļūdīties, jo redzu tās tikai braucot garām nevis to atspulgu savā makā

Ja sam na kao nekom odmoru/godišnjem, pa zato blog stagnira – baš kao i ekonomija. Ali ipak da se javim da sam živ. Inflacija me nije ubila još. Inflacija je bila glavna tema u zadnjih 10 dana, a to će biti glavna tema opet, sada kad se Vlada vratila sa odmora. Danas već na konferenciji za novinare.

Evo ovdje asortiman linkova iz medija o hrvatskoj inflaciji – za one koji nisu dosta toga pohvatali. Uglavnom su izašli nakon zadnje objave o 8.4% inflacije za Srpanj, sa pogledom na Kolovoz i ostatak godine, no ima i nešto starijih. Mislim da Rohatinski ima malo populistički ton u posljednim izjavama, ali moguće sa ciljem utjecanja na očekivanja.

Srpanjska inflacija otvara novi val sindikalnih kritika upućenih Vladi 12.8.
Pogađa nas nezapamćena inflacija - 14.8
Rohatinski: Vlada mora hitno obuzdati inflaciju – 16.8.
Državne tvrtke krive za inflaciju 19.8.
Rekordi inflacije i dobre vijesti 18.8.
Jakovčević: Rohatinski zbog cijena hrane prozvao Todorića, a cijena nafte je proizvod špekulacija 18.8.
Rohatinski: Nafta se u Hrvatskoj tretira kao da je u Ininom vlasništvu 18.8.
Nadan Vidošević predstavio svoje rješenje za inflaciju u Dnevniku HTV-a 19.8.
Komentar Ratka Boškovića: Sadašnja je inflacija u nas neizbježna i korisna 25.8. (LINK na studiju koju Bošković komentira)
Inflaciju mogu spustiti jedino strukturne promjene 23.8.
Lovrinčević Vladi: Odgodite poskupljenje plina 24.8.
Komentar Šajatovića: Inflacija neće prestati sama od sebe, kako tvrdi hrvatska Vlada 21.8.
Hrvatsku inflaciju pogurao rast plaća 17.7.
PLAĆE NISU JEDINI GENERATOR INFLACIJE - SSSH 18.7.

Visupirms gribēju pateikt lielu paldies tiem komentētājiem un rēķinātājiem, kas patiešām kvalitatīvi un plaši apstāstīja savu viedokli. Pats teksta uzdevums tapa kā forma, lai cilvēki vairāk saprastu un izprastu inflācijas, ienesīguma, aizdevumu procentu likmju sakarība (vai nesakarības). Uzdevums par Rūķīti un Mežikiem man šķita patiešām saistoša forma kā izklāstīt manu viedokli.

Liekā informācija teksta uzdevumā.

Devalvācijas risks – es to ieliku apzināti, lai tie, kas pieiet tīri no matemātiskā viedokļa domātu ko ar to iesākt un kur lielietot. Matemātiķiem tā parasti ir – ja uzdevumā ir kāds lielums, tad tam noteikti kaut kur vajadzētu parādīties. šoreiz tas tā nebija. Risks dzīvē pastā visās jomās… risks, ka Rūķītis ies bojā un ģimeni atstās ar parādiem un bez uzkrājumiem arī pastāv…

Ekonomiskie secinājumi.

Ģimenes labklājības līmenis strauji kritīsies. Ņemot vērā salīdzinoši augsto inflāciju, kas tuvākajos gados “apēdīs” rūķīša spēju pabarot ģimeni un spēju atlikt plauktā naudiņu.

Ja mēs paskatamies Rūķīša algu pēc 10 gaidem un vidējās cenas pēc 10 gadiem, tad sanāk, ka Rūķīša ienākumi pret cenām būs samazinājušies par 15%. Aprēķins – Dzīves līmenis: 155/182 = 85% no šodienas. Tādējādi:

Balstoties uz maniem aprēķiniem Rūķītim vajadzētu patiešām sākt uztraukties par savu finansu situāciju, jo pēc maniem aprēķiniem Rūķītis pēc 10 gadiem būs parādos līdz ausīm (vismaz viena gada ienākumu apmērā) un turpinās aizņemties ik mēnesi.

Pilnīgi noteikti es piekrītu Sniegbaltītei, ka ģimenei ir jāatsakās no jelkādiem liekiem uzdevumiem.

Analīze un situācija katru gadu:

• Apzīmējam ar X Rūķīša šā brīža alga Mežikos/mēnesī.
• Izdevumi ģimenes pabarošanai = 0,9 X (jo zināms , ka ar 90 % viņš spēj ģimeni pabarot)

1. gads

1. Kopējie gada ienākumi 12X Mežiki
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai: 0,9 X * 12 = 10,8
3. Uzkrājumi gada beigās = 2,28 X

• Rūķītis bija uz gadu noguldījis savus iekrātos x latus depozītā un šobrīd viņam ir par 8% lielāki, jeb 1,08X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumam ir pievienojis vēl 10% jeb 12X*0,1 = 1,2X

2. gads

1. Kopējie gada ienākumi 12,6X Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai: 0,9 X * 1,18 (inflācija) x 12 mēneši = 12,74X
3. Uzkrājumi gada beigās = 2,46X – 0,14X = 2,32 X

• Rūķītis bija uz gadu noguldījis savus iekrātos 2,28X latus depozītā un šobrīd viņam ir par 8% lielāki, jeb 2,46X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko (vēl jo vairāk, viņam nācās no drauga aizņemtiet 0,14X (skat. gada kopējie ienākumi un izdevumi), ko gada beigās no saņemtās depozīta naudas arī atdeva.

3. gads

1. Kopējie gada ienākumi 13,89X Mežiki (pieauguši par vēl 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai: 0,9 X * 1,13 (inflācija) x 12 mēneši = 15,55X
3. * Uzkrājumi gada beigās = 1,45X – 1,66X = -0,21 X (Draugs atsakās aizdot, jo neredz, ka Rūķītis varēs atdot, tādēļ Rūķītis dodas uz banku un paņem aizņēmumu par trūkstošo summu Evrikos lai norēķinātos ar draugu)

• Rūķītis bija uz gadu noguldījis savus iekrātos 1,34X latus depozītā un šobrīd viņam ir par 8% lielāki, jeb 1,45X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko (vēl jo vairāk, viņam nācās no drauga aizņemtiet 1,66X (skat. gada kopējie ienākumi un izdevumi), ko gada beigās no saņemtās depozīta naudas arī atdeva.

* Papildināts: Izskatās, ka manos aprēķinos ir ieviesusies neliela kļūda un 3. gada beigās uzkrājumiem vajadzētu būt apmēram 2x (nevis negatīvam). šobrīd man nav laika pārrēķināt, bet domāju ka uz rītdienu izlabošu tālākos aprēķinus.

4. gads

1. Kopējie gada ienākumi 14,59x Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai:  16,17X
3. Uzkrājumi gada beigās = -0,22X – 1,58X = -1,8X

• Rūķītis bija uz gadu aizņēmies 0,21x un ņemot vērā Evriku procentu likmi 6% un to, ka viņam nebija naudas lai sāktu maksāt kredītu, tad parāds gada beigās bija jau 0,22 X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko, vēl jo vairāk, viņam nācās aizņemties papildus līdzekļus no bankas – palielināt kredītlīniju par 1,58x

5. gads

1. Kopējie gada ienākumi 15,32x Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai:  16,82X
3. Uzkrājumi gada beigās = -1,25X – 1,5X = -2,75X

• Rūķītis bija uz gadu aizņēmies 1,18x un ņemot vērā Evriku procentu likmi 6% un to, ka viņam nebija naudas lai sāktu maksāt kredītu, tad parāds gada beigās bija jau 1,25 X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko, vēl jo vairāk, viņam nācās aizņemties papildus līdzekļus no bankas – palielināt kredītlīniju par 1,5x

6. gads (bērniem jāiet skolā)

1. Kopējie gada ienākumi 16,09x Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai: 17,49X
3. Uzkrājumi gada beigās = -2,92X – 1,4X – 6X = -10,32X

• Rūķītis bija uz gadu aizņēmies 2,75x un ņemot vērā Evriku procentu likmi 6% un to, ka viņam nebija naudas, lai sāktu maksāt kredītu, tad parāds gada beigās bija jau 2,92 X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko, vēl jo vairāk, viņam nācās aizņemties papildus līdzekļus no bankas – palielināt kredītlīniju par 1,4x
• Jāaizņemas nauda lai bērni varētu studēt. Kā jau plānots, tad ir nepieciešami 6X.

7. gads

1. Kopējie gada ienākumi 16,9x Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai: 18,19X
3. Uzkrājumi gada beigās = – 10,94X – 1,29X = -12,23X

• Rūķītis bija uz gadu aizņēmies 10,32x un ņemot vērā Evriku procentu likmi 6% un to, ka viņam nebija naudas, lai sāktu maksāt kredītu, tad parāds gada beigās bija jau 10,94 X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko, vēl jo vairāk, viņam nācās aizņemties papildus līdzekļus no bankas – palielināt kredītlīniju par 1,29x

8. gads

1. Kopējie gada ienākumi 17,75x Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai:  18,92X
3. Uzkrājumi gada beigās = – 12,96X – 1,17X = -14,13X

• Rūķītis bija uz gadu aizņēmies 12,23x un ņemot vērā Evriku procentu likmi 6% un to, ka viņam nebija naudas, lai sāktu maksāt kredītu, tad parāds gada beigās bija jau 12,96 X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko, vēl jo vairāk, viņam nācās aizņemties papildus līdzekļus no bankas – palielināt kredītlīniju par 1,17x

9. gads

1. Kopējie gada ienākumi 18,63x Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai: 19,67X
3. Uzkrājumi gada beigās = – 14,97X – 1,04X = -16,01X

• Rūķītis bija uz gadu aizņēmies 14,13x un ņemot vērā Evriku procentu likmi 6% un to, ka viņam nebija naudas, lai sāktu maksāt kredītu, tad parāds gada beigās bija jau 14,97 X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko, vēl jo vairāk, viņam nācās aizņemties papildus līdzekļus no bankas – palielināt kredītlīniju par 1,04x

10. gads

1. Kopējie gada ienākumi 19,56x Mežiki (pieauguši par 5%)
2. Gada izdevumi ģimenes pabarošanai: 20,46X
3. Uzkrājumi gada beigās = – 16,97X – 0,9X = -17,87X

• Rūķītis bija uz gadu aizņēmies 16,01x un ņemot vērā Evriku procentu likmi 6% un to, ka viņam nebija naudas, lai sāktu maksāt kredītu, tad parāds gada beigās bija jau 16,97 X
• Rūķītis no sava attalgojuma uzkrājumiem nav bijis spējīgs pievienot vairs neko, vēl jo vairāk, viņam nācās aizņemties papildus līdzekļus no bankas – palielināt kredītlīniju par 0,9x

Secinājumi:

1. Rūķītis principā 10..15 gadu laikā bankrotēs… arī, ja šobrīd sāks pamazām uzkrāt…

2. Lai izvairītos no bankkrota, Rūķitim ir nepieciešams palielināt ģimenes ienākumus straujāk nekā 5% gadā… līdz ar to ir jāstrādā vairāk, efektīvāk vai aŗi jāiesaista sieva ogu lasīšanā.

3. Lai izvairītos no bankrota Rūķītim pat nepietiek ar uzkrājumiem… viņam pie tā visa vēl ir nepieciešams būtiski samazināt izdevumus. Acīmredzot kritiski jāpaskatās uz to kur nauda tiek tērēta.

4. pilnīgi noteikti Rūķītis nevar atļauties pirtiņu šobrīd.

5. Iespējams, ka Rūķītis nevarēs atļauties laist bērnus maksas skolā… vai arī būs jāmeklē citi veidi kā apmaksāt mācības.

Ko es ar to visu gribēju pateikt?

Paskatieties avīzēs un žurnālos. Paskatieties spogulī. Paskatieties uz vecākiem un draugiem. Vai nemani kādu Rūķīti? Vai joprojām tu domā, ka Rūķītim nav izdevīgi krāt, bet noteikti nauda ir jāiztērē kamēr inflācija nav apēdusi?

Ar šo uzdevumu es gribēju pierādīt, ka uzkrājumu ienesīgums un inflācijas cipars nav savā starpā saistīti. Liela inflācija nav arguments tērēt naudu/uzkrājumus utt rezerves…

(c) Vigants

Glavni ekonomist ZABAe i to-the-point-guy Goran Šaravanja iz nedavnog intervjua za Poslovni Dnevnik.

Je li u tom pravcu potrebno restrukturiranje brodogradilišta?
- To je jedno od ključnih pitanja. Bitno je restrukturiranje. Ovaj model nije dobar – hrvatski porezni obveznici su do sada platili više od dvije milijarde eura brodogradilištima. Način na koji državna brodogradilišta funkcioniraju nije više održiv. Reforma brodogradilišta ne znači nužno nestanak te industrijske grane. Nemamo prostora za pregovaranje i odugovlačenje. Ako Vlada da još jednu financijsku injekciju, povećat će se proračunski deficit i moglo bi se narušiti zasad dobro raspoloženje investitora prema Hrvatskoj.

Mislim da je ovo fin način za iskazati jednu nepoželjnu istinu o brodogradnji i iskrivljenom ekonomskom stavu u Hrvatskom društvu – gubitci u Hrvatskoj su socijalizirani, dok je profit uvijek privatan. Podsvjesno javnost to vjerojatno i zna, ali tek kad bi to stvarno shvatila bilo bi “jao si ga meni” za političare.

Je li tržište rada pripremljeno za takvo restrukturiranje?
- Zamislite da su brodogradilišta poslovala efikasnije i da se taj novac koristio drugdje. Ako tako postavite pitanje, možemo samo zamisliti bi li stopa nezaposlenosti bila tako visoka. Zbog sadašnjeg stanja hrvatska brodogradilišta u privatizaciji, o kojoj se govori, sigurno ne bi postigla dobru cijenu. Ipak, bio bih sretan kada bi se sva brodogradilišta moglo privatizirati, jer bi to značilo da smo ih uspjeli postaviti na zdrave noge i da privatni investitori tu vide priliku.

Javnost i političari uvijek razmišljaju o onome što jest ili što će se neminovno dogoditi. Čim gore, to se više koncentrira na tom događaju + medijski spin i pomama za lošim vijestima samo stvaraju opaki krug. Ekonomisti razmišljaju o onome što je moglo i može biti – propuštene prilike i oportunitetni troškovi. Problem je da javnost, u funkciji birača, i naravno političari ne žele razmišljati o tome što je moglo biti. Jednostavno je neugodno.

Što učiniti da se smanje inflatorni pritisci?
- Smanjenjem javne potrošnje smanjila bi se potražnja. Prvi signal će biti rebalans proračuna. Država može pridonijeti reformama kojima bi se usporio rast rashoda. Evidentno je da se reforme ne mogu provesti preko noći, no potrebno je više hrabrosti. Neke reforme nisu ugodne, ali ih je nužno provesti zbog nas samih.

Ja sam bio slikovitiji neki dan. Da se citiram …. “Za to treba vizija i politički …um… cohones.”

(O brodogradnji dolazi jedan veći post, nadam se za koji dan, prije leta.)

Ako se stopa inflacije ne stabilizira, ili bolje rečeno ako se ne počne nazirati njeno smanjenje, HNB će dodatno pooštriti mjere na strani ponude i potražnje. Zbog prodaje INE, Rohatinski očekuje aprecijacijski pritisak na kunu (vs. euro) i HNB će dozvoliti tu dodatnu aprecijaciju kune. Razlog tome je da po zakone sve transakcije moraju biti obavljene u kunama, pa će strani kupac INE privremeno snažnije povećati potražnju za kunama.    Na strani potražnje HNB bankama priprema dodatno smanjenje limita kreditiranja, na 0.75%. Članak iz današnjeg Glasa Istre.

GUVERNER HRVATSKE NARODNE BANKE ZA JESEN NAJAVLJUJE INTERVENCIJU NOVIM RESTRIKTIVNIM MJERAMA ZA OBUZDAVANJE RASTA CIJENA

Rohatinski protiv inflacije još jačom kunom

Ukoliko se inflatorni pritisci nastave, planiramo dodatno smanjiti mjesečni limit rasta plasmana banaka sa sadašnjih jedan na 0,75 posto, a ne isključujemo ni mogućnost da kuna dodatno ojača, poručuje guverner HNB-a Željko Rohatinski.

ZAGREB -

Ukoliko se inflatorni pritisci nastave, moguće je da Hrvatska narodna banka na jesen intervenira novim restriktivnim mjerama, najavio je guverner HNB-a dr. Željko Rohatinski. Kaže da će, bude li potrebno, HNB poduzeti restriktivne mjere i na strani ponude i na strani potražnje.
- Potencijalna mjera na strani potražnje jest dodatno smanjivanje mjesečnog limita rasta plasmana banaka sa sadašnjih jedan na 0,75 posto, a što se tiče ponude, ne isključujemo mogućnost da kuna dodatno aprecira, ističe Rohatinski. Na pitanje koja je to razina inflacije koja bi poslužila kao okidač za nove restrikcije, odnosno za daljnje prepuštanje kune aprecijacijskim pritiscima na tržištu, Rohatinski kaže da točke intervencije nisu određene, niti je još donesena konačna odluka. Međutim, HNB prati kretanja na tržištu i sukladno tome će reagirati.

Prodaja Ine prilika za jačanje kune

Glavni razlog zbog kojeg se središnja banka protiv inflacije bori jačanjem domaće valute jest činjenica da time uvoz postaje jeftiniji, što povećava konkurenciju na domaćem tržištu, a to onda koči daljnje podizanje cijena. Također, jačanjem domaće valute ublažava se i uvezena komponenta inflatornih pritisaka. Iako je guverner početkom godine kazao da ne bi bilo dobro da tečaj padne ispod 7,25, sezonski pritisci već su ga spustili na oko 7,22 kune za euro, a očekuje se da bi na tečaj u pravcu jačanja kune ključno mogao utjecati daljnji tijek prodaje Ine. Po zakonu se sve transakcije moraju provesti u kunama, pa će inozemni kupac (očekuje se MOL-ova ponuda), da bi kupio Inine dionice, prvo morati svoje devize konvertirati u kune.
To će naravno povećati potražnju za kunama i djelovati na jačanje domaće valute. S obzirom na to da se »ne isključuje mogućnost da kuna dodatno aprecira«, u takvom scenariju HNB će tečaj neko vrijeme naprosto prepustiti tržištu, točnije – aprecijacijskim pritiscima, ili se barem neće specijalno truditi da ih već u startu suzbije deviznim intervencijama. Što je nova donja granica tečaja, odnosno do koje će se razine aprecijacijski pritisci tolerirati, Rohatinski nije želio komentirati, uz obrazloženje da je to diskrecijsko pravo središnje banke.

Pritisak na rast kamata

Što se tiče restrikcija na strani potražnje, odnosno dodatnog smanjivanja kreditnog limita s jedan na 0,75 posto mjesečno (s 12 na devet posto godišnje), to bi moglo dodatno povećati šansu za rast kamata u drugoj polovici 2008. Kamate zapravo konstantno potiho rastu, barem one efektivne, jer banke postupno postrožuju uvjete dobivanja kredita, skraćuju rokove povrata, povećavaju potrebne hipoteke, a neke recimo javno ni ne objavljuju odluke o povećanju kamata ako se one odnose samo na nove kredite, a ne i na postojeće.
Bankari ne žele komentirati konkretne mjere HNB-a, ali je jasno da daljnje stezanje u sferi ponude, uz istu potražnju, povećava cijenu. No, budući da postoje neke naznake da se i potražnja usporava (pogotovo kod stambenih kredita), pritisak na rast kamata možda ipak neće biti toliko značajan.

Aneli DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ

Činilo se kao da će Europa (euro-zona) izbjeći ekonomski “napad” iz Amerike i proći najgori dio globalnog usporavanja. Možda, ali znakovi za sada ukazuju da to neće biti baš tako. Sa ekonomijom od oko $12.2 bilijuna, euro-zona je druga po veličini nakon Američke. Da li će upasti u recesiju ili “samo” tvrdo pasti još se ne zna. Po nekim analitičarima, upravo je izgledno da će EU pasti u recesiju, dok će se Američka polako i otegnuto izvući ili je za dlaku izbjeći. Po drugima, Američka je već u recesiji koji mjesec. Recimo da je priča jednostavna: Od 2001. najveće ekonomije Njemačka i Francuska su bile potištene. Male zemlje, Irska i Španjolska su izvlačile Europu izvozom u Britaniju i van europe, te nekretninskim boom-om. Sada se nekretninski boom preokrenuo, jaki euro smanjuje izvoznu konkurentnost, Britanija i Amerika su rastom gdje su Njemačka i Francuska bile većinu ovog desetljeća + kreditna kriza + nafta od $140 + neugodna inflacija.

• Britanski mjehur na tržištu nekretnina je prsnuo. Prodaja kuća je na najnižem levelu u posljednjih 30 godina. Stopa inflacije od 3.8% najviša u posljednjih 10 godina. (Visoka inflacija dok cijene kuća padaju?) Kao i drugdje u Europi povjerenje potrošača je nisko. Britanija je najveća europska ekonomija van 15-članske euro-zone.
  
• Mjehur nekretnina je prsnuo i u Irskoj i zemlja se nalazi na rubu recesije. Cijene kuća su pale otprilike 15% ove godine uz predviđanje da će padati sve do pošetka sljedeće. Iako su neki drugi djelovi ekonomije dobri, izvoz primjerice, pad cijena na tržištu nekretnina je toliko velik da je izbrisao rast drugdje. Zapravo, Irski Economic and Social Research Institute predviđa kontrakciju gospodarstva ove godine od 0.4 posto, naspram rasta od 4.5% 2007. U prvom kvartalu BDP je pao 1.5%.
  
• U Španjolskoj je građevinska tvrtka Martinsa-Fadesa, sa imovinom od €10.8 milijardi objavila bankrot i tako postala najvećom žrtvom prskajućih europskih nekretninskih balona (porast cijena nekretnina u Americi u usporedbi sa euro-zonom je bio blag) i najvećom poslovnom propašću Španjolske. Groupa MF posjeduje najveću izgrađenu površinu u Španjolskoj, 28 mil. četvornih metara i posjeduje 170,000 jedinica u izgradnji. Ni prva ni zdanja koja je propala sigurno. Građevinski boom je nestao.
  
• Njemački izvoz pati zbog jakog eura i slabe amerike, a potrošači su najneraspoloženiji od 1991. I Francuski potrošači, dugo stup potražnje euro-zone, su neraspoloženi. Najslabije raspoloženi od 1987.

Više o Španjolskoj Martinsa-Fadesa grupaciji, Njemačkoj, Francuskoj u WSJ članku niže. I NYT ima slični tmurni outlook.

Spain, Ireland and Denmark are either in a recession or on the brink. Italy is stagnating. France is weakening fast. And Germany, the sturdy locomotive of European growth, is suddenly faltering — dashing most residual hopes that Europe could escape the upheaval in the United States.

Just a few weeks ago, Europe thought it could escape the worst of the global slowdown. Now it looks like the euro zone, the world’s second-largest economy, is headed for a hard landing and perhaps recession, compounding growth troubles around the world.

On Tuesday, Spain suffered its largest-ever business failure as construction group Martinsa-Fadesa SA, a company with assets of €10.8 billion, or about $17.17 billion, filed for bankruptcy protection, making it the biggest victim so far of Europe’s bursting real-estate bubbles. That same day, the euro, boosted by the central bank’s inflation-fighting efforts and fears of financial-sector fragility in the U.S., briefly reached a record high of over $1.60, posing a further threat to Europe’s export sector. And an index of investor sentiment in Germany, Europe’s biggest economy, fell to its lowest level since the recession of the early 1990s.

The rising risk of recession in Europe shows that despite the strength of emerging markets such as Russia and China, the economic downturn that began in the U.S. last year is spreading to other regions. That is battering hopes that the global economy might have “decoupled” just enough from America’s that the rest of the world could ride out a U.S. slump relatively unscathed.

One sign that many investors no longer believe in decoupling: Stock markets in Europe and Asia tumbled Tuesday in the wake of the U.S. government’s rescue package for mortgage behemoths Freddie Mac and Fannie Mae. Analysts say investors fear the rescue indicates that troubles in the U.S. are severe and will hit economies elsewhere. In Tokyo, shares in Sumitomo Mitsui Financial Group, Japan’s largest bank by market value, fell 6.1%, helping to send the Nikkei 225 Stock Average Index down 2% to a three-month low. London’s FTSE 100 index fell 2.4% to 5171.9.

Europe’s banking and property sectors are increasingly feeling the fallout from the housing-market and financial-sector turmoil across the Atlantic. Although Europe had little subprime lending of its own, many European banks lost money on U.S. mortgage-related securities, causing bank funding costs to rise and forcing banks to rein in their property lending at home.

Earlier this year, the euro zone’s $12.2 trillion economy, second in size only to America’s, was looking fairly solid. Exports to emerging markets and business investment were healthy, especially in Germany, the zone’s largest single member economy. French household spending, a longtime source of growth, hadn’t sputtered. Spain’s red-hot housing market was cooling off gradually. The European Central Bank remained relatively optimistic about the bloc’s prospects. And Europe’s main stock markets began recovering, driven by hopes the Continent would weather the global storm.

But since mid-May, the European stock markets have slid. “All of the sources of growth are in trouble. It’s not clear where the recovery is going to come from,” says Michael Hume, European economist at Lehman Brothers who believes there’s a 40% chance of an outright recession in the euro currency area this year.

The critical change has come in Germany. Stung by the strong euro and rising costs, Germany’s previously booming manufacturers have suffered declining new orders for six months in a row. Blue-chip companies including engineering giant Siemens AG, consumer-goods maker Henkel AG and printing-machine maker Heidelberger Druck AG have all announced large-scale job cuts lately, blaming problems including the high euro, raw-material prices, slower global growth and the credit-market mess that has shaken confidence on both sides of the Atlantic. A stronger euro makes goods priced in the currency more expensive for buyers in the U.S. and other nations.

“I’m asking myself: Which markets are still functioning?” says Rainer Hundsdörfer, director of Michael Weinig AG, a midsize German company that makes wood-processing machines used to build furniture and fittings. He says new orders from the rest of Europe “are crumbling,” weak business in the U.S. has been made worse by the high euro, and many customers in Asia and Latin America have stopped investing in new machines because they rely on exports to the slowing U.S. economy. A backlog of orders is keeping the company busy for now, but 2009 could be a difficult year, Mr. Hundsdörfer says.

French consumer spending, once a pillar of the euro zone’s domestic demand, is also faltering on rising inflation and a weakening housing market. In June, French consumer confidence hit its lowest point since the national statistics office INSEE began tracking the measure in January 1987.

Gradual Slowdown

The ECB continues to predict the 15-nation euro zone will suffer only a gradual slowdown. At a news conference earlier this month, President Jean-Claude Trichet admitted second-quarter euro-zone growth would disappoint and warned “the third quarter will probably not be particularly flattering either,” but stressed the bloc’s “sound” fundamentals. The bank’s official forecast is that the euro-zone economy will “trough” in the second quarter and expand by around 1.8% this year and 1.5% next year.

“They are wrong,” says Olivier Gasnier, economist with Société Générale in Paris, who predicts the euro zone will grow by only 1.1% this year — thanks mainly to a first quarter whose strength probably won’t be repeated — and an anemic 0.4% next year.

And some economists believe the ECB’s emphasis on fighting inflation could worsen the downturn. While the U.S. Federal Reserve has cut its key rate by 2.75 percentage points since September, the ECB has focused on the inflationary threat of rising commodity prices, and raised its key rate by a quarter percentage point to 4.25% earlier this month.

In the period after 2001, the last time Germany and the euro zone’s core economies suffered a downturn, Spain, Ireland and other booming smaller economies helped pick up the slack. The U.K. — the biggest European economy outside the euro zone — sucked up imports. As a result, the euro zone avoided recession and began a recovery that lasted until now.

But this time, the U.K. is in bad shape, with its housing market falling sharply and inflation rising fast. Data out Tuesday showed U.K. inflation at 3.8% in June, up from 3.3% and well above expectations. The Spanish housing sector is in a deep slump, and the country’s construction-dependent economy is expected to enter a recession this year, ending a decade of strong growth. Spanish house prices fell by 0.1% in the second quarter of this year, logging their first quarterly decline in nearly a decade.

Martinsa-Fadesa’s debts outstanding of €5.2 billion make its filing for creditor protection the largest ever in Spain. The building giant’s demise is expected to send shock waves through a real-estate sector buffeted by plummeting home sales and tighter bank lending ushered in by the U.S. crisis. In 2006, Spain built more than 700,000 houses — more than Germany, France and the U.K. combined — and investment in housing made up nearly 10% of gross domestic product. But the boom peaked last year, and Spanish home-sales transactions fell by 32% in the first quarter, compared with a year earlier. In May, Spain’s unemployment rate stood at 9.9% — the highest in the euro zone — up from 8.6% at the end of 2007.

Lining Up at the Doors

At the Águeda Díez jobless-claims center in Madrid’s Carabanchel district, the unemployed are lining up at the doors from 5 a.m. every morning, according to an official who declined to be identified. “We can only attend to 300 a day. Hundreds are being turned away,” the official said. The district is home to many immigrants who found, then lost, jobs in Spain’s construction sector.

The accelerating problems in Spain’s property market signal a new and potentially more-worrisome chapter for European banks: On top of losses tied to U.S. securities markets, slowing economies and housing markets back home could now force banks to set aside yet more money to cushion against losses. That could crimp lending and lead to a spiraling downturn in Europe, economists say.

Several large Spanish banks stand to take big hits from the collapse of Martinsa-Fadesa. Banco Popular Español SA says it has provisioned €100 million against possible loan losses. Savings bank Caja Madrid says it had lent the company €1 billion, and La Caixa says it had loaned €700 million. Fear of lending losses in Spain could further drive up borrowing costs in Europe’s troubled interbank-lending market.

Moves by Swiss regulators to increase capital requirements, meanwhile, could force that country’s two biggest banks — UBS AG and Credit Suisse Group — to shrink their balance sheets significantly, analysts at Morgan Stanley said this week. More banks also are expected to cut their dividends.

Write to Marcus Walker at marcus.walker@wsj.com¹, Joellen Perry at joellen.perry@wsj.com² and Jonathan House at jonathan.house@dowjones.com³

I tako je inflacija na godišnjoj razini u Lipnju na “neugodnih” 7.6% ….. ako slučajno niste primjetili.

Graf uz objašnjenje via Privredni Vjesnik.

I na rast inflacije na godišnjoj razini najviše je utjecao rast cijena prehrane i cijena prometa.

Cijene prehrane, koje u strukturi indeksa potrošačkih cijena imaju i najveći udio, od gotovo 30 posto, u lipnju ove u odnosu na lipanj prošle godine više su za 14 posto. Pritom se najveći rast bilježi kod cijena ulja i masti, za 32,6 posto, voća, za 28,9 posto, kruha i žitarica, za 18,8 posto, te mlijeka, sira i jaja, za 17,1 posto.

Cijene prometa u lipnju ove godine u odnosu na lipanj prošle godine više su za 10 posto, na što je najviše utjecao rast cijena goriva i maziva za osobna vozila koje su na godišnjoj razini više za 22,5 posto.

Statistika na godišnjoj razini bilježi rast cijena ugostiteljskih usluga za 6,6 posto, stanovanja, vode, energije, plina i drugih goriva za 5,9 posto, zdravstva za 5,5 posto, alkoholnih pića i duhana, te pokućstva i opreme za kuću za 5,3 posto, odjeće i obuće za 2,8 posto, obrazovanja za 2,6 posto, rekreacije i kulture za 1,9 posto.

Pad cijena po glavnim skupinama potrošnje na godišnjoj razini, u lipnju ove u odnosu na lipanj prošle godine, zabilježen je jedino kod komunikacija i to za 1,3 posto.

Najveći “krivac” je rast cijena hrane. Dogovorna ekonomija je kriva paradigma. Ne vrijedi u svijetu odraslih.

Cijene industrijskih proizvoda pri proizvođačima služe kao predkazatelj buduće stope inflacije pri potrošačima. Cijene pri proizvođačima u Lipnju (industrijski PPI) na godišnjoj razini, bile su 9.6% više. U svibnju industrijski PPI je bio viši za 8.7% na godišnjoj razini. U prerađivačkoj indistriji najbrži rast je zabilježen u sektoru koksa i naftnih derivata (41.6%) te sektoru hrane i pića (11.3%). Cijene električne energije, plina i vodoopskrbe zabilježile su isti rast već tri uzastopna mjeseca (5.9%).

Prospekt za Srpanj nije dobrodošao, kao što analitičari predviđaju. Plafon na cijene plina i struje ističe u Srpnju. Cijena struje će porast za 20tak %.

Globalna i okolna inflacija u dužoj vremenskoj perspektivi. (NMS znači New Member States Europske Unije)

Dan Porezne Slobode u Hrvatskoj ove godine pada dan poslje velike Hrvatske pobjede nad Njemačkom, 13.6. Ništa novog, a i ništa dobrog. Hrvatski porezni teret je i dalje težak i olakšanja ima malo. (Povećanje neoporezivog djela dohotka će se uzeti u obzir tek u sljedećoj godini.) Usporedno sa mnogim drugim državama, stojimo dosta loše. Dan porezne slobode se dočekuje u prosjeku negdje tokom Svibnja, možda polovicom Svibnja. U Hrvatskoj se radi cijelih mjesec dana duže za državu, ove godine, čak duže nego prošle. Nacional ima članak o DPS, a Mirjana Hrga u 10 do 8 je razgovarala sa Natašom Srdoč u vezi DPS.

A kvaliteta državnih usluga za sav taj silni novac? Isto ništa bolja, što je isto ništa novog. Naglasak je i dalje na saniranju financijskih problema zdravstvenog sustava, umjesto na njegovom restrukturiranju i saniranju. Dok je priljev poreznog novca odličan, državne mjere kontrole troškova drže vodu. (U svibsnju primjerice cijene zdravstva su porasle 0.1%) Upravo suprotno od onoga što je poželjno i ispravno.

Ali, vjerojatno nema zemlje u svijetu čiji građani imaju toliko novca za izgradnju brodova, od supertankera do car-carriera, za strance. Na drugu ruku, ako trebate (nadam se da ne) ostati u bolnici koji dan, ovisno gdje živite, trebati će te i svoje plahte donijeti. Upravo što je normalno u naopakoj Hrvatskoj politici. Briljantno.

Kao da takve slabe vijesti nisu bile dosta, da li je netko vidio inflaciju za Svibanj? “Komotnih” 6.4% u odnosu na prošlu godinu. Očekivala se veća stopa u Svibnju. Cijene pri proizvođačima su porasle 8.7% u Svibnju, a PPI obično daje predsliku kretanja CPI. Najveći doprinos ukupnim potrošačkim cijenama su imali hrana i piće, te promet. Iz priopćenja DZSa.

Najveći doprinos povećanju indeksa potrošačkih cijena u svibnju 2008. u odnosu na travanj 2008. imale su cijene prehrane i bezalkoholnih pića (za 0,48%), cijene prometa (za 0,31%), cijene odjeće i obuće (za 0,18%), cijene rekreacije i kulture (za 0,06%) te pokućstva, opreme za kuću te redovitog održavanja kao i cijene ugostiteljskih usluga za (0,04%).

Promatrano po glavnim skupinama prema namjeni potrošnje, u svibnju 2008. u odnosu na travanj 2008. najviše su porasle cijene prometa (za 2,7%), (zbog povećanja cijena goriva i međumjesnog prijevoza putnika autobusom), cijene odjeće i obuće (za 2,2%), cijene prehrane i bezalkoholnih pića (za 1,5%) (voće, meso, riža, kruh, brašno, keksi i tjestenina, mlijeko, sir, ulja i masti te začini), cijene ugostiteljskih usluga (za 1,2%) (smještaj u hotelima i kampovima), cijene rekreacije i kulture za (1,0%) (paket-aranžmani), cijene pokućstva, opreme za kuću i redovitog održavanja za (0,7%). Cijene alkoholnih pića i duhana, u svibnju u odnosu na travanj više su za 0,2%, cijene zdravstva kao i cijene ostalih dobara i usluga više su za 0,1% .

Moramo gledati Euro, makar da nam je zadovoljstvo privremeno veće.

Visi apkārt runā par inflāciju. Kā jau ikviens arī es esmu saskāries ar dažādu cenu pieaugumu. Vot saņemot ikmēneša rēķinu man kā jau matemātiķim ienāca prātā izrēķiniāt – kas ir izdevīgāk – Rīgas Siltums, kas piegādā man silto ūdeni (pie tam iekasē maksu atsevišķi par ūdeni un par ūdens uzsildīšanu) vai elektriskais sildītājs (jeb Boileris)

Izvēlējos vienu apmēram vidējas jaudas un apjoma boileri (Fagor M-150) un mani aprēķini ir sekojoši:

Rīgas Siltums (Pļavniekos, Dzīks  ” Jubilejas”) uzsilda man ūdeni par 2,95 Ls /M3 (Saskaņā ar rēķinu par Aprīli), Viens kubikmetrs = 1000 Litriem, ģimenes karstā ūdens patēriņš vidēji mēnesī = 7 M, siltā ūdens temperatūra šodien krānā: +44′, aukstā ūdens temperatūra krānā + 4′C = Starpība 40′C (aukstais ūdens jāuzsilda par 40 grādiem, lai sasniegtu to pašu temperatūru un tajā pašā vietā – krānā vannasizstabā, kā to piegādā Rīgas Siltums), No tā visa secinam = 2,95 Ls x 12 mēneši x 7M3 = 247 Ls/gadā

Tagad parēķināsim cik izmaksā Elektriskais sildītājs:

Sildītāja cena: 130 Ls, Sildītāja max jauda: 1,8 Kw, Boilera tilpums: 150 Litri, Uzsildīt ūdeni līdz +75′C nepieciešams 4,5 stundas. Tākā mums jāuzsilda ir 150 litri par +40′C, tad proporcionāli tas būs 60% no laika jeb 2,7 stundas.

Sarēķinam elektrības patēriņu: 1,8 KW x 2,7 stundas = 4,86 Kwh par 150 litriem.

Latvenergo privātpersonām: 1 KwH maksā 0,071 Ls, tātad 1M3 siltā ūdens izmaksā = 1000litri /150litri x 4,86 Kwh x 0,071 Ls =2,3 Ls/M3

Gadā tas sanāk: 2,3 Ls x 12 mēneši x 7M3 = 193,2 Ls

Secinājums #1: Elektriskais sildītājs uzsilda ūdeni par 21,4 % lētāk nekā Rīgas Siltuma tarifi Pļavniekos. Grieziet karstos krānus ciet un sildiet ar boileriem.

Secinājums #2: Vai nu kāds ļoti labi nopelna vai nu Rīgas siltums ir superneefektīvs uzņēmums… ja pie šādiem apjomiem nevar nodrošināt konkurētspējīgākas cenas siltajam ūdenim.

Secinājums #3: Kaut kas nav kārtībā ar to mūsu sabiedrisko pakalpojumu regulētāju, ka šitādi tarifi iziet cauri…

Papildus: Ņemot vērā ka jāpērk sildītājs, tad šāds sildītājs pie patēriņa 7M3 mēnesī atmaksāsies 2 gadu un 5 mēnešu laikā. Ja sameklētu efektīvāku sildītāju kā arī, ja siltā ūdens patēriņš kļūtu lielāks (ģimenes pieaugums vai vienkārši kļūsi tīrīgāks) tad vēl ātrāk.

PS

Es nelobēju nevienu no elektroiekārtu ražotājiem… drīzāk es priecātos, ja elektrisko sildītāju vietā tiktu izmantoti zemes siltumapmaiņas sūkņi, kas principā novestu pie vēl lētāka siltā ūdens kubikmetra.

Nažalost propustio sam nedavno Otvoreno u vezi porasta cijena nafte i kruha, no jasno je da tema inflacije hrane ne jenjava. Poslovni je nedavno postavio pitanje hoće li cijene u Hrvatskoj još rasti? Ukupna poskupljenja u Hrvatskoj su predvođena višim cijenama hrane i energije. Većina medija i javnog interesa je usredotočena na kretanje svjetske cijene nafte i potom cijena derivata na domaćim tržištima. Ali, prehrana je ona koja čini daleko veći udio u košarici za izračun indeksa potrošačkih cijena u Hrvatskoj.

U razvijenim zemljama taj udio je između 10% i 20%; u zemljama u razvoju doseže i 65%. Primjerice u eurozoni taj udio je 14.7%; u Hrvatskoj udio je 27.7%. Zbog nižeg levela razvoja u Hrvatskoj (prihodovnog statusa većine građana), to je gdje se inflacija najviše osjeća prilikom mjesečne kupovine. Čak i u razvijenim zemljama, poput UKa, hrana je jedini dio gdje se vidi inflacija. Index bez hrane je u deflaciji. No, to objašnjenje/analiza utjecaja cijene dobara na ukupnu inflaciju je već poznata (osim možda Vladi koja je učinila gaf početkom godine i napala komunalije kao primarnog krivca za inflaciju).

Sirova nafta probija rekorde što dovodi do povećanja cijene benzina i dizela. Poljoprivredne sirovine za čitavu 2007. su značano porasle. Cijena žita je porasla za 100%, riže za 45%, soje za 70%. U posljednjih godinu dana cijena žita u Hrvatskoj je opet porasla 100% prema DZSu. Oba faktora utječu na cijene industrijskih prehrambenih proizvoda. Ali, ta dva faktora ne mogu biti jedina koji utječu na cijene prehrambenih proizvoda, a vjerojatno je (iako ne možda sigurno bez kvalitetnih podataka) da nisu ni dominantna.

Ipak, sve dok cijene ta dva faktora rastu dozvoljeno je, čini se, povećavati cijene gotovo svih industrijskih proizvoda. Što najviše zabrinjava građane posebice relativno siromašnije, zbog gore navedenog udjela prehrane u potrošačkoj košarici, je povećanje cijena prehrambenih proizvoda, tj. inflacija cijena hrane. Prošli tjedan najavljeno je ponovno povećanje cijene kruha, kao svakodnevnog i time socijalno osjetljvog prehrambenog proizvoda (googlaj bread riots). Jasno je da je u takvoj atmosferi javnost nezadovoljna i zabrinuta oko daljnjih pritisaka na cijenu hrane. Udio prehrane u izdacima siromašnijih kućanstava je velik, te znatno povećanje cijena prehrane može ugroziti ukupni standard tih građana ukoliko ne dođe do usporednog porasta dohotka. Idealna situacija za medijsko paničarenje i politikansko „populičarenje“.

Nafta ne može biti dominatni faktor u proizvodnji kruha i ostalih pekarskih proizvoda i glavno opravdanje za znatna povećanja cijene kruha. Pekare su i proizvođači i prodavači svojih proizvoda, prečesto u istim objektima bilo malih pekara ili dio velikih lanaca da bi citiranje troškova prijevoza bio zadovoljavajući razlog povećanje cijena. (To ne znači da uopće nema razloga ili da nafta ne igra veću ulogu u nekim drugim sektorima.)

Cijene poljoprivednih proizvoda (sirovina), sa svojom stopom rasta u posljednih dvije godine isto probijaju rekorde, pa predstavljaju lako iskoristitivo opravdanje, kao glavni uzrok,za povećanja cijena industrijskih prehrambenih proizvoda. Svakako da je došlo do prelijevanja rasta cijena poljoprivrednih sirovina na rast cijena prehrambenih proizvoda. Teško je reći upravo za poljoprivredne proizvode da nisu ključni faktor u rastu cijena prehrambenih proizvoda. No da li su?

Da li cijena hrane, u obliku poljoprivrednog proizvoda, ima veze sa hranom, u obliku industrijskog proizvoda? Da bi dobili jasnu perspektivu o potrošnji kućanstava na hranu i naknadno o inflaciji cijena hrane, trebali bi razlikovati (i usporediti) između količine potrošene na hranu i količine novca koju poljoprivrednici prime. Primjerice, ako poljoprivredne sirovine dominiraju u cijenu hrane, povećana potrošnja građana na hranu rezultirala bi povećanjem prihoda koji poljoprivrednici prime zbog povećanog konzumiranja poljoprivrednih sirovina. Da li je do toga došlo, trebalo bi prokopati po podacima, što ja neću sada učiniti.

Nadalje, trebalo bi rasčlaniti troškove hrane na više komponenti osim energije i poljoprivrednih sirovina. Ekonomisti iz švicarske banke UBS su napravili takvu analizu za zemlje OECDa. Iako Hrvatska ne spada u rang zemalja OECDa još, ovakva analiza može i za Hrvatsku, kao zemlju relativno više kupovne moći, kvalitetnije usmjeriti i informirati raspravu oko inflacije cijena hrane. (pažnja Otvoreno) Čak i ako Hrvatsku promatramo čisto kao zemlju u razvoju, ovakva analiza razjašnjava inflaciju cijena hrane.

Što je analiza UBSa pronašla/otkrila? Ništa revolucionarno novo, osim da hrana nije hrana. Kad se usporedila količina koju građani potroše na prehranu i količina koju prime poljoprivrednici za sirovine, otkrili su da u većini zemalja OECDa otprilike samo 20% potrošnje na hranu odlazi na poljoprivredne sirovine. Čak i za mlijeko, za koje se ističe da bi trebalo biti sirovina samo po sebi, ironično manje od 50% potrošnje u trgovini otpada na mlijeko. Više od 50% su drugi faktori. Znači, između 50-80% troška koji potrošači plaćaju na blagajni za određeni prehrambeni proizvod je trošak drugih faktora osim poljoprivredne sirovine.

Većina tog ne-sirovinskog troška (oko 80%) je rad. Trošak rada dominira u razvijenim zemljama OECDa. To može zvučati čudno insiderima i direktori prehrambenih proizvođača bi vjerojatno brzo citirali mnogo manje brojke za trošak rada u svoju obranu. Analiza navodi da negdje oko 15-20% troška spada pod plaću. Kod nekih proizvođača, poput pekara i mljekara gdje je udio sirovina relativno velik i gdje nema velikih troškova na transport ili marketing ili pak ambalaže, to možda i jest slučaj. No to je pojednostavljivanje u većini slučajeva. Novac potrošen na marketing je većinom novac potrošen na rad. Plaćanje transporta je opet uglavnom plaćanje rada – oko 70% navodi analiza. Kupovina zasebne ambalaže je opet većinom plaćanje rada. Dakle, kad ih rasčlanimo na komponente rada, većina troškova koji ulaze u kupljenu hranu u zemljama OECDa (kao sinonima za razvijene, bogate zemlje) je rad.

Hrvatska je zapravo negdje između te razvijene, bogate zemlje OECDa (developed) i zemlje u razvoju (emerging/developing market). Ja bih rekao da je Hrvatska dovoljno slična bar nekim OECD zemljama da se ova analiza može uglavnom komotno primjeniti i na nju.

Da jest još uvijek zemlja u razvoju, razmatranje potrošnje na hranu bilo bi donekle drugačije. Kod zemalja u razvoju dolazi do porasta u potrošnji na prehrambene proizvode bez istovremenog porasta konzumirane količine poljoprivrednih sirovina ili barem bez znatnog/istog porasta u količini sirovina. To je tako jer rast potrošnje na hranu zapravo znači rast potražnje za industrijski procesiranom hranom.

Imajući na umu prije spomenute troškove takve hrane u razvijenim zemljama, ovakav porast potrošnje na prehrambene proizvode znači porast potrošnje i konzumacije rada u obliku procesiranja, seviranja i transporta hrane umjesto kupovine čistih sirovina poput žitarica, mesa i povrća. To opet vodi do rada kao rastućeg troškovnog faktora u hrani. Za razvijene zemlje OECDa poljoprivredne sirovine nisu toliko bitne za cijene hrane, kao što se na prvi pogled čini.

Hrvatska svakako je prihodovno iznad mnogih zemalja u razvoju gdje tjedna konzumacija hrane predstavlja kupovinu čistih poljoprivrednih sirovina. Hrana tamo znači poljoprivredna sirovina. Hrana u Hrvatskoj, kao i u zemljama OECDa, uglavnom znači procesuirani prehrambeni proizvodi gdje troškovno dominira rad, ne cijena poljoprivredne sirovine ili nafte. Koja slika sa ovog linka više odgovara slici prosječne Hrvatske obitelji – slika1 ili slika2?

Što to znači za inflaciju cijena hrane, pogotovo u Hrvatskoj? Kao što UBSova analiza/izračun navodi, bez da ulazimo u silne brojke, postoji snažna veza između rasta prosječnih troškova poljoprivrednih sirovina te troškova rada i inflacije cijena hrane pri proizvođačima i inflacije cijena hrane kod potrošača. UBSova analiza (opet, usmjerena na OECD) naglašava da postoji vrlo malo odgode u prijenosu većih cijena na potrošaće. Prijenos je doduše jači pri proizvođačima hrane nego pri trgovačkim lancima gdje je ta moć prijenosa cijene (pass-through) nejasna u nekim zemlja. Hrvatska je čini se jedna od tih zemalja. Poslovni je, u onom istom članku, napisao “osluškujući puls domaćih proizvođača hrane rast cijena je neizbježan” uz daljenje objašnjenje da trgovački lani ne mogu više povećavati cijene zbog konkurencije.

No, tamo gdje cijene poljop. sirovina rastu i gdje cijena rada raste, potrošačke cijene hrane će također rasti u isto vrijeme. Ishod ove godine i sljedeće primjerice bio bi da ukoliko cijene sirovina rastu isto kao 2007. i ako je rast cijene rada isti kao 2007. inflacija hrane bila bi relativno stabilna – UBS napominje to za zemlje OECDa. Čini se da i u Hrvatskoj vrijedi sličan zaključak ako uzmemo u obzir da je ukupna inflacija od Siječnja stabilna na 5.7-5.8%. Inflacija hrane je zapravo moderirala ovaj posljednji mjesec.

Uz to, ukoliko gospodarstvo očekivano uspori i čak raste ispod svog potencijala ove i sljedeće godine, a mnoge razvijene zemlje već rastu ispod potencijala dok se za Hrvatsku predivđa rast negdje na granici potencijalnog, rasta plaća bi isto usporio te bi vjerojatno došlo i do pada inflacije hrane. UBS očekuje pad inflacije hrane u zemljama G7 s obzirom da je dominantni trošak potrošnje na hranu u tim zemljama rad prilikom procesiranja i proizvodnje prehrambenog proizvoda.

UBSovo istraživanje možete čuti na podcastu ovdje, a sažetak u FT ovdje.

Dva prigovora Čačićevoj tezi oko stagflacije. Prvo, nismo u recesiji/stagflaciji. Drugo, racionalna Vlada nas u biti ne može uvesti u stagflaciju. Jedna pohvala: naglaska bi trebao biti na ponudi, ne potražnji i preraspodjeli.

Čačić, koji uvijek nastupi ekonomski kvalitetnije u javnim istupima od drugih političara, isto ga zna, pretjerati i ispolitizirati u svojoj kritici Vladine (HDZove) ekonomske politike. S obzirom na sve pokazatelje od početka ove godine, ekonomska aktivnost u Hrvatskoj je usporena, ali ne negativna te još uvijek nastavlja pozitivan trend iz prošle godine. Većina realnih pokazatelja iskazuje moderiranje aktivnosti. Ekonomski Institut u svom posljednjem Croatian Economic Outlook kaže kako je u 2008. Hrvatska ušla sa moderirajućom aktivnošću, ali ipak se naziru pozitivni signali koji bi trebali ojačati do kraja godine. EI predviđa rast BDPa za 2008. na 4.5%, primarno zbog rasta osobne potrošnje od otprilike 4%, te rastom investicija za nekih 5.4%. Stopa nezaposlenosti, iako rast zaposlenosti isto moderira, bi trebala pasti na 13.4% ove godine sa 14.8% 2007. godine. (Registrirana nezaposlenost). U Ožujku je već pala na 14.5% što je djelomično sezonska posljedica na mjesečnoj razini, ali i nastavak smanjenja nezaposlenosti na godišnjoj razini. U odnosu na prošlu godinu, stopa je manja za 2.1%. U turizmu broj gostiju i noćenja (fizički pokazatelji koji ne govore koliko ti gosti troše u Hrvatskoj) pokazuje visok rast u Ožujku, iako će vjerojatno on usporiti zbog Nogometnog prvenstva, lošije ekonomske slike u Euro zoni, a možda i Olimpijske igre oduzmu od potražnje za Hrvatskim morem.

Evo kako EI predviđa ekonomsku aktivnost ove i sljedeće godine u posljednjem CEO.

S obzirom na konkretnu definiciju recesije za pojedinu zemlju, kao negativni rast tokom dva ili više uzastopna kvartala, ili proširenije značenje recesije kao znatnog usporavanje ekonomske aktivnosti tijekom par mjeseci, Hrvatska nije u recesiji i ne očekuje se ulazak u recesiju. Kada nije i ne ulazi u recesiju, Hrvatska ne može biti u stagflaciji.

Naime, definicija stagflacije podrazumjeva stagnirajuće gospodarstvo (smanjena proizvodnja/output) i ubrzani rast inflacije. Konkretnije, i nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Primjerice, zbog visokih cijena nafte, kompanije koje koriste naftu u proizvodnom procesu suočiti će se sa pre-visokim troškovima proizvodnje što će ih potaknuti na otpuštanje i povećanje cijena. Tokom prvog naftong šoka 1973-74 inflacija u Americi je porasla sa 8.7% na 12.3%, a stopa nezaposlenosti sa 4.9% and 5.6%. Slična situacija je bila i u drugim zapadnim zemljama. Pošto stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj pada u odnosu na prošlu godinu, iako inflacija jest veća, ne možemo govoriti da je došlo do stagflacije kao pojave znatnog rasta nezaposlenosti i inflacije. Takve izjave političara su zapravo senzacionalističke. Kao i obično u Hrvatskom društvu, ekonomske teme i definicije se izvrću zbog političkih razloga i promidžbe. (Sjetite se Milanovća i njegovog karakteriziranja “HDZovog” rasta kao recesijskog, što je naravno bila čista glupost.)

Još jedan način na koji možemo opisati stagflaciju je pomoću MISERY indexa o kojem sam ja već pisao. Zapravo, nije novi način. Misery Index u svojoj najosnovnijoj varijanti predstavlja zbroj nezaposlenosti i inflacije; upravo ona dva pokazatelja čije nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Misery index je tako zapravo mjera stagflacije. Iako je krajem prošle godine i početkom ove MI bio u porastu, za Veljaču i Ožujak on je pao kao posljedica pada nezaposlenosti i relativno malog smanjenja stope inflacije. Prema tome, čudno je zašto je Čačić baš sada odlučio izaći pred javnost sa tezom da je Hrvatska u stagflaciji. Bolji timing je bio u Siječnju, ili pak u Veljači kad se znala stopa inflacije za Siječanj.

Među medijskim izvještajima pojavila se izjava, (izgleda kao Čačićeva ali ja to ne mogu potvrditi pa mu je neću pripisati) da nas je Vlada odvela u stagflaciju. To je zanimljivo. Kroz fiskalnu politiku Vlada može, ako pretpostavimo da ima znanje, mogućnosti, te da je fiskalna politika sve što bi “trebala” biti (a nije), stimulirati agregatnu potražnju kako bi smanjila nezaposlenosti (i povećala inflaciju, što je djelomično bio slučaj prošle godine) ili kako bi restrikcijama na potražnju smanjila stopu inflacije (i vjerojatno povećala nezaposlenost). Tokom stagflacije, Vlada može zadržati potražnju konstantnom, što rezultira smanjenjem outputa i zaposlenosti, ili pak akomodirati šok ponude i prouzročiti skok u cijeni. U svakom slučaju, pomak AD krivulje ne može povećati inflaciju i nezaposlenost u isto vrijeme. Vlada sa svojim ograničenim fiskalnim alatima kojima utječena na potražnju, tako, ne može povećavati nezaposlenost i inflaciju u isto vrijeme kako bi prouzročila stagflaciju. Kako nas je onda Vlada (HDZ) odvela u stagflaciju? Opet politikanstvo oko mogućeg problema.

Za stagflaciju nema jednostavnih, bezbolnih i kratkih riješenja. I to nema nikakve veze sa strankom na vlasti. Treba znati prvo gdje leže uzroci kao i pridonositeljima stagflacije kako bi se moglo razmisliti o kvalitetnoj kombinaciji mjera, koja isto neće kratkoročno stvoriti čudo i riješiti problem. Najočitiji je uzork šok ponude, poput naftnog šoka ili šoka ponude u nekim drugim ključnim sirovinama (poljoprivrednim). No, u tom slučaju nema odgovarajuće odgovorne politike, pogotovo u mali, otvorenim zemljama koje jednostavno ovise o uvozu energije. Gdje Čačić dobiva bodove je zbog svog “naglaska” na ponudu, tj. proizvodnju. Visoke cijene (inflacija) uglavnom potaknu veću proizvodnju, no one ne moraju biti dovoljno snažni faktor ukoliko postoje mnoge skupe prepreke pred većom proizvodnjom, poput regulacija, birokaracije i visokih poreza. Rezanje svih tri je cilj ekonomije ponude što rezultira u povećanoj proizvodnji i zaposlenosti- da li je Čačić onda hrvatski supply-sider?

Bodove dobiva i zbog protivljenja Vladinom “naglasku” na potrošnju kroz smanjenje stope PDVa. Ne toliko zbog toga što je to relativno loša politika. Loša je u smislu da ne čini ništa za konkurentnost gospodarstva. Relativno, jer mogući cilj Vlade je da zadrži isti level proizvodnje i zaposlenosti, pogotovo ako je na već prirodnom levelu. Poticajima za povećanje potrošnje pokušati će akomodirati šok ponude sa povećanjem agregatne potražnje, no to će prouzročiti permanentno veći level cijena/inflacije kao što sam spomenuo gore, situacija kojoj država ne bi smjela težiti. Centralna banka isto može igrati ulogu u akomodiranju šoka ponude, no to je manje vjerojatno jer je njen mandat ipak stabilnost cijena. U tom slučaju potencijalno bi došlo do sukoba monetarne i fiskalne politike.

Bodovi idu Čačiću za kritiku takve ekonomske politike jer predstavlja manje-više istu političku ekonomiju preraspodjele među raznim društvenim skupinama i specijalnim interesim koje sve stranke nude. (Nije ni HNS tu imun sa svojim besplatnim programima na lokalnom levelu.) Možda Čačić i HNS imaju zdrave prijedloge i ideje vezane uz ponudu. Čačić često tako i zvuči – kad se žali na nerazvijenu infrastrukturu u slobodnim poduzetničkim zonama do naglaska na kvalitetnom obrazovanju u svom izbornom programu, deregulaciji i sličnom. Često ne znači i dovoljno doduše. Hrvatskoj treba više zdravih prijedloga na strani ponude kroz kvalitetne poticaje (ne subvencije!) i uklanjanje prepreka. Hrvatski političari se pitaju zašto nemamo dovoljno investicija u proizvodnju i izvoz kad imamo potencijala? No potencijal ne znači i investicijske mogućnosti bazirane na nekoj prednosti (komparativnoj?), inovaciji, zdravom povratu na investiciju, poduzetničkoj klimi. Ne radi se više o odgovoru na šok ponude i kritici Vlade, već postizanju kvalitetnog i visokog ekonomskog rasta kroz poduzetništvo i inovacije, stvaranje kapaciteta i uklanjanju nekvalitetnih politika državnog aparate preraspodjele. Faktori na strani ponude – poticaji investicija, štednje i rada, akumulacija, znanstvena i financijska inovacija, investicija u ljudski kapital, povećanje produktivnosti, konkurentnosti, smanjena regulativa, izgradnja poduzetničke klime (umjesto kratkoročnih poticaja), ulaganja u infrastrukturu osim autocesta – dobivaju malo pažnje, a to Hrvatsku košta. Uostalom, to je i antistagflacijska politika.

I often compare inflation to ketchup: You hold the bottle and nothings happens for some time, then too much runs out of the bottle and it is really hard to put it back in again.

Nav mans citāts, bet tomēr man ļoti patīk tā dziļā doma kas tur ir ielikta. un izklausās arī labi Vēl nekad nebiju dzirdējis ka inflāciju salīdzina ar kečupu, bet tomēr salīdzinājums ir izdevies lieliski.

Petrokemija (većinski državna kompanija koja kotira na burzi) je najavila novo povećanje cijena gnojiva. Prvo je najavljeno 24%. Političari, od Predsjednika pa do Ministra svi vrsni menađeri, su odmah reagirali. To nije bilo prihvatljivo. Mesić traži analizu da se vidi “da li su poskupljenja bila potrebna.” Ministar Pankretić proziva i čuva glavu jer su seljaci hitro najavili povećanje cijena pšenice, što bi diglo kruh na 10kn. (Nema očito ljepljivih cijena )

– Ne želim biti odgovoran za rast cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a ovakvo poskupljenje umjetnog gnojiva zasigurno će to izazvati – rekao je.

Min. Poljoprivrede smatra ovakvo povećanje neprihvatljivim. Kao. A ja mislim da cijena nafte od $115/barel nije prihvatljiva, pa ako mi Pankretić ili određeno Ministarstvo može reći do koje cijene povećanje cijene jest uredu bio bih vrlo zahvalan. Usput ubacite i cijenu bakra u analizu. (!)

Nakon pritiska političkog vrha (koji je ipak većinski vlasnik) Petrokemija je najavila povećanje cijena od samo 18%, ispod obećanih 19% na sastanku Ministarstva Dogovorne Ekonomije, nedovoljno da pokrije troškove, pa će se gubitci povećati. Loše vijesti za dioničare, neki od kojih bi uskoro trebali biti i sami radnici. (BTW, to nije nikakvo obećanje kako Vlada objavljuje jer su Petrokemija i druge neke kompanije u kontrolnom državnom vlasništvu.)

Predsjednik Mesić, vječiti nevjernik u tržište i managere, traži analizu opravdanosti tih poskupljenja. Da se ne radi valjda o nečijem hiru, da li su direktori Petrokemije neopravdano odlučili o podizanju cijena? Tko zna, možda ipak znaju šta rade, ali čisto da gubimo malo njihovo vrijeme ajmo analizu.

Što je bolje opravdanje nego poskupljenje sirovina od kojih se proizvode gnojiva. Znam, možda je to već dosadno čuti, ali to je jednostavno tako. Nije valjda da su naši političari čuli samo za poskupljenja nafte i metala? A što je sa manje poznatim kemijskim sirovinama poput fosfata, sumpura i drugih koji se koriste u proizvodnji gnojiva? Petrokemija je navela da je “cijena sumpora danas šest puta, klorida 1,5 puta, a fosfata čak 6,5 puta veća u odnosu na kraj prošle godine.” Iz grafa se vidi prosječna cijena tone fosfata u US za Travanj svake godine. Boom je i više nego očit.

Cijene široko korištenog inputa u gnojivu poput raznih kalijevih spojeva (na engleskom zvani potash) dostižu rekordne cijene od čak $750 po toni za zemlje Lat. Amerike i Južne Azije. U Srijedu najveći proizvođači potasha objavili dogovor sa Kineskom kompanijom za proizvodnju gnojiva Sinofert Holding, za cijenu od $576/toni, što je tri puta veća cijena nego lani! Kina je najveći konzumator gnojiva. Najveća svjetska kompanija i lider industrije u proizvodnji dotičnog potasha i gnojiva PotashCorp of Sask. dostiže rekordne tržišne vrijednosti (oko $63 milijarde ovog tjedna).

Globalna potražnja i cijene hrane rastu, što povlači za sobom povećanu globalnu potražnju za umjetnim gnojivom. Općenito, troškovi poljoprivednog uzgoja (materijala i sirovina) su visoki i intenzivno rastu sada. Ponuda gnojiva i ključnih inputa je pod pritiskom; potražnja negdje vjerojatno prelazi trenutno dostupnu ponudu. Uz kemikalije i proizvođači poljopr. opreme podižu cijene nakon godina bez značajnih pomaka te prenose veće troškove na poljoprivrednike jer su, zbog visokih poljoprivrednih cijena, u poziciji platiti više. Uglavnom, riječima kanadskog FinancialPost-a, “gnojivo postaje najseksi proizvod” za posjedovati ove godine. (Ne znam koliko gnoj i sexy idu zajedno.) Interes za kompanijama u proizvodnji umjetnih gnojiva je ogroman. Upravo zbog toga Merryl Lynch je izradio novi investicijski proizvod koji prati 10 kompanija proizvođača gnojiva iz novih tržišta Rusije, Izraela, Egipta i Turske.

Ali hrvatska Petrokemija svakako nije među njima. Hrvatska Petrokemija neće okusiti globalni boom u cijenama umjetnih gnojiva. Ne zato jer nije sposobna biti među novim kompanijama i natjecati se za udio na svjetskom tržištu, već zbog standardnih problema u hrvatskom gospodarstvu koje su eto ovaj tjedan simbolizirali naši političari. Ukratko, uplitanje države u sektore i grane što joj nije zadaća, gdje je ona loš “manager”, političari su loši vlasnici, vrše neprimjerene i samo politički opravdane “pritiske”, te ne čine dobro nitkome osim svojoj reputaciji. I naravno, standardno nepovjerenje u kvalitetu donesenih odluka manager trgovačkih društava. Potvrda je to i komentar ministra Pankretića. (Komentar uz prijetnju?) Od Petrokemije se traži odricanje od profita (ponovo u Hrvatskoj!) zbog neke arbitralno određene odgovornosti.

Upravo ovako političko primoravanje na gubitke i tako odricanje od profita je potpuni nonsense. Na jednu ruku, Pankretić traži da Petrokemija uloži napore i smanji troškove proizvodnje i kompenzira visoke cijene inputa, što može u kratkom roku postići smanjenjem proizvodnje/otpuštanjem radnika. Nijedno od toga nije zasigurno prihvatljivo Vladi. Manja proizvodnja-ponuda znači i povećanje cijene, upravo ono što se želi izbjeći, te nadoknađenje većim uvozom. Umjesto da Petrokemija bude veći izvoznik zbog rastuće globalne potražnje. U dužem roku kompanija može uložiti u modernizaciju pogona kako bi postigla veću produktivnost i tako smanjila troškove. No tu treba stvarati i profit koji bi reinvestirala, a ovakvim naguravanjem država onemogućuje stvaranje dobiti. Uostalom, Petrokemija je odgovorna donositi dobit i povećati cijenu dionica malom djelu privatnih dioničara. Državu kao većinskog vlasništva to očito nije briga. I tako se vrtimo u krugu besmislenog upravljanja i državne intervencije.

Neke izjave iz Ministarstva Poljoprivrede su isto malo nejasne, bar meni jer nisam poljoprivrednik pa me možete ispraviti.

Dodatan udar na cijene gnojiva izazvao bi velik pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda s teškim posljedicama za standard građana i mogući utjecaj na inflaciju, kažu u Ministarstvu poljoprivrede.

Ali, taj pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda dolazi iz vana ovako i onako, i bez povećanja cijene gnojiva; zbog sve veće globalne potražnje za hranom nove srednje klase u zemljama u razvoju (više mesa znači i veća potražnja za žitaricama), vremenskih nepogoda, poticanje biodisela i proizvodnje goriva iz hrane (etanol). Također, Mini.Polj. navodi da bi se i sjetvene površine smanjile, što možda i ima smisla ukoliko zasađena površina funkcija cjene gnojiva. Imam osjećaj da je ipak funkcija poticaja po zasađenoj površini i cijene kulture na tržištu. Uostalom, poljoprivrednici kupuju gnojivo da bi dobili veći urod iz zemljišta. Ukoliko se smanji površina, zapravo bi trebalo biše gnojiva kako bi se približili istoj razini proizvodnje, pa bi potražnja za gnojivom dodatno porasla pritiščući cijenu.

Umjetno gnojivo ne smije poskupiti u Hrvatskoj zbog socijalnog mira, ne zato jer to svima donosi dobro. Nulta stopa PDVa na kruh će se morati ukinuti (nažalost!) te Vlada kupuje socijalni mir gdje može, koliko dugo može. Kratko i jasno. Gubitci u državnoj kompaniji će se morati sanirati poreznim novcem (kroz subvencije ili slično) ili će se kompanija zadužit da pokrije troškove ili će pak obujam proizvodnje smanjiti, što bi moglo značiti otpuštanje radnika (da li će to odobriti Ministarstvo?); dionice će izgubiti na vrijednosti što će najviše pogoditi male dioničare. Da je Petrokemija u poziciji samostalno odlučivati i postavljati cijene, bez Ministarskog odobravanja i prijetnji (navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%), do toga ne bi trebalo doći te bi kompanija vodila brigu o konkurentnosti, kvaliteti i mogućem izvozu na globalno tržište gladno umjenih gnojiva i sličnih proizvoda. Jedna Kina je najveći konzumator umjetnog gnojiva na svijetu, ali nije mogla utjecati na neizbježno povećanje cijene inputa gnojiva od $400. Eto jedan Pankretić i jedna Hrvatska Vlada je mogla spriječiti prirodno povećanje, iako navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%, 44% ili 100%.

Ima ili nema, cijene poljoprivrednih inputa će ići gore za svjetske i domaće farmere, što će ih primorati da povećaju cijene kako bi proširili vlastitu proizvodnju. Jedini način da cijene gnojiva padnu je veća proizvodnja. Analitičari su jednoglasni da u svijetu veću proizvodnju može postići samo PotashCorp. Domaći pad cijena može se (možda) dogoditi uz veću proizvodnju/ponudu, novom tehnologijom i većom produktivnošću kako bi se kompenzirali veći ulazni troškovi sirovina određeni svjetskim cijenama. Za to su potrebne zdrave kompanije koje mogu reinvestirati dobit i da je ona sigurna od političkog pritska i uplitanja. Upravo ono što fali u Hrvatskoj i što se još dugo ne vidi na horizontu. Na kraju dana, pravu cijenu će platiti potrošači, dioničari, poreznici, ….. a “uspijeh” će proglasiti država i Povjerenstvo za praćenje cijena.

“If you put the federal government in charge of the Sahara desert, in 5 years there’d be a shortage of sand.” – Milton Friedman

…………………………………………

Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.