Naktinio euro summito metu iš esmės sutarta, kad EU narės bankų gelbėjimo naštos nedės į savo skolas ir paliks tai Europinėms institucijomis – EFSF/ESM fondui. Tačiau tai bus įmanoma tik įvykdžius kitą sąlygą, kitą žingsnį į priekį – sukūrus viršnacionalinį bankų priežiūros mechanizmą. Pastarojo elementus turime jau šiandien, tačiau čia būtų sukurtos sąlygos tam tikrais atvejais eliminuoti tarpines – nacionalines priežiūros institucijas ir reguliavimą perduoti Europinėms – tiesiogiai Europos centriniam bankui (ECB).

Toks palengvinimas yra aktualus Ispanijai, kuri tokiu būdu išvengtų savos skolos didėjimo, bei Airijai, kuri retrospektyviai galės pasilengvinti bankų rekapitalizacijos išlaidas (prisimenant, kiek gelbėjant bankus airiams buvo užkrauta ant šalies deficito).

Trečias susitarimo elementas – ateityje bus galima greičiau ir efektyviau pasiekti susitarimus dėl euro gelbėjimo fondo lengvatinių paskolų to paprašiusioms šalims. Tačiau pasiūlytas tiesioginis paramos mechanizmas (aplenkiant „EU/IMF programas“) bus galimas tik gerai besielgiantiems – tiems, kurie tinkamai įgyvendins EU rekomendacijas reformoms (pvz. dėl darbo kodekso) bei laikysis fiskalinės drausmės (neviršys nustatyto deficito ar valstybės skolos dydžių). Parama bus teikiama per Europos stabilumo mechanizmą (ESM) 500 mlrd. eurų fondą, tuo tarpu ECB veiks tik kaip tarpininkas operacijoms rinkose. Tai aktualu būsimiems trouble-maker‘iams, gal ir pačiai Italijai, nors jau po šio sprendimo Italijos obligacijos stipriai krito žemiau 6 proc. ribos.

Vokietija, gali atrodyti, kad pateikė daugiausiai nuolaidų – rinkose jos obligacijos net šiek tiek pabrango, tačiau vokiečiams pavyko sustiprinti įsipareigojimus dėl bankų priežiūros, o ESM panaudojimui fiksuotos sąlygos – toliau su šalimis pretenduojančiomis gauti lengvatinį kreditą bus pasirašomi paramos memorandumai, vyks trišalės patikros misijos. O ir pats gelbėjimo fondas taip pat liko nepaliestas, jo šiuo metu Italijai tikrai nepakaktų, jei toks poreikis atsirastų. Nebuvo kalbos ir apie eurobligacijas, kam Vokietija stipriai prieštarauja, o pats EFSF taip pat negalės tiesiogiai veikti skolos rinkose. Be to dar reiks susitarti ir dėl bankų priežiūros mechanizmo (terminas tik iki šių metų pabaigos …).

Visa tai rodo, kad netikėtumo faktorius gali greitai išblėsti, jei euro traukinys liks ilgiau stovėti angare. Tačiau nežiūrint to, nors ir minimali, bet slinktis įvyko ir euro2012 finalininkės turės, ką švęsti, bent jau šį savaitgalį.

Photo: tvnewsroom.consilium.europa.eu

Šio interviu variantas publikuojamas žurnale Stilius 15 05 2012.

Kai „Lietuvos ryto“ korespondentas Italijoje P.Jurkevičius 2010 m. išleido knygą apie Italijos maistą ir gėrimus Staltiesės ritmu, man labiausiai patiko tai, kad jis nepataikavo ir nesistengė patikti. Dar daugiau, jis stengėsi erzinti skaitytoją, kuris nemėgsta būti erzinamas. Nesidrovėjo parodyti, kad žino daugiau už skaitytoją ten, kur jis tikrai žino daugiau už skaitytoją. Skaitytojas tokio nemėgsta, arba bent jau sako, kad nemėgsta (dažniau tik sako, nes skaito vis tiek).

Žavi arogancija yra madinga, ir P.Jurkevičius yra vienas puikių pavyzdžių, kad nebūtinai visiems tinka viena formulė: jis dėl nieko neatsiprašinėja ir nesiteisina. Knyga „Italija: pojūčiai, stereotipai, priešpriešos“ (Tyto Alba, 2012), yra Jurkevičiaus-žurnalisto darbas, rašymas auditorijai, esančiai čia ir dabar, alsuoja kiekviename puslapyje. Autorius auditoriją sudomina, bet jos nepatenkina, atkreipia žvilgsnį, bet nepamalonina. Lyg koks patyręs širdžių ėdikas. Gal toks ir yra, ką gali žinoti.

Jurkevičius ir Užkalnis Stiliaus žurnale. Širdžių ėdikas – tai Jurkevičius

„Esu ne rašytojas, o žurnalistas“, sako pats Paulius.

Nesislėpdamas, jis kalba taip, kaip girdėjau kalbant daugelį užsienio korespondentų, išleidusių knygas (taip, ir save patį taip girdėjau šnekant): „Į knygą pasistengiau surašyti tai, kas netilpo į korespondencijas „Lietuvos rytui“ iš Italijos.  Užsienio korespondentas yra specifinis padaras: privalo aprėpti viską.  Tai ir rašau apie viską, išskyrus madą: apie krepšinį, ekonominę krizę, Vatikaną, baldų tendencijas, žmogžudystes, “Casalesi” klaną ir daugybę kitų tarpusavyje nelabai susijusių dalykų.  Tai nėra lengva, kita vertus, tai geriausias būdas pažinti ir suvokti šalį.  Netgi tokią išsidraikiusią kaip Italija. Neseniai įgyvendinau savo seną svajonę: susipažinti ir pristatyti Lietuvai „Slow Food“ (lėto maisto) įkūrėją Carlo Petrinį.  Dabar galvoju, kad būtų labai įdomu pakalbinti „Gomorra“ autorių Roberto Saviano . Tiesa, jį dieną naktį saugo keturi automatais ginkluoti kariškiai.  Bet gal kaip nors pavyks.“

Ar Paulius mano, kad italai panašūs į lietuvius? „Taip. Tai labai sportiškos dvasios tautos.  Serga už savo miestų komandas nuoširdžiai ir be kompromisų. Ir viena ir kita chroniškai nepasitiki valstybės institucijomis ir valdžia. Ir viena ir kita supranta, kas tai yra geras teatras. Ir gražios moterys.“

Man labiausiai knieti, ar knyga, kurioje paliesta daug kas, ko nepamato turistas, yra skirta vidutiniam lietuviui keliautojui (ar daug kur turistas domisis savižudybių statistika arba mokesčių politika?). Todėl ir klausinėju priskretęs. „Dovanok, bet man žodis ‚turistas‘ kelia piktdžiugiškus prisiminimus: turistinis žygis, turistų būrelis, prirūkytas (amžinatilsį) Druskininkų viešbutis—restoranas ‚Turistas‘ ir panašiai“, sako Jurkevičius. „Ne, mano knyga—ne turistams. Ji neskirta tiems, kurie žemėlapyje susižymi rutuliukais privalomus aplankyti fontanus ir patriarchalines bazilikas, o paskui į rutuliukus įpaišo kryžiukus, kurie turėtų reikšti “aplankyta”.  Neskirta ir tiems, kurie vykdo nuoseklią datų, epochų, kupolų diametrų, BVP procentų vienam gyventojui ir kitokių statistinių duomenų medžioklę.  Tai tiesiog knyga jautrių šnervių bastūnams.”

Jautrių šnervių bastūnams. Čia gerai pasakyta. Nežinau, ar jums tai bus taip pat akivaizdu iš knygos teksto, bet Paulius visą laiką žiūri į žmonių veidus, į akis, matyt, stengdamasis prasiskverbti į jų sielą.

Daiktai ir aplinka knygoje – sudvasinti, antropomorfiniai, tai ne gatvės ir pastatai, kuriuos užpildė žmonės, bet gyventojai, kurie aplink save susikūrė tokią šalį, kokią dabar turi. Jurkevičius žmonėms ir negailestingai pastabus, ir kartu atlaidus, matyt, suvokdamas, kad pasaulis sukasi ir suksis, ir toli gražu ne viską gali pakeisti.

Klausiu, ar ilgisi jis praėjusio lakuoto, skausmingai elegantiško, bet jau praėjusio Italijos aukso amžiaus, kurio pabaiga turbūt sutapo su Pauliaus ir mano vaikyste (jis, aštuoneriais metais vyresnis, man kažkada dėstė italų kalbą). „Italija atrodo kaip amžinas amarkordas.  Bet apsigauti neverta.  Italai yra iš vienos pusės labai konservatyvūs, ir tai gelbsti jų virtuvę nuo pražūtingo popso, o iš kitos—nepataisomi nenuoramos mados, dizaino srityje. Net kinai skundžiasi, kad nespėja kopijuoti… Pavyzdžiui, šiandien man skambino iš Bolonijos „Carpigiani“ ledų universiteto: sako, skelbsime konkursą perkurti vaflinio konuso formai – tai, iš kurios ledai valgomi. Ją prieš šimtą metų sukūrė italas, o dabar esą laikas kurti naują ledų formą.  Įsivaizduoji?  Laižysime nuo šiol ne konusą, o gal kvadratą arba piramidę… Tos smulkios gyvenimo džiaugsmo apraiškos, kurias kai kurie mūsų  inteligentai-niurzgliai išdidžiai nurašo į niekingus pilvo ar skudurų reikalus, manau, ir bus ta gyvybinga jėga, kuri stumia italus į priekį.“

Optimistas, pagalvoju. Ir jo knyga optimistinė, nes, rodos, parodo tai, ką dažnas įtaria Europą jau praradus. Italija tebėra lėta šalis, sako Paulius. „Merginos čia neskuba prarasti nekaltybės, tekėti, gimdyti vaikus. Vaikinai—vesti, mamas apleisti, tapti firmų direktoriais.  Iki penkiasdešimties čia esi giovanotto – jaunuolis.  Visi visur amžinai vėluoja. Niekas niekur neskuba.  Mirtis šioje šalyje irgi neskuba, italų vyrai—ilgaamžiškiausi Europoje, nors sveikatos apsauga—anaiptol ne švediška.“

Tikrai optimistas, gal erzinantis, ir tikrai nelietuviškai puošniai kalbantis. Vartau knygą ir suprantu, kad toks ir turi būti užsienio korespondentas. Tai – ne darbo aprašymas, o misija visam gyvenimui.

Italija. Pojūčiai, stereotipai, priešpriešos; Mados ekspresas. Tyto Alba, 2012.

  The Decline of the Race Card

Riding the public rail (scary enough) I was talking on my cell to a friend about something stupid like where to go or what to do when an eaves dropper (Middle Eastern) commented to his companion (intended so I can hear him) that, that sounded racist, then cracked a grin while looking back at me. Since he locked eyes with me while saying it (to savor his little attack) I asked him, so what if it is? What the hell are you going to do about it !? He looked confused, I asked him, do you hear that slight tearing sound? Maybe your race card being torn up? I burst out in laughter and then I checked to make sure that he understood that his opinion no longer matters, not to expect anything from me as the days of tap dancing, or exhausting my self trying to prove how un-racist I am are over, wasting my time feeling obligated to change his opinion have officially ended. I let him know that I am well aware of the White Slave Trade and Caucasian slaves owned by his people (forbidden in schools), and the real reason he feels he can mark the “white” box on the census (through generations of raping Caucasian slaves). Don’t get it twisted people, Americans/ Europeans have been lied to about the struggles of our people. So, the next time someone threatens to call you a racist, tell them it’s already been done, that you could care less and then ask them what else they got. There is nothing left to say !!! Then you can tell them that does not work anymore, they can no longer get free shit by calling you that and now you can insult them back for attacking you !! Because if you don’t care, then their mind game does not work (and they can’t control you if you don’t participate). See how this works?

Americans (Caucasians) have been “duped” they concealed our real history, paranoid us, psyched us out and then bullied us solely on the threat of people threatening to call us a racist and I am amazed this has worked for so long !!!! To simply explain this, Caucasians world wide (including those not born yet) were officially labeled racist (a long time ago) by various movements like the latest “White Privilege” campaign, Tim Wise (Jew), Al Sharpton, Jesse Jackson and they made it very clear that there is nothing Caucasian people can do to change this imposed identity, or their minds. So, have it your way then, why should we try? What the hell are they going to do about it !? According to this twisted ideology, It’s not even based on my actions or what I do, I’m really not even in control of whether I am a racist or not (that’s decided by the people who hate me, my culture and my race). You see, our parents taught us to be trusting, go out of our way to help and also to repair any guilt so knowing that Caucasian culture is built on these things, they assume that I feel obligated to go to unreachable lengths to try and prove them wrong, waste my whole life, give up my ethnic identity, forfeit my country, culture and even commit Genocide because wanting to have babies that are the same as me is racist, continuing my people (according to them) is racist. Sadly, most of my people don’t recognize this evil trick and play a game that can not be won. A lot of people don’t logically think of what it takes to change the mind of a psychopath who hates you for who you are, could you ever give or do enough? No, you can’t. I soon realized that I don’t have to play their game and emancipated my self from their claims, nothing obligates me to argue about it, nothing obligates me to even pay any attention to them. Whats left for them to do that they have not already done? NOTHING, so I figured, me, a racist? Sure !!! What ever is easiest !!!! So, I threw a coming out party ! Life has been way easier ever since, fearing no more repercussion because they already played their hand (SPENT IT) and have nothing left to threaten me with. This means that I no longer have to care what they think or say, I don’t have to waste my time trying to change their opinion of me, within a split second, it’s all came to an end and I guess being a racist is nothing like I thought it would be, we must have different meanings for racist because I think being an alcoholic was a worse experience but nothing really changed and I’m still the same old me. The beauty is that I can say terrible things just like black people (if I ever wanted to) and they no longer have a way to stop my freedom of speech, there is nothing left for them to call me, there is nothing paralyzing my freedom of speech anymore, remember? Racist has already happened, got anything else left in your arsenal?!?!? Thought so !!!!!! The true beauty is that freedom of speech has been lifted from the ghetto and returned to it’s rightful owner (an American) and I can now argue against what I don’t like, and return fire when my culture is attacked. Beautiful right?!? I’ll explain more about their mind game later but want to cover a recent example.

Using fairly current events is the easiest way to unmask the stratification of Americans inside our own country. In January, Connecticut Gov. Dannel P. Malloy has an national circus made out of a comment “I might have tacos”. Maybe he was trying to crack a joke or meant it as being funny? It does not matter because no one cared to clarify if it was innocent or not but more importantly he was so highly stigmatized by the national media that he ended up resigning. Compare this to Marion Barry whom after winning the Democratic Primary for his Ward 8 City Council seat said “We got to do something about these Asians coming in and opening up businesses and dirty shops,They ought to go. I’m going to say that right now. But we need African-American businesspeople to be able to take their places, too.” Which comment is worse by comparison? Claiming you will have tacos for dinner which MAY be taken as a non funny insult, or openly calling to exterminate Asians from your community? However, since Marion is black (colored privilege) he was able to make a simple apology and be done with the issue all in one day but not Dannel, oh no, the media created a firestorm, Mexicans came all the way up from Texas to deliver hundreds of tacos to his office in protest and when he made numerous public apologies, they were rejected (unlike Marion Barrys 1 apology). I guess the unrecognized mentality of,” nothing you do will ever be enough to change my opinion of you” has been successfully installed without being noticed. Americans recognize they have been put on a terribly uneven racial slope but can’t quite put their finger on whats wrong here, and truthfully, it’s near impossible to recognize and then survive a quietly launched and schizophrenic mind game once your so deeply immersed in it. I am a survivor of such mind-games and I see right through this.

If I were in Dannel’s position, I would ask the media exactly what they think they can do to me if they call me a racist? Exactly why am I supposed to care what you say? Exactly how can you make me participate in an argument with you? Can the media fire me from my job? Hell no! They label everyone a racist, besides, the people who elected Dannel would not have recalled him anyway, the end result was that this PC mind game was used as a weapon and it worked, all because they threatened to label him a racist and in the end, did it anyway, at least he would still have his job if he realized they were just psyching him out. I’m sure that he is still in shock about losing his career but has he even realized that this was just a trick to psych him out?

I find it mind blowing that the indigenous people of Europe (Caucasians) can be arrested, prosecuted and even have their children removed for suspicion of being a racist even though a legal and neutral definition of racist or racism has not been established by the courts. The reason a NEUTRAL definition won’t be established is because it can cut BOTH WAYS and be used as a defense of the predatory behavior that’s encouraged towards European culture. The UN uses the definition of racist discrimination as follows. “Any distinction, exclusion, restriction or preference based on race, color, descent, or national or ethnic origin which has the purpose or effect of nullifying or impairing the recognition, enjoyment or exercise, on an equal footing, of human rights and fundamental freedoms in the political, economic, social, cultural or any other field of public life”.

Now, there are many moving parts to this puzzle which took decades to be installed inch by inch but for simplicity sake, I’ll focus on the last line talking about fundamental freedoms. I consider the fundamental freedom of speech to me of most importance. Since our founders experienced the same forms of persecution that Europe has revived against it’s people today, they wrote it as clearly and undeniably as possible that freedom of speech is a right that will never be denied to their future generations of Americans. Making it near impossible to overtake and corrode America, how can someone get around this hurdle? Well, you can not end freedom of speech all together but you can paralyze it by stigmatizing it so badly that people fear (think) the consequences of exercising freedom of speech make it too risky and affect your ability to survive, this case uses job loss as the example. This accomplishes more than one task, taking away the voice of indigenous Europeans/ Americans ensures that their society only recognizes the concerns of foreigners/ outsiders. Media (through national reach) encourages predatory behavior/ attacks by broadcasting this new set of public norms first by showing that the will of the domiciled culture will starve compared to the will of the unwanted/ foreign, but secondly that the indigenous group will be overly punished for so little as expressing concern or god forbid, equal levels of criticism. Predatory behavior is being encouraged through the latest “White Privilege” campaign administered as school curriculum and while so called Democratic governments act against the will of their people, they are outnumbered by foreigners who are systemically trained to hunt us and destroy their cultural structure and existence. Ask yourself this question, in the year 2012, is EVERYONE free to speak their mind without fear or recourse or can only certain colors of people do this?

I don’t mean to make light of this by referring to it as simply as a “mind game” but it is constructed to make your natural environment select against you, which in turn leads to your demise (Darwin). Good example is how Americans are rejected in favor of minorities for every aspect of their life. The immigration system has been weaponized and is being misused against the American people in the most sitheous of ways. It’s nearly impossible to argue on the slope of unreasonable reasoning so climbing in to the head of a psycho (scary place) to use reasoning as combat for their unreasonableness is designed to fail. This whole agenda was designed as a stalling tactic by stunning people and then making them panic and attempt to argue their innocence using unreasonable reasoning, sound crazy? It’s completely psycho and the scary thing is that it’s coming from a high level within the government.

Americans are so scared of being labeled as a racist that they go out of their way to behave in ways unnatural to them and help ungrateful and offensive people while being insulted in the process. Americans are told that if they don’t sacrifice their entire culture and country that was built for them that they are racist and therefore they should give everything away to foreigners and even commit Genocide because the sole existence of Caucasian people is racist. So, out of shock, people actually do it, because they panic and skip the first step of realizing that they labeled you racist last week, what can they call you moving forward? That’s the only reason this mind game works. Caucasian culture is based on trust, obligation and decency, “they” know we follow the rules and will feel obligated to prove them wrong so they carefully twist their threat so they can get things from you in the process (like tricking your little brother or sister in to doing your chores). Simply informing them you no longer care what they think brings death to this old mind weapon. The recent “White Privilege” global campaign was designed to accelerate this and the leaders of this movement like Tim Wise (Jew) say that all white people are racist, even their unborn children are already considered racist and white people are expected to go to unreachable lengths to forever prove how not racist they are or else he will call them a racist. Here is what a lot of people over look, Its already been done (not as painful as you thought, was it?) The worst is all over, said and done. You see, this psycho didn’t count on people recognizing that he already played his hand, he has NOTHING LEFT, he labeled you a racist a long time ago, what else can he do? Nothing else. He used the threat of labeling you a racist, to control you and make you do unnatural things but since he already spent his “race threat” then whats left to control people with? NADA !!!!!!!!!!

You can’t control other peoples opinion of you so don’t spend your life or all of your resources trying to do so. Since everyone already thinks your racist, now you are free to say the same controversial things that black people say and, who cares? What are they going to do to you, call you racist? They are too late, it’s already been done ! Have 20 kids (just to piss them off), tell people that you are suspicious of them and call someone out if they are trying to lie and pass for an American, hell, no one gave foreigners permission to erase our ethnic identity !!! Tell these people that they ruined your neighborhood, state and country, tell them that if they attack your culture, that you can now return fire, for Tim Wise has already decreed that everyone (including the unborn) are racist and no more can happen to you, IT’S OVER !! My fellow Americans, this is LIBERATION from the PC that paralyzed us from defending the vandalism of our culture/ country. Worried about others thinking you are racist? Don’t be worried about what they think and don’t wast your time trying to change their mind (that’s what this game was designed to make you do) Lets say that racists did in fact exist as a group or entire ethnicity of people, does that anoint a separate group of people to then marginalize, infiltrate their culture, deny human rights and deconstruct an entire collection of behavioral norms, beliefs, (Genocide) based on their “opinion” ? Absolutely NOT !!! The racists are humans too and WILL head the call to war!!! In fact, this only went as far as it did because people were fearing fear itself (psyched out). By the “white privilege” movement pre-stigmatizing everyone as a racist, there is absolutely nothing holding people back anymore, now you can say what you want and nothing worse can be done or said that hasn’t already happened. So if a Mexican calls you a racist, call them a Latinophile and tell them to stop impersonating an American, remind them of the “San Diego Plan 1915”, Tell the Indians that you know about the Genocide they committed against the white giants that were here BEFORE they arrived. If a Black calls you a racist, call him a rapist, if a white slave owning middle eastern calls you a racist, call him a terrorist, then let them know that you will never recognize them as white just because they raped your ancestors!!

For those fighting this battle in Europe, your situation is tougher, expose the Arab,Muslim and Jewish owned white slave trade and DEMAND REPARATIONS for past wrongs! Demand your government revive the history of white slaves and the suffrage of your people!! Recognize that your government has been turned in to a “stalling tactic” and organize out side of it, in the streets as the truth will destroy them. Tell them that nothing they do will ever be good enough, even dying will not fix the atrocities of enslaving our people! Demand that they forfeit their wealth made off the backs of our people! Every time an Arab, Muslim or Jew talks shit to you scream at them in public and demand they make good for the past slavery, torture and rape of the European people and their cultures! Let them know that they can NOT erase YOUR ethnic identity and you WILL NEVER recognize them as Europeans! A neutral legal definition of racism (recognized by the courts) will CUT BOTH WAYS and restore balance (this is why it does not currently exist), Since people are being prosecuted and arrested for racism, I’d say it’s high time the courts legally define the neutral definition of racism. Gaining the legal recognition of predatory behavior is also a must, as your culture is attacked on all levels, it’s ability to survive depends on your ability to return fire in defense. If the government insists on outnumbering you by importing predators, they will need to revamp their expired system to accommodate this new era and be able to properly distinguish people whom act like predators. Make it known that predatory behavior is not welcome in your country and neither are racial or ethnic attacks on your culture !!!

If “they” call you a racist, don’t fight it, tell them you had a big coming out party already and ask them if they have any questions for you. Most importantly, don’t feel that you owe them anything (that’s what they are counting on for this to work). Tell blacks whining about slavery to persecute the 1% (Jews) who did it, not the bottom 99% who didn’t participate, and if they ever want to know the truth, they can research the Arab/ Jewish slave trade for them selves (its still going today). Tell them to research the White Slave Trade. Tell them to not to call you a white but recognize the different ethnicities of Caucasian people (the same way they do with brown people). Let them know that all white people are not the same and American is a blood line, not a careless choice outsiders can make.  Point out that you are [American] but they have to hyphenate, and let them figure out why they are a hyphenated/ American on their own (its because they are faux).. To all of the people whom read this, Organize in your communities and if the people of color want you to be a racist then go public and let them know that you will be what ever they want you to be !! Ask them if they can hear that “tearing sound” .. And let them know that you are not going to put up with their shit anymore either! Begin living again and be truly FREE, talk to your neighbor and begin organizing to make your voices heard, in the darkest subway or a ghetto alley, Americans can let it be known that we are now free to fight back and begin the healing process of our country/ culture. The Anti-Americans can expect return fire every time they attack our culture in a predatory way.

Autori: Olibiero Diliberto, Vladimiro Giacche i Fausto Sorini

Blog-portal Novi Plamen će u dva nastavka objaviti nekoliko manjih glava iz navedene knjige. S obzirom na ”strategijski” pristup autora, nadamo se da će tekstovi biti korisni ne samo onima koji se samidentifikuju komunistima, nego i ostalim levičarskim tradicijama.

Jao nama ako ne budemo znali slušati i dati adekvatne odgovore na opće zajedničke osjećaje i mišljenja u masama, koja postoje i u komunističkom «narodu» i na samoj ljevici. Opće mišljenje, koje se osjeća i kod naših ljudi, formulira se ovako: ”da, vi govorite ispravne stvari, vi govorite istinite činjenice, ali gotovo ništa ne značite, stalno ste sve više i više podijeljeni i marginalizirani, čemu služi glasati za vas? Koju snagu imate da predstavite neophodne i hitne odgovore za onaj onaj dio društva koji je najeksploatiraniji, a ujedno najteže pogođen krizom i koji je nje u najvećoj mjeri svjestan?”

Doprinijeti rekonstrukciji komunističkog pokreta u XXI stoljeću

230. Komunistčki pokret kao internacionalni faktor

Od svog nastanka, od Manifesta Marxa i Engelsa (1848) komunistički pokret – uprkos kriza, podjela i mutacija – uvijek je sebe shvatao kao međunarodni faktor, koji ne bi mogao ni postojati bez internacionalne projekcije.

Jasno je da je od kada postoje države i nacije «polazišna točka uvijek nacionalna» (Gramsci), a ona je središnja i danas u organizaciji borbe, kao i nacionalna ukorijenjenost svake partije i svakog pokreta. Tim više danas – u eri «mondijalizacije» – nikakav komunistički i revolucionarni pokret, nikakav proces reorganizacije nacionalnih partija nije moguć na duže vrijeme niti može biti uvjerljiv bez vlastite internacionalne projekcije.

To vrijedi uostalom ne samo za komuniste, već i za pokrete socijaldemokratske i reformističke inspiracije, koji nimalo slučajno vide danas svoju projekciju u Socijalističkoj  Internacionali i u debati, u koju je ona uključena.

Ako bismo i mi došli do zaključka (do kojeg su došli nakon pada SSSR-a toliki eksponenti i iz Italije, koji ipak i dalje nastavljaju subjektivno da se osjećaju kao «komunisti»), da je komunistički pokret gotov – gotov bilo kao strateški pojam historijski aktualan, bilo kao cilj, koji je moguće rekonstruirati – pa im i sama pomisao na rekonstrukciju komunističke partije u Italiji izgleda lišena svakog značenja i perspektive, isključivo propagandistička, samo s karakterom ostatka ostataka, koja ide za tim da se iskoristi «komunističko» ime i simboli, kako bi se za izvjesno vrijeme držao zajedno dio drugova i birača, koji su im privrženi, to bi značilo isključivo stanje očekivanja, dok se ne osposobi i dok se ne formira nova politička formacija: «nova ljevica» kao alternativa, u kojoj bi komunisti predstavljali samo jednu kulturnu komponentu, kao što je to njemačka Die Linke.

Bilo bi sigurno sektaški i pogrešno podcijeniti političi uspjeh Die Linke za svu progresivnu Evropu, ali treba reći da je ona ipak druga stvar nego »komunističko pitanje» i u Njemačkoj i u evropskom kontekstu. To je uostalom bilo vrlo jasno funkcionerima Partije demokratskog socijalizma Njemačke (PDS) suorganizatoru  Die Linke (zajedno s jednom lijevom socijaldemokratskom frakcijom, koja se odcijepila od SPD-a): Gysi je odvajkada eksplicitno govorio da njemačka PDS ne želi nikakvu «Rifondazione comunista» i smatra da je  iskustvo komunističkog pokreta historijski prevaziđeno. A to je zacijelo i mišljenje i zapadno-njemačkog leadera Die Linke, socijaldemokrate Oskara Lafontainea.

Nije dakle nikako slučajno što će formacije «nove ljevice» (kao što je njemačka Die Linke, grčki Synaspismos, Bloque de Esquerda u Portugalu kao i Lijeva partija Švedske) tražiti – u Evropi i u svijetu – nove snage na koje bi se mogli pozvati i s kojima bi se mogli spojiti na međunarodnom planu, zamjenske onima koji su u procesu konstitucije na međunarodnim susretima Komunističkih i radničkih partija i njihovih radnih i koordinacionih struktura, u procesu koiji je već u toku jednu cijelu deceniju. I u kojem su procesu snage ovakve «nove ljevice» svjesno odlučile ne sudjelovati. To su ostalom ključni razlozi koji su doveli do formiranja Evropske partije ljevice (Il partito di sinstra europea – SE).

Za Fausta Bertinottija treba kazati da nije bio samo najdosljedniji i najodlučniji idejni poklonik i konstruktor toga poduhvata, već da ga je on povezao i podredio već odavna, daleko prije no što je ušao u Rifondazione comunista, onome što je smatrao za kraj komunizma dvadesetog stoljeća, lenjinistički po svojoj matrici, te je njegov stav oduvijek bio kako je reorganiziranje ičeg sličnog, ma koliko obnovljenog, u XXI stoljeću, nevjerojatno.

Poslije pada SSSR-a

231.Komunistički pokret, kojeg je pregazio pad SSSR-a, već dugo vremena prolazi kroz duboku krizu i podnosi podjele planetarnih razmjera (treba se samo podsjetiti razdora između sovjetskih i kineskih komunista, dakle između dvije najjače socijalističke snage, a koji je sigurno imao vrlo ozbiljne posljedice na krizu u socijalističkom taboru i na sudbinu socijalizma u proteklom stoljeću). Pad  SSSR-a i nestanak Komunističke partije te velike zemlje učinile su još daleko gorom situaciju koja se, početkom devedesetih, pokazivala sasvim nesigurnom u odnosu na budućnost komunističkog pokreta. Dezorijentacija je ogromna i pogađa, na različite načine i u različitim oblicima,  komuniste cijelog svijeta.

 232. Prvi pokušaji reorganizacije

Ranih devedesetih godina, kad nastaje Rifondazione comunista, vrijeme je velike konfuzije i dezorrijentacije u redovima komunističkog pokreta. Međutim, pokušaja reorganiziranja ima mnogo. U to je vrijeme dalekovidno Alvaro Cunhal putovao u Aziju, gdje se susreo sa rukovodiocima najvećih komunističkih partija regije (s indijskim, kineskim, vijetnamskim, japanskim i korejskim komunistima) i iz toga izvukao zaključak da u tom dijelu svijeta – koji predstavlja otprilike polovinu svjetske populacije – i prema kojem se premješta i to velikom brzinom ekonomska i geo-politička ravnoteža planete (kako će to jasno pokazati sljedećih trideset godina) – ne samo da komunistički pokret nije u krizi, već općenito uzevši doživljava jednu ekspanzivnu fazu, uprkos rušenja Sovjetskog Saveza i propasti socijalističkog bloka u Evropi.

Mislimo da uopće nije slučajno što je upravo Alvaro Cunhal, iz Portugalske komunističke partije, postao promotorom u Lisabonu susreta najvećih komunističkih partija, u prvim mjesecima 1991 godine, između najvećih komunističkih partija Evrope iz nesocijalističkog bloka (u kojem nestaju socijalističke partije upadajući u pravu močvaru).

Susret ima kao jasan cilj ne samo da dovede do razmjene mišljenja o situaciji, već da postavi temelje procesima rekonstrukcije između jezgre komunističkih partija u Evropi (koje je bio u posljednjim godinama podijelio stav prema «eurokomunizmu» i prema drugim važnim strateškim pitanjima kao i pitanjima identiteta) u namjeri da se postave osnovice  – makar i neformalno – za neke elemente koordinacije. Na taj su sastanak pozvani osim KP Portugala, i KP Grčke, KP Francuske (PCF), Akel sa Cipra, KP Španije i Rifondazione comunista (tada još kao pokret, nije se još oformila u partiju), koja će prisustvovati kao «posmatrač».

 233. Susreti evropskih komunističkih partija

Drugi analogni susreti komunističkih partija odvijaju se, polovinom devedesetih godina, ponovo u Lisabonu, pa u Ateni i u Madridu. Ali istinu govoreći, samo neke od tih partija doista vjeruju u mogućnost i investiraju u taj proces kao u generaliziraniji proces obnove i reorganizacije komunističkog pokreta. To su Portugalska komunistička partija, grčki KKE i Akel (Cipar). Ostale partije (kao Rifondazione iz Italije, KP Španije i Francuska komunistička partija, gdje je u međuvremenu Marchaisa zamijenio Robert Hue i  promovrirao «mutaciju» -«promjenu») sudjeluju  na tim sastancima sve manje uvjerene i već gledaju na procese stvaranja alternative i na reorganizaciju «evropske ljevice».

Razlike u gledištima nisu u tome što se sve jasnije pokazuje da su potrebni novi oblici i nova mjesta organizacije evropske antikapitalističke ljevice, koja će prevazići  prijašnje oblike organizacije i otići dalje od komunističkih partija. Oko toga se svi slažu, kako će se poslije vidjeti kod stvaranja Gue–Ngl (Grupe ujedinjene ljevice – Zelene nordijske ljevice u Evropskoim parlamentu). Trebalo bi stoga da se komunističke partije odreknu svojih vlastitih autonomnih momenata, momenata konfrontiranja kao komunisti .

Akternativa je – ili, nasuprot tom stavu,  - da li da se  zadrži takva autonomna polarzacija, kao integralni dio svjetskog procesa reorganizacije novog komunističkog pokreta za XXI stoljeće. To je tema – upravo- komunističke autonomije u međunarodnoj projekciji.

234. Kraj Sovjetskog saveza nije kraj komunističkog pokreta

Taj proces ponovnog osnivanja bazira se na ideji, koju naširoko dijele svi komunisti svijeta, da kraj SSSR-a ne predstavlja kraj komunističkog pokreta. Mišljenja su da pojam ima vlastitu aktualnost, ali on mora dobiti nove sadržaje, ne ponavljanje formula ili izraza prošlosti: on mora postati otvoren za dubinsko aktualiziranje i rekonstruiranje.

Komunistički je pokret sigurno doživio, padom SSSR-a najveću krizu u vlastitoj historiji; taj je proces političke i idejne borbe, podjele i ponovnog konstituiranja pogodio generalno sve partije i odvijao se u svim komunističkim partijama, a u nekim slučajevima on još  uvijek nije dovršen.

No može se kazati da pokušaj, započet 1989, od snaga koje su  u svakom slučaju neprijatelji socijalističke perspektive i  pristalice «konačnog» uništenja komunističkih  i revolucionarnih snaga u svijetu, još nije prošao. I da su, uprkos vrlo dramatičnim i regresivnim situacijama u nekim zemljama (među kojima je i Italija) na internacionalnom planu vidljivi elementi da je napad izdržan ili da se stanje počinje obrtati: u Latinskoj Americi, u Africi, u Evropi i najviše, u Aziji.

Komunistički pokret: prevaziđen pojam?

235. Stotinjak partija u svijetu

U usko organizacionom smislu danas u svijetu postoji stotinjak komunističkih partija – velikih i malih – koji se eksplicitno nazivaju takvima,  i koji imaju oko sto miliona članova, koji se bore, od čega 78 miliona predstavljaju komunisti Kine (a tome treba dodati još sto miliona omladinskih i srodnih komunističkih organizacija na međunarodnom planu).

Od tih partija neke, najvažnije među njima, znače i utječu mnogo – na vlast, na vladu ili na opoziciju -  kao i na stvarnost zemalja u kojima postoje, a koje čine više od polovine stanovništva planete (Kina, Indija, Rusija, Brazil, Južna Afrika) i postepeno postaju ključne zemlje, zemlje bez premca, za međunarodne ravnoteže u XXI stoljeću.

Nema dakle nikakvog «objektivnog» motiva zbog kojeg bi trebalo napustiti pojam komunističke partije ili ga razvodniti nekim općenitijim i lišenim svih razlika pojmom «ljevice». Taj pojam, «komunistički», upravo suprotno, treba redefinirati, ispuniti ga političkim i tehničkim sadržajima, strategijom, organizacijom sposobnom za konfrontacije – iznad svakog provincijalizma i tvrdoglavnog inzistiranja na nacionalnoj dimenziji -  koja mora dobiti internacionalnu dimenziju. Pa i mjesta, sjedišta partija i njezini instrumenti treba da budu takvi kakvi su potrebni komunistima različitih zemalja, kako bi se mogli sastajati, razmjenjivati ideje i iskustva, dogovarati zajedničke akcije, a da sve to ne dođe u suprotnost i ne spriječi potrebu organiziranja jedinstvene akcije svih antiimperijalističkih i antikapitalističkih snaga (komunističkih ili nekomunističkih) i još većeg jedinstva na demokratskoj ljevici, prema posebnostima svake zemlje.

236. Opovrgnuta teza o nepovratnom nestanku

Iskustvo ovih zadnjih decenija, koje nas dijele od pada Berlinskog zida opovrgava tezu da je kraj SSSR-a i socijalističkog bloka zemalja u Evropi značio kraj komunističkog pokreta i nepovratno propadanje komunističkih partija u zemljama gdje su one stvarno bile, i još uvijek jesu, ukorijenjene, a nisu samo svjedočile svoje postojanje. Talijanski i španjolski (djelimično i francuski) slučaj danas predstavljaju dramatične anomalije, nikako pravilo.

237. Stvaranje GUE

U Evropskoj Uniji  zajednička inicijativa i inspiracija vodećih komunističkih partija bila je od fundamentalnog značenja u procesu koji je doveo do stvaranja Gue– Ngl odnosno Konfederalne grupe Ujedinjene Ljevice u Evropskom Parlamentu.

Početkom se može smatrati susret u Lisabonu 1991, kojeg je inicirala Portugalska KP, u čemu su uzeli učešća, kako je rečeno, KP Francuske, KP Španije i Ciparski Akel, KP Grčke (KKE) i Rifondazione comunista kao posmatrač. Tome su slijedili analogni susreti u drugim zemljama, a u njima je uzela učešća i Njemačka PDS.

Na tim susretima postavljaju se baze jedinstvenog približavanja i rekonstrukcije u odnosu i na mjesto u Evropskom Parlamentu.

Odoljevanje napadima protivnika ovog jedinstvenog odnosa među političkim formacijama te ponovo uspostavljena klima suradnje između tih snaga, čak i u najtežim zemljama i u kojima je do formacije kakva je Gue (Grupa Ujedinjene ljevice i Zelena sjevermoevropska ljevica) bilo vrlo mučno doći, pokazalo se kao pozitivno za uspjeh operacije.

238. Zašto su prekinuti susreti među evropskim komunističkim partijama

S formiranjem GUE ušli su u krizu i prekinuli se neformalni susreti među najvećim komunističkim partijama Evropske Unije. Razlog je strateški: neke od tih partija (KKE, KP Portugala, Akel) smatraju da formacija GUE ne rješava sama po sebi rekonstrukciju komunističkog pokreta u Evropi i smatraju da se ti susreti moraju nastaviti i još proširiti; druge snage, nasuprot tome, mišljenja su (preskočivši dvosmislenosti, razlike i dvostruku igru unutar njih samih) da je strateški cilj stvaranja koimunističke partije XXI stoljeća historijski prevaziđen i iskorištavaju nastanak Grupe evropske ljevice (GUE) da prekinu zahtjev za susretima komunističkih partija. To je pokušaj, jednak svakom drugom, koji  ima za cilj uništavanje ili razvodnjavanje u praksi pitanja komunističke autonomije i njene međunarodne dimenzije i projekcije.

239. Prvi godišnji susreti na svjetskoj skali

Cilj te inicijative bio je započet od  KP Grčke godine 1998 u namjeri da se u Ateni organizira susret «Komunističkih i radničkih partija» posvećen njihovoj ulozi u sadašnjioj historijskoj fazi. U početku je u tome uzelo učešća jedno pedesetak partija (među kojima i sve najveće komunističke partije svijeta). Ti će se susreti zatim ponavljati svake godine, svaki put organizirani s drugom tematikom: političke i sindakalne teme, ili će biti usmjereni na ekonomsku analizu, na teoretsku debatu, na razmjenu mišljenja o inicijativama i o raznim iskustvima. Općenito uzevši, na njih je dolazilo osamdesetak partija (gotovo uvijek sve najveće partije) sa sudjelovanjem, zadnjih godina, Kineske komunističke partije (isprva kao posmatrača, a zatim u punoj ulozi).

Istina je da su u početku ti susreti imali formalni karakter, ponekiput repetitivan u odnosu na stare boljke komunističkog pokreta. Ali s vremenom su dobili fluidniji karakter, življi i više povezan sa zahtjevom ne samo da se diskutira, već da se komunisti pronađu i da se međusobno prepoznaju u zajedničkoj problematici (što je u početku bilo vrlo bitno: u tim godinama postojala je opasnost da sve bude razoreno), i da nađu prikladne puteve i oblike za ponovo koordinirano lansiranje komunista i njihove aktivnosti na svjetskoj sceni i u radničkoj borbi.

Taj problem je još daleko od toga da bude riješen i svaki bi trijumfalizam bio jako neumjesan. Ali izvan sumnje je da su neki važni koraci naprijed već učinjeni.

Na primjer  prvi put je vođena  koordinirana internacionalna akcija, koja je dovela do konkretnih rezultata. Tako je naprimjer otklonjena prijetnja da se omladinska organizacija KSM (Omladinska komunistička organizacija Češke republike) stavi van zakona, što je zasad spriječeno zbog međunarodne kampanje, a koja je i u Italiji bila dobro usmjerena i dobro vođena. Zahvaljujući udruženom dejstvu  nekih komunističkih partija (kubanske, grčke, portugalske, indijske, vijetnamske i južnoafričke) došlo je do obnavljanja nekih međunarodnih organa, kao što je na primjer Svjetska federacija Demokratske Omladine, koja danas ima nekoliko desetaka miliona članova u cijelom svijetu i koja je dokazala vlastitu vitalnost na dva svjetska festivala 2005 u Venezueli i 2010 u Južnoj Africi.

Nešta se od toga ne bi moglo dogoditi da neke partije nisu, odmah po padu SSSR-a, postavile problem procesa međunarodne reorganizacije radničkog pokreta. A to nije nikada zamijenilo niti je predstavljalo smetnju za šire procese ujedinjavanja u borbi protiv neo-liberizma kao i protiv rata, kako je to pokazala i povjest GUE (Grupe ujedinjene ljevice).

240. Pokrenuta je nova dinamika

Uvijek je postojala želja, od samog početka ovih susreta, da i druge partije budu inicijatori internacionalnih mitinga, kao onog održanog u Ateni 1998 godine.  I to stoga kako bi se otvorio kružni proces i kako bi se u tom cilju stvorila radna i koordinaciona grupa, kako bi se izbjeglo da ti susreti poprime euro-centristički karakter ili čak grčko-centristički. To je u prvom redu zahtijevala sama KKE. To se konačno dogodilo posljednjih godina: sastavljena je permanentna radna grupa sa zadatkom da priprema međunarodne susrete komunističkih i radničkih partija i da radi na napredovanju tog pokreta i te inicijative.

Grupa je osnovana na bazi pristanka svih i danas je sačinjava desetak partija: KP Kube, KP Brazila, KP Španije, KP Češke i Moravske, KP Ruske federacije, KP Indije i Indijska marksistička partija (u rotaciji), KP Libana i KP Južne Afrike.

Osmi međunarodni susret bio je u Lisabonu, u mjesecu novembru 2006, a domaćin je bio KP Portugala. Deveti je susret bio u Minsku, u novembru 2007 (za proslavu 90 rođendana oktobarske revolucije), deseti u Saŏ Paolu u Brazilu, u novembru 2009 godine, u organizaciji KP Brazila. Jedanaesti susret bio je u Indiji (KP Indije – Marksistička indijska KP). Tom je susretu prethodilo (krajme septembra 2009)  izvanredno zasjedanje o Bliskom Istoku, kako bi se podržala borba palestinskog  naroda i progresivnih i antiimperijalističkih snaga iz tog regiona, održano u Siriji, u Damasku, na inicijativu komunista iz Sirije. 12-ti je susret održan u Južnoj Africi, u decembru mjesecu 2010 godine.

Tako je pokrenuta nova kružna dinamika.

241. Zašto je nastala Partija Evropske Ljevice

U globalnom kontekstu ovih pokušaja reorganizacije  revolucionarnog i komunističkog pokreta, koji bi bio na visini izazova što se javljaju u XXI stoljeću treba vrednovati i interpretirati izbor čitavog niza snaga da stvore partiju Evropske ljevice (Sinistra europea – SE). Taj pokušaj i način kako je on guran od samog početka postavio se kao faktor podjele u međunarodnom komunističkoim pokretu  u Evropi i ne samo u njoj.

Svakako da je ideja  – u duhu GUE (Grupe Evropske Ljevice) – koja je pretočena u zahtjev da se stvori koordinacija svih komunističkih i alternativnih snaga evropskog kontinenta – bila više nego prihvatljiva. Ali konkretni projekt, koji je oživotvoren i ostvaren, kao i načini njegovog nastanka, njegov politički profil i njegov identitet, nisu ujedinili, nego podijelili snage; nije došlo do kontinentalnog pan-evropskog profila (od Portugala do Urala), već se obraćalo isključivo snagama unutar Evropske Unije. I to stoga jer su u definiciju identiteta nove političke formacije kao i u njen statut, odnosno u dokumente Evropske Ljevice, proizvoljno unesene takve formulacije ideološkog karaktera (koje se odnose na historiju komunističkog pokreta) kao i na program (u odnosu na sud o Evropskoj Uniji) koje izazivaju razdor, iako se znalo da će u tom obliku one biti neprihvatljive za značajne komunističke partije u Evropi, kako na njenom istoku kao i na njenom zapadu.

Takav pristup, selektivan i politički i ideološki, proizvod je obrnutog procesa od onog, ujedinjujućeg i rekonstrutivnog, koji se događao u Evropi, i obilježavao Evropsku Uniju nakon velike krize 1998 te nakon propasti socijalističkih zemalja u Evropi, što je sve dovelo do formacije GUE – Grupe Evropske Ljevice u Evropskom Parlamentu. Trebala bi navesti na razmišljanje i sama činjenica da od 45 evropskih poslanika, koji danas čine GUE svega njih 15 potpuno prihvaća Evropsku ljevicu (SE), od kojih njih 8 potječu iz njemačke Die Linke, a 6 su posmatrači. Neki pokušaji KP Češke i Moravske (koja je u Evropskpoj Ljevici prisutna kao posmatrač)  osujećeni su već u samom nastanku od strane otvoreno antikomunističkih komponenti Evropske Ljevice, dok  umjereniji dijelovi Die Linke (zajednički intonirani kao i talijanska SEL – Sinistra e Ecoloigia – Ljevica i Ekologija) otvoreno gledaju, na doduše postepeni, ali neprikriven proces, u etapama, ujedinjenja sa socijaldemokratskim snagama Evrope i na ulazak u Socijalističku Internacionalu.

Komunisti u Evropi

242. Ne stoji teza o neumoljivom kraju komunističkih partija u Evropi

Rezultati izbora u Evropi u junu 2009 – i nakon četiri mjeseca –  ponovo izbori u Njemačkoj, Portugalu i u Grčkoj, bili su vrlo važan test da se vrednuje stanje komunističkog pokreta u UE, koji se malo po malo isticao tokom prošlog decenija (i to ne samo na izbornom planu) i koji danas evidentno pokazuje da ga se više ne može ukloniti.

Upravo je to razorilo tezu  prema kojoj je – u evropskom kontekstu –  svaka komunistička, revolucionarna snaga, koja odbacuje svaku socijaldemokratsku sugestiju i poticaj na adaptiranje, neumoljivo osuđena na propadanje i na neizbježnu marginalizaciju. Pokazalo se kao istinito upravo suprotno.

Jasno pod uvjetom da ideološko-politički profil bilo koje od tih komunističkih partija bude popraćen sposobnošću da se ukorijeni u društvu, u prvom redu u svijetu rada i među omladinom.

To pokazuju rezultati –makar se radi o vrlo velikim razlikama – kako grčke KKE kao i KP Portugala, koje su upravo posljednjih godina na izbornom planu dosegle najveće rezultate u cijeloj svojoj historiji, koji variraju  u broju glasova između 7 i 10% (u političkim izborima u vlastitoj zemlji i za Evropski parlament), a prisutna je i tendencija daljeg rasta (11-12%) na administrativnim izborima.

Kke – grčka komunistička partija- danas je dostigla svoj historijski maksimum čak i u odnosu na vlastitu «herojsku» fazu, do koje je došlo nakon pada pukovničkog režima (kad je dobila 9% na političkim izborima); i to usprkos toga što je 1991 u toj partiji došlo do cijepanja , izazvanog od post-komunističkog krila partije, koje je nastavilo razvijati iskustvo unutar formacije Synaspismos, a Synaspismos bit ć jedna od partija –osnivača Evropske Ljevice. KKE tradicionalno dobija najbolje izborne rezultate u metropolama, sa vrhovima od 10-15% u gradskim radničkim četvrtvrtima. Dok Synaspismos postiže najbolje rezultate među srednjim slojevima i u nekim sektorima studentske omladine.

Analogno se može rezonirati u odnosu na političko-historijski  trenutak i na društveno predstavljanje u vezi sa KP Portugala ( i naročito u odnosu na Bloque de Esquerda) , ali treba dodati da portugalski komunisti zadržavaju jaku hegemoniju u  CGTP-u,  klasnom portugalskom sindikatu, koji je nadaleko većinski u svijetu rada.

Sve je to vrlo značajno, jer je današnja situacija za komuniste i za snage evropske antikapitalističke ljevice sigurno daleko nepovoljnija nego što je to bilo u sedamdesetim pa i u osamdesetim godinama. Danas se cijeli kontekst Evropske Unije pomaknuo udesno.

To još više ističe vrijednost postignutih rezultata, kako organizacionih tako i izbornih, komunističkih i revolucionarnih snaga, koje ne samo da se drže nego i napreduju.

Kriza socijaldemokracije otvara prostore na ljevici, i to ne samo za komuniste, već i za nekomunističke snage antikapitalističke ljevice; a sve to još više okreće ulijevo političku osovinu tih zemalja. 

243. Generički pojam «alternativne ljevice»

Bilo bi nedovoljno rigorozno i čak pomalo oportunistično i  po karakteru izbjegavajuće, analizirati izborne rezultate u Evropi trpajući u istu vreću (vreću «alternativne ljevice) rezultate komunističkih partija, revolucionarnih i antiimperijalističkih, koje su već godinama na udaru bjesomučne ideološke i političke medijske kampanje, što je protiv njih vodi i socijaldemokracija –  i računati te razultate zajedno s rezultatima formacija radikalne nekomunističke ljevice, koja je u nekim zemljama pomognuta odozgo u političkim kampanjama (kao na primjer u Grčkoj i u Portugalu, gdje se te snage nalaze u kompeticiji sa komunističkim snagama).

Te su komapanje u navedenim slučajevima podržavane od izvjesnih vladajućih sektora, i njihov je cilj spriječiti da nezadovoljstvo velikih razmjera u društvu i među radnicima, omladinom  i širokim narodnim slojevima zbog neo-liberalnih politika vlada i lijevog i desenog centra donese kao poplava glasove komunistima, jer više vole  da ti glasovi pripadnu onim dijelovima ljevice, koje je «lakše pripitomiti», dijelovima koji su podložni socijaldemokratskom utjecaju i čija je ukorijenjenost u klasnom sukobu daleko manja.

Komunisti moraju izbjegavati sektaške stavove  i predrasude prema ljevici, ali to ne znači zapostavljanje jasne svijesti da proces rekonstitucije i jačanja komunističkih  i revolucionarnih partija u ovom dijelu svijeta, sa njihovom anti-kapitalističkom, antiimperijalističkom i klasnom  pozicijim,  ne plaća i da neće plaćati i u budućnosti cijenu zbog neizbježne objektivne kompeticije sa političkim i kulturnim formacijama takve prirode, koja manje smetaju kapitalizmu. Bit će zadatak inteligencije i taktike komunista, osim njihove strateške čvrstine, naći – od slučaja do slučaja – ispravnu ravnotežu između neophodnog jedinstva i kompeticije među snagama ljevice.

U zaključku

Ovdje nismo sakrili ni teškoće koje su pred nama niti vrijeme, koje će biti neophodno za stvarno jačanje komunističkog pokreta u Italiji.

Ne može se u jedan dan rekonstruirati politička organizacija, koja bi istvovremeno htjela biti čvrsta koliko i masovna, imati jasan identitet i biti ukorijenjena na radnim mjestima i na terenu, u stanju da se posluži najvećim znanstvenim dometima, a da pritom ne postane žrtvom tehnokratskih iluzija i da ne uzgubi vlastito klasno gledište, da bude sposobna za efikasnu političku intervenciju, sa dubokim društvenim značenjem, a da nikad ne popusti iluziji o političkoj autonomiji.

Sve je to nemoguće učiniti od danas do sutra. Naročito ukoliko se mora djelovati u političkom i kulturnom kontestkstu, koji je već gotovo tridesetak godina zatrovan i lišen kulturne, političke, historijske pa i jezične baštine radničkog pokreta i kojeg podnosi nikad dosad po intenzitetu zabilježen napad na svako kolektivno djelovanje.

Svega toga smo duboko svjesni.

Mi nismo prodavači snova ni šarenih laža sa znakom novine.

Ne vjerujemo u mit novog početka, koji smatramo da je već viđen u suvremenom bijegu iz historije.

Ne gajimo tu vrstiu iluzija, ni tu vrstu varanja i samozavaravanja. I to ne samo zato šte te stvari nisu donijele sreće talijanskoj ljevici uzetoj u cjelini, nego nisu donijele sreće ni njenoj komunističkoj komponenti.

Mi ne gajimo te iluzije, jer je naš projekt različit. On je manje upadljiv, ali daleko ambiciozniji.

Radi se o stvaranju dosljedne kulture i prakse  i o efikasnoj kritici postojećeg stanja stvari.

Radi se vraćanju ženama i muškarcima ljevice perspektive koja će biti u stanju da ih izvuče iz tijesne ćelije uskog pragmatizma bez ideala kao i od bijega u Utopiju, koji je isto toliko komotan koliko i frustrajući.

Radi se o tome da se u stvarnosti kreira i izgradi most između efektivnog delanja u svakodnevnom kontekstu i ideala preobražaja društva, kojeg nam je ostavila velika i slavna tradicija.

Mi treba da izaberemo da li ćemo nastaviti s tom tradicijom na jedini mogući način, to jest oživljavajući je kreativno i podižući je na visini koju zahtijeva vrijeme koje živimo, ili ćemo pustiti da se ona definitivno osuši, odnoseći se prema njoj – bez obzira na formalne izraze poštovannja – kao prema starom gvožđu, kao prema neupotrebljivoj alatki, koju treba ostaviti historičarima proteklog vremena.

U ovom poslu rekonstrukcije, teškom koliko i potrebnom, ne krećemo od nule.

Polazište nam je poznavanje kapitalističkog društva, koje je elaborirao Marx i koje je bilo razvijano u dvadesetom stoljeću od marksističke i lenjinističke tradicije.

Polazimo od iskustva radničkog i komunističkog pokreta, talijanskog kao i međunarodnog: to je izvanredna baština dostignuća i događaja, koja predstavlja – sa svim svojim greškama i nazadovanjem – jednu od najuzbudljivijih stranica na polju ljudske emancipacije.

Polazimo od aktualnih potreba milijardi ljudskih bića koji podnose ekonomski sistem čija naizgled zavaravajuća racionalnost i neizbježnost  sakriva suštinski duboku neracionalnost i neefikasnost, ogromne koliko i neizbježne nepravde, a danas i rizik da nanese nepopravljive štete okolini.

Polazimo od uvjerenja da je jedino društvena kontrola proizvodnje u stanju zaustaviti tu neracionalnost  i učiniti kraj neopravdama, koje neminovno karakteriziraju kapitalistički način proizvodnje.

Za nas riječ «komunizam» znači taj proces oslobađanja: osvajanje budućnosti u kojoj će čovječanstvo doista postati gospodarem vlastitog života.

Radi se o budućnosti, koja danas nije samo moguća, već i neophodna.

-Со сигурност можам да потврдам дека Марадона ќе биде на трибините на финалето на италијанскиот куп меѓу Наполи и Јувентус, соопшти адвокатот на Марадона, Анџело Писани.

Аргентинецот, кој во моментов го предводи Ел Васл од Дубаи, на 5-ти април го чека судење поради наводно затајување данок, а Писани вели дека тој пред рочиштето ќе им прати видео-порака на навивачите на Наполи со која ќе им ја „објасни ситуацијата“.

-Диего подготвува видео-материјал кој ќе го добијам деновиве. Во него тој самиот ќе ја објасни ситуацијата, својата љубов кон клубот и желбата да се врати во Неапол, беа зборовите на Писани.

Адвокатот додава дека видео-материјалот ќе биде емитуван еден ден пред судењето, на конференција за новинари која ќе се одржи на еден од неаполските плоштади. Инаку, Аргентинецот реши да присуствува на судењето.

Марадона во Наполи играше од 1984-та до 1991-та година. Клубот од југот на Италија во тој период го предводеше до две титули национален првак, еден Куп, Супер куп и трофеј во УЕФА купот.

Дефанзивецот го откажал договорот за станот кој го има изнајмено, а како што наведува „Кориере дело Спорт“ причината е неговото заминување од Милано.

Даглас Мајкон во летниот преоден рок го напушта Интер. Оваа информација ја пренесе „Кориере дело Спорт“ каде уште се наведува дека дефанзивецот го откажал договорот за станот кој го имал изнајмено.

Мајкон летово полни 31 година, а во моментов е четврти најплатен фудбалер во таборот на Интер, каде пристигна во 2006-та година од Монако. За неговите услуги владее голем интерес, а најсериозни за негово ангажирање се Пари Сен Жермен и Анжи, наведува „Кориере дело Спорт“.

Алесандро дел Пиеро по завршувањето на сезоната сигурно го напушта Јувентус, пишуваат италијанските медиуми. Ова не е тајна и веќе извесен период се шпекулира околу иднината на „Пинтуричио“.

Самиот Дел Пиеро се уште не одлучил дали ќе стави крај на својата богата кариера, или ќе ги израдува љубителите на фудбалот и ќе заигра за некој друг клуб.

Како што пренесуваат италијанските медиуми, претседателот на Наполи, Де Лаурентис широко ја отвори вратата за напаѓачот на Јувентус, а самиот играч сериозно размислува за оваа варијанта.

За неговите услуги се заинтересирани многу клубови од Азија, Соединетите Американски Држави, но и францускиот Пари Сен Жермен.

Autori: Olibiero Diliberto, Vladimiro Giacche i Fausto Sorini

Blog-portal Novi Plamen će u dva nastavka objaviti nekoliko manjih glava iz navedene knjige. S obzirom na ”strategijski” pristup autora, nadamo se da će tekstovi biti korisni ne samo onima koji se samidentifikuju komunistima, nego i ostalim levičarskim tradicijama.

Jao nama ako ne budemo znali slušati i dati adekvatne odgovore na opće zajedničke osjećaje i mišljenja u masama, koja postoje i u komunističkom «narodu» i na samoj ljevici. Opće mišljenje, koje se osjeća i kod naših ljudi, formulira se ovako: ”da, vi govorite ispravne stvari, vi govorite istinite činjenice, ali gotovo ništa ne značite, stalno ste sve više i više podijeljeni i marginalizirani, čemu služi glasati za vas? Koju snagu imate da predstavite neophodne i hitne odgovore za onaj onaj dio društva koji je najeksploatiraniji, a ujedno najteže pogođen krizom i koji je nje u najvećoj mjeri svjestan?”

182. Tri moguća scenarija perspektiva talijanske ljevice

Što se tiče perspektiva talijanske ljevice, bila ona komunistička ili ne, ali na različite načine kritična u odnosu na kapitalizam, danas se ocrtavaju u osnovi tri moguća scenarija.

Prvi, najgori scenarij predstavlja bi daljnjaa fragmentacija snaga ljevice, ljevijih od PD (Demokratske partije), njihovo daljnje slabljenje, sa pretvaranjem u sasvim male grupacije, što znači njihov nestanak kao snage sposobne da igraju neku ulogu i da vrše utjecaj na mase, i/ili njihovo postepeno usisavanje – znači većeg dijela njih samih i njihove političke baze – u unutrašnju dijalektiku Demokratske partije.

Radi se o scenariju koji je na nesreću moguć. Parafrazirajući Marxa može ga se definirati kao zajednička propast komponenata u borbi.

Drugi  je scenarij jedinstvo nastalo spajanjem različitih komponenti ljevice, ljevljih od partije PD (sa Vendolom ili bez njega, prema tome kako će se na kraju politički pozicionirati sam Vendola) što bi značilo progresivnu afirmaciju projekta jedne talijanske Die Linke: imali bismo novu partiju Ljevice (ili partiju Rada) na socijaldemokratskim osnovama i/ili na neolaburističkim osnovama na ljevici.

Treći scenarij, koji nama a priori izgleda najrazumniji i koji nam se ne čini likvidatorskim, jeste partija jedinstvene akcije ljevice ili jedan federativanili konfederativan sporazum, širi od današnje Federacije Ljevice, utemeljen na programu socijalne inicijative, a također i političke, teorijske i organizacione inicijative različitih komponenti ljevice.

To je akciono jedinstvo koje bi nešto značilo i na izbornom i na institucionalnom planu; ono  bi postiglo kritičku masu konsenzusa i na taj nači  zaživjelo u zemlji te bilo sposobno da vrši društveni i politički utjecaj, koji ne bi bio marginalan, u borbi narodnih masa zemlje.

Konstituiranje Federacije Ljevice ne ispunjava do kraja taj zadatak, ali predstavlja koristan korak naprijedak u tom pravcu. Ono doprinosi stvaranju klime suradnje i jedinstva akcije i između dvije komunističke partije, koje sačinjavaju federaciju PRC i PDCI (Demokratska partija talijanskih komunista).

183. Zadržati otvorenim proces rekonstitucije Komunističke partije

Radi se o scenariju u kojem, unutar jedinstva akcije ljevije od PD, može da napreduje i da se potvrđuje proces rekonstrukcije jedinstvenog komunističkog pola, nezavisnog od drugih ljevih komponenti, ali otvoren za suradnju s njima, a koji bi držao otvorenim u perspektivi problem i mogućnost rekostrukcije komunističke partije i po imenu i stvarno u talijanskom političkom kontekstu.

Jedinstvo ljevice i rekonstrukcija Komunističke partije predstavljaju procese koji ne samo da nisu u protivurječnosti, već ih treba shvatati kao apsolutno komplementarne.

184. Ne radi se o kratkom vremenskom periodu.

Prema našoj ocjeni ne radi se o kratkom vremenskom periodu, već o projektu koji će imati svoje etape, čija je početna faza određena postizanjem političkog i organizacionog jedinstva, koje bi bilo konvergentno s PDCI (koja u cjelosti podržava ovu liniju), a ujedno zvalo na okupljanje talijanske komuniste drugačije locirane – naravno počevši sa PRC – koji bi prihvatali i prepoznali sebe u tom projektu, kako bi se pokrenuo proces ponovnog sastavljanja partije na novoj osnovici.

185. Ovo je trenutak da se učine prvi koraci

Ukoliko se ne uspije afirmirati taj proces u talijanskom kontekstu, i to smjesta,  Federacija Ljevice (ili druge slične hipoteze) nastavit će životariti, kao što je to danas slučaj, bez  postojanja paralelnog procesa polarizacije i ujedinjenja komunističkih snaga zemlje; ukoliko bi se nastavilo stanje koje sada vlada, stanje pasivnosti, stagnacije, zastajanja i paralize, rizik plutanja bez određenog smjera i rizik samouništenja je vrlo blizak, a to znači disperziju hiljada komunističkih kadrova i komunističkih boraca iz baze, koji još nisu rezignirani i pomireni s perspektivom likvidacije komunista njihovim razbijanjem na male grupice, a koji se nalaze na rubu obeshrabrenosti, obuzeti osjećajem izgubljenosti, ukoliko im ne budu dati jasni znaci započetog procesa rekonstrukcije partije.

186. Savezništva

Pitanje savezništava postavljeno je već na samom početku radničkog pokreta. Ovdje mislimo u prvom redu na savezništva među društvenim klasama. Sam simbol srpa i čekića govori nam o savezništvu radnika i seljaka, jer su početkom dvadesetog stoljeća u velikom dijelu zapadnih zemalja radnici i seljaci činili većinu stanovništva (u Italiji 1921 seljaci zemljordnici činili su  37%  stanovništva, nasuprot 45% industrijskih radnika i težaka – seljaka bezemljaša, koji su radili za nadnicu).

Lenjin inzistira na činjenici da bilo prije revolucije, bilo nakon nje, proletarijat ne može pobijediti ukoliko na svoju stranu ne pridobije većinu stanovništva. Međutim, treba razlikovati taktička savezništva – koja komunisti stvaraju s ostalim društvenim klasama i/ili političkim formacijama – zbog jasno određenog cilja i na ograničeno vrijeme, i strateška savezništva – koja se zasnivaju na sveobuhvatnom programu za cijelu jednu historijsku fazu. Savezništvo između radnika i seljaka bilo je koncipirano od strane komunističkog pokreta i kao strateško i kao organsko savezništvo.

U marksističkoj su tradiciji postojale i teoretski su obrađene različite forme mogućih savezništava, ne isključujući, s klasnog stanovišta, čak i savezništvo sa građanskom klasom.

Godine 1905 Lenjin, protiveći se savezništvu autokracije i građanske klase, predložio je savezništvo između revolucionarne socijaldemokracije i buržoaske revolucionarne demokracije. Antifašistički frontovi su u sebi sadržavali široke slojeve dijelova buržoazije, kao i političke formacije, koje su ih zastupale.

Problem se ne sastoji u tome da li komunisti mogu voditi politiku stvaranja savezništava, već u neophodnosti definiranja – putem konkretne analize konkretne date situacije – karakter, ambijent, ciljeve i ograničenja savezništva, sklopljenog u jednoj historijski determiniranoj situaciji. Kad su komunisti znali korektno analizirati situaciju i odrediti karakter – taktički ili strateški – savezništva, definirati i ograničiti njezine ciljeve, i last but non least, i kad su na vrijeme shvatiti društvenu mutaciju do koje je došlo u nekom momentu političke faze, uspjevali su učiniti značajne pomake naprijed, modificirajući u korist radničke klase odnose snaga i stvarajući bolje uslove za vlastitu akciju.

Naročito u posljednje vrijeme, koje nas izravno pogađa, komunisti su podcijenili, u nedavnom iskustvu, značaj stvaranja savezništava i sudjelovanja u vladi, a također su podcijenili, koliko težinu, toliko i snagu klasnih interesa, čiji su nosioci bili predstavnici buržoaskih i sitnoburžoaskih političkih formacija, s kojima su bili stupili u alijansu, i u toku trajanja tog savezništva nisu uspjeli realizirati progresivne i popularne zakonske mjere, pa su se našli u situaciji u kojoj  su morali odobriti regresivne mjere (na primjer privatizacije, prekarizaciju radnog odnosa itd.).

U stvarnosti u posljednjih petnaestak godina političkog života Italije pitanje savezništava bilo je jako izopačeno i uvjetovano većinskim izbornim sistemom, koji teži da pritisne cijeli politički život zemlje na Prokrustovu postelju bipolarizma (i to u njegovoj najekstremnijoj verziji – da ga svede na postojanje svega dvije političke partije ).

187. Pitanje vlasti

Pitanje odnosa komunista i vlasti ukoliko se “uhvati za rogove” treba vratiti na sam početak i temeljito obraditi. Treba obratiti pažnju na poznat Togliattijev esej «Politika nacionalnog jedinstva i komunisti», koji je on napisao 1944 godine.

U to je vrijeme polovina Italije bila okupirana od nacista, komunisti su imali oružje u rukama i najveći dio njih mislio je da se nalaze pred mogućnošću proleterske revolucije. Togliatti objašnjava da komunisti moraju biti partija vlasti, to jest partija koja se ne ograničava jedino na «revolucionarnu propagandu», nego partija koja je u svakom trenutku u stanju da ukaže na drušvene nepravde, da pokaže kako treba rješavati probleme na koje je partija ukazala. To znači da komunisti uvijek moraju biti u stanju da nađu konkretna, uvjerljiva rješenja, koja će mase razumjeti, kad se radi o bilo kojem društvenom problemu. Bilo da se radi o lokalnim jedinicama vlasti, sve do nacionalne i internacionalne politike.

Znači nije dovoljno samo ukazati na problem – što je neosporno – već ukazivanje na problem popratiti uvijek prijedlogom rješenja.

Kako bi se sve to moglo učiniti potreban je sistem savezništava, jer u protivnom slučaju i najbolji prijedlog na svijetu, ukoliko nema noge da postane većina u zemlji, neće nikad biti pretočen u političku akciju. Tako se rodila političko-teorijska premisa da se u perspektivi stvori sistem savezništava u Italiji. Radi se o klasično lenjinističkom pitanju, koje je povezano s pitanjem vlasti. Naime radi se o posjedovanju instrumenata da se stvari izmijene. Sve to naravno može funkcionirati jedino u slučaju da odnosi snaga to dozvoljavaju; u protivnom se biva povučen u jednu politiku, koja za sobom nosi razočaranja u odnosu na ono što od nje očekuje društvena baza partije, a to narušava kredibilitet komunista.

188. Izborna taktika

Kad se radi o izborima, komunisti nisu «izborničari», ne organiziraju vlastitu političku aktivnost u funkciji i na bazi izbora i na osnovu parlamentarne aktivnosti. Znaju da svaki dan moraju djelovati među masom. Ali komunisti nisu ni ravnodušni u odnosu na parlament i na sve institucije parlamentarne demokracije. Čvorište pitanje je kako učiniti institucije mjestom i ogledalom klasnog konflikta. Kako bi se to postiglo u tim institucijama moraju biti zastupljeni na odgovarjući način komunisti i ljevica.

U nizu prijašnjih zbivanja talijanski se koimunizam, kao i međunarodni, konfrontirao sa pozicijama apstinencije (odustajanja od izbora), i osudio ih je kao infantilni «ekstremizam» (Lenjin). Umjesna kritika buržoaskog parlamentarizma, «izborničarstva», kao i degeneracije socijaldemokratskih partija II Internacionale – koje su na kraju cijelu aktivnost partije podredili parlamentarnim grupama te zavisnosti komunističke partije i njezinog djelovanja u bazi izborima i postizanju izbornih rezultata – nikako nije trebala na kraju navesti na indiferentnost prema izbornom  iskušenju, ili, što je još gore, na odbijanje pripremanja izbora. I pored potpune svijesti da za vrijeme dominacije kapitalističkog režima sigurno nisu komunisti ti koji diktiraju pravila igre, postojao je i jedan osobiti trenutak, koji se ukazao kad je nastala ova Italija, zahvaljujući Partizanskom pokretu, te su  se odnosi klasa očitovali drugačije i dozvoljavali da se napiše Ustav, koji je bio i demokratski i društveno utemeljen. 

Taj je ustav – budući da su se promijenili odnosi snaga kako unutrašnji tako i vanjski, raspadom SSSR-a i nestankoim KPI – bio, nimalo slučajno, duboko pogođen 1993 ukidanjem proporcionalnog izbornog sistema i prelaskom na većinski izborni sistem i sve njegove različite formule, koje su se mijenjale sve do današnjih dana.

Polazeći od objektivnih okolnosti, koje je postavio izborni sistem, komunisti se moraju direktno konfrontirati i izabrati najbolju taktiku, koja će im  dozvoliti da postignu rezultat političke prisutnosti u institucijama, a da se pri tom ne odreknu vlastite autonomne akcije.

Historija komunizma dvadesetog stoljeća govori nam, uostalom, o savezima sklopljenim – u određenoj konkretnoj historijskoj situaciji – sa liberalno-buržoaskim partijama, ako ne i sa reakcionarnim. Radi se o taktičkom savezu u danoj historijsko-političkoj fazi, koja je dozvoljavala jačanje i napredovanje komunističkih snaga (ponekad čak i njihovu prisutnost u parlamentu), jer bi u protivnom dolazilo do njihovog slabljenja i nazadovanja. Sve je u tome u kakvom je položaju partija u takvom savezu, kako ona vodi svoju političku akciju, kako poduzima političku inicijativu, kakav odnos ima prema vlastitoj «bazi» odnosno» klasi» kojoj se obraća. Da li postoji efikasno partijsko rukovodstvo koje je umije odbraniti i razviti komunističku autonomiju i da li se situacije afrontiraju snažnim oružjem materijalističke dijalektike ili naizgled one «radikalne», koja je u stvarnosti stalno u podložnom odnosu, jer je apstraktno maksimalistička.

189. Jedinstvo svih snaga ljevice ljevijih od PD (Demokratske partije)

Dakle šta činiti tu i sada? Postoje bar dva nivoa tog pitanja.

Prvi nivo se sastoji u tome, kako je već rečeno, da se stvori zajednička akcija na ljevici,  projektirana prema izborima, svih političkih snaga ljevijih od PD-a. Radi se o stvaranju mjesta, koje neće samo površno postojati, već će biti korisno koliko i vjerodostojno u očima nekoliko miliona osoba. Korisno, jer se oko minimalnog programa okupljaju sve te snage i one zajednički mogu voditi vlastitu revolucionarnu bitku, ne u smislu obaranja sistema, već onu koja odgovara zahtjevima onih društvenih slojeva, koji su najteže pogođeni krizom i za koje Demokratska partija ne uspijeva naći prihvatljive odgovore zbog društvene i političke umjerenosti, kojom je ta partija prožeta, a njena je umjerenost sukladna s fundamentalnim interesima vladajućih grupacija i sa sadašnjom atlanskom i podređenom pozicijom  Evropske Unije i Italije u međunarodnom scenariju.

To jedinstvo ljevice ostaje otvoreno zajedničkim akcijama, u pojedinim programskim točkama, kad se radi o gorućim demokratskim i socijalnim pitnjima i za ostale demokratske snage. Jedinstvo  ljevice, koje bi bilo u stanju, ukoliko je dozvoljen izraz, dovesti konačno do percepcije korisnog glasa, korisnog naime za ulogu koje snage ljevice moraju značiti za nimalo marginalne sektore masa.

Jao nama ako ne budemo znali slušati i dati adekvatne odgovore na opće zajedničke osjećaje i mišljenja u masama, koja postoje i u komunističkom «narodu» i na samoj ljevici. Opće mišljenje, koje se osjeća i kod naših ljudi, formulira se ovako: ”da, vi govorite ispravne stvari, vi govorite istinite činjenice, ali gotovo ništa ne značite, stalno ste sve više i više podijeljeni i marginalizirani, čemu služi glasati za vas? Koju snagu imate da predstavite neophodne i hitne odgovore za onaj onaj dio društva koji je najeksploatiraniji, a ujedno najteže pogođen krizom i koji je nje u najvećoj mjeri svjestan?”

Ukoliko ne shvatimo taj opći osjećaj kod naših ljudi, nemamo smisla za politiku. Čvorno je pitanje biti svjestan svega toga, a ipak uspjeti sačuvati u općoj slici najvažnije strateške i ideološke elemente komunističke i revolucionarne perspektive, protivne uskogrudnoj logici pukog adaptiranja na postojeću situaciju i na osjećaje i mišljenja, koja ona za sobom povlače.

190. Zašto komunistička partija a ne općenita formacija antikapitalističke ljevice?

Komunistička autonomija okrenuta prema rekonstrukciji partije

Ako je u Italiji proces rekonstrukcije jedinstvene partije koja odgovara ljevici hitan i  nezaobilazan proces postoji i druga razina – a ona sigurno nije druga po važnosti – uloge komunista u procesu rekonstrukcije jedne i jedinstvene partije u našoj zemlji. Odnosno prije svega rekonstrukcija, unutar jedinstvenog procesa na ljevici, strateške jezgre čiji je projekt rekonstrukcije partije. Ali kako ova tvrdnja ne bi izgledala prizivanje upljesnivilih i bajatih oblika prošlosti, potrebno je stvar pomno analizirati.

191. Pozivanje na lenjinizam

Na ovo se čuju primjedbe sa više strana – čak od drugova i drugarica koji zaslužuju punu pažnju i koji imaju potpuno pravo da se smatraju «komunistima» – da bi konstrukcija jedne lijeve snage koja bi bila dolsljedno antikapitalistička, a koju sačinjavaju dobrim dijelom i različiti smjerovi komunista, koji u zemlji postoje, riješila u suštini – i to smjesta i na način koji je suvremeniji – komunističko pitanje. Tim više – kažu, citirajući malo nasilno i instrumentalizirajući Marxa – što je i za Marxa suštinski to bio «stvaran pokret koji dokida postojeće stanje», a ne neka  posebna partija.

Tu primjedbu treba poreći, jer je jasno da  ona reducira pojam komunist i pojam komunističke partije na općenitu perspektivu kritike kapitalizma i na zahtjev njegovog prevazilaženja. Ona osim što promašuje misao Marksa, potezom pera likvidira cijelog Lenjina, Gramscija i Togliattija kao i cijelu komunističku tradiciju Italije i na taj način pojam komunist biva reduciran na nešto općenito i neodređeno (vrsta mraka u kojem su sve mačke sive), koja bi u prvom redu zgrozila samog Marxa, koji je cijeli život posvetio naporu da dovede «socijalizam od utopije do nauke», i  naučnoj postavci teorije pripisao prvorazredni značaj.

Evidentno je da se primjenjuju razičite kategorije i hijerarhijski pojmovi kad se komunizam identificira kao neodređeni antikapitalizam. U tom slučaju postaju «komunisti» svi sljedbenici teorije oslobođenja (neki kažu i sam Isus Krist…) i zeleni kritičari odnosa kapitalizma i okoline, i socijaldemokrati i lijevi socijalisti, koji još nisu u potpunosti stavili Marxa na tavan, i  najradikalniji antiglobalistički pokreti, anarhisti i svi koje znamo, od ovamo i od onamo. Iz toga bi ispala vrsta eklektičkog spajanja prilično zbrda zdola, da bi joj mogao pozavidjeti  i gramscijanski «Cirkus Barnum».

U stvari za radnički pokret koji se formirao i razvio tokom dvadesetog stoljeća, nakon krize II Internacionale i nakon Oktobarske revolucije te nakon formiranja komunističkih partija po cijelom svijetu, pojam komunist odnosi se na preciznu lenjinističju razradu (počevši od Šta da se radi?) a za talijanske komuniste i na Gramscijevu elaboraciju o posebnosti revolucije u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, koja je integrirala i elaborirala Lenjinovu misao, ali je nije uopće pomakla s njenog fundamenta.

Poslije Lenjina i poslije Gramscija pojam komunističke partije odnosi se na neke bazčne reference, i nimalo nije slučajno da je socijaldemokratsku razradu, koja je uslijedila, uvijek karakteriziralo  – u njenoj inicijalnoj fazi, koja je  bila najdostojnija, i koja nije odbacivala socijalizam ni kao riječ ni kao perspektivu – ideološko nastojanje da «spasi Marxa» ili bar dio Marxa, suprotstavljajući ga Lenjinu i lenjinizmu pa i samom Gramsciju. Ili pak nastojeći da izvitoperi Gramscijevo mišljenje, uzimajući od njega samo njegovu «kulturnu» elaboraciju, a učinivši sterilnom ili uklanjajući njegovu revolucionarnu inspiraciju.

192. Četiri fundamentalne karakteristike

Smatramo da postoje po  tom pitanju četiri fundamentalne karakteristike koje danas razlikuju i moraju razlikovati revolucionarnu komunističku partiju od generične formacije antikapitalističke ljevice. Ovdje ćemo ih samo shamatski pokazati, svjesni da to zahtijeva (i zahtijevat će) posebno elaboriranje.

193. Spontanost i svijest

Prvi od ovih termina odnosi se na spontanost društvenih pokreta, koji se bore protiv kapitalizma i na proces formiranja opće i potpune revolucionarne svijesti. Odnosno na potrebu revolucionarne teorije, konstruiranu što je više moguće na znanstveni način (i kao takvu nikad dogmatičnu, već uvijek u dijalektičkom razvitku), koja zahtijeva organizaciju i partiju, koja bi bila nosilac te teorije i ujedno njen edukator: jer se teorija ne formira spontano u  pokretima društvene borbe, pa ni u onim pokretima koji se bore na klasnoj osnovi. Da kažemo Lenjinovim riječima: nema revolucionarnog pokreta bez revolucionarne teorije.

Ukoliko vodimo računa o dinamikama zadnjih decenija i o kompleksnosti društvenog i klasnog tkiva u našoj zemlji i u zemljama najrazvijenijeg kapitalizma, još jače se javlja zahtjev za općom teorijom revolucionarnog procesa i to i nacionalnog i svjetskog, za teorijom koja će moći ujediniti društvene subjekte koji su potencijalni antagonisti sistema.

Nikakva spontanost nije u stanju da izdrži klasni sukob, koji je postao daleko kompleksniji nego u prošlosti.

To nikako ne znači da spontanost nema nikavu funkciju, štaviše, budući da je ona produkt objektivne situacije, ona predstavlja zgodnu priliku za komunističku partiju, ukoloiko ova bude znala shvatiti dinamiku i duboko značenje svijeta, koji uopće nije šematski, razumijevajući potpuno zahtjeve masovnih organizacija, koji bi se u takvom slučaju mogli pojaviti. To sve ne znači isključivo političku organizaciju, koja je od temeljnog značaja za funkcioniranje vodstva, već stvaranje i djelovanje usmjereno prema organiziranom klasnom tkivu masa naroda, najrazgranatijem, s borbenim organizacijama (počevši od sindikata, ali ne samo s njim) koje  bi obuhvatalo  i koristilo sve potencijalno antagonističke suprotnosti.

Politička organizacija raste, ukoliko je društveno ukorijenjena i ukoliko ona na nebirokratski način odražava klasnu spontanost i antagonističke trenutke.

Funkcija sinteze partije jeste u tome da partija u teoriji kreće «odozgo», a ne sa dna svakidašnje prakse. Ali teorija ne smije biti izvan klase, kako nam to kazuje sva politička literatura, već izvanjska u odnosu na ekonomsku dimenziju i na dimenziju zahtjeva u klasnom sukobu. I u svakom slučaju ona zahtijeva suštinsku funkciju intelektualaca.

194.Partija, njeni ciljevi, historijska i međunarodna dimenzija borbe za socijalizam i komunizam

Drugi od termina odnosno fundamentalnih razlika mora biti jasnoća ciljeva, koji moraju biti različiti od klasičnog socijaldemkratskog pristupa, za koji  je pokret sve, a cilj ništa.

Partija nije sama sebi svrha, već sredstvo da se postigne određeni cilj. Govoriti o socijalizmu ili o komunizmu znači evocirati model alternativan kapitalizma u perspektivi, i to evociranje mora biti živo svakoga dana, mora predstavljati  politiku i ideal partije, u intelektualnoj i kolektivnoj funkciji, počevši od kulturne i teoretske formacije partijskih kadrova.

Ta perspektiva može živjeti u današnjoj Italiji i Evropom (koja podnosi dominaciju desnice i u kojoj komunističke i revolucionarne snage žive u defanzivnoj fazi) ukoliko budemo svjesni svjetske slike u kojoj socijalizam našeg vremena znači svakim danom sve više. Što ne znači još svesti partiju na agitatore buduće sreće (treba izbjegavati karikaturu), već od nje treba napraviti organizaciju koja predlaže ciljeve borbe sada i odmah, koji su realno dostižni i koji aludiraju, makar i u svojoj parcijalnosti, u perspektivi, na jedno alternativno društvo.

 195. Teškoća da se definiramo kao komunisti, danas, u ovom dijelu svijeta

Znamo da je danas na Zapadu definirati društvo alternativno kapitalizmu sve prije nego lako.

Naročito nakon pada SSSR i poraza socijalizma u Evropi (temi o kojoj «Rifondazione» nije napravila ni jedno istraživanje ili rigoroznu elaboraciju, koja ne bi imala propagandni karakter).

Znamo da taj element perspektive, temeljan za komunistički identitet, danas ne postoji kao sigurnost: nalazimo se u prelaznoj fazi u kojoj nesigurnosti određuju politički i idejni horizont velikih masa.

Ekonomska i financijska kriza koja se ovih godina pojavila na svjetskoj skali determinira fazu krize hegemonije kapitalističkih zemalja na vrlo kompleksan način. Ali ta se kriza ne ispoljava svuda jednako i svi je ne doživljavaju jednako. Neadekvatnost kapitalizma i imperijalističkog sistema pokazala se u brutalnom svjetlu na proizvodnim periferijama, gdje je izazvala političke pokrete, društvena kretanja i čak promjene vlade, a sve je to refleks spomenute dinamike, koja se u mnogo slučajeva poziva  na preobražaje socijalističkog tipa (u Latinskoj Americu, u Aziji i u Africi)  i to prvi put nakon strmoglavljivanja u provaliju devedesetih godina. U tom kontekstu organska povezanost između političke organizacije i ciljeva sasvim je jasna, a u masama postaje očito da postojeći društveni model nanosi teške štete velikoj većini stanovništva, koje se organizira u cilju drugačije perspektive.

Na Zapadu je stvar mnogo složenija, jer postoji niz elemenata koji doprinose zasjenjivanju mogućnosti drugačjeg društva.

Historijski  poraz sovjetskog socijalizma, još nedovršena svijest o značenju kineskog ekspeimenta, koji još uvijek traje (a ta je svijest daleko raširenija u zemljama u razvoju nego na Zapadu), modifikacije koje su nastale u društvenim klasama, različiti nivoi u prihodima, raširena percepcija i u širokim slojevima  naroda da žive u privilegiranom svijetu, kojeg treba «braniti» (element od kojeg Lega Nord –Sjeverni savez- stvara masovnu reakcionarnu organizaciju protiv imigranata, koje se doživljava kao prijetnja), sve su to elementi koji čine teškim ponovo rekonstruirati političku vjerodostojnost komunistima.

Postoji problem svijesti, koji je i kulturni problem, a on nadilazi čak i neposredne i specifične klasne interese i koji bi trebao nositi politički i teoretski  prtljag političke snage, koja samu sebe definira kao antikapitalističku u Italiji i u Evropi. Zato se treba vratiti na «ciljeve» i na mogućnost hegemonije  u značajnim sektorima društva, iako taj dio ne može biti kvantitativno određen u novoj fazi.

196. Međunarodni kontekst kreće se prema velikim potresima

Čvor je u znanju vršenja vlastite funkcije, što je uvijek razlikovalo komuniste od socijaldemokrata, i održati živom perspektivu transformacije društva, povezanu sa međunarodnim kontekstom, što je jedino čvrsto uporište za svaku prelomnu točku: zbog toga je i u dvadesetom stoljeću došlo do revolucionarnih obrta. Zato moramo biti svjesni da su predvidivi, iz navedenih razloga, potresi postojećih ravnoteeža sistema u razdoblju ne daljem od koje decenije i da će ti potresi imati neizbježne i duboke posljedice na realtivnu unutarnju stabilnost najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

197. Nije to gala večera 

Treća važna stvar koja je uvijek razlikovala komuniste od socijaldemokrata jest borba za nadilaženje kapitalizma, borba protiv imperijalizma i za stvaranje alternativnog društva – koja može imati vrlo različite oblike od zemlje do zemlje – ali ona nikad nije bezbolan proces, već označen žestinom i traumatskim prelazima. Njih uzrokuju divljački otpori u kojima ne nedostaje nasilje, koje dominantne grupe ispoljavaju u svim slučajevima u kojima osjete da je ugrožena njihova vlast (dva primjera za sve, iskustvo u Čileu s Allendeom i ono u Venezueli s Hugom Chavezom, gdje se komunisti i ljevica nije postavila kao ustanička snaga u odnosu na osvajanje  političke vlasti, već su pobijedili demokratski, na izborima). Svijest o tome zahtijeva stvaranje komunističkih partija i na Zapadu, koje će znati djelovati u društvenim i političkom sukobu na polju masovne mobilizacije za odlučnu i organiziranu borbu; ne samo na važnom polju izborne borbe i prisutnosti u institucijama.

Tu je stvar sasvim jasno kazao Gramsci, jer se kod njega kombiniraju pozicioni rat i pokretni rat, dok jedan ne isključuje drugi; i kod Togliattija postoji ideja progresivne demokracije, «strukturalnih reformi» u napredovanju ka socijalizmu na terenu Konstitucije (Ustava), gdje borba za socijalizam ne znači uopće neko naivno i postepeno viđenje.

198. Kad se kaže “demokratski centralizam”

Četvrti problem javlja se kad se aludira na problem demokratskog režima unutar same komunističke i revolucionarne partije i svakako je jedan od najkontroverznijih.

Nije, kad je o tome riječ, dovoljno kritikovati stari autoritarni birokratski centralizam: praksu koja je nastala na osnovama izuzetne historijske situacije u SSSR- u tridesetih godina, a zatim se raširila i kristalizirala u komunističkom pokretu u sasvim drugim modalitetima od onih što je izvorno bila lenjinistička i gramšijanska koncepcija odnosa unutarnje demokracije i jedinstva u partiji.

Stvarno nadilaženje, ne samo na riječima, birokratskog centralizma mora značiti stvaranje još demokratskije i još participativnije partijske strukture, u kojoj je potpuna sloboda diskusije unutar partije popraćena zabranom i izričitim suprotstavljanjem bilo kakvim frakcijama unutar  same partije, uz jak osjećaj za disciplinu i za samodisciplinu. Cilj je stvaranje unutarnje demokracije, koja isključuje bilo većinske mehanizme (koji kasnije postaju većinskim frakcionaštvom), bilo štetnu kristalizaciju pojedinih struja unutar partije, kako bi se ponovo stvorila autentična sinteza centralizma i demokracije.

Rukovodeće grupe imaju zadatak da izrade sintezu, koncipirajući partiju kao jedinstvenu i organsku strukturu, a ne kao neki veliki lonac u kojem se nalaze grupe i frakcije u međusobnoj borbi. U protivnom se dogodi da probuđeni birokratski centralizam vladajuće struje osiromašuje svaku slobodnu u unutrašnju dijalektiuku bilo kružnu ili transverzalnu; umjesto discipline partije nameće se štetna disciplina struje i dolazi do jedne vrste parlamentarizacije unutrašnje partijske debate.

Zbog toga unutarnju diskusiju, svjesnu disciplinu i konstruiranje unutarnje dijalektike u smjeru sve većg političkog i idejnog jedinstva partije treba smatrati sveukupno pozitivnim vrijednostima, kojima treba težiti (a ne negativnostima, kojih se treba čim prije riješiti).

Kakvu komunističku partiju u Italiji danas?

199.Tri hipoteze koje su se javile u diskusiji

Kakav projekt rekonstrukcije komunističke partije u Italiji stavljamo danas na diskusiju? Radi se – a to kažemo bez ikakvog ublažavanja – o vrlo teškom i zamršenom procesu, srednje dugog perioda, čije faze i međuetape moramo znati prepoznati.

Javljaju se tri hipoteze koje je vrijedno spomenuti među komunistima u Italiji (smjesta smo isključili hipotezu sitnih grupica, ultraminoritarnih i koje ne djeluju, već samo postoje).

200. Refondacija refondacije

Prva bi se hipoteza mogla nazvati refondacijom refondacije, odnosno počinje se ponovo ispočetka, a da se nismo okoristili dragocijenim iskustvom KPI i dvadesetogodišnjim postojanjem Rifondazione comunista i PDCI (Demokratske partije talijanskih komunista) : ponovo se napravi Rifondazione, ništa manje eklektična od one kakva je bila u prošlosti, jedno sastavljanje dijelova, bez distinskcije ideoloških i političkih struja.

To je mišljenje ponešto prisutno kod onih koji mješaju jedinstvo na ljevici i Federaciju ljevice s procesom rekonstrukcije komunističke partije, a to su oni koji su danas više manje izrazito za raspuštanje, razvodnjavannje i ulivanje  PRC-a i PDCI u Federaciju Ljevice. Ta teza otprilike kaže: «rastopimo sve u Federaciji, a zatim ćemo odlučiti po kriteriju: jedna glava jedan glas». To bi značili, svjesno ili ne, pokrenuti proces koji bi na kraju krajeva rezultirao onim što je Die Linke, Partija Ljevice, a ne bi uopće bio rekonstrukcija jedne nove komunističke snage.

201. Rekonstruirari KPI?

Druga hipoteza je ona koja smatra, iluzorno, da je moguće, u ovom političkom vremenu, rekonstruirati neku vrstu KPI, nešto manju od nje, ali sposobnu da unutar vlastitih struktura organizira velike mase, sposobnu da dobije milijone glasova na partijskoj listi, kao da je pozivanje na komunistički identitet i na njegove simbole dovoljno, u današnjoj Italiji, da postogne veliki konsenzus građana.

Toj hipotezi nedostaje svijest da je u današnjem historijskom trenutku u Italiji (i ne samo u Italiji) taj scenarij sasvim nemoguć i to za dugi period, jer je kriza, koja nas je pogodila otišla veoma duboko te da je potpuno izmijenjen društveno-politički kontekst tako da je danas misliti da je u  Italiji moguće rekonstruirati „masovnu” komunističku partiju izvan svake realnosti.

Ne radi se samo o tome da se ima na umu činjenica postojeće stvarnosti političke krize i krize konsenzusa; treba znati da je razvoj kapitalizma u najnaprednijim kapitalističkim zemljama, u svojoj početnoj fazi i sve do unazad nekoliko decenija držao zajedno dva elementa: prvi je bio da od fabrike napravi najistaknutiju točku proizvodnje i tehnološkog i znanstvenog razvoja, a drugi da učini da zajedno s fabrikom raste radnička klasa u klasičnom smislu, koja je sama sebe shvaćala kao relatvno kompaktno i homogeno tijelo po svojim političkim i idejnim stremljenjima.

Tako zvana fleksibilna proizvodnja, koja je za posljedicu imala fragmentiranje tržišta rada i sve razvijeniju pojavu delokalizacije proizvodnje u zemlje u razvoju (gdje je radna snaga daleko jeftinija) dovelo je do cijepanja ovih  elemenata, zadržavajući strateške točke kao i samo  upravljanje razvitkom proizvodnje u imperijalističkim zemljama i lokalizirajući važan dio fabričke radničke klase na proizvodne periferije, gdje jačanje revolucionarnih poticaja nije nimalo slučajno.

Umnožavanje oblika subordiniranog  i proletariziranog rada, koji doprinosi razvijanju lažnog mita o mnoštvu i daje mu materijalnu motivaciju, čime je prevaziđeno kompaktno postojanje avangarde radničke klase velike industrije, uporište komunističkih partija dvadesetog stoljeća, slabi i pogoršava, iako na neki način i generalizira, takve uslove postojanja, koji su potencijalno antagonistički.

202.Prije svega treba treba ponovo konstruirati avangardu

Problem je dakle, u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, gdje je najrazvijeniji i fenomen dobro plaćene radničke aristokracije i raširena percepcija –uprkos krizi- da se živi u najbogatijem i najprivilegiranijem dijelu svijeta, kako i s kim ponovo konstruirati društvenu i klasnu jezgru, koja bi mogla predstavljati društvenu bazu revolucionarne političke snage avangarde kakva je komunistička partija. Radi se o snazi, koja neminovno mora biti nosilac međunarodne vizije razvitka proizvodnje, klsne borbe i razloga socijalizma. Što zahtijeva daleko viši stupanj subjektivne svijesti od one koja je u drugim historijskim razdobljima navodila proletere da gotovo spontano pristaju uz partije, koje su bili nosioci socijalističke perspektive.

203. Partija kadrova i partija boraca sa utjecajem na mase

Treća hipoteza, po našem mišljenju jedino moguća, jeste ta da se rekonstruira – u ovoj fazi – partija kadrova i partija boraca, najsličnija onoj koja je bila Gramscijeva  KPI, a ne Togliattijeva „nova partija” u drugom posljeratnom razdoblju (ako se dopušta semplifikacija), jer za takvu partiju danas nema ni minimalnih preduvjeta.

Radi se o partiji čiji bi cilj bio utjecati na mase (ne minoritarna grupa koja se ograničava na postojanje po svojoj logici i stilu rada). Jedna partija, koja bi bila relativno malena po broju članova i glasova, ali koja bi znala organizirati efikasno prisustvo svojih boraca u društvu, u sindikatu i u najrazličitijim organizmima masa; dakle koja bi u tom smislu bila sposobna da utječe na mase (jer ne postoji mehanički utjecaj između broja člnanova i utjecaja partije).

204.Izborna taktika koalicija

Ta bi partija – kroz dugi period – i zbog ograničenja  danas prevladavajućih izbornih sistema –teško mogla imati mogućnost predstavljanja vlastite autonomne liste na izborima, kako to na primjer rade grčki komunisti, koji osim toga djeluju u proporcionalnom izbornom sistemu sa minimalnim izbornim pragom od 3% glasova (dok se čak i portugalski komunisti na izbornim listama pojavljuju sa CDU -Ujedinjenom Demokratskom Koalicijom – koju čine komunisti, zeleni i ostale progresivne komponente, a francuski komunisti nastupaju sa Front de Gauche – Lijevim frontom).

Dakle partija koja, da bi imala svoju izbornu i initucionalnu projekciju (koju apsolutno mora tražiti, protiv svake logike automarginalizacije) potrebno je – danas u Italiji – ići s drugim demokratskim snagama, ali jedino pod uslovom da se to ostvari uz punu političku i stratešku nezavisnost i bez svake podložnosti.

Ovdje hipoteze mogu biti mnoge i najrazličitije. Radi se, ponajprije, o rekonstrukciji na ljevici, jedne ljevice koja će istupati jedinstveno na izborima, koja će uspjeti ponovo osvojiti političko-izborni potencijalni prostor, koji postoji na ljevici, i to ljevije od PD- a, a istovremeno da bude i mogućnosti da prijeđe predviđene izborne pragove. Radi se o izbornom prostoru, koji ne dobija vlastiti izraz, jer postoji jedan golemi lom, podjela i velika nepovjerljivost na nivou masa.

205. Unutar jedinstvenog procesa na ljevici

Radi se da se unutar tog spajanja na ljevici rekonstruira embrion komunističke partije, organizirane i jedinstvene, koja bi se oslanjala na nekoliko desetina hiljada kadrova i boraca, povezanih s masama, a koja bi imala potpunu vlastitu autonomiju i politički i organizacioni suverenitet te postizala snažan strateški i teoretski utjecaj; koja bi bila sposobna da koristi vlastiti utjecaj u institucijama i raspolagala financijskim sredstvima za dobijanje prisutnosti  u medijima, kako bi usmjerila na vlastitu korist rekonstrukciju same partije i njenu ukorijenjenost na terenu.

220. Novi oblici komunikacije borcima

Pojačati konstrukciju partije u društvi znači osposobiti partijske članove-borce i kadrove da se sistematski služe suvremenim i efikasnim instrumentima (kako bi stvorili brzu mrežu informatičke komunikacije sa članovima, i članova prema široj drušvenoj oblasti referencija), stvaranjem nove masovne svijesti i masovnog javnog mnjenja. Angažiranje komunista ne može zaobići ovaj teren,

Postoji temeljan problem vezan za alternativno informiranje i komuniciranje među članovima. Treba dakle na tom polju investirati sredstva i energiju, stvarajući alternativne sisteme. Protivnik je svih ovih godina vodio konstantnu i oštru borbu za hegemoniju informacija, služeći se Berlusconijevim mas-medijima, tako da su svi mediji puno presudniji nego ikad. U situaciji nedostatka novčanih sredstava ne treba odustati od borbe za demokratsku televizijsku, sposobnu da svaki dan i smjesta obavijesti nekoliko desetina (pa i stotine) hiljada ljudi, oslanjajući se na mrežu od nekoliko hiljada partijskih boraca, educiranih da konstruiraju komunikacijske mreže u koncentričnim krugovima. Takođe, ne treba odustajati od kontrole javnih medija, inzistirajući na demokratskim zakonima javnog informiranja za “siromašne” medije.

Malo koristi trošiti milione eura, kako bi na kioscima imali partijske novine, koje poslije čita svega nekoliko hiljada osoba. Daleko je bolje, s manje izdataka, stvoriti informatičku mrežu komunikacija (putem Interneta, facebooka, Twittera, mobilne telefonije…),  pisanu kao i audio-vizuelnu.

Hiljadu članova sa kompjuterom u stanju su za svega nekoliko sati, primajući u vlastitoj kući ili na radnom mjestu ili tamo gdje uče ili u vlastitom kvartu informacije, prenositi ih na informatički način vlastitom mrežom na ciljane adrese.

Ali da se  to učini treba obnoviiti stil rada i borbe koji je zagubljen u ovom vremenu, a za kojeg je neophodan mentalitet aktivnog kadra kao i  jaka politička i ideološka  motivacija vezana za taj projekt, a da se pri tom ne misli na oblike obnove u borbe i partijskog djelovanja, koji su bile totalizirajući i koji su danas, objektivno, u ovakvoj  fazi skinnuti s dnevnog reda.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

225. Od I do II internacionale

Radnički pokret nije pri svom nastanku već bio marksistički. U I Internacionali marksizmu su se protivile pristalice Bakunjina, Proudhona, anarhisti, mazzinijanci te su ideološke suprotnosti političkih koncepcija i programa dovele do njenog kraja. Već u II Internacionali, koja odgovara fazi organizacione ekspanzije i stabilizacije velikih socijalističkih partija u Evropi, marksizam je priznat kao teorijska osnova i kao „službena doktrina” tih partija. Samo koji marksizam?

Historija koncepcija, teza, interpretacija i debata oko političko-teoretske ostavštine Marxa i Engelsa i sama historija marksizma ispunjena je teorijskom borbom oko misli njezinih osnivača. Nije se moglo raditi samo o debati među filozofima (kako se to dogodilo, i dobilo važnost, sa značajnim političkim odrazima, oko Hegelove filozofske ostavštine), jer marksizam nije samo znanstvena analiza kapitalizma, već teorija revolucionarnog preobražaja društva, koja je u temelju organiziranog radničkog pokreta. Interpretacija Marxove misli objekt je teorijske borbe koja smjesta dobija političke reflekse (i to ne samo indirektne, kao što je to bilo unutar teorijskog sučeljavanja, koje je izazvao Darwin). Borba oko marksizma i za marksizam dovodi u pitanje u osnovi sam organizirani radnički pokret. Počevši od najveće i najorganiziranije  radničke partije tog vremena, njemačke socijaldemokracije, započela je suštinska borba koja je obuhvatila najistaknutije ličnosti međunarodnog radničkog pokreta toga vremena.

226. Zašto je i danas značajna diskriminacija u odnosu na Lenjina

Lenjin je smješten u središte borbe za revolucionarnu obnovu marksizma, da ga obnovi od evolucionističkih, pozitivističkih i determinističkih teza II Internacionale sa njihovim oportunističkim utjecajima na političku akciju, koje su aludirale na jednu sasvim reformističku i postepenu viziju klasne borbe, iz koje iščezava momenat krize sistema i revolucionarnog preloma.

Lenjinoivom teorijskom doprinosu dugujemo, posebno, proširenje  kritičke vizije na cijeli globus, sa analizom kolonijalizma i imperijalizma, koja je i danas jako važna i služi kako bi se odgonetnula bit međunarodnih konflikata; isto tako Lenjin je izvršio produbljivanje pitanja države i partije, koje je kod Marxa samo naglašeno. Lenjinizmu dugujemo i nastanak međunarodnog komunističkog pokreta. Bilo bi nemoguće koncipirati veliku teoretsku elaboraciju, koju je izvršio Gramsci, bez Lenjina, kako je to sasvim jasno istakao Togliatti u jednom svom važnom radu 1958 (Lenjinizan u misli i u djelu Gramscija), koje će sve do početka sedamdesetih godina biti fundamentalni tekst ideološko-političkog formiranja kadrova KPI. Gramscijeva elaboracija, ma koliko originalna, nedjeljiva je od Lenjina i od lenjinizma. Pretendirati da se vratimo na Marxa bypasirajući (preskačući) Lenjina bilo bi ne samo antihistorijski, već bi značilo amputaciju cijelog marksizma dvadesetog stoljeća.

Zato je pogrešno na teorijskom i političkom planu, suprotstavljati Marxa Lenjinu, a Lenjina Marxu: kad se to počelo događati u KPI, bio  je to znak mutacije koja se događala u partiji.

 227. Doprinos Gramscija i Togliattija

Kritička misao Gramscija, njegov metod analize, političke kategorije koje je on izraradio, njegovo duboko ii lucidno promišljanje poraza revolucija na Zapadu i razmišljanje o strategiji neophodnoj za revolucionarnu transformaciju društva tamo gdje je moć buržoazije artikulirana i vrlo raširena  u meandrima civilnog društva, a to je svugdje gdje vladajuće klase vrše svoju hegemoniju, naročito je važno, jer je njegova pažnja upravljena na sve oblike ideologije, kulture i umjetnosti. Za revolucionarnu snagu kakva je Komunistička partija Gramsci predstavlja čvrstu točku na koju se uvijek treba vraćati. Sadašnji uspjeh Gramscijeve misli u Latinskoj Americi i u Aziji još je jedan znak njegove ogromne aktualnosti. Isuviše poznat da ga se tek tako izbriše i skine s dnevnog reda. Gramsci je danas predmet teorijsko-političke borbe oko interpretacije njegove misle. Komunisti ga moraju braniti i razvijati njegovu misao integralno, bez odvajanja Gramscija znanstvenika od Gramscija komunističkog borca. Kao što je to već uradio Lucio Lombardo Radice 1948 sa dva članka izišla  u listu Unità (11 septembra i 5 oktobra), suprotstavljajući se onima koji su već tada žaljeli likvidirati  marksizam Gramscija, pozicionirajući ga u talijanski idealizam, koji bi, po njima, išao od Antonia Labriole preko Crocea do Mondolfa.

Lombardo Radice tom se prilikom sjetio kako je već Lenjin primijetio da buržoazija i uopće vladajuće klase, uvijek nakon smrti „kompenziraju velike revolucionare” pretvarajući ih u bezopasne ikone, /nastojeći/ da ih kanoniziraju, da okruže izvjesnom aureolom njihovo ime za „utjehu”, sve u svrhu mistifikacije namijenjene potčinjenim klasama. Kako je pokazao Lombardo Radice u Italiji je Croce likvidirao na taj način teorijski marksizam; pozivajući se istovremeno na Gramscija, Lombardo Radice pokazuje kako buržoaska kultura priznaje misliocu sa Sardinije odnosno Gramsciju značaj njegove misli, ali tek nakon što ju je «osaktila, iskrivila i napravila bezopasnom» i zato piše:» Na isti se način nastoji sa svih strana ‘likvidirati’ sa svim počastima Gramscijeva misao, tvrdeći da se on može učiniti, ali da u stvari nije marksist te kako je njegova misao bliža talijanskim idealistima, nego «ruskim» marksistima. To je operacija koja ima za cilj «asimilirati» Grascija unutar talijanske buržoaske kulture.

Togliatti je u Italiji bio najglavniji politički tumač Gramscije misli: strategije progresivne demokracije i strukturalne reforme razrađene od Gramscija dio su onog «pozicionog rata» koju strukture kapitalističke vlasti nameću i organiziraju u različitim centrima civilnog društva  Taj rat zahtijeva partijsku aktivnost i aktivnost masovnih organizacija, koje vodi marksistička  partija u cilju  upravljanja odnosno osvajanja hegemonije u društvu. Na toj osnovi KPI je postala vodeća politička snaga u društvu, kako  društvena  tako i kulturna, usmjerena na borbu za emancipaciju i za progres radničke klase i zahvaljujući tome kroz niz je decenija vršila snažan utjecaj na historiju zemlje.

228. Centralnost pitanja političke vlast

U borbi za socijalizam, središnju i neizbježnu borbu –za one koji zaista žele stvaranje jednog alternativnog društva – postavlja se i danas pitanje političke vlasti. Slabo su uvjerljivi pravci mišljenja koji to pitanje smatraju «prevaziđenim»i koje bi htjele «promijeniti svijet bez zauzimanja vlasti».

Mogu se, štaviše, moraju se staviti na diskusiju modaliteti u kojima su se, tokom XX stoljeća, konkretno manifestirali oblici političke i institucionalne vlasti u različitim pokušajima izgradnje socijalizma. Isto tako treba stalno produbljivati i aktualizirati, prema Gramscijevoj sugestiji,  sasvim nova pitanja koja se odnose na osvajanje i na upravljanje vlašću socijalističkog tipa «na Zapadu», u najrazvijenijim zapadnim društvima, gdje se nikad nisu afirmirale ni revolucije ni državna vlast orijentirana ka socijalizmu.

Treba se dakle pozabaviti temeljnom opaskom Gramscija – po kojoj je država nerazmrsiv splet političkog i civilnog društva, splet nasilja i pristanaka, splet diktature i hegemonije. Kod njega osvajanje  političke vlasti i političko upravljanje njome ostaje nesvodivo samo na osvajanje vojnog, represivnog  i birokratskog aparata države, kao ni na pitanje tko kontrolira državu i fundamentalna sredstva informiranja (pitanja koja se ipak neće moći zaobići) , već se odnosi na vrlo dug prethodni proces osvajanja «rovova» i «meandara» u okviru civilnog društva, na kojima treba zasnovati – kad historijsko-političke okolnosti pokažu da je to moguće- i osvajanje državnog aparata «u užem smislu».

229. Nove problematike i razvoj teorije

Ukoliko je točno da marksizam posjeduje mnogo instrumenata da se analiziraju i shvate nove problematike koje nadilaze osnovnu suprotnost rad/kapital, treba jasno i glasno priznati da se danas snažno nameću nova pitanja povezana sa tematikom oslobađanja čovjeka od bezbrojnih lanaca, koji ga sputavaju: problematike prema kojima ranije nije bilo osjetljivosti ili je ona bila daleko manja i na koje se prije jednog vijeka obraćala manja pažnja i od strane marksističke teorije i od samog radničkog pokreta.

Isto tako kako je Marks umio uzeti materijal vlastite elaboracije iz političke, ekonomske, filozovske i znanstvene misli vlastitog  vremena tako i mi moramo umijeti danas, obogaćeni bezbrojnim doprinosima unutar i izvan radničkog pokreta, izvući iz njih spoznaje i polazne točke promišljanja: radi se o doprinosima koje dobijamo iz najvećih dosega razvoja ljudske misli, kao i iz kultura i iz kritičkih iskustava – kao što su feminizam i ekološka misao – iz kojih moramo iscrpsti neodbaciv doprinos  kritici kapitalizma, važan također za definiranje komunističkog identiteta u vremenu u kojem živimo. I u kojem suvremeni marksizam plaća deficit kritičke razrade i kritičkog promišljanja tih pitanja. Treba bez oklijevanja priznati da su neke od ovih problematika prekasno dobile nužnu i adekvatnu pažnju, da  su bile potisnute i čak ptitisnute u društvima i pokretima koji su, mada u znaku socijalizma, nosili jake biljege materijalne i kulturne zaostalosti.

U tim problematikama ističe se problem seksualnog oslobođenja kao i prevazilaženje svakog sekističkog i homofobnog pristupa: to su problemi kojima bi se morao pozabaviti i suvremeni marksizam na kvalitetan način i dati napredniju kulturnu sintezu svih tih pitanja.

Rim (ital. Roma) je glavni grad Italije i regiona Lacio, takođe i najveći i najbrojniji grad u Italiji sa oko 2,7 miliona stanovnika (u decembru 2006). Grad se nalazi na zapadu centralnog dela Apeninskog poluostrva, na mestu gde se reka Anijen uliva u Tibar.

Rim se identifikuje i sa Katoličkom crkvom, a na tronu rimskog episkopskog sedišta se nalazi papa. Deo Rima je država Vatikan, koji predstavlja suverenu teritoriju Svete stolice.

Rim, poznat još i kao Prestonica sveta (Caput mundi), Večni grad (la Città Eterna), Apostolski prag (Limen Apostolorum), Grad sedam brežuljaka (la città dei sette colli) ili jednostavno Grad (l’Urbe), u potpunosti je moderan i kosmopolitski. S obzirom da je Rim jedna od nekoliko evropskih prestonica koje su izašle iz Drugog svetskog rata relativno neoštećene, njegov centar je zadržao karakter suštinske renesanse i baroka. Istorijski centar Rima se nalazi na listi Svetske kulturne baštine UNESKO.

Rome (English pronunciation: /ˈroʊm/; Italian: Roma pronounced [ˈroːma] ( Latin: Rōma) is a city and special comune (“Roma Capitale”) in Italy. Rome is the capital of Italy, the capital of Lazio (Latin: Latium) and the principal town of the Province of Rome. With over 2.7 million residents in 1,285.3 km² (496.3 sq mi), it is also the country’s largest and most populated city and comune. The city is located in the central-western portion of the Italian Peninsula, on the Tiber River within the Lazio region of Italy.

Rome’s history spans two and a half thousand years. It was the capital city of the Roman Kingdom, the Roman Republic and the Roman Empire, which was the dominant power in Western Europe and the lands bordering the Mediterranean for over seven hundred years from the 1st century BC until the 7th century AD and the city is regarded as one of the birthplaces of western civilization. Since the 1st century AD Rome has been the seat of the Papacy and, after the end of Byzantine domination, in the 8th century it became the capital of the Papal States, which lasted until 1870. In 1871 Rome became the capital of the Kingdom of Italy, and in 1946 that of the Italian Republic.

After the Middle Ages, Rome was ruled by popes such as Alexander VI and Leo X, who transformed the city into one of the major centers of the Italian Renaissance, along with Florence. The current version of St Peter’s Basilica was built and the Sistine Chapel was painted by Michelangelo. Famous artists and architects, such as Bramante, Bernini and Raphael resided for some time in Rome, contributing to its Renaissance and Baroque architecture.

Rome has been ranked by GaWC in 2010 as a beta+ world city,as well as the 28th most important global city.In 2007, Rome was the 11th-most-visited city in the world, 3rd most visited in the European Union, and the most popular tourist attraction in Italy.The city is one of Europe’s and the world’s most successful city “brands”, both in terms of reputation and assets.Its historic centre is listed by UNESCO as a World Heritage Site.Monuments and museums such as the Vatican Museums and the Colosseum are amongst the world’s 50 most visited tourist destinations (the Vatican Museums receiving 4.2 million tourists and the Colosseum receiving 4 million tourists every year). Rome hosted the 1960 Summer Olympics.

(Wikipedia)

”Prije nekog vremena je Massimo D’Alema (nekad lider Komunističke omladine, sad jedan od najmoćnijih ljudi iza kulisa PD – Partije demokrata prim. prev.) kazao – valjda da se ugleda na Amerikance – da su radnici i sindikati «konzervativni»…  Svakako nezgodna izjava, ali zrnce istine  u njoj postoji. Onaj ko ima mnogo, može si priuštiti luksuz da ponešto i izgubi: onaj ko nema gotovo ništa ima sakrosanktan strah da će izgubiti i to malo što još ima… Tako narodna mudrost tvrdi:  «Bilo je bolje, kad nam je bilo gore…», a smisao je svega da onaj koji je siromašan ne želi izgubiti i to malo što ima, pa se stoga čini «konzervativnim». U težim vremenima pozivali bi se na «revoluciju», ali tada su radnici imali da izgube samo vlastite lance, danas se boje da će izgubiti auto, frižider, plazma TV, stan kupljen na otplatu: to je previše stvari…. Onda, ukoliko je nevjerojatan neposredan, nasilan i traumatski lom s dosadašnjim stanjem stvari, pribjegava se reformama, postaje se «reformistom»…”

piše Aldemaro Cobtolni

Prvo je bila agrikultura. Onda je došlo zanatstvo sa svojim korporacijama. Zatim je  došla industrijska era, sve do velikih Corporations  (jer je sve što je jako veliko američko – bar zasad). Marx i Kapital pripadaju toj epohi i on nije mogao ni propovijedati ni poznavati ovu budućnost… I mi smo djeca ili unuci industrijske epohe; i zato smo vezani uz mit fabrike i radničke klase. Nismo ni opazili da  u međuvremenu vlasnici pare i parnog stroja nisu više (ili nisu samo) industrijalci, nego i bankari i financijski stručnjaci: mislim da se može kazati da je tržište kao Burza (vrijednosti kao nekoć) nešto što još preživljava. Roba – stvar mateijalna i teška – hardware  nije više nimalo rijetka i  zbog masovne proizvodnje i konzumizma (masovne potrošnje) koja iz toga proizlazi, daju sve više prostora apetititima onih koji to mogu, moneti koja je nevidlivija i samim tim manipulabilnija – software u ekonomiji. To je software u svakom smislu, jer samo s jednim «klikom» po tipkovnici computera moguće pomicati ogromne kapitale  iz jedne banke u drugu, s jednog kontinenta na drugi, uz nos svim mogućim kontrolama. Onaj ko to može to i čini, izbjegava svaki nadzor. Štaviše, kako apetit raste s jelom, izmišljaju se financijski proizvodi, sve više neopipljiva i sofisticirana roba, često prazne ljuske i prave pravcate zamke, koje kupac ne može  ni dotaći, a kupci na njih padaju, potaknuti nadom u velike zarade… I tako progutaju mamac ne bogateći sebe, nego financijske stručnjake. Jer, kako bilo da bilo, po ovom se globusu okreće ogromna masa novca, bilo da su legalni, mada proizvedeni viškom vrijednosti oduzetom od radnika, bilo  da su to zarade iz prihoda, koji neki stiču vlastitom priveligiranom pozicijom (kućevlasnici i svi drugi koji stiču prihod bez vlastitog truda, razni oblici renti, itd.), bilo da im je porijeklo ilegalnio (nećemo se upustiti u nabrajanje raznih kriminalnih aktivnosti… Sve te novce mora se ponovo investirati. Onda se oni sve manje investiraju u dionice (akcije) i obligacije poduzeća, ( koja mogu uvijek propasti kao Parmalat ili  Stnley) pa se sve više investira u obligacije izdavane od suverenih ustanova, što znači država, koje teže i rjeđe propadaju, iako se i to zna dogoditi (vidi: Argentina). Tako se već godinama govori o suverenim fondovima i suverenim dugovima, to jest o državnim obveznicama i državnim monetama (BOT, BTP,CCP …»boni di tesoro» itd.). Tko špekulira? Sigurno financijaši, koji raspolažu ogromnim masama likvidnog novca (ali i to je danas samo relativno istinito, jer, tko ima nosa, može prodavati ono što nema:  po x+1, kupujući istovremeno istu tu stvar na drugoj strani za cijenu x-1 –… dakle da uopće nije ustao sa stolice zaradio je 2 jednim udarcem: sofisticirani financijski instrumenti dozvoljavaju to i još mnogo štošta). Pored finacijskih spekulanata po profesiji postoje još i veliki legalni organizmi (treba se sjetiti samo cijele galaksije privatnih Investicionih fondova i Penzionih fondova iz američke i azijske galaksije), koji čine sve da bi na vlastinoj likvidnosti štoviše zaradili.

Kad jednom počne igra jednog igrača na svjetskoj šahovskoj ploči, jako ju je teško zaustaviti: država x treba tekući novac sa tržišta za vlastite potrebe (političke, ekonomske, itd.) i dobija likvidnu monetu izdajući obveznice: ukoliko ne uspije plasirati cijelu količinu na tržište, mora povećati kamatu, koja se dobija kupnjom obveznica, kako bi ove imale bolju prođu (a tako postupajući naravno povećava vlastiti dug) :mehanizam je očito perverzan.

Jer država mora dokazati urbi i orbi da je dostojna povjerenja investitora, primjenjujući izvjesne mjere. To u Italiji čini Monti. Onda će se (to je prvi cilj) investitori vratiti i manje se bojeći za vlastite investicije (u vrijednosnim papirima – titoli- ) država će moći sniziti kamatu svojih obveznica (a time će se smanjiti javni dug). Naravno, stanje je za zemlju kakva je Italija vrlo teško, jer se mora boriti na više frontova – u ovom času ona podnosi konkurenciju Kine, a tu su i druge «izlazeće» zemlje kao Brazil, Rusija i Indija… Danas je nemoguće ostati u vlastitom dvorištu, zaokupljen malecnim rivalitetima, dok se svijet mijenja ogromnom brzinom… Današnja je stvarnost vrlo raščlanjena i složena i nije njom uopće lako upravljati. Tim više su sve potrebniji oni što su je u stanju shvatiti….

Prije nekog vremena je Massimo D’Alema (nekad lider Komunističke omladine, sad jedan od najmoćnijih ljudi iza kulisa PD – Partije demokrata prim. prev.) kazao – valjda da se ugleda na Amerikance – da su radnici i sindikati «konzervativni»…  Svakako nezgodna izjava, ali zrnce istine  u njoj postoji. Onaj ko ima mnogo, može si priuštiti luksuz da ponešto i izgubi: onaj ko nema gotovo ništa ima sakrosanktan strah da će izgubiti i to malo što još ima… Tako narodna mudrost tvrdi:  «Bilo je bolje, kad nam je bilo gore...», a smisao je svega da onaj koji je siromašan ne želi izgubiti i to malo što ima, pa se stoga čini «konzervativnim». U težim vremenima pozivali bi se na «revoluciju», ali tada su radnici imali da izgube samo vlastite lance, danas se boje da će izgubiti auto, frižider, plazma TV, stan kupljen na otplatu: to je previše stvari…. Onda, ukoliko je nevjerojatan neposredan, nasilan i traumatski lom s dosadašnjim stanjem stvari, pribjegava se reformama, postaje se «reformistom»…

U svakom slučaju danas na Zapadu nije baš jasno u kojem pravcu i ti reformisti žele uputiti društvo, koje zamišljaju. Nema ni pojedinaca ni grupa (filozofa, sociologa, političara i ekonomista), koji bi jasno pokazivali put – i to u svom njegovom kompleksnom, organskom i sistemskom usmjerenju. Na to mjesto su se ubacile velike Corporations i vojni aparati velesila, u prvom redu SAD-a i njihovih evropskih pratilaca (čitaj NATO).

Nekoć se razvoj, pa dakle i  moć i ekonomska snaga neke nacije mjerila s dva faktora: proizvodnjom čelika i  kemijskom industrijom (anilinskih boja) – a u tome su prednjačile, Njemačka, Amerika i Velika Britanija. To je bilo nekad. Danas je – a bit će tako sve više – moć u tehnologijama  (software), ali ne samo on, već je moć u tehnologijama, kojima su potrebni mnogi i rijetki metali (lantanij, molibden, cezij, titanij, itd. Nikad niste čuli za njih? E pa naši su televizori  i mobilni telefoni kao i Ipad-i puni tih rijetkih i dragocijenih materijala). I naravno, u svjetu vlada trka za grabljenjem tih novih dobara: Afrika (Angola, Kongo, Južna Afrika, Nigerija…) su upravo škrinje pune tih dragocjenosti, pa se sad kupuju cijeli teritoriji (ne banalno kao nekad tereni) i njihovi diktatori, kako bi ih iskorištavali bez problema; postoji polemika između Rusije, SAD, Kanade i Norveške za podjelu interesnih zona i za istraživanja Arktike, jer izgleda da u njegovom podzemlju ima nafte. U svakom slučaju javljaju se neviđena bogatstva na neodredvidivim mjestima, koja su nekontrolirana i teško se mogu dovesti pod kontrolu i evo nas opet na finacijama i na finacijskim tržištima i na špekulacijama monetama i državama.

Onda preko monete kao robe (a ne kao sredstva posredovanja kod razmjene «roba») i pored trke za zaradom «čistih» financijaša, postaje jasan još jedan aspekt : otkud ti napadi na države i na Euro? I to naravno na one najslabije: Portugal, Irsku, Italiju, Grčku, Spaniju – PIGS!  Donedavno za jedan Euro trebalo je dati dolar i po, odnosno Euro je mogao nastupiti kao snažna moneta uz bok dolara u velikim međunarodnim transakcijama. Evropska Unija činilo se da nastupa kao dosta razvijena ekonomija, sa solidnom historijom i kulturom, s kojom se ne može lako manipulirati i sa izvjesnom (klasnom) sviješču, koju nije bilo lako ugasiti, dakle Evropa  je bila subjekt , koji nije bilo lako pokoriti ili uslovljavati, kao što se činilo s bilo kojim afričkim Balubom… To je dakle šahovska ploča na kojoj se danas  igra velika partija šaha, daleko veća od nas…

Kaže se da je staro pitanje: šta da se radi? Ili: tko bi i šta bi trebao raditi? U našim zapadnim demokracijama na to postoji odgovor. Partije. Ali na taj odgovor ponovo ruke padaju dole… Postojala je nekad Kršćanska demokracija – prilično velika interklasna partija, koja je s religijom i antikomunizmom držala zajedno i kućevlasnika milionara i državne bojare i siromašnog težaka iz Pulje ili iz Veneta. Pa potom Komunistička i Socijalistička partija, koje su bile prije svega partije klase (radničke) i na različite su načine bile inspirirane Marxovom mišlju i gledale su u realnom ili nerealnom socijalizmu, onom idealnom ili –idealiziranom – vlastitu inspiraciju i cilj. Zatim je oko njih bilo više malih partijica, proizvoda slučajnosti ili historije.

Danas je teško govoriti i o interklasizmu ili o klasi, jer su postojeće političke partije mješavina svega i svačega i ideja i kategorija ljudi, koje ranije niko i ništa ne bi moglo sastaviti…

Imamo i cijeli seriju pokreta, koji mogu biti znak vitalnosti civilnog društva, ali s druge strane su i znak slabosti i fragmentiranosti i partija i javnog mnjenja, jer njihov nastanak i snaga jednako je brz kao i nestanak s političke scene. …Nova bi se politička snaga trebala osloboditi ostataka prošlosti kompromitiranih u borbi oko vlasti i pozicija i sjedišta u parlamentu: kad bi iz partije krenule ideje i pokrete velikog zamaha, visokih ambicija i uspravnog i ispravnog držanja od onih koji ih pretstavljaju, s perspektivom većom od dvorišta ispod vlastitog balkona, tada bi se možda u društvu mogle probuditi one  silnice, ona energija  i naći one ličnosti, koje će znati i moći ponijeti na leđima teret, da ova zemlja ostane na površini i da ispliva iz poteškoća i to krupnih, koje ima sama i koje postoje u svjetskom kontekstu.

Naime, održan je 62. festival San Remo koji traje pet večeri, a ja sam sve odgledala uživo na internetu, jer već godinama nijedan domaći kanal ne prenosi ovaj izuzetan festival. Nekada se znalo, tokom 90-ih, da to prenosi Treći kanal. Posle gašenja tog odličnog kanala finalno veče je prenošeno na RTS 2, a zatim je i to nestalo.

U našim medijima jedina informacija koja se pojavila sa festivala San Remo bila je fotografija i pitanje da li su voditeljke nosile donji veš ispod haljina, i NIŠTA VIŠE!

Pre nekoliko dana preminuo je čuveni italijanski kantautor Lučo Dala (Lucio Dalla), najpoznatiji po svojoj setnoj numeri “Caruso“. Ovu vest preneli su samo retki mediji u Srbiji: dnevne novine Politika i agencija Beta (izvinjavam se ako sam nekoga izostavila).

ZAŠTO PIŠEM SVE OVO:

Početkom stvaranja novog društva u Jugoslaviji, 50-ih i 60-ih godina, ceo ovaj region ugledao se na Italiju, zemlju bogatu tradicijom i kulturom. Festival “Beogradsko proleće” je nastao po ugledu na San Remo. Italija nam je bila zemlja na koju smo se ugledali i po stilu i po načinu života (Vespa, Fića, pozdrav “Ćao”, pizza, cappuccino,…). Toga više nema. Sada se u medijima nude turski glumci, domaća estrada (politička i muzička), a televizijski programi postaju sve pesimističniji.

Kada pogledate RAI kao Sunce da vas ogreje, sve je vedro, pozitivno, pršti od energije. Gde je nama nestala dobra energija? Zašto je nema u medijima? Srećom, tu je internet, ako želim da saznam šta se to dešava u zemlji gde ljudi ipak uživaju u životu.

P.S: Ako želite da saznate ko je pobedio na festivalu San Remo, a ko će biti njihov predstavnik na Pesmi Evrovizije, sve možete naći na sjajnom sajtu www.sanremo.rai.it/

Moji predlozi: Celeste Gaia,  Nina Zilli, Chiara Civello, Arisa.

Fotografija sa sajta iyupi.com

”Treba istaći kako politike prekarizacije izazivaju negativne efekte i na samo traženje posla, bilo time što doprinose smanjenju nadnica i zaposlenosti, bilo time što usmjeravaju traženje posla prema niskokvalificiranom radu, upravo iz razloga što obeshrabruju oblike natjecanja zasnovane na uvođenju inovacija, pa samim tim, poboljšanje kvaliteta potražnje radne snage. U tom smislu još veće ubrzanje politika prekarizacija potpuno je beskorisno i, u mnogo aspekata, kontraproduktivno.  Beskorisno je, jer prekarizacija rada ne povećava zaposlenost i, smanjujući zarade, umanjuje potrošnju i unutarnju potražnju reducirajući izlaz na tržište – pa prema tome i profit – za (mnoga) talijanska poduzeća, koja ne posluju na međunarodnim tržištima. Te su politike  kontraproduktivne, jer – čineći zaposlenost slabo nagrađenom – potiču one koji nisu zaposleni, da ostanu u svom stanju «obeshrabrenih» (odnosno radnika na crno). Osim toga, kako dinamika proizvodnosti rada u najvećoj mogućoj mjeri zavisi od tehničkog napretka, politike prekarizacije rada – obeshrabrujuće – imaju dalji negativni učinak na stopu privrednog rasta.”

 piše Giuliano Forges Davanzati

Prema zadnjim istraživanjima Eurostat-a Italija je prva među evropskim zemljama po broju radnika, koji su izgubili svaku hrabrost i prestali tražiti zaposlenje: oko 3,5% radne snage nalazi se u toj situaciji i u najvećem broju slučajeva radi se o osobama između 20 i 30 godina. Tu pojavu treba pripisati dvema činjenicama: vrlo niskom postotku izvjesnosti da će naći posao (posao koji odgovara kvalifikaciji postignutoj obrazovanjem) tako da, kako raste postotak nezaposlenosti, povećava se i platforma obeshrabrenih radnika; dok na drugom mjestu istu činjenicu treba pripisati mogućnosti preživljavanja bez rada, što je slučaj u kojem ili potrošnju garantira ušteda porodica iz kojih potiče takva osoba, ili pak ona peživljava zahvaljujući prihodu neregularnog rada. Radi se o vrlo zabrinjavajućoj pojavi iz dva niza razloga:

1) Postojanje velike platforme obeshrabrenih radnika govori o činjenici da postoji veliki dio nevidljive, sive ekonomije, odnosno da onaj tko više ne traži posao u regularnoj ekonomiji to čini zato što je našao zaradu na ilegalan način. Moglo bi se pretpostaviti da se u tom slučaju radi o ljudima s niskim zaradama i niskim stupnjem obrazovanja.

2) Obeshrabreni radnici isisavaju sredstva za svoje potrebe od uštede svojih porodica. A to dovodi do progresivnog smanjenja ušteda i, u mjeri u kojoj je ušteda naophodan preduvjet za dalje investiranje, uzrokuje još veće redukcije investivcija, a ove su povezane sa zapošljavanjem. Osim toga, kako je s nezaposlenošću povezan nizak poticaj ka traženju posla, iz toga slijedi još veći porast obeshrabrenih radnika u ukupnoj radnoj snazi.

Može se primjetiti da ta dinamika sve više zaoštrava problem nepostojanja socijalne mobilnosti u Italiji, jer omogućava neaktivnost mladih, čije preživljavanje jamči akumulirano bogatstvo njihovih porodica ili radnika koje regrutuje siva ekonomija. U tom slučaju visok postotak nezaposlenosti pridružen hotimičnoj neaktivnosti, doprinosi trajnim razlikama u statusu zemlje kao što je Italija – koja je prema zadnjim podacima OCSE, uz SAD i Veliku Britaniju, zemlja sa najmanjom socijalnom mobilnošću među glavnim industrijaliziranim zemljama.

Tome se može dodati kako se zna da je traženje posla tim intenzivnije, što je veća mogućnost dobijanja zaposlenja sukladnog sa stečenim sposobnostima na temelju obrazovanja te ako ona daje zadovoljavajuće rezultate.

Pred jednim takvim scenarijem vlada radi na ko zna kojoj po redu «reformi» tržišta rada, u ime «modernizacije» industrijskih odnosa, po klauzuli «nema tabu-a». Kako je objasnio premijer Monti, reforme tržišta rada moraju biti učinjene bez ikakvih ograda bilo kojeg tipa, smatrajući da se o svakom stečenom pravu može raspravljati i dovesti ga u pitanje.

Prema onom što se upravo sprema uraditi vlada, jedina sigurnost s kojem se zasad raspolaže jeste da će ona raditi vrlo brzo, slijedeći «preporuke» Centralne Evropske Banke. Još veća «fleksibilnost» rada, o kojoj se stalno govori, mora pregaziti član 18 Radničkog Statuta. «Ratio»  odnosno temeljni razlog ovog prijedloga leži u ideji, da bi poduzeća uzmala novu radnu snagu samo ukoliko bi bila sigurna, da je mogu otpustiti. Tome se dodaje da u fazi recesije, u kojoj se nalazimo, takva intervencija postaje to neophodnija, kako bi se izbjegao rizik bankrotiranja poduzeća, zbog  sada važećih zakonskih ograničenja slobode otpuštanja radnika.

Od 2008 godine OSCE je iznijela svjedočenja kako politike prekarizacije rada smanjuju  udio plaća u BDP-u i kako u najvećem dijelu industrijaliziranih zemalja te politike nisu dovele do povećanja zaposlenosti. Politike prekarizacije rada, osim toga, poticale su poduzeća na takmičenje putem smanjenja cijene proizvodnje (a to znači u prvom redu da su se nadnice i zaštita radnika prvi našli na udaru), dok je došlo do pomanjkanja poticaja u inovacijama. Stvari su uzele taj pravac zahvaljujući činjenici što, budući da poduzeća mogu smanjiti cijene smanjivanjem cijene radne snage, ona nemaju interesa za uvođenjem organizacionih poboljšanja i/ili inovacija u proizvodnom procesu te inovacija s obzirom na sam proizvod, naročito u slučaju, kad uvođenje inovacija zahtijeva visoke troškove i značajno zaduživanje kod bankarskog sistema.

Tome se može dodati da, iako veća vjerojatnost otpuštanja koja proizlazi iz fleksibilnih radnih ugovora, može «disciplinirati» radnike i povećati njihovu proizvodnost, taj efekt može biti narušen manjom motivacijom za rad radnika u slučaju, da on nasluti, kako mu radni ugovor neće biti obnovljen. Ta je pojava česta u kontekstu visoke nezaposlenosti i lakog nadomiještanja radnika. Ovo posljednje valja pripisati činjenici da naša poduzeća, u najvećem broju slučajeva, ne pokazuju zahtjeve za kvalificiranom radnom snagom i uvijek mogu računati s velikom platformom nezaposlenih koji su u svakom trenutku spremni prihvatiti niske nadnice kao i pogoršanje radnih uslova.

Treba istaći kako politike prekarizacije izazivaju negativne efekte i na samo traženje posla, bilo time što doprinose smanjenju nadnica i zaposlenosti, bilo time što usmjeravaju traženje posla prema niskokvalificiranom radu, upravo iz razloga što obeshrabruju oblike natjecanja zasnovane na uvođenju inovacija, pa samim tim, poboljšanje kvaliteta potražnje radne snage. U tom smislu još veće ubrzanje politika prekarizacija potpuno je beskorisno i, u mnogo aspekata, kontraproduktivno.  Beskorisno je, jer prekarizacija rada ne povećava zaposlenost i, smanjujući zarade, umanjuje potrošnju i unutarnju potražnju reducirajući izlaz na tržište – pa prema tome i profit – za (mnoga) talijanska poduzeća, koja ne posluju na međunarodnim tržištima. Te su politike  kontraproduktivne, jer – čineći zaposlenost slabo nagrađenom – potiču one koji nisu zaposleni, da ostanu u svom stanju «obeshrabrenih» (odnosno radnika na crno). Osim toga, kako dinamika proizvodnosti rada u najvećoj mogućoj mjeri zavisi od tehničkog napretka, politike prekarizacije rada – obeshrabrujuće – imaju dalji negativni učinak na stopu privrednog rasta.

P.S. Nesretna izjava premijera Montija o «monotoniji» posla na neodređeno vrijeme odnosi se na drugu fazu dejstvovanja nove izvršne vlasti: i tehničari govore.  Uzimajući bukvalno tu izjavu, govore bez poznavanja uzroka stvari ( ukoliko ne žele provocirati). Prije svega monotonija nije ekonomska kategorija, a prof. Monti je ekonomista i liberal, a za pravog liberala monotonija ne može biti naturena «ope legis» (voljom zakona). Na drugom mjestu, što je važno,  kome se vlastiti posao (na neodređeno vrijeme) čini monotonim, može dati otkaz i potražiti drugi, koji ga više zadovoljava. Na kraju krajeva, za jednog liberala trebalo bi biti van svake diskusije shvatanje da je svak sebi najbolji sudac.