Female Heads of State and Government: 20 Powerful Leaders Shaping the World
Trailblazers: Current Women Leaders of the World…

“Cautious, careful people, always casting about to preserve their reputation and social standing, never can bring about a reform. Those who are leaders in earnest must be willing to be anything or nothing in the world’s estimation, and publicly and privately, in season and out … and bear the consequences.” Susan B. Anthony

DEMOCRACY: “Democracy refers to a government chosen by the people, whether it is direct or representative. The term republic has many different meanings, but today often refers to a representative democracy with an elected head of state, such as a president, serving for a limited term, in contrast to states with a hereditary monarch as a head of state, even if these states also are representative democracies with an elected or appointed head of government such as a prime minister.” Wikipedia

The Unfettered Power of Mother Nature: Zion National Park - Bryce Canyon National Park

December is often a time for reflection; a time when we reminisce about the preceding months and ponder events, large and small, that have defined the year as it steadily comes to an end. It is also a time when a garden variety of lists emerge on every imaginable topic as a way to countdown the many news events, triumphant or tragic, uplifting or unnerving, that set the world afire.

This year, in the world of political leadership, the shifting winds brought fresh female leaders and voices to the global arena. The focus wasn’t just on who they were but also on how they exercised leadership. Even with their individual successes, all of these female leaders recognized that for many women globally, the journey to gender equality is a precarious one. The challenge must be to build consensus, initiate changes, and increase opportunities for the benefit and progress of all.

As Secretary of State, Hilary Clinton reiterated, in her remarks at the Female Heads of State and Foreign Ministers Luncheon held on Sept 24, 2009, giving women more opportunities to serve is fundamental to progress and leadership. Often, what women lack is opportunity not ability. The problems women face around issues of gender equity are not unique to developing nations; they remain a global concern.

At the luncheon, Ms. Clinton addressed the issue head-on by saying, “investments in women yield very big dividends, and we want women to be given the tools so that they can make the most out of their own lives – run for office to be president or prime minister, work your way up to be appointed to a position of foreign minister, so many opportunities, because we know there is so much talent. … But what I have concluded over the years is that talent is universal, but opportunity is not.” Undoubtedly, despite the growing numbers of women in leadership roles, we must continue to seek opportunities to give all women access, to collaborate – to do more.

“I don’t believe you are simply born with the ambition of becoming chancellor. But if you want to make a difference, if you enjoy putting ideas into practice, then the post of chancellor has to be the one presenting the biggest opportunity of all.” Angela Merkel

A lot happened this year and women were right in the middle of the fray. Forbes magazine’s list of 100 Most Powerful Women bore testament to the fact that even in a world were millions of women remain marginalized, trailblazers thrive.

A Forbes Magazine writer pointed out that this year’s selections were not just about celebrity, popularity or even position and money but about influence. Powerful female trailblazers are opening doors and setting the stage for positive change. We have come a long way babe… and the struggle continues.

As I write, I am aware that the notion of women remaining in subservient roles as 2nd class citizens is slowly but surely eroding and being replaced by confident grandmothers, mothers, sisters and daughters taking on leadership roles; these are women who can foster positive exchanges with other power brokers and bridge the communication void between males and females. By becoming actively engaged in the political process and supporting our leaders, including the powerful women we get to meet here – albeit in brief, we all pave the way to dynamic, influential leaders ruling the world.

Culling the current list of women leaders wasn’t as simple as I had imagined. It became quite apparent, as I sifted through several disparate sources on the internet, that a current list of women heads of state around the world was sorely needed. I have focused my list around incumbent women presidents (heads of state) and prime ministers(heads of government) in office as of December 2009. If I missed anyone, please feel free to add your voice here.

“Unless you choose to do great things with it, it makes no difference how much you are rewarded, or how much power you have.” Oprah Winfrey
“Leadership should be more participative than directive, more enabling than performing.” Mary D. Poole

Michelle Bachelet ~ President of Chile

Michelle Bachelet – President of Chile: Verónica Michelle Bachelet Jeria was born in Santiago on September 29, 1951. Michelle is the first woman to hold this position in the country’s history. She won the 2006 presidential election against billionaire businessman/former senator Sebastián Piñera, with an impressive 53.5% of the vote and took office on 11, March 2006.
Bachelet is a pediatrician and epidemiologist by training with a background in military strategic studies. She speaks several languages, is a self-described agnostic, and a separated mother of three.

Emily deJongh Elhage ~ Prime Minister of the Netherlands Antilles

Emily de Jongh Elhage – Prime Minister of the Netherlands Antilles: Born December 7, 1946. Emily has been Prime Minister of the Netherlands Antilles since she took office on March 26, 2006. Mary is also leader of the Party for the Restructured Antilles.
She is of Lebanese descent and is currently an esteemed member of the Council of Women World Leaders, which is an International organization made up of current and former women presidents and prime ministers whose key goal is to “mobilize the highest-level women leaders globally for collective action on issues of critical importance to women and equitable development.” Emily is married.

Luisa Diogo ~ Prime Minister of Mozambique via Martin H on Flickr

Luisa Dias Diogo – Prime Minister of Mozambique: Luísa Dias Diogo was born on April 11, 1958. She assumed the office of Prime Minister on 17 February 2004 when she replaced Pascoal Mocumbi, who had held the post for nine years.
Luisa Diogo studied economics at Maputo’s Eduardo Mondlane University and obtained her master’s degree in financial economics from the School of Oriental and African Studies, University of London in 1992. She worked for the Finance Ministry and the World Bank as program officer in Mozambique.
Before assuming her current position, Luisa was Minister of Planning and Finance. She is the first female Prime Minister of Mozambique and a representative of the dominant party in Mozambique – FRELIMO. Top members of the FRELIMO party have ruled the country since independence in 1975. Luisa is a mother of three children.

Cristina Fernandez de Kirchner ~ President of Argentina

Cristina Fernandez de Kirchner – President of Argentina: Born February 19, 1953, in Tolosa, a suburb west of La Plata, Province of Buenos Aires, Cristina has lived the presidential life in two capacities; as Argentina’s First Lady and as President. She assumed her current position on December 10, 2007.
Cristina studied law at the National University of La Plata during the 1970s and met her husband, Néstor, at the university. When Nestor served as President of Argentina, Cristina was the dynamic first lady working for positive changes in Argentina.
Cristina became more politically involved later and eventually decided to ramp up her political ambitions and run for the highest office. Cristina served as a Senator for Buenos Aires Province prior to taking office. She is Argentina’s first elected female President, and the second female President after Isabel Martinez de Perón. Currently ranked 11th on Forbes Magazine’s the list of the 100 most powerful women in the world, Cristina is a married mother of two children: Máximo and Florencia.

“Leadership is not manifested by coercion, even against the resented. Greatness is not manifested by unlimited pragmatism, which places such a high premium on the end justifying any means and any measures.” Margaret Chase Smith

Dalia Grybauskaite ~ President of Lithuania

Dalia Grybauskaite – President of Lithuania: Dalia Grybauskaitė was born on March 1, 1956 into a working-class family in Vilnius. As a student, she had a love for history, geography and physics and while academics were not her strongest suit, she had a competitive spirit that kept her searching for ways to be make her life better.
At age eleven, Dalia began playing sports and became a passionate basketball player. At nineteen, she worked at the Lithuanian National Philharmonic, then enrolled in Saint Petersburg State University (Zhdanov University) where she studied political economy. In 1983, Grybauskaitė graduated and returned to Vilnius where her political life took shape, leading her down the path to her current leadership role. Dalia became President on 12 July 2009. She is unmarried with no children.

Tarja Halonen ~ President of Finland

Tarja Halonen – President of Finland: ) is the 11th and current President of Finland. Born 24 December 1943, Tarja is the first female to hold the highest political office in her native country. She was a member of the parliament from 1979 to 2000 when she resigned to take on the role of the president.
Tarja is a graduate of the University of Helsinki, where she studied law. She was always active in student politics, joining the Social Democratic Party and serving in various capacities in the party. Her long and impressive political career has included trade union and NGO work. Tarja took office on March 1, 2000.

Ellen Johnson Sirleaf ~ President of Liberia

Ellen Johnson Sirleaf – President of Liberia: Ellen assumed office on 16 January 2006 and is the current President of Liberia. Ellen was born in Monrovia, the capital of Liberia. She was raised in a household where education was revered and later studied economics and accounting at the College of West Africa in Monrovia. Ellen’s parents were educated and challenged her to excel academically.
A story from her birth tells of a visit from a mystery man who predicted that ‘This Child will be Great,” thus setting the foundation for a lifetime of high expectations from everyone around her. She served as Minister of Finance under the late President William Tolbert until the 1980 coup d’état forced her to leave her beloved homeland. She returned home in the mid 1990s, lost the presidential election in 1997 and channeled her energies into other work including supporting changes for women’s rights in Liberia. Ellen is Africa’s first elected female head of state and is often referred to as the “Iron Lady.” She is divorced, a mother of many children, and a beloved grandmother.

“Leadership should be born out of the understanding of the needs of those who would be affected by it.” – Marian Anderson

Jadranka Kosor ~ Prime Minister of Croatia

Jadranka Kosor – Prime Minister of Croatia: Jadranka Kosor was born Jadranka Vlaisavljević in Pakrac on July 1, 1953 and finished elementary school in Lipik. She attended college in Zagreb, graduated in law and began working as a journalist. During the Croatian War, she worked as a radio-journalist and later as a correspondent for the BBC.
Jadranka is a highly regarded Croatian politician and former journalist who became Croatia’s first female Prime Minister on July 6, 2009, when she took office after the resignation of former Prime Minister Ivo Sanader. Jadranka has published four books, two on poetry and two on the Croatian War of Independence. She has won numerous awards for her journalistic work and has a son, Lovro.

Borjana Kristo ~ President of Bosnia

Borjana Kristo – President of Bosnia (Bosnia – Herzegovina): Borjana Krišto, a Bosnian Croat politician, was born August 13, 1961 in Livno, SR Bosnia and Herzegovina, Yugoslavia. She is a member of the Croatian Democratic Union of Bosnia and Herzegovina. Borjana assumed her role, as the incumbent president of the Federation of Bosnia and Herzegovina – one of two political entities to compose Bosnia and Herzegovina, on February 21, 2007. She is the first woman to hold this esteemed position.

Gloria-Macapagal-Arroyo ~ President of the Philippines

Maria Gloria Macapagal Arroyo – President of the Philippines: Born April 5, 1947, Gloria is the fourteenth and current president of the Philippines. The daughter of late former Philippine President Diosdado Macapagal,and an ancestral lineage tracing her to Don Juan Macapagal, a great-grandson of Lakandula the last reigning Rajah (King) of Saludung, Gloria assumed office January 20, 2001.
Gloria attended elementary and secondary school in the Philippines graduating valedictorian in 1964. She then moved to the USA where she spent two years at Georgetown University’s Walsh School of Foreign Service in Washington, D.C. and was a classmate of future US President Bill Clinton. She is the second female (after Aquino) and second longest serving (after Marcos) president.

Mary McAleese ~ President of Ireland

Mary McAleese – President of Ireland: Máire Pádraigín was born 27 June 1951 in Belfast and is the eighth and current President of Ireland. She has been in office since 11 November 1997 and is Ireland’s second female president and the world’s first woman to succeed another woman as an elected head of state.
Mary, the first President to come from Northern Ireland, was elected in 1997 and won a second uncontested term in 2004. Before plunging into the political arena, she was a barrister, journalist and academic. Mary remains the longest-serving, current, elected, female Head of State following the retirement, in 2005, of Chandrika Kumaratunga, daughter of Sri Lanka’s first female leader – Srimavo Bandaranaike.

“We must never forget our responsibilities as politicians to our country and its citizens. We must always remain humble before our people.” Angela Merkel”

Angela Merkel ~ Chancellor of Germany

Angela Merkel – Chancellor of Germany: Angela Merkel, née Kasner, was born on July 17, 1954. Angela studied physics in Templin and at the University of Leipzig. She was elected to the German Parliament from Mecklenburg-Vorpommern and has been the chairwoman of the Christian Democratic Union (CDU) since 2000.
Over the years, Angela Merkel made powerful political connections particularly during her stint as Chairwoman of the CDU-CSU parliamentary party group from 2002 to 2005. She is a member of the Council of Women World Leaders, which is an International organization made up of current and former women presidents and prime ministers whose key goal is to “mobilize the highest-level women leaders globally for collective action on issues of critical importance to women and equitable development.” Angela became Chancellor of Germany when she took office on November 22, 2005. She is married and has two step sons from a previous marriage.

Pratibha Patil ~ President of India

Pratibha Patil – President of India: Born December 19, 1934 in Nadgaon, Maharashtra, Pratibha Devisingh Patil is the current President of the Republic of India; the 12th person and first woman to hold this office. Pratibha spent her early school years in New Delhi, received a M.Sc. from Indian Institute of Sciences, Bangalore, and a law degree from the Government Law College, Mumbai (affiliated to University of Bombay).
Pratibha, an active member of the Indian National Congress (INC) and the first woman Governor of Rajasthan, won the presidential election held on July 19, 2007 defeating her closest rival by over 300,000 votes. She was sworn in as President on July 25, 2007 succeeding Dr. A.P.J. Abdul Kalam. She is married and has two children.

“What you always do before you make a decision is consult. The best public policy is made when you are listening to people who are going to be impacted. Then, once policy is determined, you call on them to help you sell it.” Elizabeth Dole

Johanna Sigurdardottir ~ Prime Minister of Iceland

Jóhanna Sigurdardottir – Prime Minister of Iceland: Jóhanna, an Icelandic politician, was born on 4 October 1942 and is the current Prime Minister of Iceland. She was Iceland’s Minister of Social Affairs and Social Security for many years and has been a member of the Althing (Iceland’s parliament) for Reykjavík constituencies since 1978.
Jóhanna grew up in Reykjavík, studied at the Commercial College of Iceland, and worked as a flight attendant with Loftleiðir before launching her political career. She was active in the trade union movement early in her professional life and this became her springboard into a very successful political career. Jóhanna became Iceland’s first female Prime Minister on 1 February 2009 and the world’s first openly gay head of government. She has a son from a previous marriage as does her partner, an author and playwright.

“A good objective of leadership is to help those who are doing poorly to do well and to help those who are doing well to do even better.” Jim Rohn

Yulia Tymoshenko Collier ~ Prime Minister of the Ukraine

Yulia Tymoshenko – Prime Minister of the Ukraine: Julia Volodymyrivna Tymošenko; née Hryhyan was born November 27, 1960 in Dnipropetrovsk, and is the current Prime Minister of Ukraine. Yulia earned her degree from the Economic Department of Dnipropetrovsk State University and worked as an engineer-economist in a machine-building plant till 1988.
Before her present role as Ukraine’s first female Prime Minister, Yulia was a successful businesswoman in the gas industry and a key leader of the Orange Revolution. She also had a brief stint as Prime Minister in 2005. Yulia, a Ukrainian politician, became Prime Minister on December 18, 2007 and remains the effervescent leader of the All-Ukrainian Union “Fatherland” party and the Yulia Tymoshenko Bloc. She is married and has a daughter Eugenia (Zhenya).

Sheikh Hasina Wajed ~ Prime Minister of Bangladesh

Sheikh Hasina Wajed – Prime Minister of Bangladesh: Sheikh Hasina, a Bangladeshi politician, was born September 28, 1947 and is the current Prime Minister of Bangladesh. She assumed the office of Prime Minister on 6 January 2009 and is well known as the eldest child of Bangladesh’s first president and founding father; Sheikh Mujibur Rahman and wife/widow of the internationally reputed nuclear scientist, the late M. A. Wazed Miah.
Sheikh Hasina’s political career started through student activism at Eden College in the 1960s and continued at Government Intermediate College where she was elected vice president of the College Students Union. At the University of Dhaka, Sheikh Hasina was a member of the Chhatra League and secretary of the Rokeya Hall unit. This is the second time Sheikh Hasina has held this office; she was prime minister from 1996 to 2001.. She is the loving mother of two children who live in the US.

To Be Continued…

“A good objective of leadership is to help those who are doing poorly to do well and to help those who are doing well to do even better.” Jim Rohn
“The only safe ship in a storm is leadership.” – Faye Wattleton

HONORABLE MENTIONS

Dora Bakoyannis Foreign Affairs Minister Greece

Dora Bakoyannis - Foreign Affairs Minister of Greece:

Queen Elizabeth II Queen of GB

Queen Elizabeth II – Queen of England:

Queen Rania Al Abdullah of Jordan

Queen Rania Al Abdullah – Queen of Jordan:

Tzipora Livni Vice Prime Minister/Minister of Foreign Affairs Israel

Tzipora Livni – Vice Prime Minister and Minister of Foreign Affairs Israel:

While there are more women today joining the league of influential women in the corridors of power, these thought leaders stand tall, leading their nations under both challenging and changing global climates. What do you think of the list? Who would you add and why? Share your thoughts and views below.

PHOTO CREDITS:
POWERFUL Nature: Zion National Park/Bryce Canyon National Park ~ via Google Images
Michelle Bachelet, President of Chile ~ via Google Images
Emily deJongh Elhage, Prime Minister of the Netherlands Antilles ~ via Google Images
Luisa Dias Diogo, Prime Minister of Mozambique ~ via Martin H on Flickr
Cristina Fernandez de Kirchner, President of Argentina ~ via Google Images
Dalia Grybauskaite, President of Lithuania ~ via Now Public Images on Google
Tarja Halonen, President of Finland ~ via TP_kasvokuva
Ellen Johnson Sirleaf, President of Liberia by L Healing ~ via AFP Getty
Jadranka Kosor, Prime Minister of Croatia ~ via Avala Wikipedia
Borjana Kristo, President of Bosnia ~ via episcore on Google
Gloria-Macapagal-Arroyo, President of the Phillippines ~ via Google Images
Mary McAleese, President of Ireland ~ via Google Images
Angela Merkel, Chancellor of Germany by H. Kowoloski ~ via AP
Pratibha Patil, President of India ~ via Google Images
Johanna Sigurdardottir, Prime Minister of Iceland ~ courtesy Govt of Iceland
Yulia Tymoshenko Collier, Prime Minister of the Ukraine ~ via Google Images
Sheikh Hasina Wajed, Prime Minister of Bangladesh ~ via Getty Photos
Dora Bakoyannis Foreign Affairs Minister Greece-by Osman Orsal ~ via AP
Queen Elizabeth II Queen of England/GB by C Jackson ~ via Getty Photos
Queen Rania Al Abdullah of Jordan by P Le Segretain ~ via Getty Photos
Tzipora Livni Vice Prime Minister/Minister of Foreign Affairs Israel ~ via UPI

Until Next Time…
Ask. Believe. Receive. ©
Elizabeth Obih-Frank

La Croatie va investir environ  550 millions d’euros afin de s’adapter aux normes de l’Union européenne. Le premier ministre  de la Croatie, Mme Jadranka Kosor, a déclaré que son pays souhaite intégrer l’Union européenne  en 2011.

 Mme le premier ministre Jadranka Kosor

Dans le budget 2010 “nous avons alloué 273 millions d’euros pour des actions et projets liés à l’adaptation de la Croatie aux normes de l’Union européenne “, a déclaré  Mme Jadranka Kosor. Après s’être mise d’accord le 4 novembre 2009 avec la Slovénie pour soumettre un différend frontalier à un arbitrage international, la Croatie avait repris début octobre 2009 ses négociations d’adhésion à l’Union européenne, dont elle espère devenir le 28e membre en 2011.

Jadranka Kosor, premier ministre de la Croatie  et son homologue de Slovénie,  Borut Pahor ont signé un accord d’arbitrage frontalier entre les deux pays. “Je suis convaincu que c’est un bon accord à la fois pour la Croatie et la Slovénie, et aussi pour l’Europe. C’est une situation gagnant-gagnant,” a déclaré le premier ministre de Croatie, Jadranka Kosor. “Il nous ouvre les portes pour approfondir la coopération politique, économique et de divers ordres entre les deux pays,” a précisé le premier ministre de Slovénie Borut Pahor.

Le premier ministre Jadranka Kosor et le premier ministre Borut Pahor

Fredrik Reinfeldt, premier ministre de la Suède a accueilli la cérémonie de signature à Stockholm dans le cadre de la présidence tournante de l’Union européenne. L’accord, qui doit être ratifié par les parlements croate et slovène, pourraient permettre une solution au différend frontalier entre les deux pays et aider à lever un obstacle à la tentative croate d’entrer à l’Union européenne.

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

Željko Ivanković

U posljednju godinu prošlog stoljeća Hrvatska je ušla euforično. Nakon izbora 3. siječnja 2000. javna je propaganda širila uvjerenje da će sve biti drukčije. Da će isti ljudi, iste institucije i firme, isto društvo odjednom postati drukčiji. Ponajviše zato što je način na koji su dotad funkcionirali, bio mučan i neproduktivan.

Unatoč tome, ljudi nisu izdržali. Promjena im se pokazala skupljom nego obrasci ponašanja i navike ustaljeni desetljećima.

U ožujku 2000. godine časopis Banka objavio je uvodnik “Pravo preuzimanje vlasti” koji je bio gotovo cijeli posvećen promjenama Uprave u Podravci, ulozi tadašnjeg ministra gospodarstva Goranka Fižulića, ulozi tadašnjeg predsjednika Fonda za privatizaciju Hrvoja Vojkovića i PIF-ova koje je predstavljao Darko Ostoja.

Danas, u 2009. godini posve je jasno da je riječ o izgubljenom desetljeću. Nesposobnost da se mijenja čak i kad mu ide loše najžalosnija je karakteristika hrvatskog društva.

Stvarnost sasvim drukčija

Najmučnije u devedesetima bilo je to što se govorilo jedno, a svima je bilo jasno – i neizdrživo – da je stvarnost sasvim drukčija.

Uprava Podravke je 2. ožujka 2008. godine objavila priopćenje koje je još dostupno na stranicama Zagrebačke burze. Citiramo:

“Uprava Podravke ne dogovara, ne pregovara, niti pomaže bilo kome u prodaji ili kupovini dionica kompanije, jer to nije njezin posao niti ona ima takve ovlasti”, – izjavio je Darko Marinac, predsjednik Uprave Podravke.

Uprava kompanije… u redovitim kontaktima sa svim svojim dioničarima razgovara i raspravlja jedino o poslovanju i ostvarivanju poslovih planova. Tako je to bila i tema sastanka predsjednika Uprave Podravke Darka Marinca sa suradnicima i predsjednika Uprave Fime iz Varaždina Milana Horvata, održanog protekle srijede u Koprivnici na inicijativu Fime.

“Na sastanku nisu vođeni nikakvi razgovori ili dogovori oko promjena vlasničke strukture kompanije, jer to niti nije u ovlasti Uprave Podravke”, – ističe Darko Marinac i dodaje: “Dionice Podravke listane su na Službenom tržištu Zagrebačke burze i dostupne su svim ulagačima pod jednakim uvjetima. Podravka je do sada na burzi kupovala kompanijske dionice za potrebe vlastita trezora, u skladu s odlukom Skupštine dioničara.” I tako dalje, I tako dalje.

Karaktere ljudi a ni društva ne može se mijenjati. Ali se može mijenjati vlasnička struktura Podravke. I to tako da je se prepusti (transparentnom) tržištu.

Ironično je i gorko pozivati se u Hrvatskoj na službene podatke. Glasine su uvijek točnije. Ipak, prema posljednjem godišnjem izvješću, u vlasničkoj strukturi Podravke dominiraju državne institucije: Hrvatski fond za privatizaciju, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Kapitalni fond također u vlasništvu Mirovinskog (a pod upravljanjem HMID-a).

Taj Kapitalni fond, na primjer, također je slika nacije. Prema škrtim službenim obavijestima u njemu se upravlja s više od milijardu kuna (i to nakon strmoglavljivanja burze), ali od kojih umirovljenici nisu vidjeli ni kune (tko jest?). Uobičajeno minimalna dobit, tek da ne zapinje za oko, uobičajeno se raspoređuje u rezerve.

Provincijske procedure

Podravka je počela kao tipična srednjoeuropska komunalna firma. Takvih je kompanija cijeli jedan niz, kako u Sloveniji tako i sjevernije. Samoupravna se faza na to nastavila, uspješno. Podravka je rasla i nadrasla komunalne okvire, ali je – pokazuju to devedesete – ostala pod dominantnim komunalnim utjecajem.

U tekstu Franičevića i Siseka iz 2001. godine, o otporu tzv. stakeholdera tranzicijskim promjenama, Podravkina pobuna protiv Agrokora, u kojoj su uz radnike sudjelovali branitelji i lokalne vlasti, Podravka je dio internacionalog fenomena.

Taj oblik uzimanja stvari u svoje ruke nije Podravki donio boljitak. Deklarativno, Marinac je Podravku trbao modernizirati. U tom sklopu spominjalo se sve što je bilo trendy: govorilo se o izlasku na međunarodnu burzu, o akvizicijama na sjever, istok i jug, o organizacijskom preustroju.

Rutine, procedure, ostale su komitetske, ili – ako hoćete – provincijske. Naravno, može se živjeti provincijski, i to također može biti lijep i ugodan život, s povremenim svađama, sklapanjima i razvrgavanjima saveza, a u radikalnijoj varijanti netko ode i u zatvor. Ali, i Srednja Europa se promijenila. Uspješne firme više nisu komunalne. Ni u Sloveniji.

Prodaja – razumna opcija

Da ne dužimo, uz neproduktivno zapetljavanje pri podjeli interesnih sfera kroz Upravu i Nadzorni odbor i sklapanje neprincipijelnih koalicija, prodaja državnog udjela u Podravci sljedeća je – razumna – opcija.

Dosad, takvo što kao da nikome nije palo na um. Dapače, oslanjajući se na sugestivnost fraze o svjetlu i tunelu, država je reagirala slijedeći tradicionalnu inerciju: predložila je svojeg – novog – čovjeka na čelo Nadzornog odbora, da on, Ljubo Jurčić, učini nešto novo.

Uz sve poštovanje prema profesoru Jurčiću i njegovim industrijskim idejama zacijelo je i sam svjestan da su mu glavna prepreka upravo procedure koje podupiru njegovu novu moguću novu ulogu stratega Podravke.

Podravka je izlistana na burzi. Vlasništvo košta. Prodaja nije lak posao. Umjesto u Veroni, o tome treba donijeti javnu odluku, opisati ciljeve, slijediti procedure kojima će se i za državu i za Podravku postići maksimum.

Kandidata očito ima, kako u inozemstvu, o čemu su govorili donedavni manageri Podravke, tako i u zemlji, o čemu svjedoče mirovinski fondovi koji se ne mire s dosadašnjim načinom upravljanja Podravkom.

Prodaje državnih udjela u tvrtkama nisu posljednjih godina bile uspješne. Ili je država svoj dio iznijela na tržište ispod cijene, pa su se dužnosnici radovali kad je cijena letila u nebo, javno su se dakle radovali vlastitom (oportunitetnom) gubitku; ili su firme erodirale nakon devastirajuće kompeticije za većinski udjel; ili se dogodila brodogradnja – potpuni promašaj.

Upravo zato što prodaja nije lak posao, utoliko bi upravo taj čin označio da je Vlada Jadranke Kosor voljna učiniti zaokret, ne samo politički nego i stručni. Sistematičnom pripremom iznošenja državnog udjela u Podravci na tržište iskušava se, ne samo politička i ekonomska odlučnost, nego i kompetentnost administracije i njezina vjerodostojnost koja u javnosti nije bila baš visoka.

Želi li, dakle, dobiti bodove, Vlada Jadranke Kosor u slučaju Podravke dobila je priliku, a ne uteg. Pitanje je, naravno, ima li gđa Kosor mandat za to, mandat da se dokaže, da pokaže da se razlikuje od prevladavajućeg provincijalnog mentaliteta.

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

Marko Rakar na svom blogu ne može a da ne primijeti nevjerojatnu ležernost s kojom se vlada Jadranke Kosor, odnosno hrvatski politički establishment općenito, odnosi prema globalnoj recesiji i njenim efektima na hrvatsku današnjicu.

Ležernost s kojom se u Hrvatskoj vlast odnosi prema najgoroj ekonomskoj krizi od nastanka države, zapravo, i ne bi trebala nikoga iznenaditi, odnosno ne predstavlja isključivo hrvatski fenomen. Optimizam je u posljednje vrijeme primjetan u SAD, barem kada je medijski, znanstveni i drugi establishment u pitanju. Nobelovac Paul Krugman je tako krizu proglasio završenom, a isto tvrdi i zloguki prorok Roubini.

Prevedeno na hrvatske prilike to znači da samo malo valja stisnuti zube, pa će sve doći na svoje mjesto. Čim kriza završi, otčepit će se kreditne arterije i Hrvatska će ponovno zaduživanjem moći rješavati svoje socijalne i druge probleme. Evropska Unija bi konačno trebala riješiti problem Lisabonskog sporazuma, a i zavodničke kvalitete Jadranke Kosor bi riješile spor sa Slovenijom, pa će tako Hrvatska za godinu-dvije moći računati na sve one milijarde eura iz briselskih fondova koje će od nje napraviti “zapadnobalkanskog tigra”. Cijela priča o recesiji, kriznim haračima i stezanju remena će tako ostati tek jedan ružan san koji ne zaslužuje mjesto u povijesnim udžbenicima.

Međutim, dežurni optimisti u svemu tome zaboravljaju da su Krugman & Co. proglašeni donositeljima dobrih vijesti ne toliko zbog najave pozitivnih, koliko najave završetka negativnih trendova. Oporavak američke, a s njome i svjetske, ekonomije će biti daleko sporiji nego što je to bila kriza. U budućnosti su moguće svakakve komplikacije – od divljanja inflacije do divljanja cijena nafte – koje bi oporavak mogle dodatno usporiti.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni na to kako u Hrvatskoj postoje ekonomski problemi sasvim različiti od onih koje su izazivali masakr na Wall Streetu. Postoje dobre šanse da će u Hrvatskoj ekonomske nedaće možda biti manje spektakularne, ali da će otklanjanje njihovih posljedica biti bolnije i sporije nego u ostatku svijeta. Uostalom, i “stablizacija” ekonomije SFRJ je trajala godinama nakon što su bile prestale redukcije struje, redovi za crni kruh i vožnja par-nepar.

These bittercynical lines were printed on the t-shirt of Ivan Crvin, a Croatian cameramen, with which he went to a press- conference of….his government. The newly appointed Croatian Prime Minister -Jadranka Kosor noticed the message and interpreted it pretty personally by defining it  “outrageous”.

So far so good: different people- different tastes.

But the consequence of this misunderstanding is pretty perplexing: RTL Croatia,which his production company was working for, cancelled  immediately  the contract with Crvin’s production company. One of most reasonable explanations could be RTL’s fear of entering into conflict with the local government.

Just because of a lousy t-shirt…

For further information: FAZ (04.08.2009)

Am vergangenen Freitag trafen sich erstmalig die neue kroatische Regierungschefin Jadranka Kosor und ihr slowenischer Kollege Borut Bahor im Schloss Trakošćan.

Im Vorfeld des Treffens erklärte die kroatische Premierministerin ihre Vorfreude und ihren Willen zur konstruktiven Zusammenarbeit zur Lösung der gemeinsamen Probleme. Die beiden Regierungschefs vereinbarten absolute Diskretion über die Gesprächsthemen.

Die Verhältnisse der beiden Regierungen sind aufgrund der stockenden Beitrittsgespräche und dem Grenzkonflikt nicht die besten. Ein angeregtes zweites Treffen zwischen dem ausgeschiedenen Premier Ivo Sanader und Borut Pahor kam nie zustande. Aus diesem Grunde sind die Erwartungen auf Seiten der kroatischen Politik nicht besonders hoch. In Slowenien hingegen erwartet man größere Fortschritte.

Positiv ist zumindest, dass die Konfliktparteien kontaktieren und damit das Gespräch und die Möglichkeit für Auswege suchen. Die Ansätze beider Seiten sind im Moment noch sehr unterschiedlich und ein Lösung noch lange nicht in Sicht.

Wow, the Prime Minister has great eyesight!

I am guessing it was a particular word that caught the eye of Croatian Prime Minister Jadranka Kosor and not her master of the English language that lead to a cameraman’s immediate sacking. During a government session Kosor spied one the  RTL TV cameraman wearing a “I don’t need sex. The government f**** me every day” t-shirt.  Kosor was so shocked and insulted by the act she requested his immediate dismissal (well, his t-shirt said it all really!). In his defence the cameraman said he wore it because it was the only clean t-shirt he had. Sounds right!

Izbori su prošli, Sanader je otišao i – kao što je manjina mogla pretpostaviti – Hrvatska se užurbano kreće prema situaciji koju slikovito opisuje američki izraz o fekalijama i ventilatoru. U ovakvim situacijama je prilično teško razlučiti optimiste od pesimista.

Optimisti su, naime, oni koji u normalnim okolnostima pripadaju teoretičarima zavjere, odnosno koji su uvjereni kako je Sanader otišao samo da bi orkestrirao svoj trijumfalni povratak pred predsjedničke izbore, odnosno da je kriza isprovocirana samo da se “očisti” teren za evropske interese. Pesimisti, pak, vjeruju da je Sanader zbilja zbrisao pod udarom desnice, te da oni koji su ostali vode Hrvatsku u očiglednu propast iz jednostavnog razloga što nemaju pojma kako se izvući iz krize.

Kosor se, doduše, u svom ovom kaousu još uvijek koristi starim propagandnim trikovima. Tako je prvo spominjala “harač” od 5 posto, da bi danas “velikodušno” spustila tu stopu na 3 posto. Tako izgubljeni prihodi bi se trebali nadoknaditi povećanjem PDV-a na 23 posto.

Istovremeno danas ekonomisti kod predsjednika Mesića spominju kako o izlasku iz krize nema govora dok se budžetska rupa ne popuni tiskanjem novca, odnosno izvoz potakne deprecijacijom kune. To, naravno, znači inflaciju, odnosno buđenje zvijeri koja je nekoć teškom mukom bila uspavana 1990-ih.

Sudeći po bombi na šibenskoj Rivi, nije isključeno da će uz inflaciju ova ekonomska kriza probuditi još koje uspavane zvijeri 1990-ih.

Nije prva koja se toga sjetila.

U ranim fazama države, porezi su niski i malobrojni, ali donose veliki prihod… Kako vrijeme prolazi i kraljevi nasljeđuju jedni druge, gube svoje plemenske navike u korist civiliziranih. Njihove potrebe i troškovi rastu… zbog luksuza u kome su odgojeni. Zato nameću nove poreze svojim podanicima… [i] naglo podižu stope novih poreza kako bi povećali porezne prihode… Ali učinak ovakvog porasta poreza na trgovce i obrtnike se ubrzo osjeti. Jer poslovni ljudi su ubrzo obeshrabreni uspoređujući svoje profite sa svojim poreznim opterećenjem… Kao posljedica pada proizvodnja, a s njome i porezni prihodi.

Ibn Haldun (1332 – 1406), arapski povjesničar

Možda ne najbolji članak, ali zato sigurno najbolji sažetak medijskih reakcija, spinova i špekulacija vezanih za ostavku Ive Sanadera daje Krešimir Macan u ovom tekstu.

Među reakcijama na šokantnu ostavku Ive Sanadera na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a, odnosno njegovo povlačenje iz politike se izdvaja ona koju je na Facebooku iznio Krešimir Macan. Prema njemu sve je to najobičniji teatar, odnosno ostavka je donesena “s figom u džepu”.

Plan je omogućiti Sanaderu da najesen – kada bi se vlada Jadranke Kosor zbog ekonomske krize suočila s totalnim raspadom sistema i nemirima, a HDZ-ovi predsjednički kandidati u anketama imali jednoznamenkaste postotke podrške – usliši preklinjanja nacije u opasnosti i “nevoljko” se vrati na mjesto čelnika HDZ-a, odnosno predsjedničkog kandidata kao jedina osoba koja zemlju može izvući iz krize.

Zvuči uvjerljivo, zar ne? Pogotovo kada se zna da je Sanader teatrolog koji je više nego dobro naučio taj zanat.

Moguće je da je istina, ali postoje više nego male mogućnosti da bi se plan, ako uistinu postoji, mogao Sanaderu i HDZ-u višestruko obiti o glavu. Ako je ekonomska situacija u Hrvatskoj uistinu tako grozna kao što izgleda, onda se čak i hinjena ostavka ne može okarkterizirati drukčije kao neodgovorniu čin jednog kukakvice i licemjerje koje je neprobabljivo čak i za najprekaljenije hrvatske želuce.

Ako se Sanader za par mjeseci kandidira za predsjednika, biti će u daleko goroj situaciji nego da je ostao za kormilom vlade. Hrvatski birači na čelu države traže snažnu osobu. Glasove može biti dobiti Sanader Koji Lupa Šakom O Stol ili Sanader Koji Se Jadnoj Oporbi Smije U Lice. Na glasove ne može računati Sanader the Drama Queen.

Ne treba zaboraviti ni na mogućnost da će ova ostavka, bila hinjena ili ne, biti protumačena kao znak slabosti, odnosno da će mnoge morske psine po prvi put namirisati Sanaderovu krv. Ako je u Sanaderova ostavka briljantan predizborni “spin” on takvom izgleda 1. srpnja 2009. godine. Već 1. listopada možda i neće izgledati kao tako dobra ideja.

Znate li tko je Ana Garačić?
Znate li tko je Ivo Sanader?

Prvo ću objasniti ovo drugo ime.
Ivo Sanader je(uz gradove Karlovac i Vukovar) dobitnik posebnog priznanja zbog velikog doprinosa u borbi protiv nasilja nad ženama. Priznanje mu je jučer, povodom završetka dvogodišnje Vladine kampanje za borbu protiv nasilja nad ženama, u Sisku uručila potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor. To što je Jadranka Kosor Sanaderu podređena u stranci i u Vladi izgleda nema veze(ili je možda baš zato dobio priznanje?). Ona je zaključila da se u borbi protiv nasilja nad ženama u posljednje dvije godine u Hrvatskoj najviše istakao njen stranački i šef u Vladi.

Ja se ne sjećam neke posebne akcije Ive Sanadera na tom planu. Sjećam se rečenice koju je izgovorio pred, otprilike, mjesec dana kako nije cool tući žene. I to je sve čega se ja sjećam da je Ivo Sanader učinio u borbi protiv nasilja nad ženama.

A prvo ime?
Ana Garačić je zamjenica predsjednika Vrhovnog suda i predsjednica Kaznenog odjela Vrhovnog suda republike Hrvatske.
Taj odjel Vrhovnog suda je poništio oslobađajuću presudu Josi Mraoviću suca Branka Milanovića u obrazloženju koje je stajalo da prst u anusu nije silovanje i da se može izjednačiti s rukovanjem.

Koji je potez učinio više u borbi protiv nasilnika nad ženama? Izgovorena Sanaderova rečenica ili poništavanje sramotne presude? Jadranka Kosor nije bila niti jednog trenutka u dilemi. Što vi mislite?

Anu Garačić sam uzeo samo kao primjer, a vjerujem da će se svatko sjetiti bar još jedne osobe koja je više zaslužila ovo priznanje od Ive Sanadera. Samo što te osobe nisu nadređene Jadranki Kosor, pa nikad neće biti uzete u obzir, a ovako možda Jadranka Kosor opet bude izabrana u vrh stranke na predstojećem saboru HDZ-a.

Glas narodni:

Druže Ivo, tjeraj to iz Vlade,
niti malo srama ne imade.

U tijeku je saborska rasprava o proračunu za ovu godinu. Lani sam napravio svoj pregled prijedloga proračuna za 2007. godinu. Pokušat ću napraviti osvrt i na ovogodišnji prijedlog.

Prva zamjerka ovogodišnjem prijedlogu proračuna je što je objavljen u pdf formatu. Prošle godine je to bilo u excelu što je olakšavalo pregled. Pomak prema naprijed je što je ovogodišnji prijedlog objavila i Vlada. Ministar financija Ivan Šuker se lani nije udostojio to napraviti. Lani je objavio predizbornu brošuru koju je naslovio “Proračun 2007. godine”.

Skoro sam bio odustao od pregleda proračuna, ali sam onda ugledao članak u Slobodnoj Dalmaciji naslovljen “Za branitelje iz proračuna 4,1 milijardi kuna” u kojem se Jadranka Kosor hvali koliko će branitelji ove godine dobiti iz proračuna, a brojka iz naslova članka se odnosi na njeno ministarstvo.

Jadranka Kosor se nalazi na čelu Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijeske solidarnosti. Ja kažem da branitelji neće dobiti 4,1 milijardi kuna. Ta brojka se odnosi na cijelo ministarstvo. A novac je raspodijeljen ovako(str.113-126):

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijeske solidarnosti
4.138.522.224 kn (index u odnosu na prošlu godinu 106,0)
ZATOČENI I NESTALI
8.291.200 kn (109,2)
MEĐUGENERACIJSKA
SOLIDARNOST
45.974.000 kn (163,3)
SKRB ZA HRVATSKE BRANITELJE IZ
DOMOVINSKOG RATA
1.142.478.124 kn (109,1)
SOCIJALNO OSNAŽIVANJE OBITELJI,
MLADIH I DJECE
2.872.204.400 kn (101,8)
SOCIJALNO OSNAŽIVANJE OSOBA S
INVADILITETOM
59.725.000 kn (nema indexa jer je novost u proračunu)
DOSTOJNO OBILJEŽAVANJE
MJESTA STRADAVANJA U
DOMOVINSKOM RATU
9.849.500 kn (nema indexa jer je novost u proračunu)

Vidljivo je iz ovoga da će za branitelje(SKRB ZA HRVATSKE BRANITELJE IZ
DOMOVINSKOG RATA) biti izdvojeno 1.142.478.124 kn, jer ove druge brojke nisu namijenjene braniteljima. A treba još od te brojke odbiti i iznose predviđene za plaće u ministarstvu, doprinose, uredski materijal, obnovu voznog parka, energiju, komunalne usluge, informatizaciju ministarstva i još niz drugih stavki koje su navedene u prijedlogu proračuna.

Od 4,1 milijardi kn s kojima se ministrica hvali u stvari tek 1/4 ide braniteljima, a kad bi se još odbile navedene stavke( za plaće, doprinose i tako dalje) nema niti 1/4 od tih 4,1 milijardi kn.

Eto, to je samo pregled jednog ministarstva. Kad i ako uhvatim vremena pregledat ću i ostala ministarstva, a oni koji su zainteresirani mogu i sami skinuti i pogledati prijedlog proračuna na linku koji sam gore naveo.

Glas narodni:

Druže Ivo drugog posla traži,
dosta nam je tvojih obmana i laži.

Vom 01.01.2008 sollen werdende Mütter für die ersten 6 Monate ihres Erziehungsurlaubs ihr volles Einkommen erhalten. Das soll auch für die zweiten 6 Monate durchgesetzt werden, was die Familienministerin Frau Jadranka Kosor bestätigt hat. Das Gesetz soll im September im Parlament in Zagreb vorgelegt werden. Dafür müssten im Haushalt Mittel in Höhe von 360 Millionen kroatischen Kuna (HRK) freigesetzt werden.

Nach der aktuellen Gesetzeslage erhalten Mütter in den ersten 6 Monaten maximal 4257 HRK und für die zweiten 6 Monate werden höchstens 250 HRK ausgezahlt.

Mit der neuen Gesetzesvorlage sollen auch Väter zum Erziehungsurlaub bewegt werden.

Warten wir ab – wie sich die Väter in Kroatien entscheiden werden