Javlja Jutarnji.hr da je na karlovačkom groblju Jamadol otkriven — prvi u Hrvatskoj — spomenik pobačenoj djeci:

KARLOVAC – ‘Danas će se u svijetu usmrtiti 120 tisuća nerođene dječice, kiruškim putem, legalano i na različite druge načine koje sada ne želimo analizirati i osuđivati.

U Hrvatskoj se dnevno ubija između trideset i pedeset mališana. Otajstvo zla koje spominje sveti Pavao u svojoj poslanici odnosi se i na abortuse’ – poručio je na otkrivanju spomenika pobačenoj djeci pater Marko Glogović, voditelj pavlinskog Apostolata za život.

Istaknuto je kako spomenik na karlovačkom groblju Jamadol, prvi takav u Hrvatskoj, nije podignut s ciljem da nekoga osudi, već tek da podsjeća Karlovčane na djecu koja nisu imala priliku postati njihovim sugrađanima.

Mališana? Kad se mališana nalijepi na maminu sisu, on(a) počne sisati (znam, imam mlađeg brata i tako je reagirao čak i na dudu i to čak i u snu). Kad mališanu nešto nije po volji, on(a) plače. Mališan jede, piški, kaki,… Volio bih da mi neki svećenik pokaže fetus koji radi išta od toga. Eh, ali ne možete izazivati suosjećanje za svoje srednjovjekovne stavove pozivanjem na odstranjivanje parazita koji tek imaju dobre šanse (cca 66%) postati djeca. I zamislite da je još rekao da se to mahom događa tamo gdje još jedna gladna usta znače smrt od gladi za neke od već rođenih!

No, na stranu klasične nebuloze. Sad imamo i neke brojke, pa ajmo vidjeti što tu možemo zaključiti.

Kaže pater da se dnevno umjetno induciranim abortusima pobije 120.000 djece (u svijetu). To bi bilo 43,8 milijuna abortusa godišnje. Prosječni svjetski natalitet je 19,95 beba na 1000 stanovnika, a Svijet ima 6.790.062.216 stanovnika (aktualne procjene; izvor: CIA Factbook, pod “People :: WORLD”). Preračunato u brojke, to znači 135,46 milijuna beba godišnje. U ukupnoj masi beba, rođenih i nerođenih (43,8+135,46 = 179,26 milijuna), onih 43.8 milijuna nas dovodi do zaključka da 24,43% svih trudnoća na ovom svijetu završi medicinski induciranim abortusom!

No, to nije sve! Ako uzmemo u obzir da otprilike trećina svih trudnoća završi spontanim pobačajem (izvor: Wikipedija; 25% u prvih 6 tjedana i 8% nakon = 33%), to znači da na onih 179,26 milijuna rođenih i umjetno abortiranih beba imamo još 89,63 milijuna spontano abortiranih fetusa, tj. ukupno 268,89 trudnoća (provjerite: 179,26 je zaista dvije trećine od 268,89). Dakle, ukupno se uspješnim porodom završi svega 50% svih trudnoća, a sve ostalo se ovako ili onako pobaci!

Što zaključujemo?

Pa, prvo, da Bog očito napravi više nego duplo više pobačaja od ljudi (spontanih 89,63 milijuna vs. 43,8 milijuna induciranih).

Drugo, žene su genocidna bića jer kako se usuđuju spontano pobaciti!

Treće, uzmemo li u obzir da se 33,32% stanovništva deklariraju kao kršćani (16,99% kao katolici; izvor: ista ona CIA-ina stranica), zaključujemo i da kršćanske crkve godišnje propuste krstiti kršćansku trećinu od 133,43 milijuna abortirane djece. To je malo manje od 45 milijuna neobavljenih krštenja (a time i spasenja nevinih duša) godišnje! Na dušu Vatikana (katolika, je l’ te), otpada malo više od pola tog broja, tj. Vatikan propusti spasiti cca 22.5 milijuna nevinih dječjih dušica godišnje!

Eh, na Božji račun nisam dodao i 4,085% djece koja se rode živa, ali umru brzo nakon poroda, što je još cca 5.5 milijuna djece (opet isti izvor).

Sličnu računicu za Hrvatsku možete i sami izvesti. Samo kratko: u Hrvatskoj se godišnje rodi cca 43 tisuće djece, a prema neargumentiranoj izjavi patera Marka Glogović, medicinski induciranih abortusa ima između 11 i 18 tisuća (što je otprilike između 20% i 30% svih trudnoća koje ne završe spontanim abortusom).

Apsurdno? Pa nisam ja izvalio da se dnevno abortira 120 tisuća nerođene djece, i to bez navođenja izvora! Da nespominjem ignoriranja uvjeta u kojima se to često događa. Uvjeta koji dobrano otežava i sama Crkva (npr. antikondomska kampanja u AIDSom poharanoj Africi).

Vratimo se samom spomeniku… Crkva ne podiže spomenike žrtvama Inkvizicije, žrtvama fašista i nacista s kojima je Crkva prisno surađivala, žrtvama prisilnih pokrštavanja, žrtvama Križarskih ratova,… ne diže ona spomenike svim kroz stoljeća ubijanim i proganjanim neistomišljenicima Crkve, neznanim milijunima živih ljudi koji su stradali samo zato jer su drugačije mislili ili jedostavno bili dovoljno bogati da budu “zanimljivi” ili preslabi da se obrane (više o tome u prošlom Ajgorovom tekstu). Koliko mi je poznati, Crkva u Hrvata nije nigdje postavila čak niti spomenik majkama, hraniteljicama,… Ne, one nisu bića dostojna spomenika. One su inkubatori.

Je li idući korak napad na pravo žene da upravlja vlastitim tijelom? Čini se da je, a kako je u talibaniziranoj Hrvatskoj sve podređeno Zloj Maćehi, tako su se i “stručnjaci” iz Petrove lijepo naguzili Crkvi.

Ako je suditi po crkvenoj praksi fetusofilije i po apsolutnom ignoriranju patnji živih ljudi, očekujem za koju godinu smrtnu kaznu za sve žene koje abortiraju. Pa makar i spontano.

Do sljedećeg javljanja iz Talibanske Države Hrvatske…

Pobaćaj d.o.o.

Organizatori trećeg izdanja 30.godina punka u Karlovcu nastavljaju s dovođenjem bendova koji su bili obavezna lektira pri prelasku iz običnog slušatelja u redove ljubitelja punkrocka. Praksa se također nastavila i u pogledu neplakatiranja što je ovom prilikom možda bio i jedan od razloga znatno slabije posjete nego prilikom lanjskog gostovanja Cockney Rejects. Kako god, Sham69 pokazali su se ipak kao dobar i logičan izbor hedlajnera…

Za razliku od drugog izdanja proslave malog jubileja izostao je veliki line up karlovačkih sastava pa su kao jedina predgrupa nastupili puležani Frontalni udar. Iako su došli bez standardnog vokalapokazali su da se i u četveročlanoj formaciji odlično snalaze. Bilo je zanimljivo vidjeti i kako se bend snalazi na velikom stejđu s izuzetno dobrim razglasom, ali bez horde suportera kakve ima na nastupima kod kuće.

Na samom početku giga košarkaško igralište u Šancu izgledalo je preprazno no čuvši prve rifove ekipa koja se zabavljala po okolnim parkovima ili kafićima uz prijenos nogometne utakmice polako se počela skupljati tako da je već nakon nekoliko stvari počela lagana slemačina. Redari izgleda nemaju iskustva s ovakvim događanjima pa su se poveli primjerom kolega iz nekih zagrebačkih klubova i počeli raditi svojevrsni kordon između publike i benda. Sva sreća da su organizatori na vrijeme intervenirali što je izbjeglo ružniji scenario kakv smo imali već prilike vidjeti na pojedinim punk, metal i hardcore gigovima. Frontalni su pržili presjek stvari iz dugogodišnje karijere s naglaskom na posljednji uradak “Kapitalizam mrzi me”. Vrlo dobrim nastupom potvrdili su da su nepravedno zapostavljeni na hrvatskoj rock sceni, ali i status koji imaju među vjernim pokonicima žanra.

Nakon kraće pauze na stage dolaze jedni od istinskih legendi prvog vala britanskoga punk rocka. I dok se Sex Pistols tek sporadično pojavljuju po velikim mainstream festivalima, a Joe Strummer zaslužno sjedi u nebeskom hole of fame rock’n’rolla Shamovci drmaju, čini se i žešće nego je to bilo 1977. Svi oni koji ih onda nisu vidjeli iz bilo koga razloga imali su prilike vidjeti kako je to nekako izgledalo na izvorima otočkog punka.

Iako iz originalne postave dolazi tek gitarist Dave Parsons ostala ekipa se odlično uklopila. Slabije informirane tek je iznenadila činjenica da nema Jimmy Purseya koji je još 2006. napustio band a čije je upražnjeno mjesto vokala upotpunio opasni Tim V. Tim se super snašao i kao pravi frontmen poveo zabavu s Angels with Dirty Faces.

Bend nastavlja s Asbo Sports Day, I don’t wanna i ostalim hitovima iz dugogodišnje karijere.Mora se priznati da Shamu, kao uostalom i drugim sastavima koji iza sebe ovako plodonosnu karijeru nije teško napraviti dobitnu kombinaciju pjesama.

Drugi dio giga kreću u višoj brzini s We gotta fight, Questions and Answers i Hurry Up Harry, a “cliff hanger” ostavljaju s odličnom verzijom The Cockney Kids Are Innocent, Hey Little Rich Boy, Borstal Breakout i What Have We Got. Dakako, izostao je hit s kojim su doslovno sve ove godine povezivali do tada sukobljene supkulture. If The Kids Are United može se komotno nazvati kao jedna od najznačajnijh stvari cjelokupnog punk i skinhead pokreta, ali i mnogih kasnijih podvrsta žanrova. If The Kids… očito znači generaciji stasaloj ili tek rođenoj sedamdesetih i osamdesetih godina ono što je hipijima bile Give Peace A Chance ili My Generation što se vidjelo i prošle noći u Šancu. Old school punkeri, oni koji su se tako nekad osjećali, skinsi, hardkoraši i metalci zajedno su zaorili: They can lie to my face, But not to my heart, If we all stand together, It will just be the start…If the kids are united then we’ll never be divided.

Odličan gig, dobra zabava, ugodna subotnja večer…

Čitam danas po web portalima kako vladajuća struktura planira angažirati agenciju koja će za 300.000 kuna brendirati Karlovac. Karlovac ima svoje brendove po kojima je već poznat širom Hrvatske. Pitajte nekog van Karlovca po čemu zna za “grad na 4 rijeke” upravo su te 4 rijeke, šestokraka zvijezda (tvrđava koja je tijekom 430 godina devastirana do neprepoznatljivosti), parkovi i Dani piva. Na žalost, više niti Karlovčani ne vjeruju da je Karlovac grad ugodnog življenja a većina kvalitetnih kadrova otišla je, digla sidro i ne namjerava se vratiti. Zagreb, a u posljednje vrijeme i Rijeka i Varaždin, karlovačkim studentima su zanimljivji, i ne samo zbog noćnog života provoda i zabave između predavanja već i dugoročno, nude im mnoge mogućnosti.

Osim stvari koje sam naveo i po kojima je Karlovac znan (brendiran) tijekom proteklih godina postao je poznat (brendiran) i po aferi River-pub, aferi Karlovačka pivovara, izgradnji garaže za kampere na gradskom kupalištu, razvaljenom povijesnom Zvijezdom, nepostojanjem klubova u koje mogu dolaziti hrvatski i strani bendovi i DJ-evi.

Veli mi frendica koja radi u cijenjenoj marketinškoj agenciji: – Ti, pa kako je u Karlovcu? Što tamo ima? Meni izgleda kao mali, sivi, depresivni gradić u kojem nema ničeg. Baš neki tužni grad iz kojeg su svi Karlovčani koje znam odselili.

Nekad važno vojno i industrijsko središte sad je grad duhova u kojem kafići rade do 12, sive ulice su prazne i subotom na večer, a najbolja zabava je kućna zabava ili odlazak u 30-ak minuta daleku metropolu.

Hoće li se grad razvijati ponovno kao grad industrije, parkova, zabave, studentski grad ili nešto peto. Sve parcijalne akcije neće značiti “bog zna kaj”. Znači li brendiranje kompletnu studiju stanja nakon koje ide javna rasprava što građani žele od grada ili će se još jednom ulupati novac za dokument koji će se naći u ladici i vaditi jedino u potrebe mahanja kako “imamo brend”. Brend koji nije prepoznat i nije brend zato pročitajte sljedeći tekst:

ŠTO JE BREND?!

preuzeto: nacional.hr
Po definiciji, brand je skup opipljivih i neopipljivih obilježja nekog proizvoda ili usluge. Dok opipljivi elementi branda uključuju logotip, karakterističnu boju ili oblik pakiranja, neopipljivi elementi podrazumijevaju niz asocijacija, vrijednosti i simbola povezanih uz brand. O oblikovanju branda novinari Nacionala razgovarali su s izvršnom kreativnom direktoricom iz agencije Digitel Almom Čakmazović.

Koje komponente čine brand?
- Mnoštvo komponenata čini brand: njegovo ime, fizičke i emocionalne osobine, jezik kojim govori, stavovi koje zauzima, vrijednosti koje afirmira, ono što drugi imaju reći o njemu, ali bit branda je u osjećaju koji on pobuđuje u nama. Prema brandu možemo biti indiferentni, možemo biti zaljubljeni u njega, možemo mu zavidjeti, možemo ga se gnušati, smijati mu se, diviti, ovisiti o njemu, kopirati ga, poistovjećivati se s njim, dosađivati se uz njega, bojati ga se, izbjegavati, ponositi se njime, obožavati… Za igru, zamislite brand i definirajte osjećaj koji izaziva u vama.

Što sve može biti brand?
- Čovjek, kava, sapun, cipele, vlada, bend, magazin, plaža…

Kako se oblikuje brand neke tvrtke?
- Kao i svaki drugi brand, morate definirati strategiju i biti kreativni. Pod kreativnošću podrazumijevam i sposobnost improvizacije, npr. kako razviti brand javnobilježničke tvrtke kad na tržištu postoji već 300 javnih bilježnika?

Što je najvažnije kod oblikovanja branda?
- Jasno definiran cilj, jer “ako ne znate kamo idete, svaki će vas put tamo odvesti”.

Možete li nam dati primjer dobro oblikovanog branda?
- New York je odličan brand. Za njegovu ciljnu skupinu to je u svakom pogledu (profesionalnom, turističkom) željeno odredište na planetu Zemlji. Madonna je također sjajan brand, savršen primjer razvoja i pametnog upravljanja brandom. Amazon.com također. Na tom sajtu možete kreirati vlastitu listu najželjenijih naslova i ponuditi je na uvid svim svojim prijateljima koji ne znaju što da vam daruju za rođendan. Brand koji se brine o vama tako što postiže da se vaši prijatelji brinu o vama. Divan avangardni primjer za customer care.

Kad se može reći da je brand uspješno oblikovan?
- Kad ima integritet. Kad ga znaju i o njemu pričaju i oni koji ga ne vole. Kad ima dug i zdrav život. Kad ima obožavatelje, a ne kupce.

Može li se dogoditi i da dobro oblikovan brand doživi neuspjeh i zašto?
Ako je strategija branda promašena, ni najkreativniji um ne može ga spasiti od propasti. U suprotnom, jednostavno nema sreće.

Kako inače dolazi do propasti nekog branda?
- Pretpostavljam, zbog neprilagođenosti. Isti razlog kao i kod dinosaura.

Kada ili koliko često treba “osvježiti” brand?
- Najekonomičnije je osvježiti brand prije negoli se tržišne okolnosti promijene, čak i po cijenu da se eutanazira i ponovo rodi u drugom životu. Legalno je i uobičajeno mijenjati brand nakon pojave konkurencije, nakon promjene globalnih trendova, nakon pojave nove tehnologije, ali je očuvanje prethodno izgrađene pozicije u takvim slučajevima kudikamo bolnije.

Kako se neki brand ističe među ostalim brandovima sličnog proizvoda?
- Bezbroj je načina na koji jedan brand može stršati u kategoriji. Može biti ljepši od ostalih, pametniji, skuplji, atraktivniji. Što je manja razlika između onog što brand govori o sebi i našeg iskustva s njim, to je brand uspješniji u odnosu na konkurenciju.

eto, pa sad razmislite može li i hoće li i Karlovac jednog dana biti New York, Venecija ili bar Trst, Varaždin, Zadar…

Skužio sam da više skoro uopće ne izlazim van, mislim na večernje izlaske, a s ljudima s kojima se volim čuti komuniciram mailom, sms-om ili GTalkom. Zamijenio sam fizički kontakt i interakciju onim u virtualnom svemiru.Od prilike tako nekako to izgleda i u SF knjigama koje sam čitao prije 10 i više godina.U jednoj čak jedan od sporednih likova, frend od glavne, odluči zamijeniti realni svijet virtualni svemirom. Za taj naum pobrine se da se i njegova ljuska/tijelo “zbrine” na zadovoljavajući način dok on nastavi funkcionirati kao niz električnih impulsa u super mreži.

U Hyperionu pak AI se čak sukobi s ljudskim rodom, podijeli se na tri frakcije i napravi zavrzlamu koja se jedva riješila kroz 4 knjige.

Da ne bih potpuno otišao u cyber space izlazim na događanja koja me zanimaju. Bio sam skoro na Napalm Death u KSET-u, prije mjesec dana u Puli (Uljanik, Mimoza, Mashroom), odem u Zagreb na faks, shopping ili koncert/party.

Jesu li i drugi Karlovčani, ostali stanovnici malih provincijskih gradića ili gradova satelita oko Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka u nedostatku kulturno/drušvene ponude zamijenili realni život cyber spejsom?!

Organizirali smo u Karlovcu razmjenu vještina koju je vodio elektro majstor Damian. Na prvoj radionici radili smo tri tiskane pločice (2 različita FUZZ-a, i jedan robot voice). U daljnjim radionicama ćemo na pločice lemiti komponenete, a dalje ćemo porazmisliti i o nekoj zanimljivoj izvedbi za kućište. Ako imate ideju slobodno javite na planetmagazin@gmail.com, ostavite komentar na http://planetmagazin.net ili dođite na sljedeće druženje (ne zaboravite lemilicu, kombinirke i probirštift).

Fotke pogledajte ovdje

”Dislocirana izložba slika” u organizaciji Udruge za promicanje kulture i umjetnosti ”Kunstbunker” iz Duge Rese otvorena je 28. prosinca u Karlovcu i Dugoj Resi. Izložba je postavljena na dvije lokacije u Karlovcu – u butiku ”Modni kutak” i na željezničkom kolodvoru – te u Dugoj Resi – u caffe baru ”Maxi” i čekaonici željezničke stanice.

Plakat ''Dislocirane izložbe'', Foto: Tea Ravenšćak

Nikola Vukmanić, autor izložbe, naglašava činjenicu da umjetnost povezuje pa se tako postavljanjem ove izložbe nastoji povezati dva grada – Karlovac i Duga Resa.

- Ove četiri lokacije su meni vrlo zanimljivi prostori pa smo ih tako prenamijenili i pretvorili ih u izložbeni prostor te su tako dva grada postala jedna povezana cjelina – smatra Vukmanić.

Dio izložbe na karlovačkom kolodvoru, Foto: Tea Ravenšćak

Vukmanić dalje navodi kako je osnovna misao izložbe bila dati novi kontekst odnosno stvoriti imaginarni galerijski prostor na lokacijama koje izvorno imaju drugu namjenu.

Slike u čekaonici kolodvora, Foto: Tea Ravenšćak

Autor izložbe isto tako smatra da ova dva grada – iako geografski vrlo blizu jedan drugoga – nisu dovoljno povezana, a umjetnost je najbolji način da se to promijeni.

Slike postavljene u sporednom hodniku kolodvora, Foto: Tea Ravenšćak

Izložba je otvorena bez velike medijske pratnje, a podsjetnik na nju su plakati postavljeni po Karlovcu i Dugoj Resi.

”Dislociranu izložbu slika” građani Karlovca i Duge Rese mogu pogledati do 15. siječnja na navedenim lokacijama.

U sklopu manifestacije ”Karlovac – Božićni grad” i ove se godine u tom gradu od 19. do 24. prosinca održavao Božićni sajam. Sajam je bio upriličen na Šetalištu dr. Franje Tuđmana, za Karlovačne, popularnoj Promenadi.

Promenada, Foto: Tea Ravenšćak

Svoje proizvode, tradicionalne poklone te razne druge rukotvorine izložilo je oko 40 obrtnika, udruga i ugostitelja.

- Prodaja ide jako dobro. Cijelu noć sam radila ove unikatne anđele jer su se jučer svi prodali – kazala je gospođa na štandu gdje su se mogle naći ručno oslikane marame i drugi proizvodi od tekstila.

Jaslice, Foto: Tea Ravenšćak

Karlovčani, kao i drugi posjetitelji Božićnog sajma mogli su kupiti ručno izrađene ukrase po simboličnoj cijeni od 5 kuna, kao i čestitke, svijeće, proizvode od stakla i keramike.

Oni dubljeg džepa na sajmu su mogli pronaći umjetničke slike. Najbolje su se prodavali proizvodi od meda, lavande, te sirevi i slični proizvodi karlovačkih obrtnika i obiteljskih gospodarstva.

Štandovi na sajmu, Foto: Tea Ravenšćak

Iako su na sajmu prevladavali štandovi sa tradicionalnim proizvodima, moglo se vidjeti i nekoliko štandova koji su nudili pretežno proizvode uvezene iz Kine.

Posjetitelji Božićnog sajma, Foto: Tea Ravenšćak

Posebnost ovogodišnjeg Božićnog sajma bila je kućica Djeda Mraza gdje su se najmlađi mogli fotografirati s Djedicom bijele brade te od njega dobiti simboličan poklon.

Mališani s Djedom Mrazom, Foto: Tea Ravenšćak

PLešem ti  priču…

„Dok smo u okovima buke ovog kaotičnog svijeta

Slobodni čuti taj glas koji nas zove,

U stanju smo plešući stvoriti most i ostvariti snove.“

Plesni Studio 23 obilježio je u gradskom kazalištu Zorin dom 20.obljetnicu postojanja. Kroz dvije plesne predstave pod nazivom „Plešem ti priču“ brojnim prijateljima, roditeljima te plesnim stručnjacima otplesali su svoju rođendansku čestitku te zahvalili na velikom odazivu. U sklopu produkcije izdali su i knjigu „Studio 23-2o godina“ čija se promocija održala nakon plesne predstave.

Brojni plesači, od onih najmanjih, preko juniorskih grupa pa sve do ansambla zadivili su prisutne lakoćom pokreta i dobrom uvježbanošću. Na sceni su se izmjenivali miševi, tarzani, klaunovi, havajke ,a svaku priču upotpunili su prikladni kostimi. Vidjelo se da su puno truda uložili kako bi prisutnima prenijeli svoju energiju i ljubav prema plesu, a ogroman pljesak dokazao im je da su i u tome uspjeli. Na kraju programa je tajnik Hrvatskog Sabora kulture prof.Mirko Kovačević dodijelio priznanja za uspješan rad na širenju i razvijanju kulturno-umjetničko amaterizma i hrvatske kulture Veri M.Vrbanac te plesačima i trenericama koje su u Studiju od samog osnutka: Ireni Gerovac, Nikolini Smolčić, Svjetlani Gvojić. Svatko od njih ima svoju priču, svoj plesni put i osjećaje prema plesu ,a ovo su samo neki od njih:

Irena Gerovac: ” Mislim da me ovih 20 godina u Studiju učinilo boljom osobom. Ne samo zato što sam se okrenula sportu, zdravijem životu, već i zato što sam svu tu pozitivnu energiju primila i što je trajno želim prenositi dalje, a to me čini sretnom.”

Nikolina Smolčić : “Studio će uvijek biti posebno mjesto za mene. Bez obzira koliko daleko ja sutra bila, Studio će uvijek biti blizu, dio mene sa svim posebnim osobama i događajima koji dođu u naš život i osvoje nas, pa ih pospremimo, čuvamo, njegujemo i zadržimo u srcu zauvijek.”

Martina Pahanić:” Dok gledam svoju grupu, sjećam se dok su bile male curice kad sam ih preuzela, a danas su to odrasli ljudi. Čast mi j raditi sa tako dobrim curama. Mnogi ljudi ne shvaćaju što je to ples. To je jednostavno način života, nešto o čemu razmišljam cijeli dan. PLes je nešto čime se u jutro budim, jedem, radim i liježem na večer. Zato dragi moji, gdje god vas život odnese, kada osjetitite potrebu da plešete, ne istražujte što je to ples, jednostavno plešite.”

U Studiu 23 danas pleše oko 200 plesača svih uzrasta, a svaki od njih je važan dio kolektiva. Jednom je poznati karlovački novinar Goran Gerovac napisao da kad bi dovoljno ustrajan statističar pokušao nabrojati sve članove koji od osnivanja Studija pa do danas prošli kroz ovu malu plesnu akademiju da bi došao do nevjerojatnog broja. Međutim, brojke nisu bitne, važniji je trud, znoj, nastupi koji su Studijevi plesači utrošili, otplesali.

Ideju za pokretanje studija , prve prave kulturne plesne skupine u Karlovcu došla je od Vere i Dorijana Vrbanca. Oni su 08.12.1988.godine pozvali sve svoje sugrađane na ples. Sam naziv grupe pun je simbolike mladosti, koja sugerira da za ples nisu važne godine već stanje duha. Odaziv je postao sve veći, a prva dvorana postala je pretijesna za sve znatiželjnike. Nakon godina seljenja iz dvorane u dvoranu, grad je ovom uspješnom klubu odlučio dodijeliti  stalno mjesto boravka u Banjavčićevoj ulici.

Velika pozornost se u Studiju daje edukaciji i osposobljavanju voditeljskog kadra, kroz organizaciju različitih plesnih seminara i radionica. Djeca i mladež u okviru studija uče osnovnu plesnu tehniku Jazz balet, a imaju i obvezne satove klasičnog baleta i brojnih drugih plesnih tehnika. Studio 23 je član Hrvatskog sabora kulture, Hrvatskog Show Dance saveza te kao takav je i organizator brojnih natjecanja i događanja.

„ Prije točno deset godina bila sam uvjerena da ću za deset godina sjediti u prvom redu balkona, biti stara i pozvana na proslavu godišnjice kao osnivač studija. Sretna sam što ću za ovu obljetnicu biti iza scene, mlađa i rasplesanija nego ikad prije u životu“ –riječi su Vere Mitrović Vrbanac, a po njima je sasvim jasno da će njezina energija kako voditelja, a tako i plesača još dugo aktivno živjeti u Studiju.

Vjerujem, na sreću svih koji je poznaju , i onih koji će je tek upoznati.

Nakon dugo vremena izašao sam obići malobrojna “alternativna” karlovačka mjesta za izlazak. Kako su stigle informacije o još jednoj nebuloznoj odredbi kojom se želimo prilagoditi europskim zakonima obratio sam pažnju na “zvučnu kulisu” večernjeg izlaska.Nakon prvog udara na džepove ugostitelja od strane ZAMP-a i najavljene zabrane pušenja u uletjela je odredba o decibelima: običnim kafićima dozvoljeno je odašilljati tek 65 decibela što je više nego nedovoljno jer zvučni sustav lagano nadjača razgovor gostiju u kafiću. Pogotovo je to na stvari kad se početkom vikenda nagruva 50-ak ili više gostiju u maleni prostor kao što je KiK ili ostala popularna mjesta.

Na ovaj način dolazi do dodatnog uspavljivanja gradskih centara a zabava (znamo o kakvoj se radi) gura se u seoske diskoteke. Dok se priča o oživljavanju i buđenju gradske jezgre centar grada doslovno spava.

Je li ovdje riječ o još jednoj naftaško-bankarsko-korporacijsko-medijskoj teoriji zavjere koja građane treba navesti da ostanu doma gledati televiziju koja polagano ispire mozak da bi se bilo odmorno za nedjeljni odlazak na misu. Nakon mise, zna se, u najbliži mega prodajni centar.

Na Grdunu održan 13. river party koji je okupio priličan broj motorista, motora i oldtajmer automobila. Bilo je i dobrih komada. Kao i dosadašnjih godina puno se pojelo i popilo. Konobarice su nosile pivu i pljuge na slap kako bi kupači nesmetano uživali u kupanju i sunčanju. Doveli smo u subotu čak i domaće tamburaše za razveseljavanje prisutnih.

pozdrav svima na privremene web stranice Moto Legije. Vaše sugestije, kritike i pohvale su dobrodošle…

Rock on!!!