Izvor: RFE

Čini se da nema događaja u Crnoj Gori koji obavezno ne dođe pod lupu učesnika raznih foruma, blogova, portala. Došlo je do prave ekspanzije svojevrsne Internet subkulture, gdje ljudi iznose svoje poglede na stvarnost, nerijetko subjektivizovane i emotivno obojene. Koliko smo tu dio svijeta, a koliko to kod nas ima specifičan kontekst i značaj, obzirom na zatvorenu medijsku scenu, bez dovoljno slobode i interaktivnosti sa onima zbog kojih mediji zapravo postoje?

To je prvo pitanje na koje odgovara Duško Vuković, dugogodišnji nezavisni novinar, osnivač prvih Nezavisnih elektronskih novina u Crnoj Gori.

Vuković: Mislim da jesmo dio nečega što je nova komunikaciona kultura, koja je planetarna i u tom smislu nismo nikakav specifikum jer koristimo nešto što nam nove komunikacione tehnologije daju, pa i Internet, kao jedna tehnološka i tehnička pretpostavka za razmjenu informacija, koju ranije nismo imali. Crna Gora je tu uhvatila priključak i sve se više ljudi koristi tim novim alatima i tim novim medijima.

Specifično je da svaka zajednica donosi neku svoju kulturu, neku svoju komunikacionu filozofiju i neke svoje frustracije. U tom smislu se na raznim forumima može prepoznati dio nečega što je kultura, mada ima tu mnogo toga što je nekultura komuniciranja, u smislu da se komunikacija koristi kako bi se drugi predstavio kao neko ko je loš, ko je problematičan, a ne da se sa tim drugim uspostavi komunikacija i da se zajednički, kroz dijalog, dođe do otkrivanja istine o nečemu što je društveno relevantno, što je u javnom interesu.

RSE: Bez obzira što smo na raznim forumima nerijetko svjedoci emotivnog pražnjenja, ostrašćenosti, pa i mržnje anonimnih, koliko je to ipak u našim uslovima mjesto korisno za razmjenu mišljenja i njegovanje kulture komunikacije i dijaloga, tako malo prisutnih na javnoj sceni u Crnoj Gori?

Vuković: Sve dok ovi drugi, tradicionalni mediji, ne obezbijede dovoljno prostora za razmjenu mišljenja, dok ne obezbijede dovoljno mogućnosti za one čiji se glas ne čuje u javnoj sferi, dotle će ovo biti prostor koji će biti jako poželjan i koji će biti jedini slobodan prostor za tako nešto.

Kada ocjenjujem pozitivne i negativne strane, onda sam skloniji da na neki način prenaglasim ovu pozitivnu stranu, upravo zato što mislim da su jednom društvu, koje je u priličnoj mjeri autoritarno, a takvo je crnogorsko društvo, potrebni i ti prostori neke slobode, makar se oni u dobroj mjeri ponekada zloupotrebljavali.

RSE: Šta je po vama primaran motiv koji tjera ljude da se uključe u razne forume i otvore polemiku o raznim pitanjima? Koliko je zapravo ključ u toj anonimnosti, koja daje zamah debati, ali i omogućava onu vrstu nastupa koji više kontaminiraju prostor nego što pospješuju toleranciju, razumijevanje i dijalog?

Vuković: Svi ljudi po prirodi stvari žele da razmjenjuju informacije i da kažu svoje mišljenje o nečemu što ih se direktno ili indirektno tiče. To je sasvim prirodno, od kafanskog stola, nekog ćoška u gradu, ili bilo kog prostora gdje se ljudi sreću i razmjenjuju informacije. Prirodna je potreba ljudi za tim i mislim da je primarni motiv upravo ta potreba za komunikacijom, koja je svojstvena svakom ljudskom biću, koje želi da čuje neku novu informaciju, da čuje neku novu priču, da čuje neko mišljenje koje će se podudarati sa onim njegovom, ili će biti suprotno njegovom, pa će on na osnovu toga korigovati neko svoje mišljenje.

Uočavam kao bitan motiv, a to je ono što mi se ne dopada u jednom dijelu foruma ili blogova, to da neki ljudi, koristeći neku vrstu zaštite pod pseudonimima, slično nekoj dječurliji, sklanjaju se iza nekog ćoška, kamenjem gađaju neke prolaznike i vesele se što su to uradili. Određeni ljudi i određene grupe ljudi pošto poto, i bez nekog naročitog motiva, problematizuju na način koji nije u skladu sa nekom demokratskom kulturom.

RSE: Koliko se upravo sa takvom vrstom iskustva vi susrećete kao administrator PC NEN-a? Koliko često morate da intervenišete zbog neprimjerenog sadržaja, vrijeđanja, klevetanja? Gdje je tu granica između cenzure i slobode?

Vuković: Mi smo u PC NEN-u u jednom periodu imali nešto liberalniji odnos kada je u putanju taj drugi kanal – omogućavanje posjetiocima da se uključe i da komentarišu. Nismo imali neku obaveznu registraciju i postojala je mogućnost, nakon što neko postavi određeni komentar ili neko mišljenje, da ga mi, ili odstranimo, ili da ga ostavimo da bude na portalu. Kada je veliki broj ljudi pokušao da zloupotrebljava tu slobodu i da prelazi neke granice dobrog ukusa, onda smo odlučili da jedan dio tog drugog kanala zatvorimo, tako što ćemo omogućiti komentare samo onima koji se registruju, koje možemo pod određenim uslovima kontrolisati i ako je potrebno, onemogućiti im komentar.

Ostavili smo dvije rubrike da ljudi mogu slobodno komentarisati, bez da su prethodno registrovani, ili da se prethodno njihovi komentari kontrolišu od administratora. Dešava se, u zavisnosti od teme, da ponekada moramo prilično često intervenisati i uklanjati neke komentare jer ljudi ne pričaju o onome što jeste tema, što je tematski sadržaj tog nekog osnovnog posta, nego žele da ispričaju neku svoju priču i vode neke periferne polemike, krajnje problematične, ili napadaju neke ljude. Ne tako često, ali imamo vrlo problematičnih situacija i moramo biti krajnje oprezni jer ponekada se dešava da se otvore komentari na neku temu koja je odavno pase, pošto neko ima potrebu da tamo ostavi neko svoje kukavičije jaje.

RSE: Bez obzira na sve to, da li ipak budućnost vidite u Internet forumima i Internetu kao mediju, koji će sve više da potiskuje tradicionalne medije?

Vuković: Mislim da je budućnost u nekoj srećnoj sienergiji tih medija, ili nekoj vrsti simbioze i integracije. Mislim da neće ni jedan medij prevladati, nego će neki tradicionalni mediji preduzimati nešto od ovih medija, ili će se na neki način, koristeći nove tehnologije, prilagođavati Internetu i multimedijama.

Ovih dana se u Crnoj Gori, na tragu jedne priče o dopuni postojećeg kodeksa novinara Crne Gore, govori o tome kako bi trebalo uzeti u obzir i ovu novinarsku Internet sferu i amatersko novinarstvo, koje je sastavni dio Interneta i novih elektronskih medija, na neki način pokušati i to urediti, makar na nekom etičkom planu nekoga učiniti odgovornim za ono što se tamo objavljuje. Osjeća se da je to veoma interesantna i veoma važna priča i da ona ne može više biti prepuštena samo amaterima, nego i da ovaj profesionalni dio medijske zajednice mora na neki način tu intervenisati i sa mnogo više pažnje voditi računa šta se dešava u tom dijelu komunikacionog prostora.

Naviknula sam da ujutro kad se probudim i pijem prvu kavu lagano surfam internetom. Najprije pregledam domaće news portale, a onda i strane. Valjda sam profesionalno deformirana pa mi odmah čim otvorim oči treba određena doza informacija kako bih uopće mogla funkcionirati. Moram znati što se događa i onda tako dobro informirana krećem u nove radne pobjede.

Upravo zbog tih mojih rituala koje sasvim sigurno njeguju i mnogobrojni ljudi diljem svijeta, prilično me pogodila informacija da bi se sadržaj na internetu mogao naplaćivati. Molim?! Kako to mislite?! Zašto?! Ništa se još točno ne zna, ali moje dosadašnje iskustvo mi govori da gdje ima dima, ima i vatre.

Cijela priča krenula je od Ruperta Murdocha, osnivača News Corpa, koji je najavio da će njegova kompanija najvjerojatnije ukloniti svoje sadržaje s Googlea i uvesti tzv. paywallse. Ljute ga što mu svi kradu sadržaj, a on na tome ne zarađuje.

Murdochove izjave izazvale su burne reakcije javnosti. I dok mu neki pružaju podršku jer i sami muku muče sa zaradom od sadržaja koji stvaraju i plasiraju na interent, drugi su šokirani i ne žele ni čuti za to. Ja definitivno ulazim u ovu drugu skupinu jer smatram da ne možeš ljudima toliko dugo vremena davati besplatni sadržaj, a onda im to doslovno oteti.

Ipak, kad se stavim u drugu poziciju shvaćam Murdochovu logiku. To je biznis od kojega, naravno, želiš zaraditi. Oglasi nisu dovoljni za pokrivanje troškova pa moraš naći drugi izvor prihoda. Logično se nameće zaključak da ćeš početi naplaćivati sadržaj koji proizvodiš. Ako želiš čitati i gledati – plati!

No, je li to rješenje?  Malo sam zadnjih dana surfala i čitala blogove američkih medijskih stručnjaka. Oni se ne slažu s Murdochovim najavama, a Clay Shirky apelira na medijske mogule da ne grade zidove oko javnog dobra. Da, sadržaj na internetu je definitivno postao javno dobro i njegova vrijednost krije se upravo u dostupnosti toga sadržaja i njegovu dijeljenju putem social media poput Facebooka i Twittera.

Opće je poznato da još uvijek nisu pronađeni održivi poslovni modeli za digitalne medije. Ipak, mislim da uvođenje pretplate nije rješenje. Nekako se nadam da će pametne glave velikih medijskih korporacija još malo razmisliti i doći do rješenja koje će zadovoljiti njihove poslovne apetite, a da nam pritom neće oteti javno dobro. Nikako si ne mogu zamisliti da mi netko naplati moj jutarnji ritual…

Izvor: Pobjeda (Goran Popović)

Prof. dr Srđan Darmanović dekan je Fakuteta političkih nauka u Podgorici, član Venecijanske komisije, predsjednik Upravnog odbora CEDEM-a… Za „Pobjedu“ govori o političkim odnosima i procesima, ulozi medija, nevladinih organizacija i međunarodnom rejtingu Crne Gore.

POBJEDA: Kako ocjenjujete funkcionisanje crnogorske države od obnavljanja nezavisnosti 2006. godine?

Darmanović: Crna Gora je u velikoj mjeri bila samostalna i prije izglasavanja nezavisnosti 2006. godine. Čak i u poslednjim godinama pod Miloševićem, iako u latentnoj opasnosti od njegove nasilne politike, crnogorska država je već bila preuzela mnoge savezne funkcije i bazirala se na sopstvenom administrativnom aparatu.

Okviri samostalnog funkcionisanja dodatno su prošireni u vrijeme labave državne zajednice „Srbija i Crna Gora“, tako da crnogorska država nije nespremna dočekala izglasavanje nezavisnosti. Sve bitne funkcije koje čine jednu državu bile su već u njenim rukama. Nakon maja 2006. ovim nadležnostima su u punom kapacitetu pridodate spoljno-politička i odbrambena funkcija i time je državni okvir bio zaokružen.

Drugo je pitanje kako država funkcioniše u okviru ovih suverenih nadležnosti. U nekim oblastima bolje, u nekima lošije. Mislim da su naše najosjetljivije tačke: sudstvo, javna administracija i borba protiv korupcije i određenih vrsta kriminala. I EU veoma insistira na ovim problemima, i ne samo na ovima, kada ocjenjuje našu spremnost za pridruživanje tom povlašćenom klubu evropskih zemalja.

POBJEDA: Koje su specifičnosti crnogorske političke scene?

Darmanović: Najupečatljivija specifičnost politike u Crnoj Gori u odnosu na npr. sve zemlje u našem regionu je što je ovdje uspostavljen tzv. višepartijski sistem sa dominantnom strankom, tj. da jedna partija uspijeva da se u dugom vremenskom periodu, skoro već 20 godina, održava na vlasti, uprkos tome što u redovnim ciklusima od četiri godine, a nekada i kraće, mora da se izloži provjeri birača na izborima. Istina, već jedanaest godina ona ne vlada sama, nego u dvočlanim ili višečlanim koalicijama, ali je, zahvaljujući nesrazmjerno većoj izbornoj i svakoj drugoj snazi u odnosu na koalicione partnere, njena pozicija u ovim koalicijama dominantna. U svijetu nije tako mali broj zemalja koji imaju ili su u bližoj prošlosti imali ovakav partijski sistem. Primjeri Italije, Švedske, Japana, Indije, Meksika, Argentine, Senegala, itd. daju nam dosta materijala za proučavanje ovog tipa sistema.

Ovaj, kao i svaki drugi politički ili partijski sistem ima svoje dobre strane i svoje slabosti. Sa jedne strane, on donosi stabilne vlade, mogućnost da takve vlade da vuku smjelije političke poteze jer im ne prijeti opasnost od čestog obaranja, kontinuitet spoljne politike, itd. S druge strane, kada je jedna partija prejaka u odnosu na sve ostale, ona vremenom postaje „državna” partija što neizbježno dovodi do manje ili veće politizacije državnog aparata, birači se na nju navikavaju kao na „prirodnu” vladajuću stranku što, opet, stvara plodno tle za političku aroganciju i korupciju. Osim toga, naročito ukoliko nema jakog liderstva, kod velikih dominantnih partija, neugroženih od slabe opozicije, često dolazi do formiranja jakih unutrašnjih interesnih grupacija i žestokih borbi za vlast unutar same vladajuće stranke. Uporedo sa postojanjem dominante partije, kao njena izokrenuta slika u ogledalu, obično se javlja slaba i razjedinjena opozicija unutar koje se, budući da ne može ozbiljnije ugrozi da ugrozi vladu, politička borba često prebaca na razmirice i međusobna optuživanja opozicionih lidera, u čemu uvijek prednjače oni radikalniji.

POBJEDA: Gdje vidite uzroke nesporne dominacije i jačanja uticaja Demokratske partije socijalista, odnosno koalicije DPS-SDP u dužem nizu godina u političkom životu Crne Gore?

Darmanović: Uzroci su brojni i nije ih lako sve ni nabrojati, a kamoli analizirati, pogotovo na ograničenom prostoru jednog novinskog intervjua, ali da pomenemo samo one najvažnije. Jedan od najbitnijih razloga je svakako periodična veoma uspješna promjena ideoloških i programskih osnova legitimiteta vladavine. DPS, tada jedinstvena partija (zajedno sa današnjom SNP) najprije je (1990-96.), kao što znate, vladala kao federalistička, pro-jugoslovenska partija, u okviru političkog savezništva sa Miloševićevim režimom u Beogradu. Zatim je, nakon velikog unutrašnjeg rascjepa u kome su prevladali Miloševićevi protivnici, vladala na osnovu politike protivljenja režimu u Beogradu i na prelaznoj platformi – „za Jugoslaviju samo ako je demokratska”. Nakon što su, padom Miloševićevog režima, nestali bezbjednosni rizici po Crnu Goru, DPS je otišla korak dalje u promjeni legitimiteta vladavine, prelazeći na pozicije realističkog independizma, tj. konfederalizma, oličenog u polu-prinudnom savezu nazvanom „Srbija i Crna Gora”. Ubrzo nakon toga uslijedio je period otvorenog independizma, kada su skinute sve pragmatične ograde i usvojena platforma referenduma za nezavisnost. Konačno, DPS danas vlada Crnom Gorom na osnovu legitimiteta stvaraoca nezavisne države i na platformi evro-atlantskog integralizma i reformizma.

Ova sposobnost za periodičnim promjenama osnova legitimiteta, a da se pri tome ne gubi podrška, ukazuje i na još jedan važan faktor, a to je izraziti pragmatizam i realizam u tretiranju najtežih političkih pitanja, što je, pogotovo u višepartijskoj, pa i u svakoj drugoj politici, obično jedan od najvažnijih uslova za uspjeh. Pomenuću samo jedan primjer koji nam je u svježem sjećanju. Na referendumu za nezavisnost Crnoj Gori od strane EU bilo je nametnuto jedno od najčudnijih izbornih pravila ikad primijenjenih, a to je bila ona čuvena formula o većini 55:45 odsto glasova. Ovakva formula vas, po prirodi stvari navodi na to da je odbijete, kako zbog toga što nije pravična, tako i zbog svih komplikacija koje njome mogu da nastupe. Ipak, vladajuća koalicija je ovaj teški uslov prihvatila, uprkos tome što je on bio strahovito i s pravom kritikovan u javnom mjenju. Pragmatizam i realizam se sastojao u procjeni da se referendum sasvim sigurno ne može dobiti ukoliko uđete u politički sukob sa EU, a da se uz saradnju sa EU i ovaj teški uslov možda može ispuniti.

Dalje, DPS je, što najprije na osnovu naslijeđenih monopola iz jednopartijskog perioda, što kasnijom izgradnjom partijske infrastrukture, stvorila izrazito snažnu partijsku organizaciju, a još od ranih teoretičara partija, Ostrogorskog i Mihelsa, znamo da su velike partije prije svega jake organizacije, tj. političke „mašinerije” za dobijanje izbora, kako je ovaj prvi to govorio. Snažna organizacija partija naročito je bitna u parlamentarnim sistemima, kakav je naš, jer iza svake vlade moraju da stoje manje ili više disciplinovane parlamentarne većine, a ove se ne mogu stvoriti bez partija koje će dobijati izbore. Ovaj organizacioni momenat u slučaju DPS-a igrao je važnu ulogu u svim njihovim izbornim pobjedama.

Zatim, tu je svakako faktor liderstva. Ne treba zaboraviti da je sadašnji lider DPS-a i predsjednik vlade u našoj politici konstantni pobjednik: a) na svim izborima na kojima je učestvovao, parlamentarnim (8 puta!) i predsjedničkim (jedanput), a, da je u velikoj mjeri doprinosio izbornim pobjedama svoje partije ili koalicije i na izborima na kojima sam nije bio kandidat; b) u opasnoj i teškoj borbi sa Miloševićem 1997-2000.; c) u iscrpljujućem pregovaračkom procesu sa Srbijom i EU, najprije oko stvaranja labave unije SCG, zatim u sticanju prava na referendum o nezavisnosti; i konačno d) na referendumu maja 2006. kojim je Crna Gora postala nezavisna država. A, u svim disciplinama u kojima se ljudi u nečemu takmiče, od sporta do politike, publika je oduvijek veoma voljela ili barem cijenila pobjednike. Pobjednici su, što je samo po sebi razumljivo, naročito obožavani u onom dijelu publike koju predstavljaju, tj. za koju „igraju“, pa nije čudo što je lider DPS-a dostigao harizmatsku popularnost među pristalicama svoje politike.

Izbornim pobjedama DPS-a doprinosi svakako i klijentelistički zahvat u značajne djelove biračkog tijela. Kao vladajuća stranka i to u tranzicionom vremenu, mnogo više političkog i ortačkog nego liberalnog i uređenog kapitalizma, vladajućoj stranci na raspolaganju stoji kako upravljanje, pa po potrebi i manipulisanje državnim budžetom za izborne potrebe, tako i upotreba raznih materijalnih resursa koji dolaze iz saveza političkih struktura i novonastale klase balkanskih tranzicionih „biznismena“. U maloj zemlji, gdje možete do gotovo svakog birača stići fizički, mogućnost da im, osim opštih i programskih, ponudite često i vrlo opipljive koristi za njihov region, grad, kraj, pa čak i porodicu, stvara vrlo jak izborni savez između političara na vlasti i građana koji očekuju izborne „dividende“.

Konačno, već ranije pomenuti pragmatizam i realizam, savezništvo skovano još u borbi protiv Miloševićevog režima, zatim činjenica da je Crna Gora funkcionišuće multietničko društvo, kao i izrazito koncilijatorna i saradnji okrenuta politika u regionu, učinila je sadašnju vladu i vladajuću koaliciju vrlo prihvatljivim partnerom u ošima najznačajnijih medjunarodnih aktera. A, kako u prošlosti, tako i danas, uspješna spoljna politika je na Balkanu uvijek bila pouzdan oslonac i značajan faktor dugotrajnih vladavina.

POBJEDA: Kakva je uloga SDP-a u vladajućoj koaliciji?

Darmanović: Što se tiče uloge SDP-a, ona se često potcjenjuje ili pogrešno procjenjuje. SDP, naravno, nema ni veliku izbornu snagu, ni moćnu organizaciju poput DPS-a, niti kontrolu nad glavnim djelovima državnog aparata ili tokovima novca. Ipak, u mnogim izbornim pobjedama vladajuće koalicije procenti SDP-a nijesu bili baš tako nevažni, kao ni njihov opšti imidž snažno pro-independističke i multietničke partije. Takođe, kroz predsjedavanje crnogorskim parlamentom, ali i kroz politiku u kojoj nije uvijek bilo slaganja sa jačim koalicionim partnerom i to u nekim važnim pitanjima, SDP je uspjela da sačuva i neophodni politički identitet. Moram da priznam da mi je uvijek bilo čudno snebivanje opozicionih partija ili raznih drugih politički zainteresovanih aktera nad činjenicom što je SDP u savezu sa DPS-om. Postavlja se pitanje, sa kime drugim je stranke njihovog profila mogla da bude koalicioni partner svih ovih godina? Sa partijama srpskog nacionalizma? Sa partijom čiji je liderski ekstremizam i narcizam doveo do proglašavanja većine građana Crne Gore moralnim nakazama i konačno do samoukidanja stranke? Sa drugom partijom koja ni do dana glasanja na referendumu nije htjela da se izjasni da li je za nezavisnost Crne Gore, a konkretne akcije njenoga lidera su bile usmjerene protiv nezavisnosti? SDP je, jednostavno, vršila realne izbore, jer se nalazi na terenu i u poslu u kojem se svaki avanturizam skupo plaća. Realizam, naravno, ima svoje mnoge neprijatnosti i svoju cijenu, ali u politici bez njega nemate šta da tražite.

POBJEDA: Opozicija se često udružuje, ali ti savezi se brzo i raspadaju.Tako je bilo i kad je u pitanju najavljivani bojkot lokalnih izbora na Cetinju, Kotoru, Mojkovcu, ali i u više navrata ranije. Gdje vidite uzroke takvoj praksi?

Darmanović: Naša opozicija, kao i neki drugi zainteresovani politički ili parapolitički akteri, imaju očigledan i temeljan problem sa shvatanjem i interpretacijom političke stvarnosti današnje Crne Gore. Mnogi od njih i posle najmanje jedanaest godina, iako nesavršenih, ali potpuno kompetitivnih izbora (što su potvrdile sve relevantne međunarodne posmatračke misije) izabranu vladu i dalje nazivaju „režimom”, a da već i ne govorimo o potpunim budalaštinama kakve su da živimo u „totalitarnom” sistemu, itd. Prema svim realnim pokazateljima i parametrima relevantnim za današnju nauku o komparativnoj politici i komparativnim tranzicijama, Crna Gora spada u tzv. nesavršene (imperfect) ili „ne-liberalne” (illiberal), ali funkcionišuće izborne demokratije, kakve su većina novodemokratizovanih, post-komunističkih država. U ovakvom tipu novih demokratija imate vrlo često mnogo problema sa vladavinom prava, nezavisnošću sudstva, transparentnošću ekonomskih procesa, korupcijom, velikim socijalnim razlikama, itd, ali je politički proces u velikoj mjeri rutiniziran i odvija se kroz bazično kompetitivne izbore i preko institucija manje ili više demokratskog tipa. Uostalom, bolja potvrda za ovakvu ocjenu nije potrebna od jedne nesporne političke činjenice današnjeg svijeta. Ne postoji nikakva mogućnost da bi NATO, a pogotovo EU primili u svoje članstvo ili dali status kandidata zemljama za koje smatraju da su u njima na vlasti autoritarni režimi, lične diktature, „totalitarizam” ili nešto slično.

Iz pogrešne dijagnoze slijede i pogrešne terapije. Iz pogrešne procjene o karakteru poretka koji je na snazi u Crnoj Gori, slijede pogrešna sredstva borbe i djelovanja većine opozicionih partija i drugih političkih i parapolitičkih aktera. Umjesto legitimnog cilja u demokratijama, da na izborima zamijene sadašnju vladu ili pak da, opet na osnovu rezultata izbora, postanu dio neke drugačije nove vlade u kojoj se možda mogu naći i sadašnje vladajuće, ali i neke opozicione partije, naša opozicija se često usmjerava na „revolucionarne” strategije, na „zbacivanje režima”, na kreiranje javnog stava „što gore to bolje”, a u tome im svakodnevnim kampanjama pomažu neki privatni mediji.

Jedna od „revolucionarnih” strategija je i bojkot izbora „na svim nivoima”, nešto slično kao kad su se u ranom dobu marksizma revolucionarni sindikalisti zanosili idejom generalnog štrajka koji će navodno paralisati sve institucije i „urušiti režim”. Ova pogrešna strategija nema nikakvih izgleda na uspjeh, ne samo zato što će je odbaciti većina građana, već što promašuje glavni cilj – animira važne međunarodne aktere. Za ovo će nam dobro poslužiti jedan najsvježiji primjer. Prije nepunih mjesec dana „porodica” evropskih konzervativnih partija, tzv. Evropska narodna partija (EPP) čije su članice trenutno na vlasti, pored drugih zemalja, u Francuskoj i Njemačkoj) glatko je odbila da u svoje članstvo primi jednu našu parlamentarnu opozicionu partiju, koja je aplicirala za početni stepen člana-posmatrača, uz obrazloženje da se radi o neozbiljnoj partiji koja je glavni promotor strategije bojkota izbora, a da EPP ne želi da ima ništa zajedničko sa zagovornicima političkog radikalizma. Barem jedna, i to najjača opoziciona partija je, po svoj prilici, shvatila kuda vodi ova pogubna strategija i zato se „opoziciono jedinstvo” na ovoj temi vjerovatno nikada neće moći uspostaviti.

POBJEDA: Kakva je trenutna pozicija Crne Gore u procesu evropskih i evroatlantskih integracija? Možete li procijeniti kada ćemo postati punopravna članica EU?

Darmanović: Crna Gora je u ovome napravila značajne korake. Uskoro će biti predati odgovori na upitnik EU i vrlo je važno da ti odgovori budu precizni, otvoreni i pošteno napisani, jer je svako uljepšavanje slike neproduktivno i može otežati stvari. Vrlo je teško predvidjeti preciznu dinamiku našeg puta u EU. Pregovori će sigurno trajati još nekoliko godina i ne vjerujem da Crna Gora može postati članica prije 2015., a možda i nešto kasnije. Osim toga, u ovome ćemo zavisiti i od evropske politike proširenja, kao i od regionalnih zemalja, jer je mala vjerovatnoća da će EU posebno pregovarati sa CG, a ostaviti druge zemlje iz regiona da čekaju.

Što se tiče članstva u NATO, tu će stvar vjerovatno ići znatno brže. Crna Gora će već na prvom narednom samitu NATO biti primljena u tzv. MAP (Membership Action Plan), a kako je naše javno mnjenje u pitanju članstva u NATO veoma podijeljeno, vjerovatno da će o tome biti vođena oštra i duga politička debata koja bi mogla završiti još jednim značajnim referendumom crnogorskih građana. Ipak, ja prije vjerujem da će se Crna Gora pridružiti najznačajnijem vojno-političkom savezu današnjeg svijeta, nego da neće. Mislim da ćemo 2011. ili najkasnije 2012. postati članica NATO.

POBJEDA: Kakav je i koliki uticaj Crne Gore na odnose u regionu. Kakav je njen imidž i rejting u Evropi i uopše u međunarodnim odnosima?

Darmanović: Crna Gora je izrazito mala zemlja, a spoljna politika malih zemalja treba da se zasniva prije svega na sledećim premisama: a) na što boljim odnosima sa susjedima; b) na što aktivnijoj i konstruktivnijoj ulozi u međunarodnim organizacijama i vjernosti vašim međunarodnim obavezama; c) na što boljim odnosima sa vodećim svjetskim silama, onoliko koliko je to moguće. Čini mi se da se sva tri ova aspekta spoljne politike dosta povoljno odvijaju po Crnu Goru. Crna Gora je, iz niza razloga, a pogotovo zbog svoje vrlo umjerene i konstruktivne spoljne politike, veoma poželjan i neupitan partner svim zemljama u okruženju. Koliko sam upoznat, naša zemlja će u narednoj godini predsjedavati sa čak četiri razne regionalne ili međunarodne inicijative, jer je za sve ostale bila sasvim prihvatljivo i neosporavano rešenje. To je za jednu zemlju naše veličine prilična važna činjenica kada govorimo o spoljnoj politici.

POBJEDA: CEDEM-ova istraživanja na dio opozicije ocjenjuje kao neobjektivna, pristrasna, da su „u službi“ vladajućih partija i njihovog političkog marketinga. Imaju li osnova takve ocjene?

Darmanović: To su, naravno, obične gluposti i izraz političkog primitivizma. Ne vidim kako drugačije mogu nazvati ponašanje nekoga ko razbija ogledalo kada mu se na njemu ne svidi sopstvena slika. Uostalom, sve kritičare naših ispitivanja javnog mnjenja pozivam na jednostavan test: neka pronađu u regionu, da ne idemo dalje, mada može i to, neku agenciju za ispitivanje javnog mnjenja koja je toliko puta napravila tako precizne predikcije rezultata raznih izbora u svojoj zemlji. Naravno, pod uslovom da ne potcjenjuju i ne vrijeđaju građane sopstvene zemlje i tvrde da su svi izbori izrežirani i rezultati poznati unaprijed. Sa takvim stavom porazi na izborima će se, vjerovatno, nastaviti unedogled.

Nevladin sektor gleda s olimpijskih visina

POBJEDA: Kakav je po sadržini i intenzitetu uticaj nevladinog sektora na političke i društvene tokove u Crnoj Gori? Koje i čije interese zastupaju pojedine nevladine organizacije?

Darmanović: Civilno društvo, a u okviru njega tzv. nevladine organizacije (NVO) izuzetno su bitan element svakog demokratskog društva. Građanski aktivizam koji se razvija mimo i izvan sfere državne vlasti u stanju je da artikuliše razne interese i pitanja kojima se država i politika ne bave ili se na bave na adekvatan način. Osim toga, NVO mogu biti i neophodan kritičar, kao i poželjan partner države. Broj NVO koji je zaista aktivan u Crnoj Gori respektabilan je. NVO su u protekloj deceniji bili inicijatori značajnih zakonskih propisa, aktivni zaštitnici ljudskih prava i osnovnih političkih i građanskih sloboda na riječima i djelu, inicijatori očuvanja nacionalnih prirodnih resursa i ekološki važnih tačaka, agilni kritičari političke i svake druge korupcije, promotori evropskih vrijednosti i euro-integracija, precizni detektori raspoloženja javnog mnjenja, itd. Prosto, bez ovih raznih uloga i akcija naših NVO-a Crna Gora bi bila značajno siromašnija kao demokratsko društvo. S strane, kao što to često biva u novodemokratizovanim zemljama, rađaju se prekomjerne napetosti između svijeta politike i svijeta civilnog društva. Političarima nekada previše smeta kritički diskurs NVO, a NVO često sa olimpijskih moralnih visina gledaju na politiku i političku klasu. Ovo su tipične i neizbježne pojave, iz njih se ponekad izrodi i nešto dobro, ali mnogo češće suviše nepotrebnog nerazumijevanja i izostanka saradnje tamo gdje je očigledno može biti. Osim toga, postoje i NVO koje su par exellence političke, što je legitimna stvar, ali obzirom na izraziti „moralni” diskurs NVO-a prema, politički stavovi i angažman lako prelaze u radikalizam, sličan onome koji sam opisao kod nekih naših političkih partija.

Privatni interesi u „nezavisnim“ medijima

POBJEDA: Kako ocjenjujete medijsku scenu u Crnoj Gori? Jesu li mediji slobodni, objektivni? Koliki je njihov uticaj?

Darmanović: Sa žaljenjem se može konstatovati da je nivo profesionalizma i kvaliteta u našim medijima značajno opao i da opada iz dana u dan. Na medijskoj sceni vode se bespoštedni rat i politička propaganda koja ponekad vrijeđa zdravi razum. Iako su državni mediji na ovaj ili na onaj način naklonjeni vladajućim strukturama, oni trenutno ne prednjače u ovom propagandističkom diskursu, već to uglavnom čine razni mediji koji sebe nazivaju nezavisnim, a koje zapravo treba nazivati privatnim kao svugdje u svijetu, jer oni imaju svoje privatne vlasnike čiji interesi, a ne javni ili opšti, dominiraju u tim medijima, što je i razumljivo. Iako su problemi crnogorskog društva poznati i za mnoge od njih se, s pravom, treba uprijeti prstom prema vladajućim strukturama, kada čitate, slušate ili gledate neke privatne medije pomislili biste da je zemlja pred kolapsom i da mi živimo u jednoj od najužasnijih diktatura koje su na svijetu ikada postojale. Već sam, na primjeru opozicionih partija pokazao kuda vode potpuno pogrešne percepcije stvarnosti, a pogotovo ako na njima insistirate bez obzira na činjenice. U medijima ovo srozava nivo novinarske etike i profesionalizma, što je za jedno društvo jako loše, ali, podriva takođe i same medije koji na taj način vrše svoju funkciju. Ako svoju novinu, radio ili televiziju pretvorite u političke biltene „nadolazeće revolucije”, koja, zapravo postoji samo u vašim glavama, ali ne i u realnosti, i još ako pri tome podignete „moralnu” lestvicu do nivoa da su svi koji ne misle kao vi moralno izobličeni „podanici režima”, taj će se posao prije ili kasnije loše završiti. Ono o čemu se ovdje radi je zapravo borba sučeljenih društvenih i političkih elita. Jedna od njih ima i moć i novac i drži pozicije vlasti u zemlji. Druga ima novac, ali nema vlast i želi da je preuzme. Ova borba je, naravno, legitimna. Problem je u tome što se ona javnosti želi predstaviti kao borba „dobra“ i „zla“, „bijelog“ i „crnog“, „moralnog“ i „nemoralnog“, „demokratskog“ i „diktatorskog“ i unaprijed ste osuđeni ako u ovu, maltene biblijsku verziju stvar,i ne povjerujete na riječ. Ovo svakako nije funkcija medija, niti javnog mnjenja u demokratskom društvu.

Izvor: Mina

Pravi intelektualci često se ne mogu čuti na javnoj sceni od onih koji sebe vide kao »ekskluzivne intelektualce«, rekao je politički direktor Demokratske partije socijalista Predrag Sekulić. Odgovarajući na pitanje kako vidi ulogu intelektualaca u društvu i kako komentarišete ocjene da je vlast »kupila« većinu njih, on je kazao da je naše društvo pokazalo svoju zrelost i odnosom intelektalne elite prema crnogorskoj državnosti i posebno prema događajima u bližoj prošlosti koji su obilježili vrijeme višestranačke demokratije.

»Na žalost, veoma često se pravi intelektualci ne mogu ni čuti od larme koja se pravi na javnoj sceni od onih koji sebe vide kao »ekskluzivne intelektualce«. Iako iza njih ne stoji ozbiljniji naučni ili umjetnički angažman oni nezasluženo dobijaju veliki prostor u javnosti tako da se stvara utisak o njihovom navodnom uticaju«, kazao je Sekulić.

Prema njegovim riječima, komentari o tome da je vlast »kupila« većinu intelektualaca, najčešće dolaze od onih koji su se sami nudili na prodaju i sada sve ljude oko sebe mjere sopstvenim aršinima i sopstvenim poimanjem morala.

On je u vezi realnosti formiranje demokratskog fronta od opozicije, NVO sektora, intelektualaca i drugih i njegovog uticaja da vlast bude promijenjena na narednim izborima, rekao da je osnovno pitanje – koga može da okupi takav front.

»I da li bi pravi intelektuaci ikada dozvolili da ih predvode sadašnji lideri opozicije ili umišljeni lideri iz dijela NVO sektora«, rekao je Sekulić.

On je ocijenio da je u proteklom periodu vlast u Mojkovcu pokazala svu svoju političku jalovost i da su građani najzad shvatili da je u njihovom i u interesu njihove djece da grad dobije novu i modernu upravu.

Prema njegovim riječima, građani Mojkovca su u prilici da vide rezultate drugih lokalnih uprava od Kolašina i Bijelog Polja u neposrednom okruženju, pa do Podgorice kao glavnog grada.

»Ako žele da njihov grad napreduje i da se razvija svoj glas će dati evropskoj koaliciju 7. decembra. Ne sumnjamo da ćemo nakon Kotora, odnijeti ubjedljivu pobjedu i u Mojkovcu i na Cetinju«, rekao je Sekulić.

On ističe da bi pobjeda DPS-a i evropske koalicije bila bi izvjesna i da Nova srpska demokratija i Pokret za promjene ne bojkotuju izbore.

»Istina, tada bi lista gubitnika bila duža«, kazao je Sekulić

Govoreći o ocjenama opozicije da u slučaju opšteg bojkota izlaznost ne bi bila veća od 30 odsto, što ne bi dalo legitimitet takvoj vlasti, Sekulić je kazao da ne postoji matematika koja bi od gubitnika mogla da napravi pobjednike.

»Posebno ne od gubitnika kakvi su naši lideri opozicije. Oni su se do te mjere specijalizovali u gubljenju izbora da više niko u crnogorskoj javnost, pa ni njihove najvatrenije pristalice, ne postavlja pitanje da li postoji šansa da dobiju izbore već samo sa koliko razlike će da izgube«.

Očito je, kaže on, da im je to dosadilo pa su riješili da jedno vrijeme »ne izlaze na teren nego da izborne utakmice posmatraju sa tribina«.

»Vjerovatno im se čini da ih ti porazi neće toliko boljeti ili da se njihovo članstvo neće sjetiti da pita – kolika je odgovornost lidera koji stalno gube izbore«, rekao je Sekulić.

Izvor: Krešimir Mišak Blog

Dugogodišnje analize nekoliko istraživača razotkrivaju manipulacije i destruktivne planove skrivene elite o stvaranju totalitarne svjetske vlade, a prikupljeni dokumenti, fotografije i dokazi podupiru postojanje skrivene infrastrukture.

Povijest priče vraća nas u svibanj 1954. godine kada je održana tajna konferencija moćnika u hotelu Bilderberg pokraj Arnhema u Nizozemskoj. Sastanak je okupio članove kraljevskih obitelji, političare, utjecajne poslovne ljude i predstavnike obavještajne zajednice. Tema sastanka bilo je povezivanje dugoročnih i strateških ciljeva između predstavnika SAD-a i zapadne Europe.

Pedeset izaslanika predstavljalo je jedanaest zemalja zapadne Europe, dok je jedanaest izaslanika predstavljalo SAD. Tako je počela tradicija održavanja godišnjih konferencija, a skupina je nazvana Bilderberg po mjestu prvog okupljanja. Svake godine skupina se sastaje u nekom drugom gradu. Ovogodišnja konferencija održana je od 14. do 17. svibnja u Grčkoj.

Daniel Estulin posljednjih četrnaest godina posvetio je razotkrivanju tajnih sastanaka skupine Bilderberg. Evo par biografskih podataka: Rođen je u Rusiji. 1980. je zbog političkih je problema izbjegao u Kanadu, a danas živi u Španjolskoj. Estulinova knjiga „Istinita priča o skupini Bilderberg“ postala je međunarodna uspješnica. U Španjolskoj je knjiga doživjela čak 13 izdanja. Objavljena je u 53 zemlje i prevedena na 32 jezika, a diljem svijeta prodano je više od dva i pol milijuna primjeraka. Njegov je djed bio pukovnik KGB-a unutar kontraobavještajnog odjela, a njegovi kontakti olakšali su mu istraživanje tako da je ostao u vezi s ljudima koji su radili za različite tajne službe i agencije diljem svijeta. Možda imaju različite ideologije i svjetonazore, kaže Estulin, ali dijele ljubav prema slobodi. Estulin kaže još i ovo: „Bez obzira gdje se skupina Bilderberg odluči sastati, uvijek ću saznati o čemu će razgovarati. Možete se kladiti u to.“

Daniel Estulin, za početak, upozorava kako su takvi sastanci iz američke pravne perspektive potpuno ilegalni. Loganov zakon koji je izglasan još 1799. godine zabranjuje izabranim predstavnicima SAD-a da se u privatnom aranžmanu upuštaju u stvaranje međunarodne politike s utjecajnim poslovnim ljudima i političarima iz drugih zemalja. Međutim, takve se manipulacije događaju već (bar) pedeset i pet godina.

U knjizi „Istinita priča o skupini Bilderberg“ Estulin pokazuje kako su briljantno ideal demokracije nametnuli „ljudi iza zavjese“. Smatra da bi pravilan izraz bio monopol putem socijalizma Bilderberga. No, njihov sustav socijalizma nema namjeru raspodijeliti bogatstvo, posebno ne njihovo bogatstvo, već kontrolirati ljude i konkurenciju. Budući da Rockefelleri, Sorosi i ostala ekipa kontroliraju društvo, to znači da skupina Bilderberg ustvari kontrolira društvo.

Sustav Bilderberga je dinamičan i mijenja se s vremenom. Upija i stvara nove dijelove dok se istodobno rješava zastarjelih i neuspješnih ostataka. Članovi dolaze i odlaze, ali sustav ostaje aktivan i održava sam sebe. To je virtualna paukova mreža koja isprepleće financijske, političke, ekonomske i industrijske interese s mletačkim bankarskim modelom „fondi ultramontanizma“ u središtu (izraz „mletački fondi ultramontanizam“ koristi se za bankare koji imaju izravnu kontrolu nad vrijednostima nacionalne valute i kredita u vremenima krize).

Estulin upozoraba da u svijetu međunarodne ekonomije postoje oni koji upravljaju događajima kao što postoje i oni koji na te događaje reagiraju. Ovi potonji više su poznati i brojčano su jači. No, prava i istinska moć leži unutar prve skupine koja upravlja događajima. U središtu globalnog financijskog sustava nalazi se financijska oligarhija današnjice koju predstavlja skupina Bilderberg. Svaki sastanak skupine ima za cilj stvoriti „plemstvo namjere“ između pripadnika europske i sjevernoameričke elite. Oni traže najbolji način upravljanja Planetom. Drugim riječima, žele stvoriti globalnu mrežu golemih kartela koji imaju veću moć od bilo koje nacije na Zemlji. Uzimaju sebi za pravo da kontroliraju sudbine i živote ljudi. Ta oligarhija predstavlja privatni kriminalni poduhvat s pipcima koji se protežu diljem svijeta, a djeluju preko mreže vladinih agencija, javnih institucija i privatnih korporacija.

U knjizi je Estulin pokazao da je skupina Bilderberg postala svjetska vlada u sjeni koja u potpunoj tajnosti, na svojim godišnjim sastancima, razrađuje nacrt kako će provoditi planove o kontroli svijeta putem agresivnih mjera pod krinkom „borbe protiv terorizma“. Svaka nova mjera, promatra li se individualno, može izgledati kao blago odstupanje, no cijeli paket promjena, koji je dio dugoročnog plana, usmjerava nas prema globalnom porobljavanju. U ovom se trenutku definitivno nalazimo na prekretnici, smatra Estulin. Samo o nama ovisi hoćemo li se oduprijeti novom mračnom razdoblju. Dvije su mogućnosti: ili će nas zahvatiti elektronska globalna policijska država ili ćemo prevladati ovu noćnu moru kao slobodna ljudska bića, što će ovisiti o postupcima koje odlučimo poduzeti sada i ovdje.

U osnovi, objašnjava Estulin, Bilderberg označava NATO savez. Barem je tako cijela priča počela 1954. godine. Danas, u skladu s vremenom, skupina je uključila i bivše zemlje članice Varšavskog pakta. No, kada se pogledaju cjelokupne namjere i ciljevi, skupinom još uvijek u većini vlada elita iz SAD-a i zapadne Europe. Svaki predsjednik i premijer iz država koje pripadaju Europskoj ekonomskoj zajednici ujedno je i član skupine Bilderberg. Posebno se referira na zapadnu Europu, stotinu direktora vodećih i najmoćnijih korporacija, guvernera federalnih rezervi, Europsku centralnu banku, predsjednika Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, europske kraljevske obitelji, američke kongresnike i senatore, potpredsjednika SAD-a, američkog ministra obrane i ministra financija, direktore vodećih bankarskih tvrtki, itd. Predsjednik SAD-a nikada ne prisustvuje sastancima, ali ga zato zastupaju njegovi predstavnici. Tu su i ostali posrednici koji djeluju između skupine Bilderberg i predsjednika SAD-a.

Primjerice, 2008. godine skupina Bilderberg sastala se u Chantillyju u Virginiji. Na sastanak su tada došli Barack Obama i Hillary Clinton. Tamo su bili i direktori Washington Posta, New York Timesa, Wall Street Journala, magazina Time, Financial Timesa, le Mondea, el Paisa iz Španjolske, francuskog le Figaroa, njemačkog Die Zeita, danskog Jyllands Postena i časopisa Ekonomist. No, nitko od tih medijskih šefova nije smatrao važnim da objavi kako su budući predsjednik SAD-a i njegova glavna suparnica bili nazočni na tajnom sastanku s najvažnijim svjetskim moćnicima. Kao što je Estulin izjavio u mnogobrojnim radijskim intervjuima te godine, David Rockefeller i ostali američki predstavnici Bilderberga rekli su Obami kako je „predsjedništvo njegovo dok ga ne izgubi“. To je značilo da će Obama biti predsjednik bude li radio sve kako treba. U suprotnom netko će drugi postati predsjednik. Prava demokracija na djelu, zar ne?

Daniel Estulin se uspio ubaciti na sastanak skupine Bilderberg u Njemačkoj 2005. godine. Bio je to rezultatviše od 10 godina rada na infiltriranju u sastanke Bilderberga. Kako kaže, pomažu mu ljudi iz tajnih službi, Amerikanci, te zapadni i istočni Europljani. Na kraju knjige priložio je nekoliko zadnjih izvještaja Bilderberga i njihove zaključke. Zahvaljujući informacijama koje je dobio s tog sastanka u Njemačkoj iz 2005. godine predvidio je da će nafta dosegnuti cijenu od 150 dolara po barelu. Veoma lako se te tvrdnje mogu provjeriti u raznim arhivima na internetu koji datiraju prije tih događaja. Nafta je to ljeto dosegnula cijenu od 147 dolara, što je veoma dobro predviđanje, zar ne?. Otkrio je i stvari koje su bile povezane s nacionalnim izborima u Njemačkoj. Skupina Bilderberg odabrala je Angelu Merkel kao buduću kancelarku umjesto Gerharda Schroedera. Očigledno, predstavnici vodećih svjetskih medija također su za to znali jer su bili ondje. Zašto to nisu objavili? Zar to ne bi trebala biti glavna vijest na prvoj stranici? Ali ne – jer medije kontroliraju najmoćniji ljudi na svijetu koji pripadaju skupini Bilderberg.

Otkrio je da je godine 2006. skupina Bilderberg raspravljala u Kanadi o uništenju američkog i španjolskog tržišta nekretnina. Tu je informaciju Ustulin objavio u španjolskoj verziji svoje druge knjige koja je objavljena u rujnu 2006. Godinu i pol dana kasnije tržište se srušilo a ekonomija pala na koljenima.

LOKACIJE NEDAVNIH SASTANAKA

Evo i popisa nekoliko posljednjih sastanaka skupine Bilderberg:

• 3. do 6. lipnja 2004. – Hotel des Iles Borromees, Stresa, Italija
• 5. do 8. svibnja 2005. – hotel SeeHotel Überfahrt, Rottach-Egern, Njemačka
• 8. do 11. lipnja 2006. – Hotel Brookstreet, Ottawa, Kanada
• 31. svibnja do 3. lipnja 2007. – Hotel Ritz-Carlton, Istanbul, Turska
• 5. do 8. lipnja 2008. – Hotel Westfields Marriott, Chantilly, Virginia, SAD
• 14. do 17. svibnja 2009. – Hotel Astir Palace, Atena, Grčka

Čini se da je u novije vrijeme sve počelo kad je Cecil Rhodes 1891. organizirao tajno društvo koje je nazvao Društvo inicijacije. Poput mnoštva organizacija, društvo se sastojalo od pojedinca ili veoma male skupine koja je bila u središtu. Lord Milner, agent bankarskih interesa Rothschilda i povjerenik Cecila Rhodesa, stvorio je vanjski krug Društva inicijacije. Nazvao ga je Udruženjem pomoćnika koje je bilo poznato i kao Skupina okruglog stola. Pukovnik Edward Mandell House, britanski ekonomist John Maynard Keynes, povjesničar ekonomije Arnold Toynbee te simpatizer nacizma i bivši američki ministar vanjskih poslova John Foster Dulless izmijenili su Skupinu okruglog stola u javno formalno vijeće koje je sada poznato kao Institut međunarodnih poslova. Godine 1921. zavjerenici su odlučili podijeliti Institut međunarodnih poslova u američku podružnicu – Vijeće međunarodnih odnosa te britansku podružnicu – Kraljevski institut za međunarodne poslove. Lord Winston bio je predsjednik Vijeća za međunarodne odnose. Jednom je izjavio kako se američka vlada u sjeni krije upravo u toj organizaciji.

Da se ne bi pretjerano zanosili mnogim domoljubnim pokretima u SAD-u, kaže Estulin, u njih su se odavno ubacili agenti Bilderberga. Primjerice, to se odnosi na novinare i Američko udruženje slobodnih novinara (AFP). Novinari prisustvuju sastancima duže od bilo koga. No, ukoliko želite objaviti istraživačke članke o skupini Bilderberg kao nezavisni novinar, uskoro ćete saznati da nitko ne želi imati posla s vama. Ako jednom i uspijete objaviti takav članak zauvijek ćete biti diskreditirani u očima vodećih medija. Pogodimo tko su sponzori AFP-a? Tko plaća mnoštvo njihovih računa? Riječ je o CIA-i, kaže Estulin. To je način na koji to funkcionira. Kada AFP počne objavljivati vaše novinarske članke, tog trenutka postajete čovjek njihova tržišta jer to udruženje predstavlja desno krilo američke politike i nadmoći bijele rase.

Krajnjim ciljem skupine Bilderberg Estulin smatra – provesti revoluciju bez prolivene krvi. Revolucija je zamislila vladajuća klasa, a usmjerena je na stvaranje tehnokratske vlade u kojoj će unutarnja i vanjska politika biti podčinjene međunarodnoj ekonomiji.

Ima tu i smanjenja populacije, a u Estulinov rukama se također našao dokument kojega je William Engdahl dobro predstavio u knjizi „Sjeme uništenja“. Naime, Estulin piše kako je prije dvanaest godina u jednom izvještaju Bilderberga vidio izraz o „zahtjevu za uništenjem“ koji tada nije razumio. Vjerojatno o tome ne bi razmišljao detaljnije da prije četiri godine, kada se skupina Bilderberg sastala u Njemačkoj, nije vidio istu sintagmu. Bila je izrečena u sličnom kontekstu povezanom s krizom nedostatka energije. Pitao je svog dobrog prijatelja koji obnaša važnu poziciju u Svjetskoj banci da mi to objasni. Rekao mu je da se „uništenjem svjetske ekonomije može uništiti potražnja“. Zanimljiv koncept. Naravno, to ne znači da će Rockefelleri i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija. To se naziva „transformacijom bogatstva“. Upravo se to dogodilo tijekom Velike depresije koja nije bila ništa drugo nego prijenos bogatstva u ruke najmoćnijih ljudi. Novac ne može jednostavno ispariti u zrak. On samo razmijeni strane. Godine 1974. Nixon i Kissinger potpisali su dokument američke vlade o studiji rasta stanovništva. Dokument jasno govori kako je svjetsko stanovništvo između 1974. i 2050. godine potrebno umanjiti za 3 milijarde ljudi. Posljednje procjene govore o pet milijardi ljudi, što znači da bi na Zemlji ostalo nešto manje od dvije milijarde ljudi. Američki i europski znanstvenici procijenili su da naš planet maksimalno može održavati dvije milijarde ljudi. (Koja glupost.) No, neće biti potrebno ubiti sve te ljude, kaže Estulin. Bit će dovoljno da ih izgladnite do smrti. Izgladnjivanje je definitivno svjetska politika, kao što se vidi na primjeru Afrike.

Prema Estulinu, plan Bilderberga zadire u mnoge pore društva, pa tako i u one koje generalno smatramo pozitivnima – poput nevladinih udruga. U intrevjuu u hrvatskom izdanju časopisa Nexus to je objasnio ovako: „Svi misle da znaju kakav se užas događa u Africi. Barem tako misle. No, ovako izgleda stvarna slika. Novinari prate događaje. Novac slijedi vijesti, a nevladine udruge slijede novac. Katastrofe su dobre za posao. Uvijek je bilo tako. Bez patnje ne bi bilo ni humanitarnih akcija. Bez humanitarne pomoći ne bi bilo ni mjesta za tajne obavještajne operacije. To je dio zapadnog imperativa geopolitičke kontrole. U izopačenom svijetu prisutnost zemalja na afričkom tlu postala je neophodna za opstanak sudanskog naroda koji od njih nije ni tražio pomoć. Diljem Sudana, koji je bio uništen ratom i drogom, proširila se 1998. godine operacija ‘Životna crta’ (OLS). Taj međunarodni program humanitarne pomoći koštao je nekoliko milijardi dolara. Operaciju je koordiniralo 35 glavnih zemalja članica UN-a uz ostale zemlje i organizacije kao što su UNICEF, WFP, WHO, FAO, UNHCER i USAID. Uključene su bile i nevladine udruge u koje spadaju OXFAM, CARE, ICRC i Svjetska vizija. Ne smijemo zaobići ni religiozne organizacije i donatore. Sve je navodno dizajnirano za žrtve rata u razorenom Sudanu. Malo je reći da je bila riječ o divovskoj operaciji. Operacija OLS utemeljila je golemo uporište u južnom Sudanu s nepreglednim brojem humanitarnih agencija koje su se međusobno borile da osiguraju goleme plaće svojim članovima. Svi su se natjecali da dobiju dio multimilijarderskog novčanog kolača. Na internetskoj stranici Ujedinjenih naroda piše kako je ‘operacija OLS spasila živote i pomogla stotinama tisuća ljudi’. No, to je bila i vojna operacija podržana od Ujedinjenih naroda. Korištena je masivna infrastruktura iz Nairobija i Kenije koja se prelila u južni Sudan. Neke od tih kršćanskih i humanitarnih udruga bile su uključene i u trgovinu oružjem za Sudansku oslobodilačku vojsku, pa su se takvi zrakoplovni transporti organizirali zajedno s prijevozom hrane i lijekova.

Ako situacija izgleda lošije, prodaja ide još bolje. Američki narod dobivao je dnevnu dozu slika u luksuznim propagandnim magazinima koje su prikazivale patnju, glad i mrtva tijela afričke djece. Svaka dnevna soba dobila je svoju porciju. New York Times i New Yorker udružili su svoje snage kako bi zatražili od američke vlade i Ujedinjenih naroda da ‘učine nešto’. Glad i užas postali su proizvod poput skupog nakita. No, da li je u konačnici zaista nešto napravljeno?

Na vrhuncu operacije Sudan je dobivao milijun dolara dnevno. Sudan, Etiopija, Eritreja i Kongo još su uvijek u jadnom stanju, kao i na početku tih humanitarnih kampanja. Kako je moguće da je humanitarna akcija takvog opsega, koja je trajala više od sedamnaest godina, toliko podbacila? S čime se Sudan može danas pohvaliti nakon što je potrošeno 6,67 milijardi dolara za njegov spas? Riječ je o nemilosrdnom i skrivenom iskorištavanju daleke zemlje koja je poslužila humanitarnim agencijama i golemim vladinim aparatima. Tako to izgleda u Africi, Rusiji i Južnoj Americi.

Ne tako davno pitao sam svog prijatelja iz CIA-e zašto se njihov pristup nikada ne mijenja. Njegov odgovor bio je kratak i jasan. ‘Zašto mijenjati stvari koje uvijek funkcioniraju?’“

Da, stvarno, zašto?

Izvor: Monitor

Sve su učinili da polome Slobodana Pejovića: prijetili mu, proglašavali ga izdajnikom, uznemiravali njega i njegovu porodicu, fizički napadali. Nije pomoglo. Nudili su mu spasonosno rješenje: da ga policijski zaštite od nasilja tako što će ga arhivirati i odvojiti od svijeta. Živog zakopati. Nije prihvatio. Sad mu, objelodanio je Pejović, dijelovi tajne policije u bratskoj slozi s poslovnim partnerom iz svijeta podzemlja spremaju ubistvo. Slobodan Pejović je počinio strašan grijeh protiv važećih bogova. On godinama radi najljudskiji od svih poslova: javno svjedoči o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica.

I rukopis je prepoznatljiv i cilj poruka koje dobija Slobodan Pejović je jasan. Valja dugotrajnim pritiskom, sistemom kap po kap, izmučiti čovjeka, izolovati ga i ubiti mu volju. Crnogorski režim tu nije originalan. Ovako to, svjedoči Roberto Savijano u Gomori, rade srodne duše u susjednoj Italiji. Oni te polako skidaju. Po jedan sloj na dan, sve dok ne ostaneš nag i sam i povjeruješ da se boriš protiv nečega što ne postoji, što je samo bunilo tvoga uma. Na kraju i sam povjeruješ klevetnicima koji u tebe upiru prstom i kažu da si samo nezadovoljnik, kivan na uspješne, frustriran zbog svog neuspjeha i da stoga te uspješne nazivaš Kamorom.

Slobodan Pejović, bivši policijski inspektor, znao je u šta se upušta i što ga čeka. Iznenađeni su samo oni koji su vjerovali da su njihove metode, ubijanja strahom ljudske potrebe za solidarnošću i za saosjećajem sa žrtvama, neodoljive. Slobodan Pejović je izdržao. On odavno nije samo svjedok jednog zločina, on svjedoči o tome kako se običan čovjek može gorostasno uspraviti pred ništavilom moći i odbiti da se povinuje njegovim zakonima.

Treba uporediti dva moralna nazora, dva kosmički udaljena svijeta. Prilikom istrage o deportacijama, nekako u poluilegali svjedočio je sadašnji i tadašnji premijer – Milo Đukanović. Nije znao šta se zbiva – rekao je. Nikad nije ni pokušao da objasni odakle mu pravo da ne zna, da su skoro mjesec dana širom Crne Gore njegove policijske službe lovile nevine ljude i slale ih u smrt. Nikad mu nije palo na pamet da bi i to neznanje bilo dovoljno da zauvijek posramljen ode iz javnog života.

Neznanje je najčešći i najružniji izgovor za bijeg od odgovornosti. Vidjećete, kad Đukanović jednom ode, koliko će među njegovim najvatrenijim sljedbenicima biti onih koji ništa neće znati o pravilniku nasilja kojim se upravljalo Crnom Gorom. Braniće se svojom beznačajnošću, željeće da se skriju u bezimenost.

Zločin deportacije nije incident. To je logičan ishod, može se reći, detalj tadašnje državne politike, njenog vrijednosnog sistema i njene propagande. Ondašnji ministar unutrašnjih poslova i policijski činovnici radili su revnosno, isuviše revnosno svoj posao u projektu čiji su glavni ciljevi zločin podrazumijevali. Podrazumijevali su i zločin izdaje onog najljepšeg u crnogorskoj tradiciji: biti utočište i utjeha išćućem slobodu. Svi akteri deportacije nakon uspješno obavljenog posla uznapredovali su u službi.

Slobodan Pejović je nepristajanjem na šutnju pokazao da kukci s ugrađenom voljom za moć nijesu baš tako svemoćni. Siroti kukci nemaju šanse u sukobu s njim. Ubiti Slobodana Pejovića – tek to bi bio uzaludni trud. On je urezan znak u vremenu i kao takav neuništiv.

Red je da se opozicione partije pridruže dobijenoj bici Slobodana Pejovića protiv logike nasilja na kojoj počiva režim. Vrijeme je da Podgorica vidi snažan miting podrške njegovom svjedočenju, i svemu što ono znači. Valjalo bi da NVO aranžiraju udružen simbolični pohod na Herceg Novi, s porukom prkosa i mira. Zašto studenti i njihovi profesori ne bi išli okolo s amblemima sa likom Slobodana Pejovića. Njemu režim ne može ništa, dane mu može otežati naša ravnodušnost. Na slučaju Slobodana Pejovića crnogorsko društvo, kao znak nade, može da pokaže da je još živo.

Slobodan Pejović drži čas očigledne nastave. Režim u Crnoj Gori nikada ne može pokoriti čovjeka koji zna da je slobodan onaj koji se bori za slobodu.

Izvor: Vijesti

Protivnici ulaska u NATO juče su bili u fokusu tokom debate u Kotoru, koja je bila zamišljena kao objašnjavanje prednosti članstva u Alijansi sa aspekta zaštite životne sredine. “Ovo je organizovano kako bi se ljudi ubijedili da Crna Gora treba da uđe u NATO”, kazao je Nikola Meštrović iz Matice Boke na panel diskusiji „Evroatlantske integracije–NATO, ekologija i zaštita životne sredine“. “Ova tema je perfidno odabrana da ubjeđujete ljude da Crna Gora treba da uđe u NATO. Ovo je čista demagogija. Očekivao sam ovdje prave stručnjake iz ove oblasti, a ne dvorske stručnjake”, kazao je Meštrović.

Penzioner Momir Dragutinović ocijenio je da je ulazak u NATO potreban samo dvojici ljudi u Crnoj Gori: “Potreban je onome koji je vodio rat za mir i onome što nije htio da igra šah zbog šahovnice”.

Međutim, Ljilja Radunović iz NVO „Delfin“, koja je sa Opštinom Kotor i Vladinim timom za promociju NATO-a organizovala skup, demantovala je ove navode i istakla da je diskusija organizovana da bi se iznijele relevantne informacije na temu NATO i zaštite životne sredine.

„Panel je organizovan i da se demistifikuje da je NATO samo vojna organizacija, te da se pomogne u sagledavanju tog saveza iz drugih uglova o čemu se malo zna“, naglasila je Radunović.
„Ako budemo članica NATO-a, mislim da mi možemo da prodajemo znanje, obučavamo ronioce kako razminirati pod vodom i na kopnu jer smo postigli da budemo vodeći u svijetu u ovoj profesiji“, istakao je Direktor Regionalnog centra za obuku ronilaca za podvodno deminiranje Veselin Mijajlović.

Izvor: Blic

Danski novinari tvrde da su eksperti Svetske zdravstvene organizacije dobijali novac od farmaceutskih kompanija, istih onih koji su zbog panike u svetu od širenja novog gripa ostvarile basnoslovne prihode od najmanje sedam milijardi dolara od prodaje antivirusnih pereparata, prenela su danas ruska elektronska glasila.

Novi virus gripa izazvao je i novu vrstu afere, navodi danska štampa, ukazujući da je upravo pod pritiskom takvih potplaćenih stručnjaka i objavljena pandemija gripa A-H1N1.

Grupu ekspertata SZO predvodi holandski doktor Albert Osterhaus, prozvan “dr Grip”, čije su aktivnosti sada predmet istrage specijalne komisije holandske vlade.

“Zasigurno znamo da su predstavnici farmaceutskih kompanija stalni gosti na sastancima SZO. Sem toga, navodno nezavisni naučnici, koje organizacija poziva na saradnju, kombinuju rad u SZO sa radom u farmaceutskim kompanijama”, rekla je danska novinarka koja je učestvovala u otkrivanju afere.

Britanski lekari su, u isto vreme, kako prenosi “Dejli Telegraf”, zaključili da je svako peto dete u zemlji preležalo “svinjski grip”, a da to nije ni primećeno, a u većini slučajeva bolest je prošla bez komplikacija.

Izvor: B92, Youtube

Sednica je prekinuta odlukom predsedavajuće Gordane Čomić, jer je poslanica Srpske radikalne stranke Gordana Pop-Lazić odbila da napusti skupštinsku salu. Parlament je posle kraće pauze nastavio rad. Predsedavajuća sednici Gordana Čomić, koja je izrekla meru udaljenja, navela je da je poslanica radikala time urušila ugled parlamenta i zamolila obezbeđenje da vrati predmet koji je vlasništvo Pop-Lazićeve.

I nakon što joj je izrečena mera udaljenja sa sednice Pop-Lazićeva je ostala da sedi na svom mestu u poslaničkoj klupi, pa je predsedavajuća na kratko prekinula sednicu.

Incidentu je prethodila rasprava o tome ko je potpisnik pisma Sinoda SPC, čiji je sadržaj juče pročitan u parlamentu, a potom su ga predstavnici Crkve demantovali.

Dok je poslanik radikala Aleksandar Martinović pokušao da objasni odakle mu informacija da Sinod stoji iza tog pisma, predsedavajuća mu je oduzela reč zbog zloupotrebe poslovnika.

Na to je poslanica Gordana Pop-Lazić skinula obe cipele i njima gađala predsedavajuću.

Gordana Pop-Lazić izjavila je posle toga da je to što je gađala cipelom predsedavajuću Skupštine bio simboličan čin kojim je pokazala neposlušnost i protest zbog vređanja dostojanstva poslanika.

“Ovo je dozvoljen i legitiman način protesta poslanika koji predstavlja narod, a koji parlamentu ne može da kaže šta narod misli”, rekla je ona novinarima u Skupštini Srbije.

Poslanica radikala je rekla da se ta stranka ne slaže sa načinom rada skupštine jer predsedavajući stalno opominje poslanike te stranke i ne dozvoljava im da govore.

Navela je da su argumenti radikala jaki i da to izaziva osionost predsedavajućeg, a kako je dodala, bacanjem cipele htela je da pošalje poruku da se SRS ne slaže sa “nasilnim pokušajem donošenja protivustavnog” statuta Vojvodine i zakona o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine.

Nakon kraće pauze, parlament je nastavio raspravu o potvrđivanju statuta Vojvodine.

Izvor: DNMN

Srđan Kusovac govori o gebelsovim lažima u trenutku kada je istu ulogu preuzeo u “novini od riječi” koja se finasira novcem poreskih obveznika Crne Gore. Jednom sam već napisala – moraju se čuvati sadašnja izdanja “Pobjede” isto kao i ona iz vremena “Rat za mir”. Jer, Kusovac je stao na čelu političkog pamfleta DPS-SDP režima, u vrijeme kada se država nalazi u okovima mafije, organizovanog kriminala, u vremenu u kojem, kako Blagoje Grahovac izjavi na radiju “Antena M” “mafija upravlja državom.”

Koga onda zastupa “Pobjeda” Srđana Kusovca. Najtragičnije u svemu je što je Kusovac, prema pisanju “Pobjede” najveći dio profesionalne karijere – gotovo četrnaest godina, proveo u Radiju Slobodna Evropa, najprije godinu dana kao dopisnik, zatim u centrali Radija u Pragu, uglavnom na poslovima urednika vijesti, a posljednjih godina i urednika regionalnih tematskih programa.

Kako je jedan ovakakav novinar mogao biti udarna pesnica na tom radiju, a potom stati na čelu medija u kojem je dobio zadatak da brani režim povezan sa organizovanim kriminalom. Šta to govori o radiju “Slobodna Evropa?

Nakon “rata za mir”, sadašnja “Pobjeda” pod vođstvom Kusovca zaslužiće da se nađe u drugom tomu knjige “Nacrt za ideologiju jedne vlasti.”

Izvor: DNMN

„Da li stvarno znate šta smo tada prošli?“ viče profesorka. „Šta je trebalo da radimo? Pod embargom nije bilo ni hrane za bebe!“ (Đurovićka)!

ZAR STE MORALI TO “prolaziti” gospođo Đurović? Da li ste uopšte to vi i vaše vlastodržačko društvo “prolazili” ili ovaj narod? Zar ste morali ići za Miloševićem u ratove protiv komšija i u embargo po cijenu da vam narod (za razliku od vas) gladuje i da, između ostalih stvari, uništite trgovačku flotu od 48 prekookeanskih brodova koji su Crnu Goru činili NAJPOMORSKIJOM ZEMLJOM NA SVIJETU (u odnosu na broj stanovnika)? I što je Crna Gora dobila s tim ratovima osim što je sve izgubila pa i obraz?

Da nije koja vaša beba ili nekog iz vašeg enturaža bila bez hrane? Znate li čije su bebe bile bez hrane? Ja ću vam reći iz pouzdanog izvora! Meni je lično župnik jednog malog mjesta kraj Kotora pričao u godinama embarga kako su mu dolazili profesori sa Pomorskog Fakulteta da mole od katoličkog Caritasa mlijeko u prahu. Znate li sa koliko stida i snebivanja su ti profesori dolazili tom župniku? Ne možete znati jer vama i vašem Premijeru tada (kao ni sada) nije falilo ni “ptičijeg mlijeka”! Kako se ne stidite da “postajete bijesna” kad vam se pomene šverc cigareta?

Ispričaću vam čak i moje lično iskustvo kao novinara Radija Crne Gore koji je radio u “Emisiji za pomorce” tih godina neobalkanskih ratova. Radeći priloge za tu emisiju došao sam i u rezidenciju kotorskog Biskupa gdje sam i upoznao župnika koga sam pomenuo i koji me je primio jer je Biskup bio nedostupan u tom času. Nakon što smo pričali o temi i o teškom životu pod sankcijama (“ničim zasluženim” i “nepravednim”) na koje vaš premijer NIJE MORAO PRISTATI DA NIJE BIO SLJEDBENIK MILOŠEVIĆA I PROTIVNIK SAMOSTALNE CRNE GORE, župnik se na trenutak udaljio iz sobe u kojoj smo bili na Biskupov poziv.

Vrativši se preklinjao me je da bez ustručavanja uzmem 100 maraka (koje Biskup poklanja “Emisiji za pomorce” čiji je slušalac i poštovalac bio) naglašavajući: “Vi odlučite kako ćete ih potrošiti”. Bila je to sugestija da ih iskoristim za održanje moje egzistencije jer sam tada imao status saradnika u Radiju Crne Gore i sa ogromnim zakašnjenjem primao bilione i bilione bezvrijednih dinara koji su vrijedjeli par maraka! 100 maraka bili su BOGATSTVO od koga sam mjesecima mogao živjeti, dok je vašem duvanskom društvu to bilo vjerovatno samo sitni svakodnevni trošak…

Znate što sam uradio? UZEO SAM TIH 100 MARAKA i na povratku u Podgoricu žestoko se zastidio i pokajao ne znam da li više zbog mog novinarskog i ličnog dostojanstva ili zbog nedostojanstvene slike koju sam eventualno ostavio o Radiju Crne Gore (kada su mnoge ostale moje radijske i televizijske kolege naplaćivale svaki intervju od svakog ko je bio u mogućnosti da ih plaća)! Sljedeće sedmice izmislio sam razlog da od Radija dobijem još jedno službeno putovanje u Kotor, za onih 100 maraka kupio 50 kg mlijeka u prahu i ponio ih župniku da ga doda humanitarnoj pomoći za gladne nesrećnike i njihove bebe! “Rekli ste mi da novac koji sam dobio od Biskupa za “Emisiju za pomorce” mogu iskoristiti kao ja želim i ja sam se odlučio na donaciju mlijeka u prahu” – rekao sam župniku! U to vrijeme je vaša vlast zbog “rata za mir” rastraćkala materijalno i moralno čitavu Crnu Goru!

Vjerovatno zato što sam čuvao dostojanstvo novinara Radija Crne Gore i samog Radija (koje su bezočno urušavale brojne moje i danas poznate kolege) zato sam prošle godine konačno dobio OTKAZ koji je, po MOM dubokom ubjeđenju, naredila VAŠA VLAST!

Umjesto da se sada stidite pred evropskim predstavnicima (kakvi god da su) vi se ZABOGA LJUTITE ŠTO VAM PREMIJERU ZAMJERAJU NA ŠVERCU! DA VAM JE PREMIJER, RECIMO ZAISTA, IZ “HUMANITARNIH” RAZLOGA RADIO TO ŠTO MU SE OTKRILO U ITALIJANSKOJ SUDSKOJ ISTRAZI IMAO JE KADA PRESTATI S TIM “BIZNISOM” I U NORMALIZOVANIM OKOLNOSTIMA,POŠTO SE ODREKAO MILOŠEVIĆA I BIO IZABRAN ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE, TREBAO SE OKRENUTI ISTINSKOM LEGALIZMU, PRAVU, DEMOKRATIJI I PUTU KA EVROPSKOJ CIVILIZACIJI! ČAK BI TIME MOGAO DOKAZIVATI DA IMA IPAK NEKO OPRAVDANJE I NEŠTO OD DRŽAVNIČKOG “ŠTOFA”.

TAKO,SADA,NAKON SVEGA SIGURNO NEĆE ZA SOBOM OSTAVITI POZITIVNU SLAVU U ISTORIJI, NAPROTIV!

Gospođo Đurović, za ime Boga, mjerite riječi koje izgovarate i DOZIRAJTE VAŠU “LJUTNJU”,DOBROG UKUSA RADI!

Dragan Janjić

Izvor: Vijesti, Frankfurter Rundschau

Što je sigurno-sigurno je: gospodin gradonačelnik nerado dopušta da mu se odredi gdje se smije parkirati, a gdje ne. A skoro sve ostalo u priči, o kojoj cijela Crna Gora govori, ostaje nejasno. Jedne večeri, kada je moćni gradonačelnik glavnog grada Podgorice Miomir Mugoša, ponovo bez ustručavanja parkirao svoja luksuzna kola na bulevaru, tačno tamo gdje je zabranjeno zaustavljanje, iznenada su iskočila dva muškarca. Navodno su se Mugoša i njegov sin uplašili, što se ne da u potpunosti osporiti. Mugošin sin je svakako žestoko udario.

Ispostavilo se da su dva muškarca iz mraka bili urednik jednih novina i njegov fotograf, koji su htjeli da „ulove“ uglednu ličnost, koja se pogrešno parkirala. Nesporno je da je urednik zadobio teške ozljede. Sporno je da li je samo jedna strana udarala. Normalno, te stvari razjašnjavaju sudovi. Ali, u Crnoj Gori su sudstvo i sudovi priča za sebe.

Primjera radi, jedan od sudija, kome se povjeravaju ovakavi slučajevi, je brat vozača Aca Đukanovića. Ovom, s druge strane, pripada najvažnija banka u državi; supruga sudije radi tamo kao sekretarica. Međutim, i Aco Đukanović ima važnu svojtu. Njegova sestra vodi advokatsku kancelariju i zastupa, kako ponosno priznaje, 80 odsto svih stranih investitora.

Njihov zajednički brat Milo je skoro 20 godina šef partije, i uz to čas predsjednik čas, kao sada, ponovo premijer. I partijski drug gradonačelnika. Došlo je do čega je moralo doći, kod ovako dobrih veza: na tužbu novinara slijedila je protivtužba gradonačelnika. Po kojoj je njegov vozač pretrpio potres mozga. Novinaru prijeti debela novčana kazna – ko kritikuje moćnike, ovdje brzo završava na sudu, a to je najčešće skupo. Svojevremeno su se u bivšoj Jugoslaviji sprdali sa crnogorskim porodičnim vezama. Danas, ova država veličine Luksemburga, stoji na pragu EU.

Okršaj na podgoričkom bulevaru ne puni čitave novinske stranice samo u Crnoj Gori. To je tema i u svim ambasadama u Podgorici, kod EU-komisije, misije OEBS-a, u Briselu i u Beču. Opozicija ne propušta šansu. Postoje „znaci prelaska na otvorenu diktaturu“, misli politikolog Milan Popović, koji daje uzbudljive intervjue. Kontrastrategije bi pozajmio „kod Isusa Hrista i Mahatme Gandija“, u najavi je „svakodnevna pobuna“.

Budu li EU-kriterijumi ozbiljno primijenjeni, onda ova mala zemlja ima loše karte. Rođaci i prijatelji premijera obogatili su se, što privatizacijama što državno-orkestriranim švercom cigareta 1990-ih godina. Ko ima nešto da kaže, on je u Demokratskoj partiji socijalista. Ko hoće nešto da postane, pristupa joj. Crnogorcima se to dopada – najčešće.

U Cetinju, malom gradu na pola sata autom od Podgorice, učenici Gimnazije su štrajkovali, jer je na njihovog omiljenog direktora vršen pritisak da odstupi pred jednim partijskim čovjekom. Opozicioni listovi su ocijenili nepolitički protest kao „varnicu“, koja bi mogla da zapali čitavu zemlju.

Od kada je zemlja konkurisala za pristupanje EU, sve što se dešava uveličava se stostruko, kao pod mikroskopom.

„Mi u velikim zemljama uvijek govorimo apstraktno o strukturama i problemima kao što su korupcija, nepotizam, organizovani kriminal – i to posmatramo iz daljine“, kaže jedna zapadna diplomatkinja. „Ovdje, međutim, svaki od tih problema ima ime i adresu“.

Skoro deset godina je proteklo od kada je ova balkanska Republika, pod međunarodnim pritiskom, pokopala svoju najbolju poslovnu ideju. Godinama su ovdje, uz blagoslov državnih organa, bili čitavi brodovi puni cigareta pretovarani i potom isplovljavali na pučinu. U šverc.

Evropa je zvanično oprostila Crnogorcima. Ali im to neće lako zaboraviti. I ta mala zemlja osvane, svakih par godina, u zapadnim novinama.

Vlasti u Podgorici su u zamci: kad god se u višestruko rođački i rodbinski povezanoj zemlji nešto provuče, zataška i kad ko skida kajmak, bar jedan od ambasadora to sazna i javi svojoj centrali. Opozicionari se ne odvajaju od stranih diplomata, koji su stalno na stranicama štampe. Svaki diplomata mora sebi da postavi pitanje, na čijoj je strani. Misija OEBS-a, kojom rukovodi jedna Rumunka, smatra se prijateljski naklonjenom Vladi, kao i ljudstvo iz EU-misije. Amerikanci i Njemci važe kao kritički nastrojeni prema Vladi. Išlo se tako daleko da je diskutovano o seksualnoj orijentaciji dvojice zapadnih ambasadora – kao da postoji gej zavjera protiv male države.

Odnosi kao u Lihtenštajnu i retorika kao u Avganistanu. Spoj oba zla prijeti da maloj zemlji bude zla kob kod pristupanja EU. To posebno žestoko osjeća ministarka za Evropu Gordana Đurović, koja svakodnevno sa brojnim posmatračima mora da raspravlja o svim mogućim dešavanjima. Na riječ „šverc cigareta“, Đurović po pravilu postaje bijesna.

„Da li stvarno znate šta smo tada prošli?“ viče profesorka. „Šta je trebalo da radimo? Pod embargom nije bilo ni hrane za bebe!“

Izvor: Komentator DNMN Oscar

Nedjeljnik „Monitor“ objavio je 20. novembra, u broju 996 tekst kojim je „Pobjeda“ napadnuta plasiranjem najprljavijih gebelsovskih laži, neutemeljenih i nedokazanih stavova i korišćenjem beskrupuloznih manipulacija. Političku grupaciju, koju vodi guru „Monitora“, zabolio je intervju Roberta Gelbarda, bivšeg izaslanika predsjednika SAD za Balkan, objavljen u „Pobjedi“ 12. i 13. novembra. Kako uvažene čitaoce „Pobjede“ smatram više nego dovoljno pametnim da razumiju sve izrečeno i bez dodatnih komentara, iznosim samo niz tvrdnji „Monitora“ i onoga što je istina. Vjerujem da će biti dovoljno da svaki čitalac sam prosudi.

„Monitor“: „Bivši američki diplomata potvrdio ono što vođina propagandna mašinerija ponavlja – Milo Đukanović nema mane. On Crnu Goru vodi u demokratski raj.“

Istina: „Pobjeda“ ovo nije objavila.

„Monitor“: „Srđan Kusovac, glavni urednik “Pobjede”, bivši premijerov savjetnik, koji je razgovarao sa bivšim američkim diplomatom, zaboravio je da napomene da Gelbard u Crnoj Gori ima poslovne interese i da je daleko od nepristrasnog posmatrača.“

Istina: „Pobjeda“ je objavila na samom početku intervjua (treće pitanje) da je g. Gelbard iz poslovnih razloga u Crnoj Gori. Pitanje: „Otkud u Crnoj Gori?“; Odgovor: „Tu sam iz poslovnih razloga…“

„Monitor“: „Od Gelbardovih stavova ogradila se ubrzo Ambasada SAD u Crnoj Gori“.

Istina: Službenik Ambasade SAD je izjavio da g. Gelbard ne boravi zvanično, odnosno u ime Vlade. Stavove g. Gelbarda kao ni stavove američke vlade nije pominjao.

„Monitor“: “Pobjeda” je u medijskim krugovima optužena da je intervjuom sa Gelbardom samo pokušala da se dopadne gazdi“. (Nakon ove konstatacije, citiran je stav jednog jedinog novinara).

Istina: „Medijski krugovi“ je množina. Jedan (citirani novinar) je jednina.

„Monitor“: „Kusovac je odbio da odgovori na pitanja “Monitora” – zbog čega “Pobjeda” nije objavila Kneževićeve optužbe na račun premijera. Kusovac nije htio da komentariše ni Vukovićevu izjavu da je Gelbardov intervju dio sapunice, niti da objasni zašto u “Pobjedi” nema kritike vlasti, niti tema o svakodnevnim nevoljama građana. “Pobjeda” i RTCG se finansiraju iz budžeta, parama crnogorskih građana. Ti mediji, vidno partijski po kadrovskim rješenjima i sadržaju, služe samo interesu vlasti.

Urednik “Pobjede” je ta pitanja nazvao tendencioznim i konstatacije i odgovore uslovio time da mu se u “Monitoru” omogući intervju. Kako u “Monitoru” ne poznajemo novinarske forme u kom sagovornik postavlja sam sebi pitanja, čitaoci “Monitora” ostali su uskraćeni za odgovore Srđana Kusovca.“

Istina: „Pobjeda“ se ne finansira iz budžeta (za razliku od „Monitora“ koji stotine hiljada eura godišnje dobija iz stranih budžeta). Zaposleni u „Pobjedi“ plate zarađuju, i dobijaju ih sa pet mjeseci kašnjenja. Sada čekaju julsku.

„Monitor“ je nazvao redakciju „Pobjede“ u utorak 17. novembra rano popodne. Zatražen je razgovor sa odgovornim urednikom „Pobjede“ koji je na razgovor odmah pristao. Sastanak je upriličen istog dana u 18:30. „Monitoru“ je data mogućnost da snimi razgovor (uz jasno predočenu napomenu da će i „Pobjeda“, želeći da se osigura mogućih manipulacija, takođe snimati razgovor i sačuvati svoj snimak), ili pak da dobije odgovore napismeno elektronskom poštom. „Monitor“ je odabrao da odgovore dobije elektronskom poštom. Ovo je poslovna komunikacija koja je uslijedila:

Monitor, 17.11.2009. 21:49

Po dogovoru, evo pitanja:

1. Da li je intervju Roberta Gelbarda, objavljen nedavno u Pobjedi, u kom ovaj bivši diplomata hvali crnogorsku vlast a optužuje Ratka Kneževića „da laže“ , u stvari obračun vlasti sa Kneževićem, preko svoje „državne“ novine?

2. Zbog čega Pobjeda nije objavila Kneževićeve optužbe na račun premijera Mila Đukanovića?

3. Vaš komentar na izjavu novinara Dragoljuba Vukovića da je Gelbardov intervju u Pobjedi dio „sapunice“, da nije u interesu javnosti, već medija u kom je objavljen – „da se dodatno pozicionira u odnosu na one čiju političku volju artikuliše“.

4. Zbog čega u Pobjedi nema tekstova koji se bave svakodnevnim problemima, i zbog čega nema kritike vlasti?

Pozdrav

Pobjeda, 18. 11. 2009. 11:43

Poštovana Milena,

Odgovore sam napisao. Potrebno je prije nego što ih pošaljem da dogovorimo neke principe.

Obzirom da su pitanja tendenciozna i da svako od njih sadrži pogrešnu premisu, neophodno je da znam na koji način namjeravaš da tretiraš moje odgovore – da li će oni biti tretirani integralno ili drugačije? U oba slučaja zanima me koliko prostora na odgovor imam. Čim dogovorimo ovo, a onda i neke druge principe – odgovori stižu.

pozdrav Srđan

Monitor, 18. 11. 2009. 11:54

Poštovani,

Mislim da smo se dogovorili da se ne radi o intervjuu, već su dio teksta, odnosno teme, tako da odgovori u tom smislu neće biti integralno objavljeni. Ono što vam ja garantujem da neće biti istrgnuti iz konteksta, odnosno da će to što kažete biti pošteno preneseno.

I sami ste novinar tako da mislim da znate da što budete koncizniji, kraći i precizniji to bolje.

pozdrav

Pobjeda, 18. 11. 2009. 12:17

Poštovana Milena,

Pitanja su drugačija od našeg dogovora. Konciznost nije moguća jer u svakom odgovoru četiri petine su argumentovano pobijanje netačnih teza iz pitanja, a najmanji dio je ostalo.

Da pojasnim:

Prvo pitanje sadrži konstataciju da sam ja objekat, a ne subjekat. Kako sam ja siguran da nijesam objekat jer to nikada nijesam bio, to je neophodno da ja najprije pobijem tezu iz pitanja.

Na drugo pitanje gro odgovora je argumentovano pobijanje premise da Pobjeda nije objavila neke od stavova g. Kneževića.

Na treće pitanje veći dio odgovora je argumentovano potiranje pretpostavke da Pobjeda „artikuliše“ nečiju „političku volju“.

Na četvrto pitanje – sedam osmina odgovora je argumentovano pobijanje premise da se Pobjeda ne bavi „svakodnevnim problemima“ i da ne kritikuje vlast.

Kao što vidiš – 80-90% odgovora je pobijanje NETAČNIH polaznih pretpostavki, a 10-20% su odgovori na suštinu.

Ja ne bježim ni od jednog pitanja. Na sve, ali apsolutno sve ću odgovoriti pismeno, usmeno, na tribini, u kafani… kako god. Nemam sumnje u Tebe lično, nemam sumnje ni u dobru namjeru Monitora, ali moramo da preciziramo šta zapravo hoćemo.

Prema tome – na ovakva pitanja moguće je jedino ovako odgovoriti – opširno i argumentovano jer ovo je intervju u kojem se miješa više tema (Knežević, Pobjeda, državni medij itd). Svaki drugačiji pristup, osim ovoga, smatram neozbiljnim i ne mogu da ga dopustim.

Pozdrav Srđan

Monitor, 18. 11. 2009. 12:47

Poštovani,

U tom slučaju, ja ću objaviti da nijeste željeli da mi odgovorite na ta pitanja. Mogli ste mi to ranije reći. Ako ništa, sinoć kad ste ih pročitali. pozdrav

Pobjeda, 18. 11. 2009. 13:15

Poštovana Milena,

Vaša je mogućnost da objavite šta god želite.

Podsjećam na ono što sam napisao u prethodnoj poruci: Spreman sam da odgovorim na svako pitanje. Dakle, stav da sam odbio da odgovorim na pitanja, neistinit je. Ukoliko bi neistinit stav u vezi sa mnom bio objavljen reagovao bih na način na koji je u takvim situacijama uobičajeno.

Kad god, na koju god temu, bez ikakve pripreme ili najave – stojim na raspolaganju svakom novinaru da odgovorim na APSOLUTNO SVAKO pitanje u vezi sa poslom koji radim i novinom čiji sam urednik.

pozdrav Srđan

Monitor, 18. 11. 2009. 13:23

Gospodine Kusovac,

vaša tvrdnja da ste spremni da odgovorite na apsolutno svako pitanje svakom novinaru, neistinita je.

Ja sam vam poslala pitanja na koja nijeste željeli da odgovorite. Zbog čega? Jer su tendenciozna, netačna. Pa to recite u odgovoru. U protivnom znači da ste odbili da odgovorite na njih.

Pozdrav.

Pobjeda, 18. 11. 2009. 13:48

Poštovana Milena,

ja sam odgovore već napisao. Oni od sinoć čekaju spremni na naš dogovor. Samo se to čeka.

Jedino što je sporno je da li ste Vi spremni da objavite te odgovore. Ako nijeste – za mene tu nema nikakvog problema. Samo nemojte imputirati da ja nijesam želio da odgovorim. Ponavljam, sada već treći put: na SVAKO, ALI APSOLUTNO SVAKO pitanje odgovoriću i to bilo gdje i u bilo kojoj formi – pismeno, usmeno, u kafani, na tribini, u novinarskom kružoku…. Jedino na čemu insistiram je da saznam da li će ti odgovori biti objavljeni uz pitanja koja su postavljena.

Obzirom na ozbiljnost teme i težinu pitanja koja ste postavili ovo smatram nužnim.

Dakle, jedino što tražim je profesionalan i pošten tretman. Ništa manje i ništa više.

pozdrav Srđan

Monitor, 18. 11. 2009. 14:00

Mi se nikada nijesmo dogovorili da ću objaviti intervju sa vama. Kada smo se čuli, rekli ste da pristajete da govorite jer se radi o „temi“.

Ako mi pošaljete te odgovore, oni će biti pošteno i profesionalno preneseni. Intervju je, sami znate, druga novinarska forma, i ja ga, zbog prostora ne mogu objaviti na dvije strane, uz temu. Pogotovu ako ne znam koliki će biti i bez konsultacija sa uredništvom. Jer nijesam prijavila da ću raditi intervju, ne sa vama, nego sa bilo kim.

Pozdrav

Pobjeda, 18. 11. 2009. 14:13

Poštovana Milena,

ja ni u kojem slučaju neću da Vas ostavim bez teme ili sa krnjom pričom. Kolege smo i znam šta to znači. Ali Vas molim da me razumijete. Na ovako postavljena pitanja ja, ne zbog sebe nego zbog odgovornosti posla koji radim, ne mogu da odgovorim nikako drugačije nego da potrošim prostor da argumentima opovrgnem teze iz pitanja jer su netačne. Ja to moram kao odgovorni urednik Pobjede jer me sve objavljeno obavezuje i nemam pravo da postupim nikako drugačije.

Neću sugerisati nikakvo rješenje da ne bih bio pogrešno shvaćen. Stojim na raspolaganju kako god odlučite da kad god treba odgovorim na pitanja na ovu i svaku drugu temu i na svako moguće pitanje. Inače, odgovori i nijesu naročito dugi.

pozdrav

Srđan

P.S. Biću off line par sati ali sve se da srediti za par minuta kada budete odlučili. Za sv., slučaj evo mobilnog 067 *** ***

Monitor, 18. 11. 2009. 14:43

Ako ne želite da odgovorite na četiri pitanja koja sam vam poslala, onda mi odgovorite na pitanje:

1. Zašto ste vi, kao urednik Pobjede, objavili intervju Roberta Gelbarda?

Ako ni to nije dovoljno jasno pitanje, onda ću objaviti da nijeste željeli da odgovorite na moja pitanja, i čekati vašu potpuno legitimnu reakciju. Da se nijesmo vidjeli, dogovorili, da mi nijeste rekli da vam pošaljem pitanja, da mi nijeste rekli da ćete mi odgovoriti na njih pošto ste ih primili, vjerovatno bih sve zaboravila. Ovako, izvinite, ali zaista nije korektno sa vaše strane.

Pozdrav

Pobjeda, 18. 11. 2009. 16:53

Opet je pogrešna premisa: nije tačno da „ne želim“ da odgovorim na pitanja koja ste mi postavili. Već sam na njih odgovorio. Problem je što Vi ne želite da objavite odgovore.

Bez obzira na to evo traženog odgovora:

Intervju sa g. Robertom Gelbardom objavio sam zato što sam sa njim razgovarao. Nije postojao ni jedan razlog da intervju koji sam napravio ne objavim.

Pretpostavljam da je pitanje trebalo da glasi – zašto sam razgovarao sa njim?

Zato što je ličnost koja je u vrijeme predsjedničke kampanje Baraka Obame bila njegov spoljnopolitički savjetnik relevantna za svakog novinara na ovoj planeti.

Zato što je logično da je ličnost koja je devedesetih bila specijalni izaslanik predsjednika SAD za Balkan odličan poznavalac prilika u ovom regionu.

Zato što g. Gelbard nije nikakva tabu-ličnost za crnogorske medije budući da je sa njim ne tako davno objavljen intervju koji je bio profesionalni pogodak.

pozdrav Srđan

Monitor, 18. 11. 2009. 18:29

Hvala na odgovoru. Dobro ste pogodili sta sam htjela da pitam. Ja sam se i uzdala u vaše poznavanje logike. Pozdrav

Ovo se dogodilo u sedmici u kojoj je „Monitor“ organizovao jedan od okruglih stolova na kojem je punih usta trubio o tome kako mediji treba da budu profesionalni, da poštuju zakone i kodekse, da budu odgovorni…

Vremešni novinari bi morali znati, ako ne oni, guru svakako pamti, kako završava glupava propaganda po principu nekadašnjeg navodnog sovjetskog Radio Jerevana.

„Da li je tačno da je Ivan Ivanovič Ivanov iz Moskve dobio auto na lutriji?“

„U principu da, ali nije Ivan Ivanovič Ivanov nego Aleksandar Aleksandrovič Aleksandrov , nije iz Moskve nego iz Odese, nije auto nego bicikl, i nije dobio na lutriji, nego mu je ukraden“.

P.S. Odgovori još čekaju

Srđan Kusovac

Izvor: B92

Direktor policije Milorad Veljović kaže da policija prati sve optužbe i izjave koje u javnosti iznosi kontroverzni biznismen Ratko Knežević. Veljović, ipak, u razgovoru za B92 nije želeo da otkriva imena krupnih dilera droge čije poslove trenutno istražuju. U intervjuu za B92, Ratko Knežević je poručio da je spreman da o svim svojim tvrdnjama svedoči pred pravosuđem Srbije.

Šverc duvana, ubistva, pranje novca, samo su neka od krivičnih dela za koja Ratko Knežević već mesecima po domaćim i stranim medijima optužuje Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta.

Zvaničnih reakcija na njegove optužbe još nema, ali Milorad Veljović uverava da se sve optužbe iznete u medijima prate i da akcija “Morava” u kojoj su uhapšeni pojedini srpski narko-dileri – tek počinje.

“Kroz ‘Moravu’ se približavamo glavnim narko-bosovima na ovim prostorima, i šire. Onog trenutka kada budemo došli do samog vrha, akcija ‘Morava’ će da pokaže svoje pravo lice”, kaže Veljović.

Veljović međutim kaže da, iako se u javnosti stalno pominju veze narko mafije čak i sa crnogorskim državnim vrhom, policija neće objavljivati nikakva imena tokom istrage.

Na pitanje prati li izjave Ratka Kneževića u domaćim i stranim medijima, Veljović odgovara da policija prati sve izjave, te da joj je to posao.

Knežević, koji trenutno živi u Londonu, u intervjuu za B92 ponovio je da su nalogodavci ubistva hrvatskog novinara Ive Pukanića – Stanko Subotić Cane i crnogorski premijer Milo Đukanović.

Kako tvrdi, spreman je da svoje usluge ponudi pravosuđu Srbije, a kaže i da je sa specijalnim tužiocem za organizovani kriminal već razgovarao o duvanskim mafijama sa ovih prostora.

O Kneževićevoj ponudi specijalni tužilac se za sada ne izjašnjava, a jedan od retkih koji potvrđuje neke od njegovih tvrdnji je crnogorski opozicionar Nebojša Medojević.

On kaže da je sa Kneževićem razmenjivao podatke koje je dobijao iz diplomatskih krugova i bezbednosnih struktura Crne Gore o zajedničkim poslovima Stanka Subotića i do skoro nepoznatih kontroverznih crnogorskih biznismena – braće Šarić.

Medojević, koji je premijera Mila Đukanovića, nazvao “šefom te kriminalne organizacije”, rekao je i da zna da policije u regionu vode istrage na osnovu sumnje da Šarići stoje iza kokainskog kartela koji deluje u Evropi.

Izvor: RTV.rs

Američki dnevnik Vašington post saopštio je sinoć da će zatvoriti sva dopisništva van Vašingtona u okviru planova o smanjenju troškova lista. Šest dopisnika iz Njujorka, Los Anđelesa i Čikaga biće vraćeno u Vašington, dok će tri mesta pomoćnika šefa redakcije biti ukinuto, izjavio je glavni i odgovorni urednik lista Markus Brokli.

“U vremenu organičenih sredstava i sve većeg pritiska konkurencije, neophodno je koncentrisati našu novinarsku snagu na Vašington i političku aktuelnost”, rekao je Brokli. Prema njegovim rečima, list će nastaviti da pokriva događaje u celoj zemlji, tako što će povremeno slati novinare na lice mesta.

Vašington post ima gubitak od 166,7 miliona dolara u prva tri tromesečja ove godine i mnogi zaposleni su pristali na prevremeni odlazak u penziju. Kao i većina pisanih medija, Vašington post je ugrožen zbog odlaska čitaoca na besplatne informativne sajtove na internetu.

Izvor: Nacional

Crnogorski poduzetnik Ratko Knežević izjavio je u utorak navečer, u intervjuu televiziji B92, kako smatra da će se u istrazi o ubojstvu hrvatskog novinara Ive Pukanića na kraju utvrditi da su nalogodavci tog zločina crnogorski premijer Milo Đukanović i poslovni čovjek Stanko Subotić.

“Ja kao Ratko Knežević, koji ima malo duže pamćenje i pamti svaki detalj u zadnjih deset godina ovog cijelog procesa, smatram i mislim da će se na kraju doći do nalogodavaca koji su njih dvojica”, rekao je Knežević te precizirao da je nedavno na hrvatskoj televiziji rekao da će ostaviti “tužiteljstvu da dokaže i sudu da presudi tko je nalogodavac tog ubojstva”.

Na podsjećanje novinara kako je Đukanović rekao da je Pukanić u talijanskom gradu Bariju svjedočio o sadržaju tekstova koje je pisao da bi ucjenjivao i reketirao one o kojima je pisao, Knežević je upitao “ako Đukanović ima dokaze za to, zašto ih nije pokazao” te ocijenio da je vrlo ružno pričati takve stvari o čovjeku koji se više ne može braniti jer je mrtav.

“Ja znam da su Ivi Pukaniću, u slučaju duhanske mafije koju sam ja zbog svoje izloženosti u svemu tome pratio, nekoliko puta bili nuđeni veliki iznosi novca od ljudi koju su bili izravni posrednici ili kuriri duhanske mafije, znam isto tako da Pukanić nikada nije prihvatio ništa od njih. Da mu je zaista bio interes obogatiti se on bi jednu od tih ponuda prihvatio i ne bi morao možda više raditi”, dodao je Knežević.

Crnogorski ministar unutarnjih poslova i javne uprave Ivan Brajović početkom studenog rekao je da crnogorska policija provjerava sve moguće navode po kojima je duhanska mafija umiješana u ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franića.

Dodao je da su Kneževiće tvrdnje u medijima da je za Pukanićevo ubojstvo odgovoran duhanski kartel iza kojega stoji crnogorski premijer Milo Đukanović potaknule državno odvjetništvo da s Kneževićem “zatraži razgovor i ta je procedura u tijeku”.

Također početkom studenog crnogorski mediji prenijeli su izjavu crnogorske državne odvjetnice Ranke Čarapić da će Knežević biti saslušan do kraja ovog mjeseca u vezi s izjavama o umiješanosti crnogorskih dužnosnika u tzv. duhansku aferu i povezanosti s ubojstvom Pukanića. Čarapić je kazala da je odvjetništvo zatražilo saslušanje Kneževića i još nekih osoba te da je taj postupak u tijeku.

Ratko Knežević je nekadašnji član Crnogorske vlade i Đukanovićev kum, a u Hrvatskoj je nedavno svjedočio pred pravosudnim tijelima vezano uz ubojstvo Ive Pukanića i njegovog suradnika Nike Franjića

Zbog tih ubojstava USKOK je u Zagrebu podigao optužnicu protiv Roberta i Luke Matanića, Amira Mafalanija, Slobodana Đurovića, Željka Milovanovića, koji je u pritvoru u Beogradu te Bojana Gudurića, koji je u bijegu.

Istog dana i za isti zločin u Beogradu su optuženi navodni nalogodavac Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, Željko Milovanović i Milenko Kuzmanović.

Izvor: Čitalac DNMN-a

Poštovani,

Ovo nije tekst, nego samo jedno zapažanje koje bih volio da podijelim sa korisnicima Vašeg site-a, jer smatram da dobro poznaju društveno-političku realnost i pisanje o njoj u dnevnoj štampi.

U poslednjoj kolumni Balše Brkovića “Patrijarh” postoje određene formulacije i zapažanja koja se poklapaju sa tekstom “Ajatolah” ranije objavljenom u Vijestima. Radi se o istovjetnom poređenju premijera sa deus ex machina-om, tvrdnjama da on nadilazi premijersku vlast i da mu treba vjerska, ali da bi prvo morao da pomiri SPC i CPC i još nekim sitnijim detaljima.

Ovo ne bi bilo tako čudno, jer eto, i gospodinu Brkoviću se može dogoditi da “pozajmi” koju formulaciju, ali oči bode potpis autora “Ajtolaha”. Naime, Slobodan Giga Bosnić je najvjerovatnije pseudonim preuzet iz pjesme “Balada o Gigi Bosniću” od Zabranjeg Pušenja (studenta sa tim imenom nema na FPN-u), pa se ja opravdano pitam, da li je moguće da gospodin Brković objavljuje tekstove u svojim novinama i pod pseudonimom.

Slično je radio i njegov otac, Jevrem Brković u CKL-u sa par pseudonima od kojih je najpoznatiji bio Gligor Jabukić. Potpisniku ovih redova nije jasno, ukoliko se ova pretpostavka pokaže tačnom, kakvu potrebu ima najpoznatiji crnogorski kolumnista da piše pod pseudonimom.

Da li to znači da je “otanjao” broj kvalitetnih pisama uredniku Foruma u Vijestima?

Izvor: 24 sata

Bivši predsednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran blisko je sarađivao sa sovjetskom obavještajnom službom KGB, objavljeno je u knjizi “KGB igra šah”. Špijun Samaran (89) je još počasni predsednik MOK-a, a poznat je po svojoj desničarskoj opredeljenosti. On je bio pristalica diktatora Franciska Franka i bivši ministar za sport tokom vladavine njegovog režima.

Počasni predsednik MOK-a poslat je u Moskvu 1977. godine kao ambasador u SSSR i Mongoliji. U to vreme bio je potpredsednik MOK-a i šef olimpijskog protokola.

SSSR je svojevremeno zabranjivao slanje predmeta od kulturne i istorijske vrednosti izvan zemlje i KGB je blisko nadgledao sva kretanja antikviteta.

Prema navodima u knjizi, Samaranu su agenti prišli nakon što je u Španiju diskretno slao antikvitete, nakit i umetnička dela koje je posedovao. “KGB nije preduzeo zvanični postupak već je Samarana obradio da bude kontakt”, navodi se u knjizi, prenosi britanski dnevnik “Dejli telegraf”.

U knjizi se navodi da je Samaranova veza sa KGB-om bio Popov, koautor knjige.

Popov, koji sada živi u Kanadi, tvrdi da je pomogao Samaranu da dođe na čelo MOK-a, a da je zauzvrat bio “sovjetski sportski general” – što je bilo njegovo tajno ime.

Portparol MOK-a Mark Adams negirao je tvrdnje iznesene u knjizi, opisujući ih kao “čiste spekulacije”.

Izvor: Politika

Uoči klimatskog samita u Kopenhagenu idućeg meseca, gde će predstavnici 192 države i mnogobrojne stručne i nevladine organizacije nastojati da se isposluje novi globalni sporazum o ograničavanju emitovanja u atmosferu štetnih gasova koji izazivaju povećanje temperature na zemlji, efekat bačene bombe imala je hakerska provala u centralni kompjuter (server) Katedre za izučavanje klimatskih promena britanskog Univerziteta Istočna Anglija, jednog od centara za studije globalnog zagrevanja, i obelodanjivanje oko 3.000 dokumenata koji su odande nelegalno preuzeti. Od toga, 1.073 su i-mejlovi, prepiska između britanskih naučnika i njihovih američkih kolega tokom poslednje 134 godine, od 1996. do prošlog meseca.

Informaciju o ovom upadu nepoznatih hakera, koji su svoj „ulov” prvo postavili na jedan ruski sajt, a potom učinili dostupnim i šire (ceo dosije, kao arhiva FOI2009.zip se može preuzeti sa ove adrese: www.megaupload.com), prvi je objavio „Njujork tajms”, da bi je potom preneli gotovo svi ovdašnji listovi i o temi se zapodenula velika debata u „blogosferi”. Ono što u celoj stvari ima jak miris skandala, to je utisak koji se stiče posle makar površnog čitanja te prepiske: da su ugledni klimatolozi, među kojima su mnogi i članovi Međuvladinog panela za klimatske promene, glavnog tela UN za ovu oblast – međusobno „štimovali” podatke, jedne isticali u prvi plan, a druge skrivali, kako bi se uklopili u teoriju da je globalno zagrevanje rezultat ljudskih aktivnosti i da, ako se nešto ne preduzme, čovečanstvu preti katastrofa.

Posebno su obavljane i-mejl konsultacije kako da se podaci koji kontriraju toj tezi isključe iz izveštaja pomenutog tela OUN, obelodanjenog pre tri godine, a čiji je glavni nalaz da su dokazi o globalnom zagrevanju neporecivi. Upravo je taj dokumenat pokrenuo mnoge vlade da razmotre nacionalne ekološke politike i pokrenu međunarodno dogovaranje u globalnoj akciji.

Autentičnost prepiske nije osporena i njen sadržaj je obezbedio novu municiju taboru „skeptika”, naučnoj manjini koja doduše ne osporava zagrevanje kao takvo, već samo njegove dimenzije i posledice, ukazujući da činjenice ne podržavaju katastrofična scenarija koja se iznose.

Mnogi misle i da ova provala nije slučajna – da je tempirana da bi se minirao Kopenhagen. Ovo u delikatnu situaciju posebno stavlja Ameriku, koja se pod predsednikom Obamom upravo priključila globalnim naporima da se nešto učini na zaustavljanju klimatskih promena, uprkos velikim domaćim otporima, pre sveg zbog ekonomske cene koja, u okolnostima krize, mora da bude plaćena da bi se smanjile količine ugljen-dioksida koje se sagorevanjem fosilnih goriva (derivati nafte, ugalj) emituju u atmosferu.

Prepiska inače pokazuje da je baš pomenuti britanski univerzitet bio središte napora da se ućutka tabor skeptika. Otkriva i domunđavanje naučnika o tome kako da postignu „jedinstveno” mišljenje u okolnostima kada su zaključci njihovih istraživanja bili kontradiktorni.

Najčešće se citira jedan i-mejl iz novembra 1999, u kojem jedan naučnik objašnjava kako je primenio „trik” kojim je uvećao realne temperature „u svakoj seriji za poslednjih 20 godina”. Napominje da je to „učinio za Kejt” (koleginicu), „da sakrije njihovo opadanje” (temperatura).

Ovo se uzima kao dokaz da je manipulisano statistikom. Prepiska takođe otkriva i kako je sprečavano da radovi skeptika (koji se na mnogo mesta nazivaju „idiotima”) budu objavljeni u stručnim publikacijama i kako im je onemogućavano da koriste baze podataka na kojima su promotori katastrofičnih scenarija zasnivali svoje naučne članke.

Kontaktirani od strane ovdašnjih medija, neki o naučnika koji se pominju u ovoj prepisci izjavili su da ovaj dosije samo otkriva „način na koji naučnici razgovaraju”, da nije reč ni o kakvoj „zaveri”, kao i da se mnogi citati „izvlače iz konteksta”.

Ali bez obzira kakve krajnje posledice ovog otkrića bile, nesumnjivo je da obelodanjivanje prepiske pruža uvid u zbivanja u naučnoj zajednici klimatologa i pokazuje da ona ni izdaleka nije tako monolitna kakvom se predstavljala. Malo je verovatno da će to uticati na već postignuti globalni konsenzus o tome da je globalno zagrevanje jedan od najvećih izazova sa kojima se čovečanstvo suočava danas, ali će ojačati ne samo tabor naučnika skeptika, nego i mnoge konzervativne političare (poput češkog predsednika Vaclava Klausa, koji tvrdi da je reč o „velikoj prevari”) kojima su nedostajali argumenti da debatu okrenu u drugom smeru – da nema razloga za paniku, a pogotovo ne za dodatne troškove.

Izvor: TV Vijesti, DNMN Youtube

Na “stolu” se nalazi sedam faktura teškog zločina koji ne zastarijeva ● DPS ima razrađenu mašineriju prema kojoj znaju do u jednog čovjeka ko će za koga da glasa ● Crna Gora podijeljena je na tri grupacije, vlast, opoziciju i apstinente, svi sa po trecinom ● Medju grupacijama više nema netrpeljivosti – među njima je mržnja ● Postoji opasnost da sveprisutni strah povuče lavinu događaja ● Crna Gora živi u strahu i u izuzetno visokom sopstvenom ruziku ● DPS nije državotvorna stranka ● Dnevni list (ne Pobjeda) koji me napada iz DPS-a dobija fasciklu o tome što da piše ● Sigurno znam da vojska i policija nikada više neće štititi vlast od građana ● Ukoliko Đukanović ne pokrene unutrašnji obračun u DPS kreće blokada institucija, ali ne rušilačka ● Ukoliko se ne pokrenu procesi u DPS, DPS će biti sudski zabranjena politička partija ● Mafija je danas daleko opasnija i jača nego ikada ● Đukanović je čovjek sa teškim životnim putem, ali koji može sebi da olakša ● Teški životni putevi čekaju mnoge u DPS-u koji su odgovorni za fakture koje stoje na stolu o zločinima koji ne zastarijevaju

Izvor: Pobjeda

POBJEDA: Utisak je da Vas opozicione kolege smatraju najslabijom karikom opozicionog jedinstva.

- Da su sve karike u opoziciji kao što je SNP ne bi bilo na vlasti DPS-a.

POBJEDA: Optužuju Vas da ste ih iznevjerili?

- Politika se vodi na više načina. Neko smatra da to treba uraditi po sistemu da li ste iznevjerili ili nijeste iznevjerili nekoga. Ne sumnjam u opozicioni kapacitet i Pokreta za promjene i ostalih partija, ne sumnjam u njihovo antirežimsko djelovanje. Ono u čemu se ne slažemo su sredstva kako treba doći do toga cilja.

POBJEDA: Analitičari kažu često da su u pitanju liderske ambicije vas nekoliko?

- Problem je u tome što postoje sujete kod pojedinih mojih kolega vezano za njihove pozicije i za sve ostalo…

POBJEDA: Kojih kolega?

-Nije to širok krug. Građani Crne Gore očekuju dogovor ali taj dogovor ne smije da bude baziran na mržnji prema nekome. Taj dogovor mora biti baziran na rješenju problema koji postoje u Crnoj Gori. Ako neko tome dogovoru želi da se pridruži neka izvoli. Kako vidite Crnu Goru 2011. godine, kako je vidite 2012. ili 2015? To je ono o čemu opozicija u Crnoj Gori treba da se dogovori. Zapravo, ako opozicija to ne želi da uradi kao jedinstvena – uradiće to SNP.

POBJEDA: Može li SNP sama?

- Poslije predsjedničkih izbora sam dao izjavu u kojoj sam rekao da je dugačak put od simpatije do glasa. Tada smo imali 39 hiljada glasova. Tada su nas javno podržale kolege iz Narodne stranke i DSS-a. Na ovim izborima smo samostalno izišli i imali smo 55 hiljada glasova. Na sljedećim bićemo dio većine u Crnoj Gori.

POBJEDA: Kome ćete uzeti glasove?

- Vratićemo samo ono što nam je pripadalo.

POBJEDA: A ko ih je uzeo u periodu kada nijesu bili vaši?

- Više od 80 hiljada birača 2001. nijesu izašli na izbore. Ove godine 169 hiljada nije glasalo. Dakle, imate 88 hiljada birača između 2001. i 2009. To je veliki broj.

POBJEDA: Kako tumačite porast broja apstinenata?

- Ovolike apstinencije ne bi bilo da je postojala smjenjivost vlasti u prošlom periodu. Tačno znam šta vi očekujete. Postoji dio ljudi koji kaže: izvinite ali nijeste mi ponudili program dovoljno dobar da bih izašao na izbore. Ali to govore svi, govore svima, to je poruka svima. Sa druge strane zašto bih izlazio na izbore kad su ti izbori ovakvi.

POBJEDA: Ali imate i činjenicu da što se zemlja više normalizuje, to je manji interes ljudi da glasaju. Tako je u svim zemljama u tranziciji.

- Vezivati to samo zato da ne izlaze zato što je mirnija situacija u Crnoj Gori – izvinite ali ja mislim da to nije to. Kada me već vučete za jezik evo da vam to jasno i definišem: rezultate lokalnih izbora u Mojkovcu, Rudnica, biračko mjesto – DPS 2005. godine 278 birača; na narednim izborima 276, pa opet 276. DPS nema problema sa onim brojem birača koji izlaze na izbore…

POBJEDA: Na biračkom mjestu Rudnica.

- Svako biračko mjesto uzmite u Crnoj Gori svako vam je isto.

POBJEDA: To Vi kažete.

- Demokratska partija socijalista ima taj fond birača. Oni koji ne izlaze na izbore su oni koji su 2001. glasali za opozicione partije.

POBJEDA: I šta ste tada uradili?

- Mislim da su tada očekivanja iznevjerena prije svega onime kako je postupao Liberalni savez.

POBJEDA: Rade li ostale opozicione stranke, PZP na primjer, ove izborne proračune ovako pomno kako ih Vi radite, tabelama, zaokruživanjem crvenim i zelenim olovkama, ili oni to rade lagodnije?

- Ne znam. Činjenica je da je gospodin Medojević 10. septembra 2006. uspio da osvoji 11 poslaničkih mandata bez ijednog opštinskog odbora. I to je realnost. Kao što je realnost da se DPS, a ovo hoću da bude u intervjuu, u Mojkovcu kreće u rasponu od 2.600 do 2.800 glasova, a da 4.600 glasova ljudi iz Mojkovca ne glasa za DPS.

POBJEDA: Govorite o zbiru sto odsto?

- Da.

POBJEDA: Tolika izlaznost nije bila ni kod Envera Hodže.

- Kod njega je još viša izlaznost bila.

POBJEDA: A kod Vašeg partnera Miloševića i još veća.

- Ja ne bih tu želju za jasnim definisanjem čiji je partner, a čiji nije bio partner posebno isticao. Transformacija se teško postiže sa svima onima koji imaju određene hipoteke u prošlosti.

POBJEDA: Ima li SNP hipoteke?

- To je ta priča o predrasudama, priča o nekom uvriježenom mišljenju oko svega toga da smo mi iz SNP-a neki koji smo rušili san o crnogorskoj državnosti…

POBJEDA: Jeste li?

- Kako možete da rušite san o nečemu gdje su vaši djedovi i pradjedovi učestvovali i stvarali tu državu.

POBJEDA: Da li je bolje to što je sad Crna Gora nezavisna država ili bi bilo bolje ono za šta ste se Vi zalagali – Crna Gora u zajednici sa Srbijom?

- Možemo pitanje i da postavimo na ovaj način da li su oni koji su glasali za nezavisnu Crnu Goru dobili ono za šta su glasali.

POBJEDA: Nijeste odgovorili.

- Ja mislim da je u toj čitavoj priči pozicija SNP bila čista kao suza.

POBJEDA: A kakva je danas?

- Ista takva. Volio bih da me neko demantuje i da kaže da danas Crna Gora nije privatna država, da u Crnoj Gori postoje ljudi koji nijesu van zakona, i volio bih da mi neko danas kaže da je gospodin Milo Đukanović, personalno čovjek koji nije iznad zakona.

POBJEDA: A ja bih volio da mi Vi kažete: nijesmo bili u pravu, govorili smo izbiće rat ako se Crna Gora osamostali, a nije izbio.

- Ja se ne sjećam tih izjava da je bilo ko pozivao na rat.

POBJEDA: To nijesam rekao, nego ste govorili o ratu kao o mogućnosti.

- Sjećam se i projekcija da će biti rata, ali sjećam se i nekorektnih izjava da nemate šta da tražite u Crnoj Gori ako glasate za zajedničku državu. I sjećam se izjava tipa da će oni svi koji budu glasali za zajedničku državu ostati bez svojih prava u Crnoj Gori…

POBJEDA: Kako gledate na vladajuću koaliciju?

- Imali ste i danas jedan skup na kojem su bili vrlo interesantni stavovi Ranka Krivokapića da će zima i proljeće biti vrlo interesantni što se tiče političke scene u Crnoj Gori. Na nekakav način se nešto mora mijenjati. Mijenjaće se tako što će se jasno artikulisati alternativa koja će biti koaliciono građena, ali će biti definisana kroz jedan oblik saradnje u parlamentu Crne Gore.

POBJEDA: Tu vidite i gospodina Krivokapića?

- Da sam pomenuo neko drugo ime sigurno da me ovo ne biste pitali. Ali je realnost da se, kada govorimo o poziciji lokalne samouprave, vrlo često nađu identični stavovi između gospodina Tarzana Miloševića, gospodina Miomira Mugoše i nas upravo u tom dijelu zaštite i integriteta lokalne samouprave.

POBJEDA: Je li to što Vi sada radite pokušaj onoga što se ovih dana valja pod nazivom traženje „zdravog jezgra“ DPS-a?

- Ne. Mislim da bih se ogriješio kada bih rekao da je gospodin Miomir Mugoša zdravo jezgro DPS-a po kriterijumima koje ja definišem kao zdravo jezgro.

POBJEDA: Vjerujete li u dubinu nerazumijevanja u okviru vladajuće koalicije?

- Ne znam da li će DPS ostati u cjelini do sljedećih izbora.

POBJEDA: Na osnovu čega to zaključujete?

- To je samo moja projekcija. Vjerujem da dolazi neko vrijeme kada će se jasnije definisati određene pozicije i ambicije koje postoje niz godina unutar DPS-a, pojedinih značajnih ljudi. Dozvolite mi da imam utisak u novom sazivu da to više nije onaj DPS koji glasa na jedan način – unisono. Treći mi je mandat i mogu da uporedim onaj Klub poslanika DPS-a koji je bio 2002. do 2006. i ovaj klub poslanika koji danas vodi gospodin Predrag Sekulić u parlamentu. Čini mi se da sve više i više vidim neke pukotine. Ako griješim, izvinjavam se svima u Crnoj Gori.

POBJEDA: Koristite termine „promjena sistema“ i „smjena režima“. Šta biste radije?

- Promjenu sistema vrijednosti u svakom slučaju. Ne želim da budem logistika bilo kome ko bi sjutra glumio Đukanovića.

POBJEDA: Pošto pričate o „pukotinama“ da li biste ušli sa jednim dijelom DPS-a u „promjenu sistema“ ili mislite da ni sa navodnim „zdravim jezgrom”, o kojem se toliko priča ovih dana, to nije moguće?

- Ja ne smatram da je to ozbiljno govoriti kao što neke moje kolege pozivaju „zdravo jezgro“ da demokratizuje DPS ili pozivaju gospodina Đukanovića da raščisti situaciju. To mene ne interesuje. Ja biram društvo u kojem se nalazim. Da li razmišljam o bilo kojem dijelu DPS-a – ne.

Imaćemo izbore vjerovatno 2013. Ja ne vidim razlog da se dese izbori prije toga osim ako se ne dese problemi unutar koalicije. Zadatak opozicije je da izgradi politiku gdje će jasno biti prepoznata njihova rješenja iako nemaju sada kada se sabere većina u parlamentu. Znate i sami da smo zahvaljujući glasovima Socijaldemokratske partije uspjeli da obezbijedimo parlamentarni nadzor nad Službom bezbjednosti. Sjutra se to može desiti sa budžetom Crne Gore.

POBJEDA: Dogovarate li se nešto sa Rankom Krivokapićem?

- Razgovaram sa svima.

POBJEDA: Dogovarate li se oko strateških stvari?

- Spreman sam da razgovaram sa svima u Crnoj Gori. Bilo je vrijeme kada smo glasali o deklaraciji o rijeci Tari zajedno sa kolegama iz SDP-a. Bilo je vrijeme kada smo glasali o privatizaciji Termoelektrane takođe sa kolegama iz SDP-a, bilo je kada smo glasali o državnoj imovini… Projektna saradnja sa svima u Crnoj Gori.

POBJEDA: I sa DPS-om ?

- I sa DPS-om. Ali nema koalicije sa DPS-om. Shodno programskim dokumentima SNP-a, ne može je biti.

POBJEDA: A ako se promijene programski dokumenti?

Ne postoji takva mogućnost. Neka se promijeni DPS.

Internet i kompleksi

- Milo Đukanović je kao predsjednik Vlade otišao u dva tužilaštva u dvije različite zemlje da dâ izjave…

POBJEDA: Koje su to dvije države?

- Čuo sam da je bilo i u Švajcarskoj potrebe da daje izjave, a provjerićemo to tačno. Negdje sam to imao kao podatak, ali evo zaboravite.

POBJEDA: Odakle Vam ti podaci?

- Ostajem vam dužan da vam to dostavim ukoliko nađem. Nijednu informaciju nemam mimo informacija dostupnih svim građanima Crne Gore zahvaljujući računaru.

POBJEDA: Na internetu se svašta da pročitati. Pitanje je kredibilnosti izvora?

- Da se vratimo na ono što je moja teza. Borim se da Crna Gora bude država gdje nikada više njen premijer neće biti saslušavan od strane stranog tužilaštva …

POBJEDA: Tužilaštva u jednini?

- Da. Smatram da je to nešto što je nanijelo neprocjenjivu štetu.

POBJEDA: Koliko tu, po vama, ima politike, a koliko prava?

- Ne bih želio da inputiram bilo kojoj zemlji da je iz političkih potreba pokretala određene sporove kao što to gospodin Đukanović tvrdi. Ono što je razlika između SNP-a i nekih mojih kolega iz opozicije je da i ne razmišljam o tome da mi strano tužilaštvo i pravosuđe mijenja političku situaciju u Crnoj Gori.

Ima-nema

POBJEDA: U Kotoru nijeste bili na izborima, a u Mojkovcu izlazite. Korupcije i organizovanog kriminala, dakle, ima na Žabljaku, nema u Mojkovcu, ima u Kotoru, nema na Cetinju…

- SNP Crne Gore nije učestvovao na izborima u Kotoru prevashodno zbog toga što Zakon o izboru predsjednika opštine nije bio usaglašen sa Ustavom. Nakon izbora na Žabljaku jedini sam izašao sa tezom, koju niko do danas nije opovrgao, da su visoko pozicionirani službenici Agencije za nacionalnu bezbjednost u sadejstvu sa ljudima koji su ispred DPS bili zaduženi za sprovođenje izbornih aktivnosti i sa junacima „Bijele knjige“ kriminala i korupcije, djelovali protiv kandidata SNP.

POBJEDA: Zar ne mislite da ste dužni i javnosti da date dokaze?

- Ne. Ne mislim da sam u ovom trenutku dužan javnosti da dam bilo kakvo obrazloženje zato što je to nešto što Crna Gora zna. Dan pred izbore sam pozvao čovjeka koji je bio zadužen za sprovođenje izborne aktivnosti i rekao sam mu da mi je zadovoljstvo da imam to saznanje da on sjedi za stolom sa junacima organizovanog kriminala i sa čelnicima ANB i da dogovaraju način kako će da pobijede kandidata SNP-a.

POBJEDA: Kako Vi znate o čemu su oni govorili?

- Zato što su bili moji ljudi pored. I obavijestili su me.

POBJEDA: Prisluškivali su razgovor?

- Ne.

POBJEDA: Ako je to, kako kažete, postojalo i ranije – šta se desilo da u slučaju Žabljaka postupite drugačije?

- Znate u čemu je drugačiji postupak – samo u jednoj stavci: mom pismu predstavnicima međunarodne zajednice u Crnoj Gori kojeg niko nema. Ono ne postoji u javnosti. Ja sam odlučio da to pismo ne bude javno. Ono sadrži sve ove elemente koje sam vama saopštio i nešto preko toga. Očekujem da će i u Mojkovcu biti združene snage ANB, Uprave policije i partijskih struktura.

POBJEDA: I to bez ikakvih dokaza kaže čovjek čiju je stranku osnovala Kontraobavještajna služba Vojske Jugoslavije. Kakav je legitimitet toga što pričate bez dokaza?

- Ne dajem dokaze zato što ne smatram da su dnevni listovi mjesto gdje bi trebalo da počinje neka priča koja je izuzetno ozbiljna. Ocjena da se radi o partiji koju je osnovala Kontraobavještajna služba je izuzetno slobodna. Malo drugačije bih konstruisao svoj odgovor da nijeste moji gosti.

POBJEDA: Nije to lično, to je vezano za Vašu argumentaciju.

- SNP je nastao kao pokret, kao otpor nečemu što smo smatrali da je nepravda, da je neistina. Neko mora da pokrene pitanje organizovanog kriminala u Crnoj Gori. Da sam predsjednik Vlade nijedan moj ministar, nijedan čovjek koji je državni funkcioner ne bi mogao jednoga minuta, jednoga sekunda da sjedi i razgovara o izbornim aktivnostima ni sa jednim kriminalcem.

POBJEDA: Recite sjedio je ministar taj i taj.

- Dogovor između vas i mene je: onog trenutka kada završim razgovor sa ljudima iz Tužilaštva, Uprave policije, ANB – prvi mediji koji će imati tu informaciju biće „Pobjeda”.

POBJEDA: Dogovoreno. Nema informacije koja neće biti objavljena.

- Imate novi detalj. Nikome nijesam rekao da sam u subotu zvao, znate koga …

POBJEDA: Ne znam.

- …i ko je bio tamo i rekao sam mu ironično: hvala što ste sačuvali ovaj proces od kriminalaca i od policajaca…

POBJEDA: Recite ime. To je ono što javnost zanima.

- Vi ste predstavnik i glavni urednik javnog servisa, nacionalnog javnog servisa koji, u svakom slučaju, ima jasan uvid u informacije ko je operativno zadužen za sjever Crne Gore ispred ANB.

POBJEDA: Pojma nemam i ne zanima me.

- Ja se vama sigurno neću miješati u onaj dio koji se tiče istraživačkog novinarstva i smatram da je to jedan dio posla koji moramo svi zajedno da radimo. Mediji bi trebalo da budu građanska savjest društva. Informacija koju Vi tražite od mene je odmah dostupna iz državnih institucija, pitajte ih zašto ne žele da čuju mene.

POBJEDA: Koga da pitam?

- Direktora Uprave policije, direktora ANB.

POBJEDA: Je l’ da ih pitamo: molim Vas dajte nam podatke koje vam je poslao Srđan Milić?

- Ne, pitajte ih zašto nemaju potrebe da sa mnom razgovaraju o tim informacijama. Čega se boje?

Diskriminacija

- Pobjeda za mene je izgradnja sistema kojim nećete biti diskriminisani zato što drugačije mislite, zato što drugačije glasate i zato što se borite za pravdu.

POBJEDA: Jeste li Vi diskriminisani?

- Postoje različiti oblici diskriminacije koji se ne sprovode samo prema jednom narodu već se sprovode prema građanima Crne Gore. I to je moja razlika u odnosu na kolege koje govore o obliku smišljenom da se samo jedan narod diskriminiše. Diskriminacija podrazumijeva i činjenicu da su ljudi 1998. i narednih godina ostajali bez posla samo zato što su pripadali SNP-u, direktori škola, domova zdravlja, bolnica… Moja „osveta” je, ne da sada po političkoj osnovi smjenjujem bilo kojeg direktora škole, doma zdravlja ili bolnice, već da se depolitizuje zdravstvo i obrazovanje, ali i da se nikad više ne desi da neko ispašta zbog političke pripadnosti.

POBJEDA: Mislite li da postoji neki narod u Crnoj Gori koji je diskriminisan?

- Ne. Svi građani su diskriminisani.

POBJEDA: Kako mogu svi da budu diskriminisani. Diskriminacija znači da za nekoga nešto važi što ne važi za drugoga.

- Dakle, jedan manji krug tih ljudi očigledno nije diskriminisan, slažem se sa vama pomogli ste mi da to definišem na pravi način.

POBJEDA: Ko su oni?

- To su oni koji su iznad zakona u Crnoj Gori.

Spržena zemlja

POBJEDA: Proljetos, u kampanji ste rekli da je Crna Gora „spržena zemlja“.

- Rekao sam da jednostavno dolazi vrijeme polaganja računa. Dolazi vrijeme kada ćemo vidjeti što imamo od Crne Gore, ako uporedimo onaj period 1990. kada je osam i po milijardi maraka bila ukupna vrijednost svih preduzeća u Crnoj Gori i činjenicu da sada prihodujete samo 450 miliona eura, za 20 puta manju vrijednost je prodato ono što su stvarale generacije i generacije u Crnoj Gori. Pitanje je gdje su završila ta sredstva.

Ne mislite valjda da sam govorio na bilo koji način u ličnom odnosu prema bilo kome.

Izvor: Srpske novine

“Na prostoru bivše Jugoslavije postoji čitava vojska ljudi koji misle da razgovor s ljudima, predstavlja čisto nadjebavanje”, rekao je Emir Kusturica povodom prekinutog intervjua za Hrvatsku televiziju. Primjer „nadjebavanja“ o kome Kusturica govori desio se i prilikom intervjuisanja Ratka Kneževića za ovdašnju televiziju VIJESTI, samo što je Knežević imao i previše mira, strpljenja i tolerancije da istrpi pitanja novinara Petra Komnenića.

Novinaru „Vijesti“ se učinilo da mu je to jedinstvena prilika da se proslavi i da u očima gledalaca ispadne junak. Jer, neko ko „nadjebe“ nesporno hrabrog Ratka Kneževića, mora biti super-heroj, bar tako je mislio nadobudni novinar Petar Komnenić. Naime, Komnenić je gotovo tri sata intervjua potrošio da bi saznao koji su Kneževićevi motivi za priču o duvanskoj mafiji, te da li to radi po nalogu neke strane službe… Dakle, ne da li je to istina što Knežević priča, i čime to još može potkrijepiti, nego koji su njegovi motivi. Mene lično uopšte ne interesuju njegovi motivi, a vjerovatno ni većinu građana Crne Gore – nego da li je to istina? Eto, možda je par pitanja mogao potrošiti i na pitanje motiva, ali čitavu emisiju (dva nastavka od po sat i nešto vremena) stvarno je previše.

Pitanje koje je definitivno pokazalo da je novinar Komnenić želio samo da se „nadjebava“, odnosno da se “proslavi” svojom “hrabrošću”, bilo je: “Gospodine Kneževiću, da li ste vi špjiun?” Ne znam samo šta je očekivao da Knežević odgovori: „Jesam, i ekskluzivno za tvoju emisiju odgovoriću za koga radim…“ Mogu zamisliti kako bi se Komnenić proveo da neko slično pitanje postavi Kusturici. Vjerovatno bi, s pravom, dobio nogu u dupe ili pesnicu u glavu, kako je svojevremeno prošao Dragoslav Bokan, u centru „Sava“ u Beogradu, posle pokušaja da se „nadjebava“ sa Kustom.

Tako je novinar Komnenić uzalud putovao do Zagreba, trošio skupo televizijsko vrijeme i iznevjerio očekivanja gledalaca od kojih su mnogi napustili i slavu (Sv. Petka je, čini mi se, bila) kod prijatelja, želeći da iz prve ruke čuju Kneževićevu ispovijest, a vidjeli su samo Komnenićev egzibicionizam i egocentrizam. Ispalo je da je 10 puta interesatnije i sadržajnije pismo koje je Knežević uputio uredniku „Pobjede“, isprovociran portretom koji je ovaj o njemu napravio, nego razgovor na opozicionoj televiziji Vijesti koja, mora se priznati, ima mnogo bolji, istinitiji i kritičkiji informativni program od svih ovdašnjih televizija. Zato ovoliko vremena i ne može da dobije frekvenciju za pokrivanje Podgorice.

No, Komnenić nije jedini. I na podgoričkim i na beogradskim televizijama sličnih novinara je na pretek i obično imaju povlašćen položaj u svojim TV kućama. Pogledajte i počujte samo Miru Adanju Polak sa RTS-a, čije emisije i intervjui služe samo za njenu promociju, kao da joj je 20, a ne preko 60 godina. Njeno pitanje traje po pet minuta, a odgovor intervjuisanog se prekida posle prve ili druge rečenice, njenim novim potpitanjem ili konstatacijom. Ili Žika Nikolić, voditelj popularne emisije „Žikina šarenica“; čovjek samo što da riječ svom sagovorniku, prelazi na sledeće pitanje ili sledećeg gosta, dok onaj prvi ostaje zabezektnut i zapitan zašto je uopšte ranio u subotnje ili nedeljno jutro i dolazo u ovu emisiju.

Bilo je sjajnih novinara „pitača“ u ex-yu novinarstvu, koji su imali strpljenja da saslušaju sagovornika i da nađu pravi „ključ“ da otključaju „riznicu“ znanja, sjećanja i promišljanja poznatih ličnosti, a poslednji koji je nešto vrijedio u tom smislu bio je, gle čuda, Miodrag Vujović sa zabavnjačke TV Palme, čiji se intervjui i danas pamte. Ako mene pitate, reći ću vam da sam najbolje intervjue svojevremeno čitao u zagrebačkom „Startu“, a u svijetu je, bez premca, svakako bila Orijana Falači. Ona je jednom je napisala: „Novinarstvo je divno i strašno iskustvo. Kada se nađem u žiži nekog zbivanja ili važnog susreta, plašim se da neću imati dovoljno vida i sluha i dovoljno razuma da gledam, slušam i shvatim. Ne pretjerujem kada kažem da u svakom profesionalnom iskustvu ostavljam komadiće duše. Ne moraš biti Herodot, ali pridonijećeš kamenčić u stvaranju mozaika, pružiti korisnu informaciju, koja će natjerati ljude na razmišljanje.” Veliki spisateljski dar i strast prema avanturi doveli su je do najvećih moćnika svjetske političke pozornice, koji su kreirali život na planeti. Oni koje je intervjuisala govorili su njoj ono što nikome drugom nisu otkrili, čak i to što nisu namjeravali ni da kažu.

A u tri sata intervju sa Ratkom Kneževićem na TV Vijesti ne čusmo ništa novo; vjerovatno i ono što je Knežević unaprijed planirao da kaže – Komnenić je spriječio svojim „hrabrim“ i „mudrim“ pitanjima. Da i ubuduće ne bi uludo trošio televizijsko vrijeme i živce gledalaca, ne bi bilo loše da pročita intervjue Orijane Falači; da mu ne preporučujem doajene srpskog novinarstva, možda se čovjek ježi od svega srpskog.

Izvor: Dan

Predsjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević tvrdi da ima pouzdane informacije da direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Duško Marković neće biti opet biran na tu funkciju, nakon sukoba sa ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom. Medojević je “Danu” rekao da sukob šefa crnogorske diplomatije i Duška Markovića poprima “dramatičan karakter” i naglašava da predsjednik Vlade Milo Đukanović neće podržati Markovića.

- Sve je jasnije, namjera ministra Milana Roćena je da postane ključni čovjek bezbjednosnog aparata Crne Gore – ukazao je lider PzP-a, podjećajući da polovinom naredne godine ističe mandat šefu tajne službe, Markoviću.

Nebojša Medojević pojašnjava da je očigledno da je pritisak međunarodne zajednice takav da bezbjednosne službe ne mogu da djeluju na način na koji su to radile do sada.

- Nema sumnje da je njihov glavni cilj razbijanje opozicije i očuvanje režima DPS-a i Mila Đukanovića. Nakon signala iz inostranstva, moraju joj se posvetiti neki drugi zadaci. Iz ovog ili onog razloga, došlo je do mimoilaženja, i po našim infomacijama, Duško Marković neće drugi put biti izabran za direktora ANB. Sada postoji očigledno neki problem na relaciji Roćen-Marković-Đukanović, i to i dodatno uliva zebnju u vezi s tim kako će se rasplesti ova crnogorska drama – kazao je Medojević.

Prema informacijama lidera PzP-a, Milo Đukanović insistira iskuljčivo na lojalnim ljudima, i traži da bude okružen ličnostima koje su spremne da poslušaju sve što im naredi.

- Oni moraju biti spremni na sve što podrazumijeva kršenje zakona, gaženje ljudskih prava, obračuna sa opozicijom, napad na narod tokom mitinga.Tako da je očigledno da Duško Marković pokazuje neki otpor prema svemu tome, a da li to čini svojom voljom ili pod uticajem nekih međunarodnih bezbjednosnih krugova, mi to ne znamo. Ali, sada je već postalo jasno da taj sukob između Roćena i Markovića dobija svakim danom sve dramatičniji karakter. Naše su informacije da je Marković već počeo čistku Roćenovih kadrova u ANB – potencira Medojević.

Lider Pokreta za promjene naglašava da je s druge strane, Milan Roćen uspio da se izbori za primat kod Mila Đukanovića. Po svemu sudeći, nastavlja on, nakon isteka mandata, Marković neće biti izabran na funkciju na kojoj je sada.

- To jeste određeno iznenađenje, jer Marković je bio najbliži saradnik Mila Đukanovića godinama. Sve što se dešava sada, dešava se pod pristiskom međunarode zajednice, prvenstveno SAD, koja očigledno želi konkretne rezulate u borbi protiv organizovanog kriminala u Crnoj Gori. I svi oni primjećuju da postoji problem političke volje da se to riješi. Vjerovatno neke strukture organizovanog kriminala u Crnoj Gori imaju vrlo čvrsto uporište u službama bezbjednosti, zbog čega je ovaj problem značajno kompleksniji – rekao je Medojević.

Po njegovoj ocjeni, dešavaju se problemi u bezbjednosnom sektoru a sve više oficira u Vojsci Crne Gore su nezadovoljni, posebo radom jedne nelegalne vojne bezbjednosne službe koja provjerava političku podobnost kadrova i lojalnost šefu režima.

- I konačno, sve upućuje na zaključak da se vrši dodatno konsolidovanje bezbjednosnih službi da budu spremne na sve, samo da zaštite vlast premijera koji je za nju životno vezan jer bi se u suprotnpom morao pojaviti na sudu u Italiji – zaključio je Medojević.

U Ministarstvu inostranih poslova nam je saopšteno da je ministar Milan Roćen zbog službenog puta trenutno van Crne Gore. Rečeno je da komentar na Medojevićeve tvrdnje, eventualno možemo dobiti tek nakon što se ministar vrati.

Naime, Roćen je u Kanadi, gdje se u Halifaksu u organizaciji američkog Maršal fonda, održava Međunarodni forum o bezbjednosti.

- Konferencija je okupila veći broj zvaničnika, predstavnika akademskih institucija i civilnog sektora iz SAD, Kanade, Evrope i Azije. Prvog dana, učesnici su razmijenili mišljenja o savremenim bezbjednosnim prijetnjama na globalnom planu, kao i o mogućnostima saradnje u borbi protiv terorizma, piratstva, sajber kriminala, krijumčarenja oružja i narkotika – kaže se u saopštenju MIP-a.

Ministar Roćen je tokom dana imao niz neformalnih susreta sa učesnicima, među kojima i sa ministrom odbrane Njemačke Gutenbergom.

- Obostrano je izraženo zadovoljstvo što će pripadnici vojske Crne Gore u Avganistanu biti raspoređeni u sektoru pod njemačkom komandom. Ministar Gutenberg je izrazio otvorenost za dalje kontakte i saradnju sa crnogorskim partnerima – kazao je Roćen, koji je razgovarao i s ministrom odbrane Novog Zelanda Vejnom Mapom.

Nebojša Medojević je kazao da ima saznanja da je dio članica EU tražio od Mila Đukanovića da smijeni neke ljude u policiji jer bezbjednosne službe ne čine dovoljno u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

Konkretno, prema Medojevićevoj tvrdnji, diplomate pojedinih članica EU su apostrofirale direktora Uprave policije Veselina Veljovića kao ličnost koju treba smijeniti.

- Crnogorska policija ne sarađuje sa regionalnim policijama, a i u samoj Crnoj Gori, policija skoro ništa ne radi. Ipak, mislim da Đukanović taj zahtjev neće ispoštovati jer ne želi da smijeni čovjeka koji vodi njegovu ličnu pretorijansku gardu – kazao je Medojević.