U ona vremena kad je HR bio ‘kadrovska služba’ u većini hrvatskih tvrtki promatran je kao funkcija administracije i podrške poslovanju.  Tranzicija i njezine posljedice su, osim u političkoj, donijele značajne promjene i u sferi poslovanja i modelima upravljanja poduzećima.  Uz to, demografske promjene s jedne, a tehnološki napredak s druge strane imale su značajnog upliva u sve domene poslovanje, pa tako i u HR.

Sve ovo nametnulo je promjenu uloge HR-a kao partnera top menadžmenta u planiranju i egzekuciji poslovne strategije tvrtke, ali je nametnolo i nove zahtjeve prema ljudima koji rade u službi. Kako bi se uspješno i učinkovito nosio s povećanim odgovornostima posla, HR stručnjak danas treba posjedovati multidisciplinarna znanja te mora demonstrirati prošireni  skup ključnih kompetencija.

Osim administrativnih, HR stručnjak danas mora posjedovati konzultantsko-savjetodavne vještine, treba biti sposoban graditi mrežu internih i eksternih partnerstava – ‘networking’, a treba i razumjeti strateški okvir poslovanja te ono čime se tvrtka u stvari bavi. No povrh svega (ili prije svega!) HR stručnjak posjedovati temeljna znanja iz područja upravljanja ljudskim kapitalom te kontinuirano ulagati i nadograđivati svoju ekspertizu preko različitih oblika cjeloživotnog učenja.

HR radionice koje se predstavljaju na ovim stranicama nastoje spojiti aktualne trendove u području HRM-a sa najboljom praksom iz poslovanja, s posebnim naglaskom na lokalizaciji i primenjivosti u okvirima hrvatskog (i regionalnog) društvenog i poslovnog konteksta. Program svake od radionica je odobren kao relevantan od strane Human Resources Certificate Instituta (HRCI) i polazniku jamči certifikacijske bodove potrebne za polaganje svjetski priznatog certifikata PHR (Professional in HR).

Vlada: Znamo da je obećani rok za isplatu zaostatka umirovljenicima prekoračen za dva tjedna. Poručujemo svima da ne brinu.

Porezni obveznik: Poštovani, sukladno Zakonu o upravnom postupku vaša ustanova, trebala mi je odgovoriti u roku od 4 tjedna od primitka moje žalbe.

Učiteljica: Djeco, nažalost nisam ispunila vaše testove iako sam vam obećala da ću to obaviti ovaj tjedan. Imala sam nekih privatnih problema.

Direktor: Marija, rok za dostavu materijala bio je prošli petak!

Dobavljač: Poštovani gospodine direktore, 15 vaših faktura dosjelo je za plaćanje prije 3 tjedna. Urgiramo plaćanje.

Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.

Sudjelovala sam – onako, “iz sjene” – na jednom od mnogobrojnih poslovnih seminara. Sudionici su bili zaposlenici, a ja jedini rukovoditelj. Radila se oluja mozgova o temi kakav bi rukovodilac trebao biti. Zaposlenici su pokazali veliku kreativnost i lista na ploči punila se strjelovitom brzinom, i na kraju dogurala do dvadeset dvije vrline koje bi potencijalni šef trebao imati: pravedan, kulturan, stručan, izdržljiv, miran… Došlo mi je da se sakrijem u mišju rupu.

Postavka i stereotip da je poslodavac zločest, a zaposlenik iskorištavan i jadan, neprestano se provlači kroz medije. Još se nikada nitko iz medija nije sjetio da napravi emisiju o jadnim poduzetnicima, o jadnim “šefovima” koji muku muče s nediscipliniranim, nekompetentnim i/ili komotnim zaposlenicima.

Neću zaboraviti kada sam kao visoko pozicionirani menadžer, tipa “dolazim prva i odlazim zadnja”, dolazila u osam sati na posao i trebala tajnicu točno u osam. A ona baš pije kavicu, puši cigareticu, još se treba našminkati, nešto pojesti i točno devet  vjerojatno bi bila spremna. Ali “zločesta šefica” ne priušti joj taj jedan sat. Stoga sam mjesecima svako jutro u osam hrabro ulazila u kuhinju i obzirno, gotovo pokajnički, molila da dođe, jer je trebam.

I tako svaki dan. Meni je svako jutro bila veća muka to raditi nego njoj, ljutitoj,  prekidati kavicu. Koga ovdje treba braniti? Rukovoditelja ili posloprimca. Rukovodioca, naravno, kojem je svako jutro bila tortura izvoditi zalutalu tajnicu na pravi put Ali o tome mediji ne pišu, o tome aspektu nitko ne brine. Mislim da bi trebalo uvesti termin “obrnuti mobbing” – zlostavljanje koje rukovoditelji trpe od svojih podređenih.

Među osobljem moje tvrtke, među mojim kolegama, ima strastvenih pušača. Ja ne spadam u takve. Ali, gledam i uočavam da svakih sat vremena odu na pušačku pauzu, koja se pokoji puta protegne i na petnaest minuta. Tijekom osmosatnog radnog vremena, njihove stanke “pojedu” gotovo dva sata radnog vremena.

Stoga sam, ohrabrena brojnim pozivima svih razina društva na demokraciju,  i ja zatražila jednokratno dvosatnu stanku, i to kad mi je bilo nužno potrebno. No, nadređeni nije htio niti čuti, trebala sam mu. Kada sam se pobunila i pozvala na pušače i njihove stanke koje traju dva sata dnevno, nadređeni je odgovorio da neka gledam svoja posla i neka se ne uspoređujem s drugima.

Zar nije dužnost onoga iznad da brine o pravednosti i jednakom opterećenju svakog svog podređenog? Jasno, našim je nadređenima jednostavnije primijeniti poslovicu: Konja koji dobro vuče, još se više tuče. Lakše je natovariti još veći teret samozatajnim, marljivim, skromnim i nekonfliktnim, nego se natezati ili preodgajati “loše” ili “teške”. Nadam se da će neki od takvih nadređenih (kojih je, kako čujem, puna Lijepa Naša) ovo pročitati.

Spojile se dvije tvrtke.

U jednoj se radi “po špagi”. U osam sati ujutro, pali se računalo, svi sjedaju i počinju raditi, a kava se pije usput. Ljudi su toliko zaokupljeni poslom da ne dižu glavu s računala. Telefon stalno zvoni, dinamično je. Tako radi i direktor. Imaju sjajne rezultate.

Doseli se k njima pripojena tvrtka sa svojim ljudima. Od osam do devet čitaju se novine, puši se i pije kava. Komentiraju se televizijske emisije i prepričavaju tračevi. Direktor je osoba koji sklapa poslove uz janjetinu do laktova. Skoro nikada ga nema u poduzeću. Financijska izvješća su im loša. Međutim, imaju određeni tržišni udio. Direktorica prve firme postala je komercijalni direktor. Vlasnik i direktor pripojene firme imenovan je direktorom Društva. Direktorova desna ruka, jedna službenica, znala je sve njegove tajne, sve poslovne transakcije koje nisu bile evidentirane ugovorima.

Vrlo brzo ostvaruje se golem operativni gubitak. Direktorica komercijale šalje izvještaje vlasniku i upozorava na nepravilnosti. Ništa se ne događa. Ona napusti poduzeće.

Nakon godinu dana, “brak” je razvrgnut.

Svojevremeno sam kao visoko rangirana i visoko plaćena direktorica imala zaista zavidno visoku osnovicu na koju je firma za mene plaćala zavidno visok doprinos za zdravstveno osiguranje, toliko visok da si „mog’o pol bolnice kupit“. Ali, u slučaju da dobiješ gripu, idi u čekaonicu i čekaj s dvadeset umirovljenika ili osoba na bolovanju na svoj red. I obično si prehodao i gripu i prehladu, pokvarenih zubiju kao u priči i slično.

Preko reda kod doktora

I desilo se jednom, da sam se žestoko prehladila, a u šest popodne trebao je biti veliki sastanak o novom projektu sa stranim dobro platežnim klijentom (čisti euri). Završivši s prethodnim sastankom, imala sam samo sat i pol vremena da skoknem do doktora. I najavim se s onim „Doktore, ja sam jedna od onih koji hrane deset penzionera, osam nezaposlenih, šest branitelja. Mogu li odmah doć na red jer idem natrag u ured zarađivati devize i puniti proračun“.

Jasno, doktor nije mogao odbiti. I uletjeh u čekaonicu, a tamo dvadesetak uglavnom starijih osoba očito radno neaktivnih. Pokucam na vrata ordinacije i nije trebalo dugo kad evo jednoga s pitanjem/konstatacijom: „Gospodična, vi bi preko reda je li? Znate, ovdje smo svi pristojni ljudi koji čekaju….“. Na sreću, prije nego li sam izustila onu o hranjenju deset nezaposlenih, sestra je otvorila vrata i ja sam ušla, u sekundi obavila svoje i izašla.

A vani skoro pobuna, vikali, ljutili se, vrijeđali, komentirali kako sam se usudila ući prije njih. Nisam izdržala i dobacila im  neka budu sretni da sam tako brzo završila jer se mogu brzo vratiti zarađivanju poreza od kojih oni žive. I da ne duljim.

Postoje dvije pravde. Pravda onih koji nisu od prirode dobili mladost, snagu, vitalnost ali i pravda upravo takvih. Pravda je da takvima, vitalnim, vrijednim, snažnima dozvoliš trunku ponosa, da ih ne srozaš na razinu robova koji smiju samo raditi ali kada zatraže minimalne privilegije u cilju još bolje produktivnosti, slabi se dignu na noge. Izlazeći iz čekaonice, osjećala sam se poniženom.

Čak nisam tih dvadeset staraca smatrala krivima, jer što oni znaju ali sustav je definitivno zatajio, među ostalim, i ovdje. Pitate se zašto nisam platila i otišla privatnom doktoru? Uz enormno visok zdravstveni doprinos svaki mjesec od desetak i više tisuća kuna, da plaćam još i privatnog doktora (najčešće bez računa) iz svog enormno oporezovanog dohotka? Pa poniženje sustavom bilo bi tada beskrajno.

Poduzetništvo i uspjeh

U jednoj popularnoj ozbiljnoj televizijskoj informativnoj emisiji na temu kriznog menadžmenta i odgovornosti za krizu u kojoj se nalazimo, poduzetnicima iz prakse lekcije je dijelio nitko drugi no akademski teoretičar koji praksu nije već godinama okusio. Reakcije poduzetničkog miljea bile su ogorčene, i na izrečeno u emisiji i na izbor gostiju:

„Kako je ugodno s teoretičarskih pozicija iz udobnih fakultetskih fotelja lupati po praktičarima – managerima koji se bore sa tisuću dnevnih teškoća počevši od soc-čipa preko monopola i nejasnih, šumovitih propisa pa do pada izvoza tj. potražnje. I tko to lupa po njima? Nitko drugi nego najveći akademski teoretičar iz čije knjige od 200 i više stranica,  možeš izvući najviše jednu do dvije strane praktične vrijednosti. A pročitati moraš svih 200 i više strana. I takav, koji optereti čitača s 10 puta više teksta negoli treba, ’soli’ managerima pamet. Da ti pamet stane.“

I još jedna genijalna postavka voditelja izrečena u veoma gledanoj emisiji: efikasni menadžeri (financijski i osobno) zapravo su uništivači sebe, okoline, porodice, zaposlenika i zajednice. Nemreš belivat da je to izrečeno u emisiji. Dakle, efikasni manageri koji paze na firmine resurse, svoje i tuđe vrijeme, uništivači su.

A oni drugi, ležerni, oni su pravi. Ležerni, koji kradu zaposlenicima njihova popodneva jer su neorganizirani, koji nagrađuju one koje ne treba. Oni, čije firme ne zarađuju dovoljno, pa ne isplaćuju plaće i dužni su na sve strane, ali pričaju lijepo i humano.  Zaista uvredljivo za društveno odgovoran dio poduzetničke populacije.

Praktične vještine

Čovjek sam iz prakse koji ne filozofira i ne  teoretizira, već brzo  i učinkovito u neidealnim uvjetima donosi svakodnevne odluke. I dođe mi drugi nećak, sav  jadan,  da  mu  teško  ide  učenje managementa,  jednoga  od  predmeta na  jednoj od visokih poslovnih  škola. Kako  se  tom materijom  svakodnevno uspješno bavim, mislila sam da ću mu pomoći  u  stilu  ”nisi  rek’o  keks“. Ali, otvorim  ja debelu knjižurinu koju koriste za učenje, pa skriptu (puno tanju, pripremljenu  od  predavača)  i  zaprepastim  se.  Sve  ono  što  svakodnevno praktično  radim,  i  to  vrlo  uspješno (mjereno  poduzetničkim  metrom – novcem),  nisam  mogla  prepoznati ni  u  jednoj  rečenici  skripte,  a  kamoli loše prevedene knjige. Pomislih ”pa to ni pas s maslom pojeo ne bi“, ”pa to je potpuno  nerazumljivo“, “kako da  pomognem dečku kad mora učiti teoretske besmislice”. Vrlo sam brzo odustala i prepustila ga njemu samom i obrazovnom sustavu, kakav već postoji, pa što bude. I prođe dečko kolokvij. Uh!

(Karikatura: Zvonko Lenner)

Kontakt podaci

Sajt: www.maturskiradovi.net

E-mail:  maturskiradovi.net@gmail.com

7494 – gotovih radova Sajt:  www.maturskiradovi.net

Najveća kolekcija gotovih radova i izrada novih radova po porudzbini!!!