“Sve je lako kad si mlad” je nekoć pjevalo Prljavo kazalište, i s tom se tvrdnjom se lako složiti. Međutim, isto tako postoje vremena kada je biti mlad lakše i kada je biti mlad teže. Među potonja vremena spada i ovo naše, barem ako je suditi po analizi koju donosi Catherine Rampell u svom Economix blogu u online-izdanju New York Timesa.

Analizirajući podrobnije danas objavljene deprimirajuće podatke o tome da je nezaposlenost u SAD porasla na 9,7 posto – odnosno na najveću razinu od dalekog srpnja 1983. godine – Rampell dolazi do zaključka kako je nezaposlenost najteže pogodila upravo najmlađi dio radne snage, odnosno tinejdžere. Prema tim podacima, nezaposlenost među tinejdžerima iznosi čak 25,5 posto, odnosno da se nalazi na najvišoj razini od 1948. godine kada je američko Ministarstvo rada počelo praviti statistike za tu dobnu grupu.

Autorica teksta, s druge strane, priznaje da takvo stanje stvari možda i nije tako tragično kao što se čini na prvi pogled, s obzirom da tinejdžeri imaju “manje financijske obaveze od starijih generacija”. Lako je zaključiti kako biti nezaposlen ponekad može biti “funemployment”   kada se ne morate brinuti o uzdržavanju i školovanju djece, plaćanju kredita ili skupljanju novaca za crne dane, odnosno kada vam se život svodi na  skupljanje socijalne pomoći, ispijanje jeftinog piva i “višenje” po supermarketima. S druge strane, teško se oduprijeti dojmu da povijest i u ovom slučaju pokazuje smisao za ironiju. da su u vrlom novom Obaminom svijetu najgore prošli upravo mladi – ista ona ekipa koja je s najviše oduševljenja prigrlila njegov dolazak.

Iako je vijest došla na “nesretni” 1. April, ovo ipak izgleda kao ozbiljan pokušaj i moglo bi biti nešto korisno. (Valjda nije šala.)

… Crkva će osnovati fond solidarnosti iz kojega će dijeliti pomoć materijalno ugroženim obiteljima, a planira se i otvaranje lanca SOS prodavaonica. S druge strane, obustavlja se većina investicija, a sav će se novac usmjeravati prema Caritasu.

Nositelj crkvenog antirecesijskog programa je Caritas, koji je prije dva tjedna organizirao dvodnevni skup za ravnatelje biskupijskih Caritasa. – Pozvali smo ekonomiste, financijaše, sindikate, sve koji su nam mogli pomoći u analizi ove krize.

Posljednja tri mjeseca pod velikim smo pritiskom građana. Obraćaju nam se oni koji nemaju za režije, koji su ostali bez posla i ne mogu otplaćivati rate kredita. Uglavnom je riječ o financijskoj pomoći, premda se povećala i potreba za pomoći u hrani – rekla je s. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.

Pogotovo zbog toga što država nije u poziciji provoditi slične fiskalne mjere kako bi ublažila negativne posljedice makroekonomskih oscilacija. Naime, u vremenima recesije važnu ulogu u suzbijanju nepovoljnih kretanja ukupne potražnje igraju automatski fiskalni stabilizatori – suma naknada za nezaposlene poraste jer nezaposlenost raste, zbog manjih dohodaka građani padnu u niže porezne razrede, količina povrata poreza poraste. Sve to automatski ublažava pad potražnje, ekonomske aktivnosti i socijalnu dramu poput gore navednog. (Utoliko, Vladina borba protiv porasta automatskog deficita koji nastaje zbog recesije bi mogla izgledati nepoželjno.) Količina isplaćenih naknada za nezaposlene će se vjerojatno povećati, ali sada bi možda bilo i vrijeme za povećati iznos te naknade. Sanader je to odlučio napraviti u najlošije vrijeme, 2007. u izborne-populističke svrhe. Sada, za Vladu su neke druge mjere prioritet, nešto zbog takvih njihovih grešaka, a nešto zbog toga jer nemaju izbora. Uglavnom, ove crkvene fiskalne mjere su dobrodošle i makar novac i ovako i onako dobiven iz proračuna koristi na korisniji način.

ЈКП „Зеленило“ Крагујевац конкурише за Јавне радове по конкурсу Националне службе за запошљавање објављеном у Службеном глснику Републике Србије бр. 16/2009.

Назив нашег јавног рада је „Уређење ширег градског подручја које није обухваћено редовним одржавањем из Буџета града а које је обрасло самониклим растињем и коровском вегетацијом штетном по здравље људи“.

Уколико наш пројекат буде прихваћен и одобрен, за радове у трајању од 6 месеци биће упошљено 80 незапослених лица са евиденције националне службе за запошљавање.

EU je odbila Istočnu Europu …

Ms. Merkel said she couldn’t see the need for a broad grant of aid to Eastern Europe. “The situation is very different” in Europe’s economies. “We cannot compare Slovakia nor Slovenia with Hungary,” she told reporters.

…

But both the bailout and calls for Eastern European countries to join the euro sooner were coolly received by Western European nations. Ms. Merkel and French President Nicolas Sarkozy both separately suggested that Eastern countries should look elsewhere — to the International Monetary Fund, for instance — for help.

Behind the tensions: The recession has struck the 27 EU nations with widely varying force. Large and steady economies such as Germany’s are facing an inevitable slowdown, but smaller peripheral states such as Latvia, Bulgaria and even Ireland have been brutally whipsawed from an era of heady growth to shockingly fast decline.

The impact on Eastern Europe, which boomed in recent years, has been especially intense. Latvia, which financed its own expansion by borrowing from abroad, is literally running out of money as the credit crunch shuts those spigots off. Last week, Standard & Poor’s cut Latvia’s credit rating to junk.

And, as some in Eastern Europe warned, deep pain could well emerge elsewhere. All eyes are on Ireland, which is slashing public-sector pay as it scrambles to close a budget deficit that could reach nearly 10% of gross-domestic product. A protest last month in Dublin drew more than 100,000 people. …

The EU’s disinclination to fund a regional bailout suggests that the IMF and other multilateral institutions will take on an even larger role in coming months — a role that IMF officials have said they recognize. The IMF is looking to double its war chest for lending to $500 billion, and the EU is weighing whether or not to make a loan for that purpose. Last week, the World Bank, the European Bank for Reconstruction and Development and the European Investment Bank said they would provide €24.5 billion in financing for banks in Eastern Europe.

The IMF has been active on Europe’s periphery: Iceland, Hungary, Latvia and Ukraine have turned to the agency for aid.

Most critical was the cold shoulder from Germany, which, as Europe’s largest economy and the one with most access to borrowing, would play the largest role in financing any aid. Germany, the EU’s strongest economy, is unwilling to unwind its own fiscal discipline to pay for the spending excesses of others. Admitting countries with weaker finances could hurt the strength of the euro or push up inflation across the euro zone.

…Ukrajina puca…

Steel and chemical factories, once the muscle of Ukraine’s economy, are dismissing thousands of workers. Cities have had days without heat or water because they cannot pay their bills, and Kiev’s subway service is being threatened. Lines are sprouting at banks, the currency is wilting and even a government default seems possible.

Ukraine, once considered a worldwide symbol of an emerging, free-market democracy that had cast off authoritarianism, is teetering. And its predicament poses a real threat for other European economies and former Soviet republics. …

It is not hard to understand why world leaders are increasingly worried about the discontent and the financial crisis in Ukraine, which has 46 million people and a highly strategic location. A small country like Latvia or Iceland is one thing, but a collapse in Ukraine could wreck what little investor confidence is left in Eastern Europe, whose formerly robust economies are being badly strained. …

While Ukraine’s economy is dependent on exports of steel and chemicals, which have plummeted, the crisis has cut deeply because people are disillusioned with the government. …

In February, the International Monetary Fund refused to release the next installment of a $16.4 billion rescue loan to Ukraine because the government would not adhere to an earlier agreement to pare its budget. On Friday, the monetary fund projected that Ukraine’s economy would shrink by 6 percent this year, and said that it was continuing to work with the government to find a way to disburse the rest of the rescue loan.

…Korejancima opako pada izvoz, pa režu plaće.

Shinchang Electrics Co. offered union leaders a proposal that would reduce wages at the auto-parts company by 20% in exchange for no layoffs among its 810 workers this year. Eight days later, the union agreed.

The deal is one sign of the unusual way South Korea is grappling with the global economic crisis. Across the country, executives, salaried employees and hourly workers at companies from banks to shipbuilders are joining to slash wages and other costs with the goal of avoiding layoffs….

In South Korea, job preservation is the government’s biggest goal in shaping its response to the onset of recession, President Lee Myung-bak declared in January. Last week, leaders of major industry groups, unions, civic groups and government ministries struck a “grand bargain for social unity.” Under the plan, which isn’t legally binding, employers won’t fire workers, unions will accept wage freezes or cuts, and the government will provide tax breaks to companies that preserve jobs….

Some other countries and companies are also attempting to stave off massive job cuts by asking workers to scale back hours, take pay cuts or schedule time off without pay. Last week, Ford Motor Co. Chairman Bill Ford and Chief Executive Alan Mulally agreed to take 30% cuts in salary for two years to help win union support for capping wages. In Canada, a United Steelworkers union of nearly 600 salaried employees agreed in January to a four-day work week to avoid layoffs.

However, no place seems to be making such a coordinated national push as South Korea. It’s too soon to tell precisely what the country’s no-layoff drive will produce, whether a viable means to cope with recession or a mere delay of painful job cuts….

The current economic crisis hit South Korea later than other countries because its banks had little exposure to distressed property investments in the U.S. But South Korea was slapped hard when the banking crisis turned into an economic one, leading to job losses and lower consumer spending in the U.S. and Europe.

Demand for the electronics, steel, cars and other products South Korea sells to those places fell sharply, sending its fourth-quarter gross domestic product down at an annualized rate of 21%, the biggest drop of any developed country — and more than three times the U.S. rate of 6.2%.

South Korea didn’t face a drop in exports during its two previous recessions, which meant it could recover relatively quickly. Today, exports account for about two-thirds of South Korea’s near-$1 trillion GDP, up from about one-third in 1998. And the shock of a rapid drop in shipments — down 17% in February from the previous February after a decline of 32.8% in January — is rippling through the country’s manufacturing base. The country’s weakened currency has provided some cushion to corporate profits, since it means that money earned abroad is worth more when converted to the Korean won.

An entrenched cultural force is also at the heart of the push to avoid layoffs at all costs. Like many Asian societies, South Korea’s is more communal than individualistic. The loss of a job can be deeply humiliating and also mean the loss of a kind of second home. All but the smallest employers offer benefits such as education and weekend getaways….

Sharing the Cuts

In the 1998 recession, Shinchang and its union agreed to a similar pay cut. A year later, as the country started to recover, the company boosted pay for workers above their pre-recession salaries by 20% for the next two years before returning to its normal wage agreement.

Nothing in the latest agreement specifies that Shinchang will boost wages above current levels after the economy recovers, but Park Jong-nam, the company’s personnel manager, says it is likely. And Mr. Shim, who molds ignition components, says, “They didn’t say they would reward this, but we trust them.”

In January, the Federation of Korean Trade Unions, the second-largest umbrella group of unions, and the Korean Employers Federation, a group representing midsize companies, proposed the building of a national consensus on layoffs and wage cuts. A series of meetings followed that produced the broad agreement last week.

“We find it’s getting more serious than the [1997-98] period,” said Kang Choong-ho, a spokesman for the Federation of Korean Trade Unions. “This time we thought we must keep jobs and yield what we can, sharing the pain.”

But the endgame in South Korea may turn out to be more painful. At a news conference early last month, LG Electronics Co. CEO Nam Yong said he’s watching the cost savings that the firm’s Japanese rivals are achieving by cutting jobs, and he will try to match them. “There are no reasons to lay off staff for now,” Mr. Nam said. Down the line, he added, “It’s difficult to give a clear answer.”

(Naravno, mi nismo Koreja.)

Evo još par izjava …. uz rizik da nenamjerno pokrenem serijal.

Post je dopunjen i sada, na zahtjev, objavljen i na pollitika.com.

Sanaderovu izjavu (koju ne treba posebno prenositi ovdje) da ne prihvaća argument o otpuštanju radnika zbog zabrane rada Nedjeljom jer trgovački sektor nije zapošljavao ljude da rade samo Nedjeljom, već zato jer su bili potrebni, je vrlo lako okarakterizirano biserom. Odmah je bilo jasno da Premijer baljezga, jer kad na silu uskratiš pravo na rad i trgovinu trgovcima i radnicima, tj. potezom penkale smanjiš potrebu za radom jer si potezom penkale zabranio potražnju za uslugom ne određeni dan, netko će platiti bez obzira da li je to Nedjelja, Petak ili Svetak. Jednostavno nema besplatnog ručka na bilo koji dan u tjednu. Postojanje besplatnog ručka, odnosno neke politike koja je bez troška je za ekonomiste utopija. Žalosna istina je da se ovakvi potezi (konkretno u ovom slučaju bez nekog svjetskog primjera koji je meni poznat), programi i državno forsirano reguliranje u svrhu “zaštite radnika” (a zapravo je dodvoravanje interesnim skupinama) na kraju slome preko leđa radnika.

To je jednostavno stari, dobri i uvijek prisutan “zakon nenamjernih (neželjenih) posljedica” kojeg se ekonomisti drže što je više moguće, a političari naravno ne. Zakon kaže da nepredviđene posljedice mogu dodati (što se često i obistini) ukupnom trošku nekog programa ili regulative da se on ne isplati i ne preporuča iako postigne željene rezultate. Dakako morali bi se prvo složiti što točno označava željene rezultate. U ovom slučaju lako je reći da je rezultat postignut ako to znači da su trgovine nedjeljom zatvorene i radnici doma. No, česta greška u reviziji uspiješnosti nekog programa je da se procjena vrši na bazi namjere tog programa, a ne na bazi stvarnih uzrokovanih posljedica/rezultata koje uključuju predviđene i nepredviđene. Nimalo lagan zadatak i svakako ne jedan koji bi trebali provoditi političari koji su po definiciji skloni spinu.

Nadalje, Sanader je prije davanja te izjave morao biti svjestan da se ne zapošljavaju i plaćaju toliko osobe koliko njihova ponuda radnih sati. Isti broj radnih sati Nedjeljom može raditi 1, 2 ili 5 radnika. Stvar je dogovora i poštivanja ugovora. U idealnom svijetu svatko bi trebao biti u mogućnosti ponuditi radnih sati koliko želi na što bi poduzetnici odgovorili sa svojom željenom potražnjom za radnim satima i kroz proces pregovaranja došlo bi se do neke ravnoteže. U idealnom svijetu, također, bilo bi moguće da radnici sami odluče kako je radni tjedan predug i da preferiraju tjedno raditi manje sati u zamjenu za određenu manju tjednu zaradu, tako da nema nikakve potrebe za državnim uplitanjem i prisilnim smanjenjem radnih sati. U našem manje-nego-idealnim svijetom država određuje ukupni dopušteni fond radnih sati radnicima i poduzećima. Kad se on još silom i skrati, što je nešto drugo od pada prosječnog godišnjeg broja radnih sati koji su osjetile sve zemlje OECDa tokom 20. stoljeća, poduzetnici s pravom prigovaraju da im je smanjenje broja radnih sati podiglo troškove i umanjilo potencijalnu zaradu, a radnici su ostavljeni bez jasnih neto benefita, dapače, vrlo moguće sa nenadanim i neželjenim snažnim efektom smanjenja zarade i zaposlenosti.

Izgleda da se nije pretjerano promišljalo o efektu ovakve regulativne politike i da manja zarada radnika i poduzeća te mogući gubitak zaposlenosti nisu bili smatrani kao posljedice. Posljedica, neželjenih pogotovo, će biti i one su uistinu razne uz mnogo nesigurnosti. Ovu ekonomsku politiku Vlade i sindikata opisali bi kao permanentni negativni šok na radne sate koji će utjecati, ovisno o jačini šoka, na (a) realni BDP (vjerojatan pad, no ovisi o vremenskom razdoblju); (b) zaposlenost (vjerojatan trajni pad); u skladu sa realnim BDPom na (c) realne plaće (vjerojatan pad no ovisi o fleksibilnosti plaća i efektu na realni BDP). Sad, efekt nije isti u svim zemljama, pa čak ni regijama. Moglo bi možda doći i do privremenog porasta realnog BDPa i realnih plaća, kao posljedice skraćivanja radnih sati, no to bi vjerojatno bilo kratkog vijeka. Na mikro razini efekti na zaposlenost i realne plaće bi se razlikovali po sektorima, ako dozvolimo da nisu svi homogeni. No to sve iziskuje opširniju analizu, kojoj ovdje nije mjesto.

Ovaj put drago mi je čuti kvalitetno suprostavljanje opozicije lošem djelu zakona i tražiti da se država potrudi i pozabavi onim za što je zadužena, umjesto krenuti linijom manjeg otpora i zabrana.

Esdepeovci smatraju da je Vlada odgovorna, jer se zabranama ne može riješiti problem neprimjene zakona te da je pitanje rada trgovina nedjeljom riješila neprincijpijelno podilazeći određenim lobijima, skupinama i vlastitim stranačkim interesima.

Zakoni i regulative koje štite radnička prava na isplatu plaća se moraju moći provoditi kroz pravosudni sistem, (Law and Order baby!) umjesto da se prisilno zabrani rad svima kako bi se uklonila mogućnost kršenja zakon. Kao da na druge dane ne može doći do kršenja radničkih prava. Opačić je to dobro opisala u Otvorenom.

Vlada mora propisati pravila igre i postaviti sustav koji će osigurati poštenu igru. Kad inspekcija da prijavu, više od 60 posto prijava ode u zastaru ili se da najniža financijska kazna. Kada bi poslodavac platio milijun kuna radniku, ne bi mu palo na pamet kršiti prava radnika. Sve je samo stvar političke volje – komentirala je Opačić.

Milijun kuna je pretjerana kazna i povukla bi svoje “neželjene posljedice”, ali ideja je na mjestu. Kritika opozicije i zahtjevanje da se zabrana ukine je dobra na tri nivoa (bez da razmišljamo o svim mogućim posljedicama). Prvo, u skladu sa gornjim citatom, zabrana je očito kršenje prava na rad i samo prividna zaštita radnika jer je Vladino riješenje “brigo moja prijeđi na drugoga.”

Drugo, točno je da je zabrana došla u prilično loše vrijeme. Ukupna količina radnih sati, ne samo u trgovačkom sektoru već i u ostalim, je već ugrožena zbog slabe ekonomske aktivnosti i realne prijetnje recesije. Proces je intuitivan i prirodan. Zbog pada potražnje poslodavci skraćuju radni tjedan. Trebali ste samo pratiti vijesti da vidite da se to već događa u svijetu. Radnicima će se možda svidjeti kraći radni tjedan, ali neće manja tjedna zarada. Ova politika zabrane rada Nedjeljom – kao umjetnog skraćivanje radnog tjedna – u sljedećih 6 mjeseci je tako samo doljevanje ulja na vatru. I bez zvaničnog pada BDPa, ekonomski rast manji od 1% je recesijski što znači da neto nova radna mjesta neće biti stvorena i fond sati će biti skraćen. Da, otpušteni mogu pronaći novo zaposljenje na duži rok pa zabrana ne mora imati neto negativne posljedice na zaposlenost, ali izgledi su im narušeni u sadašnjoj ekonomskoj situaciji. A dugoročno moramo analizirati i efekt ovakve zabrane i skraćivanje radnog tjedna na stvaranje novih radnih mjesta, ne samo ukidanje postojećih. Dugoročno obično nije u fondu riječi političara.

Treće, malo suptilnije, je jasno traženje da se zakona ne testira na građanima. Naime, ekonomisti kao društveni znanstvenici su u nemogućnosti provoditi eksperimente sa ekonomskim politikama na građanima i iz njih izvlačiti zaključke. Kad bi se bar moglo, zaključci ekonomske znanosti bili bi vjerojatno čvršći od postojećih. Ali iz recimo “moralnih” razloga to je nemoguće provesti. Sve do sada dakako! U emisjij Otvorenog, predstavnica sindikata Dragica Mišeljić je puno puta zatražila da se prvo sačekaju “službeni” podaci i barem koji mjesec provedbe zakona, a tek onda ide u reviziju i možda ukidanje zabrane/dozvole na rad (čitajte kako vam paše). Izgleda da sinidkate ne zamaraju izgledni određeni gubitci zaposlenja i prihoda kao izravnih posljedica zabrane. Možemo li onda testirati na građanima još koju ekonomsku politiku da definiramo posljedice? Možda rezanje svih poreza za 50%? Oslobađanje plaćanja svih poreza na godinu dana jedan nasumce izabrani grad? Ajde neka bude Vukovar, da vidimo koliko će populacija i lokalni BDP skočiti u godinu dana. Ili kad već diskriminiramo među sektorima kod zabrane rada Nedjeljom, možemo diskriminirati među sektorima i u poreznoj politici. Zli špekulanti na burzi će plaćati dvostruki porez na sve svoje prihode godinu dana, a radnici u tekstilnoj industriji neće plaćati porez na ukupne osobne prihode. Kakav bi bio utjecaj na promjenu BDPa u godinu dana? Ako ništa drugo, ovaj potez Vlade će u budućnosti poslužiti ekonomistima kao dobar slučaj za studiranje agregatnih implikacija posebne radne regulative na troškove koje poduzeća i radnici moraju snositi tokom prilagodbe radne snage.

Nažalost, uz sve pohvale SDPu na protivljenju ovoj zabrani rada, bilo je i glupih izjava iz njihovih redova ovaj tjedan. Koliko Sanader pokazuje ekonomskog nerazumjevanja, toliko mu Slavko Linić parira.

Saborski zastupnik Socijaldemokratske stranke (SDP) Slavko Linić ocijenio je da su štete učinjene gospodarstvu zbog isključenja plina enormne i da će se još povećati interventnim uvozom plina te da je za to odgovorna Vlada, a gospodarstvenicima je poručio da za štetu nastalu u njihovu poslovanju tuže državu.

Za sada, definitivno biser godine, a nismo nego 2 tjedna u novoj. Linić je uvijek dobrom dozom bio politikant, ali kakva budalaština je pak ovo. Drugim riječima, porezni obveznici tužite sami sebe. Uvijek je fascinantno čuti izjave ili objašnjenja u kojima je država kriva, treba snositi posljedice te ako treba i platiti kaznu. Jer po toj nekoj teoriji,  kad je prisilimo tužbom da plati štetu, država će platiti svojim novcem. Ili je ideja da će Ministri i zastupnici platiti iz svog džepa? Osim što država nema ni lipe svog novca, što mnogima ne dopire do glave. Generalno govoreći, sav prihod države dopire iz poreza sada ili u budućnosti. I kada država posudi novac izdavanjem obveznica, možemo razmišljati da svaki deficit danas znači viši porezi koji će to isplatiti u budućnosti. Država nije neki zasebni akter, tamo negdje izvan ekonomske sfere ili “iza duge.” Država je ubačena u krug ekonomske aktivnosti i svoje prihode crpi iz primarnih aktera poduzeća i građana, bez obzira čije stranke ministar je u Ministarstvu Financija. Tako kada država treba isplatiti milijunske kazne zbog silnih tužbi, novac koji isplati dolazi iz poreznih prihoda radnika, potrošača, poduzetnika, vlasnika ne iz vedra neba ili Linićevih iluzija. Ironija bi bila da SDP osvoji sljedeći mandat i na naplatu dobije silne odštete gospodarstvenicima zbog plinske krize. Ne bi se valjda iznenadili kad bi račun došao na adresu Ministarstva Financija, a ne na adresu HDZa?

Kritika da Vladina energetska politika nije bila kvalitetna u svim ovim godinama je jedna stvar. Ali i da je Vlada kriva za postojeće plinsko stanje, potpuna je glupost da gospodarstvenici tuže državu koja bi onda morala platiti odštete tako da bi uzela od gospodarstvenika/radnika/potrošača Petra da bi dala gospodarstveniku/radniku/potrošaču Pavlu. Tako, gospodarstvenici tužite državu, ali nemojte biti iznenađeni tko će na kraju platiti odštete. (Samo što ja mislim da poduzetnici imaju više mozga od Linića.)

Početkom 2008. napravio sam jednostavnu verziju misery indeksa za Hrvatsku. Ovo je najnoviji indeks sa podacima za sve mjesece osim Prosinca. Više o indeksu i prijašnji graf je u tom starijem postu. Primjetite da smo početkom 2008. ušli u teritorij iznad 20 bodova i za veći dio godine ostali tik uz ili malo iznad, ponajviše “zahvaljujući” stopi inflacije. Inflacija je počela opadati krajem godine, pa se indeks spustio i vratili smo se na manje-više isto sa kraja 2007. No, sada možemo očekivati veći porast nezaposlenosti i od sezonski uobičajenog pa je povratak u 20+ teritorij vjerojatno neminovan, tj. pogoršanje, a ne poboljšanje je iza ugla. (Ovo je samo jednostavna verzija indeksa.)

Par izjava koje su mi zapele za oko.

Puljanka Karla Kadum pogađa “u sridu”. Piše:

Naši sindikalni čelnici su nadasve neoriginalni, nezanimljivi i ideje s kojima izlaze su zastarjele. Njihovi nastupi u javnosti su neartikulirani, i najčešće se prijete za mikrofonom. Njihove poruke ne odražavaju pravo stanje onoga što se zapravo događa među onima koje zastupaju.

U Wikipediji stoji kako je Sindikat organizacija koju stvaraju radnici. Sindikat može predstavljati radnike u određenoj gospodarskoj grani ili u određenoj tvrtki, a uspostavlja se kako bi poboljšao i održao plaće, naknade i radne uvjete.

Ovi naši sindikati misle kako su pozvani na svako političko i gospodarsko stanje iznijeti svoje mišljenje. A iz njihovih izjava se najčešće da iščitati kako nisu upućeni čak ni u osnovne prilike onoga što komentiraju. Ali zato su plaće i beneficije koje uživaju jako dobre.

U kriznim trenutcima, svakako upola manjih razmjera nego što mediji nastoje stvoriti, rješenje i izlaz iz iste može se postići zajedničkim snagama, a ne napadima, iznošenjima rješenja, konstruktivnim djelovanjem u javnosti, potičući ljude na ono ponašanje koje će ih dovesti do realnog viđenja onoga što mogu učiniti kako bi pridonijeli poboljšanju i napretku društva u kojem živimo.

Kratko i točno. Hrvatski sindikati uistinu jesu u jadnom stanju – neki više, neki manje. Složio bi se da ima pokoji sindikat koji se drži svoje grane i interesa u njoj, pa obavljaju kvalitetnu funkciju (specijalizacija ima svoje benefite) iako bi bio u teškoj poziciji to dokazati. Umjesto u konstruktivnoj funkciji interesa radnika u određenim granama, naši generalni sindikati su ponajviše u funkciji populističkog paroliziranja i borbe za mikrofon na planu svega i svačega – od umirovljenika do plinske krize. Ne znam zašto se pridaje toliko važnosti konferencijama koje mnogi sindikati održavaju. Trošak odlaska na nju je sigurno veći od korisit. Zadnji istup SSSH je vrlo dobar primjer. Predložene mjere su u najboljem slučaju paušalne. (Ovdje i ovdje da ne citiram sve.)

Detaljnije ih se ne može opisati ili analizirati jer nisu detaljnije predložene. Možemo spekulirati kako bi se to trebao uspostaviti, tj. financirati subvencijski fond za mala i srednja poduzeća, ako se u isto vrijeme zamrzava rast poreza (doprinosa), prireza, i komunalnih naknada, tj. prihoda države na svim razinama. Zašto ne i za velika poduzeća? Ona se neće suočiti sa padom potražnje jer … su velika? Možda fond koji bi davao kratkoročne zajmove poduzećima koji, ne zbog svoje krivice, nisu u mogućnosti financirati obveze (tržište novca je smrznuto, opća nelikvidnost, banke se opiru izdavanju kredita, strana tržišta novca su nedostupna) ima smisla. (Ako su poduzetnici u problemima zbog svojih grešaka dubiozno je zašto bi ih poreznici izvlačili.) No trebali bi se upitati zašto je došlo do te situacije – nelikvidnosti i nedostupnosti sredstava. Državi se na jednu stranu uzima prihod kroz zamrzavanje rasta svih izvora. (Na istoj liniji je i ona glupost zabrane rada nedjeljom. Puf! ode još radnih mjesta i prihoda od doprinosa, bar u kratkoročnom roku. Dugoročno se svi zbog toga otpušteni mogu zaposliti negdje drugdje, ali to dugoročno kod nas previše traje u odnosu na neke druge države.)

Na drugu stranu, od države/Vlade se traži obnašanje i financiranje raznih funkcija tokom recesije kako bi podržala ekonomsku aktivnost, pomogla kućanstva i privatni sektor. Nedostatak prihoda nad rashodom država će posuditi i tako vrlo moguće izvući novac, koji je HNB upumpau u sistem i koji je mogao završiti u rukama malih i srednjih poduzeća. (standarni proces istiskivanja). Perverzna situacija u kojoj država posuduđuje novac kako bi osnovala i financirala subvencijski fond za mala i srednja poduzeća koja ne mogu financirati neke obveze jer je država isisala novac za potrebe tog fonda, uz ostale fondove i programe koji se traže od države. Taka perverzni krug preraspodjele kroz koji se stvaraju troškovi možemo vrtiti na još koji način, ali uvijek ćemo završiti u močvari.

Prijedlog koji je dobio najviše pozornosti u medijima je moratorij na rast cijena na koje država i lokalna samouprava izravno ili neizravno utječe. Vatrogasne mjere koje ne znamo ni što znače. Država utječe na 100tine cijena u državi kroz poreze i potražnju za proizvodima – od krofni za javne službenike, do raznih metala za proizvodnju oružja. I cijena rada je nešto na što država utječe, bar na cijenu rada javnih službenika. Kad je prije par tjedana trebalo iznuditi povišicu za radnike u javnom sektoru i nije bilo kompromisa sa Vladom, sindikatima uključujući SSSH nije bilo na pameti tražiti “moratorij”. Ali sada kad je povećanje plaće dobiveno, sad možemo tražiti zamrzavanje rasta cijena i, bez šale, “smanjenje troškova administracije.” Mislim da bi se vodstvo SSSH mogli sakriti na Jabuku zbog ovakvih izjava i zahtjeva da nitkome u javnosti ne bi falili. (Iako pretpostavljam da sindikat nikada nije uključivao cijenu rada kao jednu od cijena za raspravu. Uvijek su neke druge cijene u igri.)

Zahtjev je vjerojatno orijentiran na cijene javnih usluga i nekih proizvoda koje država i lokalna samouprava proizvodi i pruža, ali SSSH traži i moratorij na “ostale troškove kućanstva i poduzeća” i općenito rastom cijena u zemlji jer treba “očuvati standard građana i konkurentnost.” Koja je to vjerojatnost i opasnost da cijene rastu za vrijeme recesije da ih treba zamrznuti? Koje bi bile posljedice privremenog zamrzavanja cijena? Ograničavanje prihoda poduzećima natjeralo bi ih na otpuštanje radnika. To je što sindikat želi? Opet, na istoj liniji je zabrana rada Nedjeljom – manjih prihod i mogućnost profita tjerna na otpuštanje radnika. Još sam mislio da bi moratorij na cijene bio zbog mogućnosti općeg pada cijena (deflacije) što je opet prilično loše za poduzeća i zaposlenost. Ali ne, sindikat nekako vide opasnost od rasta cijena, jer kad ukupna potražnja u državi (znatno) padne trgovci na veliko i malo imaju tendenciju povećati cijene.

Za imati naumu je da nema “besplatnih” mjera. Netko negdje plaća za ovu ili onu zabranu, zamrzavanje, zaduživanje, subvenciranje. Nema besplatnog ručka. Mislim da što su mjere vatrogasnije, na-vrat-na-nos, populističke naravni, to su skuplje, uz dodatnu nesigurnost koje sve posljedice donose jer jednostavno ne možemo sve predvidjeti. Legitimno pitanje za sve sindikate i ostale jest koje stimulacijske mjere Hrvatska ima na raspolaganju (ako ih uopće ima) i kako se konstruktivno i detaljno mogu donjeti. To je ono što sugrađanka Karla gore traži i zašto je njena izjava vrlo dobra, a SSSH-ova vrlo loša.

Na kraju jedna dobra izjava. Velimir Šonje za SEEbiz.

Na pitanje oko kretanja daljnjeg zaduživanja države i prognozama za 2009. Šonje odgovara da ne treba imati iluzija da bi neke sretne okolnosti mogle ovu godinu učiniti boljom nego što očekujemo. „Svi segmenti javnoga sektora predugo su ignorirali upozorenja, ušli su u godinu s prenapuhanim proračunima i prvih će par mjeseci oni usisati najveći dio slobodnih financijskih sredstava, tj. zaduživat će se kolikogod mogu, a potom će raditi velike rebalanse ili će generirati lance neplaćanja s dodatnim učinkom na produbljavanje recesije“ dovršio je Šonje.

U odnosu na Srpanj kada je prevladavala mjestimična naoblaka uz povremene pljuskove (pravi ljetni neverini), jesen donosi trajnu naoblaku uz olujni vjetar i kišu. Link na interaktivnu vremensku mapu i članaka. Ekonomska slika nekad govori više od tisuću riječi. (Klik za uvećanje)

Dva prigovora Čačićevoj tezi oko stagflacije. Prvo, nismo u recesiji/stagflaciji. Drugo, racionalna Vlada nas u biti ne može uvesti u stagflaciju. Jedna pohvala: naglaska bi trebao biti na ponudi, ne potražnji i preraspodjeli.

Čačić, koji uvijek nastupi ekonomski kvalitetnije u javnim istupima od drugih političara, isto ga zna, pretjerati i ispolitizirati u svojoj kritici Vladine (HDZove) ekonomske politike. S obzirom na sve pokazatelje od početka ove godine, ekonomska aktivnost u Hrvatskoj je usporena, ali ne negativna te još uvijek nastavlja pozitivan trend iz prošle godine. Većina realnih pokazatelja iskazuje moderiranje aktivnosti. Ekonomski Institut u svom posljednjem Croatian Economic Outlook kaže kako je u 2008. Hrvatska ušla sa moderirajućom aktivnošću, ali ipak se naziru pozitivni signali koji bi trebali ojačati do kraja godine. EI predviđa rast BDPa za 2008. na 4.5%, primarno zbog rasta osobne potrošnje od otprilike 4%, te rastom investicija za nekih 5.4%. Stopa nezaposlenosti, iako rast zaposlenosti isto moderira, bi trebala pasti na 13.4% ove godine sa 14.8% 2007. godine. (Registrirana nezaposlenost). U Ožujku je već pala na 14.5% što je djelomično sezonska posljedica na mjesečnoj razini, ali i nastavak smanjenja nezaposlenosti na godišnjoj razini. U odnosu na prošlu godinu, stopa je manja za 2.1%. U turizmu broj gostiju i noćenja (fizički pokazatelji koji ne govore koliko ti gosti troše u Hrvatskoj) pokazuje visok rast u Ožujku, iako će vjerojatno on usporiti zbog Nogometnog prvenstva, lošije ekonomske slike u Euro zoni, a možda i Olimpijske igre oduzmu od potražnje za Hrvatskim morem.

Evo kako EI predviđa ekonomsku aktivnost ove i sljedeće godine u posljednjem CEO.

S obzirom na konkretnu definiciju recesije za pojedinu zemlju, kao negativni rast tokom dva ili više uzastopna kvartala, ili proširenije značenje recesije kao znatnog usporavanje ekonomske aktivnosti tijekom par mjeseci, Hrvatska nije u recesiji i ne očekuje se ulazak u recesiju. Kada nije i ne ulazi u recesiju, Hrvatska ne može biti u stagflaciji.

Naime, definicija stagflacije podrazumjeva stagnirajuće gospodarstvo (smanjena proizvodnja/output) i ubrzani rast inflacije. Konkretnije, i nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Primjerice, zbog visokih cijena nafte, kompanije koje koriste naftu u proizvodnom procesu suočiti će se sa pre-visokim troškovima proizvodnje što će ih potaknuti na otpuštanje i povećanje cijena. Tokom prvog naftong šoka 1973-74 inflacija u Americi je porasla sa 8.7% na 12.3%, a stopa nezaposlenosti sa 4.9% and 5.6%. Slična situacija je bila i u drugim zapadnim zemljama. Pošto stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj pada u odnosu na prošlu godinu, iako inflacija jest veća, ne možemo govoriti da je došlo do stagflacije kao pojave znatnog rasta nezaposlenosti i inflacije. Takve izjave političara su zapravo senzacionalističke. Kao i obično u Hrvatskom društvu, ekonomske teme i definicije se izvrću zbog političkih razloga i promidžbe. (Sjetite se Milanovća i njegovog karakteriziranja “HDZovog” rasta kao recesijskog, što je naravno bila čista glupost.)

Još jedan način na koji možemo opisati stagflaciju je pomoću MISERY indexa o kojem sam ja već pisao. Zapravo, nije novi način. Misery Index u svojoj najosnovnijoj varijanti predstavlja zbroj nezaposlenosti i inflacije; upravo ona dva pokazatelja čije nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Misery index je tako zapravo mjera stagflacije. Iako je krajem prošle godine i početkom ove MI bio u porastu, za Veljaču i Ožujak on je pao kao posljedica pada nezaposlenosti i relativno malog smanjenja stope inflacije. Prema tome, čudno je zašto je Čačić baš sada odlučio izaći pred javnost sa tezom da je Hrvatska u stagflaciji. Bolji timing je bio u Siječnju, ili pak u Veljači kad se znala stopa inflacije za Siječanj.

Među medijskim izvještajima pojavila se izjava, (izgleda kao Čačićeva ali ja to ne mogu potvrditi pa mu je neću pripisati) da nas je Vlada odvela u stagflaciju. To je zanimljivo. Kroz fiskalnu politiku Vlada može, ako pretpostavimo da ima znanje, mogućnosti, te da je fiskalna politika sve što bi “trebala” biti (a nije), stimulirati agregatnu potražnju kako bi smanjila nezaposlenosti (i povećala inflaciju, što je djelomično bio slučaj prošle godine) ili kako bi restrikcijama na potražnju smanjila stopu inflacije (i vjerojatno povećala nezaposlenost). Tokom stagflacije, Vlada može zadržati potražnju konstantnom, što rezultira smanjenjem outputa i zaposlenosti, ili pak akomodirati šok ponude i prouzročiti skok u cijeni. U svakom slučaju, pomak AD krivulje ne može povećati inflaciju i nezaposlenost u isto vrijeme. Vlada sa svojim ograničenim fiskalnim alatima kojima utječena na potražnju, tako, ne može povećavati nezaposlenost i inflaciju u isto vrijeme kako bi prouzročila stagflaciju. Kako nas je onda Vlada (HDZ) odvela u stagflaciju? Opet politikanstvo oko mogućeg problema.

Za stagflaciju nema jednostavnih, bezbolnih i kratkih riješenja. I to nema nikakve veze sa strankom na vlasti. Treba znati prvo gdje leže uzroci kao i pridonositeljima stagflacije kako bi se moglo razmisliti o kvalitetnoj kombinaciji mjera, koja isto neće kratkoročno stvoriti čudo i riješiti problem. Najočitiji je uzork šok ponude, poput naftnog šoka ili šoka ponude u nekim drugim ključnim sirovinama (poljoprivrednim). No, u tom slučaju nema odgovarajuće odgovorne politike, pogotovo u mali, otvorenim zemljama koje jednostavno ovise o uvozu energije. Gdje Čačić dobiva bodove je zbog svog “naglaska” na ponudu, tj. proizvodnju. Visoke cijene (inflacija) uglavnom potaknu veću proizvodnju, no one ne moraju biti dovoljno snažni faktor ukoliko postoje mnoge skupe prepreke pred većom proizvodnjom, poput regulacija, birokaracije i visokih poreza. Rezanje svih tri je cilj ekonomije ponude što rezultira u povećanoj proizvodnji i zaposlenosti- da li je Čačić onda hrvatski supply-sider?

Bodove dobiva i zbog protivljenja Vladinom “naglasku” na potrošnju kroz smanjenje stope PDVa. Ne toliko zbog toga što je to relativno loša politika. Loša je u smislu da ne čini ništa za konkurentnost gospodarstva. Relativno, jer mogući cilj Vlade je da zadrži isti level proizvodnje i zaposlenosti, pogotovo ako je na već prirodnom levelu. Poticajima za povećanje potrošnje pokušati će akomodirati šok ponude sa povećanjem agregatne potražnje, no to će prouzročiti permanentno veći level cijena/inflacije kao što sam spomenuo gore, situacija kojoj država ne bi smjela težiti. Centralna banka isto može igrati ulogu u akomodiranju šoka ponude, no to je manje vjerojatno jer je njen mandat ipak stabilnost cijena. U tom slučaju potencijalno bi došlo do sukoba monetarne i fiskalne politike.

Bodovi idu Čačiću za kritiku takve ekonomske politike jer predstavlja manje-više istu političku ekonomiju preraspodjele među raznim društvenim skupinama i specijalnim interesim koje sve stranke nude. (Nije ni HNS tu imun sa svojim besplatnim programima na lokalnom levelu.) Možda Čačić i HNS imaju zdrave prijedloge i ideje vezane uz ponudu. Čačić često tako i zvuči – kad se žali na nerazvijenu infrastrukturu u slobodnim poduzetničkim zonama do naglaska na kvalitetnom obrazovanju u svom izbornom programu, deregulaciji i sličnom. Često ne znači i dovoljno doduše. Hrvatskoj treba više zdravih prijedloga na strani ponude kroz kvalitetne poticaje (ne subvencije!) i uklanjanje prepreka. Hrvatski političari se pitaju zašto nemamo dovoljno investicija u proizvodnju i izvoz kad imamo potencijala? No potencijal ne znači i investicijske mogućnosti bazirane na nekoj prednosti (komparativnoj?), inovaciji, zdravom povratu na investiciju, poduzetničkoj klimi. Ne radi se više o odgovoru na šok ponude i kritici Vlade, već postizanju kvalitetnog i visokog ekonomskog rasta kroz poduzetništvo i inovacije, stvaranje kapaciteta i uklanjanju nekvalitetnih politika državnog aparate preraspodjele. Faktori na strani ponude – poticaji investicija, štednje i rada, akumulacija, znanstvena i financijska inovacija, investicija u ljudski kapital, povećanje produktivnosti, konkurentnosti, smanjena regulativa, izgradnja poduzetničke klime (umjesto kratkoročnih poticaja), ulaganja u infrastrukturu osim autocesta – dobivaju malo pažnje, a to Hrvatsku košta. Uostalom, to je i antistagflacijska politika.

Razmišljao sam koji naslov da stavim, postojeći ili nešto u stilu “Velika Depresija je bila lunapark.” Ovo je podatak o nezaposlenosti u Zimbabveu. Koliko je precizan je sasvim nebitno. Za vrijeme VD nezaposlenost u Americi je dostigla 25% i stanje znamo kakvo je bilo. Sa situacijom gorom od te u Zimbabveu i godišnjom inflacijom od 150,000%, standard života je efektivno gori nego u kamenom dobu. Zanimljiv je podatak da je u Zimbabveu potrebno 96 dana za otvoriti poduzeće, a u Hrvatskoj “samo” oko upola manje. 45 po podacima Svjetske Banke. To “samo” je zapravo mala razlika…trebala bi biti veća. Ako u najrazvijenijim poduzetničkim zemljama zapada treba između 2-5 dana, u Hrvatskoj bi cilj trebao biti 15tak. Ali, Hitrorez je u kanti izgleda.

Iz današnjeg WSJ, predsjednički kandidat u Zimbabveu, Morgan Tsvangirai, piše o stanju u zemlji. Vrijedi pročitati.

Freedom for Zimbabwe

As the March 29 election in Zimbabwe approaches, the cards are clearly stacked in favor of President Robert Mugabe and his ZANU-PF party. Draconian legislation has curtailed freedom of expression and association. Daily, the representatives of the Movement for Democratic Change (MDC), the political party that I lead, are harassed, tortured, imprisoned without trial and even killed.

Economic mismanagement by Mr. Mugabe’s government is an even more serious problem. Zimbabwe’s inflation and unemployment rates are 150,000% and 80% respectively. Infrastructure is crumbling, and education and health-care systems have collapsed. Life expectancy is now among the lowest in the world, having declined, since 1994, to 34 years from 57 years for women, and to 37 years from 54 for men. Some four million of my fellow citizens have fled the country, taking with them both human and financial capital.

Out of the many reasons for Zimbabwe’s decline, three stand out. First is the ruling regime’s contempt for the rule of law. The government has repeatedly stole elections, and intimidated, beaten and murdered its opponents. It has confiscated private property without compensation and ignored court rulings declaring such takings illegal. Such behavior only scares away investors, domestic and international. Current circumstances make it impossible to have a growing economy that will create jobs for millions of unemployed Zimbabweans.

The government of Zimbabwe must be committed to protecting persons and property; and the restoration of political freedom and property rights is an essential part of MDC’s economic recovery strategy. This means compensation for those who lost their possessions in an unjust way. It also means striking a healthy balance between reconciliation and accountability by establishing a Truth and Reconciliation Commission along the lines of the South African TRC. And it means restoring the independence of the judiciary.

The second reason for Zimbabwe’s decline is the government’s destruction of economic freedom, in order to satisfy an elaborate patronage system.

Today, Zimbabwe ranks last out of the 141 countries surveyed by the Fraser Institute’s Economic Freedom in the World report. According to 2007 World Bank estimates, it takes 96 days to start a business in Zimbabwe. It takes only two days in Australia. Waiting for necessary licenses takes 952 days in Zimbabwe, but only 34 days in South Korea. Registering property in Zimbabwe costs an astonishing 25% of the property’s value. In the United States, it costs only 0.5%.

The MDC is committed to slashing bureaucratic red tape and letting domestic and foreign entrepreneurs improve their lot and, consequently, Zimbabwe’s fortunes. We will open economic opportunity to all Zimbabweans. Unlike the ZANU-PF dictatorship, which has destroyed domestic entrepreneurship, we consider the business acumen and creative ingenuity of the people to be the main source of our future growth.

The third factor responsible for the country’s decline is the size and rapaciousness of the government. Today, that size is determined by the requirements of patronage. But a government that provides hardly any public services cannot justify the need for 45 ministers and deputy ministers, all of whom enjoy perks ranging from expensive SUVs to farms that were confiscated from others.

The Central Bank too has departed from its traditional role of stabilizing prices. Instead, it dishes out money to dysfunctional, government-owned corporations that are controlled by the ZANU-PF and are accountable to no one. The result is runaway growth in the money supply, and the highest inflation rate in the world. Zimbabwe’s potential for economic growth cannot be realized without macroeconomic stability. Hyperinflation must be tamed, in part by taming the government’s appetite for spending.

The MDC plans a complete restructuring of the government, including a reduction of the number of ministers to 15. The government will have to live within its means. It will not be allowed to inflate its way out of trouble. To that end, the Reserve Bank of Zimbabwe must become independent of the government and given the sole task of fighting inflation.

Most state-owned companies are woefully inefficient, a strain on the budget and a much-abused vehicle for ZANU-PF patronage. They will be privatized or shut down.

This is, of course, not an exhaustive list of reforms necessary to set the Zimbabwean economy on a path to growth. Our tax code will also have to be made simpler and flatter to encourage thrift and enterprise, and our trade and investment regimes will have to be reopened.

The people of Zimbabwe hunger not just for food, but also for political change. MDC rallies draw enormous crowds — even in areas where the risk of being murdered by government agents is highest. A recent independent poll, conducted by the University of Zimbabwe, puts my candidacy in the first place, with Robert Mugabe’s a distant second and Simba Makoni’s third.

There is still a chance that the election results will reflect the popular will. Then the people will have the new Zimbabwe they deserve, under a government guided by the principles dear to free people everywhere.

Mr. Tsvangirai is a presidential candidate in Zimbabwe’s upcoming elections.

See all of today’s editorials and op-eds, plus video commentary, on Opinion Journal¹.

Misery Index je jednostavan sažetak ekonomskog stanja u zemlji. Index je zbroj stope nezaposlenosti i stope inflacije. Ako se bilo koji od ta dva pokazatelja (ili oba u isto vrijeme) povećaju “misery” (jad, bijeda na Hrvatskom) građana raste. Veća nezaposlenost i sve viša inflacija pogoršavaju ekonomsko i društveno stanje u zemlji. Index i termin je prvi pokrenuo Arthur Okun, ekonomski savjetnik predsjednika Johnsona u 60tima. Robert Barro, sa Harvarda, je kasnije proširio definiciju indexa i uključio više faktora koji pridonose povećanju/smanjenju indexa. Osim povećanja inflacije i nezaposlenosti, index će se pogoršati ako dugoročna kamatna stopa (dobar pokazatelj buduće inflacije) poraste i ako je ekonomski rast ispod dugogodišnjeg prosjeka.

Ja sam za sada napravio jednostavniju verziju indexa – zbroj nezaposlenosti i inflacije u proteklih 9 godina (gdje se vidi pad, tj. poboljšanje) te mjesečni index od 11. 2006. do danas. Na mjesečnoj razini vidi se znatno pogoršanje indexa u posljednjih 3 mjeseca, kao posljedica povećane stope inflacije. Usporedbe radi, američki misery index za Siječanj 2008. je 9.18%, a najgori ikad od 21.98% je bio u Lipnju 1980.

Nobelovac Edmund Phelps je već duže vrijeme poznati kritičar europskog poslovnog modela i institucionalnog aranžmana koji ga podupire. Dobri, stari argument protiv poslovno-političkog intimnog prijateljstva protiv kojeg je još i Adam smith pisao. Osnova kritike je da su europske kontinentalne korporacije nedovoljno dinamične zbog nekakve “solidarnosti” u odlučivanju (socijalni partneri, veliki sindikati, socijalna-politička vijeća…) koja potom umanjuje inovacije, tj. dinamičnost promjena, internu dinamičnost postojećih kompanija ili pak samo poduzetništvo. Cilj tih institucija, u grubo, jest onemogućavanje gubljenja poslova što bi značilo otpuštanje radnika, a ako to i nije explicitni cilj, jest trošak takvog sistema koji netko plaća. Otpuštanje radnika bi se dogodilo u nekim određenim industrijama i tamo je opozija prirodno velika, no u čitavoj ekonomiji bi došlo do stvaranja poslova. Ta činjenica se uvijek izgubi u diskusijama o restrukturiranju starih i neproduktivnih industrija (primjerice brodoradnje). U Hrvatskoj je dominira ovaj način razmišljanja, ne samo u sindikatima, što je za očekivati, već i u poslovnim krugovima gdje se često traži formiranje velikih industrijskih holdinga (vidi komentar Novotnya u Lideru) što ne predskazuje nekakvu promjenu na bolje. U nedjeljnom Financial Times Phelps je iznjeo svoje viđenje tog problema i kako bi globalizacija mogla riješiti endemičnu tromost europskog modela. Ništa novog, jer kako sam rekao Phelps vec dugo piše o ovome. Svakako da Phelps iznosi zanimljive poglede i ispravno analizira stanje kontinentalne europe, no ima i svojih mana i kritika. Phelps implicira da je jedan sistem superiorniji od drugog, što možda i jest i sa čime se ja slažem, ali oba imaju svoje troškove koje netko plaća. Troškovi nisu lako vidljivi ili izračunljivi. Pitanje dakle jest koji su i koliko ti troškovi? Koji su benefiti jednog sistema, a koji drugog? Koji je bolji za srednje razvijenu državu, tj. za države u razvoju? Svakako za pročitati!

Innovative Thinking for European Business

By Edmund Phelps

Published: December 16 2007 18:36 | Last updated: December 16 2007 18:36

The great ideas about enterprise and society were all European. Ancient Greece began humanist conceptions of the good life. Italy evolved a culture of practical knowledge and artistic creativity for business ends.

Britain’s property rights and rule of law enabled the rise of a commercial society. French thinkers celebrated entrepreneurs for inventing the new, and contrasted their usefulness with that of businesses that merely vied for political patronage. Germany pioneered finance capitalism with its big banks and giant companies.

The thinking bore fruit. By the last decades of the 19th century, Europe’s business was humming and productivity was growing at record speed – both powered by unprecedented innovation. For this intellectual heritage, Europe has earned the gratitude of the world.

Yet European ideas hostile to capitalism also arose.

In the 20th century, they shaped on the continent a system that was a giant step backward – a set of values and institutions that has been badly lacking in internal dynamism and stultifying, save when external opportunities lit the way.

At the core of this reaction were the tenets of corporatism: a tradition of “solidarism”, originating with the corporazioni of ancient Rome and the medieval guilds, inspired the formation of industrial unions and employer confederations. These combines operate against entry of the outsider with an innovative idea for starting a new company and instil uncertainty even for incumbent enterprises.

A desire for order led to virtual unanimity being required among “stakeholders” and the “social partners” for a change to be allowed. The number of permissions needed by a start-up – reaching 21 or so in Italy – has become a measure of the veto powers arrayed against innovation. In Germany’s co-determination, a labour representative guards against innovations that would cause job cuts. There is no one to vote for innovations that create jobs in the economy as a whole.

An ethic of egalitarianism deterred the individual from deviating from his or her group or the society lest he or she end up standing out from the rest. This could only have damped the entrepreneurial spirit.

A distaste for “money-grubbing” led many young people to prepare for the public sector or to manage the family business rather than start a new one.

An attitude called “scientism” deriving from the rationalism of the French Enlightenment saw the speculations of entrepreneurs and traders as worthless and held that rational economic policy demanded a co-ordinating role by the state – indicative planning and some key state enterprises.

The corporatist tenet that companies are arms of the state for the good of society was also inimical to dynamism. It caused owners and managers of a company to fear that oversize profits would make it a target of politicians. It led to a system of patronage in which companies strove more for the “rents” from winning non-competitive government contracts than for profits from successful innovations. It also led to state protection of threatened companies through tax relief, tariffs and bars to competition. Whole industries were subsidised as “national treasures”.

Making companies into a protected preserve led them to become social clubs in which only those with connections were let in. In such circumstances, employees disliked taking orders and felt uncomfortable giving them. Flexibility and rapid response suffered.

Companies remained private, with concentrated ownership of shares, rather than listing on the stock exchange. Relational banking was the norm. Can the continent, with this legacy, regain high dynamism so as to lift its employment, productivity and spirits?

A state-led transformation of the economy would have the daunting task of identifying dozens of reforms that give hope of large gains. The political task would be to persuade the public that, in the last century, it went wrong: it can expect that the front-loaded costs incurred in restructuring would be repaid many times over – for those with their careers ahead of them, at any rate. The state cannot do it all – even if it wanted to.

Now it is said that the corporate sector has the power to transform itself, which it is about to show. However, if the interests of owners and managers did not lift economic performance before, why should those interests raise performance now?

The general argument is that globalisation, in widening foreign trade and foreign investment flows, heightens pay-offs from better-performing economic structures. Moreover, the contact of continental companies with Anglo-American capitalism can make vivid to them some ways by which they can pull up performance.

For me, the key point is that globalisation has opened markets for the launch of continental European innovations – and these new markets have fast growth rates. This will create jobs and speed growth.

Time will tell how innovative the continental companies will become. Many companies may have to struggle in unreceptive domestic markets. Some managers may shun the risks and shareowners may fail to organise carrots and sticks to motivate managers.

Finally, one wonders how large the gains can be without the revolution in workplace attitudes that high dynamism requires.

The author is director of the Centre on Capitalism and Society, Earth Institute, Columbia University, New York. He won the Nobel Prize for economics in 2006

Copyright The Financial Times Limited 2007

Vidim Fed vas baš i ne zanima, onda neću pisati o tome (šteta). Nego, mogli ste prije koji dan pročitati novo izvješće o Globalnoj Konkurentnosti, u izradnji World Economic Foruma. Bolji pregled sa par grafova možete pregledati u članku iz Poslovnog. Izvještaj se sastoji od više indexa, (12 stupova) a rezultati se onda objedinjavanju u jedan Index Globalne Konkurentnosti. Ukratko, došlo je to promjene metodologije, Hrvatska je 57. od 131, prošle godine bi bila 59. po ovoj metodologiji. Ameri su prvi ovdje, kao što bi bili i prošle godine. Kako smo onda bolji od njih?

Naravno, nismo bolji u ukupnoj konkurentnosti, ali u jednom stupu čak i jesmo, iako neznatno malo. Po Makroekonomskoj Stabilnosti zauzimamo 73. mjesto od 131. sa 4.8 boda, dok je SAD 75. sa 4.7 boda. Loše ocijene Americi u ovom stupu su zbog visokog levela duga države i deficita. Za Hrvatsku je ovo najlošiji pokazatelj. U pokazatelju državnog suficita/deficita zauzimamo 98. mjesto, a bolji smo po pokazatelju državnog duga sa 58. mjestom. Sindikati tipično ne žele hrvatsku konkurentnijom, posebno po pitanju tržišta rada. “Radno zakonodavstvo je obično u tragovima” u zemljama koje provode ta istraživanja, kaže Sever iz NHS. Sindikati ne razumiju, ili ne žele razumijeti, da rigidni radni zakoni i veliki trošak otpuštanja (“Radno zakonodavstvo” po sindikatima) idu na štetu samih radnika, njihove produktivnosti i time plaća i stvaranja novih radnika mjesta za nezaposlene. Naši sindikati, kao i neki drugi u svijetu, nazaduju ekonomiju sa stavom da treba očuvati sva moguća mjesta, što ide samo na uštrb stvaranja novih radnika mjesta i većoj zaposlenosti. Nema besplatnog ručka, jeli. Uostalom, Danska je na 5. mjestu po Efikasnosti tržišta rada, a radno zakonodavstvo i nije baš u “tragovima.” Hrvatska je na 56. mjestu.

Iako zemlja u naslovu su radi efekta, istina je da su bolje od nas. Nije novost da smo u rangu nekih afričkih zemalja. Tunis kao jedna, a i Oman na Arapskom poluotoku, su bolji primjerice u stupu Inovacije, gdje smo mi 50. a oni 34. i 26. Ameri su ti No. 1. No to bi se “trebalo” sada popraviti kad Vlada daje 5 milijuna Kn za studijske programe 40 studenata godišnje na Hrvatskom Katoličkom Sveučilištu. U narednim godinama davati će se još i više, 8.2 milijuna, pa onda preko 9 milijuna. Valjda ćemo imati najproduktivnije teologe u Europi. Gdje će tek onda biti kraj produktivnosti! Ipak, da ne mislite da sam neozbiljan, razvoj, inovacije, znanost pa i sami kapitalizam u staroj europi jesu započele upravo u crkvenim krugovima, kršćanstvo je bio katalizatotrsvega toga. Tako kaže Rodney Stark u svojoj knjizi The Victory of Reason. Samostani nisu bili utvrde anti-trgovine i inovacija kao što je Kaptol danas, već su korištenjem kredita u trgovini, cash trgovinom (napuštanjem trampe) i kapitalističkim procedurama razvijali svoje posjede. Albertus Magnus je pisao da “pravedna cijena” dobara je vrijednost “po procjeni tržišta u vrijeme prodaje.” Eh kad bi ti naši državni-teolozi tako razmišljali.

Znači, ako želiš progres, bolja da vjeruješ! Ipak, to mi se čini razmišljanje o uspjeh u 10. stoljeću i kao objašnjenje (ne krajno!) o počecima razvoja, slobode i kapitalizma i krajnjem uspijehu zapada. Kršćanstvo je u srednjovijekovnoj europi vjerovalo u Bogom-dan razum i logiku i kao takvo bilo je katalist za razvoj. Nažalost to više nije slučaj, pogotovo u našoj današnjoj Crkvi u Hrvata. Institucija i faktor koji će omogućiti veću produktivnost i tako konkurentnost današnjim generacijama, između ostalih, jest Visoko obrazovanje i osposobljavanje.

I u tom stupu Tunis je ispred nas, zauzimajući 30. mjesto a Hrvatska 46. sa istom ocjenom kao i Puerto Rico i Jordan. Ispred nas su sve one zemlje koje očekujete da su naprednije u visokom obrazovanju. Po kvaliteti visoko obrazovnog sustava zauzimamo 61. mjesto od 131. Najbolje stojimo u matematičkom i znanstvenom obrazovanju, gdje smo na 28. mjestu. No dok se ta matematičko-znanstvena kvaliteta ne prevede u poduzetničko-komercijalnu slaba će nam biti produktivnost, razvoj i konkurentnost. Upravo po kvaliteti managerskih škola zauzimamo 71. mjesto, od 131. Sada vidim da su svi dipl. preko noći postali “magistri”, no to naravno neće imati nikakv efekt na konkurentnost.

Poznati problemi korupcije, nesposobnosti i neznanja države u Hrvatskoj su vidljivi iz tablice niže. Ocjene i tablice u Izvještaju možete naći ovdje.

    Kratko i jasno: Da li želimo privući FDI ili ne? Za neuspijeli i šlampavi pokušaj privatizacije KIMa okrivljeni su svi od svih. Nisu dostavljeni ovi ili oni papiri, bankovne garancije, neki su imali svu dokumentaciju u redu pa su bili odbačeni, a drugi pak su davali garancije nepostojećih banaka (to još prije zadnjeg pokušaja). Dobro da se još nije išlo maloumno i jadno kriviti Srbe, koji kao stoje iza Danube Foods, za naše greške. Javnost i mediji najlakše skoče na vrat političarima, pogotovo onima koji bi trebali znati sve kao Predsjednik nadzornog odbora HFPa Damir Polančec i nespretni Ivan Šuker. To je i normalno, njih i njihove stranke se i biralo i oni su odgovorni javnosti, no politika dođe i prođe, a problemi privatizacije oronulih poduzeća i kao takvih utega na gospodarstvo i razvoj ostaju.

    Problem sa privatizacijom KIMa je samo jedan simbol problema privatizacije i poslovanja nekih poduzeća koji imaju kakvu takvu šansu za uspijeh i dobitak. Da se odmah razumijemo, nije svatko državno poduzeće, u portfelju HFPa, održivo i potencijalno uspiješno na tržištu. Neka su odavno postala nekonkurentna i zastarijela za globalno tržište pa su male šanse da privatni vlasnik ima interesa uložiti u njih. Za ona druga koja imaju potencijal rasta i sa revitalizacijom, sviježim ulaganjem i rezanjem napuhanih umjetnih troškova mogu ostvariti dobit ulagaču, malo se velikih investitora i firmi javi, bilo stranih bilo domaćih. To jest činjenica kod gotovo svih manjih i srednjih poduzeća koje treba i trebalo je privatizirati i riješiti, nasuprot velikim poput INE, Plive, HTa i sličnog. Razlog tomu treba tražiti u našim zahtijevima i preprekama koje postavljamo, ne njihovoj “nevoljkosti za pokretanjem proizvodnje i ulaganja u Hrvatskoj” kao što bi neki tvrdili. Političari koji pričaju takve priče prodaju populističke parole javnosti, koje su onda potencirane od sindikata. Ulagačima i poduzetnicima treba prostrjeti crveni tepih i olakšati ima poslovanje, ne otežati i tako ih otjerati.

    Polančec je, u izgleda neuspijelom pokušaju red herring-a (u politici metafora za distrakciju od glavne teme) za stanje u KIMu krivio sindikate, radnička vijeća i uvjete koje postavljaju pri privatizacijama. Naravno da javnost to nije prihvatila jer kasno je kriviti druge kad sve pođe po krivu, politički čak blagorečeno i naivno. Ako su sindikati direktno i odgovorni za neuspijehe privatizacija sa svojim nerealnim uvjetima, indirektno su odgovorni i sami političari i Vlada koja podržavaju i jačaju moć sindikata kroz razna “Gospodarsko Socijalna Vijeća.” Očito interes za proizvodnju i razvoj nije nedostajao kod kupnje Lure. Bez obzira što se prodalo iz privatne u privatne ruke, novi vlasnik je kupio firmu bez silnih prohtjeva i zabrana otpuštanja. Čak ni visoki hrvatski porezi na rad nisu bili prepreka. Ukoliko su Polančec i Vlada ozbiljni oko riješavanja problema privatizacije i nedostatka zainteresiranosti “velikih igrača” prvo se trebaju uloviti u koštac sa vlastitim i sindikalnim nebuloznim zahtjevima, uvjetima i svime što otežava poslovanje potencijalnih vlasnika. To vrijedi i za bilo koju drugu stranku i za to treba političke volje i izdržljivost političkih lidera.

    Politički cilj tih zahtijeva je naravno samo održavanje socijalnog mira i općenito izbjegavanje stvaranja bilo kakvog lošeg dojma među sindikalno jakim radnicima (štrajkovi ne donose pozitivne bodove u javnosti) što bi rezultiralo gubitkom glasova. Polančec je istaknuo da su sindikati otjerali velike igrače” od KIMa svojim zahtjevima o neotpuštanju radnika na čak 5 godina i nastavku proizvodnje kompletnog asortimana KIMa, naravno sa ciljem da se zadrži postojeći level zaposlenosti u KIMu. Sad, bez obzira da li su nam Polančec i HDZ mrski, ovakvi zahtijevi su uglavnom standard u nas kod manje više svih privatizacija srednjih poduzeća, bez obzira na stranku na vlasti. Ne moramo promatrati sve kroz stranačke naočale. Ekonomska znanost je dosta jasna oko posljedica raznih postavki u ugovoru o nemogućnosti otpuštanja ili jednostavno zakona očuvanja zaposlenosti (Employment Protection Legislation ili EPL). Zabrane otpuštanja idu na uštrb zapošljavanja novih radnika.

     Pošto zahtijevi o neotpuštanju i jednog radnika u određenom roku (2+ godina) direktno stvaraju obavezujuće restrikcije o stanju zaposlenosti u firmi, predstavljaju jedna oblik Zakona o očuvanju zaposlenosti (mogu posložiti kao model). Svrha takvih zakona, ili u ovom slučaju uvjeta u ugovoru pri privatizaciji, je da unaprijedi sigurnost rada ili zaposlenja, u čemu i uglavnom uspijeva. Uspijeva na način da kroz na vlasnika nametnutu regulaciju smanji količinu otpuštanja, ali naravno indirektno i zapošljavanje. Oštri zakoni o očuvanju zaposlenosti (nadalje engleska kratica EPL) kao posljedicu imaju odvraćanje poslodavaca od dugoročnog zapošljavanja. Znamo da kod nas primjerice prevladava zapošljavanje na određeni rok umjesto na neodređeni, kako bi poslodavac ukoliko treba lakše otpustio zaposlenika. Na taj način EPL utječe na količinu i protok zaposlenosti iako krajnji rezultat u obliku količine zaposlenosti i nezaposlenosti ovisi da li EPL smanjuje zapošljavanje više nego otpuštanje, tj. koliko je zakon očuvanja zaposlenosti oštar i zahtjevan.

    Jačina i krajnji rezultat tog utjecaja je nejasan (primjerice u zemljama OECDa). No, kako pišu na blogu europskih ekonomista VoxEu, par novih radova u Economic Journal iz Lipnja 2007 stavlja novo svijetlo na utjecaj EPLa na agregatno zapošljavanje, na dinamiku zapošljavanja, utjecaj na različite tipove radnika (kvalificirane vs. nekvalificirane) i firmi. Za nas i naše privatizacije interesantno je i bitno da EPL ili razni zahtjevi protekcije od otkaza, ugrađeni u ugovoru, imaju negativan efekt na dinamiku zapošljavanja. Novi, privatni vlasnici državnih poduzeća su uglavnom obavezani ne otpuštati radnike na određeni rok. Investitori/poduzetnici koji se jave na natječaje privatizacije su primorani pristati na uvjet ne otpuštanja. To stvara iznimku u inače slobodnom odnosu radnika i poslodavca da raskinu radni odnos. David Autor, William Kerr i Adriana Kugler u svom radu nalaze da takve iznimke na otpuštanja imaju negativan efekt na tokove zapošljavanja. Dio tog negativnog efekta je i u posljedici da manje firmi ulazi. Efekt takve iznimke dakle operira kroz dva kanala u smanjenju zapošljavanja, kroz smanjeno zapošljavanje u postojećim firmama (tok zapošljavanja) i kroz smanjen ulazak novih firmi.

    Polančec je prema tome možda i u pravu kad kaže da sindikati i njihovi zahtjevi su “otjerali velike igrače.” Naravno, on i Vlada nisu bez krivnje za takvu situaciju jer oni takve zahtjeve na kraju podrže, unatoč tome da je država vlasnik kompanija i nije primorana podržati ih. Nadalje, kao posljedica manjeg zapošljavanja je da firme, postojeće ili one koje su se usudile ući u naše gospodarstvo, povećavaju intenzitet korištenja kapitala. Više kapitala kao proizvodnog inputa znači i veća produktivnost radnika, ali je popraćeno većim zapošljavanjem neproizvodnih radnika, tj. visoko kvalificiranih i managera. Dolazi do zamjene nisko kvalificiranih radnika jer iznimke otpuštanja stvaraju velike troškove za nisko kvalificirane radnike. McLeod i Nakavachara, u svom radu u istom broju Economic Journal-a,  pronalaze da zakoni i zahtjevi o otpuštanju radnika mogu imati i pozitivan efekt na zapošljavanje, ali samo za zanimanja karakterizirana visokim ulaganjima u ljudski kapital, tj. za visoko kvalificirane radnike koje se misli zadržati i osposobiti za rad u firmi na neodređeno vrijeme. Oni opet nalaze veliki negativni efekt za sva zanimanja karakterizirana potrebom malih investicija u radnike, npr. proizvodne radnike na liniji.

    Tako, nekvalificirani i nisko kvalificirani radnici snose najviše negativnih posljedica zahtjeva za zaštitom rada u obliku manje kvalitete i kvantitete zaposlenosti. Oni koji upravljaju privatizacijama, primarno Vlada, bi trebali imati na umu da Hrvatska ima uglavnom slabo kvalificiranu radnu snagu (samo negdje oko 8% radne snage je visoko kvalificirano) a silni zahtjevi/zakoni o zaštiti takvih radnika na kraju samo oteža njihovo zapošljavanje i otežavaju privlačenje novih investicija, tj. FDI.

    Nisam jedan od onih koji vole komentirati na dnevno političke teme o svemu i svačemu, pa bilo to i u gospodarstvu i povezanom politikom na što se koncentriram. Ali nekad je stvarno malo teže držati jezik za zubima kad pročitate neke nebuloze i baš gluposti. Neke od njih, kao i obično, dolaze od politički-odgovornih-nitkome sindikata, konkretnije SSSHa, koji nikako da nešto konstruktivno prokomentiraju i predlože, pa čak i kad je voda na njihov mlin. Nikad mi nije bilo jasno, a nikada ni neće, čemu destruktivno ponašanje takvih grupa. Valjda ako znaš, možeš si pripisati neki uspijeh, konstruktivno se zalagati za nešto i ponuditi, onda se ne moraš povlačiti na populizam i destruktivno ponašanje. A ako ne znaš, očito moraš kako bi se tvoj glas ipak čuo.

    Nisu baš zapaženo i prokomentirano prošli komentari prošli tjedan bez osnova, kontra Svjetske Banke i koje čega još, od strane SSSH. SSSH ima nešto silno protiv Svjetske Banke (SB nadalje), tvrdeći da ona sa svojom ekonomskom politikom i doktrinom sije loše socijalne posljedice za građane i umirovljenike Hrvatske. Itd, itd… Sve na rangu populističkih parola i neargumentiranih provokacija građana, na emocionalnom levelu.

    Takva žustra reakcija SSSH-a je bila “prvocirana” izjavom voditelja SB u Hrvatskoj, Andras Horvai, da će zbog dodatne potrošnje na umirovljenike svaki radnik izgubiti 10,000 KN, što je načelno točno. Ne znam da li je brojka točna, jer nisam radio na njenom izračunu, (može biti više ili manje) ali svakako da sadašnji umirovljenici dobivaju svoju mirovinu iz plaća današnjih radnika. Taj sistem ne treba posebno naglašavati ili objašnjavati, pogotovo ne radnicima. SSSH je na to odgovorio da mirovinska reforma koju zagovara SB “gura radnike u siromaštvo i bijedu.” A uzimanje današnjim radnicima da bi se dalo još više današnjim umirovljenicima ne gura radnike u bijedu? Radnici i njihove obitelji su tu nekako na dobitku? Uopće ne razumijem, kao ni većina mislim, argument sindikata, koji bi navodno (u teoriji) trebali biti za radnike i njihov boljitak (ne za radna mjesta, postoji razlika). Za koga se oni tu zalažu nije ni njima izgleda jasno….umirovljenike ili radnike?

    Potom dalje, kako SB neće biti odgovorna za posljedice svoje politike, već to “galantno” prepušta Vladi. Pitanje se postavlja, da li je ekonomska politika Hrvatske izbor SB ili Vlade? Tko tu stvarno ima izbor? Da li građani Hrvatske glasovima za stranke i Vladu biraju i kakvu ekonomsku realnost i politiku žele ili biraju SB? Možda sam krivo upoznat, ali Svjetska Banka nije politička stranka u Hrvatskoj. U svakom slučaju, nije ni SSSH stranka niti dobivaju povjerenje glasača. Ako je Hrvatska vlast odgovorna građanima, kome sindikati polažu račun? Kad već upiru prste u druge koji “nisu” odgovorni i misle da ih nije briga, volio bih znati kome su sindikati odgovorni. Gdje leži njihova politička odgovornost? Sigurno ne poreznim obveznicima, s čijim se novcem vole razbacivati.

      Postavljaju nekakav sarkastičan upit SB-i da kaže koliko kredita SB otpada na 19.740 eura (??) koliko svaki radnik (ne građanin) duguje. Prvo taj broj je potpuno krivi; hrvatski radnik je zadužen 70.272 kune (ukupno 103.3 milijarde duga) što bi značilo da je svaki zaposleni (njih 1,47 milijun u zemlji) dužan €9700. Od kude se brojka 1 stvorila ne znam, ali pošto nije bilo ispravka netočnog navoda, vrlo lako da je namjerno postavljena tamo. Bitno da se navede bobmastična brojka. Ni novinarima ne ide na čast da nisu provjerili brojku, već samo objavljivali jedan za drugima isti podatak, bez legitimnog izvora. Na koji vremenski rok to dugujemo, nimalo beznačajno pitanje, ostavljeno je “galantno” nama da otkrijemo. Odgovor koliko je SB nama posudila je lako pronaći na stranicama SB. Od kad je SB počela djelovati u Hrvatskoj 1993, Banka je odobrila 37 projekata, vrijednosti $2.26 milijarde dolara. Trenutno dugujemo $1.035 milijardi; podjeljeno na 1.47 milijun zaposlenih u Hrvatskoj spada da svaki zaposleni je dužan $704 Svjetskoj Banci, što je oko €510. To je samo 5.25% od €9700 po radniku, a koliko je od €19.700?? Bojim se da ako ostavimo SSSH da izračuna dobili bi 15.25%.

    Uistinu, kao što Ante Čičin-Šajin kaže “teško se oteti dojmu da glavnina sindikalnih vođa u Hrvatskoj ponaša faktički destruktivno jer i nadalje nastupa s tradicionalnim pozicija “klasne borbe za radnička prava” tj. što veće i razne beneficije u biti samo zaposlenih radnika, dok se o nezaposlenima ne brinu.” Kako znamo iz zadnjeg Izvješća o Konkurentnosti 2006, Hrvatska ima problem sa slabim stvaranjem novih poslova, i.e. radnih mjesta. Dio krivice sigurno da spada i na sindikate, koji se još uvijek bave populističkim temama, umjesto konstruktivnim dialogom i radom prema dobroj politici zapošljavanja. Da ih nije briga za to, kao ni za razvoj Hrvatske, potvrđuje “šećer na kraju” izjava da “u sklopu 120 milijardi kuna proračunskog novca, ispravljanje nepravde prema umirovljenicima mora imati prioritet.” Bit će da rast, razvoj i stvaranje novih poslova za dobrobit nezaposlenih nije prioritet.

Uistinu, volio bih znati koliko su novih radnih mjesta stvorili sindikati?

    Drugi najvažniji dugoročni i strukturalni problem Hrvatskog gospodarstva, odmah poslije demografskog, je po mom mišljenju onaj obrazovnog sustava i postignuća u vezi ljudskog kapitala. HNS i Čačić ispravno kažu da je obrazovanje jedan od preduvjeta dugoročno uspješnog razvoja te kao državna politika ima efekt na dugoročnu stopu ekonomskog rasta. Što to znači u više ekonomskim terminima jest akvizicija i povećanje ljudskog kapitala kroz obrazovanje. Ljudski kapital je jedna od determinanta ekonomskog rasta. Implikacija za ekonomiju je da akumulacija ljudskog kapitala je vrlo važna za dugoročno blagostanje jedne zemlje, pogotovo ako je već na višem levelu razvijenosti.

    No vodeće stranke se baš i nisu iskazale, za sada makar, na tom frontu sa nekom konkretnijim prijedlogom. Da, puno pričaju (pogotovo SDP) o stalnom, cjeloživotnom obrazovanju, fleksibilnosti i društvu znanja, besplatnosti, većem ulaganju u osuvremenjivanje i sličnim frazama iz političkog repertoara. Nije upitno da znaju da je obrazovanja važno, no da li znaju kako je važno? Od programa i reformi sa bar malo vidljivim utjecajem na veći gospodarski rast kroz nema puno, ako išta. SDP je izradio Power Point strategiju sa ciljevima, “ne gotovim rješenjima koje mislimo jednosmjerno nametati.” Čekaju da javnost, kao “stručnjak” za obrazovnu politiku, da svoja mišljenja o njihovim riješenjima prije nego ih SDP u potpunosti usvoji. Dobro, rekli su da će stručnjaci vrednovati obrazovne promjene. No sve je to po meni odugovlačenje radi valjda demokratske pristojnosti i uvažavanja.

    A o čemu se tu u biti radi? Standardne teorije obrazovanja kao determinanta rasta su poznate svima u javnosti jer su u biti logične, ne morate biti ekonomist sa znanjem teorija rasta da bi vidjeli vezu. Prvo, na individualnom levelu svima su jasni benefiti višeg/dužeg obrazovanja. Osobe sa višim kvalifikacijama zarađuju u prosjeku, tokom života, puno više od onih sa nižim kvalifikacijama. To je gdje utjecaj ljudskog kapitala jest najveći. Ne levelu čitave nacionalne ekonomije akumulacija ljudskog kapitala, vještine i znanje, “pogoni” ekonomski rast, ima pozitivan efekt. Do koje mjere je malo problematično znati jer ljudski kapital nije tako lako mjerljiv, pogotovo direktno. No upravo na tako pojednostavljeno prezentiranje predmeta obrazovanja, od strane stranaka, treba ukazati.

    Prejednostavno i politički zavodljivo je samo reći da je obrazovanje, tj. povećanje ljudskog kapitala, bitno za rast, pa tako trebamo “puno” ulagati, što za političare uglavnom znači bacati novac na problem. Puno bitnije je pokazati znanje i razumjevanje pitanja poput: U kojoj mjeri je rast pogonjen akvizicijom ljudskog kapitala? Kakvo obrazovanje, primarno, sekundarno, tercijarno u odnosu na dobivene vještine, najviše pogoduje rastu? Koliko je ono efikasno? Kako država troši na obrazovanje, tj. na što je potrošnja usmjerena? Konkretnije, što je važnije za Hrvatsku sada, kvantiteta ili kvaliteta?

    Primjerice, dosta ekonomskih studija bavilo se (i još će se baviti) pitanjem jačine utjecaja ljudskog kapitala na stope produktivnosti i ekonomskog rasta, i pokazalo se puno manjim nego utjecaj na dohodak (plaću) i tržište rada. Ili slabi dokazi da visoka i rastuća stopa završetka školovanja, diplomiranja sa srednjih škola i sveučilišta, ima značajan utjecaj na ekonomski rast. Svakako ima pozitivan utjecaj i ulogu, ali manju od koliko bi potencijalno trebalo moći objasniti veći rast. Primjerice, efekt ljudskog kapitala (indirektno mjeren levelom i godinama obrazovanja) na ekonomski rast u zemljama OECDa (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak) pokazao se slabim, čak nikakvim. To je jasno ako uzmemo u obzir da je posjedovanje srednjoškolske ili fakultetske diplome slabi pokazatelj da li netko posjeduje ekonomski produktivne vještine. Obrazovne kvalifikacije i kvantiteta obrazovanja – mjerena u postignutim godinama – su nedovoljno jaki proxy za ljudski kapital.

    Nadalje, povećanje godina obrazovanja beneficira radnike i ekonomiju na duže staze ali i ima svoje limitacije. Istaknuto je to u radu troje istaknutih ekonomista za Financial Services Forum, po nazivom “Uspijevanje u Globalnoj Ekonomiji.” Upgrading vještina kroz duže i više obrazovanje je proces koji uzme generacije. Razlike u obrazovanju vidljive su tek među različitim generacijama, što znači da je dugoročni efekt na gospodarski rast odgođen za buduće generacije radnika. Efekt na današnje radnike, slabo kvalificirane, i današnje stope ekonomskog rasta je mali. Činjenicu da je uzelo 60 godina u Americi kako bi se podigla količina radne snage sa VSS (fakultetskim obrazovanjem) sa 6% na 33%, treba imati na umu. Hrvatska sada ima 7% radne snage sa visokim obrazovanjem i podizanje tog broja na primjerice +15% nije za očekivati u kratkom roku. Ne možemo baš računati da će kvantiteta obrazovanja podići rast sada.

    Što učiniti u međuvremenu kako bi se podigla razina ljudskog kapitala koji bi imao veći utjecaj na današnji gospodarski rast. Odgovor danas bi trebalo tražiti u postojećoj radnoj snazi, ne onoj koja dolazi za 20 godina, iako je ta bitna za veći dugogodišnji rast. Dr. Ante Čičin-Šajin je u svom radu “Nekonvencionalne teze…” predstavljenom na konferenciji Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okružju naveo pod 5. tezom da je veći problem Hrvatske od same nezaposlenosti “sve izrazitija oskudica radno sposobne i adekvatno kvalificirane radne snage. … Izgleda, međutim, da se prisutnost i težina tog problema u nas uporno ne uvažava.” Kako se slažem sa tom izjavom, smatram da je puno važnije sada osnovati posebne programe obrazovanja za postojeće starije radnike, pogotovo nezaposlene, a koji bi opremali novim vještinama ljude koji su vrlo sposobni i željni raditi. Nas u Hrvatskoj znači više zanima posjedovanje vještina; “količine korisnog znanja” kako je ekonomist Simon Kuznets rekao; kvaliteta obrazovanja koja bi imala izravan i neodgođen efekt na gospodarski rast.

    Znači, akumulacija ljudskog kapitala, kroz indirektnu mjeru višegodišnjeg obrazovanje, viših stopa diplomiranja i visokih kvalifikacija, je bitna za dugoročno podizanje produktivnosti i time razine gospodarskog rasta. Ponuda visoko obrazovane radne snage je neupitno bitna za rast. Taj front je domena državnog ulaganja (ne samo potrošnje!) ali i privatnog sektora, posebice današnjih mladih roditelja kojima treba omogućiti poticajni okvir (porezne olakšice) za edukacijsku štednju za njihovu djecu. No utjecaj toga na sadašnji gospodarski rast, pogotovo za zemlju u razvoju kao Hrvatska i u odnosu na naše direktne konkurente na istom levelu razvijenosti, je vjerojatno mali. Za države na sličnom levelu razvoja, nema dokaza da obrazovanje čini razliku u rastu. Značajniji efekt na ekonomski rast sada se može očekivati ulaganjem u kvalitetu obrazovanja i povećanjem količine stvarnih produktivnih vještina unutar postojeće radne snage, npr. osposobljavanje odraslih za rad na računalu.

    Tri ekonomista sa Sveučilišta Ottawa su pokazali u studiji da ako mjerimo stvarne vještine, kao direktnu mjeru ljudskog kapitala, a ne obrazovne kvalifikacije, kao indirektnu mjeru ljudskog kapitala, tada ljudski kapital ima puno jači i pozitivan efekt na produktivnost radnika i BDP po stanovniku. Pod stvarnim vještinama uzete su mjere vještina pismenosti i numeracije, oboje u širem smislu koji znači sposobnost korištenja različitih pisanih materijala da bi obavili različite poslove razne kompleksnosti (npr. sjetimo se da danas treba biti i računalno pismen). Analiza daje puno jasniju sliku veze između unapređenja ljudskog kapitala, kroz stjecanje produktivnih vještina, i ekonomskog rasta i to pogotovo za zemlje na sličnom levelu razvijenosti (u studiji su to zemlje OECDa). Primjerice, u zemljama u kojima je ljudski kapital, mjeren vještinama, napredovao najbrže između nove i stare generacije rast u outputu po stanovniku je rastao puno brže od prosjeka.

    Dva rezultata istraživanja se posebno istiću: Prvo, da korištenje podataka o stvarnim, ekonomski produktivnim vještinama daje puno veću važnost ljudskom kapitalu kao determinanti rasta. Ne znam da li takvi podaci postoje za Hrvatsku sada, ali vjerojatno hoće u budućnosti kad više rezultata određenih standardiziranih i državnih testova postanu dostupni. Drugo!, puno važnije za Hrvatsku sada, jest da “podizanje prosječnog levela pismenih i numeričkih vještina radne snage i (pogotovo) smanjenje udjela radnika na najnižem levelu vještina, može pridonjeti značajno većem levelu rasta BDP per capita.” (citat iz studije) Ili, kako je to the Economist stavio u jednom davno članku, “Podizanje osnovnih vještina čitave populacije, može donjeti opipljive makroekonomske dobitke koji mogu opravdati troškove dopunskih programa pismenosti.” Ukratko, moja pretpostavka je da bez podosta tih programa u narednih par godina, koji će prekvalificirati postojeću sposobnu radnu snagu željnu rada, tj. nazovimo to reformiranje strukture radne snage, neće doći do značajnih pomaka u rastu produktivnosti i time neće doći do povećanja realnih prihoda već postojeće, starije radne snage. Sva ona obećanja i “parole” političara o obrazovanju sa obje strane neće imati skori efekt na Hrvatsko “društvo znanja.”

    Martina Dalić je nedavno ponovo bila u vijestima, i to ne na pozitivan način. Prije sam još i imao nekog stručnijeg respekta za nju, činila se mladom, obrazovanijom od većine političara i energičnom u vezi gospodarskog programa i strategije razvoja. Kao državna tajnica za fondove EU i puno bitnije, ureda za Strategiju Razvoja, imala je šansu sve ove godine akcentirati temeljne probleme nekonkurentnosti i slabosti Hrvatskog gospodarstva, predložiti riješenja i time poentirati. Osim inicijalno prvog dijela, prepoznavanje problema, Dalićka i HDZ nisu napravili više išta. A sada još kao da dodaje i sol na ranu hrvatskog gospodarstva. I to, ako je istina, na ili sramotan ili glup način za nekoga koji je zadužen za Strategiju Razvoja Hrvatske.

    Nedavno su mrak i CNN “prigodno” komentirali na vijest, objavljena na vijest.net, da je Martina Dalić samo tako olako i zanemarivo reagirala na komentar i upozorenje Joel Anand Samy-a da bi investicije i kompanije mogle otići u susjedne države koje provode strukturalne i porezne reforme prijateljske investitorima u odnosu na Hrvatsku gdje se te teme ni ne načimu pošteno. To so zemlje kao BiH, Srbija, a možda i Albanije koja je sada uvela Flat-Tax od 10%, najniži u jugoistočnoj Europi. Po Martini Dalić, ako investitori žele ići u neku od tih zemalja, umjesto u Hrvatsku, trebali bi ih “pustiti.” Nitko ne drži te investitore da odu naravno, slobodni su ići tamo gdje bi povećali (maksimizirali) dobit. No Hrvatska bi ih trebala držati, a ne “pustiti”! Držati ih sa zdravom, poticajnom i neopterečujućom poslovnom klimom. Izgleda da je Dalić krivo shvatila riječ i pojam liberalizma, za koji se retorikom HDZ zalaže, koji ne znači da se slobodno puštaju investitori iz zemlje, već da investitori slobodno dolaze i ostaju. Eh….

    Gospodin Samy je dobro upozorio na opasnost da investitori počnu odlaziti ili zaobilaziti ako se poslovna klima u RH ne poboljša. Rekao je to Martini Dalić, na što je ona tako glupo reagirala, za vrijeme posjeta Hrvatskoj Rogera Helmera, člana Europskog Parlamenta iz Ujedinjenog Kraljevstva. Na svojim web stranicama, kako je Mrak već pisao, gosp. Helmer je napisao “notu” o svome posjetu Hrvatskoj i nevjerovanju o ispadu Dalićke koja je u potpunom denial modu što se tiče problema gospodarstva. Njegov posjet je organizirao Adriatic Institute for Public Policy iz Rijeke, onaj koji se zalaže za temeljnije i strukturalnije reforme u našem gospodarstvu, najznačajnije i medijski najeksponiranije je uvođenje Flat Tax-a. Na njihovim web stranicama je najava da će se 6. Srpnja, 2007 u Londonu održati konferencija u suradnji sa gosp. Helmer-om, Croatia at the Crossroads na kojoj bi trebali govoriti Vesna Škare Ožbolt, Nataša Srdoč i Anand Samy, Robert Maričak i sam gospodin.

    No, ono što možda niste znali jer nije bilo u medijima je da se ta konferencija već jednom održala. Početkom Svibnja (Maja ako je netkome draže) oko 40 ljudi je prisustvovalo konferenciji pod istim nazivom, isto u organizaciji Adriatic Instituta, u Washingtonu, u sjedištu Heritage Foundation. I Srdoč i Samy su bili dio panela, kao i gosp. Tim Kane, jedan od autora poznatog “Index of Economic Freedom.” Razlog zašto ova konferencija nije dospijela u medije, iako su novinari bili pozvani i prisustvovali, je da je dio konferencije bio off record i Heritage je tražio da se ništa ne objavi sa diskusije. Srećom ja nisam novinar. Gospodin Kane je nakon službene off record diskusije panela stručnjaka primio par pitanja i odgovorio on record.

    Razlog zašto je Hrvatska rangirana drastična 54 mjesta niže u 2007. u donosu na 2006. godinu u Indexu je djelomično zbog promjena metodologije izračuna bodova rekao je gospodin Kane. Ali djelomično jer u Hrvatskoj “vidimo mješanu vreću” visokih poreza i visoke nezaposlenosti, pogotovo za mlade koja je oko 25%. Ekonomska politika koja nikako nema smisla ako se želi osloboditi ekonomija i smanjiti nezaposlenost. Nakon njega je on record govorio Anand Samy, upravo o problemima zašto stranci ne investiraju u Hrvatsku unatoč njenim potencijalima, misleći pogotovo na Greenfield FDI investicije. Upravo u njima, kao najpotrebnijim, Hrvatska je iza svojih konkurenata na istoku. Nije bilo samo riječ o poreznoj politici, već o korupciji (koja je i sama djelomično posljedica porezne politike) prevelikoj državi u gospodarskim sektorima koji su na Zapadu u privatnim rukama i naravno pravosuđu. “Investitori odlaze tamo gdje je vladavina zakona i zaštita vlasništva” kaže Samy, nastavljajući da sa ovom izmješanom ekonomskom politikom gdje “država bira ekonomske pobjednike i gubitnike” umjesto slobodnog tržišta “Hrvatska ekonomija će se udvostručiti tek za 20 godina.” Mislim da je to neprihvatiljivo i ako ne volite Adriatic Institute. U svojim objašnjenjima o ovom blogu sam naveo da je status quo u Hrvatskoj posljedica tog crony kapitalizma i beneficira samo povlaštene, one na vlasti. Samy kaže isto, “status quo beneficira privilegirane. Dio je crony kapitalizma.”

    Ispravno je istaknuo da je najisplativija i najsigurnija investicija u Hrvatskoj ona u velike shopping centre, cash-and-carry, zato jer ima najmanje dodira sa državom. Sve investicije proizvodnog i infrastrukturalnog tipa zahtjevaju previše interakcije sa državom, što u ovom našem sistemu samo još više cementira instituciju korupcije. Infrastrukturalne investicije su ovisne o “plaćanju često nepouzdane Hrvatske države” tako da se investitori okreću tamo gdje je krajnji platiša privatni kupac. Tipičan primjer problema sa investiranjem u Hrvatskoj je Američki Hrvat Matt Sertić koji je prisustvovao na konferenciji. Matt je predsjednik i direktor Applied Ceramics Inc. kompanije u Kaliforniji i jedan od donora Adriatic Institutu. Govorio je malo o svom projektu i problemima na koje nailazi o otvaranju high-tech pogona u Hrvatskoj te obajsnio da je njegova investicija primarno zbog emocija i ljubavi prema domovini. “Američki Hrvati uglavnom ne ulažu u Hrvatsku sa svojim glavama, vec sa srcem.” To su naši “strani” investitori koji unatoč problemima ulažu u Hrvatskoj. Ali stranci, koji bi mogli biti većina ulagaća, ne ulažu srcem u “svoju domovinu” već glavom, a eto Dalićka bi ih velikodušno puštala da odu. I ona je na mjestu državne tajnice za strategiju razvoja? Svašta.

Uglavnom, vidjeti ćemo što će se u Londonu 6.7. pričati, tko će sve još biti prisutan i da li će doprijeti do političara da ne budu u denial modu.

    To je bio naslov u nedavnom Wall Street Journal članku o Novoj i Staroj Europi, o čemu sam već pisao, a ovo je svojevrsni nastavak. Ja sam samo izmjenio French za Croatians.
Zašto? Zato jer smatram da su Francuski izbori indikativni za Hrvatske. Naravno ne po veličini, ozbiljnosti i relevantnosti za budućnost Europe, tu Hrvatska ne može parirati (još …. a ima potencijala da bude važna Europi samo ako hoće). Izbori u Francuskoj su donekle slični našim predstojećim po par pokazatelja i situacija u kojoj se nalaze obje ekonomije.
Obje države su ekonomski visoko centralizirane, imaju veliki državni udio u ekonomiji, državnu potrošnju na razno-razne “socijalno pogodne” programe, realtivno visoke poreze i relativno visoku stopu nezaposlenosti (u te dvije smo mi čak više rangirani)
-Francuska je sada zemlja sa najvišom stopom nezaposlenosti i najslabijim rastom gospodarstva u euro zoni. Glavni ekonomist za Europu u Morgan Stanley-u, Eric Chaney, je dodijelio titulu “the sick man of Europe,” nakon Njemačke i Italije, Francuskoj.
-Hrvatska je zemlja sa najvišom stopm nezaposlenosti u centralnoj i istočnoj Europi među zemljama u tranziciji i novim članicama EU i sa najsporijim gospodarskim rastom među njima. Rastemo bolje od ‘France’, ali puno sporije od Slovenije, Češke, Slovačke, Bugarske itd. Iako imamo pet puta veću bruto plaću od Bugarske, sporije rastemo i moguće je (ekonomski ceteris paribus) da će nas Bugari dostići prije nego što ćemo mi dostići Europu.
Isto tako obje države čini se imaju problem sa reformama.
     Dugoročne reforme nužno potrebne za konkurentnost ekonomije, koje su već odavno trebale biti sprovedene, kasne. No dobra je vijest za Francuze da su, izgleda, nakon dugo vremena, točnije od 1965, spremni na “nove radne pobjede.” Na prvu rundu izbora je izašlo 84% birača, najviše od 1965. Traže se novi političari, nova generacija i novi programi. Da li isto vrijedi za Hrvatsku? Koga i što mi želimo? Politiku i ekonomiju Stare Europe ili Nove? Želimo biti stari ili novi Europljani?
Dosta je ideološke, ulične, “protestirajuće i štrajkačke” politike. Nedavno smo mogli i u Jutarnjem čitati o problemima koji diktiraju u ovim Francuskim izborima. Eric Chaney korektno identificira sljedeće simptome Francuske bolesti, a ja bih dodao da nisu toliko drugačiji od Hrvatskih, čak štoviše!
-Prvi je svakako jednak i jednima i drugima. “Unutarnja bolest guši tržište rada.” Bolest je količina javnih, državnih službenika, birokrata i onih sa dugoročnim otvorenim ugovorima o radu, koji beneficiraju od krutih regulacija tržišta rada. Drugi, outsideri, se šlepaju sa privremenim poslovima i ugovorima na “određeno radno vrjeme” obično kratkoročno. Jednostavno je preskupo i time riskantno zaposliti nove radnike u normalan radni odnost. Zvući poznato?
Mobilnost rada je jako mala. Mladi i tek diplomirani se nadaju i potražuju udobne fotelje u rutinskim, birokratskim, državnim uredima gdje jest da je plaća manja, ali slobodni dani, tjedni godišnjeg i gotovo pa doživotna garancija posla su više nego dostatni da nadoknade par stotina eura. Što je kod nas drugačije? Jako malo toga. Hrvatska stoji najlošije po nezaposlenošću u tranzicijskim zemljama.
U odnosu na Europu “58% nezaposlenih čeka na posao dulje od godine dana.” A 33% nezaposlenih je mlađe od 25 godina. Trend je u našu korist u ovom slučaju, jer kod nas se smanjuje taj postotak a u Francuskoj povećava. No pogledajte iz grafa gdje stoje Irska, Estonija pa čak i Bugarska, naši konkurenti, neki i geopolitički, tj. u našem su kvartu. Kod nas jest drugačije da smo ambiciozni, vidi se veći poduzetnički duh i želja za boljim, bogatijim životom, dok kod Francuske nema tog duha i dinamike, mladi nemaju snove, strah nesigurnosti vlada, upravo suprotno od onoga što “vrla” socijalistička i protekcionistička ekonomija nudi ….. u teoriji.
-Drugi simptom je da Francuske kompanije inoviraju puno manje od njenih konkurenata u Švedskoj i Njemačkoj (podaci iz Eurostata) Ja se tu neću zadržati jer nemam podatke o našim kompanijama.
-Treći je pak opet sličan nama i povezan sa prvim. Veličina države, mjereno kao postotak javne potrošnje u BDPu, je velika otežavajuća okolnost. U 2006, Francuska država je postrošila 53.7% BDPa i tako “spriječila da enormna količina resursa ide u smjeru projekata sa visokim povratom.” (Eric Chaney) U Hrvatskoj, konoslidirana država je 2005 potrošila 44.4% BDPa, kao što je ispravno rekao Đuro Njavro na Hloverkinom “Kontaktu.” (dobra rasprava i pisati ću o njoj, čak imam čitavu emisiju na kompjuteru)

A koje su to reforme koje Gđica Royal i Gdin Sarkozy predlažu?
Ségolène Royal, predlaže politiku i ciljeve iz starog, već znanog Socijalističkog kataloga i k tome mutno objašnjava točno kako bi došla do cilja. To joj i najviše zamjeraju, kažu da nema čistu viziju, generalizira. “Moj porez će biti na levelu potrebnom za socijalnu pravdu.” Zvuči poznato? Platforma, bez slogana, je to povećanja minimalne plaće koja već je najviša među OECD zemljama za nekih 20% na $1500 (što će najviše pogoditi male poduzetnike i povećati strukturalnu nezaposlenost), silna obećanja državne prirode (stvaranje 500 000 novih radnih mjesta u javnoj upravi) koja kao posljedicu imaju povećanje državne potrošnje i naravno više intervencije u ekonomiji. O, da, tu su i veći porezi na kapitalnu dobit kojim bi povećala i proširila novi, državni, mirovinski plan. I naravno krivljenje globalizacije, koju dosta Francuza vidi kao uzrokom većine ekonomskih problema, a ne šansom.
Sarko ide suprotnim smjerom. Sa sloganom “Radi više da zaradiš više” planira olakšati porezni teret za 4% BDPa kroz 10 godina, povećati prekovremenu plaću iznad maximalnih 35 sati tjedno i što je najbitnije, obećava nove zakone i ugovore za tržište rada. Sadašnja kruta, protekcionistička pravila iz socijalističkog kataloga daju negativni poticaj poslodavcima da zapošljavaju na dugoročno radno vrijeme, pa traže radnike na privremni rad i određeno radno vrijeme što samo povećava nesigurnost zaposljenja koju su ta pravila trebala spriječiti. Nadalje, srezao bi se osobni porez i porez na nasljedstvo. No iako zvuči puno bolje od Royal, Sarko ima svoju dozu državnog intervencionizma i oba kandidata se zalažu za očuvanje strateških firmi i patriotisme économique. Iako je jasno suprotan on Socijalističke Royal, ni on ne gaji previše ideja slobodnog tržišta. Ne pretjerano dobra ekonomska politika, ali stare navike umiru sporo. I ovo što najavljuje, polako napuštanje teškog socijalizma, je pravo osvježenje za Fancusku ekonomiju.
    Francuska, kao nositelj stare socijalstičke Europe, je pred velikim izborom reformi i mandatom za temeljne, strukturale promjene. Izbori 1979 i politička i ekonomska revolucija 1980tih je transformirala Anglo-Saxonski svijet na bolje. Ovi izbori i šta dolazi nakon njih u Francuskoj imaju potencijal biti revolucionarne za politiku i ekonomiju Kontinentalne Stare Europe, kojoj mi još uvijek pripadamo i zato su indikativni za nas. New York Times ih naziva “a ground breaker.” Tu moram reći da sam optimističniji od Wall Street Journala koji je skeptičan da će Sarko ipak dostaviti reforme na level svoje retorike i da ni jedan ni drugi kandidat nisu predstavili plan reformi ambiciozan poput jedne i jedine Margaret Thacher. No ipak je to spora Francuska i Stara Europa, a ne Britanija. Francuzi su poznati kao narod koji teško mjenja navike i opiru se promjenama. No ja ipak mislim, kao i uvijek sa mojim kontra stavom, da je biračko tijelo gladno promjena i spremno prihvatiti konkretne prijedloge i rješenja za probleme nastale socijalističkom demagogijom, populističkom ekonomijom i protekcionizmom u zadnjih četvrt stoljeća. Sve predizborne teme i debate su bile oko unutarnjih tema, ponajviše socio-ekonomskih. Vanjska politika (što bi za Hrvatsku direktno bilo bitno) Iraq, Afganistan gotovo da se i nisu dotakli u zadnjoj debati. Ipsos anketa je na dan izbora 22. 4. pokazala kao tri glavne teme nezaposlenost, kupovna moć i ekonomska nesigurnost. Da li su kod nas relevantnije neke druge teme? Što još ima novog i bitnog za budućnost ove zemlje o generalima, o transkriptima, nogometu ili takvim prolaznim medijskim temama?

    Da li ćemo mi na jesen birati temeljne i konkretne reforme ili birati iz ofucanog kataloga socijalne skrbi i populističke ekonomije? Čak se i Francuska sprema napustiti državnu socijalnu ortodoksiju, a mi? Nitko još nije ponudio te reforme kod nas, no neki novi europljanin će se morati pojaviti i na našoj sceni. Da li već na sljedećim izborima?

    Nedavno je gosp. Lesar objavio vrlo zanimljive podatke na svom blogu i pollitika.com dnevniku. Od tuda kopiram naslov, a sa idejom kao i njegovom, da prikažem (informiram) malo zanimljiviju sliku standarda života u RH. Da bi bolje razumljeli naše gospodarstvo valja račlaniti BDP, tj. konkretnije BDP/stanovniku. Iz takve rasčlambe možemo konkretnije vidjeti kakve ekonomske mjere su potrebne da bi povisili BDP/stanovniku. Ovo je samo za početak na Hrvatskom, dalje ću na engelskom jer je terminologija lakša, (meni se makar čini razumljivija) a kasnije ću prevesti na Hrvatski. So … the nice formula GDP/capita can be decomposed as follows:

GDP/Population = (GDP/Hours worked) x (Hours Worked/ Employment) x (Employment/Labor Force) x (Labor Force/Population)

The green part of the equation tells us Hourly Productivity. Data for it are almost non existent for Croatia. There was none on the Crostat or even Eurostat. Hourly productivity table there is empty for Croatia. The other 3 blue terms show us the labor market situation, i.e. what is lacking there.

All the data I used I found on the Crostat, Eurostat and HNB websites. Some I simply adjusted to encompass broadly, like the unemployment rate. For example, using the information on the HNB site we have two unemployment rates: Administrative unemployment rate (16.9% in 2006) and ILO Survey rate (11.8% in 2006) Average is 14.35%. But using any of the other 2 numbers doesn’t give us a markedly different conclusion. Besides, the official unemployment number developed by the government and widely used is the higher 16-17%. I guess I am giving them (politicians or whoever) a break by using the lower figure.

Maybe I should explain these terms more precisely.
GDP/Hours worked is called hourly productivity; how much GDP is produced for every hour worked in the economy. GDP figure I used is $40 bill. I rounded it between the Economist Inteligence Unit estimate of $42.8 bill. (2006) and Crostat’s $38.5 bill. (2005) Dividing GDP with total hours worked in an economy gives $13.945 (approx. $14) hourly productivity.

Hours Worked/Employment is the average hours worked per person employed in a year.
For Croatia, hours worked in an economy are hard to come by. Hourly productivity is non-existent on the Eurostat website and no data on hours worked in a year is easily available on the Crostat website. I did find this information on the Crostat. It gives the AVERAGE MONTHLY ACTUALLY WORKED HOURS PER EMPLOYEE in Croatia, which are 151 h. Multi. by 12 we get 1812 average annual hours worked per person employed. Further, that makes 2 868 396 000 hours worked in the economy.

Employment/Labor Force is the employment rate; it shows the proportion of individuals that have a job and who want one. To be counted as part of the Labor Force you need to be of legal age, have a job or want a job, i.e. actively seeking employment. Those who are neither employed and do not actively seek work are not part of the Labor Force. Unemployed are those who are willing to work and are actively seeking employment but don’t have a job. Unemp. Rate of 14.35% gives us the employment rate of .8565.
(Employment rate= 1 – Unemp. Rate)

Labor Force/Population is the participation rate, that is part of the population that is seeking a job and wish to be a part of the Labor Force. Why some do not want to be a part of the labor force depends on economic, demographic and cultural factors. The number here is .40 or 40% of the population.

Plugging the above underlined numbers back in the formula gives us:

$14 x 1812 x 0.8565 x 0.40 = $8691 i.e. the GDP/Capita.

The data for itself says nothing new, nothing that we don’t already know and yet it can speak volumes. As I said before, the last 3 terms in blue give us the information about the labor market. Croatians works 1812 hours on average a year, which is a good, if not even too high a number. Compared to western European countries Croatians work much longer. We have a lower participation rate and of course a relatively very low employment rate. Improvements in both would improve the labor market picture which would raise the the GDP/capita.

Koreans for example work around 2400 hours a year on average and have relatively low productivity. The data for 2001 is $13.66 GDP/hour, similar to Croatian today. But higher participation and employment rates allow Koreans to have higher GDP/capita. However, there is a ceiling to how low unemployment can go. In order to keep growing Koreans will have to raise their productivity.
For Croatia too the issue is the very low hourly productivity. Raising productivity is the pretty much the only way to achieve long run sustainable growth and higher standard of living. It allows us to produce more with less. I won’t go into the pension obligations being promised that will be hard to honor without a significant productivity increase. Yet, we don’t hear a single politician talking about the productivity. Rarely one that talks precise and specifically how to lower the unemployment …. Knock Knock … Where are you?