Jučer sam otkrio odličnu seriju koja se bavi managementom, timskim radom, upravljenjem promjenama, prodajom i odnosom prema klijentima. Dakle, svim komponentama koje neku kompaniju čine uspješnom ili neuspješnom, ovisno o načinu na koji im pristupamo. Ime? “Jezikova juha” i možete ju pratiti četvrtkom na RTL televiziji. Ali to je kuharski show reći ćete?! O ne, to je serija o tome kako privući nove goste (čitaj:klijente) u vaš posustali restoran (čitaj : kompaniju). A postoji li netko kome to nije u fokusu?

Ukoliko ste poduzetnik, predsjednik uprave, direktor nekog sektora/odjela, voditelj tima ili njegov član član, od Stephana imate što naučiti. Što sam ja naučio jučer :

Problem nije tamo negdje vani

Zanimljivo je kako vlasnici misle da je problem lošeg poslovanja ili malo (nezadovoljnih) klijenata tamo negdje vani. Samo da imaju više novaca za marketing, samo da imaju bolje proizvode, samo da su na boljoj lokaciji, samo da…Stephane jučer u Vuglecu nije krenuo od menija, uređenja restorana, rebrandinga, smjenjivanja ljudi, kresanja troškova. Krenuo je od srži problema : vlasnika osobno i okruženja koje je kreirala.

Vi ste dio sustava koji svaki dan rekreirate

Eksplozivni konobar, kuharica koja sve zna, neuredna kuhinja, masna hrana na jelovniku…Popis se može nastaviti unedogled. I što razmišlja prosječan gazda/manager? Kada bi samo zamijenio kuharicu, kada bi nabavio novog konobara, kada bih angažirao osobu koja bi mi napravila novi meni…Zastanite na trenutak i razmislite ima li to ikakve veze s vama. Ne? Razmislite još jednom! Zar uistinu mislite kada bi to sve zamijenili, da bi bilo išta drugačije? Našli biste se u istoj situaciji kao osoba koja se rastala od prvog bračnog druga, da bi nakon par mjeseci u drugom braku otkrila da je sve kao i prije. Razlog je jednostavan – mi smo ostali isti, a mi smo i kreirali našu okolinu po nama. Ima li jučerašnja situacija ikakve veze s vlasnicom koja ne zna postavljati granice i jasno ih komunicirati? Ona može mijenjati kuharice i konobare od nemila do nedraga, ali će uvijek završiti na istoj situaciji dok ne promjeni nešto u sebi. A tada će, začudo, doći do promjene i u okolini. Htjeli to priznati ili ne, ljudi i situacije oko nas su takvi jer ih mi svaki dan kreiramo iznova i iznova takvima. Kada nešto promijenimo sa sobom, mijenja se i naše okruženje.

Gosti (ni)su zadovoljni

Tragom prošlog posta, uzmite u obzir izjavu kuharice “Samo vi niste zadovoljni. Nikada nam nitko nije prigovarao niti vratio jelo” Možda je tako, gosti su zadovoljni, ali zašto ih je onda svakim danom sve manje i manje. Recesija? Ili vi ne znate pročitati signale? Ili ne tražite pravu povratnu informaciju od njih?

Ego ili ljudi koji znaju

A koliko ste sami spremni zatražiti i čuti povratnu informaciju vezano uz sebe i svoje ideje? “Ja sam u Opatiji školu završila i tako su me naučili raditi omlet”, tvrdi kuharica koja je za svaku kritiku imala objašnjenje. Tak se znači radi omlet? Ukoliko nas uzme ego, tako izgleda naš život. Jednom smo davno nešto naučili i to je to. Svijet se oko nas možda promijenio tisuću puta, ali mi znamo to što znamo i tako radimo i razmišljamo. Nema veze što smo svaki dan u sukobu sa svijetom oko nas. Kada bi se samo svijet promijenio, sve bi bilo ljepše, jer problem definitivno nije u nama!

Inzistiranje na sustavima

Na čemu Stephane inzistira? Na čistoći, na posloženosti, na tome da se zna kada je nešto u frižideru, a kada je vani, na jasnoj i otvorenoj komunikaciji. Jednom riječju na sustavima i redu. Nečem totalno  nepoznato našoj kulturi koja umjesto reda i sustava veliča stručnjake individualce poput kuharice Marije koja je sve naučila još u prošlom stoljeću u Opatiji i zna kako se posao radi. Pa nam tako firme/odjeli/timovi ovise o dobrom danu takvih pojedinaca umjesto o sustavnom radu i jasno definiranim procesima koje vode k uspjehu.

Ja sam jučer mnogo naučio i jedva čekam iduću epizodu. A vi?

Vlada: Znamo da je obećani rok za isplatu zaostatka umirovljenicima prekoračen za dva tjedna. Poručujemo svima da ne brinu.

Porezni obveznik: Poštovani, sukladno Zakonu o upravnom postupku vaša ustanova, trebala mi je odgovoriti u roku od 4 tjedna od primitka moje žalbe.

Učiteljica: Djeco, nažalost nisam ispunila vaše testove iako sam vam obećala da ću to obaviti ovaj tjedan. Imala sam nekih privatnih problema.

Direktor: Marija, rok za dostavu materijala bio je prošli petak!

Dobavljač: Poštovani gospodine direktore, 15 vaših faktura dosjelo je za plaćanje prije 3 tjedna. Urgiramo plaćanje.

Jadranka: Susjeda, budete mi potpisali suglasnost da na svojoj terasi izgradim dvije sobe?
Nada: Nema problema.

Nakon pola godine:
Elizabeta: Susjeda, trebamo za našu bebu dodatan prostor, hoćete nam potpisati suglasnost da dio predvorja zagradimo i proširimo stambeni prostor?
Nada: Naravno.

Nakon pet godina:
Nada: Dragi susjedi, meni već godinama prokišnjava plafon od terase iznad mog stana, izgleda zbog loše izolacije. Situacija se svakim danom i svakom kišom pogoršava. S lavorima hodam po stanu i skupljam kišu. Idemo to zajedno riješiti. Upravitelj zgrade je poslao predračun za radove. Ako se to ne sanira, voda će naći put i do drugih stanova.
Jadranka: To se nas ne tiče.
Elizabeta: To je njena terasa.
Marko: To morate vi sami s njom rješiti.
Željka: Neću ja za nju plaćati.
Ivo: Ja nemam ništa s tim.

Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.

Management by Yelling - upravljanje deranjem na suradnike

Moram javiti gospodinu Kotleru, američkom stručnjaku za upravljanje marketingom, da smo na ovim prostorima razvili još jedan novi način upravljanja: “Management by Yelling” (iliti po naški: upravljanje deranjem na suradnike).

Direktor tvrtke prošao je nekoliko stupnjeva tzv. leadership seminara (seminara za rukovoditelje), a zaposlenici odradili višemjesečni trening za poboljšanje timskog rada. Usprkos tome, on i dalje viče na svoje ljude. Ovi postaju pasivno agresivni i podmeću mu gdje god stignu.

Takve me priče asociraju na onu staru: Riba smrdi od glave. Osim toga, primijetila sam u svojem radu na području organizacijskog razvoja, kada se prema ljudima ponašamo kao prema idiotima, da se oni tako počnu i ponašati. Kada se prema njima ponašamo kao prema odraslim, odgovornim osobama – oni takvima i postanu.

Spojile se dvije tvrtke.

U jednoj se radi “po špagi”. U osam sati ujutro, pali se računalo, svi sjedaju i počinju raditi, a kava se pije usput. Ljudi su toliko zaokupljeni poslom da ne dižu glavu s računala. Telefon stalno zvoni, dinamično je. Tako radi i direktor. Imaju sjajne rezultate.

Doseli se k njima pripojena tvrtka sa svojim ljudima. Od osam do devet čitaju se novine, puši se i pije kava. Komentiraju se televizijske emisije i prepričavaju tračevi. Direktor je osoba koji sklapa poslove uz janjetinu do laktova. Skoro nikada ga nema u poduzeću. Financijska izvješća su im loša. Međutim, imaju određeni tržišni udio. Direktorica prve firme postala je komercijalni direktor. Vlasnik i direktor pripojene firme imenovan je direktorom Društva. Direktorova desna ruka, jedna službenica, znala je sve njegove tajne, sve poslovne transakcije koje nisu bile evidentirane ugovorima.

Vrlo brzo ostvaruje se golem operativni gubitak. Direktorica komercijale šalje izvještaje vlasniku i upozorava na nepravilnosti. Ništa se ne događa. Ona napusti poduzeće.

Nakon godinu dana, “brak” je razvrgnut.

Posjetila sam svojedobno vrlo uspješnog strica u Beču koji je sam, ni iz čega, svojom marljivošću i odgovornošću, izgradio poslovno carstvo. Zadivljena, upitah ga: “Striče, što je potrebno za ovakav uspjeh?” “Sreća”, odgovorio je stric.

Snuždila sam se na te riječi jer, ako je sreća bitna, jadni mi. Na to ne možemo utjecati. Vidjevši moje tužno lice, stric se nasmijao i rekao: “Ne, ne treba sreća (malo, možda), već marljivost i praktična inteligencija (Fleiss und praktische Intelligenz).” Ne apstraktna, teoretska inteligencija, već praktična – primjenjiva u praksi.  To me obradovalo, jer sam vjerovala da posjedujem upravo te dvije karakteristike. I obistinilo se, uspjeh je došao s marljivošću i praktičnošću bez previše teoretiziranja.

Čitam na forumu chatersku debatu jednog poduzetnog (P) i jednog koji uglavnom kuka (K), ništa ne poduzima i vjeruje da je sve teško i nemoguće:

P:” …prijatelj ide doma…, ’oće poslati mailom snimke od večerašnjeg tuluma ali nije mogao, nešto s mailom nije bilo u redu. Što je napravio? Web stranicu na koju je uploadao (postavio) taj video… s vremena na vrijeme je počeo uploadati (postavljati) razne druge video stvari, pridružili se drugi, drugi rekli trećima i počelo se širiti – nezaustavljivo. Zarada: sitnica, milijarderi za 6 mjeseci.

Poanta: trebaš upornosti, probaš 10 raznih shema, jedna će uletjeti. Počni u garaži, trguj, kupi jeftino prodaj skupo, promatraj što se traži kao proizvod, a nema za kupiti, napravi web stranicu za upoznavanje, probaj, što god. Čačkalice, štekeri, gumica na olovci, spužve za škole, svugdje se da zaraditi ako imaš volju i petlje.

Ja ne idem u to jer studiram i imam love pa mi nije bitno. Da sam u krizi, da ne studiram, da ne radim ništa, sigurno ne bih visio na forumu, nego bi krenuo u istraživanje i probavanje… negdje bi se progurao valjda.”

K: “Nitko momcima nije osporio veliku kreativnost, no imali su oni iza sebe i solidno finacijsko zaleđe. Ili misliš da su plaćali sve troškove iz svojih džeparaca? You Tube je dnevno prenosio velike količine podataka.”

P: “Pa to su valjda plaćali od zarade na stranici. Gle, poanta je da novac neće stići s neba, samo to kažem,
treba gledati ideju zarade bilo gdje. Tamo gdje nikom drugom ne pada na pamet da bi se zaradilo. Prodavati govna za gnojivo, zašto ne, ako se zaradi.

Ja sam, recimo, preprodavao knjige, posudio sam 100 kn, uzeo od klinaca jeftino, i prodao ih pred antikvarijatom roditeljima kojima cijena nije bitna.  Zaradio sam 850 kn u jednom danu s 0 kn kapitala. To je samo jedan primjer. Eto, tip s hot dogovima, ima mali stolić pred Hemingwayom i Saloonom peče to i prodaje, ekipa gladna od alkohola, i on zaradi poprilični novac.

Samo je problem što je mnoge ljude sram to raditi. Probaš, pa ako ne ide, idemo dalje. Nešto će već uletjeti. Statistički, nema love na brzaka. You Tube i slični su kap u statističkom moru neuspjeha. Kada se vidi koliko je sajtova, a koliko ih je financijski uspjelo, onda je Internet daleko najneprofitabilniji biznis.

Lova (naizgled) na brzaka obično dolazi iznenada, nakon 5-6 godina samozatajnog i predanog rada. Statistika kaže da je u prosjeku svaki američki miliunaš prije toga 3 puta bankrotirao. Bill Gates je iznimka. Istina je da tek nakon 5-6 godina teške šljake možeš poćet nešto stavljat na stranu, pričam iz iskustva.”

K: “Najbrže bogaćenje je kad se rodiš bogat. Ljudi bi danas pretežno sjedili u finim autićima sa kravaticom i vozili se, a da para kaplje…”

P: “E pa, možeš se ti vozit’, i bit’ fino obučen, ali para ne kaplje zato jer joj se prohtjelo… Treba prvo dobro poštemat, pa što više štemaš, više kapa. Preko noći se ne možeš nikako obogatiti.”

Svaki komentar je suvišan.

Znam nekolicinu mladih ljudi (školovanih, elokventnih, uvjerljivih, s pozitivnim i konstruktivnim deklaratornim stavovima) koji žive na račun svojih roditelja. Ne mogu naći posao dostojan njihove razine, a bilo što neće raditi. Radije su na grbači svojih starih i istrošenih roditelja.

A naše more ljeti npr. vapi za konobarima. I sad bi se, da ovo nije pisani tekst, već razvila panel diskusija ili debata,  i sigurno bi se javio jedan od mnogobrojnih teoretičara – humanista (kojih je u našem društvu napretek) pitanjem zašto bi netko tko se školovao, radio kao konobar, jer je to nehumano. To su teoretske deklaratorne isprike. Zar je moralnije biti drugome na grbači umjesto primiti se posla, makar to bilo ispod razine svoga školovanja? Humanisti bi odgovorili da to nije tako crno-bijelo. A ja tvrdim da jest.

Postoji samo crno i samo bijelo. Ili se brineš za sebe ili si drugome na teret. Sivilo tj. „ono između“samo je manevarski prostor kako bi se prava istina zamutila, a tako jasno podijeljene kategorije pomiješale i relativizirale.

Znam jednog mladog završenog konobara koji živi na teret svoje bolesne matere jer mu se  ne da ići ljeti konobariti na more, a ni raditi u Zagrebu jer su “svi poslodavci lopovi”. Radije ne radi.

Znam nezaposlene osobe kojima smo nudili besplatnu edukaciju (kako bi postali zapošljivije), ali… nemaju vremena… – moraju vjerojatno gledati sapunice ili ispijati kave u kafićima ili su možda u “depri” pa im se ne da ili su možda zauzeti protestiranjem kako im ova država ne pruža šanse.

Znam mnoštvo primjera posrednog ili neposrednog parazitizma. Da je borba za opstanak, karakteristična za omraženu nam tržišnu ekonomiju, izraženija i kod nas, i da ne dolazi do enormnog preljevanja energije, novaca, vremena, živaca, ukratko krvi onih vrijednih i sposobnih na navedene parazitske kategorije, više bi parazita bilo prisiljeno raditi, učiti, obrazovati se. Znali bi: “ako si sam ne pomogneš, neće ti nitko”.

Ali tu naša draga mama Država, percipirana kao svemoćna, kao ona koja može (a neće) ispraviti sve nepravde ovoga svijeta, koja može (a neće) servirati na tanjuru standard, opuštenost i sve one divne karakteristike nerada, kvari računicu populističkom politikom i prisilnim prelijevanjem energije, novaca, živaca od vrijednih, sposobnih i/ili poduzetnih na raznorazne parazitske kategorije.

Na jednome skupu iznijela sam svoje, prilično radikalne, stavove. Primjerice, stav o odgovornosti za vlastite postupke bez obzira na posljedice kao osnovnoj i najpozitivnijoj karakteristici tržišne ekonomije. Stav da parazitizam koči one najbolje u razvoju njihovih mogućnosti, te stav da je maksimizacija profita najveće društveno dobro, naravno, u okvirima društveno odgovornog ponašanja.

Vrlo brzo dobila sam od jednog sudionika (deklaratorno oštrog protivnika kapitalizma, ali koji je ipak nakon skupa sjeo u superluksuzni džip i odveo se u svoj superluksuzan stan) dosta pogrdni odgovor. Lamentirao je da ću svojim oštrim kapitalističkim stavovima stvoriti monstrume koji rade noću i šalju poslovne mailove u tri i šest ujutro (kao što se to njemu događa).

Nakon daljnje diskusije, ta ista osoba okomila se u jednom trenu na ljenjivce i parazite, što sam iskoristila uzvrativši da nisu monstrumi oni koji rade noću, jer bi možda i oni radije spavali (tko ne bi), već su monstrumi upravo ljenčine i paraziti koji neće (pod krinkom da “ne mogu” ili još bolje da “nemaju priliku”) marljivo raditi i preuzeti svoj dio odgovornosti i tereta, pa vrijedni i sposobni moraju raditi i noću.

Sigurno monstrumi nisu oni vrijedni i sposobni kod kojih jedan vuče za deset parazita ili, da ublažim formulaciju, za destak onih koji ne mogu, nemaju prilike, ne da im se jer su u depresiji ili im se ne da jer je to ispod njihove razine. Upravo ovi posljednji (paraziti) čine poredak u kojem se jedan dio nacije (na žalost maleni) pretrgava, a drugi dio “šlepa” na razno razne posredne ili neposredne načine.

Svi, ali baš svi, čak i najveći “paraziti” koje poznajem, deklaratorno su za red, rad, poštenje, zalaganje, učenje i trajno usavršavanje, ali u tuđem dvorištu. Kad dođe do operativnog aspekta tih humanih načela,  nastupi tisuće alibija tipa “ne znam”, “ne mogu”, “ne daju mi”, “nemam priliku”, …, …, …ili čak do negacije “ne spadam ja u takve, pa ja radim i rintam”.

Sjećam se jedne TV emisije i diskusije između  vlasnika diskoklubova i bivšeg ministra unutarnjih poslova o djeci maloljetnicima koja na užas svojih roditelja kasno izlaze i ostaju u diskoklubovima do u sitne sate. Pitanje je bilo zašto diskoklubovi moraju raditi tako kasno. Zašto se na ples ne bi išlo, recimo, od 20 do 23 sati. Zašto to mora biti od 24 sata nadalje?

Vlasnik diskokluba postavio je tezu da su za to krivi roditelji (a ne diskoklubovi otvoreni za maloljetnike do sitnih jutarnjih sati) te se počeo hvaliti kako je on svoju djecu odgojio na način da uopće nemaju potrebu ići u disko. Dobro je ministar tada odgovorio: “Možda ste Vi, gospodine  takav savršen roditelj ali većina nije i muku muči sa sustavom kasnog odlaska u disko. Takvima država može pomoći svojom regulativom.”

I zaista, kada je donesen zakon da maloljetnici ne mogu biti vani duže od 23 sati, svima je nama, nesavršenim roditeljima, laknulo. Nismo više trebali ispadati strogi, mogli smo se pozvati na sustav. A vlasnik diskoklubova svoje dvorište čuva, ali tuđe… Koje licemjerje.

I do sada je više puta u ovim prikazima pledirano za pojedinačnu, nazovimo to – građansku akciju protiv nepravilnosti. Policija i druge institucije reda ne mogu biti svagdje na svakome mjestu, a često su pod izravnom kontrolom populističke politike.

Svojevremeno sam čitala kako je u Veneciji suđeno bivšem talijanskom ministru vanjskih poslova De Michelisu za korupciju. Na izlasku iz sudnice dočekala ga je masa ogorčenih građana spremna na linč. Spasio se skokom u kanal Grande.

Na našoj TV u jednoj emisiji o ovisnosti o drogama, jedna od sudionica rasprave ispričala je što je doživjela u Firenci, na jednom međunarodnom kongresu o borbi protiv korištenja droga. Mediji su pogrešno obavijestili javnost da je svrha tog stručnog skupa podržati legalizaciju tzv. lakih droga. Po izlasku iz kongresne sale dočekala ih je masa ogorčenih građana sa transparentima “Nećete trovati našu djecu”.

Na žalost, u nas se u jednoj vrlo gledanoj TV emisiji, poznata voditeljica založila za legalizaciju lakih droga i nikome ništa, a dobro nam je poznato kakav ogroman utjecaj ima TV na formiranje javnog mnijenja. Pokušalo se pokrenuti postupak protiv te voditeljice temeljem jasnog zakonskog propisa o zabrani propagiranja konzumacije droga, ali odvjetništvo  (a ni ostale institucije zadužene za borbu protiv droga) nije smatralo da je njezin nastup dovoljan razlog za to.

U Italiji je svojevredmeno svemoćna mafija likvidirala tužitelje i suce koji su ih izložili progonu, sve do jednog dana kada se na mjesto ubijenog tužitelja javilo oko 5.000 kandidata spremnih da uđu u krvavi rat. Mafiji je postalo jasno da je izgubila bitku i ubojstva pravosudnih dužnosnika su prestala.

Pouka: Bez stvaranja tzv. kritične mase javnosti mnoge se negativnosti u našem društvu neće moći ispraviti. Javnost je ta koja daje konačni sud i u slučajevima kada državne institucije ili zakažu ili se angažiraju na pogrešnoj strani. Sjetimo se samo  Dobriše Cesarića u pjesmi Slap „Teče i teče, teče jedan slap / Što u njem znači moja mala kap?…“ Poanta te pjesme je da mnogo malih kapi stvaraju čudesa. Zato još jednom: bravo Gogica!

U jednoj privatnoj srednjoj školi, nadobudni i entuzijastični mladi učitelji/profesori organizirali za roditelje svojih učenika redovne tjedne seanse (predavanja, konzultacije) na temu „Kako se nositi s odgojem tinejdžera“. Osim jedne mame (što mislite koje?) od šesto roditelja, nije bilo – ni jednog jedinog zainteresiranog. A kasnije ćemo slušati „Nismo imali prilike, da je država ………….“.

Priča mi mlada profesorica iste škole. Nadobudno i s puno entuzijazma, oformili su mladi profesori grupu pod nazivom „menadžment“. Cilj je bio srednješkolce podučiti tajnama poduzetništva i menadžmenta. Od tristo učenika, javio se za grupu – samo jedan. Za jednoga se grupa nije mogla oformiti, tako da se od ove nadasve dobre ideje odustalo. A kasnije ćemo slušati „država se nije pobrinula da naša djeca …………“, …znate već i sami što.

Što će mi se danas lijepoga ili ružnoga dogoditi? Hoću li dobiti povišicu plaće? Kada će me simpatija pozvati na kavu?  Što mogu očekivati u ovoj godini? Hoću li se rastati? Hoću li konačno upoznati “ljubav svog života”? Hoću li dobiti otkaz? Hoću li dobiti onaj posao? Je li… hoću li… kada ću…s kime ću… kako ću…?!?!?!

Od ovih silnih pitanja koja mi se stalno vrzmaju po glavi imam osjećaj – oglušit ću! Buka postaje sve veća. A oblak paralize polako se, ali sigurno šulja u moj razum.

Posuđujem u videoteci Matrix Revolution i u jednoj sceni  – udar groma u moj mozak. Jedna rečenica. Junak filma, Neo, pita Oracle: “Kako ću znati?” Ona će: “Svi mi znamo samo do granice osobnog izbora.” Trenutak istine. Trenutak spoznaje. Prosvjetljenje!!!

Na meni je da izaberem, da postanem subjekt i izađem iz uloge objekta, da se pogledam u zrcalo i odlučim. Na meni je da počnem ispunjavati svoje snove i počinjem budna sanjati. Sloboda je u izboru “uzmi ili ostavi”. A i odgovornost je isto tako moja.

I dolazim do spoznaje: raj i pakao ne nalaze se na “nebesima”, nego ovdje, na ovom planetu. A moj je izbor u koji program ću se logirati.

Ja sam izabrala.

U susjedstvu se grade nove zgrade. Buduća dječica iz tih kuća morat će ići u školu  prometnom cestom, bez pločnika, ugrožavajući svoje male živote. Hoće li itko nešto poduzeti? Jedna se moja znanica tako dugo bunila dok u njenom kvartu nisu pločnik zagradili stupićima. A njena su djeca već bila velika, dakle, bunila se za dobrobit drugih. Na uskom pločniku su se uglavnom parkirali auti, pa su djeca zaobilazeći ih po prometnoj ulici, ugrožavali svoje živote. Svaka čast.

Ta ista znanica, bez pardona zagalami na nesavjesnog vlasnika psa kada taj svoga ljubimca u ranu zoru pusti da obavi nuždu …nigdje drugdje negoli u pješčanik dječjeg igrališta. Tako treba – čestitam, Gogica!

Siva ekonomija

Za uspjeh u poduzetništvu nisu dovoljni marljivost i poduzetnost ukoliko ne postoji podrška onih koji stvaraju regulativne okvire za njihovo djelovanje. Nužno je pozitivno i  konstruktivno ozračje bez klipova pod noge od strane onih koji od poduzetništva žive.

Predsjednik agencije za strana ulaganja ispričao je jednom prilikom kako se kod pokretanja jedne svinjogojske farme 6 mjeseci čekalo na suglasnost Ministarstva kulture. Dati vlast činovnicima znači raditi protiv poduzetništva. Njima se nije žurilo, a poznato je da se naše tržište svinjskim mesom pretežno snabdijeva iz uvoza.

Ili, primjer iz Varaždina kada je na ulazu u slobodnu gospodarsku zonu jednog dana odlukom direktora osvanula rampa a za svaki ulazak kamiona određena naplata. Ta mjera neke poduzetnike košta više od sto tisuća kuna mjesečno neplaniranih troškova koje ne mogu prebaciti na kupce.

Pranje novca

Svojevremeno nas je fascinirao podatak da je švedski kralj na Titov sprovod doletio redovnom zračnom linijom, kao što nas iznenađuje podatak da u mnogim zapadnim zemljama vlasnici žive i rade u krugu svoje tvornice s radnicima i ne iritiraju ih luksuznim životom. Na pitanje novinara, švedski industrijalac odgovara da svojoj djeci ne pruža luksuzan život, već im omogućuje kvalitetno obrazovanje koje će ih osposobiti za samostalni život. Sjetimo se i vlasnika najvećeg proizvođača namještaja u svijeu Ikee koji živi životom marljivog skromnog činovnika, a koristi isti namještaj već 40 godina.

A kako je kod nas? U mnogim firmama radnici jedva preživljavaju na minimalcu dok vlasnik vozi luda vozila, a ljetovanja provodi na još luđim jahtama. Posebna su priča tatini sinovi i kćeri koji pune tabloide, a često puta i crne kronike. Trka za društvenim statusom redovito se ostvaruje glamuroznim načinom života bez imalo socijalnog osjećaja za stvarnost koja ih okružuje.

Volite Ezopa? Evo jedne malo preinačene basne:

Republika Hrvatska je zemlja prvenstveno cvrčaka te manjeg broja mrava. U basni (i u tržišnim ekonomijama) Cvrčak pred zimu dođe moliti na koljenima mrava da mu pomogne, svjestan sebe i toga što je krivo učinio (rasfrčk’o imovinu, zabavljao se umjesto da radi i štedi i sl). A ovdje – cvrčci su ponosni što su cvrčci, a njihov zastupnik – država, mravima prisilno konfiscira dio njihovog truda u obliku poreza i daje to cvrčcima. A cvrčci traže “još” i nikad dosta, kritiziraju mrave, ucjenjuju itd.

Ovdje govorim o “dobrim cvrčcima” (koji nisu lopovi, samo ne rade koliko bi trebalo), ali postoje i “zločesti cvrčci” (u našoj terminologiji: tajkuni). E, naši sindikati, umjesto da udaraju po “zločestim cvrčcima”, udaraju po mravima. Pa jasno, udarati po dobrim i smjernim mravima manje je rizično (a zna se da mi ovdje baš ne volimo rizik) nego udarati po “zločestim cvrčcima”. Jer, ako udaraš po zločestima mo’š završiti kao neki poduzetnici ili novinari, pa onda, bolje udrimo po robovima – mravima.

U svakom slučaju, cvrčci (dobri i loši) kompromitirali su jedine prave vrijednosti društva: rad, red, poštenje, skromnost i odgovornost. I umjesto da država i sindikati štite mrave koji jedini promoviraju te vrijednosti, i jedni i drugi štite cvrčke svih vrsta.

Da sam investitor, znate već… zaobišla bih lijepu našu na kilometre

“Mama, gladna sam!”, viče mala Hrvatska u smjeru Majke svih majki – EU. A Majka odgovara: “Kćeri draga, otvori onu web stranicu, na njoj imaš sve informacije o tome kako ćeš utažiti svoju glad.” Kćer koluta očima i odvrati: “Ali, kako ću znati gdje je tanjur?!” Na to će Majka: “Uplati u zajednički EU-fond sumu koju ti ja odredim i onda se potrudi da taj novac, i još nešto više, vratiš kroz projekte koje financiramo iz različitih fondova.”

Međutim, razmaženo dijete naviklo je dobiti sve bez muke. Dolazi vrijeme kada će to dijete morati odrasti i sazrijeti. Provoditi će se načelo “daj da bi dobio”, a Hrvatska će to doživljavati kao surovu realnost. Staro načelo “nigdar ni nekak’ bilo, da ni nekak’ bilo” morat će se (čim prije, tim bolje) odstraniti iz našeg načina življenja i poslovanja. Bit će to bolan proces. Krležijanci će morati postati Lutheri. Htjeli to oni, ili ne.

Moramo biti svjesni: EU ništa ne čini zbog nas, nego zbog sebe, svojih članica. Što to znači za nas Hrvate? Trebat ćemo razvijati samoodgovornost. Učit ćemo oslanjati se na vlastito znanje i vještine. Još uvijek na konferencijama nakon izlaganja na poziv govornika za postavljanje pitanja od strane slušateljstva, muk i gledanje u pod ili plafon. Toliko o našem samopouzdanju. Ako ga mi sami nemamo – a često taj kompleks manje vrijednosti prikrivamo bahatim i oholim ponašanjem – kako možemo očekivati da nas drugi cijene?

Još uvijek je na ovim našim prostorima, gdje se diplome još uvijek mogu i kupiti, priznavanje neznanja jedna od najvećih profesionalnih sramota. Nebrojeno puta sam od stranih kolega koji su dokazani stručnjaci često čula rečenicu: „Žao mi je, ne znam ali ću se potruditi naći informaciju i proslijedit ću vam ju“. Kada naši “stručnjaci” počnu rabiti takvu retoriku, znati ću da je razina znanja unaprijeđena.

Čitala sam svojedobno kako su britanske vlasti započele u suradnji s medijima veliki zdravstveni projekt. Naime, došlo je do epidemije anoreksije i bulimije. Mediji su spremno prihvatili ideju propagiranja malo većih oblina. Zar ne bi i kod nas moglo doći do slične suradnje za opće dobro nacije, pa da vlast s medijima počne promovirati poduzetnost, rad, red, štednju. Bi, samo nema sluha. Nudili smo našim dnevnim novinama da stave u manju nagradnu igru kao nagradu našu poduzetničku edukaciju. Nije prošlo, daleko je primamljivije nuditi stan jer on osigurava komotan život bez vlastitog rada i rizika. A ako osvojiš vaučer za edukaciju, moraš se pomučiti, a to baš nije popularno.

Često ljudi izvode zaključke temeljem parcijalnih i oskudnih informacija. Nemaju vremena sve čitati, proučavati i istraživati. Osuđeni su na sublimirane informacije iz medija. Stoga je odgovornost medija utoliko veća. A naši masovni mediji (ne ubrajam tu novine koje čita nekoliko stotina tisuća ljudi) kao npr. TV, vrlo često šire  populističke poruke koje samo dolijevaju ulje na vatru, podupirući iluzije i nerealna očekivanja svojih gledatelja. Jer surovi kapitalizam zakucao je na vrata.

Mediji su tu mogli u posljednjih petnaest godina odigrati epohalnu ulogu. Ali, zakazali su. Propustili su jedinstvenu šansu pripremiti široke narodne mase na ono što ih čeka: na brutalnu borbu tržišne ekonomije. Na pravila igre u kojima brzi brzo trče i osvajaju nagrade, dok spori zaostaju, ne dobivaju nagrade, već sjede na klupama. To su pravila kapitalističkog svijeta koji je ustrojen po biologističkom pravilu – tko je jači i brži, dobiva više. To je pravilo koje nikada, baš nikada nećemo moći promijeniti.

Nedavno je visoki pravosudni dužnosnik objasnio da u sudstvu rade osobe istovjetne onima u drugim profesijama.  Da  ima sposobnijih, manje sposobnih i nesposobnih sudaca. Drugim riječima, sudstvo je odraz općeg prosjeka društva. Smatramo takve izjave potpuno promašenim. Među sucima nema mjesta prosječnima. Onaj tko odlučuje o tuđim sudbinama, mora biti iznadprosječno stručna i iznadprosječno moralna osoba sa mnogo životnog iskustva i zrelosti kako bi mogla donositi zdravorazumske i pravične odluke.

Naslijeđe socijalizma

Koje li neodgovornosti… Oni koji imaju moć, morali su i trebali znati da se neuke narodne mase, ponikle i odgojene u socijalizmu, neće znati same snaći u labirintu tranzicije i tržišne ekonomije. I ovih petnaest i više godina moglo se iskoristiti za smišljeno preodgajanje kako bismo eto 21. stoljeće dočekali „spremni“. Ali ne, petnaest i više godina utrošeno je ni u što. Nisu promijenjeni nastavni planovi, nisu izučeni učitelji, nisu odaslane prave poruke: pravi i dugoročni uspjeh ostvaruje se samo primjenom tradicionalnih vrijednosti kao što su rad, red, skromnost, štednja…. i odgovornost.

Moć i utjecaj koristio se za zatupljivanje masa i sada je trostruko, deseterostruko teže te iste mase trgnuti iz mrtvila. Moglo bi se, ali sada moraš biti mnogo pametniji, spretniji i uložiti daleko više truda. Jedinstvena je prilika propuštena. Ako vrhuška i mediji ne zasuču rukave, uskoro će čitava nacija biti „izgubljena“ – troma, nespremna na napore i rizike… bez vještina, inventivnosti i poduzetnosti.

Moj jubilarni stoti (100) post i preko 5000 posjeta! I sve to za manje od četiri mjeseca. Nekima ni četiri godine nije bilo dovoljno da pogode “U SRIDU”!  U ”bit” bosanskohercegovačke buranije! Mnogima se zamjerio. Šta ćete?! Ne godi svakome moja litanija… Nemojte šta zahaturit’, niJE bilo namjerno. Stekao mnogo prijatelja i istomišljenika. Hvala vam svima. Najviše mojim redovnim, vjernim čitaocima… Edini, mayibosanskoj, stililiciosus… I još nekima. Npr. Dadi iz Lukavca, Mirsadu iz Švedske,  Amili iz Australije, Remziji, blogerki sa Ostrošca kod Bihaća, udatim rodicama iz Kanade te mnogima kojih se ne sjetih u ovome trenutku! Ne zamjerite mi! Pun mi mozak. Dame su me birale! Hvala im! Poklanjam im jednu pjesmu.

Jelena Rozga

(Tekst preuzet sa tekstovi.net-portala)

Gospe moja

Pozelim da me tjese ruke njegove
da me nasmijan docekuje
preko praga nosi me
pozelim da na hodnik udjem kao mrak
a on ceka kao izabran
cist ko suza, lijep ko dan
i reci, cujes, cujes li me

Ref.
Gospe moja, obuci mi bilo
to mi dobro stoji
pa da sa njim budem jedno tilo
ucini ga mojim
molit cu te stoput, ispuni mi zelju
samo jednu, da sam blizu njemu
da je moj u svemu

Pozelim da je oko mene dragi svit
a ja razlog sto se raduje
da ga svima pokazem
pozelim da me tjese ruke njegove
da me nasmijan docekuje
preko praga nosi me
i reci, cujes, cujes li me

Ref. 2x

Rezime na dan 18. maj 2009. god.

Stoti post! (stanje najutro u 05 h!)

Ovo gore, sve nabrojano, su lokacije na TK (tuzlanskom kantonu)! Pozivi na čekanju su iz Hercegovine (Glogošnica), iz Rep. Hrvatske kod Županje selo BOŠNJACI (prekrasna lovno-ribolovna destinacija) te “šaranijada” u Rep. Srbiji (Vojvodina)!

Moje radno mjesto!

Kad jedna konekcija nije dovoljna uskačem sa još jednom!

Pridružujem se svjetskoj akciji od juče sa citatom:

Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) se pridružuje obilježavanju 17. maja, Svjetskog dana telekomunikacija i informacionog društva, podržavajući time apel Međunarodne unije za telekomunikacije (ITU) kreatorima politika, regulatorima, operatorima i industriji da posvete pažnju ovogodišnjoj temi pod nazivom “Zaštita djece na Internetu”.

Prema nedavnim istraživanjima, više od 60 posto djece i tinejdžera svakodnevno “priča” u “chat-sobama”. Troje od četvero djece online su voljni podijeliti informacije o sebi i svojoj porodici u razmjenu za stvari i usluge a jedno od petero djece će biti meta nasilnika ili pedofila svake godine.

 “Proslavljamo Svjetski dan telekomunikacija i informacionog društva 2009. sa znanjem da smo iznijeli jaku inicijativu da cyber-prostor učinimo sigurnim za našu djecu i mjestom gdje svako dijete može iskoristiti puni potencijal “Informaciono-komunikacijske tehnologije” i gdje svaki građanin na ovoj planeti može iskusiti pravo da pristupi, koristi, kreira i dijeli informacije”- izjavio je povodom obilježavanja ovog dana generalni sekretar ITU-a Hamadoun I. Tourè.

On je poručio je da treba zaštititi djecu u cyber-prostoru i promovirati njihova neotuđiva prava da pristupe informacijama i znanju u sigurnom i zaštićenom okruženju.

Međunarodna unija za telekomunikacije poziva zemlje članice, uključujući i BiH koja je postala članica 20. oktobra 1992. godine, da budu partneri ITU-u te da podijele iskustvo i doprinesu razvijanju smjernica i preporuka u okviru nacionalnih ICT strategija i politika, saopšteno je iz RAK-a.