Tko od nas ne voli kada su mu stvari, okolnosti, ljudi pa čak i cijeli život pod kontrolom? Priznajem da sam “Control freak” i da volim taj osjećaj da mogu utjecati na veliki dio svog života. Ipak, kako postajem stariji (čitaj:iskusniji), nekako sve više imam dojam da moja kontrola života nije ništa drugo do iluzija kontrole. Nedavni događaj je samo utvrdio tu moju spoznaju.

Moja prijateljica je prije tri mjeseca organizirala jedno poslovno druženje i pozvala je jednu od svojih kolegica na to druženje. S obzirom da se radilo o nečem novom, kolegica je imala jako veliki otpor prema dolasku : “Pa meni je tamo glupo dolaziti!” “Već sam bila na nekoliko takvih druženja!” “Ti mene zoveš na druženje s nekim osnovnim temama – što želiš reći da ja to ne znam?!” Izgovori i otpori su se nizali jedni za drugim. Moja je prijateljica još neko vrijeme pokušavala i onda je odustala. Njena kolegica nije došla na to druženje i ono se održalo bez nje.

Prošli tjedan je mojoj prijateljici zazvonio telefon. Bila je iznenađena kada je čula glas gore spomenute kolegice kako ju pozdravlja.  Iznenađenje se još više povećalo kada ju je kolegica zapitala “Čula sam da idući tjedan ponovno organiziraš ono druženje. Ima li mjesta za mene?”

Ovaj me događaj jako zamislio kao osobu koja ima želju za kontrolom. Pitao sam se kako bih ja postupio na mjestu svoje prijateljice. Kako je važno da sve bude pod kontrolom, ja bih već na njeno odbijanje reagirao drugačije. Nema ona što ne dolaziti kada sam ju ja pozvao i kada ona mora biti na tom druženju s obzirom da sam ja to tako zamislio u svojoj pametnoj glavi i to, naravno, tako mora biti.

Zato bih krenuo s manipulacijom! Možda bih je pokušao emocionalno ucijeniti : “Pa, kako mi to možeš napraviti? Ja sam tebi došao na tvoj xy, a ti meni ne možeš doći na ovaj događaj koji je meni jako važan?!” Možda bih igrao na njenu samilost : Pa dođi, molim te! Molim te, stvarno mi je važno. Napravi to za mene! Nemoj biti takva!” Ili bih možda napravio pritisak, bilo direktno “Ako ne ođeš tamo, pobrinut ću se da ne dobiješ bonus ovaj mjesec!”, bilo indirektno preko pritiska na njenog šefa.

Koji bi bio rezultat moje manipulacije? Što bih njome postigao? Svoj cilj definitivno! Osoba bi bila na druženju, baš kao što sam zamislio i planirao. Svijet bi ponovno bio pod mojom kontrolom! Ali što bih time napravio toj osobi? Kako bi se ona osjećala? Kako bi dalje izgledao naš odnos? Vjerojatno bi na druženju bila protiv svoje volje, ne bi na njemu uživala, možda bi potkopavala atmosferu, sve bi joj bilo glupo i dosadno, a meni bi, bilo svjesno ili nesvjesno, zamjerila tu manipulaciju.

U prirodi sve ima svoje vrijeme. Razmišljam koliko mi našom željom za kontrolom doslovce “silujemo” našu okolinu – kupce, kolege, prijatelje, djecu, partnere. Želimo ih uklopiti u NAŠE snove o tome kakav bi svijet trebao biti, kakvi bi oni trebali biti, kako bi to sve trebalo izgledati. Mislimo kako ćemo biti sretni kada sve bude KAKO mi želimo i da to mora biti tako KADA mi to želimo! Zanimljivo je da takvim postupcima prema drugima u stvari “silujemo” sebe! A zapravo svi smo mi dio prirode. A u prirodi se stvari odvijaju u svom ritmu. Kada možemo otpustiti našu želju za kontrolom, zapravo se počinjemo usklađivati sa životom kakav je, a ne s našom iskrivljenom slikom kakav bi trebao biti. Pitanje je samo možemo li pustiti i prihvatiti ljude i stvari kakve jesu?

Moja je prijateljica napravila upravo to. Prihvatila je da njena kolegica sada nema želju doći na druženje. Tri mjeseca kasnije, kolegica želi doći na druženje. Došlo je njeno vrijeme. Možete li zamisliti kako će sada izgledati i ponašati se na tom druženju? Mogu zamisliti da će biti dobro raspoložena, družiti se s ostalim ljudima i prenositi svoju pozitivnu energiju. Njen odnos s mojom prijateljicom? Pa, mislim kako će samo biti kvalitetniji i s više obostranog poštovanja.

Od tada jako razmišljam koliko je “ispravno” forsirati kupca na kupnju po svaku cijenu jer ja baš moram napraviti svoj plan za ovaj mjesec! A izmanipulirati kolegu da dobijem svoj godišnji baš u vrijeme kada ja to želim? Ili nagovoriti prijatelja da idemo na izlet baš tamo gdje se meni ide? A da ne govorimo kako je od ekstremne važnosti za cijeli svemir da dijete pojede večeru jer je to “dobro” za njega/nju, iako to ne želi ili da završi taj tečaj engleskog na koji ste ga upisali jer VI znate što je najbolje za NJEGA! Kontola, kontrola, kontrola…

Od sada ću si što češće postavljati sljedeće pitanje : “Koliko je to što sada želim/moram da bude po mome kvalitetno za ljude oko mene, okolinu i mene samog?” I ako primjetim otpor, hoću li zastati i upitati se je li uistinu sada pravo vrijeme (grčki : KAIROS) ili se samo radi o mojoj potrebi i kontroli da se to dogodi kada je želim (grčki : KRONOS)?

Nobena skrivnost ni, da sem zadnje čase kar veliko aktivna na par javnih forumih, v Sloveniji bolj malo, v tujini pa malo bolj. Kakor nanese, pač. Večinoma se ne zapletam v neke hude debate, povem kar mislim, pač, večinoma pa poskušam pomagat drugim uporabnikom pri kakšnih bolj ali manj perečih zadevah. Niti se ne poglabljam v to, kdo je kaj in zakaj, niti me ne zanima, kdo je dotični uporabnik v realnem življenju.

Tudi kar se moje zasebnosti tiče, lahko z gotovostjo trdim, da se maksimalno trudim, da ne bi bila razpoznavna. Pa ne zato, ker bi dejansko kaj skrivala, sploh ne, predvsem poskušam zakriti identiteto tistih ljudi, o katerih pišem, recimo na blogu.  Nisem pa res neki hud fan tega, da se trosijo osebni podatki po internetu, še poseno po javno dostopnih blogih in forumih. Čeprav so ljudje, ki jim je moja identiteta poznana.

In takole, blogajoča in forumirajoča sem povsem po naključju ugotovila, da je uporabnik na enem od forumov oseba, ki jo poznam. No,  sprva sem le slutila, po parih izjavah pa sem 110%, da osebo poznam. Oziroma je bila nekoč del mojega življenja, zdaj pa, hvala Onemu, ni več.

Predvsem je zanimivo to, da ima dotična oseba (ni važno ali je m ali ž spola) eno izjemno izstopajočo osebnostno lastnost, namreč da neizmerno uživa v tem, da podjebava druge. Na zelo primitiven način. Tako sem tudi posumila, da človeka poznam. Sicer na samem forumu z  dotičnim uporabnikom niti ne komuniciram, vendar zadnje čase na veliko spremljam, kako komunicira z ostalimi. V glavnem, ta človek se pretvarja da je nekaj, kar ni. In prav zabavno mi je, da VEM, kdo je, on pa tega ne ve. In vem, da ne ve, da vem… kar je sploh sladko. Zabavno predvsem iz vidika, ker človeka poznam toliko v obisti, in ne, ni moj bivši, da prav z osuplim zanimanjem prebiram, kako se človek postavlja nad ostale uporabnike. In kar je najbolj sladko, jaz poznam kar nekaj umazanih skrivnosti te osebe. Zelo hudo umazanih.

In, no, nič bat, kot že rečeno, nisem pristaš kreganja in podjebavanja po forumih, še manj razkrivanj osebnih podatkov in identitet. Torej uporabnik, zaenkrat si varen. Vendar vedi, da te Kopriva gleda.  IN da te vidi, kako si hraniš alter ego pod enim blesavim nickom. In mi je baš zabavno. Malo kinky.

Hudo perverzno je takole špijonirat za nekom v virtuali…  In kdo si ti, ki špijoniraš za mano?

Včeraj mi moja draga nadrejena pošlje mail v stilu- jutri ob dveh imamo pri direktorju sestanek, direktor je izrazil željo, da te spozna. Potrdim udeležbo?

Aaaaam, panika. Jst pa direktor pa sestanek? Zakaj že? Itak iz šefice ne izvlečem nobenega podatka…samo nekaj se je namuznila…kao boš že videla…Naj bežno omenim, da nisem spala celo noč….

In se je zgodilo….. z nadrejeno prideva tja in itak da sem bila cela presrana..potem me je pa itak kap, ko vidim, da so poleg direktorja prisotni še eni zelo pomembni ljudje iz podjetja… wtf jst delam tuki?

Pride direktor in …bla bla…poslovni rezultati..blabla…bilanca ta in ona…blabla…sestanek ta in stranka ona in predstavitev ta in ona in rezultati in bilance in…. potem moja nadrejena predstavi rezultate sestanka z novo stranko….podpisali pogodbo…vsi ful hepi, ker če tega posla ne bi bilo, bi bolj tenko piskali v firmi…

in potem pride šok… šefica se obrne k meni in izjavi, da je bila pri projektu ključna MOJA pomoč, saj so bili navdušeni nad MOJO predstavitvijo in da so se na podlagi MOJE predstavitve odločili za sodelovanje…  jst pa sedim tam in ne vem, kaj naj rečem..

in potem začne, da ja, že res da je kriza in da imajo moratorij na zaposlovanje, ampak da se nej zdi, da bi bilo škoda spustit tako obetavno sodelavko, da gre drugam  in blablabla (še zdej ne verjamem, da mi je to zakuhala, joooo) in potem me direktor vpraša, kaj študiram in do kdaj imam status in če bi delala pri njih… in jst da bi, ja (še vedno ne morm verjet, da so mi tole zakuhali, joooooo)… in potem izjavi, da dokler bo on direktor, bo zame prostor v firmi in da če se ostali vodilni strinjajo, bi po zaključku študentovanja dobila pripravništvo. In so se strinjali.

Weeeeeeeee….. ampak še zdej ne morm vrjet, da mi je šefica tole zakuhala, jooooo…rekla je, da bo omenila ob priliki, če bi se kaj našlo zame… ne pa tkole…. isuse…. Res sem v šoku. Nisem verjela, da se mi bo tole celodnevno spuščanje dušce v službi kdaj izplačalo.

Ampak naš direktor je pa en ful prijazen stric, čeprav ne izgleda. 

Možda vam je već bliska ideja da nas romantično privlače osobe koje nas podsjećaju na roditelje ili situaciju u kojoj smo odrastali. Ili vam je to potpuno nova i teško prihvatljiva ideja?

Jeste li primijetili kako, kad ste zaljubljeni u neku osobu, nakon nekog vremena svaki prolaznik koji vas po nekom detalju podsjeti na nju privuče vašu pažnju i izazove emocije? Vjerujem da na isti način funkcionira traženje partnera po uzoru na roditelje. Naš um voli povezivati asocijacije, a naše unutarnje dijete traži okolnosti i osobine partnera za koje je zaključilo da su povezane s ljubavlju.

Kako znati da li vas netko istinski voli? Slično kao i kod procjene iskrenosti neke osobe u bilo kojem odnosu: nemojte slušati riječi – gledajte ponašanje! ‘Riječi su jeftine’, i lijepo govoriti uopće nije problem, posebno kad možete pretpostaviti što druga osoba želi čuti. No mnogi ljudi, pogotovo kad su zaljubljeni, vole se hvatati za lijepe riječi i pothranjivati njima svoju nadu.

Da stvar bude još složenija, možda druga osoba stvarno vjeruje da je iskrena, čak i kad je to samo na površini njezine ličnosti. Ljudi koji maltretiraju ili ucjenjuju svoje partnere vjerojatno stvarno vjeruju da je to ljubav i da je normalno tako se ponašati. Zaljubljena osoba želi u to vjerovati i tek kad izađe iz tog odnosa i pogleda unatrag, može shvatiti koje je sve elemente ponašanja druge osobe propustila vidjeti.

Zamislite da gledate osobu u koju ste zaljubljeni, ili potencijalnog partnera, kao da gledate TV emisiju s isključenim zvukom: samo pokrete, izraze lica, pojedine postupke. Što bi vam ti postupci govorili da se radi o nekoj drugoj osobi, a ne o vama? Možda biste u njima prepoznali nedostatak poštovanja i pažnje, ili jednostavno nezrelost i nespremnost za bliskost? Možda to nije nešto zbog čega biste odustali od odnosa – nema smisla tražiti savršenstvo od bilo koga – ali u svojoj zaljubljenosti ne primjećujete da vas to povređuje i koliko bi se odnos mogao poboljšati kad biste oboje to osvijestili i radili na tome?

Kad smo zaljubljeni, iznimno je teško biti potpuno iskreni prema sebi. Vežemo se za partnera i odnos s njim gotovo istim slijepim intenzitetom i slijepom potrebom kao što smo vjerovali i željeli bliskost s roditeljima. To je najočitije kad se radi o odluci da li prekinuti odnos za koji je očito da ne ispunjava naše potrebe, ali i dalje osjećamo romantičnu privlačnost. Dok je veza stabilna, obično vjerujemo da smo svjesni partnerovih mana i da se zrelo postavljamo prema njima. Kad dođe do problema koji mogu značiti opasnost za vezu, počinje traženje opravdanja i umanjivanje značaja problema.

Prekid veze (pogotovo ako ga inicira druga osoba ili do njega dođe zbog vanjskih okolnosti) izaziva vrlo intenzivne, duboke, u biti dječje emocije. Tuga je normalna reakcija na gubitak, ali u pravilu reagiramo mnogo dubljom i težom tugom nego što bi bila zdrava reakcija. Na površini i blizu razine svijesti je intenzivna bol zbog osjećaja napuštenosti, često i odbačenosti. Pokušajte se sjetiti osjećaja nakon prekida neke veze do kojeg nije došlo vašom odlukom (ako vi prekinete vezu, obično je to nakon dužeg razdoblja pripreme i odlučivanja, te osjećaj napuštenosti nije tako intenzivan) – i vjerojatno ćete se sjetiti osjećaja koje ne biste željeli ponovno proživjeti.

Jedan od glavnih uzroka tome je prirodno dječje intenzivno doživljavanje svega što se oko njega događa, sklonost generalizaciji i crno-bijeloj percepciji, te nepostojanje doživljaja vremena, zbog čega i kratkotrajnu napuštenost u ranoj dobi može doživjeti kao nešto što će zauvijek trajati. Ako su uz to roditelji emocionalno nezreli (što je velika većina do neke mjere) dijete će se još mnogo češće osjećati direktno ili indirektno odbačeno ili napušteno. Slični osjećaji izlaze na površinu u svim situacijama kad se osjećamo odbačeni, ali oni najdublji i najpotisnutiji osjećaji prodiru u svijest tek u situaciji prekida emocionalno iznimno važnog odnosa.

No, osim toga, vjerujem da je jedan od uzroka toga način odgoja djece u našem društvu. U mnogim ‘primitivnim’ društvima djecu odgaja cijela zajednica. Dijete ima mnogo izvora ljubavi, sigurnosti i podrške u mnogim ljudima i ne osjeća se fizički i emocionalno ovisno o dvoje ljudi, ili čak o samo jednoj osobi. U našem društvu dijete je najčešće gotovo isključivo ovisno o roditeljima, uz donekle pomoć djedova i baka. No čak i ta pomoć je rijetko prisutna do te mjere da bi se dijete moglo osjećati potpuno sigurno i zaštićeno, a vanjski svijet se sigurno doživljava mnogo manje toplim i prijateljskim nego u ‘primitivnim’ zajednicama. Tako odvojenost od roditelja izaziva posebno snažne osjećaje straha i napuštenosti, a posljedica toga je još snažnije vezivanje i osjećaj ovisnosti u partnerskom odnosu.

Nešto blaža i suptilnija, češće prisutna ako smo već razriješili površinsku razinu osjećaja napuštenosti, na dubljoj razini prisutna je bol zbog osjećaja odvojenosti od ljubavi. To nije intenzivna bol povezana s napuštanjem od neke konkretne osobe i preispitivanjem njenog i našeg ponašanja, nego suptilan osjećaj da je ovo svijet u kojem nam nije dostupna duboka i radosna ljubav i bliskost za kojom čeznemo.

U takvim trenucima krize obično odlučujemo da ćemo raditi na tome i poduzeti što god trebalo da se ‘toga riješimo’, ali čim emocije popuste i vrate se u podsvijest, zaboravljamo njihov intenzitet i posljedice, te se zavaravamo da nije ipak tako strašno, ili čak da smo ih uspjeli riješiti ’sami od sebe’. No dok god ih ne riješimo u potpunosti, nastavljat ćemo kreirati i privlačiti situacije koje će ih izvlačiti na površinu. Kod nekih ljudi to se može dogoditi samo nekoliko puta u toku života, dok će drugi, možda oni koji su izabrali intenzivnije lekcije na tom području, privlačiti takve situacije mnogo češće.

‘Naši najteži problemi sadrže najveće blagoslove’ (Martyn Carruthers) – a jednom kad razriješimo emocionalnu ovisnost koja dolazi iz osjećaja odvojenosti od ljubavi, možemo se vratiti u naše prirodno stanje svijesti o povezanosti s obiljem sreće, radosti i ljubavi koja ne ovisi o bilo kome izvan nas.

copyright Kosjenka Muk, 2005
www.centar-angel.hr

Slika: Art Nouveau Tarot, Lo Scarabeo

Ja, kr ni me. PA sej ne, da bi me kdo dejansko pogrešal, ane?

Prvič v lajfu sem se totalno resno lotila faksa, pa ne zato, ker bi hotela biti nekaj v ibr pametna, ampak, ker se mi enostavno ne da več zajebavat.

In, da , Rabbit bo zaenkrat ostal. Ne vem, spet postajam nekam sentimentalna, upam,da me ne bodo spet premetavali hormoni. Ampak sem se kljub vsemu odločila, da Zajc ostane. Ok, če ima kdo veselje da 10x na dan klikne na moj blog samo zarad zajca, pol pa kr nej. Sej, drgač ga tko noben ne bere.

Ja, sentimentalna. Zadnje čase se kr veliko muvam po raznih forumih in berem svašta.  Se nasmejim, ob določenih rečeh, ki jih berem bi se najraje zjokala , pri nekaterih pa človek ne ve točno ali bi se smejal ali jokal.

V glavnem, obljubim tistim petim osebkom, ki kliknete na moj blog, ne da bi zjal v zajca, ampak da bi kej prebrali, da bom začela malo bolj pogosto kracat, da vam ne bo dolgčas.

Yes, kopriva is back.

Kako u zadnje vrijeme često preporučujem Harville Hendrixa kao autora čije je zapažanje i opisivanje procesa unutar pojedinca te partnerstva i obitelji kao sustava iznimno duboko, precizno i iscrpno, čini mi se bitnim naglasiti i neke aspekte u kojima se s njegovom teorijom ne slažem.

Premda iznimno cijenim Hendrixovu vještinu u prepoznavanju uzroka problema, ne slažem se u potpunosti s njegovim idejama za njihovo praktično rješavanje, iz kojih se lako može steći dojam da je poželjno, pa i neophodno, da partneri preuzimaju odgovornost za osjećaje onog drugog, time se jedno drugom izmjenjujući u ulogama roditelja, odnosno djeteta. To u pravilu vodi osjećaju emocionalne ovisnosti, budući da se rješenje traži izvana, a ne iznutra. Uz to, golem teret se prebacuje na drugu osobu, koja se može osjećati emocionalno ucjenjivana, ovisno o vlastitim obrascima i intenzitetu zahtjeva.

Kratkoročno, igranje tih uloga može često biti ugodno: prepuštamo se nekom drugom, nadajući se da će naše potrebe biti ispunjene na način za kojim oduvijek čeznemo – s ljubavlju, bez boli i bez potrebe da preuzmemo odgovornost za svoje osjećaje. No na duži rok takav pristup smanjuje istinsku intimnost i privlačnost između dvoje odraslih ljudi, te potiče transfer, odnosno doživljavanje partnera kao zamjene za roditelja umjesto kao jedinstvenog ljudskog bića.

Hendrix i sam piše (knjiga ‘Kako dobiti ljubav koju želite’) da primjećuje da se mnogi ljudi nakon početnog oduševljenja i ponovnog buđenja osjećaja prema partneru izazvanih njegovim pristupom, vraćaju razočarani iskrsavanjem starih sukoba, koji se bude jer oni počinju opet vidjeti ‘u onom drugom osobu koja ima sve što oni traže, idealnog partnera koji će im nekim čudom vratiti cjelovitost’. Njegovo je rješenje za te sukobe da se oboje partnera mijenjaju, i to smjeru razvoja osobina koje druga osoba želi, što im omogućava da ponovo u sebi probude vlastite zanijekane osobine. To u osnovi smatram dobrom idejom, još jednim zanimljivim načinom korištenja partnerstva za osobni razvoj – ali još uvijek ne i dovoljnom da se iscijele oni najdublji osjećaji.

Smatram da svatko od partnera treba iskoristiti odnos da prepozna svoje obrasce, ali ne i da očekuje od druge osobe da ih iscijeli. To smatram radom na posljedicama a ne na uzrocima – što je logično dugotrajno, mukotrpno i često neuspješno. Iscjeljenje je proces koji se odvija u suradnji s drugima – ali ne kroz druge. Ključni dio posla je isključivo na nama samima.

Hendrix tvrdi da nije moguće iscijeliti sebe bez dugotrajne podrške druge osobe, jer naše nesvjesno treba realno iskustvo s drugom osobom da bi moglo promijeniti obrazac – no ljudi su smatrali nemogućima i nebrojeno mnogo drugih ostvarenja, prije nego što im je bilo dostupno neophodno znanje i tehnologija. Znanje o ljudskoj naravi, unutarnjim procesima i njihovoj promjeni razvija se svakim danom kao i sve druge tehnologije. U usporedbi s npr. pedesetim godinama prošlog stoljeća napredovalo je neusporedivo, a kako ljudi postaju sve otvoreniji i zainteresiraniji za rad na sebi razvijat će se još brže.

Jedan od velikih nedostataka Hendrixovog pristupa je što ne pruža rješenje za ljude čiji partneri ne žele raditi na sebi (a to je daleko češće nego suprotno!) ili one čiji su obrasci takvi da im na neki način ne dopuštaju vezu u kojoj je moguća intimnost i tolika uzajamna predanost odnosu: obrasci vezivanja za ovisnike, zlostavljače, nedostupne ili nezrele osobe… To je golem postotak ljudi koji, ako bi bilo točno da im jedino odnos s partnerom može pomoći, ne bi tada imali nikakve nade. Čak i ako bi napustili sadašnjeg partnera nadajući se da će u nekom drugom odnosu pronaći iscjeljenje, njihov bi im obrazac uvijek doveo na put nekoga vrlo sličnog. Neki ljudi su godinama sami – zar bi trebali još godinama čekati da naiđe netko kako bi oni dobili priliku za iscjeljenje? Isto tako, Hendrixov bi pristup implicirao i da se ograničavajuća uvjerenja u brojnim drugim područjima ne mogu riješiti bez da se prvo ne promijene vanjske okolnosti – što je u pravilu nerealno.

Činjenica da smo velikim dijelom uvjetovani svojim djetinjstvom i da mnoge snažne, neugodne, gotovo nepodnošljive emocije potječu iz našeg unutarnjeg djeteta, mnogima je isprika za preuzimanje ili prebacivanje odgovornosti, kroz samosažaljenje ili žaljenje drugoga. Kao dijete nismo imali izbora – no kao odrasla osoba imamo, te smo u potpunosti odgovorni za način na koji ćemo se suočiti sa svojim emocijama i vanjskim okolnostima. Nitko drugi ne može tu odgovornost preuzeti na sebe, a da dugoročno ne stvori štetne posljedice za oboje – i za sebe i za nas.

Premda je u romantičnoj vezi preuzimanje odgovornosti za osjećaje partnera još uvijek prilično uobičajeno, očekivano, i partneri to zapravo smatraju ljubavlju, u svim drugim odnosima (osim, logično, odnosa roditelj – dijete) svaka će prosječno emocionalno zdrava osoba osjećati kao nametljivost i iznimno opterećenje ako netko drugi očekuje od nje da se osjeća odgovornom za njegove osjećaje i potrebe. Svatko tko ima emocionalno zahtjevnu majku, oca, baku… poznaje taj osjećaj.

Nije zdravo niti prirodno da se dijete osjeća odgovornim za emocije roditelja, koji bi trebali biti odrasli i daleko sposobniji da vode računa o svojim potrebama. No nažalost, velika većina roditelja smatra prirodnim da barem djelomično opterećuje čak i malo dijete svojim osjećajima. To kod djeteta stvara krivnju i snažan sukob između njegovih zdravih, prirodnih osjećaja i nametnute odgovornosti, čime se utemeljuje obrazac koji se nastavlja u odrasloj dobi. Kod malog djeteta, kojemu je potrebno da vjeruje roditeljima, redovito će prevladati nametnuti osjećaji, dok će prirodni porivi biti potisnuti. Kao odrasle osobe, u sličnim situacijama možda ćemo uspjeti donijeti zdravu odluku – ali rijetko bez osjećaja krivnje.

Briga ili krivnja vezana uz osjećaje druge osobe, a često i dobronamjerni porivi da utječemo da se druga osoba osjeća bolje, automatski znače da u tom trenutku dotičnu osobu ne doživljavamo kao odraslo, moćno biće, već kao dijete koje se ne može nositi sa životom i svojim osjećajima bez tuđe pomoći. Kako je naše društvo u prosjeku još uvijek relativno nezrelo, većini je ljudi ovo prihvatljivo, pa čak i poželjno, donoseći osjećaj olakšanja. No ako ste iskusili osjećaj da se netko tako postavlja dok vi to ne želite – sigurno ste na neki način osjetili da vas ta osoba potcjenjuje svojim nepovjerenjem u vašu snagu, koliko god možda dobronamjernim.

Preuzimajući odgovornost koja pripada drugome, oduzimamo toj osobi moć – šaljemo joj poruku da je ne smatramo dovoljno snažnom, zrelom i sposobnom. Ako smo skloni tome, u nekoj drugoj situaciji vjerojatno ćemo istu takvu poruku poslati sami sebi i očekivati da druga osoba preuzme odgovornost. Možda najefikasnija pomoć koju možemo dati drugome je prepustiti mu njegovu odgovornost, a time i moć – a jedna od najvećih usluga koju možemo učiniti sami sebi je u potpunosti prestati okrivljavati druge ljude ili vanjske okolnosti za ono što osjećamo, te odustati od uživanja u sažaljenju ili brizi drugih.

S druge strane, zdravo suosjećanje je poželjno i potrebno – razumijevanje druge odrasle osobe koja se bori sa sličnim problemima kao i mi sami, te pružanje podrške u njezinom nastojanju da ih iscijeli. Ljudi koji koriste ideju (tuđe) odgovornosti da bi izbjegli obzirnost, intimnost i ulaganje u odnos čine to iz vlastitih dječjih strahova od bliskosti i zahtjeva, te nezrelih otpora uvažavanju tuđih osjećaja i želja. Podloga tome je potisnuti osjećaj krivnje i pretjerane odgovornosti za tuđe potrebe; osjećaji koji su toliko snažni i neugodni da vode izbjegavanju svake mogućnosti da dopru u svijest.

Odbijanje preuzimanja odgovornosti ne znači odbijanje pružanja ljubavi i pažnje te međusobnog ispunjavanja zdravih ljudskih potreba u odnosu. To je osjetljiva ravnoteža za čije je održavanje potrebno (naravno…) pažljivo promatranje vlastitih emocija kako bi se prepoznalo koje su potrebe i želje zdrave i primjerene, a koje samo odgađaju emocionalnu zrelost. Lijepo je i donosi mnogo užitka razmijeniti s partnerom međusobne želje u odnosu, uživati u svjesnom činjenju nečega što je ugodno drugoj osobi ili kad ona to isto čini za nas; stvoriti atmosferu povjerenja u kojoj se možemo izraziti i osjećati dobrodošli da budemo ono što jesmo u potpunosti… No ako se to pretvori u igru roditelja i djeteta, u očekivanja da naše potrebe budu bezuvjetno ispunjene… ubrzo vodi sukobu ili nijekanju vlastitih osjećaja.

Ipak, sam unutarnji rad na sebi nije dovoljan za kvalitetan odnos. Ako se jedna osoba mijenja brzo, a druga mnogo sporije ili stagnira, odnos će brzo biti doveden u pitanje. To je vrlo česti rizik rada na sebi, rizik koji u pravilu uključuje neželjene promjene u drugim područjima života ako bi se odnos raspao, počevši od materijalne sigurnosti. Znanje o tome može utjecati da suptilno sabotiramo vlastiti napredak, čak i ako to nije naša svjesna želja.

Također osjećam da ima smisla da je iskustvo kvalitetnog odnosa s drugom osobom potrebno za dovršenje procesa iscjeljenja. Na sličan način, kod svakog rada na sebi vanjsko iskustvo i vanjska promjena, suočavanje s određenim okolnostima na drugi način, potrebno je da bi se proces dovršio. No razlika je u tome da li u sam proces osnovnog iscjeljenja ulažemo vlastitu svijest i trud, ili to očekujemo od drugoga.
copyright Kosjenka Muk, 2005, http://www.centar-angel.hr

Slika: Lovers – Aquarian Tarot, Swiss AGM

Yea,the bunny must go… :S

Prilazem nekoliko tekstova o ljubavi i emocijama, posto vas to najvise zanima. Ovo je prvi u nizu:

Jednom mi je postavljeno pitanje: koje bi osobine trebalo prvo provjeriti kod potenci­jal­nog partnera? Nakon nekoliko tjedana zaključila sam da ovo pitanje vrijedi razraditi i posvetiti mu poseban članak.

Na prvo mjesto stavljam samopoštovanje. Ono utječe na sva područja života – ali nije lako pronaći osobu s istinskim, zdravim samopoštovanjem. Mnogi oblici ponašanja koje smatramo samopouzdanima zapravo su samo kompenzacija za nedostatak ljubavi prema sebi. Uglavnom je naš podsvjesni doživljaj sebe negativan, a svjesni više – manje ravnodušan, a vjerujem da gotovo nitko od nas ne zna koliko bi nam život bio drugačiji kad bismo istinski voljeli sebe.

Mnogim ljudima imponira i čini određeni užitak ako osjećaju da ih njihov partner treba, vezan je za njih i patio bi ako se rastanu (ne zvuči li to kao opis onoga što obično smatramo romantičnom ljubavlju?). No upravo to znakovi su da nas partner voli na dječji, a ne odrastao način i vidi u nama zamjenu za neku važnu osobu iz prošlosti, a ne nas kao stvarno, jedinstveno ljudsko biće. Tada niti njegova ljubav ne pripada istinski nama. Za zdravu osobu istinski je kompliment bliskost s emocionalno zrelim, samostalnim partnerom koji se ne osjeća ovisan o našoj ljubavi – no mnogi se osjećaju nesigurno u takvom odnosu.

Ako primjećujete da se raznježite, ili osjećate suptilno povećanje osjećaja sigurnosti, pa i određenu nadmoć, kad primijetite znakove nedostatka samopoštovanja kod partnera – nesamostalnost, vezanost, samokritičnost, pesimizam… – znajte da je u istoj mjeri on manje sposoban i za zrelu ljubav i poštovanje prema vama, te da to implicira sigurne probleme u nekom drugom području vašeg odnosa. Onoliko koliko druga osoba kritizira sebe, ne sluša svoje potrebe i ne smatra svoje emocije vrijednima pažnje, toliko će i prema vama postupati na isti način. S druge strane, onoliko koliko netko ne uzima u obzir tuđe osjećaje i potrebe, onoliko koliko je hladan, kritičan, agresivan, ironičan… prema vama, iznutra se na isti način postavlja prema svojem istinskom biću.

Sažaljenje, povlađivanje i uloga spasitelja neće pomoći vašem partneru, premda ne znači da ga trebate napustiti ili biti hladni i kritični u tim trenucima. Odrasla ljubav ponekad znači suosjećajno, ali i s taktom i poštovanjem, suočavanje voljene osobe s realnošću i pružanje podrške u nastojanju da postane sretnom i neovisnom.

Na drugom je mjestu na popisu poželjnih osobina, predanost radu na sebi i osobnom razvoju. Razlog zbog čega ova osobina nije na vrhu popisa, jest činjenica da nedostatak samopoštovanja u pravilu usporava promjene, čini osobu nesamostalnom, sugestibilnom, često dogmatičnom i orijentiranom na formu, a ne na sadržaj. Osoba koja na dubokoj razini ne cijeni sebe prije će cijeniti tuđe mišljenje nego svoje, a u pravilu sabotirat će sve promjene koje bi vodile povećanju svoje sreće, a dio toga je i kvaliteta partnerskog odnosa. Zbog toga samopoštovanje smatram važnijom osobinom za uspjeh odnosa.

Samopoštovanje je preduvjet optimizma, često i zdravog smisla za humor, komunikacijskih vještina i brojnih drugih osobina koje tražimo kod kvalitetnog partnera. No činjenica je da ako i sretnemo osobu koja je sve što želimo – često je nećemo uopće uzeti u obzir kao potencijalnog partnera! Takvu osobu ćemo možda i cijeniti, ali neće nas privući romantično (osim možda ako je nedostupna), jer je uloga osjećaja koje nazivamo romantičnom ljubavlju da nas vežu za osobu koja će provocirati naše neriješene obrasce i probleme. Mnogi ljudi koji ponavljaju obrazac očito nezdravih veza naučili su upravo dramu i nezrelo ponašanje povezivati s ljubavlju te to smatraju privlačnim, dok im sa zdravom osobom može biti čak i dosadno. Čak i ako ste skloniji zrelijim odnosima, vjerojatno je i s vama na neki način slično, premda je možda teže to prepoznati.

Osjećate li da vam je lako i ugodno osjetiti intenzivnu ljubav prema sebi? Osjećate li prirodno povjerenje da vas drugi ljudi mogu istinski, duboko i trajno voljeti? Imate li iskustva s osobama koje ste voljeli, ali one nisu znale prihvatiti i vjerovati u vašu ljubav? Ako ne volimo sebe, ne možemo potpuno osjetiti niti vjerovati u ljubav drugih.

Kad nas druga osoba voli, njezinu ljubav ne ‘primamo’ direktno, nego svijest o ljubavi te osobe ojačava i potiče one dijelove nas koji su zdravi i puni ljubavi prema sebi. Samo u onoj mjeri u kojoj smo sposobni voljeti i cijeniti sebe, moći ćemo osjetiti potpunost i dubinu ljubavi koju druga osoba osjeća prema nama.

U svakom slučaju, privući će nas osoba koja je na podjednakoj razini emocionalne zrelosti – što je gotovo sinonim za samopoštovanje. To vodi shvaćanju koliko je bitno raditi na sebi unaprijed, umjesto nadati se da će veza s drugom osobom donijeti rješenje naših problema. U tome je smisao sve češće izreke ‘da bismo našli osobu kakvu želimo, trebamo prvo postati takva osoba’.

© Kosjenka Muk, 2005

www.centar-angel.hr

Dva dni že tako salbo spim, da ne vem kaj naj sama s sabo…v službi funkcioniram kot en zombi, ki živi od 10 skodelic kave na dan in občasno od koščka čokolade… Ker me skrbi.Za mojo drago prijateljico, ki se je znašla v precej nezavidljivem življenjskem položaju pa ne vem, kako ji naj pomagam. No, saj pomagati ji tako nihče ne more, pomagati si mora sama. In to je najhuje…ko lahko človek samo obmolkne.

Jebemti, pa ne morm bit tiho!!!!!!

Zgodba je sledeča…. sta se imela rada in sta se poročila, vzela kredit in sta kupila garsonjero..in so se družinski člani množili in jim je bilo tesno…in so jim sorodniki odstopili stanovanje v hiši v brezplačno uporabo, garsonjero sta dala v najem pa šparat za stanovanje…..

Pa se je njemu sfecljalo v glavi, in je zagonil ves prišparan denar za razne pizdarije…ki niso vredne omembe, za večino denarja pa tako še sam ne ve, kam ga je del. In potem se je nejmu sfecljalo v glavi še enkrat in se je lepega dne zbudil s  spoznanjem da on pa noče živeti več v tuji hiši in da bi šel na svoje. Denarja za stanovanje ni, torej bomo šli pa nazaj v garsonjero. Amen. In tu se začne ves pekel. Človek je postal totalen psiho terorist.  Vse mora bit po njegovo. Njo je psihično maltretiral dva meseca, dokler ni rekla da ok, bojo pa šli živet štirje v tisto luknjo, ki je še za dva komej. Ona cele dneve v službi, ko pa pride domov, jo počaka vse, od pranja do likanja do posode do… ker se njemu ne da. Ker on se je odločil da bo PATER FAMILIAS. Amen.

In ona? Živcira se iz dneva v dan, skrbi kako bo, ukvarja se s tamalima sončkoma in verjame, da bo bolje, ko bodo na svojem. Čeprav vsi vemo, da ne bo. Samo še ona nekaj upa in verjame, da se bo zgodilo čudo…no, saj, upanje umre zadnje, pravijo.

In jaz upam, da jo bo srečala pamet. Prej ali slej. Bolje prej kot slej. Amen.

Zdej grem pa spat. Lahko noč.

Pa sem rekla, da se na svojem blogu ne bom dotikala političnih in kvazipolitičnih tem. Ampak prav moram….

Torej, gospod Rupel je šel v šoping in domnevno kupil solato. Hm. Kje je zdaj tu problem? Je tu sploh problem? Je to res politični škandal? In zakaj? Ker ima gospod Rupel rad solato? Ali ker si je omislil solato za malico in se med službenim časom odpravil ponjo v trgovino? Ali ker se je ponjo odpravil v službenem času s službenim vozilom in službenim šoferjem?

Ok, Rupel je šel v šoping. Po solato. (so rekli na Svetu na kanalu A).  In verjetno je kupil še kaj.

Ker je gospod Rupel javna in vseobče znana persona, se verjetno tudi sam zaveda, da je v javnosti prepoznaven in če bi delal karkoli narobe, bi verjetno dal na glavo vrečko preden bi šel v trgovino. Ker v trgovini so ljudje. Veliko njih. In ti ljudje poznajo lice gospoda Rupla. In ljudje bi se zgražali…

In če je to storil med svojim polurnim odmorom za malico, nej mu bo. Si je šel pač po solato. Tudi jaz si grem med malico v trgovino po hrano (jogurt in žemlje, če koga zanima). Včasih tudi pred malico! Pa še kdo drug tudi….ane?

S to razliko, da mene pri tem dejanju nihče ne slika in iz tega dela škandal.  Vas tudi ne. Edini greh, ki se Ruplu  tukaj lahko očita je ta, da se je po solato odpeljal, oz., se pustil zapeljati. Z avtom.  Službenim. Če bi šel peš ali morda s kolesom, iz tega verjetno nihče ne bi delal škandala. Ali pač. Ker pri nas se iz vsega dela škandal. Nihče se ne bo spravil javno hvalit človeka, poglejte ga, zdravo živi, je kupil zelenjavo, zgledujte se po njem.

Dragi moji, to, da je šel Rupel po ušivo solato v trgovino je en mušji kakec. A iz tega kakca se dela slonji drek zato, ker se je našel fotograf, ki ga je pri tem škljocnil. Taprave svinjarije se dogajajo za zaprtimi vrati, tam, kjer ni kamer in paparacov. Vedno bilo in vedno bo tako.

In še v občo vednost… avtorica prispevka ni nobena podpornica Rupla kot politične persone, ampak ji gre ob trenutnem trendu določenega časopisja in televizijskih kvazi informativnih oddaj, ki si občinstvo nabirajo s hiperprodukcijo kvazi škandalov in katastrof takih in onakih že pošteno na kozlanje.

Naslednjič pa, ko si boste šli po malico v trgovino in se morda spomnili, da rabite še wc papir za domov..premislite še enkrat…lahko  ravno kak paparac slika ravno vašo vrečko.

Kopriva has spoken!

Ne en dan kasneje, ampak mnogo kasneje, končno…moj napovedan post o študentariji. Zakaj? Zato, ker sem tudi sama del študentarije, ker se o nas zadnje čase veliko govori in ker sama veliko delam s študentarijo.

Torej, Kopriva se je po spletu okoliščin, o katerih raje ne bi, ker tale post namenjam drugi temi, zamenjala službo..pravzaprav je šla nazaj v bivšo službo, kjer je takoj drugi dan napredovala v Koordinatorko študentskega dela. Kaj torej Kopriva počne? Kopriva poskrbi za to, da ima vsak pri nas zaposlen študent vsak dan na mizi svoj kupček dela, ki ga mora v doglednem času oddelati, skrbi za to, da se ve, kje je dotičen študent in kaj dela ter če študenta ni, zakaj ga ni. Delovno mesto je bilo uvedeno izrecno iz razloga, da je na oddelku in sektorju nastal kaos. Študentov kot listja, kaj pa kdo počne…bogsigavedi. In ker so kadrovske spremembe v preteklosti tiste študente, ki so dejansko počeli kaj konstruktivnega in ne surfali po netu cel dan, odpustila…je nenadoma nastala situacija, ko je horda študentov vsak dan prihajala delat, delo pa nekako ni in ni bilo narejeno. In zamenajvaa v vrhu oddelka (hvala Bogu) je privedla do spoznanja, da pa hej firma zastonj plačuje študentarijo, dela se pa ne, se je pojavila potreba po nekakšnem nadzornem kadru. In pri Koprivi je zazvonil telefon…

No, ker je govora o študentariji in ne Koprivi, se posvetimo temi sami. Torej, študentariji.

Kdo je torej “študent”? Oseba s statusom študenta.

Seveda poznamo potem tudi podvrste študenov kot so bruci, absolventi, falirani študenti, večni študenti in podiplomski študenti, zadnje čase pa je vse bolj popularen t.i. “statusar”. Statusar je oseba, ki je status študenta zanima izključno zaradi statusa samega in pravic, ki iz statusa samega izhajajo. Po navadi na pravico do študentskega dela in študentske prehrane. Se pravi, tak študent se vpiše na faks zato, da bi poceni jedel in delal prek servisa, ne da bi študiral. Če takole površno pogledamo situacijo, bi takega študenta obsodili, da je lenuh, da izkorišča državo in da je vsaj moralni kriminalec, če že nobenega zakona na krši. Ker dejansko ni zakona, ki bi študentu prepovedoval biti študent izključno zato, da bi bil študent, ne pa d abi tudo študiral. Če pa pogledamo zgodbo vsakega posameznika, ki se odloči za tak korak, ugotovimo,  da je le minoren del takih, ki študirajo le na papirju, ker so lenobe, izmečki družbe in zažiralci sistema.  Pravzaprav pa je problematika papirnatega študija veliko globja in kaže na socialne probleme slovenske družbe. Torej, človek tik pred diplomo, človek, ki se mu je zalomilo in je prisiljen pavzirati na fakulteti ima v dani situaciji pravzaprav dve možnost:

1. se prijavi na Zavod za zaposlovanje in se gre brezposelnost-vemo, da se službe ne talajo po tekočem traku

2. se vpiše nekam zaradi statusa, dela preko študentskega servisa in preživlja samega sebe

Je torej s fiktivnim vpisovanjem na faks, če človek s tem rešuje svoj socialni položaj res nekaj tako hudo narobe?

Če mlad človek izkoristi priložnost, da bo vsaj še eno leto lahko normalno živel in ne životaril po Zavodih za zaposlovanje, naj, zaradi mene. Če država ne zna na drug način poskrbeti, da bodo mladi po diplomi dobili službo, bodo mladi pač večno študirali. Tako ali drugače.  Starim hočejo podaljšati delovno dobo, da bodo zgarani delali, dokler ne bodo obnemogli, mladi pa večno brezposelni ali večni študentje, kakor komu drago.

V današnji družbi je študentsko delo pomemben socialen transfer, čeprav je jasno, da ga delodajalci še preradi izkoriščajo in z zaposlovanjem študentarije  “šparajo” pri kadrih.  Da potem študent, ki celo študijsko kariero posveti recimo enemu delodajalcu ob diplomi dobi brco v rit, nadomesti pa ga drug študent, je nekaj samoumevnega.  Da se zaposluje študente na taka delovna mesta, ki zahtevajo izkušen kader, tudi. Da delodajalci, ki po kakšnem čudežu kdaj koga nameravajo redno zaposliti in to slučajno ni dolgoletni študent, študentsko delo ne priznavajo v fond bajnih dolgoletnih delovnih izkušenj potrebnih za zasedbo delovnega mesta… Je torej študentsko delo fajn?

Je, dokler si študent. Da te pa kasneje nihče ne jebe v 5 posto, da od tega študentskega dela kasneje nimaš kaj dosti, se pa marsikdo ne zaveda. Zato kar večno študirajte, dragi papirnati študenti, kajti ko ne boste več študenti, bo jeba.

Zato, draga večna študentka, ne me grdo gledat, ko ti bom prišla sikat, da se skenslaj z interneta, ker te firma plača, da delaš, ne da visiš na fejsbuku. Ker sva v istem zosu. Jaz, ki študiram, in ti ki “statusiraš”.

Hvala, da me za mojim hrbtom opravljaš, ker te razumem in ti zato včasih pustim tistih 5 minut, da prečekiraš mejl in kdo te je dodal na fejsbuk in ker se delam da ignoriram tvoje napake in ti včasih, če imam ekstra dober dan prinesem kavo.  Ker ti napišem, da si šla ob treh, čeprav je bila ura 5min do in ker poskrbim, da imaš vsak mesec do stotina nakazano na napotnico.

Ker bom sama kmalu postavljena pred dejstvo, ali študirati naprej do onemoglosti, ali pa na Zavod iskat delodajalca, ki ga bodo impresionirale moje študentske delovne izkušnje, ti odpuščam in te razumem in zato bom šefici jutri rekla, da te ni, ker se učiš za izpit, čeprav vem, da boš cel dan kofetkala s kolegicami.

Študentarija je zakon!

LJUBAV – love, amore, ljubav, Liebe, szerelem, amour

Kljucne rijeci: ljubav, romansa, osjecaji, emocionalna situacija, ljubav prema nekome ili necemu.

Karta Ljubav se obicno povezuje sa odnosima izmedju dvoje ljudi. No isto tako to moze biti ljubav prema zivotinjama, stvarima, poslu, mjestu … Ova karta govori o nasim emocijama prema nekome ili necemu.

O znacenju puno ovisi koje su karte oko nje. Tako nam, u slucaju da pitamo za ljubav, moze odrediti kakva vrsta ljubavi je u pitanju, da li je to uopce ljubav (ili samo mislimo da je), koliko ce trajati taj odnos – da li je dugorocan ili je samo romansa. Ako pitamo za posao, Ljubav ucvrscuje nasu poziciju na poslu, osjecamo se emotivno ispunjeni radeci taj posao. Evo neke od kombinacija drugih karata sa kartom Ljubav.

Ljubav u kombinaciji sa Oficirom oznacava kratku aferu (takodjer u kombinaciji sa Nesto Novca). U kombinaciji sa Svadbom i/ili Ljubavnikom/Ljubavnicom je dobar znak za vjencanje ili dugotrajni odnos. U kombinaciji sa Darom i/ili Putovanjem i/ili Posjetom oznacava dolazak voljene osobe. Ako je u kombinaciji sa Lopovom i/ili Bolesti oznacava ovisnost o drugoj osobi, nemogucnost funkcioniranja bez druge osobe. U kombinaciji sa Djetetom znaci novu ljubav, novi pocetak, ili ljubav prema djetetu. Sa kartama Udovac/Udovica i/ili Gubitak oznacava gubitak voljene osobe, prekid odnosa.

Že približno dva meseca me žuli čevelj. Levi. In že cel dan razmišljam, da se bo treba izkašljat. Saj čevelj ne bo zrastel, kvečjemu se bo strgal. PA bom spet slabe volje. Ker se nisem skašljala in ker bom vrgla čevlje v smeti.

Jutri, obljubim, bom spregovorila.

Ja, dopusta je že davno davno konec, nova služba (o tem kdaj drugič…), in izpiti pred vrati…Koprivi pa se ne da nič, še najmanj pa učit.

Niti se ji ne da praskat po tazadnji, kadar je v službi, zato malo visi na netu in malo dela, vseeno pa se ji ne ljubi niti apdejtat svoj bedn in dolgočasen lajf na blogu.

Kopriva ima vsega dost. Poletja bo konec, faks…jao, On zgoraj, kaj mi je treba tega, lenoritis v polnem razmahu…treba bo nekaj ukrenit… A IMA KDO KAKŠNO ZDRAVILO? Brca v rit ne pomaga, sem že poskusila. Motivacije ni. Niti za drobtinico… WEEEEEEEE…..