“1857. Knjig ne delamo tako kot otroke: gradimo jih kot piramide. Obstaja tehtno premišljen načrt in nato postavljamo velike kamnite kocke eno na drugo. In to je vratolomno, garaško delo, ki jemlje mnogo časa. In vse brez smisla! Kar takole stojijo v puščavi! Vendar se čudovito vzdigujejo. Ob njihovem vznožju ščijejo šakali in nanje se vzpenjajo meščani itn. Nadaljuj to primerjavo.”

(Julian Barnes – Flaubertova papiga)

Ma čekaj, štafeta ili trka s preponama?!? Ne može i jedno i drugo. Gde to ima…?

Kod blogera. Kod njih ima svega, pa i toga.

Pisanje teksta je kao štafetna trka – naslov predaje štafetu prvom pasusu, prvi pasus drugom pasusu, drugi pasus predaje trećem… A ako se bilo ko od njih „saplete“, trka je u tom trenutku završena – tekst će ostati nepročitan, bez obzira na to koliko je naslov dobro „startovao“.

A opet, mnogi svetski blogeri tvrde da treba pisati u stilu „obrnute piramide“. Kažu da prvo treba napisati najbitniju stvar i odmah zgrabiti pažnju (jer čitalac nema mnogo vremena), a ne „graditi tenziju“ – dok se zaplet zapetlja, pa dok kulminira, pa dok se raspetlja i priča stigne do svoje poente – čitalac je već odsurfovao na 7. sajt odatle i čita neku pravilno postavljenu „obrnutu piramidu“.

Hmm… Pa ako je prvi pasus već izneo „glavno jelo“, šta onda tu radi drugi pasus? Obogaćuje. Prvi je na sto izneo šniclu, ali šta je šnicla bez preliva, krompirića, salate…? Zato je tu drugi pasus, pa treći, pa… Štafeta nije neizvesnost „šta će da se desi“, već objašnjenje „kako je do toga došlo, zašto se desilo, gde, kad…“.

Dobro, dobro, analogija sa štafetom je jasna, ali gde su tu prepone?

U svakoj božjoj rečenici, od naslova do poslednjeg pasusa, kroz svaki „blok“ piramide kako god da je postaviš. Ako ne paziš, možeš da se sapleteš ne na svakoj reči, već na svakom slovu…

Bratee, pa to baš komplikovano zvuči… Što bi se onda neko time bavio i to još iz zadovoljstva?!? Kakvo je to zadovoljstvo? Veeeliko   Kad stigneš na cilj, pa pogledaš odozdo s vrha piramide, a ono misao samo klizi… i stiže na cilj. Nije to nikakav mazohizam, već želja da se nešto uradi, pa da se okrene i pomisli „Hej, pa ja uspeo!“. Uprkos preponama…

Poštovani kolega po pisanju! Mirsade!

 Imam bezbroj nick-ova i kamaru blogova. Svaki je orijentisan na neke životne teme! Na ovome blogu, pokušati ću ( ne znam da li ću i uspjeti) obznaniti bosansku buraniju! Smeće na vidjelo! Naravno, ponekad ću navesti i kakav dobar primjer. Recimo, pokušaj sa KRIMOLOVCIMA. Ili borbu za autohtonost bosanskog (hmm…) tornjaka.

Nas svuda svojataju. Čak i nas insane okrenute islamu! Nadam se da znaš na šta mislim!!!

Hvala ti što si reagovao na ovaj dio mojih napisa o lakovjernosti. I sam sam radnik u zdravstvu i nebrojeno puta bio svjedok letalnim ishodima poslije tzv. nadriljekarskih seansi (travara, aromaterapeutičara, sihirbaza i sl.)

 Tad su tražili ipak ljekarsku pomoć. Obično, kasno … strašno kasno. Kad više izlaza nije bilo!

Tačno, svi smo samo na proputovanju ovim dunjalukom. Ostani ispravan kao čovjek i na putu islama. Nikad ne halali ljudima koji zarađuju na tuđoj nesreći.
Hvala na javljanju. Nadam se da ćemo se još čuti i pisati u ovim blogerskim vodama!

—————
Svaka dobronamjerno napisana rečenica ima puno veću težinu od najdublje misli, jer misao oplemenjuje tebe, a dobronamjerna rečenica i druge i tebe. Zato nemoj samo misliti, nego i piši!
—————
To je treći postulat empatijskog novinarstva!

Pa više je bolje, zar ne?

Ne.

 Portali moraju često objavljivati novosti zato što im je to u prirodi. Portali su tu kako bi pokrili svaku vijest što objektivnije i što brže. Blogeri su tu kako bi komentirali vijesti ili ih barem prenijeli s ličnom dozom kritičnosti. Upravo su portali ti koji su postavili standard blogerima a taj standard je potpuno neefikasan i to iz više razloga.

Zapravo, koliko ste puta visili na nekom forumu za web-mastere i pojavila se recenzija novog i bombastičnog portala kojemu je web-master ujedno i urednik te jedini novinar. Sjećam se da su svi ti portali pokrivali sve teme, od politike do sporta a svaki je krenuo s dvadeset postova dnevno te neslavno propao u roku od tri dana.

U čemu je bio problem?

Više nije bolje

Ukoliko pišete prečesto, postat ćete neproduktivni. Recimo, kad biste objavljivali 5 postova dnevno, to bi u hefti naraslo na 35 postova heftično što dovodi do više od 140 postova mjesečno. Odjednom pisanje postaje obaveza. A niko ne voli obaveze i zato ćete zapostaviti svoj blog.

A ni vaši čitatelji ne vole previše postova. Nemaju vremena pročitati ih!  Odjednom i njima počinjete zatrpavati RSS čitač i oni odustaju od vašeg bloga.

Zapravo, ovo je čak paradoksalna situacija, vi radite više a kvaliteta pada. Čak i ako držite kvalitetu na visini, vaši čitatelji gube volju za čitanjem.

Ni manje nije dobro

S druge strane, ne želite postati (pisati) manje. Ljudi će misliti da ste mrtvi a to nije dobro. Ne zato što će se brinuti za vas, nego zato što će vas izbaciti iz RSS čitača. A to je definitivno loše.

Inače, nemojte duže vrijeme ostavljati blog odbačenim!

Barem jednom heftično/sedmično/tjedno napišite nešto.

Umjerenost je vrlina

Barem tako kažu. Uvijek morate tražiti zlatnu sredinu. Da se razumijemo, količina postova i kvaliteta su dva međuzavisna pojma.

Primjer:

Ukoliko pišete kratke postove kao što to piše Biznis blog, onda možete postati 10 do 15 puta tjedno.

Ukoliko vaš blog ima postove slične mojima, 5 do 10 puta je sasvim dovoljno.

Primjer:

Ukoliko je vaš blog sličan Smashing Magazine-u, 5 postova je vrhunac.

Neki kažu da treba puno postati kako bi korisnik mogao imati više izbora i kako bi mogao čitati više sadržaja. Usporedite se sa vašom omiljenom TV serijom. Ukoliko se serija emitira svaki dan, dosadit će vam ili je nećete moći pratiti. Ukoliko je nema više od pola godine na TV-u, lako ćete je zaboraviti. 

Ukoliko se emitira heftično, jedva ćete dočekati slijedeću epizodu (ovaj omjer vrijedi za serije, za blogove je omjer drugačiji i gore je napisan).

To je zapravo cilj, natjerati korisnika da jedva čeka slijedeći post!

Ne dati mu previše i potpaliti vatricu čim se počinje hladiti njegova želja za čitanjem.

Predvidljivo je novo dosadno

Ono što nikako ne želite je reći svojim korisnicima slijedeće:

“Svaki dan jedan post, ponedjeljkom, srijedom i petkom dva posta, postovi idu tačno u 7 ujutro.”

Predvidljivo je novo dosadno, morate iznenađivati. Evo kako se postovi vrte na ovom blogu. Jedan do dva posta dnevno ili heftično. Nikad se ne zna kad će biti dva a kad jedan. Jednom u mjesec dana ću propustit postanje a jednom ću napisat tri posta. Sve zavisi od toga kako poželim. Postovi idu ujutro, popodne, a ponekad i navečer.

Opet umjerenost, sada sa predvidljivošću.

Nemojte ni ići u drugu krajnost pa ne pisati heftu dana i onda objaviti osam postova. Naučite biti umjereni, gledajte statistike, kada je najposjećenije, kada ima malo posjeta i onda djelujte.

Ali ja nemam vremena kako bi svaki dan pisao nove postove

Zato i postoji opcija u WordPressu (pa i u dobrom djelu drugih CMS-ova i News-skripti) koja vam omogućava određivanje tačne minute kada će vaš post biti objavljen.

Ne trebate pretjerivati s tom opcijom. Pišite postove nekoliko dana unaprijed, najviše heftu dana unaprijed. Tako da u slučaju da se nešto nepredviđeno dogodi, vaši čitatelji ne bi izvisili.

p.s.

1.) Ah, da. Ne zaboravite meta-tagove (tzv. ključne oznake-riječi na vašim postovima). Nećete vjerovati koliko to pogoduje posjećenosti vašeg bloga! Tražilice (svjetske) su neumorne i zato uvijek stavljajte bitne riječi koje karakterišu vaš blog!

Npr. ako je blog o ribolovu, nikad ne zaboravite staviti riječi: riba, ribolov, lov, ulov, udica, plovak, štap, najlon, tehnika, primama, krma, ime-vrsta-rod neke ribe + latinski naziv i tome sl.

Ovo su samo smjernice. Ne morate me baš u svemu kopirati i slijediti. Do vas je. Zar ne? :p

2.) Više teksta, manje slika. Znam da vam zvuči nevjerovatno ali govorim vam iz vlastitog, višegodišnjeg iskustva. Dosta fotografija uguši osnovni smisao bloga. Mi nismo došli da gledamo vaše slike ( to bi onda bila dobra fora za foto-galeriju ili neki drugi CMS ).

Blog  je prvenstveno namijenjen pisaniji-litaniji! Svaka slika koju dodate, poželjno je da je autorizovana (vaš lični rad-snimak) i ona treba da posluži samo kao ilustracija vezana uz vaše postanje-pisanje. Ništa više. Nikad ne uzimajte (krađa) tuđe slike. Inače, postoji više opcija i CMS-besplatnih riješenja ako poželite da na Internet postavite vaše vlastite galerije slika. Niko vam to ne brani. Zar ne?

Sa žaljenjem konstatujem da je sve više blogova čista copy-paste bižuterija koja sramotno koketira sa temama iz islama (prenošenje hutbi, audio-video zapisa “znamenitih”  islamskih učenjaka i nadri učenjaka iz neke nedođije na dalekom sjeveru Evrope  (pojma nemaju o svjetovnom životu!) ili recimo kopiranje i postanje blogova o autima (motori, kubikaža, modeli, cijene) a nikad nisu sjeli za volan Masseratija,  Porsche-a i sličnih kičeraj modela za jet-set raju!

Ne nasjedajte na to. Udarite svojom kritikom na nekoga ko nije probao život. I to svim mogućim argumentima.

-Ko ne zna šta je islam, nogirajte ga!  Lako je laprdati o islamu negdje na zapadu gdje su svi ili gotovo svi egzistencijalni problemi, riješeni!!! Hajde de, probajte to u Bosni (pa i Hercegovini), ima da budete dočekani na nož! Sram vas bagro, nazovi, islamska! Mrshhh…

-Laprdajte o novim tehnologijama, konkretno u auto-industriji! Zar se taj blog nije sam od sebe ugasio? Ako se varam, ispravite me…

Dosta od mene! Učite o umijeću bloganja!

To se čak i od Klintona ili Buša možete naučiti. Blogovi su im fenomenalni. Van svake kategorije su!

 Kurko-Nurko!

U nekoliko posljednjih godina i kod nas je novinarstvo, u širokom smislu riječi, doživjelo bitnu transformaciju, tako da su teme koje su svojevremeno bile periferne, izbile u prvi plan, i s obzirom na zastupljenost i s obzirom na vrednovanje.

Riječ je o obliku pisanja koje nazivam gladijatorsko novinarstvo, a svodi se na senzacionalističko pristupanje nekoj, redovito osobnoj ili osjetljivoj temi, koja se “obradi” na takav način da se pojedina osoba (osobe, udruženja, institucije…) o kojoj se piše predstavi u izuzetno negativističkom smislu, bez trunke pokušaja uživljavanja u njezinu situaciju i bez ikakvog pokušaja razumijevanja i opravdavanja onoga što je ta osoba učinila, rekla, napisala… Situacija se, naime, sagledava isključivo iz perspektive onoga tko piše, odnosno procjenjuje se prema prvenstveno moralnim kriterijima, obično niskima, tog istog autora. Tu nije riječ o objektivnom iznošenju situacije, na temelju kojega bi čitalac mogao donijeti i objektivni sud, nego je riječ o donošenju gotovoga suda, bolje rečeno osude.

Kao nekada u arenama, osobe o kojima se piše su kao gladijatori, bačeni lavovima, bez gotovo ikakve šanse da prežive. Publika dakako u svemu tome opijeno i nezasitno uživa… Čim je jedan gladijator rastrgan, traži krv drugoga…

Ovom blogu je namjera potaknuti ljude na razmišljanje o posljedicama takvog gladijatorskog novinarstva, koje iza sebe ostavlja samo site lavove, i još više potaknuti ih da se, koliko mogu, bore protiv takvih oblika prikazivanja “istine”…

Jedan od načina je sigurno i ono što ću nazvati empatijsko novinarastvo, odnosno takav oblik pisanja kojemu je svrha razumjeti osobe i situacije o kojima se piše, odnosno pisati o drugome kao da sam to sam ja. A tu je itekako svima kristalno jasna zakonitost i vrijednost Zlatnoga pravila, ovdje obrnuto okrenutoga: “Sve što ne želite da drugi vama čine, nemojte ni vi njima činiti!”

Ako se nađe ijedana osoba koja bi slijedila ovu ideju, pa pisala načinom prepunim razumijevanja za onoga koga su rastrgali gladijatorski novinari, bit ću presretna, jer će mi to biti pokazatelj da nismo publika u arenama, publika samo željna nečije krvi, nego da smo sućutni ljudi koji još uvijek znaju osobi koja je posrnula pružiti ruku da se uspravi i čvrsto osloni na svoje noge, te tako dostojanstveno nastavi svoj put…

Na moru sam. Odmaram. Već drugi dan. Zasluženo.

Kad se vratim, možda bude i pokoja fotografija. Za sad ne razmišljam o tome. Bitno je da sam se opustila i da ugodno lješkarim na suncu a vjetar me miluje…

Zavidite mi?

Ma daj ba…           

Podaca (info)

Podaca je turističko naselje smješteno na južnom dijelu Makarske rivijere, ispod Biokova, udaljeno od Makarske oko 35 kilometara. 

Naselje je podjeljeno na tri zaseoka: Kapeć, Viskovića vala i Ravanje. Podaca je nastala na kamenim obroncima Biokova, mjestu pogodnom za obranu, a povijest joj seže daleko u mlađe kameno doba što dokazuju arheološki nalazi, kao što je kameni bat za mlaćenje žita koji se čuva u franjevačkom samostanu u Zaostrogu. O vremenima kada su ovo područje nastanjivali Iliri (2000 g.pr.K.-I.st.) svjedoče mnoge kamene gomile ispod Biokova. Za vrijeme rimske vladavine područje je bilo pod vlašću Narone, što potvrđuju mnogi arheološki nalazi, kao što je razbijena žara sa srebrnjakom rimskog cara Severa (193.-211.) pronađena na ovom području.

O tim vremenima svjedoči i komad zidine uz koju je pronađen i kameni kapiteliz srednjega vijeka koji sliči kapitelima naših starohrvatskih crkava. Kad su Hrvati za vrijeme seobe naroda naselili Makarsko primorje (VI-VIII.st) naselili su i ovaj kraj, ali visoko na obroncima planine radi lakše obrane, te zbog iskorištavanja biokovskih pašnjaka. Na ovim prostorima vladale su stalne borbe Hrvata protiv Mlečana, a vrhunac pomorske moći je bio za vrijeme Kačića, dok je njihov pad (1280.) značio je propast hrvatske pomorske snage.

Iz tog vremena (XI-XII.st.) sačuvana je starohrvatska crkva Sv. Ivana s grobovima Kačića u Gornjoj Podaci, koja je i bila zadužbina Kačića. Crkva Sv.Ivana na Groblju u Podaci sagrađena u doba predromantike u XI. I XII.st. smatra se jednom od najznačajnijih predromantičkih crkava u Dalmaciji.

Nedaleko od crkve Sv.Ivana, bila je sagrađena 1492.god. crkva Sv.Stjepana koja je u XVIII st. Porušena da ustupi mjesto današnjoj crkvi koja je izgrađena 1762.god. Oko crkve je groblje a na njemu stećak.

Podaca se pod današnjim imenom prvi put spominje 1571.god. Naselje se razvilo na obroncima Biokova, uz crkvu Sv.Ivana Krstitelja. To područje i danas dominira iznad sadašnjeg naselja i zove se Gornja Podaca. Na ulazu u selo sačuvana je “Kula”  koja je podignuta radi obrane od turskih napada.
Nakon 1962. god. gotovo cjelokupno stanovništvo se preselilo na područje uz more gdje je 1962.god. sagrađena i nova crkva Gospe od pohođenja.

Danas je Podaca kao dio Makarskog primorja potpuno okrenuta turizmu. U podaci živi oko 660 stanovnika koji se pretežno bave turizmom. Mjesto raspolaže s oko 1100 ležajeva u privatnim sobama i apartmanima, oko 300 ležajeva u turističkom naselju “Morenia”, te oko 600 smještajnih jedinica u Autokampu “Uvali  borova”.
Uz prekrasne plaže u tišini borova, te gastronomsku ponudu dalmatinskih specijaliteta, blizinu atraktivnih izletničkih destinacija, Podaca sve više postaje mjesto poželjno za odmor.

link: http://www.podacanet.info/podaca.htm

Zanimivo, dekorativno in tudi posebno učinkuje stena, pobarvana s črno barvo, kot so bile včasih šolske table. Takšna stena postane domača oglasna tabla z urniki treningov in spiskom za trgovino, ali pa preprosto izziv za otroke. Ni boljšega, kot čečkati po steni!

Spiski, opomniki, računi, telefonske številke – vse na vratih v kuhinji.

Praktično in uporabno – kot ozadje kuhinjskim pripomočkom.

Črna stena s črnimi vrati. O kolažih in inspiracijah je nekaj napisanega tudi v enem prejšnjih prispevkov.

Tudi če ni ravno mojstrovina kar je narisano in napisano – še vedno učinkuje kot nekaj posebnega, nevsakdanjega.

Velik prostor, verjetno loft je zanimivo preurejen v stanovanje. S črno in belo barvo so optično skrili inštalacije in jih naredili manj opazne. Osebno noto dokaj strogemu dizajnu da črna tabla z impresivnimi risbami in zapisi.

Stanovalci te hiše si očitno puščajo sporočila kar na vratih preden odidejo.

Tole steno uporabljajo vsaj trije: eden čečka bolj pri tleh, drugi nekoliko višje ustvarja vodne pošasti, tretji piše na robu.

Za tiste, ki niso prepričani, da bi popleskali steno s črno barvo, ponuja Zuuz velike nalepke za na steno. V kolekciji so tudi zmaj, nilski konj, grad in marjetica.

Veliko idej, kako ustvariti zanimiv dom, ki bo tudi otroški raj – v knjigi Wohnparadiese.

Nekateri proizvajalci barve izdelujejo tudi magnetne barve, ki omogočajo pripenjanje risb in slik kar na steno.

Še boljša pa je varianta če imamo magnetno barvo za pisanje s kredo: nanjo lahko rišemo in pišemo, pa še risbice ali listke lahko pripnemo.

Ta tabla je očitno še ura.

Zgornje slike so pobrane z interneta, kot idejna priloga k projektu prenove. Žal so se medtem izgubile sledi, kje so bile pobrane.

Možda je malo neskromno, ali moram da se pohvalim nešto. Moja priča “Charolija života” biće štampana u  Blogopediji, povodom ovogodišnjeg BlogOpena. Priču sam napisala u vrlo čudnim okolnostima, a tako nekako sam je i poslala, doduše ne baš preko pegle, ali tako nekako. Red je i da častim, pa da čujem ko šta pije. Dobrodošli ste uvek.

Baš ovako izgleda moja pegla!

]]> http://dzonson.wordpress.com/2008/06/17/blog-za-stojana-nenadovica/ Tue, 17 Jun 2008 12:00:10 +0000 Nebojša http://dzonson.wordpress.com/2008/06/17/blog-za-stojana-nenadovica/

Od danas možete pratiti i posećivati dvojezični srpsko-engleski blog gospodina Stojana Nenadovića o nekreditnom novcu. Na blogu je sve kompletno na jednom mestu, sve što je Stojan sažeto napisao o nekreditnom novcu i oko toga. Blog je sada na sledećem domenu:

http://noncredit-money.org/

Na blogu postoji mogućnost registracije kao člana i odabira korisničkog imena ( “user name”).

Po tednu prekomernega pitja, kajenja in razvrata je čas za začetek resnosti.

Trenutno je v planu dokončanje prvega letnika faksa (Vlečem ta cilj že pre dolgo!!!)

Naslednji cilj pa je resna postopitev k projektu Reflektor.

Reflektor je društvo za družbeno ustvarjalnost. Nastal je z namenom je proučevanja in ustvarjalno proaktivnega reševanja odprtih ter odpiranja in zastavljanja novih vprašanj predvsem na področju kulture in umetnosti, sociale in neformalnega izobraževanja, politike in upravljanja, okolja in trajnostnega razvoja, medijev in oglaševanja, ekonomije in globalizacije, ustvarjalnosti človeka in družbe.

Prvi projekt društva je bil ustanovitev medijskega spletnega portala reflektor.si

WWW.REFLEKTOR.SI

Upamo, da boste z medijskimi vsebinami nadvse zadovoljni. Za nadaljne projekte ter medijske vsebine obiskujte reflektor.si sigurno pa bom o kakšni stvari glede Reflektorja pisal tudi tu.

Na Reflektor.si lahko odbrskate tudi s klikom na naš logo spodaj od te objave naprej pa bo tudi na levi strani tega bloga.

Kad god ostavim svoj pismeni trag osjećam da kažem puno ali zapravo ne kažem ništa konkretno. Onima koji razumiju osjećaje i misli iz mojih apstraktnih opisa znaju poći na put razmišljanja na koji ih usmjeravam dok druge, koje iskustvo nije podučilo tim istančanim nijansama, ostavim među riječima na koje se značenje ne hvata. I sama ponekad logički tek razumijem obrise tuđih osjećaja i misli ali bit mi izmiče, sve dok sama nemam iste ispise na vlastitoj koži. To je poput pokušaja da slijepcu opisujete boje, ili nekome tko nije čokoholičar nijanse okusa raznovrsnih čokolada s kojima baratam vještinom dostojnom najvećih kušača. Samoprozvani sam la chocolate guru i nerijetko u žaru objašnjavanja različitih okusa gorčine, brzine topljena na nepcu, slatkoće suočim se s pogledima jednakih teletu koji gleda u šarena vrata. (hm..uvjerit će te se da najdubokoumnije filozofije mogu usporiti sa čokoladama)

Jedan bradonja s čijim perom se ne želite ukrstiti mi spotiče da ne pišem direktno. Zapravo, potiče me da pišem „šarmantno direktno“. Dugo sam promišljala kako promijeniti tu svoju sramežljivu izravnost i pritom se osjećala kao matador stavljen pred bika u crvenoj haljini sa štiklama bez ijednog savjeta kako izbjeći njegovim napadima. Kako pisati direktno? I još pritom šarmantno?

Pisanje je moja dugo promišljana neman koju počinjem vezivati duboko uz samoću. Kad isključim sve druge ljude oko sebe, postavim zid od morala, kodeksa življenja i upustim se u zapetljani vrtlog misli i osjećaja pri kojemu se sitnice poput pravila, ispravnosti i ostalih trivijalnosti postanu blijede prikaze. Nekim čudom mogu jedino pisati kad imam neki kamen oko nogu koji mi daje mir i spokoj, lomi moju proždrljivost, nemirnost i nestrpljivost. Pod tim budnim svjetlom i u tišini na papir se izlijevaju kojekakve misli i nemani. Napokon, na sreću okoline, moje pretjerano dramljene nalazi svoj izraz.
Još pod dojmom gore spomenutih pisanja gledala sam neki dokumentarac o Aboriđinima što mi je odmah dalo zanimljivu ideju. Pisac je lovac.

Dobar pisac je poput lovca prekaljenog godinama iskustva, samo njegova lovina nisu kojekakve divlje svinje i druge beštije gladnog pogleda i zaslinjene gubice pred kojima bi se i najhrabrijim muškarcima zatresle gaće, no u usporedbi sa snagom svoje lovine ni pisac ne zaostaje mnogo.

Njegov plijen su neukrotive misli koje ga mogu ščepati u najmanje očekivanom trenutku i tad je potrebna sva dovitljivost koju posjeduje da se uhvate te divlje beštije, strpaju u kavez odakle ne mogu samo tako lako pobjeći bez traga dok se ne uspiju pripitomiti na papir poput maznih mačaka.

Oba tragača za lovinom se pouzdaju u opažanje krajičkom oka i kreativnost da je uhvate na neočekivan način. Mašta za obje profesije je od vrhunske važnosti, oboje prehranjuje originalnost. Potrebna im je i dovitljivost da namaknu zvjerku u stupicu jer u hipu sekunde trebaju reagirati i procijeniti situaciju, odabrati dobar put prilaza.
Naravno, mojoj dramatičnoj mašti moj izgled lovca odmah je poprimio bič, visoke kožne cipele do bedara i vrtoglave pete, usko pripijeni korzetić koji ističe dijelove sklone izazvati reakcije. Već kad je bal neka je maskenbal. Ali čini mi se da odgovor kako pisati direktno još uvijek mi izmiče i to me hvata u mrežu izazove na koje ne posustajem olako.

Otvorih svoj dashboard i razmišljam zašto ništa nisam pisala maltene mesec dana a bila sam tako zagrejana…?! Hmmm ne znam odgovor a i sumnjam da ću se dogovoriti sa sobom koji je…tako da nema ga. Nego, pade mi na pamet da bih već mogla da se trgnem i donesem neke odluke kojih ću se pridržavati:da se smislim ‘oću li i dalje na fax, ‘oću li posao, oba, nijedno, nešto deseto i tako. Evo već mi je teško i ne znam ništa odakle da krenem, šta da mi bude prioritet ??? Ma…i znala sam da će ovako biti. Ali neću, za promenu, odmah odustati nego ću se lepo dogovoriti sa sobom da imam rok do sutra ujutru dok se ne probudim. E tako, bar imam deadline ! Sad već smišljam šta dalje:treba mi samoća definitivno za bistar um, zatim papir, olovka, hmmm šta još..novogodišje odluke koje nisam ni smislila! E nema ni veze, moje odluke stupaju na snagu od ponedeljka 7.1.2008. Zato se sada povlačim da bih prionula na posao, a sutra sledi izveštaj sa po sve crticama!