17. 05. 2009.       Tjedan dana poslije spilje, krenula sam s planinarima u visine. Pravac  otok Lošinj, planina Osorščica,vrh sv. Mikula 558 m. Rano svibanjsko jutro je nagovještavalo ljetnu vrućinu. Trajektom do Cresa, a zatim busom do Lošinja…i to je to, peace of  cake  !

Trajekt je klizio po mirnoj površini mora. Stojim na pramcu, upijam sve jutarnje boje u sebe, plavo, modro, zeleno, narandžasto. plavo, plavo…vjetar mi zamagljuje vid , ,jesu li to suze u mojim očima? Odlazim na krmu i gledam u bijelu brazdu što ostavljamo za sobom. Kao i brodovi, tako i ljudi ostavljaju tragove kad odlaze. Koliku si Ti brazdu ostavio u meni kad si otišao? Da li me još uvijek boli zvuk brodskog motora, miris mora, jutro bez Tebe? Ponovo odlazim na pramac, uskoro pristajemo na Cres.

Vozimo se busom na Lošinj,moj suputnik mi pokazuje Osorščicu, meni izgleda užasno velika. Ajme meni, kako ću se ja popeti na nju?Iskrcavamo se, pogledom tražim kafić.Tijelo mi vapi za kofeinom pa odlazim u potragu za njim. Tu upoznajem jednu od planinarki i zajedno odlazimo u kafič.Ona mi je sada jedna od najboljih prijateljica!

Počinjemo se penjati na Osorščicu. Užasno je toplo i sparno, a tek je jutro. Staza je kamenita, opija me miris bilja, korak mi je sve teži. Sustižem jednu planinarku koja se ne osjeća dobro. Odlučim da hodam uz nju ,svakih par koraka zastanemo jer joj ponestaje zraka. Polako se penjemo, ali ne želim je ostaviti. Sve smo više i više,  pogled je prekrasan, more oko nas…volim more…volim visine…volim more…

Stižemo na vrh sv Mikula. Prepuštam se svojim osjetilima, gledam, slušam, mirišem…osjećam…srce mi je prepuno radosti…uspjela sam osvojiti svoj prvi vrh! Taj veličanstven pogled s vrha je nagrada za moj trud! Tu, na samom vrhu, je izgradjena mala crkva, crkva sv Mikula.

Sveti Mikula ili sv Nikola je zaštitnik i pomoraca…Tebe nije zaštitio…gdje si Ti sada…jesi li u zraki sunca…u zvuku vjetra…u mirisu smilja…postojiš li negdje osim u onoj dubokoj brazdi u meni?

Počinjemo se spuštati prema planinarskom domu gdje nas čeka ručak. Moja dosadašnja suputnica odjednom je ozdravila i odjurila u warp brzini skupa s ostalima. Ostala sam sama…sama…gledam markacije i hodam, hodam, hodam. Noge mi zapinju za kamenje, užasno je vruće, žedna sam…sjedam pod neki grm…nije me briga da li ima tu zmija …ispijam vodu, malo se poprskam po glavi, pojedem jabuku…osluškujem i ne čujem nikog…sama sam…nema veze… ionako sam sama, otkad Tebe nema.Vadim fotoaparat i slikam. Pa opet hodam, pa opet slikam…Približavam se domu i tek sada čujem glasove iza mene…znači da još ima nekog…nisam zadnja!

Nakon ručka u domu, spuštamo se u Osor,a onda busom na trajekt,pa pravac Pula.

10. 05.2009.      Kad sam bila mala,imala sam jednu tajnu igru samo za mene.Pred kraj dana,kada se još plavetnilo neba borilo sa nadolazećim mrakom,odlazila bi u dvorište iza kuće i legla u travu.Gledala bi u nebo i strpljivo čekala.Malene svjetlucave točke u početku su se jedva nazirale na tek nadolazućem sumraku neba.U tim trenutcima postojala sam samo ja i nebo,izgubio bi se osjećaj za vrijeme i prostor.Gledajući u nebo nisam više znala dali gledam gore u visinu ili dole u dubinu.Bila sam presretna u tom samo mojem svijetu dok su se nebeske lampice palile,jedna za drugom,sve više i više.
Sada više nisam mala,iako ona mala još postoji u meni,odrasla sam odavno.Ove sam godine otkrila jednu novu igru za mene.Otkrila sam da ne moram samo gledati u visinu.Otkrila sam da se mogu penjati prema nebu.
Otkrila sam planinarenje.Sretna sam u tom svojem otkriću.
A prvi odlazak na planinarenje počela sam u krivom smjeru.Umjesto u visine ja sam se spustila u dubine,ha,ha.Prijateljica me upisala na izlet sa speleolozima,a meni je samo rekla kada se kreće i da ništa ne brinem jer je izlet lagan,hoda se po Ćićariji i obilazi se jednu spilju.Na riječ spilja sva sam se naježila,jer me bilo strah od takvih prostora,mračnih i vlažnih.OK rekla sam samoj sebi,ne moram ja silaziti u spilju,mogu čekati ispred dok ostali budu u njoj.Kako se približavao dan odlaska sve sam se više borila sama sa sobom,da li ću ići u spilju ili ostati vani.Odlučila sam.Ulazim u spilju,pa makar umrem od straha.Svaki nas strah samo opterećuje i trebamo se riješiti bespotrebnih strahova.A ja sam odlučila da se riješim svih svojih strahova.Pružila mi se mogućnost da se suočim sa svojim strahom od spilja.
Dan D je konačno svanuo.Krenuli smo rano ujutro iz Pule busom do Ćićarije.Iskrcali smo se u mjestu Dane i krenuli prema spilji.Spilja se zove Novačka peć.Do nje smo hodali oko dva sata.Bila sam potpuno sama ,jer nisam nikog poznavala.Ja i moj strah od spilje u grupi nepoznatih ljudi.Zamišljala sam da me neko drži za ruku dok ulazim u spilju,ali za čiju ruku da se uhvatim,kad nikog ne poznam.
Spilja je prekrasna,jednim djelom smo morali puzati i provlačiti se kroz uske prolaze.Svi smo ugasili lampe da doživimo totalni mrak.A moj strah…….nestao je.Kad se samo sjetim da sam skoro propustila vidjeti tu predivnu spilju zbog straha.
Svaki put kad se riješimo nekog straha,slobodniji smo za neka nova iskustva,za nove radosti u životu.

Novačka peć, Ćićarija Istra:/foto Matej voditelj izleta /

Uvijek su me fascinirale ru�evine starih gradova. Ja sam staromodan po pitanju toga. Kauboji, indijanci, vitezovi, djeve u nevolji i po mogu�nosti ukleti zamkovi (zamci?). I sad kad jednu takvu stvar spoji� s meni omiljenim bauljanjem po prirodi, �umi i gori, ja budem sretan k’o malo dijete.

Kona�no smo se konsolidirali, Delboj, Bencek i ja, pa smo 26. sije�nja 2008. odlu�ili pokrenuti svoja dupeta (dupad?) i malo prohodati Moslava�kom gorom koja nam je tu dosta blizu. Na kraju smo sedam sati bili u pokretu (ra�unaju�i tu i pauzu za sendvi� i tako to). �to je po meni prili�no dobar rezultat, ako se uzme da nismo ba� u naro�itoj formi.

Krenuli smo od Moslava�ke Slatine (koja je blizu Popova�e, a koja je blizu Siska), i put je u po�etku bio lagan (ali blatan). Kona�ni cilj bile su nam ru�evine Jelengrada, ali zaobilaznim putem. Tako smo zapravo krenuli kao da �emo na Pleterac, ali smo u zadnjem momentu zakrenuli na istok prema Mjesecu (sic?) gdje smo �alabrcnuli, pa onda od njega prema Kalu�erovu grobu. Strma me�a opravdala je svoj naziv, a ne�to kasnije skrenusmo s blatne ceste u �umu, kako nas je navela markacija.

Ta koncepcija nam se ve� vi�e svidjela, iako je malo nezgodno gaziti po mokrom li��u i blatu, naro�ito niz strmine. U jednom momentu mi tako idemo, kad li jedno dvadesetak metara ispred nas projuri�e dva mlada jelena, u kompletu sa rogovima i sve. To nas je dosta zadivilo ali i pomalo upla�ilo jer povelika je to telad. U svakom slu�aju, nismo uspjeli dovoljno brzo reagirati i izvu�i fotoaparate, jer su ovi ve� nestali negdje u �umi. Nametnulo se pitanje kako se tako brzo mogu kretati kroz �umu a da se ne zapletu s tim rogovljem u �bunje ili nisko granje.

Pri kraj smo ve� pomalo malaksali jer nismo ve� du�e vrijeme kak’ spada hodali, ali dospjeli smo do Jelengrada ba� kako su se posljednji zraci (zrakovi? ne�to mi ne ide ta mno�ina danas) Sunca probijali kroz ogoljele grane. Tamo smo se malo muvali, a onda u strahu od mraka krenusmo natrag prema autu.

Dobra je meni ta Moslava�ka, iako ljudi vele da nije dosta atraktivna. Sad, to donekle stoji, ali za tu visinu i ako se uzme u obzir da mi treba manje od sat vremena autom do tamo, �ini mi se kao �isto pristojna destinacija za malo dru�enja s prirodom.

GPS trail: http://www.wikiloc.com/wikiloc/view.do?&id=87157

Ovdje je iframe/javascript verzija panorame, a ovdje je java/applet (bolje izgleda, ali treba imati javu instaliranu).

Obavili smo i to, popeli se po Vandellijevoj cesti na Monte Tambura. Tik to planinaskog prijevoja preko hrpa Tambure smo išli po gustoj magli (u stvari oblacima), i tek pred vrh se je vrijeme pročistilo. Pogled prema moru je izgledao ovako nekako:

Kad se knez od Modene oženio kćerkom vladara Masse — to je bila fešta. Jedini je problem bio u tome te dvije državice dijeli visoki lanac Apuanskih alpi, a sa ženidbom je to postala jedinstvena država. Zato je matematičar i inžinjer Domenico Vandelli 1738. godine dobio zadatak da projektira cestu preko dvije visoke planine.

Ta cesta (Via Vandelli) nije nikad zaživjela jer je uspon na Monte Tambura bio strm, a serpentine toliko uske da su rijetke kočije uspijevale proći. Osim toga — putem su vladale razbojničke bande, a cesta je veći dio godine bila pod snijegom.

A zašto bi to trebalo zanimati rijetke posjetitelje ovog bloga?

Pa, iskreno, ne vidim niti jedan dobar razlog Ovo s početka je samo malo mog veselja što ovaj vikend idem Vandellijevim putem na Monte Tambura. Pa imam, onu karakterističnu pred-izletnu euforiju, tko planinari zna o čemu govorim. Vani je trenutno prolom oblaka, ali nadam se da će prestati do tri ujutro (kad krećemo).

Ako nekog baš zanima — na satelitskoj snimci to izgleda ovako. Fotografija serpentina na Monte Tamburo je tu, a spavati ćemo ovdje

Da je taj dan vrijeme bilo ljepše divio bih se pogledu s vrha Sisola. Ali nije, i kao da gusta magla nije bila dovoljna — negdje na pola izleta je počela padati kiša. Moram li napomenuti da uopće nije ugodno (sam) hodati po mokrom kamenju? Sva sreća, negdje na pola puta se nalazi ovaj prirodni “most”, odnosno prolaz kroz hrbat Sisola.

Ovdje je i polu-uspjela panorama.

Polu-uspjela jer je objektiv bio mokar od kiše, a nedostatak vidljivog horizonta prilično otežava izradu panorame. Zato je bilo potrebno malo retuširanja, nadam se da nije preočito

Panorama s jednom maglovitog i kišovitog planinarskog izleta. Od ranog jutra pa do kraja je vrijeme bilo potpuno ljigavo, a ovo na slici je onaj jedan-jedini trenutak kad se sunce ukazalo (iznad Kvarnera).

Panorama s Vršiča:

I još: Na GoogleEarthu se Julijske alpe napokon vide! Na dosadašnjim satelitskim snimkama su skoro svi vrhovi iznad 2000m bili u oblacima, a sad se vide besprijekorno. Uz to i puno su detaljnije (nisam još tražio, ali dalo bi se naći i pokojeg planinara).

Još jedna fotografija iz serije skoro-pa-izgubljena 2004. godina:

Pogled s vrha Snježnika. Prvi vrh koji se vidi je Guslica, a iza njega Snežnik (u Sloveniji). Link na slici otvara fotku u većoj rezoluciji.

Jučer otkrih da nisam izgubio cijelu arhivu fotografija iz 2004. godine. U stvari jesam, ali nije prijatelj kojemu sam sve snimio na CD. Sređujem sad te stare fotke i…

Znam da je fotka mutna i da nije baš remek-djelo. Vrijeme je bilo nikakvo: hladno, vjetrovito i maglovito, ali uhvatio sam ga. Ne znam kakav je hrvatski naziv, ali Slovencima je to — gams. Od kozoroga se razlikuje po tome što ima kraće rogove i — ne boji se pretjerano ljudi. Tako da vam se može desiti da naiđete na njega na uskoj polici, on bulji u tebe i ti u njega. I ni jedan se ne želi maknuti (igra strpljenja između homo sapiensa i papkara:).