Moja fascinacija Čaplinovim životnim djelom ovih dana je potisnuta u korist Alfreda Džozefa Hičkoka i njegovog proučavanja fenomena podvojene ličnosti. Do Hičkoka koji je preobrazio žanr horora i učinio ga dostojnim poštovanja, strava i užas nalazili su se u domenu fantastike. On ih je hrabro i agresivno prenio u domen svakodnevice, ukazujući na to da se strava krije u ovozemaljskom, a ne natprirodnom, da pohodi ruralne pejzaže i živopisne domove, a ne groblja i laboratorije. Film Psycho poznat je po mnogo čemu čak i po tome da je u njemu prvi put u američkoj kinematografiji prikazana klozetska šolja, meni je ovom prilikom pažnja zadržana na prepariranoj majci Normana Bejtsa koja govori iz njegove podvojene ličnosti.

Kada su lideri crnogorske opozicije najavili zajedničku politiku djelovanja do smjene režima, šepureći se po trotoarima crnogorske političke scene, odmah se vidjelo da rezultat njihovog plana neće biti – na riječima odmah i u letu prihvaćeni bojkot, nego naprotiv – njegovo gušenje. Iako su nakon rezulata koji su cetinjski gimnazijalci postigli bojkotom isti potvrđeni i na kotorskim lokalnim izborima, jedinstvena opoziciona politika, uvidjevši da će vlast bojkotom biti ugrožena odlučuje da, jedna po jedna, napusti jedinu ideju koja sigurno smjenjuje vlast. Tako je prvo SNP sa Cetinja odlučio da obznani kako podržava DPS u svim odlukama „dobrim za grad“ (čitaj: svim odlukama koje cetinjskom DPS-u odgovaraju), a onda je isto uradio i PZP i NOVA najavljujući učešće u budućim namještenim izbornim utakmicama za Podgoricu.

U svojoj gluposti (ili bezobrazluku, ili umišljenosti?) najdalje je ipak otišao Branko Radulović pozivajući Slavka Perovića da stane na čelo virtuelnog fronta koji je Medojević promovisao preko svoje facebook stranice, nakon čega mu je odmah uslijedio odgovor od strane Predraga Bulatovića, koji je, sjetimo se, 2002-ge umjesto ponuđenog premjerskog mjesta ispred parlamentarne većine, odabrao “izbore” na kojima je DPS ponovo preuzeo kontrolu parlamenta i svih segmenata društva. Bulatović je, nakon ovoga, SNP “uveo” u narednu fazu zvanu Srđan Milić.

Kako ova “faza” djeluje poznato je, ali sad se vratimo u neposrednu prošlost. Sjetimo se Srđana Milića u emisiji Načisto TV “Vijesti” gdje je saopštio kako su Medojević na facebook-u i Medojević u parlamentu u stvari divije ličnosti koje nemaju puno sličnosti jedna sa drugom. Ali, isto se može reći i za one koji jednog dana saopšte kako im „Vijesti“ kasape tekstove i izazivaju zabunu u partiji, opoziciji, a sjutra dan ti isti brže bolje pojedu papir na kome su to napisali, na isti način na koji su „miševi pojeli naše decenije“. Mada, nisam siguran da nisu mislili i na zbunjivanje javnosti Evropske unije, pošto ipak navedeni urednik Vijesti svoju političku misao prostire i izvan okvira naše male domovine, a talas globalizacije je odavno zapljuskuje.

„Najnoviju“ staru političku pritoku ponornicu u vidu islandskih vrelih gejzira ponovo je lansirao Miomir Mugoša reklamirajući umišljenog vlasnika crnogorske verzije Halliburtona, grupe „Šajo“, što je Medojević dočekao zavaljen u opoziciono jezersko korito u čije se vode, kako poetski primijeti, sve ponornice ulivaju. Pošto me je vijest o „pritoci“ dočekala uz neki lagani džez i prijatno društvo, da što ne propustim, ipak privirih do lokalnog portala koji uređuje njegovo veličanstvo Draško Đuranović. Shvatih da ovaj „Šajo“ politički cunami prijeti da ugrozi i ulazak Indonezije u veliku četvorku u svijetu poznatu kao BRIC (Brasil, Russia, India, China) umjesto BICI (Brasil, India, China, Indonesia). Oštre se koplja i mačevi za novi izborni “okršaj”, a tupe za bojkot. Samo da mačevi ne ostanu u koricama ulijepljeni onim vezivnim građevinskim parcelama kojim je Šajo rušio Narodnu slogu zajedno sa svojim drugovima i drugaricama.

Ubacujući „jabuku“ u džep, zadnje čega se sjećam, od tog ulaska na nepreglednu globalnu mrežu, bila je informacija da akcije Apple-a ipak 2009. godinu završavaju na svom istorijskom maksimumu od 209,04$. Čudno, posebno u svijetlu činjenice da proizvode iPhone za kojim je poludjela kompletna planeta, a koji je jedini telefon kome je nemoguće skinuti bateriju i tako efikasno preduprijediti bilo kakvu vrstu prisluškivanja, pa sad viđite.

Želim da vjerujem da je profesor Filip Kovačević prepoznao prevare opozicije. Potpuno se slažem sa svim što je saopštio Dan-u 13. Decembra, zato se i čudim da ćuti na najavu portala Analitika da će upravo on biti dio foruma „Shajo“ Group-a. Tom prilikom Kovačević je rekao: „Sigurno će doći i do konstituisanja novih političkih snaga i faktora. Zajedno sa reformisanom opozicijom, koja neće upasti u zamku identitetskih pitanja, one mogu omogućiti da Crna Gora pređe najteži dio puta sopstvenog uobličavanja u evropsku demokratiju.“ Šajo forum, nasuprot Kovačevićevom stavu, zauzima isključivo identitetsku busiju koja je već obradovala i nepostojeći Demokratski centar i režimsku Liberalnu partiju: „Iskreno nas raduje najava Rakčevića o formiranju građanskog foruma koji bi vjerujemo zajedno sa državotvornim vanparlamentarnim strankama i ostalim iskonskim suverenistima mogli biti alternativa ovoj vlasti“. U svom tekstu Kovačević je poslao jasnu poruku i frontu PZP i NOVE: „Mora se jasno staviti do znanja i Vašingtonu i Briselu da ono što zanima opoziciju nije samo smjena jednog čovjeka, nego i uspostavljanje drugačijeg funkcionisanja političkog sistema u Crnoj Gori”. Ovim se Kovačević jasno distancirao i od Medojevićeve budalaštine sa tačkicama i planom i programom rada gdje je pod jedan bila ostavka Đukanovića. S druge strane Kovačević se jasno odredio i prema budućnosti DPS-a koja, ukoliko želimo promjenu sistema, mora biti opoziciona. Želim da vjerujem da će Kovačević biti dosledan u svojim stavovima.

Na zdravlje Filipu, njegov prezimenjak Rajko već uživa u razrušenom bojkotu, saopštavajući da je takav kotorski stav opozicije konačno sahranjen, jer je, kako reče, „opozicija ovoga puta popravila dojučerašnju, čvrstu i zajedničku odluku o bojkotu lokalnih izbora, donesenu na osnovu instrukcija sa internet bloga“.

No, manimo se blogova, da se vratimo „Norveškoj na Mediteranu“. Premjer nas je obavijestio kako je Crna Gora zemlja bez mafije. Još samo da nas obavijesti o tome koja ekspozitura „Crvenog krsta“ s vremana na vrijeme prebacuje tone kokaina iz južne Amerike, ubija po ulicama što snajperima, što u sačekušama, švercuje Moldavke i cigarete. Ako se ove švercerske aktivnosti ipak odnose na „Save the children“ ili UNICEF onda bi i međunarodni sud u Hagu morao uzeti svoje učešće u istom. U interesu lokalne zajednice i svetog NVO sektora bilo bi dobro da to ne urade onako kako je to opisala u svojoj knjizi Florans Artman rekavši da „krivični tribunal u Hagu nije stvoren da bi sudio najvišim političkim i vojnim krivcima za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi mogao da obezbijedi mir u zamjenu za njihovu nekažnjivost”.

Za to vrijeme forumi i frontovi dobijaju medijsku podršku sa brda Gorica na kom se u laganom ćaskanju i šetnji uređuje nedjeljnik Monitor. Simbolika upravo tog brda, kao i zavjesa koje su se devedesetih iz dubrovačkog hotela Libertas popisivale i kačile po garnišlama lokalnih bokeljskih bolnica, a i samog „moračkog zavežljaja“ nije baš toliko nevidljiva. Kao što je nekada „vladika“ Blažo Jovanović za interes komunističe partije „golih i drugih otoka“ uređivao strukturu političkog djelovanja u Crnoj Gori. Paralele između tog vremena i današnjeg dana mogu se svesti na prije par dana saopštene riječi profesora Milana Popovića: „Akademske slobode u Crnoj Gori danas su gore nego u vrijeme jednopartijskog sistema, jer, kako je kazao, postojeći navodni višepartijski sistem funkcioniše po principu i pravilima “koza nostre””.

Ipak se slažem sa Esadom Kočanom kada kaže da je ćutanje univerziteta „opasan znak“. Međutim, period ćutanja Monitora i pakt Prve i Druge familije bio je još znakovitiji i još opasniji. Posebno po vitalne interese i resurse ove države. Taj period buši svaku njegovu riječ na svakom razmaku između slova. Prosto se osjeća promaja čiji je sa jedne strane vratar Veseljko Koprivica, Esadov zamjenik, a sa druge strane Miodrag Perović, vlasnik Monitora i don Druge familije. Priznanje, izvinjenje, pa ko zna gdje dalje, i ko zna što bi bila granica… Tako je sa svim bolesnicima koji znaju da su bolesni, a koji ne žele da se liječe iako im lijek stoji u svakom pogledu onih koji žele bolju Crnu Goru, ne nikako „Drugačiju“ iz predizbornog slogana Miodraga Živkovića i Demokratskog centra. Ako u najskorije vrijeme ovo ne uvidi i Esad i ekipa, nema spasa ni Filipu Kovačeviću, ni Milanu Popoviću, a ni svima nama. Time će biti ubijena svaka klica univerziteta i to upravo zbog pacifikacije pobune kojom je 1997. inteligenciju namamio da se „autokastrira“ upravo Miodrag Perović. Dok se ne desi katarza, sukob Prve i Druge familije neće biti ništa drugo do sukob za obezbjeđivanje budućih pozicija ratnog i antiratnog kapitala stečenog na pljački i sveopštvoj rasprodaji Crne Gore.

Opet mi se vraća Hičkok, danas su građani Crne Gore obaviješteni da će se i čovjek, koji je po sopstvenim riječima na raspolaganju i bivšem i sadašnjem predsjedniku SDP-a Blagoje Grahovac, transformisati u dvojnu ličnost. Valja se podsjetiti sve češćeg koketiranja PZP-a, SDP-a i DPS-a, a nije zgoreg da se podsjetimo Rakčevićevih riječi i polemike sa svojim, da li bivšim, partijskim drugovima, (koji su ga častili epitetom landlorda), ponudom „da svu imovinu članova Glavnog odbora SDP-a zamijene za zgrade, stanove, placeve, hotele i mlinove koje je Rakčević “stekao” u “opozicionoj saradnji” i vlasti sa Demokratskom partijom socijalista. Rakčević je ponudu odbio saopštavajući da bi to moglo proizvesti nove slučajeve podvojenih ličnosti: “Eventualna zamjena onoga što sam ja uzeo iz budžeta i onoga što je vrh SDP-a uzeo iz budžeta bi i vrhu i Službi za informisanje SDP-a nanijelo teške duševne bolove.”

Kada je Joseph Stefano, koji je par godina ranije napisao i scenario za Crnu Orhideju, ipak odlučio da Psycho završi psihijatrovim objašnjenjem Normanove psihoze, Hičkok je znao da je to najslabija scena u filmu – okrenuo se ka scenaristi i rekao mu da je ta scena idealna „za kupljenje prnja“, misleći da će gledaoci zbog nje pokupiti prnje i napustiti biskopsku salu.

Ipak, na kraju je „majčina“ riječ bila posljednja. Posljednje dvije scene. Norman je u zatvorskoj ćeliji i „mjauče“ majčinim glasom izgovarajući da ona ni muvu ne bi povrijedila dok sjenka njene lobanje prelazi preko Normanovog lica. Posljednja scena, u kojoj Marionin auto izvlače iz močvare, nagovještava da je u pitanju tek početak procesa prekopavanja močvare u potrazi za ostalim žrtvama. Podvojene ličnosti bile su idealne za nastavke filma, bez Hičkoka naravno.

U Crnoj Gori je to pokušaj vladara da okonča proces – bojkota, naravno. Crnogorski Psycho nastavlja da se smije u lice građanima služeći posljednjem komunističkom mutantu na tlu Evrope, vjerno i lojalno ubijajući šansu i još nerođenim generacijama. Kako će se u svemu ponašati general “koji se stavlja na raspolaganje” ostaje da se vidi. Sa Normanom Bejtsom čija je uračunljivost postala upitna američka filmska industrija je nahvatala ne malu količinu dolara. Ipak, ni jedan nije postigao ništa od onoga što je uradio veliki Alfred u prvom dijelu. Te 1961, ovjenčan je i Oskarom – zasluženo. Udario je novu stazu u filmskoj umjetnosti i u njoj pokrenuo svjetove. Baš kao što je iste godine i nobelov komitet udario Nobelovu nagradu na ceremoniji kojoj je prisustovao i Jovo Kapičić, general UDBE, koji je po nalogu partije i drugova poslao ondašnjih 300 hiljada dolara za kupovinu Gajger-Milerovog brojača kako bi pokušao da otkrije uranijum u Jugoslaviji, koja je imala namjeru da tako otpočne stvaranje sopstvene Atomske bombe. Time je udaren novi pečat na beskrajnu Atomsku glupost partije i drugova, pošto je Gajger-Milerov brojač i tada koštao par stotina dolara.

Na registarskim tablicama „crnogorskog auta“ lancima izvučenog iz močvare Hičkokovog filma Psycho, piše da opozicija ubija bojkot za interes vladara.

I tu nema pomoći – za sad…

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a danas slušamo Rundeka i “Señor”. Uživajte.

Nije prošlo mnogo, a opozicija je ponovo odigrala onako kako najviše odgovara šestodecenijskoj vladavini partije na vlasti. Zemlje regiona se pripremaju da obilježe dvadesetogodišnjicu uvođenja višestranačja i pada berlinskog Zida jedino kod nas vlast ni jednom nije promijenjena, jedino kod nas isti donose ključne odluke – do konačne propasti u kojoj ćemo ostati bez svih resursa, svedeni na viziju Veselina Vukotića.

Ako manje od jednog procenta građana Crne Gore kontroliše bukvalno sve u državi postavlja se logično pitanje kako im to dozvoljava 99% preostalih, koji su u najvećem procentu osiromašeni bez obzira kojoj partijskoj, vjerskoj ili nacionalnoj zajednici pripadali. U čemu je kvaka? Pitanje posebno dobija na težini kada se zna da svaki građanin ima pravo na jedan glas. Dakle, izbori bi trebali predstavljati prirodan način da ovih manje od 1% na izborima budu i bukvalno očišćeni?

Razum nam nalaže da se zapitamo zašto se to ne dešava već punih 20 godina. Ako toliko dugo mogu da nas lažu, moramo se zapitati da li je takav izborni sistem i takve opozicione partije koje na njega pristaju u stvari glavno oružje kojim se sistem legitimiše i u očima međunarodne javnosti predstavlja kao demokratski. Podrška koju u tom smislu režim ima od opozicije neprocjenjiva je i samo na prvi pogled neshvatljiva. U Crnoj Gori definicije ne važe, pa tako ni definicija opozicije.

Najnovija dešavanja oko ideje bojkota izbornog procesa i institucija od strane opozicije i njena ubitačna manipulacija svjedoči najbolje u prilog ovoj tezi. Kako je opozicija i ovoga puta odigrala u korist mafije koja vlada danas je potpuno jasno. Prvo je na Žabljaku opozicija zbrisana. Izbori su organizovani između par rođaka (Šljivančanin). Partije koje u tom gradu uopšte nemaju svoje odbore šutke su sve posmatrale iz Podgorice, a one koje imaju odbore gurnule su ljude u političku igranku. Rezultat je poznat. Nakon Žabljaka dominantna tema postao je totalni bojkot.

Pošto su opozicione partije skontale da očajni građani nemaju ka čemu pogledati kao realnoj političkoj odluci koja ima snagu počeli su se lagano okretati ovoj ideji. Sve je započelo sa Kotorom. Bombastične najave kvazilidera opozicije koji obožavaju da se slikaju u teatru naših apsurda, pod tepih su gurale, (ali nikad sahranile i raščerečile) zvaničan stav medijskog antiratnog tajkuna Miodraga Perovića da Đukanovića treba ponovo popravljati!? Bijela knjiga kriminala koja je osvojila izbore na Žabljaku kao i svuda po Crnoj Gori uostalom, sada je konačno stavljena ispred besmislenih izbora. Odluka je pala, ide se na bojkot kotorskih izbora. Vlast je ostala bez rješenja. Morala je iz svojih redova kandidovati nekoga i to su uradili.

Umjesto da u tom trenutku kompletna opozicija da vjetar u leđa bojkotu i napusti republički parlament SNP izlazi sa stavom, i to samo par dana pred iste te lokalne izbore, koji glasi: „Razlog nelegitimnosti kotorskih izbora leži u nepostojanju političke volje vladajuće većine, i njenoj nespremnosti da promijeni dvije rečenice u članovima 1. i 3. Zakona o izboru predsjednika opštine“.

Srušena brda Boke u more, skraćivanje zaliva, bijele knjige kriminala, tone droge, skori procesi u Bariju… Ništa od svega, SNP samo zanimaju dvije rečenice. Ostatak „jedinstvene“ parlamentarne opozicije PZP i NOVA ovu očiglednu podršku SNP-a vladajućoj garnituri prećutale su… Bavili su se Milošem Bešićem, Darmanovićevim pulenom kakvih je oko Darmanovića u svakom trenutku na desetine spremnih da hitro skoče u po dana i u po noći i odmijene Bešića.

Što je opozicija najavila kao bojkot kotorskih izbora – aktivan bojkot. Krilatica “aktivan bojkot” značila je da pokažu kako su toboš bolji od ovih koji bojkotuju, ali su kao, neaktivni. Da nije tužno bilo bi smiješno. Pošto su sve opozicione glasače prevarili da će aktivno bojkotovati bilo bi dobro da onima koji su pomislili da je taj aktivan bojkot možda i dobar odgovore na sljedeća pitanja: koliko su propagandnog materjala podijelili? Koliko su TV i radijskih spotova snimili u pravcu kampanje aktivnog bojkota? Na kojim se kotorskim stanicama emitovala, u kom iznosu sekundi? Itd…

Što se, međutim, desilo sa njihovim aktivnim bojkotom? Aktivisti i šefovi partija koje su, kao, za bojkot (DC), aktivno “kao građani” pomagali su kandidatu vladajuće koalicije u kampanji! „Moramo se svi pogledati u oči i ako treba izviniti i oprostiti jedni drugima“ – bile su riječi Emina Durakovića bivšeg poslanika PZP i danas jednog od šefova Demokratskog centra. Ovo je trebalo da znači da je njihova partija za bojkot i kako reče, „pravi zamajac (bojkotu) može da se dobije na Cetinje“. Ovo je bila priča za novine. Na terenu je bila puna podrška režimskom kandidatu koji se zahvalio članovima Demokratskog centra u Kotoru, koji u njegovoj kampanji, kako je kazao, „intenzivno učestvuju kao grupa građana“!?

Ovakve beskrupulozne manipulacije na koje svi pristaju dokazuju po ko zna koji put da opozicija nije ništa drugo do produžena ruka mafije u njenom konačnom cilju vladanja, pored prirodnih i svim ljudskim resursima Crne Gore! Monstruozno!

Kako bi se građani što je moguće više zbunili, snaga poruke bojkota izbora i institucija stavljena u 16. plan! Na red je došlo Certinje. Kada je vlast vidjela da se preko bivših liberala ne može uraditi ništa, skinuli su sa čiviluka lokalni SNP. Partija koja je po nalogu DPS-a 2004. glat predala istom sve opozicione gradove koje je držala sa LSCG-om, lažno pravdajući to moralnom obavezom zbog sramne rasprodaje Trstena, ponovo se stavila na raspolaganje.

Dakle, pored eventualno nekoliko pridruženih bivših kupljenih liberala i dvije režimske stranke SDP i DPS za Cetinje su ipak morali da uključe i SNP, partiju koja na svim cetinjskim izborima ima manje glasača nego što je bilo gimnazijalaca koji su protestovali zbog izbora direktora. Krenuli su citati šefa lokalnog SNP-a, sve iz „Bijele knjige kriminala“.

“Vjerujem da će SNP učestvovati na izborima, jer nema razloga da tako ne bude” poručivao je lokalni SNP! Bijela knjiga, mafija, droga, tone, duvanska mafija, Duško Jovanović, itd… sve zaboravljeno. A onda je Čavor omaškom iskreno iznio suštinu: “Mi smo dali podršku DPS-u kad god je u pitanju bio interes Cetinja!” Ovu toplu vodu otkrio je samo onima koji ne prate kako podigravaju jedni drugima već punu deceniju, od kad su se prepolovili i od kad ih je prvo u svoje dvorište u Beogradu prigrlio DOS da bi zajedničkim snagama isporučili Miloševića. Onda je na red došao posao sa Đukanovićem sa kojim su udarnički gradili referendumsku Sivu zonu, pa onda Marović sa kojim su gradili Zavalu i Avalu.

Ostatak opozicije i dalje ćuti.

Biće da Medojević ozbiljno vaga kada će Srđan Milić da prelomi. Iz Milićevih usta, međutim, danas možete čuti i kako SNP nikada nije pominjao bojkot. U to ime PzP je spremao džentlmenski sporazum sa SNP-om za Mojkovac. Po riječima Medojevića, pored toga što je on za bojkot još od prije Velikog praska (koji se desio prije oko 15 milijardi godina), Pokret za promjene je još ranije odlučio da bojkotuje sve nedemokratske izbore, ali su htjeli da „ispoštuju SNP“ i da se pojave na mojkovačkim izborima!?

Ima li ovoj igranci kraja?

Koje nam događaje za to vrijeme medijski proizvodi političko okruženje Miodraga Perovića preko Vijesti i Slobodne Evrope? Milan Popović se pojavljuje kao tumač ideje bojkota predlažući „mapu puta“ koja predstavlja „siguran, brz i pozitivan izlazak, iz aktuelne krizne odnosno krimi-situacije, razvodnjavajući stvar pričom o vladi u sijenci, kao da nije sve mrkli mrak, a u njemu bojkot jedina upaljena svijeća.

Umjesto da se predloži promptno napuštanje svih krimi-institucija, koje su nas dovele u krimi-situacije, Popović navija za vladu u sjenci. Vladu poznatih mudrica, među kojima je do juče bio i savjetnik Ranka Krivokapića premudri Nikolaidis, a koja bi nam solila pamet sa svojih naučno fantastičnih visina i dokazivala da je mudrija od vlade van sjenke, dok političko podzemlje ne uspije da se konsoliduje i potrguje i izpregovara sa kime će se praviti novo zdravo jezgro „očuvane, osvojene, državnosti“ Crne Gore. Vjerovatno bi ta vlada iz sjenke danima razmatrala što je Šelzi mislio kada je rekao da je Đukanovića jedino imunitet spasio od onoga što ga neminovno čeka kad se Crna Gora defeudalizuje.

Rezultat je da se čista situacija bojkota i napuštanja institucija pretvorila u razvodnjeni politički mulj kroz koji je uvijek najbolje plivao onaj koji je prao ratni kapital Radovana Karadžića i njegovog brata Luke preko svoje banke. A sve u ime borbe za nezavisnu Crnu Goru. Raduje me i pozdravljam pisanje Filipa Kovačevića koji je filigranski nacrtao stvarnost i podržao jedini mogući način da se izađe iz političkog živog blata: „Bojkot svih izbora i bojkot svih političkih institucija na svim nivoima. Odbijanjem učešća u procesima koji i prije nego što su otpočeli imaju jasno zacrtane pobjednike i gubitnike osvaja se prijeko potrebno političko-moralna dimenzija za izgradnju novih vrijednosti, za nove početke i za drugačije, nekorumpirane institucije. Bojkotom se cijeli sistem na kome počiva nihilizam moći obesmišljava jer je bojkot utemeljen u političkom prostoru koga taj sistem ne zna kako da kontroliše.“

Svaki dan odlaganja ključnih odluka koje se moraju donijeti Crnu Goru udaljava od kvalitetnijeg života njenih građana, od slobodnog društva, od društva koje će se konačno iščupati iz ralja Veselina Vukotića i ostalih demagoga i zaštitnika Prve familije.

Prije par dana u razgovoru sa jednim prijateljem pominjali smo nova obraćanja javnosti šefa Univerziteta Donja Gorica koji često voli citirati Bernarda Šoa, „Kamen bačen u blato ne diže talase“. Ova ključna doktrina gurua crnogorske ekonomije Veselina Napoleonova Vukotića pokušava zamijeniti ulogu proizvođača blata i bacača kamena. Moj prijatelj je tom prilikom primijetio da ništa tu nije čudno, zato što kreatoru crnogorskog blata samo rijetki oponiraju „potpuno svjesno svo kamenje se prekotrljalo, a blato je postalo kaljuga, i još gore, i još infektivnije“ rekao je. Ja nemam što da dodam.

I prođoše kotorski izbori. Građani su se probudili i shvatili da nova era sa ovakvom opozicijom u stvari nikada i neće početi. Desilo se najgore. Njihov bijes, bunt i energija su prevareni, oni nijesu uništeni iako je opozicija uradila sve kako bi pokušala tu energiju promjene da pretvori u novi modni trend. A vladari su isti, bez obzira da li dolaze iz Prve ili iz Druge familije, alavi i pohlepni otimači koji proždiru sve čega se dohvate, glođući posljednje parče mesa sa do kosti oglodane Crne Gore. Bježeći od genetske gladi iz koje potiču, a koja ih razjeda iznutra, duboko svjesni „da im ni jedna jedina šminka ne može pomoći da pobjegnu od sebe“.

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Marillion i Sugar Mice. Uživajte.

Ideja bojkota izbornog procesa i institucija, koju je LSCG na najdrastičniji način i dokazao i pokazao sopstvenim primjerom samoukidajući se marta 2005. i tako ne pristajući na političke uslove iz kojih se nepogrešivo mafija pojavljuje kao pobjednik, svakoga dana ima sve više pristalica. Ključni igrač koji ne želi promjenu sistema, vlasnik medijsko finansijske imperije napravljene u debeloj sjeni prve familije, profesor Miodrag Perović saopštio je prilikom posjete Berlinu da Đukanovića treba popraviti. Ovo je nastavak stare i tragične Perovićeve orijentacije, a sa njim je saglasna i nova generacija raspoređena među kolumnistima privatnog dnevnog lista Vijesti, čekajući nove instrukcije “generala”. Prilikom posjete profesor Perović sastao se, prema pisanju njegovog, ili ako hoćete ličnog, ili ako hoćete privatnog, dnevnog lista Vijesti, sa predsjednikom Bundestaga Lamertom, državnim sekretarom za odbranu Šmitom, državnom sekretarkom za privredu Dagmar Verl i doskorašnjim premijerom Bavarske Ginterom Bekštajnom. Ovom posjetom pokušao je impresionirati svoje sljedbenike. Prevara.

Nakon desetina neriješenih ubistava, nakon kompletne pljačke i rasprodaje državnih resursa, nakon stotina dokaza o švercu svega i svačega po Crnoj Gori, nakon maltretiranja njegovih novinara, nakon objave fotografije pajserovanog Željka Ivanovića, nakon pištolja na grudi i izbušenih obraza, nakon sve češćih najava sa značajnih adresa da je vlast nelegitimna i da je samo bojkot može promijeniti, profesor Perović se usudio da ponovo podrži sistem.

Zajednička istorija sramnog pakta koji je od 1997-e na ovamo oglodao do kosti kompletnu Crnu Goru splela je u čvor sve čega se profesor dotakne. Ono što raduje jesu sve češća javna istupanja pojedinaca iz njegovih političkih partija, a i medija koji smatraju da je jedino rješenje bojkot. Ipak, posljednji njegov stav prezentiran u Berlinu da se borba ZA Đukanovića “vratila na početak” i da će biti, kako reče, potrebno neko vrijeme, „ne znam da li je to godina ili pet, da ponovo, kao što smo početkom devedesetih, promijenimo društvo i da prinudimo ovaj režim na još jednu promjenu, ovog puta demokratsku“, iznenađuje ovako eksplicitno saopšten. Profesor nastavlja da sve oko sebe posmatra kao brave i u tome je isti Đukanović.

Lekcija koju su cijeloj Crnoj Gori zadnjih dana održali cetinjski gimnazijalci impresivna je. Stavimo po strani sve za što se zalažu, stavimo po strani imena i sve baš sve. Lično stavljam po strani i to da me je Sreten Zeković kao liberalnog gradonačelnika Cetinja “rasturio” u Jevremovom CKL-u zato što sam Đurišića na prijedlog učenika podržao za direktora, što je bio raskid sa dotadašnjom praksom DPS političke podobnosti. Đurišić je svoj posao odradio bolje nego svi njegovi prethodnici u posljednjih 20 godina. Znaju to gimnazijalci, i nikome ne dozvoljavaju da im soli pamet! Smjena Škuletića treba da im bude konačan cilj i protesti treba da se makar jednom nedjeljno prenesu u Podgoricu uz podršku đaka srednjih škola, zašto ne i studenata Podgorice. Naprotiv, moraju za ruke da uhvate studente i da ih isprozivaju za ćutanje. Cetinjski srednjoškolci su jedini u istoriji obrazovanja u komunističkoj diktaturi koja je započela poslije WWII i traje do danas, koji su se pobunili i koji su na najboljem putu da kao takvi uđu u istoriju. Ali moraju biti istrajni do ispunjenja njihovih zahtjeva. A sve političke partije koje pokušavaju da na njima stiču jeftine politikantske poene moraju da ih ostave na miru, naravno ne i NVO.

Klinci su dokazali da je sistem na koljenima istog časa kad mu se sa ulice kaže – DOSTA JE! Ovaj, za crnogorske političke marionete Đukanovića i Perovića neshvatljiv čin, plastično potvrđuje da je to jedini način da se njihova ministarska svetost dovede za pregovarački sto. Ako su to uspjeli maloljetnici cetinjske gimnazije, postavlja se pitanje što je potrebno da se desi pa da ovo postane jasno i politički izbezumljenom Medojeviću, Miliću ili Mandiću. Koja je to sila koja ih sprečava da prostu matematiku jednačine sa jednom jedinom nepoznatom riješe i njihovi glavni i izvršni odbori. Nepoznata “X” nije ništa drugo nego budućnost Crne Gore. Algoritmi kojima pokušavaju da je riješe, vode nas uvećavanju broja nepoznatih. Uvećavanje broja nepoznatih odgovara samo šefu koji na lovorikama uživa na srpsko-crnogorskim nepoznatim, na četničko-partizanskim nepoznatim, na bjelaško-zelenaškim nepoznatim, itd.

Godinama traje brutalno gušenje energije koja se slivala sa crnogorskih trgova u domove i grijala nadu da će jednog dana i nama Krenuti. Pretposljednje obraćanje Filipa Kovačevića još je jedan lavor vode na tu vatru. Zasuo je upravo onako kako to rade partije Miodraga Perovića. Floskule, da više nisu potrebni harizmatični lideri jer, kako reče, to ubija kritičko mišljenje, nastavljaju se montiranim pitanjima agencije Mina o tome koliko su članovi političkih partija „vojnici“ svojih stranaka, s obzirom da uglavnom u parlamentu glasaju kako partija kaže, čak i kada imaju drugačiji stav, onda je to „prvenstveno pitanje ličnog integriteta“. Po ovome ispada da Andrija Popović danas izlazi na izbore za gradonačelnika Kotora kao borac protiv harizme Slavka Perovića koja je gušila političku misao Vida Draškovića (ne mogu, a da ne prsnem u smijeh!), a ne zbog toga što su za interes mafije i ekipe kojoj je “prodala” Trsteno pokušali da mačetama izrežu LSCG. Ovakvim stavovima Profiterovo okruženje ponovo vraća na stav koji je prosipao Medojević govoreći da je od ondašnje vlasti gora jedino ondašnja opozicija, gađajući direktno LSCG. Iz ovakvog stava “rodio” nam se PZP spektakularnom petom udbinom brzinom i istom tom brzinom, ali i glupošću njenog lidera potrošio. Da li će se iz današnjeg stava izroditi nova profiterova partija kojoj će se pripojiti stare nastale u udbinim kuhinjama ostaje da se vidi. Takođe: da li će se Vanja Ćalović već naredne 2010. pretvoriti u Nebojšu Medojevića iz 2001, da li će se Filip Kovačević pretvoriti u Srđu Darmanovića iz 2002.?

Vlasnici crnogorskog pozorišta ka kojima su se svjetla sa pozornice opasno nakrivila uvijek i na svim mjestima igraju po identičnoj matrici. Njihova doktrina je takva da se teško mijenja, ali se lako čita. Međutim, iz dana u dan, uticaj Profiterovih medija je sve slabiji. Sraman čin koji je na svojoj koži osjetio Željko Ivanović (objava fotografije sa Ade), a koji svako razuman mora osuditi, govori da je sljedeća udbina prijetnja trebala biti mnogo oštrija i zato je lagano povlačenje.

Ne ide im na ruku samo jedno. Ali jedno veliko – Narod. Virus bojkota besmislenih institucija u kojima figurišu politički poslušnici širi se samo zahvaljujući internetu. Kotorski lokalni izbori sa „kineskim“ liberalima Andrije Popovića i njihovim koalicionim partnerima iz DPS-a sa kojima organizuju predstavu za karnevalskog kapetana Martinovića i Bokelje koji su onako trijumfalno za potrebe UDBE spalili Vesnu Perović kao karnevala, pred vratima su. Zatim idu cetinjski lokalni izbori na kojima će se za potrebe izbornog procesa formirati nekoliko lista kako bi se pokušao prevariti svaki crnogorski liberal do koga mogu da dođu i tako daju ponovo legitimitet mafiji. Ovi izbori biće novi test.

Pogubljene političke partije smatraju da je bojkot pitanje njihovog političkog djelovanja. Gluposti. Ovoga puta pitanje bojkota je pitanje svakog građanina pojedinačno. Da bi bojkot lokalnih izbora dobio punu snagu, opozicija može da mu da vjetar u leđa samo na jedan jedini način. Da trajno napusti republički parlament. Sluginih slugu sluge, ubiše se da dokažu kako je to glupost. Zašto? Zato što znaju da je to jedini spas Crnoj Gori: da prestane da izlazi na izbore koji su unaprijed namješteni. To je jedini način da normalni svijet prestane da nam se smije u lice. To je jedini način da strancima zapušimo usta da nikad više ne mogu da kažu „Pa građani glasaju za tu istu, kako vi rekoste, mafiju“. Drugi put ne postoji. Ako opozicija ne želi da izađe iz parlamenta i bojkotuje institucije koje ne rade ništa sem služe porodičnom feudu, ona sigurno završava na smetlištu istorije. Od toga ih ne može spasiti ni sveti Svetozar Marović.

Za one koji prirodno i snažno podržavaju bojkot cetinjskih izbora, moram da kažem da će, kratkoročno posmatrano, najveću korist od obaveznog bojkota imati SDP. Razlozi leže u činjenica da je bojkot svih ostalih jedini način da SDP koji je uvijek na Cetinju imao jedva par stotina glasova sada pokuša da uzme i u Prijestonici veće parče vlasti. Zbog toga i ne čudi akcija njihovih istaknutih članova, lukavo sakrivenih iza poznatih imena, koja se vodi po internetu promovišući bojkot. Dugoročno posmatrano SDP će svakako završiti na smetlištu istorije, makar u sastavu u kom danas obitava rasprodajući i posljednje žile kucavice elektroenergetskog sistema skrivajući se iza socijaldemokratije masakrirane zemlje, decenijama izmučene upravo njihovim komunističkim sklopovima koji ne dozvoljavaju ni razvoj univerziteta, ni nauke, ni kulture, uprkost velikom broju talenata koji su trbuhom za kruhom morali da napuste Crnu Goru i odu širom zemaljskog šara gdje se njihov talenat i znanje cijeni. SDP pečat na vladavinu mafije vjerovatno je i najznačajniji poslije profiterovog.

Slažem se sa Đukanovićevim i Profiterovim stavom da je „odlično“ imati privatnu državu podijeljenu između dvije porodice. Međutim, ako bi to bio prirodan i normalan poredak stvari sve države na svijetu bi bile privatne. Na našu sreću i mi ćemo se izboriti za slobodu. Danas ili sjutra, stvari su se pokrenule!

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Calexico i Two Silver Trees. Uživajte.

Prošle su pune dvije godine od kako se družimo na ovim stranicama. Želim da se zahvalim svima koji učestvuju u raspravama iz kojih, nadam se, svi možemo nešto novo da naučimo. Danas i prije dvije godine način informisanja sa blogova bio je neuporediv. Prema zvaničnoj statistici danas se u svijetu objavljuje preko 500 hiljada blogova na dan. Prije dvije godine taj broj je bio 70% manji. Trend je jasan.

Od posljednjeg javljanja imali smo prilike da pratimo novo ublažavanje političkog garda između okruženja Miodraga Perovića i Đukanovića, odlazak velikog komada Elektroprivrede kompaniji koja se nikad od svog postojanja nije bavila proizvodnjom električne energije, sve uz cvrkutavo smijuljenje SDP-ovaca čije su okice, posebno u Vujice Lazovića podsjećale na oči Baje Patka pred jutarnje kupanje u bazen zlatnih dolara.

U regionu smo imali nastavak priče o duvanskoj mafiji sa blagim približavanjem pozicija hrvatske i srpske policije oko atentatora na Pukanića, a čiji razvoj događaja u ovom trenutku niko ne može predvidjeti. Desilo se i obavještenje koje je bukvalno morao da saopšti svaki ministar zdravlja kako će na jesen trećina populacije u njegovoj zemlji biti zaražena svinjskim gripom. Čudi me da se nekom nije omaklo kako će ostatak zahvatiti kravlje ludilo, sars ili antraks.

Postaje očigledno da će smjena generacije biti redovno stanje, ali joj se tajming u ovom trenutku još ne može sasvim precizno utvrditi. Politička grupacija okupljena oko Miodraga Perovića od LP – PZP – DC – GP pa do redovnih kolumnista u Vijestima iz NVO sektora nikako da se konsoliduje i da konačno izađe sa svojim političkim paketom mjera o Crnoj Gori sa „zdravim jezgrom“ DPS-a kakvu namjeravaju graditi u budućnost, kako bi sistem ostao netaknut. Stidljivo je to ipak uradio moj profesor Ilija Vujošević saopštavajući da ne isključuje da će i naredna vlada imati dio pročišćenog DPS-a. Normalno, dan ranije je sve podmazao sam Miodrag Perović u svom obraćanju Đukanoviću tvrdeći da treba sačuvati državu koja bez Đukanovića ne bi bila moguća, što je teška laž kojom pokušava da opravda sopstvenu političku podršku mafiji i njenoj pljački državnih resursa od Pakta 1997. na ovamo.

Željko Ivanović nam je takođe lijepo pobrojio u svom najnovijem obraćanju sve od Leopolda preko Paraskeva, Mugoša i sinova, ali jedino ne pominje lokalne Amerikance, kao da oni nemaju nikakve veze sa „blagostanjem“ u kom bitišemo.

A onda je i Danilović pokušao da u istu ravan smjesti Medojevića i Slavka Perovića saopštavajući da ni „Slavka Perovića devedesetih, ni Nebojšu Medojevića danas nijesu diskreditovali Srbi i njihova elita, već crnogorski intelektualci i DPS“. Iskidao sam se od smijeha.

Sjutra dan se javio Medojević da kaže kako intelektualci trebaju zajedno sa njima u front. Ovaj teren za dekorativne promjene priprema se još od kad je LSCG izašao iz parlamenta 2004-e godine, kada je većini postalo sasvim jasno da je parlament izlaskom LSCG izgubio svaki smisao, i da oni koji upravljaju Crnom Gorom preko Đukanovića nemaju nikakav interes za slobodom na ovim prostorima. Opozicija je ostala slijepa na očiglednu poruku liberala: napustite parlament, zauvijek. Jedini put internacionalizacije pitanja slobode u Crnoj Gori je trajno napuštanje parlamenta, time se za pregovarački sto dovode svi zainteresovani subjekti, i sa tog stola se ne ustaje dok se ne napravi minimum dogovora. Do tada samo protesti. Ne pominjem slučajno ponovo Zariju Pejovića koji je ovo jasno prepoznao, ali kakva je to partija pa i sami Zarija, ako njen visoki funkcioner saopštava dijametralno suprotan stav po pitanju političkog djelovanja od same stranke (i nije jedini), a da sve samo mjesec dana kasnije prekrije debeli sloj prašine. I nikom ništa.

Kolateralne žrtve, u međuvremenu, ovoga puta, bili su novinar i fotoreporter Vijesti. Pištolj koji je bio prislonjen na grudi tipično crnogorski je nestao, dok je Miomir Mugoša na „bijelom konju ujahao i poharao“ Žabljak. O Mugošinim ranijim zabavama i djevojkama koje plešu oko stolova njegove gradonačelničke veličine obavijestili su nas slikom i riječima mlađani iz Pokreta za promjene, pokretači Facebook kampanje protiv Mugoše. Porijeklo fotografija nije navedeno. Kada sam ugledao fotografiju u glavi su mi se nanizale slike pokojnog Miroslava (Vickovića). Sjetio sam se njegovog strašnog govora kada je iz poslaničkih klupa LSCG-a poručio građanima da ako nastave putem savijanja šije pred DPS-om, da ćemo dočekati da im, njima tamo, naša djeca igraju po stolovima za po nekoliko eura. To vrijeme je odavno pred očima građana, i nikom ništa.

O samom porijeklu fotografije nismo saznali ništa, a na internet je postavio frontmen mladih PZP-a koji je prethodno obavijestio javnost kako se u porodici profesora Svetozara Jovićevića gledaju filmovi iz arhive službe državne bezbjednosti! Jovićević je u vrijeme “gledanja” bio visoki funcioner PZP. Jovićević ćuti kao riba pa nam ostaje da razmišljamo na temu: ko to Jovićeviću ne smije u oči da kaže da je radnik udbe, pa za ovako tešku optužbu  koristi drugog, mlađeg, naivnog… Ili je stvar u tome da Jovićević zna sve o starijem, i obratno, haha, stara crnogorska priča.

Današnji front nije ništa drugo nego temeljita priprema za smjenu vlastodržačke generacije uz očuvanje istog sistema. Svuda po zemaljskom šaru tehnologija ovakve „promjene“ je ista, a ostvaruje se u onom trenutku kada beskrupuloznost i bahatost domaćih vlastodržaca postane toliko očigledna da počne da kompromituje i one koji povlače konce lutkicama iz našeg teatra. Tek tada počne da nervira nepropisno parkiranje gradonačelnika, do tada ne smeta ni njegov način raspolaganja stotinama miliona eura ne samo podgoričkog budžeta, nego i raspolaganje evropskim i svjetskim donacijama. Tal je čudo.

Zadatak je jasan raščistiti one koji su ovasili, jer ako se to ne uradi reflektori će se sa pozornice okrenuti ka vlasnicima pozorišta.

Zajednički kandidat opozicije na Žabljačkim izborima prošao je kao što prolaze svi kandidati na izborima koji su namješteni sa tolerancijom od +/- 1,5%. Potalaušeno su odćutali rezultat prepuštajući da SNP kao što samo oni znaju zaljulja političke duhove pod Durmitorom, taman kao što su ih zaljuljali i pod Zavalom.

Za Live fest Marović ove godine nije uspio da nađe pare, ali je kredit budvanskoj opštini još jednom došao iz srpske Komercijalne banke a.d. Čudno da kvalitetnu garanciju iz Budve nisu dali u zamjenu za novac nekoj domaćoj banci, recimo Prvoj. A baš su se tih dana nekako prenaglašeno „šutirali“ sa Marovićem mnogi iz Nove generacije. Bili su veseli u svojim redovnim kolumnama u Profiterovim Vijestima, a šlag na tortu zalila je svojim novinarskim talentom Tamara Nikčević, sačekavši Marovića iza ćoška nedjeljnika NIN. Od kompletnog intervjua na mene su najveći utisak, ipak, ostavile fotografije. Sasvim sigurno ih Nikčevićka nije birala.

Prije nešto više od mjesec dana imali smo prilike da u državnom dnevniku ispratimo, moguće i najduže, izvještaje iz parlamenta u posljednjih ko zna koliko godina. Svrha ovakvog načina izvještavanja i ponašanja opozicije bila je filigranski uigrana i dogovorena. Medojević je „ljutito“ oštrio jezik na direktoru policije Veljoviću. Roćen je takođe junački „podnio“ unakrsnu paljbu opozicionih glumaca, sve u svemu presmiješno. Kafanski službenici i oni koji za to primaju platu sjutra dan su nosili „Vijesti“ ulicama klikćući kako je opozicija „rasturila“ i Roćena i Veljovića. A onda su se kao i u svakom teatru zavjese spustile. Sve veći broj građana, naime, uviđa da opozicija ostajući u parlamentu, pumpa vlast. Oštre riječi ništa ne mijenjaju, izlazak opozicije iz parlamenta mijenja sve!

Posjetila nas je i Pamela Anderson, došavši direktno iz svijeta u kom je najbitnije koje je cipelice jutros obula pudlica Paris Hilton. Doček je bio “impresivan” kakav samo dolikuje Mugoši i Dušku Kneževiću. Koalicioni partneri se nisu uslikali pored bivše supruge Tomija Lija, a čak ni pored Sandre Models koja je svojom svemirskom jahtom posjetila teritorijalne vode Marovićevog feuda, moguće da je time ostao sačuvan američki interes u regionu. Ko zna…

Amerika je “donijela” demokratiju Iraku. Samo prekjuče je u Bagdadu poginulo najmanje 95 osoba, a 563 su ranjene u napadima na zgrade ministarstava spoljnih poslova i finansija. Najviše ljudi poginulo je u centru kada je kamion – bomba eksplodirao ispred ministarstva spoljnih poslova, nekoliko desetina metara od “zelene zone” u kojoj se nalaze sjedište vlade i ambasada SAD. Obama kao što je i obećao privodi kraju povlačenje snaga iz Iraka. S druge strane američki nacionalni interes se seli ka Avganistanu. Nastavlja se lov na one koji su sa samo dva aviona zabodena u dvije zgrade World Trade Centera uspjeli da obore čak tri zgrade, od kojih se treća nalazi na bezbjednoj udaljenosti od dvije koje su stvano pogođene.

Kao snaga koja se nalazi na čelu NATO pakta Amerika je u rat pozvala i građane Crne Gore. Ratovati za oko 150 eura dnevno cijena je koja se nudi našim sugrađanima ako se pridruže alijansi na putu “širenja” demokratije. Prvi kontigenti naših momaka su spremni. Doduše niko nije ni pokušao da građanima preko medija objasni kakav je to rat, ko ga vodi, za čiji interes, u ime kojih ciljeva… Takođe, niko nije naveo ni koliko se leševa svakog vikenda brodovima vraća kući na vječiti odmor iz Avganistana.

Možda se zamislimo makar malo nad, prije par dana saopštenim, riječima Baraka Obame: “Ma o kojoj misiji bila riječ, mi moramo očuvati vojnu dominaciju SAD”, onako, baš pomirljivo. Ali je uz to i dodao nešto što ni jedan predsjednik nije imao hrabrosti da prizna, a vezano za one koji se živi vraćaju iz misija: “Za mnoge veterane rat i dalje bijesni, bližnji su postali stranci. Depresija je mnoge otjerala u smrt. Rane današnjeg rata su posttraumatski stres i psihičke patnje.” Odgovor mu je ubrzo stigao od mnogih političkih komentatora. Bio mi je zanimljiv ovaj: „Ako predsjednik Obama misli da situaciju može da preokrene jačanjem vojnih snaga i kupovanjem avganistanskih plemenskih vođa veoma se vara. Umjesto toga, prijeti mu drugi Vijetnam, ovog puta uz njemačko učešće. Nije neophodno povući se na vrat, na nos, ali je potreban plan povlačenja tokom sledećih godinu – dve. Tvrdnje da bi tada Al Kaidi bio ostavljen prazan prostor nemaju veze sa stvarnošću. Naime, Al Kaidi baze u Avganistanu nisu ni potrebne, jer se odavno učvrstila u Pakistanu.“

Dodao bih takođe da će za ovo posljednje biti neophodno i malo keša. A ukoliko prifali keša dozvoliće šverc najprofitabilnijeg avganistanskog proizvoda, kao što su onda po riječima Montgomerija u nedostatku keša dozvolili šverc cigareta. Jedino nas nije obavijestio o tome koliko su ubistava dozvolili u tom paketu mjera podrške. Možda bi i povjerovali ovim bezočnim lažima da ga Amerikanci sa terena ne demantuju. Podsjetiću samo na knjigu „Igra sjenki“ Tima Maršala, koji je detaljno opisao prenošenje džakova dolara iz Budimpešte u Beograd kad je trebalo rušiti Miloševića, posebno za potrebe „otporaša“.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Dave Stewart & Candy Dulfer ”Lilly Was Here”, uživajte…

Na globalnom planu dolazi do tektonskog udara u medijski sistem iz koga će se izaći tako što više nećemo juriti za informacijama nego bježati od njih. Informacije će pojuriti za nama, i uz svaku će biti upakovana po neka reklama koja je plaćena onoliko koliko je validan izvor informacije (čitaj: onoliko koliko ljudi želi da bude informisano putem baš toga medija). S druge strane ljudska priroda je takva da ako joj zdrav razum govori da nešto ne štima u činjenici da je nekome zabranjeno da se njegov glas čuje u nekim medijima onda tim medijima ne treba skroz vjerovati jer su zatvoreni. Ako isti ti mediji manipulišu i spinuju javnost onda te medije ne treba čitati informišući se, nego (ako ih uopšte i treba čitati) pokušavajući prozreti u namjere vlasnika medija iza kojih stoji politički lobi. Ovo će, nesporno, rušiti dosadašnji način poimanja informacija čak i u predpolitičkoj Crnoj Gori. U tom smislu sam pokušao sprovesti i mali eksperiment. Želio sam dobiti povratnu informaciju o tome na koji način blog utiče na brojeve. Bio sam iznenađen u najpozitivnijem smislu, naravno, zahvaljujući svima Vama koji čitate ove stranice.

Nakon što je Slavko Perović na svom blogu otvorio priču o podršci Florans Artman uradio sam najobičniji banner do potpisivanja peticije podrške, na njegovom i svom blogu, iako je do završetka suđenja pred Haškim tribunalom, u tom trenutku, bilo ostalo svega nedjelju dana. U tom smislu sam imao i privatnu prepisku sa saradnicom gospođe Artman iz koje sam saznao nekoliko, naizgled, nevjerovatnih podataka. Njene riječi su bile: “Evo pokušavam od dana podizanja optužnice (protiv g. Artman) organizovati i putem interneta i preko raznih organizacija podršku gospođi Hartmann. Niti jedne novine na cijelom Balkanu, niti jedna radio stanica nije željela objaviti niti naša saopštenja, kada smo slali, niti da se potpisuje peticija na našem websajtu, samo dva internet portala. Vjerovali ili ne sa Balkana imamo samo 250 potpisa podrške i to većinom dijaspora. Više imamo iz Indonesie i Ujedinjenih Arapskih Emirata.” Nemam dilemu da se Artmanovoj sudi samo zbog toga što je filigranski objasnila da: “Krivični tribunal u Hagu nije stvoren da bi sudio najvišim političkim i vojnim krivcima za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi mogao da obezbijedi mir u zamjenu za njihovu nekažnjivost”.

Ovo govori da je posljednje pakovanje regiona bilo uspješno i da igrači na terenu rade na dugme (puce) bez mogućnosti da propuste ono za što su upravljači marionetama odlučili da ne smije da prođe. Posljednji put je dugme pritisnuto kad je Đukanović rekao kako postoji mogućnost da se u Parlamentu preispita odluka o priznanju Kosova ako sud u Hagu donese odluku da je priznanje bilo nelegalno. Da nije tužno bilo bi presmiješno. Ovo saopštava čovjek koji je otišao u Beograd da potpiše ustavnu povelju za stvaranje Srbije i Crne Gore, a da prethodno nije konsultovao o tome ni Vladu, ni sopstvenu partiju, ni parlament, o javnosti da i ne govorimo. Posebno o onoj javnosti koja prodaje glasove na izborima.

U međuvremenu smo saznali od američke ambasade u Albaniji, kako ovakvi  izbori nijesu legitimni, upravo zbog prodaja, a samo nekoliko kilometara vazdušne linije ka Crnoj Gori takvi izbori su, čak i kada se prodaja glasova reklamira u dnevnim novinama, proglašeni za legitimne. I to je mjesto na kome stav američkog osoblja u Crnoj Gori u potpunosti korespondira sa stavom “šefice” Vesne Medenice. Izgleda da Albanija nema svoju svoju Medenicu i ko zna kako bi se u tom slučaju ponašao ambasador John Withers Drugi. Ili možda Albanija nema svog Rodericka Moorea, ko će ti ga znati…

Nije mi baš najjasnije o kakvom negativnom odnosu prema medijima u Crnoj Gori ovih dana govore vlasnici osuđujući činjenicu da vlada želi selektivno da podrži samo neke medije, sebi lojalne. Da nije tako sve bi predstavljalo diskontinuitet, koga naravno nema. Ovakva reakcija govori da direktori i vlasnici crnogorskih medija, posebno štampanih, vjerovatno ni ne znaju da su njihovi štampani mediji i sa i bez svjetske krize, i sa i bez Vlade Crne Gore osuđeni na gašenje i zatvaranje. Prije nekoliko dana je preminuo Michael Jackson. Dnevna štampa je objavila vijest na papiru dok su se online mediji već „tukli“ oko informacija o njegovom nasljedstvu i zaostavštini. Izgleda da je Jackson prekasno umro to veče po “crnogorskom” vremenu. Online mediji odavno grabe velikim koracima anulirajući sve one koji su spori, inertni, a posebno će poništiti one koji su neistiniti, koji održavaju monopole u informisanju i kao takvi bivaju osuđeni na propast.

Naspram online medija štampani izgledaju kao retro walkmani s kraja osamdesetih iz čuvene “My SONY” kampanje koja je tadašnjem japanskom gigantu donijela ono što Apple-u danas donosi iPhone 2G-3GS. Generacije su izrasle na internetu, i to generacije koje nikad u svom životu neće ni znati da su se ljudi nekada pretplaćivali na stripove, na Galaksiju, na časopise i mjesečnike iz raznih oblasti… Dakle, ljudi se danas ne informišu iz štampe, ljudi se danas informišu preko twittera, preko facebooka, preko blogova, rss čitača, preko osoba u koje imaju povjerenje. I najveći broj ljudi je, čak i u Crnoj Gori, provalio način funkcionisanja urušene medijske scene. Ovo nesporno vodi rastućem tržištu online oglašavanja u kome je Crna Gora u stravičnom zaostatku, posebno kada se medijski sadržaji u online varijanti daju na odloženo sa odlaganjem od pola dana ili čak 24h. Tržište online medija u Crnoj Gori u najbukvalnijem smislu ne postoji što se vidi po interesovanju oglašivača.

Dalekovidost Frederik Pohla i Cyril Kornblutha koji su 1953. napisali “Reklamokratiju” (original: The Space Merchants) onda je izgledala kao naučna fantastika, danas je to stvarnost. Iz godine u godinu postajala je sve boljim i boljim SF djelom. Ono oko čega je trenutno podijeljen svijet po pitanju online medija jeste, da li naplaćivanje informacija može da preživi u digitalnom mrežnom svijetu. Borba je žestoka, ali sve je manje onih koji se slažu sa Rupertom Murdocom vlasnikom, pored ostalih medija i, Wall Street Journala, londonskog Timesa i moskovskih Ведомости, o tome da se mora konačno naći mehanizam naplate informacija sa interneta. Njega to ipak ne sprečava u naumu da do kraja godine počne da naplaćuje pristup mnogobrojnim internet sajtovima koje kontroliše. Naravno, “niko se još nije sjetio” onoga što rade Dan i Vijesti da informacije sa njihovih sajtova imamo na odloženo, kao da su samo informaciono blago, a ne lagani spinovi javnosti koji se iz dana u dan približavaju internet otpadu. Čudi da većinski vlasnici ovo još ne vide i da toliko podcjenjuju koliko toliko tehnološki pismene mlade naraštaje, pa i u Crnoj nam Gori. Da ne govorimo o tome da danas (4. Jula 2009.) na naslovnoj stranici jedine novinske agencije u Crnoj Gori i dalje stoji kao udarna vijest “Mur: Podgorica i Priština da razmijene ambasadore”. Tu vijest koja je stara više od mjesec dana na naslovnoj stranici Mine prati 11 (slovima jedanaest) identičnih fotografija Podgorice. Šta reći.

Kada je New York Times odlučio da svoje stranice korisnicima učini besplatnim broj posjeta se popeo za rapidnih 40%. U Crnoj Gori se radi sve da pristup sajtovima bude što manje zanimljiv, što manje privlačan, o blogovima se među novinarima vodi prava mala kampanja kako se na njima svako “psuje” i kako im ne treba pristupati, zaboravljajući da je jedini validan podatak u tom smislu broj posjeta istim. I o mom prethodnom tekstu takođe je vođena prava mala online kampanja kako sam optužio Medojevića da je dio klana koji je ubio Đinđića što je notorna glupost i spin kojim se pokušava diskvalifikovati blog i okrenuti priča sa suštinskog pitanja, da li je Medojević još na samom početku, kako bi rekla profesorica Kuljak – “ODABRAN”. No, na to smo svi navikli, glupost je u Crnoj Gori prevelika, a vremena u jednom životu premalo da bi se gluposti posvećivalo.

Internet saobraćaj će u narednih pet godina prema najnovijim istraživanjima porasti najmanje pet, a najviše osam puta. Ovo govori da će mediji kakvi su danas u Crnoj Gori, prestati da postoje ili će tradicionalne monopole na informisanje svojih ciljnih grupa morati okrenuti ka istraživačkom novinarstvu, odustajanju od štampanih izdanja, otpuštanju radnika u štampi i u konačnici okretanju ka nezavisnim istraživačima. Time će se doći do onoga što najčešće i daje publicitet najvećim, a to su inside informacije koje su prije objavljivanja morale da budu plaćene, a izvori istih zaštićeni. Čak je i jedan od nekoliko najbogatijih investitora planete Warren Buffett izjavio da „nikad ne bi investirao u štampu“. Iako, neki će znati, Buffet sjedi u Upravnom odboru Washington Posta, lista koji je otkrio aferu Watergate koja je srušila Nixona i dovela do Pulicerove nagrade Carla Bernsteina i Boba Woodwarda po čijem scenariju je 1976. snimljen film All the President’s Men.

Da li će ovo onemogućiti crnogorske manipulatore javnim mnjenjem ostaje da se vidi. Danas, imaju veliki problem da ubijede šefove kako to da su 1999. (13. Avgust) uspjeli svu Crnu Goru da zatvore u kuće sa spuštenim roletnama zbog pomračenja Sunca, a danas ne mogu da ubijede nikoga da Crna Gora treba da pristupi NATO paktu. Čak i 25% onih koji su se prijavili za misije odustaju.

Sve u svemu informacije će početi nas da traže, a ne mi njih. Počeće rovovska bitka za korisnike informacija kako bi im se uz informacije „uvalio“ šampon, prašak za rublje, itd… A da blogovi pokreću stvar govori i pismo koje sam prije nekoliko dana dobio od iste one gospođe koja sarađuje sa gospođom Artman. Dio tog pisma predstavlja zahvalnost svima Vama i želim da je podijelimo: „Zahvaljujući Vašem odazivu za pomoć, sada je već više potpisnika iz Crne Gore nego iz Srbije i Hrvatske zajedno, a ako izuzmemo bosansku dijasporu dobro ste se približili Bosni.“

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Michael Jacksona i “Beat It” sa čuvenom solo dionicom koju je uradio Eddie Van Halen u produkciji Quincu Jonesa sa albuma “Thriller” koji je potukao sve moguće rekorde iz davne 1982. Na svjetskoj turneji iz 1992-e godine gitaru je svirala Jenniffer Batten koja je izabrana na audiciji između više od 100 kandidata, upravo zbog načina na koji je uspjela da ugradi sebe u pomenutu solo dionicu. Snimak koji slijedi je sa svjetske turneje iz Bukurešta kojom je promovisan album Dangerous, a baš tih dana sam boravio u Rumuniji. Uživajte…

Ako uzmete jabuku i ispustite je sa visine od 2 metra ona će pasti na zemlju. Isto će se desiti i u Tokiju, i u Londonu, i u Rimu, i u Njujorku. Na našu sreću, isto će se desiti i u Podgorici, i u Beranama. Dakle, pad jabuke je siguran, univerzalan, prosto – radi. Crnogorski politički sistem nije. On ne radi nigdje u Evropi osim u Podgorici i dvadesetak okolnih mjestašaca. Ostao je nepromjenljiv već više od pola vijeka. Generacije i generacije žive i stasavaju, a da ne dožive promjenu okruženja, navika, busanja, čojkanja, nerada, ležanja… Izranjaju nove generacije “džemperaša”, nove generacije “penzionera”, nove generacije “studenata”. Priroda radi svoje, ali ne pobjeđuje, kao kad dijete pustite u vodu gdje jedva dodiruje pijesak prstima – i propliva, prirodno, u borbi sa dubinom i boreći se za nove osjećaje koji ga čine sposobnim da preživi. Priroda kod nas ne pobjeđuje jer djeca Crne Gore na nogama imaju lance sa okačenim teškim bremenom prošlosti, nasukanim na mitove o velikim Nama.

Pročitao sam na blogu Slavka Perovića tekst komentatora koji je prepričao kako je Medojević reagovao kada ga je u emisiji “Živa istina”, Darko Šuković priupitao kako će odgovoriti na poziv o napuštanju parlamenta. Želio sam da odgovor i lično čujem, ali sam ostao razočaran kada sam vidio da je na sajtu PZP upravo taj dio Medojevićevog odgovora ostao neobjavljen. Na žalost, nisam imao mogućnost da uživo pratim pomenutu emisiju, ali zato vjerujem da Zarija Pejović jeste, i da je shvatio poruku.

Ipak, moram da priznam da podsvijest progovori mnogo brže od pameti, posebno kod ljudi koji su politički jedva upotrebljivi, da ne kažem neupotrebljivi. Zato nam je valjda, po mojoj procjeni, nesvjesno, u istoj emisiji Medojević saopštio kako je “prvu lekciju” iz biznisa odslušao još u bivšem SSSR-u. Ne bi bilo loše da nam je saopštio po čijem nalogu je otišao do Moskve? Ovaj podatak na prvi pogled može zvučati nebitnim, ali ako se nakon ovoga zna da je isti radio na prvim privatizacijama u Đukanovićevoj Vladi iz kojih je izašao nezadovoljan, ako se zna da je bio, od strane Vlade, LSCG-u podmetnuti politički trojanski konj, koji je nakon neobavljenog posla isti LSCG nazvao “Klozetom sa Tuškog puta”, ako znamo da mu je Đukanovićeva vlada kompletirala ekipu osnivača ”Grupe za promjene”, ako znamo da je Medojević i danas lojalno prisutan u politički impotentnom i karikaturalnom “parlamentu,” ako Medojević i danas LSCG pljuje kao “sektu”, za razliku od najvećeg  broja glasača i simpatizera Pokreta za promjene, i na kraju, ako sve ovo znamo, a znamo, sve rečeno ukazuje na kontinuirani Medojevićev status ne borca, nego partnera i, nakon toga, sparing – partnera vlasti. Ovdje se treba prisjetiti i Vladimira Bebe Popovića, kome su po prirodi posla informacije bile dostupne i koji je Medojevića ubrojio u organizacionu šemu klana čiji je jedan sastavni dio ubio premjera Srbije Zorana Đinđića. Darko Šuković je, kako on to najbolje zna, u emisiji branio Vladu i njemu se tu nema što zamjeriti, čovjek se odavno “fer” pozicionirao na strani vladara, u skladu sa potrpežnjačkom crnogorskom tradicijom, ali sa Darkom znamo na čemu smo.

Problem je u političkim kameleonima koji sebe vide kao nekog ko u predizbornoj kampanji podilazeći svim biračkim target grupama, mijenjaju svoje političke maske, pokušavajući nahvatati što je moguće više glasova, praveći se kao da ne znaju da će imati tačno onoliko koliko im je nacrtao Đukanović. Tako je i bilo na svim izborima. A takvi su i slični sistemi regiona. Svi premreženi i uvezani čudesnim nitima Panbalkanske mafije o kojoj je i u svojoj knjizi McMafia pisao britanski novinar Miša Gleni. Ali i kao takvi, drugi djelovi regiona, makar su mijenjali vlast. Crna Gora – nikad.

Prije nekog vremena profesorica Mirjana Kuljak u svom autorskom tekstu za Daily News Montenegro pisala je o načinu na koji dolazi do smjene generacija u sistemu, a da sistem ostane “odbranjen”: “Ovo vam govorim iz prve ruke – Milo i ja smo ista generacija na fakultetu, odlično se znamo svi. On je odabran da radi to što radi. Da nije on, bio bi neko drugi. Prethodno su bili pokušali sa mnom, ali nisam se dala. (Veselin) Vukotić je iz sjenke sve kontrolisao”, bile su, između ostalog, riječi uvažene profesorice.

Generacija koja je na putu i koja je u neku ruku projektovana da zamijeni džemperaše okupana je u “moderne” evropske boje. “Bori se” za svoj prostor i redovno piše svoje političke deklaracije u Vijestima. Djeluje preko NVO sektora namećući se i promovišući kao prirodan nasljednik navedenih, ali to rade onako kako se od njih traži. Zaokruženo, lojalno, poslušno. Svima u generaciji koja treba da bude sljedeća, provijava jedan zajednički negativan stav o LSCG-u. Taj njihov stav je logičan, a razlog je samo jedan – LSCG svjedoči da je njihova Crna Gora postavljena na užasnim, neriješenim zločinima i državnoj organizovanoj pljački. Ako se ikad svijest građana Crne Gore pomjeri sa mrtve tačke, a što je prirodno da će se desiti, ogromno je pitanje posledica i odgovornosti.

Profesorica Kuljak dodaje, da su: “zato i pokušavali da LSCG satjeraju u crnogorski nacionalni korpus, jer nacionalno uvijek pali, pa i u varijati “građanskog””.

Pitanje nacionalnog oduvijek mi je bilo zanimljivo, ali ne u kontekstu ovih brdsko-planinskih nacionalista koji s vremena na vrijeme jedni drugima prijete spomenicima, nego onako kako na nacionalno posmatraju oni koji odlučuju. Ovo će me u konačnici dovesti do najnovije priče o eventualnoj viznoj liberalizaciji koja se smiješi građanima opasanim viznim lancima već treću deceniju. Iz ovog razloga sam i ispričao priču o tužnoj sudbini Mosadega i Irana pedesetih godina. Gotovo identičnu sudbinu doživjele su i Gvatemala, Južni Vijetnam i Čile. Oteta su im bogatstva u zemlji (rudna nalazišta, nafta), bogatstva na zemlji (plodno tlo, rijeke, hidropotencijal) i bogatstva u vazduhu (etar, telekomunikacije). Sve vlasti u ovim zemljama su svrgnute akcijama koje su vođene pod opravdanjem borbe za demokratiju. Rezultat su bile nove vođe, diktatori, vojne hunte, generali, koji su ugušili demokratije u povoju. Rezultat su bile mafije kojima su date države koje su iza sebe ostavile pakao pobijenih žrtava od kojih mnoge ni dan danas nisu umirile svoje duše. Barak Obama je prije nekoliko nedjelja u Kairu priznao: “U jeku hladnoga rata, SAD je imao ulogu u rušenju demokratski izabrane iranske vlade”.

Bogatstva Crne Gore “u zemlji” su: potencijalno nafta (istraživanja obavljaju državne kompanije drugih država), boksiti (ruska privatna kompanija koja je na ivici nacionalizacije), mrki ugalj (borba je u toku za 5 milijardi eura zalihe u Pljevljima). “Na zemlji” brze planinske rijeke, hidropotencijal koji zemlju čini energetski veoma bogatom po glavi stanovnika (A2A kompanija iza koje stoji takođe kapital, uslovno rečeno, pametne države). “U vazduhu” etar i telekomunikacije koje su preuzele državne kompanije Njemačke (Dojče telekom, kćerka kompanija Mađar telekom), Norveške (Telenor, Promonte) i Srbije (Mtel, ali koji će dugoročno biti DT). Samo telekomunikacione kompanije povlače godišnje na stotine miliona eura i to samo iz male Crne Gore.

Dakle, imamo države čiji se kapital nalazi na desetine hiljada kilometara daleko od Berlina (T-com), Atine (Jugopetrol), Osla (Promonte), Moskve (KAP), Rima (EPCG A2A), Vašingtona (Datacard, Microsoft, Coca Cola Hellenic Bottling, DoMEn, Philip Morris), Ljubljane (NLB, Maestral). Kod skoro svih uloženi kapital je odavno povraćen i sada već predstavlja čiste enormne zarade tamo negdje daleko u nekoj maloj Crnoj Gori. Zanima ih jedino i isključivo sigurnost tog kapitala. Sačuvati ga, znači sačuvati vlast koja garantuje nesmetan protok i zaradu na građanima Crne Gore kao korisnicima. Ovo su ključni razlozi zbog kojih zemljama EU nemamo ni jedan jedini razlog da kažemo HVALA zbog toga što su na ivici da nam ukinu vize. I ne samo to, nego još snažnije treba da tražimo da prestanu da nas ponižavaju, posebno kada smo u ekonomskom smislu svoje gaće bacili na zemlju. Naravno, ne mi, nego naši vladari. Što nama ostaje kao državi. Sada jako malo. Nakon Đukanovića, vjerovatno jedno veliko NIŠTA.

Zbog čega sam napravio ovoliku digresiju? Zbog toga što sve strane službe bezbjednosti država koje imaju finansijski interes u Crnoj Gori, nacionalnim smatraju samo jedno – jaku državnu kompaniju koja zna da upravlja sopstvenim resursima i dobit zadržava u zemlji kojoj pripada. To je jedini nacionalizam koji njima predstavlja opasnost, to je jedini stvarni nacionalizam. Ovaj moj stav ne znači da sam protiv demonopolizacije i slobodnog tržišta, naprotiv, sve piše u onih nekoliko osnivačkih stavova LSCG-a o slobodnom tržištu, pojedincu… Ali sam i protiv banana države. Tako da ako imamo na čelu države ljude koji su sve državne firme uspjeli da masakriraju dok ih na kraju nisu rasprodali, ili doveli u stanje da niko i ne želi da ih kupi, i ako imamo s druge strane činjenicu da je recimo Dojče telekom povukao dividendu samo iz crnogorskog T-coma od skoro 40 miliona eura, da je isto to uradio iz još nekoliko regionalnih telekoma kojima gospodari, a da je prije četiri dana grčka vlada saopštila da će prodati dodatnih pet odsto akcija operatera “OTE” takođe Dojče telekomu za 674 miliona evra (skoro pa koliko crnogorski budžet), onda to znači da iza te državne kompanije stoji državna kompanija druge države koja hrabro osvaja prostore savršenim menadžmentom, a da preko puta nje recimo u Grčkoj stoji državna kompanija koja jedva, zbog krize na kašičici prodaje male komadiće svog giganta.

Još jedan podatak o kolikom biznisu se radi, i to samo po pitanju telekomunikacija, najbolje možete shvatiti posmatrajući ga u godini najveće krize od Velike depresije na ovamo. Mislim na 2008. Deset telekomunikacionih kompanija isplatit će ove 2009. godine ukupnu dividendu od skoro 1,3 milijarde eura. Hrvatske telekomunikacije, Telekom Slovenija, Telekom Srbija, Telekom Srpske, BH Telecom, HT Mostar, Telekom Crne Gore, Makedonski telekom, Magyar Telekom i Telekom Austria prošle godine zajedno su prihodovali 12,17 milijardi eura, uz ukupnu neto dobit od 1,01 milijardu eura. Ovo je samo region. Region kojim već uveliko vlada DT. To nije nacionalizam nego čist njemački patriotizam. Patriotizam za poštovanje.

A gdje je naš patriotizam? Zaglavljen u parlamentarnim raspravama da li je Milić na jednu ili na dvije noge ustao na himnu. Ili na facebook wall-u Medojevića koji voli LA Lakerse i mrzi “sektu”. Ili u vapaju Lize Meklejn kako je NDI pred gašenjem, jer im nedostaje novca za dalje širenje “demokratije” po Crnoj Gori. Kolin Pauel je bivši američki državni sekretar koji nije imao problem da potpiše dokument u kome je LSCG lažno optužio da ima oružanu formaciju. Takođe, Kolin Pauel je čovjek koji nije imao problem da prizna da ono što je Amerika uradila u Čileu predstavlja “dio američke istorije na koji nije ponosna”. Žrtve to najbolje znaju.

Pada mi na pamet i lično gorko osjećanje jer mi se 4 godine sudi u Crnoj Gori i svaki put kad pristupim Sudu primijetim namještaj. Skoro na svakom komadu, stoji velika oznaka da se radi o donaciji USAID-a. Donaciji građana Amerike kako bi se sudilo u ime pravde, a ne u ime politike naših tamničara. Na slobodu svi imamo pravo i dužni smo da se borimo do zadnje kapi sopstvene snage. Između ostalog i u ime Amerikanaca koji iz svojih džepova svakog dana upumpavaju po 3 milijarde dolara za spas Wall Streeta, i sada već preko 3 milijarde za ratove i vojni budžet, a koji im oduzimaju finansijsku slobodu. Oni su nacija u koju moramo vjerovati koliko i u sopstvenu. A sloboda pripada svima, i za nju se sami moramo izboriti. Ne tako što ćemo dovesti umivene kako bi sistem promijenio “zimsku” robu, nego kako bi na sasvim novim osnovama sistem bio promijenjen i konačno nestao sa optužnica od kojih se Crna Gora brani imunitetima. To je jedini pravac u kome treba usmjeriti sve kreativne energije Crne Gore kako nam se ne bi ponovila pretužna decenija koja je započela čuvenim Paktom sa Đukanovićem. Priča o “zdravom jezgru” u DPS-u, identična je pomenutom paktu o kome svi već sve znamo, a koštao nas je deceniju razdržavljenja Crne Gore po svim parametrima, osim ako ne računamo u zastavama, jezicima ili nacionalnostima. Prave države tako ne računaju.

I ona jabuka s početka teksta sama će pasti jedino kad postane trula. Drvo treba ljuljati i to jako. Borislav Pekić je znao zapisati: “Jedino se iz haosa rađaju svjetovi”. I što drvo budemo jače ljuljali to će plodovi koji padaju biti ukusniji i sočniji. Moramo stisnuti zube i konačno pobiti sopstvene strahove.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo malko drugačiju izvedbu “Rehab-a” bez Amy Winehouse, ali uz Marcus Miller Band sa ubitačnim gostima, sa amsterdamskog North Sea Jazz festivala iz 2007. Uživajte…

Očigledno je da je opoziciju žestoko počeo da žulja „ugled“ u narodu. Nakon predizborne kampanje koju je odigrala onako kako se od nje tražilo, počinje ponovo da se „približava“. Moram da priznam da se jedino brinem za Gorana Đurovića koji godinama čeka mjesto u savjetu TVCG taman kao da će osloboditi u lance svezan javni servis. Nisam siguran u njegove preporuke, ali sjećam se kada je vodio dnevnik na RFE i u njemu ćaskao na nekom roštiljanju sa svojim prijateljem ministrom turizma, ministrom koji je prema pisanju Monitora iz septembra prošle godine “otvorio ekskluzivni Hotel Rožaje čiji je vlasnik nakon ubistva Zorana Đinđića u akciji Sablja bio prvi na spisku onih koji su se navodno spasili hapšenja, nakon čega je srbijanska policija saopštila kako je upravo taj Safet Kalić glavni narko bos Srbije i Crne Gore.” Ako Ranko „ne prelomi“ ima opet da Đurovića muči isti problem. Dugoročno posmatrano postoji velika vjerovatnoća da odatle završi u nekoj od ambasada ispred crnogorske ohlokratije. To je kao po pravilu singularitet crnogorske političke scene. Pamtimo da je Vučinić (Marovićev brat od tetke) iz TVCG obnašao konzularne poslove u Dizeldorfu, ista „teška“ sudbina zadesiće i Radovana Miljanića (Vijesti pišu da mu Priština ne gine), o Situ Rakočeviću da i ne govorimo, Mesić je rekao DA. Biće to kvalitetna plata kojom se mogu pokrivati i veća kreditna zaranjanja.

Ne bih toliko o držanju Srđana Milića u čijoj Budvi će se ove godine Live fest održati, ali nekako iskosa, sa pogledom na Meštrovićev spomenik Pobjedniku. Najzanimljivije je, ipak, držanje Medojevića. Pozicija koja je sve iskrene opozicionare obradovala, nakon dijeljenja PZP-a na one koji su za i one koji su protiv koalicije sa DPS-om izgleda da je bila samo san dug koliko i slobodno vrijeme svjetlosti na putu od Sunca do plave planete. Vijesti su dodale gas pa nedjeljno objavljuju po nekoliko “proanalitičkih” tekstova sve samih istaknutih članova PZP-a, vraćajući se staroj ljubavi. Doduše, provuče se i po neki “slobodni novinar” koji je sasvim “slučajno” aktivno agitovao za pomenutu “opozicionu” partiju, posebno kada je 12. Marta 2008. kazao da su samo promjene “konstanta našeg svijeta, te da možete probati da ih istjerate kroz vrata, ali će vam ući kroz prozor”, aludirajući na pokret u pokušaju.

Da se ne lažemo više, evergrin svih opozicionih lažnjaka zvani “zdravo jezgro DPS-a” ponovo se vraća u igru, a LSCG u veselom ćaskanju na Facebook wall-u nanovo naziva “sektom”. Bilo bi ogromno iznenađenje da je drugačije. Uzorni vladin službenik iz devedesetih, stučnjak za demokratizaciju i privatizaciju, pognuo je glavu i ćuti. Znači da su svi njegovi pozivi ka LSCG-u da obnovi svoj rad bili iskreni koliko i onaj naslov u Vijestima iz juna 2007-e, ako se ne varam, kada je Medojević rekao: “Slavko, vrati se”, a u sebi se duboko nadao da “sekta” to neće uraditi, ili da hoće i time njemu vratiti ulogu zbog koje je i formirana njegova “NVO” od strane Đukanovićeve vlade one ne tako davne dvije hiljade i neke. Pitam se u čemu je danas razlika između PZP, DC, GP, LP, zbog čega su se dijelili ako su svi za “zdravo jezgro DPS-a”?

Sluteći po budvanskim događajima izgleda da je nešto dobro ugrijalo oko džepa Miodraga Perovića. Intenzitet kampanje koju vodi preko svojih medija predstavlja molitvu za ponavljanje 1997, čiji je rezultat bila finansijska imperija. Međutim, tu molitvu je odavno odmolio, a oni koji su mu savjetovali posljednju naslovnicu Monitora sasvim sigurno ne žive u Monitoru. Toliko agresivnu poruku šalje neko ko pokreće ili neku veliku akciju ili neki veliki spin. Slažući statistiku onako kao što se slažu štipavice između lencuna na nekoj prelijepoj zelenoj livadi sa pobodenim sohama, dolazimo do neumoljive statistike. Ta naslovna strana biće samo još jedan SPIN. Moguće potreban da opravda novi salto mortale politički rastrojenog Pokreta za promjene.

Stara japanska poslovica kojom se čeličila nacionalna lojalnost glasila je: “Ne budi ekser čija glava viri iznad ostalih”, jer je to ekser na koji će pasti čekić. Prevedeno na jezik crnogorskih političkih partija to znači da ćete sa svih strana imati političke neprijatelje i protivnike, zato što svi u glas govore kako je vlast legitimno osvojena na izborima, a građani savršeno dobro znaju da to nije istinito, ali ipak glasaju. To najčešće znači da će vas mlatiti po glavi i prijatelji i neprijatelji, a nerijetko čak i porodica. Kao krajnja pozicija u toj borbi reći će vam se da ste ludi. Ili što bi rekao Medojević, da ste “sekta”. To naravno ne znači da ste stvarno ludi, kao što ne znači ni da ste sekta. To znači da je ono što vi govorite beskrajno daleko od onoga u što su ovi, koji vam kažu da ste ludi, ubijeđeni da sad treba da vjeruju. Poznavati ovaj proces, a koji je najvećem broju ljudi totalno nepoznat, znači biti u poziciji ogromne moći. Ta moć znači moć manipulacije biračkim tijelom koje se već decenijama uvjerava da je potpuno normalno da mafija može da napravi državu za sebe. Ovo medijski tajkun Miodrag Perović odlično zna, njegovo oružje ne ispaljuje metke, njegovo oružje ispaljuje situacije ka javnom mnjenju skrećući pažnju sa suštinskih problema ka imaginarnim.

Zanimljiva je međutim i nova pojava udvaranja MMF-u od strane PZP-a, kada savjetuju Đukanovića da nas zadužuje, a da naredne generacije vraćaju dugove. Istu stvar radi i SNP ka italijanskoj kompaniji A2A koja učestvuje u tuči za crnogorsko elektroenergetsko blago. SNP je prije par dana pozvala crnogorsku Vladu da za najmanje “dva mjeseca produži rok za dostavljanje ponuda na tenderu za dokapitalizaciju Elektroprivrede”. Prvo, ne radi se o dokapitalizaciji nego o bukvalnoj rasprodaji najvrednijeg državnog resursa kako bi se krpile budžetske crne rupe, što u SNP-u znaju, ali tancuju po taktu vladine harmonike, a drugo u maju 2007. zajedno sa SDP-om svi su bili protiv rasprodaje elektroenergetskog sektora ruskoj “En plus” grupi. Tada su u usvojenom skupštinskom dokumentu napisali da bi: “navedena prodaja predstavljala rješenje s nesagledivim posljedicama za elektroenergetski sektor, ukupnu privredu, kao i građane Crne Gore”. I dodali: “Strateški interes Crne Gore je da ima jaku elektroenergetsku kompaniju, konkurentnu na tržištu, s većinskim državnim vlasništvom, koja će racionalnim korištenjem prirodnih resursa uz očuvanje životne sredine na najbolji način ostvarivati interese Crne Gore i svojih potrošača”.

Današnja prodaja najvrednijih državnih resursa neće imati nesagledive posljedice?! Kako to odjednom, što se promijenilo – kupac, i što još, stavovi partija. Ako znamo da partije sve kontroliše isti centar dolazimo do prostog zaključka da su u ovoj igri predstavljale alat kojim je trebalo izmajmunisati rusku stranu u pregovorima, za interes novih kupaca. Kada ovome dodamo događaje iz KAP-a u kojima radnicima ništa nije kriva vlada koja je dovela ruskog investitora i dogovorila prodaju, a sve je kriv ruski vlasnik, uočava se da i te konce vuče isti centar.

U konačnici država ostaje bez svega, osim bez aparata kojim će naplaćivati poreze od građana i tako vraćati dugove ka međunarodnim institucijama koje su uspjele da je učine dužnom. Svi najveći profiti izlaziće napolje opet ka nekim državnim kompanijama, ali koje pripadaju pametnijim državama. Helenik Petroleum, Telenor, Dojče Telekom, NLB itd itd, sve državne firme koje godišnje iz Crne Gore povuku milijarde eura samo zato što Crnu Goru posmatraju po jedinici koja je sposobna da plaća njihove usluge, bez obzira da li je ta jedinica Srbin, Crnogorac, Zanzibarac ili Mauritanac.

Da ne ispadne da napadam, postavljam prosto pitanje: kako to da MANS nije više protiv prodaje, kako to da MANS više ne pritiska vladu po ovom pitanju, ili postaje jasno da su svi stali u isti front kako bi Ruse najbrutalnije otjerali. Da ne bude zabune, svi znamo da je dogovor oko prethodne prodaje KAP-a Rusima bio dogovor koji je realizovan u poznata četiri oka, i da nije predstavljao interes građana Crne Gore, a da bi jedini interes Crne Gore bio definitivno gašenje KAP-a. Međutim, trovanje se nastavlja, od Pljevalja preko cementara, do jalovišta, Željezare, sela oko KAP-a, pa sve do Skadarskog jezera koje se sprema da hladi nuklearne reaktore, a od čega nas jedino može spasiti eventualna pobuna građana Albanije koji su već protestom iskazali svoj stav, dok su građani Crne Gore poslušno klimali prvim usnama koje su saopštile da su zainteresovane, ali da je to biznis na duugom štapu.

Ni u Srbiji se više ne govori o Srbima, ali zato u Crnoj Gori dežurnim braniocima srpstva to predstavlja ključ, naravno, identično kao i dežurnim braniocima crnogorstva. Nekad su jedni drugima podigravali metalnim crkvama, danas spomenicima. Jasno mi je da je većina onih koji ni kroz Habl repetiran na vrhovima Lovćena ovo ne bi vidjeli, ali nema veze. I za ovo postoji rješenje, jedino je pitanje kada će se upravo to rješenje ukazati kao jedino spasonosno i beskompromisno, a uvijek spremno na borbu.

Naši vladari odavno ne žive u realnom svijetu. Raskoš njihovog života mogao bi ih jednog dana podsjetiti na realnost. To osjećaju politički lešinari spremni da zabodu kljunove u leš koji se raspada na suncu krize. Očigledno je da je svakog dana sve veći broj onih koji im kao molitvu za laku noć požele da ih upravo ta realnost pronađe, a i sam front se, nesporno, širi.

____________________

Danas slušamo još jednog velikana. Imao sam čast uživati u njegovom koncertu u stravičnom Royal Albert Hall-u, vjerovali ili ne po cijeni od 6 funti (nešto manje od 7 eura), čuveni PROMS festival koji organizuje BBC. Danas slušamo “Round Midnight” sa jednog koncerta iz 1987, i naravno neponovljivi Bobby McFerrin. U nastavku možete komentarisati tekst…

Kada je izbila Francuska revolucija, krenula je ubitačna pljačka. Poharani su manastiri širom zemlje, a svi rukopisi i knjige poslati u Pariz – na čuvanje. Napoleon je zatim 1810. došao na ideju da stvori “konačnu” svjetsku biblioteku. Ta ideja, vodila ga je u pohod na vatikanski arhiv. Bukvalno je natovario preko 3 hiljade ogromnih sanduka građe, dovukao ih u Pariz i započeo “krvavi” posao. Formirao je tim koji je sve pažljivo razvrstavao, popisivao, istraživao. Najveći dio građe i danas je u Francuskoj, dio je vraćen. Nemam namjeru upoređivati Crnu nam Goru sa Francuskom, ali potrebno je da shvatimo koliko je velik značaj arhivske građe. Ono, o čemu će se kad – tad otvoriti velika priča u Crnoj Gori, jeste priča o arhivskoj građi, građi vremena koje danas živimo, kao i vremena koje su živjele prethodne generacije, posebno one nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, govorim o vremenu vladanja jednih te istih, koji su samo 1992, partijskim aktom promijenili ime iz Saveza komunista u DPS, koji nam se svima zajedno sprdaju svojim izbornim vatrometima i svojom opozicijom sa kojom glumataju višestranačko otvoreno društvo.

Sjećam se kada sam prvi put u londonskoj British Library koja, onako kružna, uživa zagljaj genijalnog British Museuma, u koji su Englezi dovlačili što god su mogli sa svih strana planete gdje je kročila njihova noga, ukucao u elektronski pretraživač pojam zemlje u kojoj sam se rodio. Na moje veliko iznenađenje pojavila se novčanica sa nulama najveće inflacije ikad zabilježene na plavoj nam planeti. Autori novčanice i nosioci iste politike u Crnoj Gori i danas vladaju.

Nadam se da se svi možemo lako složiti oko toga da najveći broj mladih ljudi, koji su svoje glasačko pravo stekli od 2000-e godine, na ovamo, (govorim o generacijama koje su izrastale svoju mladost kontaminirane ratovima, cecom, bijedom, stojom, inflacijom i jami), u suštini ni ne znaju kakva je bila uloga kog političkog subjekta u novijoj istoriji Crne Gore. Svjedoci smo da je jako često zbog potrebe bogaćenja određenih krugova istorija falsifikovana, kako bi se što agresivnije u svijest građana Crne Gore, usadila poruka da je Crna Gora „planirana“ još 1992-e, kako se nikada nije išlo na dubrovačko ratište, pa čak i do tvrdnji boraca iz tih sramotnih ratova, kako su upravo liberali operisali u dubrovačkim pohodima. Nema ništa novo u tome da „pobjednici“ žele uraditi sve, kako bi svoj prvi zarađeni milion učinili legalnim, ali i elementarna logika i statistika nalažu da to neće proći. Kratkoročan privid i nekako, dugoročno – nikako.

Ako su neki već odustali od čitanja ovog teksta, dozvolite mi još jedan pokušaj da Vas zadržim. Sredinom 2007-e godine kada je postalo očigledno da će Haški tribunal uskoro prestati sa radom, radio Slobodna Evropa počeo je da se bavi sudbinom arhiva ovog suda, jer su bili u posjedu informacije da je “sudbina arhiva” vidno zaintrigirala države bivše Jugoslavije. Riječ je o milionima štampanih stranica, satima tonskih zapisa, fotografijama i video snimcima, koji su prikupljeni tokom višegodišnjeg rada suda. Savjet bezbednosti Ujedinjenih nacija, koji je danas i vlasnik arhiva, čak je formirao posebnu “Komisiju za nasljeđe” koja će se baviti rješavanjem ovog pitanja, ali je pojedine zvaničnike Bosne i Hercegovine najviše uznemirila mogućnost da arhiv Haškog tribunala bude prebačen u Beograd. Naime, Srbija i Hrvatska već su, indirektnim kanalima, počele da lobiraju kako bi došli u posjed tog materijala koji je, kako saopštavaju, od neprocjenjivog značaja, ne samo za dalje procese pred lokalnim sudovima, nego – što je mnogo bitnije, za tumačenje onoga što se zbivalo tokom devedesetih.

Ako se sad nadkrilimo nad Crnom Gorom primjećujemo da vladari žive u uvjerenju da je najveća opasnost po njihovu vladavinu upravo snaga dokumenata koje su ostavili iza sebe. Oni koji su po nešto čitali iz fizike elementarnih čestica, od kojih se i mi sami sastojimo, znaju da vrijeme ne postoji. Takođe, znaju i dokazuju da je prošlost upravo ono što osjećamo i da jedino na bazi tih osjećaja možemo graditi budućnost. Ovo nas vraća na svoje strahove, nade, potrebe, na ono što vidimo kad pogledamo sopstveno dijete koje na naše oči stasava, smije se, plače, voli. Nije se teško prisjetiti onoga što smo osjećali dok je gorio Dubrovnik, gdje smo bili, o čemu raspravljali sa najbližima tih dana. Na čije skupove smo se okupljali u nadi da na putu do Tih Trgova više nećemo šutirati iste one novčanice iz londonske biblioteke sa rekordnim nulama, koje bi nedjelju dana kasnije postajale bezvrijedne. Ovo nas vraća na fakt da je budućnost u nama samima isto kao i prošlost, zato što budućnost nije ništa drugo nego buduća prošlost.

Naravno da nisam mislio na našeg novog mandatara, iako istorijski splet okolnosti  zna da se zavrti u krug kao u Vrtlogu Milstrom Edgar Alan Poa, pa mora da objašnjava kako nema veze sa “Amsterdamima” izvedenim iz kuće čovjeka koji je govorio da našeg premjera “voli kao sina Marka”, ali jesam mislio na sve ono što se pokušava sakriti od onih koji dolaze, i koji žele drugačiju i bolju Crnu Goru, zato što rezervnu domovinu nemaju, ni oni, ni mi.

Krajem Avgusta 2007. u Vijestima se pojavio korektan tekst o arhivskoj građi državne TV iz devedesetih godina. Čitajući tekst zamišljao sam lica bivših i sadašnjih urednika TVCG kao i njihove unutrašnje ponore vezane za sudbinu arhivske građe. Jedna rečenica učinjela mi se posebno značajnom, a dovodi nas do nas samih i našeg elementarnog doprinosa da spasimo od zaborava stvarnost oko sebe. Ta rečenica glasi: “U Cavtatu 91. godine, dok u Dubrovniku nije bilo struje, svaka konaovska porodica koja je držala do sebe svakodnevno je snimala crnogorski dnevnik i specijalne emisije.” Bilo bi od Ogromnog značaja da svako ko ima sopstvene snimke iz tog perioda, svako ko ima novinske članke iz tog perioda, svako ko ima radio i tv snimke iz tog perioda, makar to bile i muzičke emisije “Tamo daleko” ili “Meni je to važno” to prevede u elektronsku formu, sačuva na diskovima i podijeli sa svima nama, zato što je to danas praktično besplatno. Internet je u tom smislu – Revolucionaran. Ta istina treba da bude mjesto na kome ćemo se povezati u najbukvalnijem smislu te riječi, a ideje o takvim pokretima već postoje. Vjeruje se da i Crnu Goru jedino takva veza, zbog njene brutalne medijske zatvorenosti, može izvući na pravi put. Jer je samo internet mjesto koje čini da ne postoje dvije Crne Gore, ona koja je napolje i ona koja je unutra. U stvarnosti postoje, i jedna o drugoj sve znaju. Samo jedan od dokaza za to je i ogroman broj ljudi koji posjećuje blog Slavka Perovića, a koji je upravo o ovoj temi rekao: “Mogao sam da sjedim, pišem dopise, prazne izvještaje, sastančim, mogao sam da radim sve drugo osim da mislim na ono potkrovlje, na onoga kita (nesređena građa iz potkrovlja državnog arhiva), da budem pametan i vodim svoga posla…”

Gledali ste desetine filmova u kojima glavni junaci uđu u čitaonice i iščitavaju besplatno stare elektronske arhive, tražeći tragove u kojima se kriju problemi današnjice. Ako odete na sajt New York Timesa vidjet ćete kapitalnu arhivu od broja JEDAN iz 18. Septembra 1851-e godine. Oči Vas ne varaju. Samo četiri strane tog prvog broja koliko ih je tada i bilo. Samo četiri – ali  postoje. Mora se shvatiti, da je za crnogorske prilike ovo pionirski posao, ali posao od strahovitog značaja i posao u koji se mora vjerovati. Da se ima “u što” vjerovati dovoljan Vam je dokaz Vaš monitor u koji sad gledate. Prije samo 100 godina bio je jednako zamisliv kao i let na Mars. Ali neko je želio da ga napravi. I napravio ga je. Ovako je sa Vašim mobilnim telefonom, ovako je sa Vašim autom, sa Vašim fotoaparatom, sa Vašom veš mašinom, sa ukusnom hranom koju kuvate, avionima koji lete, raketama, piramidama, bukvalno sa svim…

Zato i nije težak odgovor na pitanje zašto na internetu nema kompletne arhive Pobjede, zašto taj posao nije započet, zašto nema arhive državne televizije, zašto taj posao nije započet, zašto nema arhive DPS-a na njihovom sajtu, SDP-a, SNP-a, NS-a, zašto na internetu nema arhive o njihovim unutrašnjim obračunima, kada znamo da su to obračuni ljudi koje svakog dana srijećemo… Sjeća li se iko kolekcija ljudi čiji su frontmeni bili Božidar Čolović, Zoran Jocović sa radija, sjećali se iko Radmile Burić (danas u Vujanovićevom kabinetu), Emila Labudovića, Dragoljuba Pavićevića… Vidoja Konatara iz Pobjede pa Petra Ćetkovića, Miodraga Tripkovića, Šćepana Vukovića, Milenka Vica, Jovana Plamenca, Gordane Vujović, Vaska Radusinovića… Ljudi, znate li da su u gradskim čitaonicama čupani tekstovi iz dnevne štampe, kako bi se ubila navika ljudi da uopšte i dolaze.

Zašto se ljudi i na ovom blogu žale da im iz Vijesti niko ne odgovara na zahtjev za omogućavanje čitanja njihovog on-line arhiva? Zašto taj arhiv nije kompletan? Zašto nije kompletan arhiv Monitora i kako je moguće da nikad u on-line izdanjima Monitora rubrika “Pisma čitalaca” nije prenošena? Da li je to zato što su upravo u tu rubriku gurana sva kvalitetna reagovanja i otvorene polemike. Da li je to godinama rađeno kako bi se od dijaspore koja je imala samo on-line pristup Monitoru sakrila priča? Ako značaj te rubrike ne postoji, kako je moguće da je Veseljko Koprivica uradio svoj odabir upravo tih tekstova i objavio knjigu 2006-e godine, živopisnog naslova “Polemike: Gospodine akademiče avetinjo jedna”, u izdanju Foruma za ljudska prava, reklamirajući tuđa imena i stavove zarađujući pare (stavove koji su svoju najveću težinu imali upravo onda kada su i saopštavani, a Monitor ih gurao pod tepih)? Naravno, jedna od najvažnijih polemika nije ušla u odabir, a to je upravo polemika između Miška Perovića i Jevrema Brkovića koja razobličava obojicu, a čiji je značaj ravan polemici Milo – Momir u predsjedničkoj kampanji 1997-e, koju možete pogledati ovdje, i ovdje, i ovdje, i ovdje, i ovdje… Da ne govorimo da su, sa interneta, promptno obrisali što god su uspjeli iz fašističkog Crnogorskog Književnog lista, ne kapirajući da su samo napravili glupost, jer je sve sačuvano. Ovako se nameće hiljade i hiljade pitanja – zašto???

Odgovor je prost, zato što je to matrica, sistem koji bi istog sekunda pojeo naše tamničare. Sjajan je osjećaj da možemo svi zajedno onako u pidžami, uživajući uz muziku, kafu, masiranje ili češkanje od strane osobe koju volimo, jednostavnim klikom na link nekog internet sajta dati svoj mali doprinos nečemu što i danas raste. Bilo da smo dokumenta ili novinske članke skenirali, pa postavili na internet, bilo da smo postavili na youtube, na google video itd. Taj posao umjesto nas samih neće uraditi niko. Zato što se mora shvatiti da nije poenta u tome koliko će nas naši gospodari osiromašiti, pobiti, poniziti, pokušati isprepadati; poenta je u tome – ko će duže izdržati. Oni koji su najduže izdržali, oni su bili pobjednici svih ratova na svijetu, ikad. Tako će biti i u ovom ratu za novu Crnu Goru. I to sasvim sigurno svako od nas osjeća. Internet je jedino bojište koje oni ne kontrolišu, zato su u svim bitkama koje traju već više od 10 godina, upravo tu, potučeni do nogu. Jedini princip koji internet razlikuje od drugih bojišta zove se sloboda.

I što je najbitnije – to je najmanje što možemo da uradimo.

____________________

Uživajte u nastavku, danas slušamo Jan Garbareka, Manu Katchéa uz Ustad Fateh Ali Khana sa albuma “Ragas & Sagas” koji je objavljen 1990-e, taman kad je počelo promaljanje svjetlosti kroz prozore koje je do tada zaklanjala Gvozdena zavjesa…

Pokušaj političkog oživljavanja Žarka Rakčevića u predizbornom Monitoru, iz koga nam je i Milka Tadić poručila kako Crna Gora „sigurno može drugačije“, govori da se taj politički lobi, nakon ne prelaska cenzusa LP-DC kolicione političke gluposti, te izvjesnog nestajanja Građanske partije čiji je nekadašnji lider uspio da se uvuče u parlament i to preko izborne liste DPSDP-a, nakon čega ga je pozdravio Rifat Rastoder, te u svijetlu najnovijeg transfera staroga Radoša Rotkovića SDP-u, ipak govori da se krug na neki način zatvorio. Najsmješnije mi je bilo da je portparol LP-a Andrija Petković uradio isto što i Rotković, očajnički se uvlačeći u SDP, a da je 7. Februara 2009. (obratite pažnju na datum) u Dan-u saopštio: „liberali (LP) nijesu ono što sam očekivao, i ključnu grešku sam napravio kada sam pri podjeli u bivšem Liberalnom savezu povjerovao pogrešnoj strani“. Već pola sata tražim riječi kojima bih ovo objasnio. Uzalud…

I dr Filip Kovačević, koji je imao zanimljivih komentara na stranicama Vijesti, pred same izbore saopštio je par ključnih političkih stavova koje valja zapamtiti. Na pitanje „Kad polijeće sova mudrosti?“, odgovara da ona to radi u jutro „kao što svojim primjerom pokazuje Milan Popović“. Dakle, ovo je laž. Milan Popović nije „poletio“ danas, Milan Popović je poletio jako davno. Nije teško procijeniti zbog čega Kovačević vidi da je Popović tek sad uzletio. Kovačević saopštava kako je režim lomljen samo jednom „na izborima 2001“. Ovo je laž broj dva, režim je bio slomljen i 1996, kada je pokradena Narodna Sloga. Takođe, režim je bio slomljen i nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma kada je 2002. u parlamentu postojala većina na čijem čelu je bila Vesna Perović.

Zašto Kovačević navodi samo izbore 2001? Postoje tri razloga. Prvi je jer time želi da prikrije kolaboraciju Prvog profitera koja je definisana čuvenim „Paktom o nenapadanju“ Đukanovića i intelektualaca koje kontroliše Prvi profiter, i koja je trajala onoliko koliko je želio Đukanović. Drugi razlog zbog koga Kovačević ovo saopštava jeste taj što 1996-e SDP postavlja klipove u točkove Narodnoj slozi i izlazi samostalno na izbore ne ulazeći u parlament i kao vanparlamentarna stranka, a na profiterovim krilima ulijeće u koaliciju „Da živimo bolje“ 1998-e. Tri godine kasnije (2001) LSCG nije pretvoren u SDP, što je bio plan Prvog profitera za interes Đukanovića, a 2002-e nakon najstrašnije jednogodišnje kampanje pucanja iz svih oružja i oruđa po LSCG-u Prvi profiter pokušava da rušenjem LSCG-a izgradi Građansku partiju, još ranije Rackovićevu Liberalno demokratsku partiju (sumnjam da je se sjećate), zatim tivatsku partiju Rada Kuševije, zatim u godinama koje dolaze LP, pa GZP, pa i ovaj najnoviji politički drhtaj zvani Demokratski centar.

Ne znam kako Kovačević gleda na javno saopštenu iskrenost Željka Ivanovića kako je izbor saputnika na crnogorskim letovima bio jednostavan, jer se biralo između „srpske i crnogorske mafije“. Teško da će mi ovo ikada biti jasno, a posebno mi neće biti jasno da je neko, nekome ko je spreman tako nešto javno da saopšti, spreman da u ruke pokloni tako moćno „oružje“ kakvo je dnevna novina, i to novina sa najvećim uticajem na jadnu crnogorsku političku svijest građana (treba li reći – čast izuzecima). Ipak, Đukanović ih je doktorski procijenio, trabalo je samo bačiti kobasicu Profiteru, ovaj će je u letu zgrabiti zubima i vać u narednom trenutku znaće kako da je najbolje „podijeli“ i sa kim. Ovim izborima uskoro će biti stavljana tačka i na sramotnu epizodu pacifikacije crnogorske inteligencije od strane prvog Profitera preko njegovih medija iz prostog razloga što im se više ne vjeruje.

Rezultat kojim se okitila današnja Crna Gora, najbolje se da uočiti preko lokalnih izbora u Budvi, đe je pored svih nerasvijetljenih ubistava, Avala, Zavala, MANS-a, nikad vraćene imovine, divlje gradnje, kreditnog zaduženja opštine, i ko zna čega sve ne, vladajuća, sa kolaborantskim partijama osvojila nevjerovatnih skoro 72% glasova.

Da analitičare sa svih strana hvata totalna panika govori i još jedna bezočna laž, danas saopštena od strane sociologa politikologije dr Srđana Vukadinovića. Vukadinović saopštava u današnjem Dan-u citiram: “Od raspada Narodne sloge, 1996. godine, LSCG i NS nikada više nijesu nastupili na izborima samostalno i nije se znala njihova prava snaga. Zato se od vremena te njihove koalicije može spekulisati sa zaključkom da liberali i Narodna stranka više nijesu imali realne snage da ozbiljnije ugroze vlast DPS-a u Crnoj Gori.”

Podsjećanja radi LSCG je prva i jedina politička partija u Crnoj Gori koja je zvaničnim partijskom aktom definisala odnos prema predizbornim koalicijama. To je čuvena “Budvanska rezolucija” iz 1997-te godine kojom se definiše da LSCG na svim izborima nastupa SAMOSTALNO. Od te 1997-e pa do dana današnjeg LSCG nikad i ni sa kim nije nastupio u bilo kakvoj vrsti koalicije nego uvijek i isključivo pridržavajući se i poštujući svoje partijske dokumente – SAMOSTALNO. Ovome valja dodati da nikada mediji u Crnoj Gori nisu ozbiljno razmatrali, kako ovu, tako ni ostale rezolucije LSCG-a. O profiterovim medijima da i ne govorimo.

____________________

U nastavku možete ostaviti komentare, a danas slušamo Black Sabbath – Neon Knights…

Dok se u Crnoj Gori samoproglašavaju novi državni neprijatelji, juče se na milanskoj berzi desio nesvakidašnji skandal kada je jedna italijanska porno glumica izvela striptiz u znak protesta protiv krize. U Crnoj Gori kriza se još uvijek ne tretira na normalan način, a o čemu na ovom mjestu raspravljamo već više od pola godine. Bilo mi je zanimljivo što je Laura Perego svoj performance izvela na jednom stolu, samo sa gaćicama na sebi, ali tijela obojenog u boje italijanske zastave. “Italija je svučena do gole kože”, uzviknula je glumica rodom sa Sicilije prije nego što ju je odvela policija. Bez obzira što je optužena za “opsceno ponašanje” ne kaje se zbog svog performansa. “Željela sam uputiti poruku svima koji su oštetili narodnu ušteđevinu”, izjavila je porno – glumica najavljujući i druge akcije u javnosti.

Jedan moj prijatelj, a sa čijim stavom se skroz slažem, za ovaj gest kaže: “Svaka joj čast. Njene pare su pošteno i krvavo zarađene.”

Pokušavam u svojoj glavi da smotam paralelu sa malom, lijepom zemljicom sa druge strane Jadrana, u narodu poznatu kao Crna Gora. Prvo mi je protest nezamisliv, a o patriotizmu iskazanom u tom protestu da i ne govorimo. Sjetimo se samo jedva nekoliko ljudi koji su protestvovali ispred republičke skupštine kad je naš dragi premjer potpisao Beogradski sporazum i smrznuo referendum na neodređeno, potvrđujući slutnje liberala o moratorijumu, a koju godinu kasnije ista mu je Evropa onako žestoko sasula državu pravo u lice poništavajući sve njegove nade o skontanoj “sivoj zoni”, kao sjedlu za jahanje krize i magarčenje Zapada. Liberali su tada obrađivani i odrađivani da ne glasaju na referendumu, a istovremeno Slavko Perović je perfidno pozivan da uzme učešća u kampanji. Kad se ostvari “siva” reklo bi se: “eto, ni sa Slavkom se nije moglo”.

Ovakve i slične paklene računice su sama duša premjerove “politike”, njegovog budvanskog alter-ega i najbliže okoline.

Naše patriotske striptizete, na zdravlje Lauri i na dugi život, na sebi bi vjerovatno trebale imati istetoviranog Dragana Kujovića, ili Ranka Krivokapića. Zamišljam leđa sa ogromnom tetovažom Prvog profitera, Srđana Darmanovića ili profesora Vukotića, pa listove sa diskretnom patriotskom tetovažom Miška Vukovića, u korijenu dojke UDG, a da ne govorimo o nekim intimnijim i manje intimnim djelovima na kojima bi bila strašna borba koga odabrati.

Ipak, s obzirom da BITI patriota i NE-BITI patriota, u kategorijama crnogorskih mentalnih zabiti ne znači mnogo, osim ako se za patriotizam ne uzima pridržavanje liberala Đukanoviću, dok ih UDBA čereči i ruke i noge im vezuje divljim konjima za repove. Ali što nas ne ubi, ojača nas…

U kontekstu tetovaža, ovih dana ponovo kruži internetom fotografija jednog starog sapuna. Na njemu piše da odlično pere “obraz”, a zove se “Milo”. Mene je zanimalo da li može da skida ove patriotske tetovaže, pošto može da zatreba, jer se režim, nekako nakrivio, i malo se ljuljuška. Naravno, ovo nema blage veze sa tekućim izborima. Izbori su značajni kao sjednica mjesne zajednice Donja Gorica, na kojoj će biti zaključeno isto što i prethodnih 50 godina, tako da od njih niko ništa i ne očekuje, osim da se izbilducka SNP, za svaki slučaj. Vjerovatno bi nam na sve ovo Duško Vuković vlasnik PC Nen-a preporučio da pročitamo, kao što je već jednom i uradio, “Analizu vjekovnog fenomena autoritarnosti na Balkanu” (Autoritarnost političke stranke, Atributi autoritarne ličnosti, Posljedica ponositosti, Porijeklo ponositosti i sujete, Priroda autoritarnosti različitog stranačkog opredjeljenja, On je otišao, ali ostali smo mi). Slične analize liberalima je često preporučivao i Miomir Mugoša na radost i cvrkut crnogorskih “nezavisnih” kolaboratora, govoreći im da su ludi i da im treba liječenje samo zato što su govorili golcijatu istinu koju danas uredno prepisuje Profiterova ekipa redovno “zaboravljajući” da citira original.

Na žalost, ni ovi “izbori” nijesu prošli bez “posjeta” visokih zvaničnika ne samo Evropske unije, što je godinama dekuražiralo sve iskrene borce protiv crnogorske demokrature. U svježem sjećanju su nam otvorena “vatanja” Haviera Solane sa ovdašnjim zvaničnicima pred TV kamerama. Prije par dana posjetio “nas” je na daleko poznati “demokrata” Silvio Berluskoni, Svetozarov prijatelj, koji, ako ikad prestane biti premjer, ostatak života će provesti po raznim sudovima. Sigurno se podsjetio one dirljive epizode kada je u Milanu, u svojoj kući, pokucao na vrata milog mu gosta Svetozara, da provjeri da li je ovaj sa sobom ponio aparat za brijanje.

Ne sjećam se da je slično iskustvo sa Marovićem imao i Mirek Topolanek, češki premijer, koji je u svojstvu predsjedavajućeg Savjeta ministara EU, takođe posjetio Crnu Goru u sred izbora pokazujući na koga, i u ovim izborima, tipuje Brisel. Nezaboravno je ostalo kada je Havijer posjetio Crnu Goru i to u jeku kampanje za podgoričke lokalne izbore. Prethodno je republička vlast u apsolutnom smislu pripala Đukanoviću. Identičnu podršku DPS-u u Budvi na lokalnim izborima pružio je svojevremeno i aktuelni predsjednik Srbije Tadić. Sve je ovo čista zloupotreba svojih funkcija. Da ne govorimo o onome kada je na lokalnim izborima u Tivtu USA konzul u Crnoj Gori baš to jutro prošetao tivatskom rivom i pio kafu sa šefom lokalnog DPS-a.

Čudim se Prvom profiteru i ekipi da ovakve posjete kao što su Topolaneka i Berluskonija ne koriste za izražavanje javnog protesta. Sigurno bi bilo vrlo učinkovito da sa transparentima ispred vile Gorica stanu Prvi profiter, Prvi pisac, Balša, Željko, Andrej, Milan, Mirko iz Rovinja i Marko iz Sarajeva došli bi sigurno na poziv, a da na transparentima piše DOSTA SA PODRŠKOM MAFIJI!

Nije šala, izgleda da počinju da duvaju neki drugi vjetrovi. S obzirom na izbacivanje naglavačke dopisnika Glasa Amerike iz vile Gorica na dan posjete Berluskonija, a što se šefovima Crne Gore, kao greška, nije moglo desiti ni kad su skakutali Miloševiću oko nogu, a i s obzirom na redovne kafice izbačenog sa Najprvim bratom, očigledno je da se brod ljulja. Sigurno će se brzo vidjeti zašto kolaboracionisti buše brod na kojem su do juče, zajedno sa Mafijom, sigurno plovili.

Srećom sa ovih prostora su počeli da se pojavljuju i nešto zanimljiviji izvještaji. Američki ambasador, prvo u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992-1995, pa u Sloveniji od 1995-1998. Victor Jackovich, samo je jedan od ljudi koji sjede u savjetu IFIMES instituta iz Ljubljane. Na čelu savjeta IFIMES-a, nalazi se savjetnik Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu dr. Robert J. Donia. U njihovom izvještaju, kao i u izvještajima koje emituje DW radio, pojavila se ista ova priča koju ovdje pričam. Citiram: „IFIMES smatra skandaloznim, da nekoliko dana prije izbora najviši evropski zvaničnici primaju lidere režima u Briselu ili da posjećuju Crnu Goru u vrijeme trajanja izborne kampanje. Analitičari smatraju, da EU treba da poduzme mjere distanciranja od režima Mila Đukanovića na način, da reducira susrete sa crnogorskim zvaničnicima i da uskrati vize za najviše predstavnike režima, dok istovremeno treba sprovoditi liberalizaciju viznog režima odnosno ukidanje viza za građane Crne Gore.”

U samom izvještaju ima dosta simbolike: “Ulična dešavanja će vjerovatno odlučivati i o sudbini režima Mila Đukanovića. Time se ne isključuje politički motivirano nasilje i moguće likvidacije u Crnoj Gori.” Ako se sjećate, Đukanović je prosperirao i dobio podršku zapada kada je izjavio da je “Milošević prevaziđen političar”. Danas IFIMES ne citira niti jednog jedinog političara sa crnogorske političke scene, sa čime se slažem, zato što oni kao da ne postoje. Međutim, IFIMES citira političara koji odavno ne daje izjave javnosti, političara čiju su izjavu morali tražiti i koja je u simboličkom smislu identična izjavi koju je dao Đukanović o Miloševiću. Izjava glasi: “Milo Đukanović je najobičniji manipulant i veliki učenik Slobodana Miloševića. On je, baš kao i Milošević, bio i ostao samo za golu vlast, on je čovjek prošlosti i jedan potpuno prevaziđen političar”. Pitanje glasi – koji je to političar? Odgovor nije težak – SLAVKO PEROVIĆ!

____________________

U nastavku komentari… Danas slušamo Depeche mode “Wrong”. Uživajte...

Pakovanje prostora jugoistočne Evrope ulazi u novu dinamiku. Događaj sa zapadne obale Sjedinjenih država kada je, “ničim izazvan”, dnevni list LA Times na dvije stranice raspisao storiju o relaciji Jovice Stanišića i CIA-e, pegla se i balansira na sve moguće i nemoguće načine. Kao organizator i čovjek koji je formirao Crvene beretke, čiji je sin bio pilot u avionu Stanka Subotića Caneta osumnjičenog za šverc cigareta (avionu koji je kupljen onda kad je Subotić kupio avion i crnogorskoj vladi), Stanišić se neočekivano ponovo našao u središtu interesovanja. Ovim su njegove balkanske konekcije sasvim sigurno zaljuljane, posebno kada se zna da je tekst u pomenutom dnevnom listu napisao Greg Miler, zadužen za rad obavještajnih službi, zbog čega je po prirodi posla upućen na saradnju sa CIA. Tekst je, prema zaključku nedjeljnika NIN, “upozorenje aktuelnoj vlasti u Beogradu da se ne uljuljka previše u vođenju samostalne politike: ako su u ono vrijeme mogli da idu tako daleko i zavrbuju šefa Miloševićeve tajne policije, šta tek mogu da učine danas?” Naravno, pismo koje je američka administracija uputila 2004-e godine Haškom tribunalu omogućilo je Stanišiću da se do dana današnjeg brani sa slobode.

Politički nepostojeći događaj oko koga se vrti politička stvarnost Crne Gore, kada je državni tužilac pozvala prof. Milana Popovića da obrazloži sopstveno pisanje o crnogorskoj vladajućoj hobotnici danas bilduje ekipu koja pokušava da zaljulja brod na kome su udarnički plovili punih 12 godina. Pobuna “sporednika” na galiji DPS-a desila se onoga dana kada je “veslačima smanjena količina mesa”, a to se, nekako, poklapa sa onim danima kad je LSCG odlučio da prestane više da trpi snažan stisak oko vrata ovog pipka hobotnice, pipka “veslača”. Ovaj pipak Đukanović danas pokušava da amputira, ali se on, kao pantljičara, pokušava regenerisati i nastaviti korisnu simbiozu u kojoj su i Popović i ekipa imali ulogu korekcioni faktora DPS-a, a iz koje simbioze je Crna Gora transformisana u porodični feud. Željko Ivanović ne krije potrebu da se što prije vrate u potpalublje, o čemu najbolje govori njegov tekst od 5. Marta objavljen u Vijestima u kome se obraća premjeru: “Trebalo je zaista biti talentovano nesposoban i upropastiti sve te stvari. I toliko ljudi ostaviti bez redovnih plata, bez radnog odnosa, čak državu dovesti u pitanje”. Željko se malo pravi luckast i, kao, ne vidi da je država danas (posebno crnogorskih gabarita), prilično smiješan pojam, da ne pominjemo da je to gotova stvar. Uređena država je već nešto što pripada građanima. Za to vrijeme Balša Brković neukusno procjenjuje “unutrašnji sadržaj” Klaudije Šifer. Ovo i ne čudi, jer je i njegovog taticu Jevrema zanimao genetski sastav Vesne Perović. Tu su Željko i ekipa da se potrudi da građanima ništa ne bude jasno, a s vremena na vrijeme da im nejasnoće razjasni “tvor od Trstena”.

Kada na nekom prostoru prisutna strana služba želi da bude donesena određena politička odluka onda cijena koju je spremna da plati za tako nešto ne postoji. Jovica Stanišić nekad po Srbiji i crnogorske ekipa koje su nekad pridržavale liberale i privodili ih na “klanje” Đukanoviću, iako naizgled nemaju zajednički imenitelj, i te kako predstavljaju organizovanu političku akciju koja treba da rezultira promjenom ili betoniranjem politike na tom tržištu. Veće tržište – veći interes stranaca, manje tržište manji interes. Interes građana prepušten je građanima, kao i svuda uostalom. Najčešće se posmatra veličina tržišta (broj potrošača) koji predstavljaju ciljnu grupu i naravno u tom kontekstu veličina Crne Gore predstavlja mali prostor. O onome što je vrijedno u Crnoj pisao sam u tekstu Čija je Crna. I tako je svuda, vratimo se samo dvadesetak dana unazad imamo da je Međunarodni monetarni fond zatražio da Srbija do kraja godine raspiše tender za prodaju Telekoma, nakon čega bi ta finansijska institucija razmatratrala srpski zahtjev za kredit od dvije milijarde dolara. Pošto i mačke po Beogradu znaju da će Telekom Srbije kupiti Dojče telekom koji samo sa Balkana godišnje povuče preko 2,5 milijarde eura profita, onda je razjašnjena i uloga današnjih država i državica, kao i njihovo vladanje samim sobom. Klasika.

Sada bih želio da podijelim sa Vama jedan dokaz o tome kako službe rade po terenu. Vrijeme i kontekst nije toliko značajno, koliko je značajno da svi zajedno shvatimo kako se uvezuju ljudi po terenu. Naime, pedeset godina poslije bogradskog puča 27. Marta 1941. godine, počeo je na svjetlost dana da izlazi ogroman broj dokumenata koji su svjedočili o umiješanosti engleske tajne službe u ove događaje. Iz povjerljivog pisma Hju Daltona upućenog britanskom premjeru Vinstonu Čerčilu 28. Marta 1941. godine saznalo se koliko je para plaćeno lokalnim igračima, partijama i zavjerenicima koji su rušili srpskog kneza Pavla. Najviše para plaćeno je ljudima iz redova tadašnje Zemljoradničke stranke Miloša Tupanjanina. Citiram: „Otkako sam preuzeo SOE (The Special Operations Executive) u Jugoslaviji potrošili smo najmanje 100 hiljada funti sterlinga. Novac je uglavnom otišao na finansiranje Zemljoradničke stranke i ostale vidove podmićivanja. Blagodareći ovom novcu, naši agenti su bili u mogućnosti da održavaju prijateljske odnose sa glavnim Jugoslovenima raspoloženim protiv sila Osovine, a naše agencije za tajnu propagandu neprestano su podsticale narodnu želju da pruži otpor“ – kraj citata. Prema pisanju Miodraga Jankovića u knjizi „Knez Pavle – Od ljepote do istine“ citirajući Vasa Kazimirovića piše da je ZS dobijala 5000 funti mjesečno, dnevni list „Pravda“ (od Engleza) 150 hiljada dinara mjesečno, Samostalna demokratska stranka Svetozara Pribićevića takođe je dobijala novac, a bakšiš su dobijali Udruženje starih ratnika, Seljačka stranka Dragoljuba Jovanovića i Srpski kulturni klub. Eto tako su “ugledni” srpski političari uzeli pare, a zemlji gurnuli u rat. Par dana kasnije u britanskoj ambasadi u Beogradu točio se šampanjac, a nekoliko godina kasnije prosipala priča da je sve organizovao Josip Broz. Kada se ovome doda da je interes za puč imao i Staljin i da je nezavisno svojom mrežom djelovao ka svojim politički – ciljanim subjektima dolazimo do jasne slike na koji način se na nekom terenu odrađuje posao.

Ako navedeni primjer prenesemo na teren Crne Gore danas i presaberemo koji su pisci aktivirani, koji su mediji aktivirani, koji su intektualci aktivirani, koji su analitičari zadignuti, koje su NVO počele da se komadaju, dolazimo do zaključka da neki vid pobune na crnogorskom brodu „baunti“ ipak postoji. Jedino haotičnost buni. Udruženje boraca ratova objavilo je 23. Februara ove godine, citiram: „da su tadašnje političke vođe liberala (početak devedesetih) svojevrsni saučesnici u ubijanju crnogorskih razervista na dubrovačko-hercegovačkom ratištu i svim drugim zločinima hrvatskih oružanih formacija diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine“. Ovo se genijalno naslanja na odbranu i zaštitu Đukanovića kada mu se Monitor izvinjavao zbog poznate naslovnice s rezervistima u vojničkim šinjelima. Ovakva vijest bila je za očekivati još i ranije. Jedino me brine što se nije oglasio Milan Popović i odbrani tadašnje vođe liberala. Možda zato što su se upravo sad i Daliborka Uljarević, Stevo Muk i Aleksandar Zeković sjetili da postave pitanje državnom tužiocu „Da li je pročitala knjigu Momira Bulatovića “Pravila ćutanja” i da li je ona ili neko od njenih prethodnika pozivo Momira Bulatovića da u tom kontekstu pristupi tužilaštvu?“ Simpatično, posebno ako se sjetimo da je portparol LSCG Helena Vučetić, čim se Bulatovićeva knjiga pojavila u knjižarama 2. Aprila 2004. godine, otišla u sred tužilaštva i poklonila knjigu Vesni Medenici očekujući pokretanje istrage. Medenica je tada za “Publika”, rekla da „ne zna koliko će se profesionalno trošiti u ispitivanju navoda iz knjige Bulatovića“. Ne sjećam se da se tih godina ni ekipa oko Popovića koja je gradila imperiju za Miodraga Perovića imala namjeru trošiti oko istog. Pet godina kasnije nampalo im je da ulože dodatni napor. Očigledno da je neko rekao – tri, četiri, SAD!

____________________

U nastavku kao i uvijek možete komentarisati tekst, a danas slušamo The Pretenders “I’ll stand by you”. Uživajte...

Kada bi Đukanović kojim slučajem bio kralj, a Crna Gora monarhija, i imao mandat da, još i kao „humanista“, poput engleske kraljice svojim vjernim slugama dodjeljuje titule, nemam nikakvu dilemu da bi i profesor Miodrag Perović bio ser Miodrag. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog Crnogorske komercijalne banke i čuvenog „pakta o nenapadanju“ (koji se „nekako“ pretvorio u pakt o uništenju LSCG-a). Prije par nedjelja londonski Guardian objavio je listu od 25 najodgovornijih za svjetsku ekonomsku krizu. Na prvom mjestu, i te i mnogih drugih lista na ovu temu, nalazi se Alen Grinspen koji je 18 godina bio šef američkih Federalnih rezervi, a koji je prije nekoliko mjeseci pred američkim kongresom priznao svoje greške. Za svoje “greške” nagrađen je od engleske kraljice titulom viteza koji ima “pravo da prevede ovce preko London bridge-a”, što je zvaničan naziv titule koja mu je okačena o vratu. Što se desilo sa ovcama nakon što su prevedene preko mosta i ko ih je onako svojski “ošišao” osjeća se u udarnim vijestima svih svjetskih medija. Crnogorske ovce 1997-e Đukanoviću na šišanje doveo je prof(iter) ser Miodrag. Rezultat je privatna država, a to košta.

Prljava kampanja koja se ovih dana vodila u Vijestima protiv objedinjavanja opozicije u Crnoj Gori samo bukvalno slijepima nije jasna. Svoj stav o opoziciji već sam u ranijim postovima iznosio i ovakva kakva je sada, po mom skromnom uvjerenju, teško može dovesti do nekih promjena.

SNP kao partija koja se sprema za, već dugo građeni, zagrljaj sa DPS-om po ugledu na političko pomirenje DS-a i SPS-a u Srbiji, a što je LSCG najavio još 1999-e, Đukanoviću i Maroviću još uvijek nije potrebna, sem na lokalnom nivou. Aktiviranje svih mogućih i nemogućih partitoida i partijica počev od radikala Aćima Višnjića, te cijepanje partija na komadiće u srpskom bloku, govori samo da je Crna Gora još uvijek predpolitičko društvo nespremno za ozbiljnu utakmicu u kojoj parlament ni u kom slučaju ne bi mogao predstavljati Slavoljub Stijepović. Situacija sa partijom penzionera i crnogorskih “krkobabića”, kao najsvježijim režimskim produktom, koji u svim režimskim medijima dobija neviđen prostor, sa svega par lokalnih odbora u cijeloj Crnoj Gori, ovo dodatno potvrđuje.

Na lokalnom nivou potpuno nepostojeći Demokratski centar koji je, kada je zatrebalo, katapultiran iz Pokreta za promjene, uživa punu podršku medijskih tajkuna, čime se za javnost projektuje kao poželjan opozicioni igrač, zajedno sa strankom penzionera, liberalima DPS-a Liberalnom i Građanskom partijom (lidera Džonija Hodžića), DPS-ovim Narodnom strankom i slogom (lidera Novaka Kilibarde), tražeći im parlamentarno uhljebljenje, a nekima i drugi mandat koji im omogućava doživotnu nacionalnu penziju. S druge strane neke nacionalne stranke su već donijele odluku o učešću u vlasti i predizborno će pristupiti listi DPS-a od Hrvata do Bošnjaka. Čini se da su Srbi u sopstvenim redovima konačno počeli prepoznavati one koji, ne od juče, rade za interes DPS-a, a da li će ovo dati dugoročno neki kvalitet ostaje da se vidi. Albanci će svoju kvotu zadovoljiti kao i uvijek u okviru postojećeg izbornog zakonodavstva, ali vjerovatno nikad neće saopštiti ono što je najavio Fuad Nimani nakon izbora 2001-e kada je skrenuo pažnju na izborne krađe, o čemu sam već govorio u tekstu Izborne magluštine. Ovako izgleda blijeda ponuda za parlamentarne izbore 2009-e godine, dvije decenije nakon AB revolucije i dolaska na vlast ondašnjih džemperaša Mila, Momira i Sveta.

Djelovi ovog konglomerata za čije prikupljanje na Cetinju, na primjer, radi Dragan Purko Ivančević (pozivajući i neke moje najbliže rođake, naravno – ne slučajno, da “pomognu”), a koji će režim pokušati predizborno koaliciono da uveže i omogući im prebacivanje cenzusa, biće slika narednog saziva parlamenta. To što ih uvezuje Purko Ivančević može se objasniti tekstom iz Vijesti od 3. Decembra gdje se kaže da je “u podgorički Privredni sud stigao izvršni predlog Crnogorske komercijalne banke za prinudnu naplatu 35 miliona eura od hotelsko-turističkog preduzeća Springer & Pletzer Montenegro DOO – Budva, zbog kašnjenja u izmiravanju rate za kredit”, a čiji je izvršni direktor upravo Ivančević. Možda ovome valja dodati i odbijanje jezgra LP-a u Kotoru da sa opozicijom formira novu lokalnu vlast, a ne da ode sa DPS-om.

Svemu je prethodilo agresivno negativan stav prema mogućem objedinjavanju opozicije, čiji su barjaktari bili niko drugi do Andrej Nikolaidis koji je 19. Avgusta rekao: “Ne razumijem najbolje šta su PZP i oni koji to podržavaju naumili da rade, i nijesam siguran da im želim puno sreće. Zbog toga mislim da je stvar pogrešno postavljena”, zatim Daliborke Uljarevićke koja je 20. Novembra u Vijestima napisala: “Ne vjerujem u čvršće saveze, kako među opozicionim partijama, tako i sa civilnim društvom”, ili recimo Steva Muka koji je 21. Avgusta napisao opet u Vijestima: “Pravo i jedino realno političko pitanje jeste sa kolikom političkom podrškom (izbornim rezultatom) i kojim minimalnim programskim zahtjevima bi stranke današnje opozicije prihvatile učešće u vladi koju bi činila i sadašnja vladajuća stranka ili stranke.” Zbunjivanju građana koji se iskreno nadaju smjeni Prve porodice, dodatno je doprinijela želja dijela opozicije da se uopše i pregovara sa Milićem, čime mu je poklonjen širok manevarski prostor koji je ovaj odlično iskoristio. A da je sve bilo jasno kao dan potvrđuje i izjava Koča Pavlović od 30. Juna kada je saopštio “da se Miodrag Vuković i njegova ekipa spremaju da glasaju za budvanskog kandidata, Srđana Milića za predsjednika Nacionalnog savjeta za evropske integracije, jer bi tako na toj funkciji bio kandidat DPS-SDP”. U Pokretu za promjene, na lokalnom nivou, i dalje sjede ljudi režima, tako da se može očekivati još “pobuna” ukoliko se bude želio napraviti otklon od DPS-a i profesora Perovića. Vijesti iz dana u dan “guraju” da DC neće ići sa DPS-om, iako je u suštini to bila navodna linija podjele u PZP-u. Tako su dan osnivanja DC-a Vijesti predstavljale na sljedeći način: “Batrićević je, na opšte oduševljenje okupljenih, kazao da novoosnovana stranka neće ulaziti u pred i postizborne saveze sa DPS-om, ali i ponovio da su u DC duboko svjesni da u politici nema vječitih prijatelja i neprijatelja”, što će reći da nije šija, nego da je vrat. Da je izjava samo predizborna propaganda jasno je kada se zna da su i SNP i LP već lokalno koalirali sa DPS-om, a i da je recimo Glavni odbor Demokratskog centra ovlastio Gorana Batricevića da razgovara sa opozicionim subjektima o modalitetima nastupa na parlamentarnim i lokalnim izborima, ali prvenstveno sa SNP i LP.

Režimska državna TV je počela agresivno da podsjeća na referendumsku kampanju kada je non-stop emitovala “patriotske” pjesme. Na ovaj način građane suptilno navlači na one koji su donijeli nezavisnu državu svrstavajući se poslušno na jednu stranu u izbornom procesu, i čerečeći Crnu Goru ponovo po starim šavovima. Sa svojim “stadom” u ovoj podjeli uvijek su lako igrali. S druge strane Vijesti guraju priču o “Vojvodskom savjetu” koji očekuje od lidera Nove srpske demokratije Andrije Mandića da položi vojvodsku zakletvu ili će mu biti oduzeta titula koju je uz vojvodsku gramatu primio prije dvije godine. „Ukoliko Mandić ne položi zakletvu u crkvi i to javno, zna se što sljeduje. To je običaj star stotinama godina i niko nema pravo da ga olako shvata, pa ni Mandić“, rekao je “Vijestima” četnički vojvoda Mileta Pavićević. Homogenizaciji po ovoj liniji doprinosi i Demokratska srpska stranka koja je pozvala predstavnike partija koje su činile Blok za zajedničku državu da, prije donošenja odluka na stranačkim organima, razgovaraju o pravljenju predizborne koalicije. Iz DSS-a navode da je najveće opoziciono povjerenje bilo među partijama i strankama koje su činile Blok za zajedničku državu. Ovome valja dodati i riječi sa press konferencije Dobrila Dedajića koji je kazao za svoje bivše kolege iz SNS-a, koje su sada sa Pokretom za promjene pred koaliciju, da je prvi korak u pravcu koalicije sa DPS-om već načinjen, citiram: “na sjednici predsjednistva SNS-a, tri dana prije priznanja “lažne države Kosovo”, kada se dio članova predsjedništva zalagao za postizborni savez sa DPS-om nakon vanrednih parlamentarnih izbora, što su pravdali navodnom međunarodnom podrškom, potrebom pomirenja Srba i Crnogoraca i stabilnošću Crne Gore”.

Dakle sve se svelo na pismo koje su u martu 2008-e poslali na neke međunarodne adrese “intelektualci” koji žele da pojačaju nadzor nad radom vlade, nudeći sebe kao kontrolore. Tekst apela su potpisali: Milan Popović, Balša Brković, Ilija Vujošević, Dragoljub Vuković, Željko Ivanović, Jelena Jauković, Svetozar Jovićević, Esad Kočan, Filip Kovačević, Veseljko Koprivica, Milka Tadić Mijović, Stevo Muk, Snežana Nikčević, Miodrag Perović, Vera Radović, Daliborka Uljarević, Ervina Dabižinović i Ljubomirka Kovačević.

Mislim da tekuće postavljanje figura na “političkoj šahovskoj tabli” jasno oslikava jadne uslove pod kojima se učestvuje u političkom životu Crne Gore, iz koga nema mnogo nade da će uskoro bilo što da se promijeni. Ako je Vlada (država) spakovana u zgradi političke partije DPS-a i plaća godišnji zakup, a Veselin Vukotić saopštio da “političke partije ne smiju biti jače od korporacija” đe je onda tu DPS, iznad države, iznad korporacija ili u podzemlju? I na kraju kandidata za titulu sera pred crnogorskim “kraljem” ima mnogo, a red se samo uvećava, kao 1993-e pred Dafiment bankom i Jugoskandikom.

____________________

Koristim priliku da se zahvalim svima koji uzimaju učešće komentarišući na ovom mjestu događaje iz Crne Gore. U nastavku kao i uvijek možete komentarisati i današnji tekst, a danas slušamo Joan Osborne i “St. Teresu”. Uživajte…

Svjedoci smo da se u posljednjih nešto više od godinu dana u Crnoj Gori homogenizuje politička grupacija koja na kritički i apsolutno argumentovan način iznosi sliku crnogorskog društva. Odbijam da vjerujem da će Miodrag Perović biti sposoban da sve ove ljude dovede pod svoju dirigentsku palicu, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što svi mi zajedno moramo njegovati nadu da će Crna Gora, kakva god da je danas, jednog dana biti mnogo manje kriminalizovano društvo, ljepše i prijatnije za život, a u kome će sistem vrijednosti poraziti sadašnji. Međutim, bojim se da će statistika raditi u korist Perovića. Opet mi se vraća njegov intervju sa TVCG pred referendum o nezavisnosti kada je ponosno podsjetio kako je Predragu Bulatoviću poručio da će mu dovesti desetine „„intelektualaca“ ako se SNP okrene nezavisnoj Crnoj Gori”. Ovo može izreći samo neko ko ih kontroliše. Da li će se moja nada još jednom izjaloviti i pretvoriti u novu „Crnogorsku komercijalnu banku” ovjerenu novim „paktom o nenapadanju” između Miodraga i Mila ne znam, ali znam da nemamo pravo ne nadati se da je moguće da jednog dana bude bolje.

Ono što lebdi u vazduhu i što predstavlja zajednički imenitelj cenzure ili autocenzure kod pomenutih intelektualaca, jedan je jedini – niko od njih ne smije da iskuca golu istinu da je Crna Gora imala svoj simbol nade, svoga “Obamu” (bez obzira u što će se pretvoriti novoizabrani predsjednik Amerike), utjelovljenog u Liberalnom savezu Crne Gore. Lomljenje političkih partija po udbinom receptu, a čemu smo svjedoci minulih godina kao i danas, činjenica je preko koje se olako prelazi. Po šablonima ljudskih tastera koji ustaju i kao fotoćelije reaguju na crveno svijetlo koje im u mraku crnogorske noći zasvijetli iz političkog podzemlja, pojedinci, čitave ekipe, spremno se i besramno preveslavaju iz jednog bloka u drugi, dijele i marginalizuju, sve u korist režima. Konačnica je ista.

Sjećam se kad je Koča Pavlović na forumu GZP-a u maju 2004-e godine napisao: „Liberali su bili glavna meta napada premijerovih partija u gotovo svim kampanjama. Mislim da razlog tome nije bila samo prosta želja da se LSCG-u pokrade politička platforma i uzmu birači. Jer takvi motivi ne objašnjavaju žestinu pomenutih napada (lopova interesuje plijen, ne i glava pokradenoga). LSCG je trebalo da nestane – mislim da je to bio pravi cilj koji objašnjava svu viđenu žestinu. Da nestane, jer nije pripadao niti jednom od vjerničkih tabora. I upravo time je bio izuzetak koji ruši pravilo.” Zbog ovoga se i pitam, kako je moguće da recimo dr Filip Kovačević, koji savršeno jasno vidi sliku Crne i odlično je prenosi na stranicama Vijesti i u medijima koji ga sve češće pozivaju da komentariše događaje, još uvijek ostaje „slijep” na činjenicu da je u Crnoj Gori postojala nada koja je raščerečena na očigled Crne Gore. Ili je stvar u tome da su liberale Milu pridržavali upravo ovi “zaboravni” intelektualci? Zato mi je i bilo zanimljivo kada je Zarija Pejović 26. Januara 2009-e iz skupštinske klupe poručio kako mu je list “Liberal” početkom devedesetih davao nadu.

U svakom slučaju sa stranica Foruma u Vijestima Veselin Vukotić nas redovno obavještava o tome kako treba graditi koncept države koja neće imati nikakvog uticaja na privatne korporacije. Jedino nas ne obavještava da li će pred bankrot privatnih banaka (korporacija) biti prirodno da se ruke ubace u državnu kasu iz nje izvuče 44 miliona eura i daju rođenom bratu kako bi spasili porodičnu banku. U toj situaciji mu društvena svojina ne smeta, jer ona vodi prevođenju crnogorskih ovaca preko mosta Blaža Jovanovića na šišanje. Nema te slobode medija koja može pojavljivanje Vukotića na stranicama Vijesti učiniti opravdanim, a da su u isto vrijeme tri važna teksta ljudi iz Liberalnog saveza glat odbijena. Đe je tu pravo na slobodnu riječ? Đe je polemika kao način dolaska do istine?

Na stranicama sarajevskog Oslobođenja, prije par dana pojavio se tekst Milo(šević). Zar nije dovoljan samo naslov, pa da on bude i program, i statut, i koncept, i motiv, i znak, i nada, i simbol, oko koga se treba okupljati i zbrajati: „Kao i pojedini njegovi sarajevski prijatelji, Đukanović teži društvu “vječne sadašnjosti”, društvu bez pamćenja, društvu u kojem akcije nemaju posljedice i u kojem zločin(c)e ne čeka kazna.” Marović je ruku takvog društva promovisao u izborni slogan „Evo ruka”. A Đukanović propušta nepogrešivo, po pravilu one koji u smislu promjene sistema, ne traže ništa.

Da se ne vraćam na izjavu generala Blagoja Grahovca o tome kako je tajna policija sistematski razbijala LSCG, danas je sistematski razbijeno u paramparčad nekoliko partija i nikome ništa. Branko Radulović i Batrićević sjede u poslaničkoj klupi i smijulje se jedan drugome. Ne znam kako je moguće ne sjesti za sto i ovo ozbiljno izanalizirati. Ne znam što to još ima da se kaže o nekome ko vlada monstruoznim aparatom koji zloupotrebljava van institucija i time lomi kičmu budućnosti i još ne rođenoj đeci u Crnoj Gori.

____________________

U nastavku možete ostaviti, kao i obično, komentar. Danas slušamo Joe Satriania sa koncerta iz San Franciska i  “Circles”. Uživajte…

Nemam nikakvu dilemu da je crnogorska diplomatija na tragu očekivanja da će, bez obzira ko i na kakav način pregovara sa EU, taj proces ići u korist njihovoj političkoj sudbini, a što, naravno, ne mora biti tačno. Prije nekoliko dana sam pročitao zanimljiv članak o tome na koji način se pregovara sa jednim predsjednikom jedne članice Evropske unije. Nisam siguran da ćete prečesto naići na ovakav način komunikacije u diplomatskoj praksi, o kojoj nekad eventualno budete čitali, zato sam želio djelove ovoga teksta podijeliti sa Vama.

Nisam bio neiznenađen načinom na koji se komunicira na nivou EU, čak i među članicama. Ovo vjerovatno nikada neće biti poznato velikom dijelu crnogorskih građana. Međutim, slični pregovori često mogu uticati na njihov život, vukući ga u jednom ili drugom pravcu, a da toga nisu ni svjesni, uz obavezno zaobilaženje da se uopšte u bilo kom smislu i pitaju da li žele tim «novim» pravcem da krenu. Približavanjem EU, koja je definisana kao super država, države koje pristupaju iz mjeseca u mjesec dio sopstvenog suvereniteta gube i prenose na veći nivo. Stavljaju ga na raspolaganje toj državi. Od bezbjednosti, preko monetarne politike, kontrole tokova novca, i tako dalje i tako dalje… Komparativna prednost Crne Gore u približavanju jeste njena demografska veličina. Njena ogromna mana jeste činjenica da se narod odavno pomirio sa tim da ne može da promijeni bilo što. Kao rezultat toga sve ankete pokazuju kako u Crnoj Gori vlada blagostanje, ali uz jedan ubitačan zaključak, iz tog „blagostanja“ želi da ode svaki drugi mladi građanin Crne Gore.

Ako se prisjetimo «uputstva», koje je bilo neviđen diplomatski skandal, u kome su Sjedinjene Američke države pismeno brifovale Sloveniju na koji način da predsjedava u prvih 6 mjeseci 2008-e godine EU, a koje je dospjelo u javnost, i čak dovelo u pitanje Rupelov mandat, kao i kredibilitet mnogo visočijih nivoa u Uniji, pa i same Unije, onda djelovi teksta koji Vam prenosim, ne predstavlja nikakvu novinu. Od 1. Januara šestomjesečno predsjedavanje EU, od Francuske, preuzela je Češka. Krajem prošle godine u NIN-u se pojavio članak koji slikovito opisuje tretman evropske administracije prema Vaclavu Klausu, Predsjedniku Češke, države članice EU, danas predsjedavajuće. Ko god da je odabrao da da naslov tekstu «Sovjeti u Pragu», pokušao je da umanji značaj samog teksta, jer tekst govori o svemu osim o tome da su Sovjeti ponovo u Pragu. Danijel Kon Bendit, član delegacija ispred Evropskog parlamenta, koja je došla na razgovor sa češkim predsjednikom počeo je, između ostalog, ovako:

Kon Bendit – Siguran sam da klimatske promjene nisu samo latentni rizik, već i neposredna, sasvim konkretna opasnost za budući razvoj naše planete. Ovo moje mišljenje temelji se na naučnim stavovima i sa njim je saglasna većina u Evropskom parlamentu, mada znam da se vi sa mnom ne slažete. Vjerujte vi u što god hoćete, ja ne vjerujem nego znam da je globalno otopljavanje sušta realnost. Što se Lisabonskog ugovora tiče, ne interesuje me vaše mišljenje o njemu. Ono što mene interesuje, jeste šta ćete vi uraditi ako Predstavnički dom i Senat češkog parlamenta usvoje taj dokument. Da li ćete poštovati volju narodnih predstavnika? Moraćete da ga potpišete. Želim da mi objasnite kakav je nivo vašeg prijateljstva sa g. Genlijem iz Irske? Kako možete da se sastanete sa čovjekom tako mutnih finansija? Vi na položaju na kome ste ne bi smjeli da se sastajete sa njim. To je čovjek čija finansijska sredstva potiču iz problematičnih izvora, a on želi da iskoristi upravo ta sredstva za finansiranje svoje predizborne kampanje za mjesto u Evropskom parlamentu.

Vaclav Klaus, Predsjednik Češke – Moram da kažem da mi se ovim tonom i u ovom stilu nije obratio niko u proteklih šest godina. Nisu vam ovo pariske barikade. Mislio sam da je ovo manir zgasnuo prije 18 godina, ali vidim da nisam bio u pravu. Ja se ne bih usudio da pitam kako se finansiraju Zeleni. Ako želite da u ovih pola sata koliko imamo na raspolaganju vodimo racionalnu raspravu, onda vas, gospodine predsjedavajući, molim da date riječ nekom drugom.

Hans-Gert Petering, Predsjednik Evropskog parlament – Ne, mi imamo mnogo vremena na raspolaganju. Moj kolega će nastaviti, zato što svaki član Evropskog parlamenta može da vas pita što god želi. (Obraćajući se Konu Benditu) Molim vas nastavite.

Vaclav Klaus – Ovo je nevjerovatno. Nikad nisam doživio nešto slično.

Kon Bendit – Zato što mene niste doživjeli…

Vaclav Klaus – Nevjerovatno.

Kon Bendit – Mi smo uvijek vodili sadržajne razgovore sa predsjednikom Havelom. I, šta možete da mi kažete o svom stavu prema Zakonu o zabrani diskriminacije? Inače, rado ću vas obavijestiti o našim finansijama.

Hans-Gert Petering – Brajan Krouli ima riječ.

Brajan Krouli, član Evropskog parlamenta – Vi ste, gospodine Predsjedniče, uvrijedili mene i irski narod onim što ste izjavili kada ste doputovali u državnu posjetu Irskoj. Za nas je uvredljivo što ste se sastali sa Deklanom Genlijem, čovjekom koji nema mandat narodnog predstavnika, koji nije izabran. Taj čovjek još nije dokazao iz kojih se izvora finansira njegova predizborna kampanja. Htio sam samo da vas obavijestim o tome što su Irci osjetili prilikom te vaše posjete.

Vaclav Klaus – Baš vam hvala što ste mi ovim sastankom omogućili da steknem jedno sasvim novo iskustvo. Zaista nisam ni pomišljao da je ovako nešto moguće i u proteklih 19 godina nisam ništa slično doživio. Mislio sam da je ovo nešto što je odavno pripadalo prošlosti i da mi sada živimo u demokratiji, ali se ispostavlja da Unijom, zapravo upravlja postdemokratija. Pomenuli ste evropske vrijednosti. Najvažnija vrijednost su sloboda i demokratija. Građani zemalja-članica EU ponajviše brinu za slobodu i demokratiju. Međutim, sloboda i demokratija u današnjoj Uniji gube tle. Njima treba težiti i za njih se treba boriti. Želio bih, prije svega, da naglasim da većina građana Češke smatra da članstvo u Uniji za nas nema alternativu. Upravo sam ja 1996-e podnio češki zahtjev za prijem u članstvo, i ja sam 2003-e potpisao Ugovor o pristupanju. Međutim, aranžmani unutar EU imaju mnoštvo alternativa. Protivno je samoj prirodi Evrope da se bilo koji pojedinačni takav aranžman, samo jedan, tretira kao svetinja, kao nešto što je nedodirljivo, nešto u što se ne smije sumnjati niti se na njegov račun smiju izreći kritike. Što se Lisabonskog ugovora tiče, želio bih da vas podsjetim da on ni u Njemačkoj nije ratifikovan. Evropski ustavni ugovor, koji je u osnovi isto što i Lisabonski ugovor, odbačen je na referendumu u još dvijema zemljama. Ako g. Krouli govori o uvredi irskom narodu, onda moram da kažem da je najveća uvreda irskom narodu neprihvatanje rezultata irskog referenduma. Ja sam se u Irskoj sreo sa čovjekom koji predstavlja većinu u svojoj zemlji. Vi g. Krouli predstavljate u Irskoj mišljenje koje je manjinsko. To je sasvim jasan referendumski rezultat.

Brajan Krouli – Uz dužno poštovanje, g. Predsjedniče, ne možete vi meni govoriti što je to što Irci misle. Kao Irac ja to najbolje znam.

Vaclav Klaus – Ja ne nagađam što Irci misle. Samo navodim jedine mjerljive podatke koji su se pokazali na referendumu… Ne mogu da potpišem Lisabonski ugovor, on nije na mom radnom stolu, već je parlament taj koji u ovoj fazi treba da donese odluku o dokumantu. Moja odluka nastupa tek pošto parlament usvoji, ako usvoji, Lisabonski ugovor…

Ako pokušamo atmosferu sa ovog sastanka da prenesemo na nivo Crne nam Gore, ne možemo a da ne postavimo nekoliko jako bitnih pitanja. Što mislite, na koji način se razgovara i pregovara sa predstavnicima vlade koja je rušila Dubrovnik; koja oko 30 ubistava na ulicama crnogorskih gradova ne želi ili ne može da riješi; koja je deportovala stotine izbjeglica kasnije pobijenih; koja je gušila slobodne medije; koja ima netransformisanu tajnu policiju i skrivene dosijee; koja kupuje odbornike i poslanike; koja kupuje kompletne partije i prepaid intelektualce; koja drži u «najljepšem zatvoru na svijetu» svoje građane; koja je tranzitna zona ka EU za narkotike i trafiking robljem; koja je godinama budžet članica EU štetila milijardama eura neplaćenog poreza na švercovani duvan; koja je štitila italijansku mafiju govoreći javnosti kako su to turisti; čije ključne poluge moći stanuju u političkom podzemlju; u kojoj partije nisu ništa drugo do firme preko kojih se kupuju političke odluke kojima će sistem ostati nepromijenjen, a građani zarobljeni; u kojoj brat zavuče ruku u državnu kasu izvuče 44 miliona eura i da ih svom bratu da ne trepne; u kojoj se svi utrkuju kako da budu dio baš takve vlasti zato što ona donosi mogućnost da se slikaju po TV-u i glumataju bitne i značajne; koja skriva podatke o broju mladih ljudi koji državu svake godine napuštaju tražeći normalan život u drugim zemljama; koja je sva na rasprodaju, a u kojoj su glavni pregovarači rasprodaje upravo takvim rasprodajama postajali milionerima; u kojoj je samo preko jednog medijskog profitera pacifikovano na stotine ljudi koji se predstavljaju intelektualcima, a u stvari su sluge, čak i više od same vlade, zaslužne za današnje stanje?

Odgovori na ova pitanja daju pravu sliku današnje Crne Gore i njenog potencijala za pridruživanje EU, a to, đe su sloboda i demokratija u današnjoj Crnoj Gori, vidi se na svakom ćošku.

____________________

Komentarišite u nastavku. Danas slušamo Simply Red, It’s Only Love…

Najočigledniji i najistinitiji dio intelektualne kulture jednog sistema, koji je svakodnevno pred nama, i kao takav izložen našem sudu uz mogućnost proučavanja, jesu mediji. Ko god želi može napraviti uporednu analizu juče saopštenog, sa onim što se saopštava danas. Postoje nebrojeni dokazi koji nedvosmisleno ukazuju da jedna vijest jeste laž, a da druga jeste propaganda. Ukrštajući sve ove informacije sa dokazima i sopstvenim zdravim razumom lako možemo doći do prave slike o tome na koji način funkcioniše sistem. Stanje u medijima, najčešće se, i u najvećoj mjeri, preslikava na stanje u obrazovanju, intelektualnom potencijalu, teatru, umjetnosti uopšte, te samoj sposobnosti zajednice da se promijeni i učini boljom, srećnijom i produktivnijom u svakom pogledu.

Ako neko želi razumjeti rad određenog medija taj mora posmatrati osnivačku strukturu medija i finansijsku pozadinu, pa, tek iz tako kompletirane slike, procijeniti ulogu pomenutog medija u društvu. Stoga je neophodno razgraničiti dva osnovna pojma: privatne medije, koji, kao takvi, služe da promovišu i zastupaju privatni interes, a koji posebno dolazi do izražaja u situacijama donošenja ključnih političkih odluka koje mogu uticati na poslovnu poziciju vlasnika medija, i javne medije (javne tv i radio difuzne servise) u kojima zaposleni primaju plate od novca građana (poreskih obveznika) i morali bi da rade u cilju njihovog što objektivnijeg informisanja.

Svuda u svijetu u vlasničkoj strukturi privatnih medija nalaze se ljudi koji svoje finansijske interese ostvaruju u sprezi sa političarima koji monopolima donose ključne odluke o tokovima novca u zemlji. Crna Gora je primjer zemlje u kojoj s pozicije opšteg monopola, to ne radi čak ni vlada, čak ne ni jedan društveni sloj, nego tek nekoliko pojedinaca umreženih u organizovani klan koji je sebe samoproglasio društvenom elitom. Nasuprot tom klanu, koji predstavlja jedva 0,5% stanovništva (oko 3000 stanovnika Crne Gore, naših sugrađana od kojih su ogromna većina samo transmisione poluge u rukama nekolicine koji vladaju) postoji 99,5% onih koji moraju biti “informisani” na način koji omogućava ovima 0,5% da i dalje vladaju. U zatvorenom sistemu, kakav je crnogorski, pripadnost, bliskost, ili obavezna apsolutna lojalnost tom društvenom sloju predstavljaju neophodan uslov za poslovanje.

U Crnoj Gori svi mediji, sa značajnijim udijelom na tržištu, su privatni, osim RTVCG, lokalnih radio stanica čiji su osnivači jedinice lokalne samouprave, i dnevnog lista Pobjeda. Dakle, stvari stoje ovako, privatni mediji zastupaju privatne interese Atlas Grupe, finansijske grupe oko Monitora, Vijesti, Antene M, WAZZ-a itd. Vlasničko-finansijska grupacija koja stoji iza medija, politička grupacija koju taj medij podržava i ciljna grupa građana kojoj se taj medij obraća predstavljaju tri ključna elementa koja treba posmatrati kada želimo sebi stvoriti objektivnu sliku o nekom mediju.

Ogromna većina crnogorskih građana su, posredstvom medija, spinovani, a ne informisani. Na žalost u čitavom regionu imamo varijacije na istu temu. Najdirektnije je o tome progovorio u svojoj knjizi, bivši šef vladinog biroa za informisanje u vladi Zorana Đinđića u kojoj je rekao, između ostalog, sljedeće: “Šema proizvodnje afera uvijek je uhodana i sastoji se iz nekoliko faza: Afera započinje izdavanjem naloga (teme) iz nekog od političko-obaveštajnih centara (policijsko-obaveštajne strukture, političke stranke, tajkuni ili mafijaško-kriminalni centri). Urednik u skladu sa nalogom koji je dobio objavljuje tekst preko koga plasira lažne informacije. Slijede reakcije na objavljeni tekst. Reaguju stranke (prije svega vladajuće). One u svojim saopštenjima razrađuju lažne informacije i na osnovu njih optužuju svoje protivnike. Ostali mediji prenose tekstove i političke reakcije. Urednička ekipa najčešće istu temu provlači kroz sve medije u kojima u tom trenutku sarađuje (kao dopisnici stranih medija ili kao autori naručenih izvještaja). Onda dolaze na red čuveni “analitičari” i novinari bliski vlasti, predstavljajući se kao objektivni i nestranački autoriteti, a u direktnoj koordinaciji sa naručiocima (nalogodavcima) “dočekuju” temu i komentarišu je u javnosti.” Sve ove prethodno navedene faze rezultiraju stvaranjem afere ili političkim zaokretom čiji je cilj rušenje protivnika. Većina medijskih akcija stvara se prema navedenoj šemi.

Za razliku od opisane šeme djelovanja, nacionalni i lokalni javni radio difuzni servisi, i još uvijek neprivatizovana Pobjeda, morali bi se ponašati u skladu sa Ustavom kojim je zagarantovano pravo građanima da budu objektivno informisani. Na pitanje: kako se ponašaju javni servisi u Crnoj Gori, nije potreban odgovor, ali valja postaviti pitanje: ako se stiglo do tačke u kojoj se Milo Đukanović uočava kao najveća prepreka sveukupnom razvoju Crne Gore i njenoj transformaciji u demokratsko društvo, zašto u “Monitoru”, “Vijestima”, “Anteni M”, nevladinom sektoru itd. izostaju analize djelovanja javnih servisa? Zašto se pred licem javnosti ne ukazuje na ličnosti koje su najodgovornije za ovakvo stanje u javnom servisu, zašto ne ukazati na ljude koji godinama drže javni servis zarobljen u lancima?

Vrijeme je da se podsjetimo da je objektivnost državnih medija bila postignuta, o čemu svjedoče izvještajima OEBS-a i međunarodnih organizacija koje su se bavile monitoringom ovih medija u Crnoj Gori jedino u kratkom periodu kada je 2002-e, kada je rečeno za ove medije da su postali OBJEKTIVNI i URAVNOTEŽENI. Nije iznenađenje reći da se ovo moglo zahvaliti u prvom redu Liberalnom savezu koji je bio promoter promjena ispred ondašnje parlamentarne većine. Na čelo TVCG, a na predlog Liberalnog saveza, bila je postavljena ugledna novinarka Nataša Novović koja je u neshvatljivo kratkom roku, uz paklene probleme i opstrukcije koje su je pratile na svakom koraku, uspjela da ostvari ovaj rezultat za ponos i pamćenje. Ko je prvi poveo juriš za politički račun Mila Đukanovića protiv ovakvih pozitivnih promjena u državnim medijima? Odgovor je “Vijesti”, “Monitor”, “Montena TV” uz staleška novinarska udruženja i ostali. Ovaj orkestrirani napad vođen je sa jednog mjesta, pa su u oktobru iste godine mediji “uspješno” vraćeni pod upravu „elite” tj. onih 0,5% koji vladaju svim resursima u državi, a Novovićka sklonjena. Zamijenio je “bivši” službenik Državne bezbjednosti. Napad je maskiran “zalaganjem” za implementaciju modernih medijskih zakona iako je bilo jasno da je zalaganje usmjereno za nastavak rada ovih medija kao sredstava gole propagande, laži i agresivnog spinovanja ciljnih grupa.

Usvojeni su novi zakoni koji “regulišu” javni servis, i regulisali su ga. Sve vrste nadzora i kontrole nad javnim servisom, izigrani su, što je i bio cilj. Na upravljačke pozicije ponovo su dovedeni povjerenici Klana, kojima je legitimitet djelovanja pružen posredstvom garniranog učešća u radu kontrolnih tijela od strane nekolika novinara i javna radnika koji su u prethodnom periodu predstavljeni javnosti kao nezavisni.

Sindikalne novinarske organizacije i udruženja takođe predstavljaju sloj koji je odavno stavljen pod kontrolu, i kao takav nema i ne želi imati nikakav pozitivan uticaj, osim kao dio koji iz istih organizacija izvlači lični profit pojedinaca koji se nalaze na vrhu tih piramida, a koji najčešće javnosti i donatorima ne prezentira, ili prezentira friziran izvještaj o finansijskom poslovanju, ako ga neko uopšte i traži.

Zato nije ni čudo da ovakvo stanje običan građanin pritisnut kreditima i borbom za golo preživljavanje i plaćanje poreza (kako bi spašavao porodične banke), ne želi da mijenja. Da li će dan kada će neka kap preliti čašu doći danas, sjutra ili nikad zavisi isključivo od samog građanina. Ustajanje sa stolice, korak ka TV-u, pogled u oči prezentatora iz dnevnika i gašenje TV-a predstavlja prvi korak ka Slobodi. A do tad, zapitajte se makar, zbog čega Vam, nešto govore.

Aleksandar Aleksić

P.S.

Napomena: Ljudi, ovo je prava fešta! Vidite li da ni Slavkov tekst ”Vijesti” danas nijesu puštile. Ovaj svoj tekst sa bloga sam dostavio redakciji za objavljivanje u rubrici Forum. Tražili su da ga skratim na 4500 karaktera što sam istog trena uradio. Nikad objavljen. A sad mi pade na pamet da nijesu puštile ni tekst Aca Radulovića kojim se komentarišu tekstovi čuvenog crnogorsko ekonomiste Veselina Vukotića objavljeni u istim ”Vijestima”. Ova tri teksta povezuje jedna posebna činjenica, tako bolna za “Vijesti” i krugove iza njih: pisali su ih liberali. Znači da ni u “promijenjenim” okolnostima u kojima se Milovi dojučerašnji pioni iz “Vijesti” pokazuju kao današnji “lauferi” u napadu na njega, ponovo nema slobode za slobodnu riječ liberala u “slobodnim” ”Vijestima”, odnosno u “slobodnoj” Crnoj Gori! Toliko za one koji pozivaju Slavka da vrati Liberalni savez!

Verzije tekstova dostavljene redakciji Vijesti, koje su odbile da objave:

Slavko Perović, reagovanje na intervju dr Šerba Rastodera

mr Aleksandar Radulović, Neoliberalni džeparoši

Aleksandar Aleksić, Mediji danas

____________________

Uz današnji tekst možete slušati što god želite, a ja sam poželio da čujem The Cure, osnovanu davne 1976. godine u Sussex-u. Svjetsku slavu donosi im album Disintegration iz 1989. godine sa kog slušamo Love song. Uživajte…

Konačno, i 2008-a godina cijedi svoje posljednje dane. Odlazi sa 44 miliona eura otetih iz džepova građana Crne Gore i predatih Prvoj porodičnoj banci, kako bi prva familija uspjela da sačuva makar uloženo, s obzirom da je dužnicima sve manje u interesu da plaćaju kamate. Paramilitarni naplatni bataljoni formirani u tu svrhu u glavnom pogađaju prijatelje Prve porodične. Kvadratni metri po Podgorici na lokacijama na kojima su se, samo godinu dana ranije, prodavali po najmanje 2000 eura, danas se daju i za 800 uz učešće od 25%, tako da cijena keša rapidno raste u odnosu na cijenu svih ostalih roba. Kumovi se još uvijek bacakaju tražeći slamke spasa od bukvalnog preuzimanja njihove nepokretne imovine, ali zainteresovanost za njihovu imovinu moraće da sačeka. Najatraktivnijem crnogorskom rudniku blaga Elektroprivredi i pljevaljskom basenu cijena je drastično pala, s obzirom na keš probleme u koje je zapala porodična finansijska ekspozitura. Više je nego sigurno da će oni koji uđu u poharu posljednjih vrijednosti Crne, ubuduće, mnogo laganije pregovarati oko pomenutog blaga.

Problemi Prve porodične banke vješto se pokušavaju skrivati od građana Crne Gore. Prema nekim procjenama više od sto puta dodijeljeni su krediti koji iznose između 1-1,5 miliona eura, tako da dubioza iznosi nekoliko stotina miliona eura. Dnevni list Vijesti, i pored toga, smatra da je stranim investitorima koji su spominjani kao potencijalni (za)kupci Ade Bojane i Velike plaže Prva banka logično potrebna. U današnjem broju pišu da je „Vladarska porodica iz Abu dabija – Al Nahijan, trenutno jedan od najvećih svjetskih investitora, zainteresovana za ulaganja, u Veliku plažu i Adu Bojanu. Ukoliko se i definitivno odluče na taj korak, ulazak u Prvu banku bi bio logičan slijed, jer im je za velika ulaganja potreban servis, oličen u nekoj domaćoj banci.“ Zašto još uvijek zadržavaju tezu da propali bankarski servis predstavlja dobru investiciju ne mogu nikako objasniti sem podrškom banci.

Ovakav stav Vijesti, i dalje, u potpunosti korespondira sa stavom Milana Popovića kome novogodišnji Monitor čini magareću uslugu nazivajući ga „crnogorskim Čomskim“, posebno imajući u vidu da je njegov stav da Đukanovića „treba obuzdati“, a ne nikako da DPS treba smijeniti. Mnogo mi je bliže da povjerujem da se jednog dana može pojaviti neko ko bi se realno mogao nazvati „crnogorski Alen Grinspen“ ili „crnogorski Bernard Madoff“. Pridjev „crnogorski“ i vlastita imenica „Čomski“ više su u domenu SF-a, kada se povežu sa imenom Popovića. Da ne pominjemo realne likove Dafinu i Jezdu kojih se malo ko i sjeća, a koji su devedesetih u dogovoru sa superbiznismenima iz Prve porodične banke već jednom poharali Crnu, razvrćući slamarice i otimajući ušteđevinu desetinama godina sakupljanu u onoj bivšoj nam domovini.

Kriza u kojoj su se naprasno našli prijatelji i kumovi prve familije, nesporno, će uticati i na njihovu finansijsku sposobnost da pred najavljene proljećne parlamentarne izbore odriješe kesu za kupovinu još jedne većine u parlamentu. Međutim, opozicija ih sasvim sigurno neće ugroziti. Da li će neko drugi pokušati finansijski isparirati tržištu kupovine glasova na narednim izborima ostaje da se vidi. Rizik za tu investiciju više je nego evidentan. Ono što, međutim, raduje jesu sve češći i češći glasovi, koji govore kako je UDBA sistematski morala razbiti LSCG, o čemu je Slavko Perović govorio na svojim stranicama. Evidentna je težina riječi generala Blagoja Grahovca koji već nekih pola godine po medijima regiona govori o tome da je Crna Gora u kandžama organizovanog kriminala i dugoročno nacrtana kao strateška pozicija. „Neprijatelj broj jedan naroda i države“ 1999-e obilježen je LSCG, i ta akcija sada je (skoro deceniju kasnije) malo jasnije. Morao je biti zbrisan svim raspoloživim sredstvima. Najgore je od svege, što je u tom paketu sva opozicija morala biti preparirana, a mozgići većine građana isprani. Rezolucija LSCG-a o prestanku političkog djelovanja danas se vidi na svakom koraku Crne Gore. Ne vide je samo oni koji ne žele da je vide. Siguran sam da je to jedini dokument o nekom „prestanku“, koji prihvaćen od većine građana znači dokument o velikom „POČETKU“. Ipak, sudbina Crne, takva je da je to teško vidljivo. Prašinu na Taj dokument i dalje uspješno i združeno pokušavaju bačati oni koji su najzaslužniji da privatna država nema alternativu, da im ne ponavljam imena.

Ostaje mi još da Vam svima, koji ste posjećivali stranice ovog bloga, čestitam božićne, novogodišnje i božićne praznike, i da Vam poželim da u novu 2009-u godinu uđete zdravi i sa osmijehom, okruženi ljudima koje volite, i da isto tako zdravi, a sa još većim osmijehom iz nje izađete, kada se i tada na ovom istom mjestu, Bože zdravlja, nađemo za godinu dana.

____________________

U nastavku komentari… Danas slušamo genijalnog Massima, a pjesma je baš legla, čini mi se “Da mogu”…

Današnje vijesti, koje emituju mediji iz Crne, bile su prepune rezultata rada svih koji su Crnu Goru učinili ovakvom kakva je danas. Premijer se svima u lice “smije” izjavom kako je u interesu građana spas porodične banke Đukanovića. Ovako nešto u literaturi koju sam prevrtao i iščitavao nisam nikada pročitao. Bezrezervna podrška građana vjerovatno je i samog Đukanovića dovela do ivice, da i sam povjeruje u izgovorene “riječi”. O svemu nas je obavijestila jedina novinska agencija, citiram: “Crnogorska Vlada će kreditnom podrškom bankama i potencijalnom dokapitalizacijom podržati uspostavljanje njihove likvidnosti, što nije samo interes akcionara već građana i privrede, saopštio je danas crnogorski premijer, Milo Đukanović.” Kada budete sjutra išli na kafu ili sok, ili kupovali novine, hranu, najelementarnije potrepštine za život, treba da znate da onaj dio koji na računu predstavlja porez ide direktno vladi. Dakle, u prodavnici ste, među rafovima, i odlučujete se da kupite neku paštu, kako bi porodici uz paštu pripremili, recimo, bolonjez.Svaki sastojak pripremljene večere, koju kuvate nekom koga volite, od crnog luka, do crnog vina, preko bijelog luka, maslinovog ulja, bosiljka, petrusina, pašte, mrvice ruzmarina, vode i struje koju potrošte, salveta, sredstava za pranje posuđa, cd-a koji vam svira neki džez u pozadini, knjiga koje prethodno sklanjate sa stola, svaki, baš svaki od ovih elemanata u lancu poreskog sistema svake države, pa tako i Crne, na ovaj ili onaj način biva oporezovan. I to je jedan od elemenata punjenja budžeta države. I tako Vi to radite, poslušno, lojalno, mirno, saglasno sa svim što se oko Vas dešava, jer nemate moć da išta promijenite, a onda premjer donese odluku sa klimaocima iz vlade da veliki dio budžeta čak 44 miliona eura, dodijeli sebi samome, za spas sopstvene porodične banke. I to još Prve porodične banke. Druga danas izgleda prilično daleko, ali siguran sam da će na osnovu izvještaja stranih kancelarija i lokalnih izvještača, opet neka strana banka biti sklona da pomogne našem premjeru kako bi jednog dana, on, ili eventualno neko od drugih članova njegove porodice bio spreman da otvori i Drugu banku. Pa Treću, i tako do besvijesti. A sve uz neviđenu saglasnost poslušnih građana.

Onda nam premjer dodatno saopšti kako se: „Uspostavljanjem likvidnosti stvaraju uslovi za jačanje povjerenja u bankarski sistem i mogućnost da ovaj sektor nastavi sa kreditnom aktivnošću. To će uticati na bolju likvidnost i građana i privrede, kroz dobijanje novih kredita.“

A novi krediti znače da će Vas (građane), na ovaj način premjer i njegova porodična banka uspjeti učinjeti još više dužnim, umjesto da odete na šalter banke i pokupite sve što imate, ukoliko je to uopšte više moguće. Dakle, sopstvenim parama, preko poreza koje plaćate, ulažete u banku koja će Vas učinjeti dodatno zaduženim kroz kredite, kako bi pritisnuti kreditima bili što je moguće bolje poslušni i disciplinovani od posla, ulice, kafića, restorana do svakog momenta od kad, na zoru, otvorite oči dok ih naveče, nakon one večere kojom plaćate Prvu banku, ne sklopite i utonete u san.Ovo će vjerovatno biti super zanimljivo onima koji su se već kreditno zadužili kod Prve i ostalih prvih banaka. Umjesto da pogase banke tako što će prestati da plaćaju stambene kredite i jednostavno im vrate ključeve od stanova koji su u svojoj vrijednosti totalno precijenjeni, a posebno u momentu odobrenja zajmova. Pa tako recimo bankama danas plaćaju kredite za stanove koje su po metru kvadratnom kupovali za 2,5-3 hiljade eura. Činjenica da je vraćanje ključeva od kuća i stanova bila najracionalnija opcija milionima Amerikanaca i da je proizvela stvaranje nekoliko avetinjskih gradova u kojima u prelijepim kućama više niko ne živi, jer im je bilo glupo da plaćaju stanove, a da u isto vrijeme nemaju novca i načina da sebi život učine likvidnim. Možda bi pomoglo i juče saopšteno da je stopa nezaposlenosti u Americi najveća u posljednjih 34 godine, a da je gradnja novih kuća u novembru pala za čak 19% u odnosu na oktobar. Njihovim ekonomistima ne predstavlja nikakav problem da saopšte da će predstojeći talas insolventnosti kompanija i otpuštanja radnika dovesti do toga da oko milion Amerikanaca u narednoj godini ostane bez kuća, pošto neće biti u stanju da otplate hipotekarne kredite. A statističarima da saopšte da je u prosjeku u svim američkim gradovima broj ljudi bez krova nad glavom povećan za 12%, a najveće povećanje – od 50% zabilježeno u San Francisku. Organizacije za prava beskućnika kažu da čitave porodice u nezapamćenom broju preplavljuju utočišta za ljude sa ulice, borave u motelima ili žive kod prijatelja ili rodbine poslije oduzimanja više desetina hiljada kuća pod hipotekom. Kod građana Crne Gore je sasvim drugačije. Oni će uraditi sve, samo da bude onako kako ih usmjerava premijer. Mora mu se priznati da opasno dobro vlada svojim carstvom.Prije par dana na RTS-u je gostovao Džozef Stiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, i profesor sa njujorškog univerziteta Kolumbija. On bi se baš oduševio događajima sa Prvom porodičnom bankom. Njegov stav o iskupljivanju posrnulih banaka i kompanija koje američka administraicija sada sprovodi jeste sljedeći: “Jednostavan odgovor je da smo potrošili ogromne pare, stotine milijardi dolara, a nemamo čime da se pohvalimo. Suštinski, davali smo bankama pare, a za uzvrat smo tražili veoma malo. Mi smo davali bankama pare, a one su ih onda prosljeđivale svojim akcionarima ili su plaćale velike bonuse menadžerima. Jedna banka sada traži da isplati deset miliona dolara bonusa, a vi ih pitate, za šta? Vaša kompanija gubi novac kao pjana i još uvijek se bune. Prvi čovjek jedne od velikih investicionih banaka to radi iako je njegovu banku preuzela druga banka koliko je bila slaba. Nisu naučili lekciju, čak ne razumiju ni politiku. Rezultat ovoga je, budući da nisu postavljena nikakva ograničenja i imamo jedan veoma loš dogovor, da će američki poreski obveznici podnijeti ogroman gubitak.”A naš premjer je bio „presimpatičan“ i prije nedjelju dana kad je pričao sa čuvenim sindikatom. Tada je rekao da, citiram: „Svi koji budu slušali savjete Vlade kako da se ponašaju u uslovima globalne finansijske krize moći će da poberu benefite od svega onoga što smo planirali u narednim godinama.“ U ovoj izjavi će uživati radnici, posebno onih firmi koje više niko ne želi da kupi, a ima ih na gomile, od Oboda u kom je nekad radilo čak 1% cijele Crne Gore, preko hotela po Žabljaku… A najkonkretniji benefit njihove poslušnosti nije ništa drugo nego 44 miliona eura naših para za Prvu banku. Problem globalne finansijske krize u Crnoj Gori se pretvorio u problem dnevne likvidnosti Prve porodice i kumova. Sve mi miriše na mućenje vode, a kad počnu prvi da isplivavaju, a neki bogami i da plutaju svaki ishod postat će moguć.

Znam da je građanima teško shvatljivo zašto su u kompletnoj parlamentarnoj većini 2002. godine odbili prijedlog LSCG-a da se naš Milo proglasi za doživotnog vladara, od strane parlamenta, zvanižno Zakonom, a sin Blažo za nasljednika trona. Time bi se legitimisala stvarnost, i momentalno bi na podgorički aerodrom aterirale desetine aviona sa stranim delegacijama da pitaju o čemu se radi. Time se trebao internacionalizovati problem porodičnog feuda koji se stvorio u Crnoj Gori uz pomoć Miodraga Perovića, DPS-a, banke kojom je tada vladala sestra Miodraga Perovića, a u kojoj je ogromno učešće imao kum Dragan Brković i brat Aco. Bilo bi zanimljivo, morate priznati. A onda nas onako surovo 4. decembra, prije samo par nedjelja, Zoran Žižić podsjeti na to vrijeme pitanjem koje je uputio potpredsjedniku SNP-a, Vasku Laloševiću u emisiji na TVCG: “Da li Svetozar Marović sada više ili manje nego prije upravlja politikom SNP-a?”

A možda bi u nekom od tih aviona, koji bi slijetali i ponirali nad Titogradom, bilo i onih koji su juče saopštili da su njihove vojne operacije, uključujući one u Iraku i Avganistanu, koštale od 2001. godine 904 milijarde dolara. Dakle, to je prosječno 11 milijardi dolara mjesečno. Ovaj iznos se taman poklapa sa novim zaduženjem Amerikanaca pred i oko izbora Baraka Obame, čime, ako ćemo pošteno, zaduženje ne predstavlja ništa drugo, nego ekvivalent još jednom ratu, koji je vođen u kompjuterima njihovih banaka i saldima kojima su spašavane njihove promašene investicione odluke, a menadžeri i direktori propalih banaka ispraćani milionskim otpremninama. Iz ovoga rata (za blago) Ameri su izašli potučeni do nogu, na nesreću i na žalost ogromnog broja poštenih i dobrih ljudi koji i danas vjeruju da bolji dani, ipak, dolaze.S obzirom na urušavanje američke auto industrije koja je budžetski bila jača od desetina i desetina država na planeti, što znači da ih možemo posmatrati kao države u državi, (ako države uopšte više i postoje) nobelovac Stiglic rekao je da je automobilska industrija u Americi “zbir svih mogućih grešaka napravljenih u Americi”. Moje skromno mišljenje je da je Prva banka zbir svih mogućih grešaka napravljenih u Crnoj Gori.

Ne znam koliko je lijepa ovakva realnost, ali znam da je Takva.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji volite ovakvu vrstu muzike moj današnji favorit je Toto, i fenomenalna kompozicija “I will remember” sa koncerta održanog u Jokohami 1999-te godine, uživajte u nastavku …

Bilo mi je zanimljivo prije nekoliko dana kada sam pročitao da su na jednoj američkoj farmi u blizini Denvera, nakon što su radnici ispunili normu i pobrali zasađeno povrće, vlasnici farme donijeli odluku da pozovu građane da se slobodno posluže preostalom krtolom, mrkvom, porim lukom i ostalim povrćem. Kako je prenio Vašington post desilo se nešto totalno neočekivano. Broj ljudi koji se pojavio da bere povrće prešao je 40 hiljada ljudi, tako da se dan Otvorenog polja pretvorio u nešto sasvim drugo. Ukupno je najmanje 11.000 automobila zauzelo oko 30 jutara zemlje, koja je korišćena kao veliko parkiralište, dok su berači pustošili ostalih 600 jutara zemlje. Ne znam kako bi na ovo gledao montenegrinski ekonomski guru, ali sasvim sigurno, većini katunjana ovako nešto bilo bi “ispod renomea”, pa sve i da je Jezdimir Vasiljević ili Radoje Kontić na čelu borda direktora Prve banke.

Kad je početkom Avgusta 2008. godine međunarodna agencija za kreditni rejting Standard & Poor’s, zbog drastičnog rasta kredita u protekle tri godine kao i lošeg finansijskog profila crnogorskih banaka, Crnu Goru svrstala na predzadnje mjesto u red sa Nigerijom, Kostarikom, Gvatemalom, Libanom i Vijetnamom, a iza Kazahstana, a analitičari se, po komandi oglašavali kako to nije dobro protumačeno i pokušali da nas “prosvijetle” umanjujući značaj S&P-a, danas su dovedeni u situaciju da sa “odskočne daske” svojih izjava skoče sami sebi usta. Naime, naša draga Vlada juče je ponudila oko pola miliona kvadratnih metara zemljišta na Luštici, u zakup na 30 godina sa mogućnošću produženja tog roka. Uz ponudu je potrebno dostaviti bankarsku garanciju u iznosu od milion eura naplativu na prvi poziv od banke koja ima “najmanje BBB kreditni rejting prema Standard & Poor’s”. S obzirom da se radi o pola miliona kvadrata zemlje mislim da bi “najkorektnije” to odradili stručnjaci iz Suda časti Liberalne partije. Preporuke su stekli još od Trstena, na ovamo… Ili, eventualno Petar Ivanović, ali pod pretpostavkom da niko svoje jakne, kape i rukavice ne ostavlja u garderobu…

I radio Slobodna Evropa počeo je da se bavi problemima u poslovanju vlasnika Crne Gore, i njihovom dnevnom likvidnošću. Tako su ciljani problemi u kojima se našla Prva banka i prvi kum koji je počeo da rasprodaje firme i poslovne prostore zbog dugova i nagomilanih obaveza. Mirjana Kuljak je precizno navela da: “Uska grupa ljudi kontroliše i institucije sistema i ove firme. I da tako imamo jedan zatvoreni, zaključani sistem koji ne može da dovede do produktivne upotrebe kapitala.” Ono što tješi vladare jesu građani koji će sljedeće godine na izborima ponovo glasati za njih, a do tada možda i naleti kakav arapski finansijski lobi koji će biti spreman da uz prelijepu Ulcinjsku rivijeru popravi likvidnost Prve banke dokapitalizujući kumove i prijatelje. Ovih dana, međutim, više su zainteresovani za zlato.

Iako je američka komisija za borbu protiv terorizma u svom juče objavljenom izvještaju navela kako Americi u narednih 5 godina prijeti biološki ili nuklearni napad, odlazeći predsjednik “W” saopštio je kako je za: “Najveće žaljenje tokom cijelog njegovog mandata sigurno neuspjeh sa obavještajnim podacima o Iraku. Mnogi ljudi su stavili ‘na kocku’ svoju reputaciju, tvrdeći da je oružje za masovno uništenje razlog za uklanjanje Sadama Huseina”. Time se pridružio Alenu Grispenu koji je rekao kako su “malo” pogriješili kad su kreirali finansijski sistem sedamdesetih, nakon što su dolar skratili za zlatnu podlogu. Rezultati i jedne i druge greške mjere se milionima pobijenih civila, milionima raseljenih, milijardama i milijardama popljačkanih, izgubljenih te pogrešno investiranih dolara i što je najgore – nikome ništa. Odgovornost ne postoji. A onda nam se pojavi naša Liza Meklejn šefica montenegrinskog NDI (američkog Nacionalnog Demokratskog Instituta) koja obučava poslanike u parlamentarnom teatru naše Crne i objavi priručnik sa sljedećim uputstvima o ponašanju: “Ako ste ljevoruki, neka vam telefon bude sa desne strane da možete da pišete dok razgovarate”, “Svaki zakonski predlog treba da bude pročitan pažljivo, sistematično i metodično i da se razumijevanje zakonskog predloga može postići kroz višestruko iščitavanje”, “Uvijek pri sebi imajte fluorescentni flomaster. Podvlačite dok čitate neki članak. Kada ga ponovo budete uzeli, nećete morati da ga čitate u cjelini. Ako nijeste ništa podvukli – bacite ga.”

Ostala je samo jedna nepoznanica. Nije navedeno kako da se ponašaju, ako NDI u okviru parlamenta organizuje nagradnu igru sa ljudima iz skupštine i prvu nagradu izvuče organizator nagradne igre, a na nagradno putovanje pošalje samoga sebe. I kad ih ljudi provale oni se nagrade odreknu. Ovo me je uvijek podsjećalo na sve izborne procese koji se dešavaju u Crnoj Gori, s tom razlikom što moć koju, iz izbora u izbore “door to door” spin doctorsi, pokupe sa ulice, ostaje sačuvana za njih, i ne pada im na pamet da je se odreknu. A tek poklona od strane NDI-a u vidu producentskih kuća sa kompletnom TV opremom…

Ne znam koliko često čitate naslove u web izdanjima dnevnih novina koji glase “Pojašnjenje” ili “Objašnjenje”, ali nije na odmet. Po nekad zna da se provuče i po neko priznanje. Juče je tako u Republici (on-line) osvanulo objašnjenje Koče Pavlovića o situaciji u PZP, koje glasi: “da bi jedan dnevni list u Crnoj Gori volio da ima svog predsjednika u PZP-u i da se samo kod tog dnevnog lista pojavila dilema u vezi načina provođenja unutarstranačkih izbora u toj partiji. Pavlović je kazao da u izjavi nije mislio na uređivački tim tog dnevnog lista već na vlasničku strukturu. “Ja sam jasno rekao da neki medijski vlasnici pokušavaju da ostvare takav cilj zloupotrebljavajući svoju vlasničku poziciju i uticaj. Netačno je da sam ustvrdio da bilo koji dnevni list svojom uređivačkom politikom nastoji da ostvari kontrolu nad PZP” – navodi se u reagovanju Pavlovića.” Baš lijepo pojašnjenje onima koji vjeruju da je PZP opoziciona partija. Šteta što ovakvih rariteta više neće biti (makar sa stranica Republike), jer nas je Velizar Brajović obavijestio kako je prestalo da izlazi i on-line izdanje lista. Vlasnik im je ostao dužan nekoliko plata. Ostaje pitanje ko će platiti dug građanima Crne Gore za sve laži koje su čitali sa stranica Republike – godinama, a u ime vlasnika koji danas duguju njima.

Dnevnom listu čije ime visi u vazduhu intervju je dala i Milka Tadić. Odgovor na pitanje, koji je njen najdraži novinarski posao koji je uradila i zašto, neizostavno je zasmočila Liberalnim savezom, odgovorivši da je to: “Osnivanje, a potom održavanje Monitora. Od početka sam dio ekipe. Monitor je, uz Liberalni savez, nekadašnju SDP i neke druge manje partije, nevladine organizacije i pojedince spasio obraz Crnoj Gori u mračnim devedesetim.” Slažem se s Milkom, samo u jednom dijelu – LS jeste spasio obraz Crnoj Gori u mračnim devedesetim. Ali nije uspio da sačuva Crnu Goru, od onog momenta kada se Milka sa svojom ekipom pridružila paktu o nenapadanju sa Đukanovićem iz čega je konačan rezultat ono što je juče drugi član njihove ekipe Milan Popović nazvao antievropski kartel, a što je novi lajt motiv ekipe koja želi ponovo da bude korekcioni faktor vječnih vladara. Očigledno dogovoren na regionalnom nivou.

I na kraju, šteta je da građani Crne Gore ne osjećaju kako je pravih država na svijetu – sve manje i manje. A to što se broj država u Ujedinjenim nacijama uvećava geometrijskom progresijom, najmanje govori o tim državama, a mnogo više o Ujedinjenim nacijama.

____________________

U nastavku komentari. Danas slušamo Kanda, Kodža i Nebojša i pjesmu “S.A.T.” Uživajte…

Dok spoljnotrgovinski deficit Crne Gore i dalje raste, i prema preliminarnim podacima Monstata za prvih devet mjeseci uspio je da dostigne cifru od oko 1,1 milijardi eura što je za 300 miliona više nego u istom periodu prošle godine, a General motors jedna od 5 najvećih kompanija na planeti zemlji razmišlja o bankrotu, pokradeni izbori u ZIKS-u ostaju za nama – odgovornih nema. Sve priče su, naravno, danas obesmišljene, pošto je na ponovljenom glasanju DPS osvojio maestralnih 89,4% glasova. Prava slika crnogorske izborne stvarnosti. To i ne čudi, ako recimo znamo, da prema posljednjem Galupovom istraživanju u Crnoj Gori 60% nije dovoljno ili uopšte informisano o Evropskoj uniji, što je najveći procenat u regionu. U isto vrijeme većina ispitanika ocjenjuje kako su evropski standardi vrlo važni i u dobrom dijelu dostignuti. Strahota. Ljepota od istraživanja, samo mu još Miloš Bešić fali. Posljednjih nekoliko mjeseci stalno nam se oglašava, u svojstvu analitičara javnog mnjenja, diplomirani “Serđi Darmanović”, iako je Bešića, recimo i to,  Ljupka Kovačević nakon što je izabran za predavača na fakultetu političkih nauka nazvala “samo uspješnim izvršnim organom zatiranja slobode čiji je plan smišljen u autoritarnoj glavi ili u glavama onih koji nas uspješno već sedamnaest godina vode u svaki vid propadanja”. Njenim riječima nemam što da dodam. 

Prošlog vikenda Politika je objavila intervju sa Oliverom Stounom, a povod za razgovor bilo je njegovo gostovanje na filmskom festivalu u Solunu na kom se predstavio svojim novim filmom „W“. Na pitanje novinara o tome što je ključno što možemo da naučimo iz njegovog filma Stoun je odgovorio: „Kada sljedeći put budete vidjeli da Buš dolazi, budite budni. Ljudi ga potcjenjuju zbog načina na koji se ponaša. Ali, on ima američke kvalitete, poznati kaubojski šarm koji funkcioniše pred američkim narodom. I to mu uspijeva, kao što je uspijevalo Džonu Vejnu u Dalasu, a Džon Vejn je bio voljan da bači nuklearnu bombu na Vijetnam. Slično je i s Bušom, on je veoma opasan čovjek i to zbog veličine sopstvenog ega. On sve personalizuje i politiku čini ličnom, što je veoma opasno.“ 

Ako se sada nadvijemo nad našom balkanskom zabiti i poređamo u glavi slike likova koji su donosili ključne političke odluke za budućnost ovog prostora s kraja XX i na početku XXI vijeka, nedvosmisleno bi trebalo da se složimo u jednom – veličina sopstvenog kulta i kulta sopstvenih satelita vladala je stvarnošću, našim životima, življenjima, propadanjima i gubicima. 

Ne znam što bi potpredsjedniku PZP-a Raduloviću da nakon kotorskih izbora saopšti da “Sve više opravdava odluku LSCG da dignu ruke od ubjeđivanja većine u nešto što se ne tumači i što je osnovni postulat”. I sve se nakako slaže, i sud je prije par dana odlučio i presudio u korist Slavka Perovića u još jednoj bezočnoj kleveti, kada su u Monitoru napisali kako se u skrovitom mjestu, zatvorskog restorana u ZIKS-u, susrijetao sa Milom Đukanovićem. Ali račune za sve laži, građani su odavno platili. 

Konačno, moram da pomenem odličan tekst koji je jedan u nizu dobrih tekstova koje potpisuje dr Filip Kovačević, profesor političke psihologije, sa naslovom “Papagaj država”. Izdvajam citat: “Desetak ljudi sa bejzbol palicama enormnog bogatstva i političke moći danonoćno i bez milosti već godinama, decenijama čak, batinaju životni standard, stvaralačke mogućnosti i zdrav razum crnogorskih građana. Njihova “zatvorska” strahovlada je postala način života, uselila se i u domove i u umove. Zar je onda čudno što je njihova izborna pobjeda unaprijed zagarantovana? Oni su i političke protivnike klonirali po svojoj mjeri. Postoje močvare koje sam prirodan tok vremena isušuje. Postoje i one koje se odupiru vremenu, ali su nemoćne pred razvojem progresivnih tehnologija i standarda. I jedne i druge je moguće pretvoriti u plodna zemljišta, pogodna za kultivaciju socijalne pravde i ljudskog dostojanstva. Naša je, nažalost, od one treće vrste, gdje se u mulju nataloženog licemjerja i nasilja gube čak i one oblasti političkog života koje su donedavno izgledale usađene u čvrsto tlo. Kao demoni prošlosti koji su se uskovitlali da traže novu krv, sudovi izriču kazne za slobodno izrečenu misao, “savjesti društva” izložene su fizičkom i psihičkom šikaniranju, grubo se krši transparentnost izbornog procesa i privatnost biračkog prava. A nad močvarom viju li viju vjetrovi mediokritetskih promišljanja, petparačkih vizija i dehumanizovanih stremljenja. Duvaju ti vjetrovi i sa Zapada i sa Istoka, donoseći mnoštvo otpadaka propalih ideologija i izvitoperenih vrijednosnih sudova.” 

Prije nekoliko dana Vijesti su donijele odluku o zabrani pretrage arhive, koja je bila jako dobra, a ovo se nekako poklapa sa njihovom odlukom o tome da objavljuju u svakom broju po neki događaj od prije 5, ili 10, godina, naravno suptilno politički birajući one koji im odgovaraju. Morao sam im napisati pismo: „Poštovani, pročitao sam na Vašem web sajtu da ukoliko želim pristupiti arhivi vaših tekstova treba da Vas kontaktiram, tj. “pretraga je omogućena samo za trenutni broj. Ukoliko želite da koristite naprednu pretragu molimo Vas da nas kontaktirate.” Bio bih zahvalan ukoliko bi mi omogućili naprednu pretragu Vašeg web sajta. S poštovanjem, Aleksandar Aleksić“. Čekamo odgovor… 

Crnogorska Nacionalna turistička organizacija pokrenula je nagradnu igru za gledaoce Travel Channela, a nagrada je desetodnevni boravak za dvije osobe u kolašinskom hotelu Bjanka. Za tu priliku urađen je i spot od 30 sekundi, koji će biti emitovan oko 200 puta tokom novembra. Genijalno. Znači Hotel Dragana Bećirovića će se reklamirati na Travel Channelu 200 puta po 30 sekundi za mjesec dana. Jedino su zaboravili da napišu ko plaća reklamiranje privatnog hotela. Ipak su oni velika novinarska imena spremna da za novac pišu svakakve laži. S istinom imaju problem. Što je to da građani Crne Gore kao poreski obveznici časte reklamom vlasnike hotela. Pa da, ne bi im to bio prvi put. Madonna će to najbolje znati. A bilo bi zanimljivo da nam radnici lista “Republika” o tome po nešto kažu, pošto ih je ovih dana naprasno spopala ljepota služenja, kako rekoše – “Ćoćizmu”. Čudno mi je da imaju problem da dođu do prezimena čovjeka koji je vlasnik novine, s obzirom da je Velizar Brajović veliki novinar istraživač koji se posebno može pohvaliti svojim tekstovima u kojima je od 1997, preko 1999, do danas punio stupce BBC-a i svih medija na kojima je dobijao prostor pričama kako Crna Gora ide u dobrom pravcu. Posebno se valja podsjetiti kako je recimo 10. Maja 2001. godine u nedjeljniku “Vreme”, opisivao pregovaračku poziciju LSCG prema DPS-u pišući kako se “teško oteti utisku da je kod dijela rukovodstva liberala prisutna ne mala doza frustracije i da neki u dogovaranje sa DPS-om i SDP-om idu kao na razgovor sa neprijateljem, sa nekim kome se ne može vjerovati i da se zbog toga traže svakojake garancije.” “Živ mi ja, živ mi ti”, ali tačka do koje je Vekaš danas stigao najbolje je definisana upravo njegovim riječima: “Treba li vjerovati u čuda? Ponekad, možda, i treba, ali je prosto nevjerovatno to što se danas dešava u Crnoj Gori. Jeste da se radi o mladoj državi, ali je nevjerovatno da njen državljanin na sopstvenoj teritoriji nije zaštićen od šikaniranja kojekakvih beznismena ogrnutim najrazličitijim plaštovima. U konkretnom slučaju radi se o Zoranu Ćoću Bećiroviću, biznismenu, inače, naše gore list, koji je pokušao da postane i novinski magnat, ali tako što će između Republike i sebe isturiti of-šor preduzeće sa Djevinčanskih ostrva… U punom smislu sada se pokazuje ona narodna: “Ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju”" – zaključi Brajović. 

Sjećam se kad smo u Republici 2007-e čituckali i o tome kako je kupovano skijalište oko Bjanke. Ako se ne varam, 550 hiljada eura u gotovini za imovinu skijališta. Kompanija postaje vlasnik zemljišta površine 147,65 hiljada kvadratnih metara, žičara i tri ski-lifta, dva restorana, vodohvata i vodovoda, dva tabača snijega i ostale opreme. Čini mi se da sam jednom naletio na informaciju da nov tabač snijega Pisten bully košta između 200 i 300 hiljada eura. A onda dolazi nova godina. Vijesti pišu da će tokom novogodišnjih praznika u hotelu “Bjanka”, koja je i ranijih godina bila omiljeno mjesto crnogorske političke i biznis vrhuške, koja je sa svojim porodicama provodila novogodišnje prznike u ovom kolašinskom ski centru, vladare, svojim umilnim glasićima zabavljati Aco Luksa, Džej, Slavica Ćukteraš, Tanja Savić i Jadranka Barjaktarović. Ne bojim se da će im veselje umanjiti najnovije istraživanje EU o kvalitetu života, prema kome su nordijski narodi najsrećniji od svih Evropljana. Prema istom istraživanju, Danci su se našli na prvom mjestu, dok su najmanje srećni Evropljani oni koji žive na Balkanu. 

Nisam znao da će danas, deceniju i po kasnije, izaći na vidjelo i priča o paravojnim formacijama koje su harale Bokom kotorskom dok su državom vladali Miloševićevi namještenici Momir, Milo i Sveto. Riječi, toliko krupne da se mogu saopštiti u svega par mikrofona u Crnoj Gori, a da ruka koja drži mikrofon ne zadrhti ni sekund, podsjetile su na te dane. „Slobodan Pejović, bivši policajac iz Herceg Novog, godinama svjedoči o tome kako je crnogorska vlast u proljeće 1992. bosanske izbjeglice izručivala Radovanu Karadžiću. Godinama, zato što govori istinu o zločinu, trpi razne vrste pritisaka. Mirna savjest košta ga mirnog života. Samo tokom ove godine tri puta je bio meta nepoznatih počinilaca.“ 

Od čega se zapravo boje oni koji Vas proganjaju, šta pokušavaju da sakriju? PEJOVIĆ: “Na području Herceg Novog, to se zna, bilo je još zločina osim deportacije. Za razliku od deportacije o kojoj se sve zna, o drugim zločinima se ne govori. Ako se iko u ovoj državi bude ozbiljno bavio zločinima, možda će tragovi krvi, kako sam već rekao, odvesti do jednog hercegnovskog ljekara koji je sa kalašnjikovom noću operisao. Postojala je paravojna grupa koja je, onako samoinicijativno, te nesrećne ljude noću odvodila iz kuća. Prvo bi ih opljačkali pa ih onda, neđe tamo, na koridoru smrti, na planinama Orijena, likvidirali. Broj im se ne zna, ne zna se ništa.” 

Kakva je u tome mogla biti uloga vlasti? PEJOVIĆ: “To je odvojeni slučaj od deportacije. Sa tim nema veze crnogorska policija i Vlada, riječ je o paravojnim jedinicama koje su vršljale po Boki Kotorskoj. Mislim da pojedine crnogorske službe znaju sve o tome.” 

Koliko ljudi u Herceg Novom znaju o tim događajima? PEJOVIĆ: “Javno to niko neće posvjedočiti, ali ima dosta ljudi koji o tome znaju više nego ja deset puta. Kad bi određene institucije i službe htjele, one bi to mogle dovesti do kraja. Nijesu svi ljekari u Herceg Novom ubijali, nijesu svi ljekari nosili kalašnjikove, nijesu svi bili u paravojnim jedinicama sa braćom po oružju preko Drine.”

I čime da zaključim, možda da se vratimo na Olivera Stouna, “kad sljedeći put budete vidjeli da On dolazi – budite budni!” Jedino se nameće pitanje – DA LI ĆE SLJEDEĆEG PUTA UOPŠTE BITI?

____________________

U nastavku možete ostaviti, kao i obično, komentar. Trebalo je 30 godina da prođe, pa da Eagles-i ponovo urade studijski album. Sa unplugged albuma “Hell Freezes over” koji je objavljen 1994-e godine slušamo “New York Minute”. Uživajte… 

Koča Pavlović je prije nekoliko dana pozvao LP da u Kotoru ostanu dosljedni potpisima koje su stavili na, sada već, kultni dokument o zajedničkom djelovanju opozicije. Istina, makar, Koči toliko duguju. Kada je Živković odlukom Konferencije LS-a degažiran iz stranke Pavlovićeva produkcijska kuća Obala uradila je jedan od sramnijih filmova o tome kako je, u stvari, sve super legalno u prodaji zemlje oko uvale Trsteno. Pavlović je kazao da PzP poziva LP „čija bi odluka po svoj prilici mogla da bude presudna, da postupi u skladu sa ocjenama koje je iznosila u kampanji, kao i u skladu sa dogovorom opozicije postignutim na Plavnici, u avgustu ove godine, i da podrži ideju formiranja vlasti bez DPS-a“. Genijalno. Sad nagađam, ali nije isključeno da se, za odgovor PZP-u, čeka povratak Purka Ivančevića iz Bukurešta dje se je ovaj razgovarao o pitanjima ekonomskih reformi i stabilizacije, kao i o rješavanju globalne ekonomske krize, kako su saopštili iz LP-a. Možda nakon Purkovih susreta Saudijska Arabija još jednom preispita svoju odluku da izađe iz 3,5 milijardi dolara i za taj iznos pređe u zlato. Ali ipak, mislim da bi u LP-u ovo trebalo iznijeti pred njihovim Sudom časti. 

Crnogorski Ustavni sud je konačno priznao da DPS krade izbore, na biračkom mjestu KP dom poništio ih. DPS je raspolagao sa rezultatima izbora na biračkom mjestu u KP domu prije nego što je Opštinska izborna komisija otpečatila izborni materijal dostavljen sa tog biračkog mjesta. Šteta što to neće imati posebnog uticaja na platežnu moć građana.

Naime, drugu godinu za redom platežna moć stanovnika Crne Gore je među najmanjim u cijeloj Evropi. Poređenja radi, dok građani Lihtenštajna prosječno godišnje troše 44,85 hiljada eura, građani Crne Gore troše 2,6 hiljada eura. Uz ovu vijest koja je prilično stidno saopštena regionu, a predstavljala je istraživanje urađeno od strane njemačke agencije GfK, uz ocjenu Svjetske turističke organizacije da će naredne godine doći do drastičnijeg udara na turizam uopšte. Ovo nedvosmisleno pokazuje da će građani Crne Gore, umjesto da proputuju i nauče po nešto o načinu života građana u državama u kojima je vlast promjenljiva, morati da stegnu kaiševe. O razmjerama svjetske ekonomske krize crnogorski mediji i dalje ne govore ništa. A posebno o tome kako će se sve to odraziti na budžet građana čija je platežna moć među najmanjima u Evropi. 

Šef Saveza komunista Crne Gore, koja se danas naziva DPS, Milo Đukanović, drugovao je 26. Septembra 2008. godine sa predsjedavajućim Odjeljenja za međunarodne odnose Komunističke partije Kine, Jiarui Wangom, sa kojim se saglasio da treba unaprijediti odnose dvije stranke. „KP Kine želi da nastavi jačanje saradnje sa vladajućom DPS, obogati oblike i sadržinu razmjene, i promoviše svestrane odnose između dvije nacije”, rekao je Vang, a prenosi agencija Sinhua. Đukanović je naveo da DPS želi da ojača saradanju sa KP Kine. Možda bi nam Srđan Kusovac mogao reći da li je na tom sastanku bilo međupartijskih preporuka na temu “kako hapsiti rođake koji krše zakone”. Da li je i u kojoj mjeri to po nekad korisno, govore upravo iskustva Kine. Naime, načelnik policije Hajdžugoua, grada na jugozapadu Kine, priveo je tokom svoje karijere 48 svojih i supruginih rođaka. On je poslao 25 rođaka iza rešetaka i na “rehabilitaciju kroz rad” ili ih je kaznio na neki drugi način, navedeno je u izvještaju objavljenom na vladinom internet portalu Chinanews. Od kada je prije deset godina stupio u službu, 30-godišnji policajac, pripadnik kineske etničke manjine Ji, uhapsio je brata i dva rođaka jer su pijani pretukli lokalnog učitelja, kao i nekoliko drugih srodnika koji su ukrali tašnu. Svojom savjesnošću navukao je bijes gotovo cijele porodice. “U početku sam se plašio, ali sada je u redu. Svi shvataju i podržavaju moj rad”, kazao je policajac. Pada mi na pamet kako su i na koji način rođaci i familije okupljene oko crnogorskog trona montirali svoje najbliže na pozicijama. Čak i onda kada je to direktno suprostavljeno zakonu i normirano. Kao što je, recimo, bilo u slučaju izbora članova Savjeta RTVCG, kada je za člana izabrana Radmila Vojvodić, šefica medija pula DPS-a iz izbora u izbore, a koja je u momentu izbora bila rođena sestra gradonačelnici Bara i njenoj trećoj rođenoj sestri potpredsjednici SO Bar. 

Približavanjem Balkanu EU, sve češće smo izloženi raznim analizama koje dolaze sa nivoa EU, iz kojih se jasno, diplomatskim rječnikom, saopštava dijagnoza o regionu, koja u suštini svaki put iznova crta dobro znanu podjelu moći, u kojoj panbalkanska mafija vlada regionom. Najnovije analize idu dotle da se rast moći ove uvezane kriminalne strukture čak smatra novom terorističko-kriminalnom infrastrukturom koja dio svojih interesa ostvaruje i naizgled legalnim poslovima i operacijama. Ovo je saopštio član ekspertskog tima za jugoistočnu Evropu za borbu protiv terorizma i organizovanog kriminala Domagoj Margetić. On je rekao da je posebno bezbjednosno opasna činjenica da se posljednjih mjeseci stvara novi balkanski kriminalni poredak, odnosno nova kriminalna karta Balkana. “Novi balkanski kriminalni poredak podrazumijeva operativnu i hijerarhijsku integraciju nekoliko bitnih elemenata zbog kojih će predstavljati samostalan entitet u globalnoj mreži organizovanog kriminala”, kaže Margetić. On naglašava da “novi balkanski kriminalni poredak” izgrađuje vlastitu oružanu silu, finansijske institucije, obavještajnu zajednicu, jedinstvenu logistiku i mrežu kadrova u političkim centrima moći. Prema Margetićevim riječima, finansijske institucije na Balkanu su u proteklih dvadesetak godina glavni saveznik organizovanom kriminalnom podzemlju. On je dodao da su klanovi u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, na Kosovu i njihovi partneri izvan granica ovih država novac stečen kriminalnim putem legalizovali finansijskim operacijama posredstvom poslovnih banaka na Balkanu, ali i nekih banaka u Evropi. Prema pisanju Jutarnjeg lista poznato je da mnogi kriminalci iz regiona imaju po nekoliko pasoša i putuju regionom slobodno. Čak i ako postoji problem da se stigne na neko mjesto, jedan telefonski poziv može to da riješi. Najnoviji primjer je bivši hrvatski policajac preobraćen u poslovnog čovjeka Arsen Harčević. Harčević bivši policajac iz Siska, pojavio se prije par sedmica na granici Hrvatske i Mađarske i predao se pošto se više od godinu dana skrivao u Crnoj Gori zbog optužnice pred riječkim Županijskim sudom, piše Jutarnji list. Harčević je svojevremeno bio i šef Odjeljenja za droge u Sisku. Po napuštanju policije Harčević – porijeklom iz Cazinske krajine blizu Banije je postao preduzetnik. Njegove „poslovne” veze i poznanstva idu sve do nekih viđenijih osoba kriminalne scene u Srbiji i Crnoj Gori. 

Da li će u ogledalu Jadranskog mora biti reflektovano sve iz Italije ostaje nam da vidimo. Ono što je prema udruženju italijanskih preduzetnika i trgovaca Confesercenti navedeno kao glavno područje djelovanja mafije jeste reketirenje, ilegalni zajmovi, krađe, prevare i krijumčarenje. Mafija, na primjer, godišnje zarađuje 250 milijardi eura na zelenašenju i iznudi, navedeno je u izvještaju tog Udruženja. Mafija se bogati i na sve većoj količini ilegalno proizvedene robe, na ilegalnim kladionicama i isto tako ilegalnoj gradnji, što joj donosi promet od deset milijardi eura. Confesercenti posebno upozorava na opasnost sve većeg uplitanja mafijaških organizacija u legalna preduzeća. Statistika je takva da će ogromna većina radije sarađivati s mafijom nego prijaviti njene pokušaje ucjena. Ali ako Purko Ivančević nešto ne uradi – niko neće. Samo da riješi ovu sitnicu od svjetske finansijske krize.

____________________

U nastavku možete ostaviti, kao i obično, komentar. A danas slušamo nešto što mi je palo na pamet dok sam gledao neke stare slike… Valjda će se neko sjetiti engleskog rok sastava sa flautom Jethro Tull i njihovog povratničkog albuma iz 1987-e Christ of Kneve, sa kog slušamo “Budapest”. Uživajte…

Prije par dana Crna Gora je osvanula osunčana još jednom ubjedljivom izbornom pobjedom DPS-a. Vjerovatno jedan od najbolje organizovanih partijskih sistema u jugoistočnoj Evropi modeliran ubitačnom komunističkom kuhinjom nacrtao je još jedan rezultat filigranski precizno. Riječi koje se zapisuju, izgovaraju, slute u vazduhu, vise na vrhovima jezika, bole i sijaju kao suze u očima, vrište, vole, lažu, nose na krilima, režu i bodu, duvaju u jedra – u svojoj esenciji mogu imati samo dvojaku prirodu. Da budu istinite ili da budu lažne. Rijetko koja riječ izgovorena na političkoj sceni Crne Gore zvuči tako prazno, ništavno, jadno, bijedno, mlohavo, udvorički kao što je to riječ “liberali” – izgovorena iz „usta“ Liberalne partije i njene političke visibabe. “Mi liberali” je bila i ostala njihova jedina svrha postojanja, smišljena u kuhinji katunskih spin doktorsa, po ugledu na slične marketinške situacije već viđene hiljade puta. 

Kada iz jednog izbornog procesa izađete kao politička manjina, onda u vašem taboru nastaje panika i strah zato što posmatrano kroz brojke vaš politički projekat više nema većinu. Kotorski izbori govore sasvim suprotno. DPS koji nema većinu „sjedi“ zavaljen u svoju fotelju i bira među potencijalnim koalicionim partijama, onu koja će se pojaviti sa najboljom ponudom, odnosno onu koja će poraženima donijeti najviše političkog kapitala u periodu narednog vršenja vlasti. Oko najminimalnijih zahtjeva, međusobno licitiraju ostali, a oni koji su faktički u manjini čekaju ishod te borbe. Presmiješno. Sumnjam da postoji politički sistem koji je do te mjere karikiranje parlamentarizma kao što je to u Crnoj Gori. Samo da im konce ne pomrsi Srđan Milić, koji je ponudio saradnju SDP-u. Opasno im se naoštrio, “da slučajno kome ne padne na pamet”… Milić je, kako pišu Vijesti, ocijenio da se nastavlja vrijeme neprincipijelnih koalicija, zaboravljajući ko vrši vlast u Kolašinu, kako je Dragiša Pešić iz SNP-a glasovima DPS-a došao u revizorsku državnu instituciju da radi sa Miroslavom Ivaniševićem protiv koga je u Italiji pokrenut postupak zbog mafijaškog udruživanja, zaboravljajući kako u Budvi SNP i DPS DUP-ove i GUP-ove glasaju zajedno, zaboravljajući kako se gradonačelnik Herceg Novog iz SNP-a sladi na otvaranju Milovog UDG-a, zaboravljajući kako je i on isti glasovima DPS-a izabran za predsjednika nepostojećeg NSEI-a, itd itd… I nije SNP jedini koji se trudi da od SDP-a ovih dana napravi političku partiju. To je prije izbora uradio i “politički gigant” Džonija Hodžića Građanska partija koja je, iako se s jedne strane objedinjava sa „liberalima“ političke visibabe, pozvala da njeno „ogromno“ biračko tijelo izađe na lokalne izbore i glasa za Rankov SDP.

Svako jutro se lijepo izasmijem čitajući vijesti iz Crne Gore. Ludost ludost stiže. Ne mogu a da ne priznam superiornost DPS-a u njihovoj lakoći kreiranja stvarnosti. Bukvalno su upravo tu lakoću doveli do savršenstva. A onda bivši odbornik SDP-a iz istog Kotora, Sabrija Vulić, u svojoj emisiji na TV Atlas koja se zove „Biramo lidera“ pozove građane da biraju lidera, između ostalih, u čovjeku za kojim je raspisana potjernica zbog falsifikovanja, a koji je prema, pisanju Vijesti, prethodno pucao i izranjavao dva čovjeka ispred CNP-a u Titogradu, i zabo sjekiru u leđa još jednom čovjeku sa par metara udaljenosti, kao u filmovima u kojima je tomahavk bio oružje ljudi okupljenih oko Bika Koji Sjedi.  

Ono što je, takođe, zanimljivo u kotorskom izbornom procesu jesu i ostali komentari nakon izbora, saopšteni od strane učesnika. Dok je Đukanović Miodragu Peroviću lopatama nabacivao ministre, magistre, doktore i kvazi intelektualace da se formira slika o Grupi za promjene sumnjam da je igrao na tako kratak rok. Medojević, koji je LS nazivao „Klozetom sa tuškog puta“ 2001-e godine, razlijećući se po svim mogućim i nemogućim Majlovim lokalnim i medijskim kafanama, tražeći nazad glasove svoje supruge i svog sebe, tvrdeći kako od ovakve vlasti postoji gora jedino ovakva opozicija, slutio je da ima veliku budućnost u mafijaškoj podjeli političkih karata. Sjećam se i kad su na istom kotorskom karnevalu spaljivali kao karneval tadašnjeg lidera LSCG-a uz prećutnu saglasnost kompletne javnosti. Jedino je javnost u Crnoj Gori uvijek bila nepodijeljena po jednoj jedinoj osnovi – brutalnosti obračuna sa LSCG-om. Posebno od momenta kada je DPS pokazao prstom na LS kao Državnog Neprijatelja Broj Jedan.

Ako neko za samo pola godine izgubi 80% glasova kao što je uspio PzP u Kotoru onda izjava Medojevića da se ta lista “prepoznaje po lideru”, predstavlja tešku političku budalaštinu koja govori da u njegovom političkom biću pojam odgovornosti nema što da traži. Ali isto tako, i da Miodrag Perović u ovom trenutku boljeg igrača nema, i da je pred njim dug period čekanja. “Imamo taj problem da stranka dobija manje nego ja. Nijesmo još uspjeli da razvijemo kadrovsku infrastrukturu, niti politički da profilišemo više ljudi koji bi onda dali tu neophodnu političku stabilnost Pokretu” – prozbori Medojević. Kad im je partijsku infrastruktru razvijao Đukanović sve je teklo kao po loju. Ključno je da ako im ponovo zatreba oni su tu – spremni da odigraju za njega, na zvižduk, uz naplatu. Bilo mi je zanimljivo i kako su mediji onako beskrupulozno prećutali da je PzP podržao miting protiv vladine odluke da prizna nazavisnost Kosova, a samo nekoliko dana kasnije da ne podrži zahtjev da na dnevni red lokalnog parlamenta u Titogradu o tome uopšte i bude raspravljano. O tome da su spremni na Đukanovićev zvižduk da reaguju govori i činjenica da je prije par dana “otac” CG nacije kroz usta svog službenog neomudraca Nikolaidisa, na TV Vijesti saopštio još jednu tešku budalaštinu. A to je, kako je DPS politička partija nesposobna da stvori dobru i superiornu ideju, ali da je s druge strane savršeno sposobna da je realizuje. Moram da priznam da sam na mnogo mjesta pročitao kako Đavo nije kreativan, ali i da je strahotno inteligentan. Vjerovatno je iz tih razloga Nikolaidis morao da prećuti koja je to superiorna ideja kreirana u Crnoj Gori početkom devedesetih, a onda politički sakaćena kroz medije Miodraga Perović i kroz njegov lov i kontrolu onih koje je nazivao intelektualcima, a sve sa jednim univerzalnim crnogorskim ciljem, da se umjesto normalne države, kuće svih njenih građana, stvori mafijaški krezubi mutant, za potrebe lokalnih i međunardonih otaca, uz debelu saglasnost građana Crne Gore.

Ipak, u jednom trenutku su se preigrali. Ko je mogao slutiti da božanstva iz Titograda, Nikšića i Budve nemaju rješenje za svjetsku finansijsku krizu, ko je mogao pretpostaviti da će Cane odbiti da preuzme Duvankomerc koji mu je na tacnu namješten iako je hrvatski ponuđač na tenderu imao bolju ponudu, ko je mogao da pretpostavi da će Hrvatska moliti za ruku pomoći Srbiju u borbi protiv balkanskih ubistava koja su je zadesila ovih dana, ko bi mogao da pretpostavi da će vašingtonski uticajni dnevni list Senadera nazivati jednim od najvećih lopova Evrope, ko je mogao da pretpostavi da će Biljana Srbljanović priznati da je Čedomir Jovanović u političkom smislu povukao za nos, ko je mogao naslutiti da će Milan Roćen stvoriti građevinsku operativu spremnu da odmah krene na posao čim lokalnim šefovima evropskih banaka legne novac za izgradnju auto puteva po Crnoj Gori koji će mnoge učiniti milionerima, ko je mogao da pretpostavi da će Republika Đukanovićevog kuma Rajkovića doći pred gašenje grcajući u dugovima, ko je mogao da pretpostavi da Sara Pejlin nema blage veze o tome da je Afrika kontinent velik taman koliko i južna Amerika i da puca na mjesto drugog čovjeka nove admnistracije (mogu misliti koliko zna o tome da je recimo cijeli svijet gledajući devedesetih zločin u Srebrenici, morao ćutati o 100 puta većem zločinu u Ruandi kada je Hutu policija za sto dana pobila 800 hiljada civila, zbog toga što je vlada potpisala sa Kinom ugovore o razmjeni vrijedne desetine milijardi dolara, a posebno one koji se odnose na rudnike bakra i kobalta, a sve pod poznatim izgovorom o stvaranju Velike Ruande), ko je mogao da pretpostavi da će biti objavljeno da visoki oficiri NATO pakta žive u kućama koje su iznajmili od najvećih italijanskih mafijaških bossova dok se Berloskoni divi tenu Baraka Obame…

Za svo ovo vrijeme Vukotićev ekonomski tigar čvrsto drži front svjetskoj ekonomskoj krizi na granicama Crne Gore sa okolnim zemljama. Normalno, ne pada im na pamet da napišu kako je na svjetskim berzama u samo dva dana (6. i 7. Oktobra) izgubljeno 6,5 hiljada milijardi dolara, da je čak i Alen Grispen, koji je prejahao tri američka predsjednika priznao “grešku”. Naravno, te greške i dugovi su državni, a dobit, premije i otpremnine su privatne. Prelijep sistem bačen je na koljena. Vrijednost akcija General Motorsa na njujorškoj berzi u ponedjeljak bila je najmanja od vremena kada je na Hirošimu i Nagasaki bačena atomska bomba, pa na ovamo…

A ja ovih dana “gutam” Montefjoreov “Dvor crvenog cara” i toplo Vam preporučujem…

____________________

U nastavku možete, ako želite, komentarisati današnji tekst… Za to vrijeme uživajte uz “Here Comes the Rain Again”, Annie Lennox i Dave Stewarta…

Kada su 1882. godine novinari specijalizovani za finansije Edward Jones i Charles Dow stvorili kompaniju Dow Jones & Company, a pet godina kasnije prvi put objavili prosjek cijena 12 kompanija koje se bave trgovinom pamuka, šećera, uglja, električne energije itd, sumnjam da su slutili da će portparolka LP-a oktobra 2008. godine okrenuti leđa Živkoviću i tako se prepustiti njihovom kultnom sudu časti. Ko zna kako bi se njihova tadašnja slutnja o ovom današnjem političkom faktu odrazila na vjeru u njihovo poslovanje… 

Ošašavljene žabetine u crnogorskoj političkoj žabokrečini počele su preskakanje s lokvanja na lokvanj. S felme na kesu, s krša na akumulator, s gajbe na dasku… U skokovima se sudaraju, ruše i padaju, zapljuskujući zelenu travu mafijaške svakodnevice. Sjećam se likova s Grude i iz Donjeg Polja (s Cetinja, naravno) koji su išli pod Jasike da žabe, onako u skoku, likvidiraju vazdušnim puškama. Neko bi to radio praćkom, neko peckalicama, a bilo je i onih koji su imali puvalice, specijalno za tu namjenu sklapane u ex jugoslovenskom gigantu Obodu. Sa Orlovog krša čuli bi se zvuci kuglagera koji su po asfaltu nosili djetinstva i spuštali ih na karićima s prelijepog vrha do podnožja krivudavim asfaltom. „Mili dani, moji svi nestali“… 

Preklinjući SNP da ga pokupi u gepeku svog političkog trabanta, Medojević, kao muva bez glave, baunja i bobonje crnogorskim mrakom tražeći obnavljanje političko-finansijskog uhljebljenja za svog mentora Miodraga Perovića. Odavno se na jednom mjestu, onoliko osnivača, doktora, „stručnjaka“, magistara, specijalista i „genijalaca“ nije svelo na političku nulu brzinom pada Dow Jones indeksa ovih dana… Pošto priča o pokušaju atentata na istog nije popila vodu, opet u Vijestima objavljuju (čitaj – dogovaraju) Medojevićevo policijsko privođenje, čisto da u nedostatku bavljenja stvarnim događajima naslovne stranice crnogorskih medija popune virtuelni, začinjeni glupošću, beskonačno mnogo puta ponovljenom.

Mjesecima tražim da mi neko iz Crne Gore objasni u nekoj novini što se to stvarno dešava u svijetu, mislim na krizu koja je rasturila najveće svjetske ekonomije. Pominju se hiljade milijardi dolara gubitaka, berze se zatvaraju. Sve vuče na zonu sumraka, a u Crnoj Gori cvrkuće se o „Holivudu“. Samo nam je Prva banka u malim problemčićima, ali biće kraljeva da pokriju gubitke. 

Zabodenih glava u pijesak građani se bave serviranim temama iz kojih uvijek kao pobjednik izlazi sistem. Matrica vladanja je u svom sedlu čak i sa vjetrom u leđa. Ne zamjerite, želim da se podsjetimo naše, ne tako davne istorijice. Tokom nastajanja novih država na prostorima bivše Jugoslavije, tehnologija je bila identična u svim republikama. Uvaljen je nacionalizam koji je u pozadini potpaljivan, parama, medijima, ratom, izbjeglicama, masovnim zločinima od srpskih zločina u Srebrenici, do hrvatskih zločina u toku akcije Oluja. U finansijskom smislu svi su tvrdili da se žele osloboditi ogromnih dugova i ogromnog aparata koji ne treba nikome. Finalni proizvod bilo je rasturanje tržišta od preko dvadeset i kusur miliona stanovnika koje je sada iscjepkano na mnogo manjih. 

Finansijski pokazatelji nedvosmisleno ukazuju da je proces suprotan BALKANIZACIJI (diobama) odavno stupio na snagu i da se u mnogim oblastima već i privodi kraju. Tržište energije, telekomunikacije, hrane, ljekova, itd, itd planski je dozvoljeno da se popljačka od strane republičkih tajkuna, za koje je poželjno bilo da budu što je moguće luđi i beskrupulozniji i da se od istih njih ta tržišta u kasnijem postupku debalkanizuju, odnosno kupe i time se zagospodari prostorom. Ne treba dalje posmatrati nego recimo činjenicu da Dojče telekom danas vlada mađarskim telekomom, makedonskim, crnogorskim, hrvatskim, da najavljuje žestok napad na srpski telekom iduće godine i tako dalje i tako dalje. 

Vladati pojedinim sektorima u privredi koji donose ogromne pare (samo tržište telekomunikacija Crne Gore, godišnje donosi preko 200 miliona eura), a glumcima prepustiti vladu i busanje u prsa junačka bio je prilično zanimljiv plan. Posebno ako se na kraju presaberemo, pa dođemo do zaključka da je ukupan dug Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije šest i po puta bio manji, nego što je danas ukupan dug svih zemalja naslednica. Tako da su se recimo za 17 godina dana, od raspada na ovamo, zemlje bivše SFRJ zadužile 96 milijardi eura i taj dug vraćaju vlade. Iako vlade više ne upravljalju (ili drastično manje) tržištima (recimo telekomunikacija) one, ipak, moraju vraćati dug. Dug se može vraćati na nekoliko načina. Ili tako što imate vojsku pa krenete da pljačkate druge države. Ili se okrenete svojim građanima pa im uvedete žestoke poreze i dažbine, a, između ostalih, postoji i jedan najzanimljiviji način – zadužiti se još više kako bi se platio prethodni dug. Ovo je zanat odavno poznat kamatašima kojima je potrebna samo gola sila da utjeruju dugove, iz kojih ne tako rijetko zaduženi posežu za oduzimanjem života. 

Dok se Hrvati takođe busaju u svoja balkanska prsa od kojih pokušavaju da pobjegnu stavljajući evropske lente, oni su deset puta više zaduženi danas nego u SFRJ i danas se te cifre kreću u iznosima od preko 35 milijardi eura što predstavlja preko 87% njihovog bruto domaćeg proizvoda. 

Naša umilna državica u pokušaju, danas duguje 2,5 milijarde eura, i ta cifra laicima djeluje mala, ali u poređenju sa brojem stanovnika ta cifra je među najvećima. Nadvija se kao crni oblak iz koga sijevaju munje i gromovi bičeva onih kod kojih smo zaduženi. Otplata dugova po ključu se odrađuje iz direktnih stranih investicija, ali kada svijet pogodi finansijska kriza u kojoj je recimo Island već bankrotirao i preuzeo sve privatne banke, i koji se kao zemlja NATO pakta prvi obratio za pomoć čak Rusiji, onda to znači da se dešava nešto ozbiljno što posebno naši vladari skrivaju od bezbrižnih građana koji čekaju do sljedećih izbora da ih listom podrže. Onaj koji ne poznaje stvarno stanje stvari, vjerovatno se pita zašto se nisu obratili Amerima. Američka država trenutno ima 15000 milijardi deficita, 9,5 državnog i 5,4 preuzetog bankrota Mek i Mejn banaka, tako da ono što slijedi već osjeća naša plava planeta. A to nešto zove se – naplata dugova. 

Ključni problem je taj što su strane investicije stale. Što su cijene nekretnina sljedeće na udaru i pad je odavno postao evidentan, a posebno se manifestuje u višku stambenih i poslovnih jedinica u Podgorici i po primorju. Ako je godišnji izvoz, recimo Slovenaca 19,3 milijarde eura, a uvoz 21,4 milijardu, onda Slovenci svoj dug imaju odakle da vraćaju. Ali ako je u Crnoj Gori ovaj odnos najlošiji od svih bivših država i iznosi svega 600 miliona na strani izvoza prema čak 2,1 milijardu na strani uvoza spoljnotrgovinski deficit i dalje raste, onda nije teško zaključiti zašto se građnima o ovome ne govori. Dug Crne Gore i Feniksova misija na Mars nama dođu jedno te isto. Veso Napoleonov i dalje vodi sistem i smišlja sljedeće poteze. A ljudski resursi će se ojačavati na JuDiDži-u. 

Pa da naravno, dogovoreno je čak i sljedeće. U državnoj administraciji radi veliki broj budžetskih radnika. Smislili su plan doškolovavanja odabranih. To se radi tako što se sa njima obavi razgovor da mu država uplati za postdiplomske studije i od njega stvara magistra. Ali to radi tako što pare uplaćuje na Milovom i Vesovom faksu UDG, što je naravno, u klasičnom konfliktu interesa. Time doškolovanog dodatno love za vrat, stvaraju vojnika. A rezultat ostaje isti, u vladi koja će vraćati sve veće i veće dugove i političkom podzemlju koje to neće raditi, sjedi jedva nekih 0,1% građana Crne Gore koji će kontrolisati tokove 99% novca koji pređe preko Crne Gore. Ljepota božija. A onda će doći intelektualci da nam kažu kako ovako nešto saopštiti nije „politički korektno“. Pa i nije naravno – ako te plaćaju ovih 0,1%. I ko god ovo kaže biće proglašen ludim ili izvrgnut ruglu. Na čelu tog intelektualnog Gulaga i dalje su isti ljudi. I mogu oni danas biti super zadovoljni, ili malko uljuljkani, kao što je to kod antiratnih profitera. Ali, ipak, kod sve većeg broja ljudi u Crnoj Gori, prezir prema njima raste. A intelektulani gulag i političko podzemlje su posrednici između nas i onih kojima smo dužni. A kada imamo Gulag i političko podzemlje, koji gotovo da nisu odgovorni nikome, onda je naša budućnost u najmanju ruku neizvjesna.

____________________

U nastavku komentari… Uz muziku naravno. Sjećam se početka devedesetih kada su se crnogorski rezervisti uveliko spremali za pljačku Konavala, engleska grupa “Sisters of Mercy” objavila je svoj treći album “Vision Thing”. Okupljena 1980-te godine u Lidsu, grupa je u medijima prepoznata kao postpunk pojava, da bi zatim ušla u koketiranje sa gothic varijantama koje su joj donijele svjetsku slavu. Odavno ih nisam slušao, ali se sjećam kako mi je “More” zvonila kroz glavu dok su u limenim sanducima donosili ratnike sa okolnih ratišta. Strahota…

Nešto gledam, baš je mnogo prošlo od posljednjeg javljanja. A rasprava povodom prethodnog teksta išla je u raznim pravcima. Drago mi je da je bila iskrena i konstruktivna. Makar sam je ja takvom doživio. A dani, k’o dani… S njima je obično tako, prolaze pored nas dok iz stvarnosti crpimo onoliko koliko nam nudi, stavljajući nas pred iskušenja koja nam navlače ožiljke i osmijehe. I jednom kad se prebrojimo i pogledamo za sobom jedina vrijednost ostaće naše znanje. Znanje kojem nikad ne smijemo priznati da ga je dovoljno, i „znanje” koje kad je pogrešno moramo prihvatiti i živjeti kao grešku kako nam se ne bi vraćala i kako bi ga tako spakovanog sjutra pokušali „nakalemiti” na one koje volimo, ako im jednom bude potrebno.

Od vremena kada su crnogorski „intelektualci” bili poznati po slanjima protestnih pisama Širaku, Šrederu i ostalim EU zvaničnicima, zbog toga što je EU stavljala pod sumnju kapacitet Crne Gore da kao nezavisna država u isto vrijeme ne postane i leglo mafije, došli smo na period da intelektualci tezgare kao obezbjeđenje na koncertu Madonne. To što nisu učeni da budu bilo kome dio ličnog obezbjeđenja izgleda da i nije toliko važno, Madonnin uslov bio je engleski jezik. Njihov – zarada, i svi su se našli. Vjerovatno nije ni pitala kakvi su kao obezbjeđenje – svuda se ta stavka podrazumijeva.

Privatna kompanija koja je organizovala koncert i planirala da ostvari milionsku dobit sasvim sigurno nije socijalna ustanova, i još sigurnije nije politička partija za koju su poreski obveznici u Crnoj Gori glasali na izborima. A koncert, naravno, nije humanitarnog karaktera. Tako da svaki građanin Crne Gore koji prisustvuje koncertu istovremeno je plaćao koncert više puta. Pola miliona eura koliko je crnogorska vlada dala privatnoj kompaniji koju nije izabrala, javnim tenderom u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, da organizuje nečiji koncert uzeto je direktno od građana Crne Gore koji plaćaju poreze, a Đukanoviću i Lukšiću taj novac nije ostao od đedova. U simboličkom smislu koncert je imao i jednu zanimljivost o kojoj će vjerovatno mnogo više znati prisutni. Naime, pored toga što je postojala VIP loža, rezervisana za specijalno odabrane od kojih polovina sasvim sigurno nije ni znala značenje navedene skraćenice, postojalo je i nešto što se zvalo Mirax loža. Loža nad ložom.

No da se vratimo stvarnosti. Među regionalnim intelektualcima koji su na kraju puta kojim je građena današnja Crna Gora stali uz Đukanovićev model, a koji se nisu sinoć nalazili u Madonninom obezbjeđenju jeste i prof. Ivo Banac bivši hrvatski saborski zastupnik. Uhvaćen u zloupotrebu finansijske obaveze, njegov pokušaj da odbrani svoju poresku matematiku naišao je na oduševljenje hrvatske javnosti objašnjavajući zašto je samom sebi iznajmio sopstveni stan, tako da ga uglavnom po medijima razvlače kao hit dana i nedjelje. Posebno njegovu rečenicu: „Namjera mi je bila olakšati sebi poreznu situaciju. Ništa više.”

Ovu regionalnu podršku Đukanovićevom planu, kojim je Crna Gora stvorena ovakvom kakva jeste danas, u određenom zadatom dijelu, kao vojska na terenu, realizovala su braća Srđan i Zoran Kusovac. Ostale su nezaboravne deseteračke interpretacije po internet forumima na kojima se branio lik i djelo današnjeg šefa Crne Gore, a čerečio LSCG, a sve kasnije suptilno pakovalo u izvještaje prema strancima i medijskim asocijacijama o tome kako LSCG pokušava da sa Miloševićevim strukturama ruši mladu crnogorsku demokratiju. Btw, vjerovatno jednu od najstarijih na planeti zemlji. S obzirom da vladaju od 45-te na ovamo uz promjenu imena – komada jedan.

Sjećam se kada je na svom blogu uoči predsjedničkih izbora u Srbiji Srđan objavio mobilnim telefonom (Nokia N73, tačno u 15:03h) fotografisan sopstveni glasački listić, potpuno na isti način kako se izborna lojalnost u Crnoj Gori verifikuje, čisto evidencije radi. Ovo je uslijedilo iz ko zna kog razloga. Zlobnici bi pomislili možda zbog straha od sopstvenih riječi, pošto je prethodno Srđan tvrdio kako ga Tadićevi spin doktori nisu ubijedili da glasa za Tadića. “Ako nešto liči na devedesete – onda to nije Tomislav Nikolić nego je to upravo ono što radi izborni štab Borisa Tadića” – pisao je tada Srđan Kusovac. Kao što rekoh ipak je na dan izbora, pojačavajući propagandni pritisak isti Srđan objavio na svom blogu oko 19:15h (3. Februara 2008. godine) kako je izašao i glasao Tadića i za dokaz pokazao svima sliku.

Da li su ovim stvari u Srbiji na neko vrijeme spakovane ostaje da vidimo, ali u svakom slučaju Kusovac je već dobio novu obavezu. Razloge za tako nešto, sigurno je, ne treba tražiti u činjenici da je partija za čijeg je predsjednika glasao, prije par dana u Leposaviću napravila koaliciju sa Srpskom radikalnom strankom Vojislava Šešelja, kao ni u tome da su kultnu Goricu Gajević odbornici Skupštine opštine Raška imenovali za javnog pravobranioca.

Novi-stari posao Srđana Kusovca zove se Milo Đukanović. Bilo mi je zanimljivo sjetiti se gore navedenog u kontekstu Srđanove rasprave na blogu Željka Ivanovića, kada je saopštio i sljedeće: “Činjenicama ću odbraniti sebe od Vaših (Željkovih) tvrdnji da sam idolpoklonik Mila Đukanovića i povezaću Vaše napade na M.Đukanovića sa ličnim interesima sračunatim na izbegavanje eventualnog krivičnog progona.” Nakon što je i zvanično objavljeno da Kusovac počinje da radi u kabinetu crnogorskog boss-a povratnika, Željko Ivanoviće je osuo paljbu po Kusovcu.

Moram da priznam prijatno me je iznenadilo da je Željko Ivanović uvidio da je Srđan Kusovac, kako danas tvrdi, Milov čovjek, ali i sa ovom tvrdnjom treba biti oprezan. S obzirom na uređivačku funkciju Srđana Kusovca u Slobodnoj Evropi koja mu je obezbjeđivala novinarske i političke konekcije širom kontinenta ili kontinenata, bila je to ogromna pomoć Đukanoviću, pogotovo kada je jasno ko stoji iza Slobodne Evrope i ko je finasira. Kad se ovome doda i ugledni vojni analitičar, brat Zoran, mogu se nazreti i neki drugi obrisi pitanja čiji je Srđan?

Kako su liberali prolazili na talasima Slobodne Evrope poznato je. Dovoljno je prisjetiti se Draška Đuranovića i ostalih iz crnogorskog Srđanovog tima, koji su skoro svakog dana mazali o liberalima sve upakovano u “nezavisna i uravnotežena” novinarska mudrovanja i analize. Možda griješim, ali mislim da je Srđan više morao nego želio da i formalno potvrdi svoju neprirodnu navodnu lojalnost režimu koja ga skida do gola.

Spremnost Ivanovića da prizna grešku osvježavajući je gest na crnogorskoj intelektualnoj i žurnalističkoj sceni. Hvale vrijedan. Na žalost, Ivanović nije bio dovoljno hrabar da kaže – LSCG je bio u pravu kad je prije mnogo godina prepoznao da novinarsko mudrovanje Srđana Kusovaca nije ništa drugo do značajna podrška režimu Mila Đukanovića.

U Crnoj Gori još postoji zavjera ćutanja kad je u pitanju LSCG i njegovo pravovremno upozoravanje na to čemu vodi bezrezervna podrška Đukanovićevom projektu čiji je finalni proizvod ovakva ”država”. Znam da će doći dan kad će sva Crna Gora pričati: “Na žalost LSCG je bio u pravu!” Svojim priznanjem Ivanović je učinio makar mali, ali dobar korak u tom smjeru. Želim da vjerujem, da u tome neće ostati usamljen.

____________________

U nastavku komentari… A od muzike, neka, ipak, ide Madonna, o ostrvu Bonita, na domak Ria u akustičnoj varijanti sa prethodne turneje… Uživajte.

“Bili su to dani koji su započinjali, svi do jednog, muzikom. Srednja škola, početak studija, prvi poslovi, prvi zarađeni novac, prvi poljupci, prvi sex, prvi put kada smo starijem rekli NE, prvi put kada se pokuša pobijediti nepravda. Dani koji su svi do jednog mirisali na snijeg, na jorgovan, na jabuke iz Vladičine bašte ispod Manastira. Dani koji su svi do jednog značili čekanje i uživanje u sljedećem događaju odrastanja i sazrijevanja ispunjenog osjećajem slobode, bezbrižnosti i nade. Za to vrijeme, nad nama su se nalazili stariji za koje smo vjerovali da su hrabri, za koje smo vjerovali da su mudri, da su pametni, da su sve ono čemu i svi mi treba da težimo. Nad nama su bili naši roditelji za koje nam ni na kraj pameti nije bilo u kakvim su okovima provodili svoje dane. I živjeli svoje živote impresionirani TV i radio stanicama koje su svoje programe započinjali sloganima «naših naroda i narodnosti» i «bratstva i jedinstva».” Uz njegovu saglasnost, prenosim Vam riječi prijatelja koji je danas daleko od Crne Gore, a sa kojim sam ponovo stupio u kontakt, nakon više od 15 godina. “Mili dani moji svi nestali…” Otišao i nikad se nije vratio.

Slažem se sa njim. Bile su to godine u kojima smo osjećali da živimo par kilometara iznad Crne Gore. Šetali smo i zezali se, učili, smijali se i letjeli ulicama između stratosfere i sedmog neba. A onda su došle devedesete i tlo pod nogama se obruši vukući nas za sobom u podrume grobova stvarnosti.

A sve se nekako poklapa sa “životnim” jubileom naših vladara. Ovih dana se navršava 20 godina od “AB Revolucije” kojom je sa ulice zbrisano staro rukovodstvo i instalirani Miloševićevi jurišnici Marović, Bulatović i Đukanović. “Mladi, lijepi i pametni džemperaši” nisu ni slutili da će njihova moć, uticaj i bogatstvo postati veći nego kod mnogih njihovih savremenika iz cijeloga demokratskog svijeta. Nisu ni slutili da će gledati kako se smjenjuju i De Mikelis, i Tačerka, i Gorbačov, i Klinton, i Kol, i Šreder, i Miteran, i Širak, i Bler, a da samo oni traju i da su nepromjenljivi. Njihovo instaliranje u titogradske fotelje nije se slučajno odigralo baš tog dana.

Bio je to veliki dan za sve njih. Ali bio je i veliki dan za Slobodana Miloševića. Bio je to dan kad je mali Slobodan došao na ovaj svijet. Jedan od tadašnjih vođa mitingaša, koji i danas živi u Danilovgradu saopštio je za RFE: “Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Slobodan Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda i da se sretne sa istinom. Svi drugi su to izbjegavali. On nikada ne bi postao to što je postao da se nije ponio tako prema svom narodu.” Toga dana rodila se nova šansa za gvozdenu zavjesu u Crnoj Gori, nada da će Berlinski zid, makar negdje biti sačuvan.

Do tada se smatralo sigurnim da čovjek cijelog života nosi isto ime i prezime. Vjetrovi su donijeli novo vrijeme u kome su porcije muškaraca vođene na klanja. I ne samo to. Donijeli su kič, a na sljedećem koraku i smrt. Turbo folk estetizaciju ubijanja. A ta blizina smrti rušila je sve kočnice stida i rodile su se generacije na sasvim novom sistemu vrijednosti.

Portparol DPS-a, Rajko Kovačević, na “AB” događaje gleda kao na nešto što je bila neminovnost, uz pozdrave antiratnim profiterima: ”To što su se u SFRJ uz te procese desili krvavi ratni sukobi, najmanje su bili krivci ljudi koji su u Crnoj Gori doprinosili razvoju ovih neminovnih procesa… Moram reći da degutantno zvuče politikantski jednostrane analize kojima nadobudni i antiratni profiteri pokušavaju sagledavati ove procese u Crnoj Gori, kao i njihove nosioce.” Ufoteljavanje i tapaciranje nove vlasti sa ulice Miloševiću je donijelo presudni glas u saveznom predsjedništvu čime je Crna Gora dala zeleno svijetlo da se uđe u nasilni raspad zemlje i najkrvaviji rat u Evropi od WWII.

I iz tog “blagostanja”, postala privatni plijen antiratno i ratno profiterskog lobija, koji su se konačno našli na istoj strani 1997-e, kada su pod krinkom borbe za nezavisnu Crnu Goru, građanima oduzeli slobodu koja je bila na dohvat ruke. Plijen je danas feudalizovan i predmet je još jedino sitnih dnevno-strvinarskih podbadanja, zbog neravnomjernosti i nezadovoljstva manjih feudalaca u odnosu na veće. Za čudo, zanimljiva definicija došla je prije nekoliko dana i od Pokreta za promjene, postala je zemlja kojom hodaju neotkrivene ubice.

Mark Almond, oksfordski profesor, o kome sam već pisao u tekstovima Izborne magluštine i Crnogorske dogme, prije nekoliko dana, u svom autorskom tekstu u londonskom Guardian-u analizirajući novonastalu situaciju u Gruziji, piše kako je Crna Gora mikro-zemlja kojom dominira mafija. Česlav Miloš je u svom kapitalnom djelu «Zarobljeni um» često govorio o čovjeku koji «obično ima sklonost da poredak u kom živi smatra – prirodnim». Kao takav ne vjeruje da se na, dobro mu poznatoj, ulici kojom se šetaju turisti i igraju djeca, može pojaviti hitman i odraditi ono što je u opisu njegovog «radnog mjesta». A podzemna presuda donosi se bez saslušanja optuženog.

Prije nekoliko dana u sred Budve, i u sred bijela dana, dogodilo se brutalno ubistvo momka koji je bio poznat kao miran i dobar mladić, radnik fabrike za vinklovanje motora, a koji je dan ranije autobusom došao u Budvu na ljetovanje. Ubijen je greškom. Taj događaj nemam namjeru komentarisati, prepustit ću to poznatom Budvaninu Srđanu Miliću, koga od nedavno i rukama i nogama podržava NDI, kao nekad Raška Konjevića. O mračnom događaju sa ulica Budve naša svakodnevica dovoljno govori, i bez Milićevih doskočica i “zavala”. Ali o dvoličnosti dnevnog lista Vijesti i njegove uređivačke ekipe govori se jako malo. Naime, samo nekoliko dana kasnije Vijesti objavljuju mali članak koji, da nije bilo prethodnih nesrećnih okolnosti, ne bi zavrijedio, a ma baš nikakav, komentar. U njemu se opisuje ushićenje i oduševljenje Kristine Galjak, portparola evropskog komesara za bezbjednost Havijera Solane, koja u Marovićevom društvu ćaska i ispija kafu, na istom mjestu na kom se samo nekoliko dana ranije desio brutalan zločin. Vijesti u tekstu navode: “Ne krijući da je oduševljena onim što je vidjela u Budvi i Crnoj Gori, tokom kratkog odmora, Galjakova je juče prije podne provela sat vremena na kafi sa Marovićem u ljetnjoj bašti kafe-bara „Palma“. „Ja sam Mediteranka, tako da se osjećam kao kod kuće“, kazala je Galjakova.” – kraj citiranog iz teksta. Bio je ovo još jedan članak Vijesti u kome se juriša na našu tvrđavu pamćenja. I to najskorijeg, što je najstrašnije u svemu. Mali oglas, plaćeni prostor, ili šta?! Spinovanje – školski primjer – makar sa mog stanovišta. Zamišljam onoga koji je odlučio da ovaj tekst baš sa ovom slikom i baš u ovom trenutku objavi. Nemam riječi kojima bih ga opisao.
____________________

Ukoliko želite možete ostaviti komentar, uz pjesmu “The Limit To Your Love” koju izvodi Feist. Slučajno sam došao do njenog novog albuma “The Reminder” i prvi put čuo za nju. Ne znam koliko Vam je poznata ova Kanađanka koja je ovogodišnja dobitnica američke muzičke nagrade “Shortlist Music Prize” za svoj album “The Reminder”. Ta nagrada predstavlja ekvivalent muzičkim nagradama “Mercury”, a konstituisana je s ciljem da oda priznanje kvalitetnim muzičkim izdanjima objavljenim u Americi, a koja još nisu postigla komercijalni uspjeh. Uživajte…

Bila je to prva godišnjica pisanja bloga. Ako bi se preko ramena osvrnuli na godinu za nama, shvatili bi da u odnosu na prošlu, jedino u julu nije bilo požara kao prošle godine. Kao i to da s obzirom da ih nije bilo, Đukanović nije morao ispomagati sam proces gašenja navedenih. Sve ostalo je isto. Surova statistika navodi na prognozu da će sljedeća godina biti ista. Od slobode niti traga, niti glasa. Građani – savijeni…

Nadam se da će biti i onih kojima će i sljedeća tema biti zanimljiva, a tiče spinovanja javnosti. Na prostorima bivše Jugoslavije mnogi ratovi potpirivani su grafitima mržnje ispisivanim po fasadama koje se nalaze u prometnim ulicama, na onim mjestima na kojima autor procjenjuje da će biti najčitaniji. Mnogi ne znaju, da je najčešći autor grafita – vlast. Što je grafit veći to je reakcija na njega žešća, iza nje se skriva mnogo veći cilj, sa mnogo dalekosežnijim posljedicama po društvo kome se servira.

I ne samo grafiti, zastave, plakati, flajeri i ko zna što sve, a što je odavno poznato kao sredstvo propagande, sa ciljem da se javnost uvjeri u jedan, odnosno drugi stav. Sa akcentom na političke stavove. Kampanja koju je vlast u Crnoj Gori odradila 2002. godine, kada je LSCG objavio da je pregovarao sa koalicijom za Jugoslaviju o stvaranju tehničke manjinske vlade LSCG-a “Za Referendum” bila je jedna od najžešćih te vrste.

Preko noći, svi gradovi Crne Gore osvanuli su u grafitima najvulgarnije sadržine: “Smrdijanci”, “Časti Srbe glasaj liberale”, “Žalosna koalicija” itd, itd… I danas na hercegovačkoj ulici u centru Podgorici, preko puta picerije Leone, na fasadi jednog od tamošnjih lokala stoji grafit koji podsjeća na taj ciklus. Grafiti su ispisivani na očigled policije, a pod zaštitom policije u civilu. Podsticani fašizmom koji je izbijao sa stranica Crnogorskog književnog lista, bez reakcije javnosti, veoma dobro su se primili na ciljnu grupu. Jedan od tekstove koji je obilježio tu kampanju je i tekst urednika kulturne redakcije Vijesti, Balše Brkovića koji je nosio naslov, “Čmarko Serović“. Sjećam se kad smo pokojni Miro Vicković i ja izašli iz zgrade parlamenta da, na očigled policije, pored njihovog grafita zapišemo odgovor. Vulgarnosti do kojih se išlo u obračunu sa liberalima nisu imale granica. 

Paljenje Rajhstaga 1933-e, ili sarajevske svadbe, ili iračko oružje za masovno uništanje – sasvim je svejedno. Sve su to grafiti našeg vremena. Vremena u kome se ljudi sve manje obrazuju. Posebno na fakultetima u kojima je svijet poperen na glavu. “Nesvjesni da što se više budu obrazovali, to će više počinjati razumijevati odakle stvari dolaze, i one će postajati sve transparentnije. Jedino ćemo tako početi uočavati laži. Treba saznati istinu i stalno je tražiti, i istina će nas učiniti slobodnim.” Drugi put ne postoji.

No, u Hrvatskoj se prije nekoliko dana desila reakcija policije, a koja je plastično prikazala priču o grafitima. Vukovarska policija otkrila je i uhapsila osobu koja je u noći između nedjelje i ponedjeljka (3.Avg.) ispisala ćirilicom grafite na staklenom zidu Spomen doma „Ovčara” „Ovo je Srbija” i srpski grb sa četiri ocila. Međutim, to nije uradio nikakav velikosrbin nego 44-godišnji Hrvat Davor R. iz sela Štivice u susjednoj Brodsko – posavskoj županiji. Akcijom tamošnje policije, a podrškom građana, ovaj čin je dobio svoje pravo obilježje, umjesto antihrvatskog označen je kao antisrpski. Ni jedna ni druga odrednica nisu ništa drugo nego čist fašistički metak ispaljen u sopstveno čelo.

Sjetih se i događaja iz 2005-e kada je dvojicu britanskih vojnika elitnog SAS-a uhapsila iračka policija nakon što su bili uhvaćeni kako se, preobučeni u Arape, voze gradom i pucaju po ljudima. Nakon hapšenja i odvođenja u zatvor u Basru, britanska armija je odmah zatražila njihovo puštanje. Kada su vlasti u Basri ovo odbile, Britanci su poslali tenkove i doslovno provalili u zatvor i tako oslobodili svoje ljude. Znači, kako ćete najbolje rasturiti neku zemlju ili oblast? Postoje dva načina: možete je napasti i bombardovati, ili navesti ljude koji tu žive da se međusobno pobiju i unište vlastitu teritoriju, svoja vlastita imanja. Znači, uništavanje međuljudskih odnosa je najbolji način uništenja ciljanog neprijatelja, korištenjem njihovog ljudstva protiv samih sebe. 

No, život teče dalje. Kontrola tokova novca u Crnoj Gori, prema današnjim vijestima iz Crne Gore, počela je da se mijenja. Crnu Goru je međunarodna agencija za kreditni rejting, S&P svrstala, prema procjeni rizika njene bankarske industrije u grupu 9, koja odražava visoki ekonomski i kreditni rizik. BICRA (Banking Industry Country Risk Assessment) rejting reflektuje jačinu i slabost bankarskog sistema u više zemalja. Najpouzdaniji bankarski sistemi nalaze se u grupi 1, a najslabiji u grupi 10. Rizici u Crnoj Gori su, kako navode analitičari S&P-a, povećani zbog drastičnog rasta kredita u protekle tri godine kao i lošeg finansijskog profila crnogorskih banaka. Bez obzira što su se dežurni analitičari odmah repetirali i izoglašavali, nije zgoreg podsjetiti da izvještaji S&P-a predstavljaju jedini validan stav posmatrano s pozicije U.S. State Departmenta. Dakle, Crna Gora je u grupi sa Nigerijom, Kostarikom, Gvatemalom, Libanom i Vijetnamom. Iako sam pasionirani obožavalac Ser David Jasona, pada mi na pamet Sacha Baron Choen i njegov pokušaj s početka Borata da se svijetu ispriča priča o Kazahstanu. “Moja porodica je veoma ponosna na moju sestru koja je četvrta po redu prostitutka u Kazahstanu. Ona je nedavno dobila nagradu od kazahstanskog ministra za najbolji seks u usta. Takođe imam brata Bilo. On je retardiran i ima malu glavu, ali veoma snažne ruke. On ima 204 zuba, 201 u ustima i tri u nosu.” Boratov Kazahstan nalazi se u grupi 8, Crna Gora – u grupi 9.

I nije slučajno da je Meyer Amschel Rothschild jednom davno izjavio “Ako mi date kontrolu nad nacionalnom valutom, neće mi biti važno ko će pisati zakone.” Jednom riječju parlament koji imenuje vladu i donosi zakone postaće marionetski. Ovo se odnosi na zemlje sa parlamentarnom tradicijom. U zemljama koje tu tradiciju nemaju – hm… A tek u zemljama koje preko 80 godina nemaju nacionalnu valutu – treba li reći!?!

____________________

Ako neko želi da komentariše može u nastavku… Danas, nešto novijeg datuma, Diana Krall – The Look of Love… Uživajte!