A moj limeni ljubimac?

Priča mi znanica:
Više nemam gdje parkirati u svojoj ulici! Počeli su ugrađivati stupiće u nogostupe. I to s obje strane. Nećemo valjda dogurati kao oni u Japanu. Tamo smiješ kupiti novi auto samo ako dokažeš da posjeduješ parkirno mjesto ili garažu. Jučer sam srela radnike dok su izvodili te radove i pitala ih kome ovo možemo zahvaliti.

Uzvratili su mi pitanjem da li znam tko mi je predsjednik gradske četvrti. Pitam ja njih, kakve veze ima taj neki predsjednik sa stupićima. Kad oni: “Ima jako puno veze, on je odgovoran za to.” Mogu ti reći da sam se posramila. Znam puno toga o svjetskoj politici, a ne znam tko mi kroji sudbinu u mojoj blizini.  Idem u općinu saznati tko je to, pa ću mu napisati mail i upitati “za zdravlje”.

Pastir čuva na proplanku veliko stado ovaca. Ispred njega stane limuzina iz koje izađe muškarac u skupocjenom odjelu s laptopom u ruci i predloži
- Predlažem vam okladu. Izračunat ću koliko ovaca ima u vašem stadu. Ako izračun bude točan dat ćete mi jednu ovcu.
- Dogovoreno – odvrati pastir. Nije niti on naivan. Zna da sve ovce nisu u vidokrugu.
- 128 komada – izračuna konzultant.
- Oho, odgovor je točan – naoko iznenađen pastir i preda konzultantu jednu životinju. – Sad ja predlažem jednu okladu.
- Može – iznenađeno će savjetnik.
- Ako pogodim vašu profesiju, dobit ću vašu limuzinu.
- Pa dobro -  nasmije se konzultant.
- Vi ste konzultant!
- Ma, kako ste došli na to, da mi je samo znati! – reče ovaj uplašeno.
- Gledajte, točno ste izračunali broj ovaca. Svaka čast. Međutim, niste prepoznali da životinja koju sam vam predao nije ovca nego pas ovčar!

Vlada: Znamo da je obećani rok za isplatu zaostatka umirovljenicima prekoračen za dva tjedna. Poručujemo svima da ne brinu.

Porezni obveznik: Poštovani, sukladno Zakonu o upravnom postupku vaša ustanova, trebala mi je odgovoriti u roku od 4 tjedna od primitka moje žalbe.

Učiteljica: Djeco, nažalost nisam ispunila vaše testove iako sam vam obećala da ću to obaviti ovaj tjedan. Imala sam nekih privatnih problema.

Direktor: Marija, rok za dostavu materijala bio je prošli petak!

Dobavljač: Poštovani gospodine direktore, 15 vaših faktura dosjelo je za plaćanje prije 3 tjedna. Urgiramo plaćanje.

Jadranka: Susjeda, budete mi potpisali suglasnost da na svojoj terasi izgradim dvije sobe?
Nada: Nema problema.

Nakon pola godine:
Elizabeta: Susjeda, trebamo za našu bebu dodatan prostor, hoćete nam potpisati suglasnost da dio predvorja zagradimo i proširimo stambeni prostor?
Nada: Naravno.

Nakon pet godina:
Nada: Dragi susjedi, meni već godinama prokišnjava plafon od terase iznad mog stana, izgleda zbog loše izolacije. Situacija se svakim danom i svakom kišom pogoršava. S lavorima hodam po stanu i skupljam kišu. Idemo to zajedno riješiti. Upravitelj zgrade je poslao predračun za radove. Ako se to ne sanira, voda će naći put i do drugih stanova.
Jadranka: To se nas ne tiče.
Elizabeta: To je njena terasa.
Marko: To morate vi sami s njom rješiti.
Željka: Neću ja za nju plaćati.
Ivo: Ja nemam ništa s tim.

Hans: Upravo sam potpisao sve papire o osnivanju poduzeća ovdje u Hrvatskoj.
Robert: Hrabro. Zar ne znaš kako se ovdje radi? Nitko nikome ne plaća. Svi se uzajamno varaju.
Hans: Čuo sam.
Robert: Veleprodaji je najvažniji rabat. Moraš napraviti cjenik s tablicom rabata.
Hans: Zašto tako?
Robert: Tako se kod nas radi. Ljudi su na to navikli.
Hans: A plaćanje? Kakvi su rokovi uobičajeni?
Robert: Ma, staviš neki rok na fakturu. Ustvari, to nije niti bitno, jer ionako svi prekoračuju rokove.
Hans: Znači, ne mogu biti siguran kad će mi tko platiti?
Robert: Upravo tako.
Hans: Ne razumijem, pa zašto poduzeća pristaju na to?
Robert: To je običaj.

Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.

Posjetila sam svojedobno vrlo uspješnog strica u Beču koji je sam, ni iz čega, svojom marljivošću i odgovornošću, izgradio poslovno carstvo. Zadivljena, upitah ga: “Striče, što je potrebno za ovakav uspjeh?” “Sreća”, odgovorio je stric.

Snuždila sam se na te riječi jer, ako je sreća bitna, jadni mi. Na to ne možemo utjecati. Vidjevši moje tužno lice, stric se nasmijao i rekao: “Ne, ne treba sreća (malo, možda), već marljivost i praktična inteligencija (Fleiss und praktische Intelligenz).” Ne apstraktna, teoretska inteligencija, već praktična – primjenjiva u praksi.  To me obradovalo, jer sam vjerovala da posjedujem upravo te dvije karakteristike. I obistinilo se, uspjeh je došao s marljivošću i praktičnošću bez previše teoretiziranja.

Čitam na forumu chatersku debatu jednog poduzetnog (P) i jednog koji uglavnom kuka (K), ništa ne poduzima i vjeruje da je sve teško i nemoguće:

P:” …prijatelj ide doma…, ’oće poslati mailom snimke od večerašnjeg tuluma ali nije mogao, nešto s mailom nije bilo u redu. Što je napravio? Web stranicu na koju je uploadao (postavio) taj video… s vremena na vrijeme je počeo uploadati (postavljati) razne druge video stvari, pridružili se drugi, drugi rekli trećima i počelo se širiti – nezaustavljivo. Zarada: sitnica, milijarderi za 6 mjeseci.

Poanta: trebaš upornosti, probaš 10 raznih shema, jedna će uletjeti. Počni u garaži, trguj, kupi jeftino prodaj skupo, promatraj što se traži kao proizvod, a nema za kupiti, napravi web stranicu za upoznavanje, probaj, što god. Čačkalice, štekeri, gumica na olovci, spužve za škole, svugdje se da zaraditi ako imaš volju i petlje.

Ja ne idem u to jer studiram i imam love pa mi nije bitno. Da sam u krizi, da ne studiram, da ne radim ništa, sigurno ne bih visio na forumu, nego bi krenuo u istraživanje i probavanje… negdje bi se progurao valjda.”

K: “Nitko momcima nije osporio veliku kreativnost, no imali su oni iza sebe i solidno finacijsko zaleđe. Ili misliš da su plaćali sve troškove iz svojih džeparaca? You Tube je dnevno prenosio velike količine podataka.”

P: “Pa to su valjda plaćali od zarade na stranici. Gle, poanta je da novac neće stići s neba, samo to kažem,
treba gledati ideju zarade bilo gdje. Tamo gdje nikom drugom ne pada na pamet da bi se zaradilo. Prodavati govna za gnojivo, zašto ne, ako se zaradi.

Ja sam, recimo, preprodavao knjige, posudio sam 100 kn, uzeo od klinaca jeftino, i prodao ih pred antikvarijatom roditeljima kojima cijena nije bitna.  Zaradio sam 850 kn u jednom danu s 0 kn kapitala. To je samo jedan primjer. Eto, tip s hot dogovima, ima mali stolić pred Hemingwayom i Saloonom peče to i prodaje, ekipa gladna od alkohola, i on zaradi poprilični novac.

Samo je problem što je mnoge ljude sram to raditi. Probaš, pa ako ne ide, idemo dalje. Nešto će već uletjeti. Statistički, nema love na brzaka. You Tube i slični su kap u statističkom moru neuspjeha. Kada se vidi koliko je sajtova, a koliko ih je financijski uspjelo, onda je Internet daleko najneprofitabilniji biznis.

Lova (naizgled) na brzaka obično dolazi iznenada, nakon 5-6 godina samozatajnog i predanog rada. Statistika kaže da je u prosjeku svaki američki miliunaš prije toga 3 puta bankrotirao. Bill Gates je iznimka. Istina je da tek nakon 5-6 godina teške šljake možeš poćet nešto stavljat na stranu, pričam iz iskustva.”

K: “Najbrže bogaćenje je kad se rodiš bogat. Ljudi bi danas pretežno sjedili u finim autićima sa kravaticom i vozili se, a da para kaplje…”

P: “E pa, možeš se ti vozit’, i bit’ fino obučen, ali para ne kaplje zato jer joj se prohtjelo… Treba prvo dobro poštemat, pa što više štemaš, više kapa. Preko noći se ne možeš nikako obogatiti.”

Svaki komentar je suvišan.

Imam matematički mozak, tako mi barem kažu. Volim matematiku i sve bih rado objasnila matematikom. Ali rijetki su oni s kojima nalazim na tome polju zajednički jezik. Većina ne voli matematiku. Evo, razgovaram sa ženom koja bi se rado zaposlila kod nas kao nastavnik ekonomskih predmeta.

Ali, kada sam joj spomenula testiranja, među ostalim i iz osnova matematike (razina petog razreda osnovne škole), gotovo mi je uvrijeđeno saopćila da njoj matematika ništa ne predstavlja u životu, da je ona menadžerica od glave do pete, da je nitko ne može pratiti koliko je ambiciozna i dobra u svome poslu i da ne namjerava doći na testiranje. Kada sam iznijela svoje mišljenje da je ekonomija prvenstveno matematika i tko ne zna računati barem na razini trećeg razreda osnovne škole, nema što tražiti ni u menadžmentu ni u ekonomiji, spustila je slušalicu.

Ili, revidiram financijske izvještaje na terenu. Pitam knjigovođu kako je izračunata brojka u izvještajima koja se odnosi na zemljišta. U principu je to broj m2 x prosječna cijena m2 (npr. 100.000 m2 x 100 eur po m2 = 10.000.000 eur). Matematika trećeg razreda osnovne škole. Knjigovođa odvrati “Što ja znam, pitajte pravni odjel”. Pitam pravni odjel, a od tvrtkine pravnice odgovor doleti prije no što završih pitanje: “Nemojte mene pitati ništa o matematici”. Nisam izdržala, a da dotičnoj pravnici ne kažem: “Zaboga, pa vi ste fakultetski obrazovana žena, normalne pameti, nemojte mi reći da vam je teška matematika drugog ili trećeg razreda osnovne škole”.

I tako redom – gdje god se okrenem, s kime god surađujem a nije financijaš ili tehničkog zanimanja – svi, baš svi imaju averziju prema osnovnim operacijama zbrajanja, oduzimanja, dijeljenja i množenja, koje inače rade djeca u drugom i trećem razredu osnovne škole. A postoci, npr. da je 20% od 100 = 20, ili koliko % je 30 od 100 (=30%) to je već čisti “science fiction”. Za moj pojam, tragično. Pogreška obrazovnog sustava, koji zaista ne mora postojati jer matematika može biti tako zabavna, daleko zabavnija od rješavanja križaljki ili dosađivanja s Kunolovcem.

Predlažem da sljedeći puta umjesto humanitarnog koncerta “A… bebe” orgainziramo isti takav koncert u korist sveukupne populacije, a taj je  “A… matematika” ili “Volim matematiku”.

Užas i katastrofa – upravo tim riječima bi se moglo opisati stanje koje je zabilježeno na rijeci Turiji (opština Lukavac).

Slika koja se u posljednje vrijeme često ponavlja zbog ispuštanja otpadnih voda Rudnika Banovići (vjerovatno separacija) dovela je do velikog zagađenja rijeke Turije i jezera Modrac te pomora ribe.

Nadležni organi na kantonalnom nivou, inspekcija i druge institucije ne poduzimaju ništa da se ova situacija zaustavi. Uzalud su apeli ekologa, stanovnika MZ uz rijeku Turiju i jezero Modrac, sportsko-ribolovnih društava i drugih zabrinutih građana.

Konkretne mjere su prijeko potrebne! U protivnom i u Rudniku Banovići i drugim zagađivačima rijeke Turije i jezera Modrac će biti nastavljena ista praksa koja će dovesti do velike ekološke katastrofe.

Poduzetništvo i uspjeh

U jednoj popularnoj ozbiljnoj televizijskoj informativnoj emisiji na temu kriznog menadžmenta i odgovornosti za krizu u kojoj se nalazimo, poduzetnicima iz prakse lekcije je dijelio nitko drugi no akademski teoretičar koji praksu nije već godinama okusio. Reakcije poduzetničkog miljea bile su ogorčene, i na izrečeno u emisiji i na izbor gostiju:

„Kako je ugodno s teoretičarskih pozicija iz udobnih fakultetskih fotelja lupati po praktičarima – managerima koji se bore sa tisuću dnevnih teškoća počevši od soc-čipa preko monopola i nejasnih, šumovitih propisa pa do pada izvoza tj. potražnje. I tko to lupa po njima? Nitko drugi nego najveći akademski teoretičar iz čije knjige od 200 i više stranica,  možeš izvući najviše jednu do dvije strane praktične vrijednosti. A pročitati moraš svih 200 i više strana. I takav, koji optereti čitača s 10 puta više teksta negoli treba, ’soli’ managerima pamet. Da ti pamet stane.“

I još jedna genijalna postavka voditelja izrečena u veoma gledanoj emisiji: efikasni menadžeri (financijski i osobno) zapravo su uništivači sebe, okoline, porodice, zaposlenika i zajednice. Nemreš belivat da je to izrečeno u emisiji. Dakle, efikasni manageri koji paze na firmine resurse, svoje i tuđe vrijeme, uništivači su.

A oni drugi, ležerni, oni su pravi. Ležerni, koji kradu zaposlenicima njihova popodneva jer su neorganizirani, koji nagrađuju one koje ne treba. Oni, čije firme ne zarađuju dovoljno, pa ne isplaćuju plaće i dužni su na sve strane, ali pričaju lijepo i humano.  Zaista uvredljivo za društveno odgovoran dio poduzetničke populacije.

Često slušamo kritike države koja je dopustila da se najveće hrvatske banke nađu u stranom vlasništvu, što je navodno nanijelo, i dalje nanosi, neprocjenjivu štetu hrvatskom gospodarstvu. Međutim, iz našeg kuta gledanja, to baš i nije tako.

Strano ili domaće vlasništvo?

Treba znati da političari banke u pretežitom državnom vlasništvu smatraju privatnim vlasništvom svoje stranke, što im daje pravo da telefonskim pozivom nalože tim bankama davanje političkih kredita. Sjetimo se samo žalosnog prizora kada su direktoricu jedne državne banke u lisicama provodili u zatvor, a da su njezini nalogodavci ostali anonimni na svojim visokim političkim položajima.

Da su kojom nesrećom banke ostale u državnom vlasništvu, već bi manje više propale ili bile u sanaciji. Ovako, one su zdrave institucije koje rade i obilno servisiraju gospodarstvo i državu i koliko čujemo, ne transferiraju dobit u inozemstvo. Zahvaljujući bankama u stranom vlasništvu, ministar je mogao izjaviti da imamo jedan od najstabilnijih bankarskih sustava u svijetu.

Od dvije mogućnosti (domaće banke ili strane banke) izabrana je ona bolja.

Jedan od nedemokratskijih dijelova stanovništva su ljubitelji pasa. Zgražaju se ako ne voliš pse i ne dopuštaš im da skaču po tebi, kidaju najlonke, mažu šapama odjeću, ližu te. Ili, ako slučajno nekoga smeta noćno lajanje, to ljubitelji pasa nikako ne mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti da postoje ljudi drugačji od njih, koji ne vole hladne pseće njuške, koji ne vole da ih pseći lavež probudi noću, koji nisu oduševljeni kada nasred ceste nagaze na pseći izmet, koji ne vole da im pas podere čarape, zamaže odijelo ili uplaši dijete.

Tvrdnja ljubitelja pasa da tko ne voli pse, da ne voli ni ljude,  najveća besmislica koju sam čula. A propo, i ja imam psa kojeg volim, ali ne gnjavim druge njime niti očekujem da drugi vole pse.

U novinama je objavljen jedan drastičan, ujedno i vrlo ilustrativan događaj. Dakle, čopor razjarenih pasa lutalica napao je slučajnu prolaznicu u Zagrebu na Mirogojskoj cesti. Spasila se od najgorega skokom na povišeno postolje obližnje ograde. Stanari ulice obavijestili su policiju koja je ovaj puta promtno reagirala.

Policajcu nije preostalo drugo, nego ustrijeliti jednog psa dok su se ostali razbježali.  Po objavi te vijesti u novinama, javili su se ogorčeni  članovi društva za zaštitu životinja i tražili da se policajac pozove na odgovornost, jer da je trebao pozvati nadležnu veterinarsku službu a ne uzeti, kako su oni rekli, pravdu u svoje ruke.

Teško je shvatiti kako daleko može ići nečija nekritičnost. Jasno je da krvoločni psi ne bi čekali dolazak veterinarske služba već bi nastavili svoj divlji pohod, a žrtva bi mogao biti neko tko nema sreće da u blizini bude ograda na koju može skočit ili čak i neko dijete koje se vraća iz škole. Očito je za neke život psa vredniji od života čovjeka. Neshvatljivo.

Nešto malo o povijesti i pristupu povijesnim činjenicama. Od 1883. do 1903. na čelu Hrvatske kao hrvatski ban stolovao je mrski Khuen Hedervary, kako to čitamo u svim povijesnim prikazima. Uzima mu se za zlo da je kao Mađar njemačkog podrijetla, intenzivno provodio mađarizaciju Hrvatske, što je istina. Bio je izvršitelj velikomađarske  državne politike koju je poslušno provodio.

Dakle, Khuen Hedervary iz političkog je kuta gledanja jedna izuzetno negativna politička figura.

Međutim, vrijeme Khuena Hedervaryja može se promatrati iz jednog oprečnog, drugog ugla. Zajedno s predstojnikom za bogoštovlje i nastavu (čitaj: ministrom prosvjete u razdoblju od 1891. do 1896.) Izidorom Kršnjavijem za dvadeset godina vladavine organizirao je gradnju više od četrdeset škola i sakralnih objekata u cijeloj Hrvatskoj, bušenje arteških bunara u Dalmatinskoj zagori, što je omogućilo opstanak u tim krajevima, a posebno je bio uspješan u Zagrebu.

Građevine koje su provincijskom gradiću dale obilježja metropole kao što su zagrebačka katedrala, Hrvatsko narodno kazalište, I. gimnazija (danas muzej Mimara), Škola za umjetnost i obrt (danas muzej), Umjetnički paviljon na Strossmayerovom trgu, velebna zgrada Hrvatskog učiteljskog doma i učiteljska škola u Medulićevoj ulici samo su neki od mnogih objekata od velikog značaja za hrvatsku kulturu.

I mnoge druge zgrade, koje ne možemo sve nabrajati, djelo su upravo Khuena Hedervaryja. Takav intenzitet gradnje nije na našim prostorima zabilježen nikada prije i još dugo poslije njega. Posebna mu je zasluga organiziranje veličanstvene gospodarske izložbe u Zagrebu 1891. kojom prilikom je – na čuđenje mnogih održao – zanosni prohrvatski patriotski govor (Igor Gostl, „Najveća predstava u Zagrebu“, izdanje ABC 1996. godine).

Dakle, politički negativac, po djelima pozitivac. Što preteže? Za sada politički razlozi. Odmak od sto godina očito je prekratak za valorizaciju cjelokupnog njegovog značaja u povijesti Hrvatske. Vjerujemo  da će doći vrijeme kada će se patriotizam mjeriti ne samo političkim metrom već I stvarnim kreativnim doprinosom. A taj je kod Khuena bio zaista impresivan. Ne bi nas čudilo da jedna od ljepših zagrebačkih ulica jednog dana ponese naziv Ban Khuen Hedervary. Ali o tome neka odluči budućnost.

Svojevremeno je kod nas dočekan na nož prijedlog američke vlade da se suglasimo sa nenadležnosti haškog suda  za američke vojne osobe, već da za njih nadležan bude američki vojni sud. Naša javnost nije mogla prihvatiti takav stav jer bi to značilo, kako su oni mislili, privilegiiranje američkih vojnih delikvenata.

O čemu se zapravo radi? Moj znanac, pravni stručnjak objašnjava: „Postoji drastična razlika u pristupu ocjene nekog kaznenog djela između pravnog sustava prihvaćenog manje više u čitavoj Europi i onog američkog. Opća je pretpostavka europskog pravnog svjetonazora da je svaki napad izazvan. Nitko nikoga ne napada ako za to nema razloga pa je  prema tome napad legitiman, a obrana često puta i nije.

Počnimo od banalnih životnih situacija s kojima se svakodnevno susrećemo: ako vas napadne neki pas, sami ste krivi jer ste ga dražili. Pas navodno nikoga ne napada ako nije izazvan (besmislica). Silovana žena sama je kriva jer je hodala sumnjivim krajem provokativno obučena u neprimjereno vrijeme, a vozač tramvaja sam je kriv što su ga u noćnim satima pretukli huligani jer ih je poprijeko pogledao.

Ukoliko netko želi pomoći osobi koju su na ulici napali huligani, ostatak dana provest će na policiji kao sudionik u tučnjavi, a nije isključeno da neće biti kažnjen zbog tzv. prekoračenja nužne obrane.  Konačno, i suđenje u Haagu je također na tome tragu. Ne bi vas napali da ih niste izazvali, a u tijeku rata prekoračili ste nužnu obranu.

Često puta čujemo posprdne primjedbe kako u Americi vlada kaubojska pravda, a to znači da se svaki napadnuti čovjek ima pravo braniti bez snošenja posljedica te da napad ne mora biti izazvan.

Konačno, logističku i političku podršku za našu ‘Oluju’ nije dao civilizirani zapad, koji ju je nastojao onemogućiti na sve načine, već upravo ‘kaubojska Amerika’.

Glasam za američki sustav jer dovodi do kažnjavanja agresora – napadača, a ne žrtve.”

Naravno, da bi se o tome moglo mnogo pisati s argumentima za i protiv, ali ovo je kut gledanja mog znanca, inače pripadnika desničarske političke opcije.

Postoji zemlja koja je godinama napadana od svojih susjeda. Kada je konačno odlučila, nakon svih bezuspješnih mirotvornih intervencija, uzvratiti udarac, doživjela je oštru kritiku cjelokupne demokratske svjetske javnosti (osim, naravno, kaubojske Amerike). Zar žrtva ima prava tek posthumno?

Prisjećam se događaja na sličnu temu: provali lopov u kuću i vlasnik ga ubije. Umjesto “bravo!”, vlasnik završi u zatvoru. Što je vlasnik trebao? Da ga lopov lupi toljagom po glavi? Veća prava imaju lopovi, nego smjerni i mirni građani koji predanim radom pune državni proračun.

U ulici mog znanca jedan je destruktivni huligan dan za danom uništavao stanarske automobile. I stanari postave zasjedu. Kada se  huligan pojavio, ulovili su ga. Budući da se opirao, malo su ga jače stisnuli, a možda i udarili, što je, uostalom, i zaslužio. Tužio ih je i, jasno, naši su ga velikodušni suci (na tuđi račun) oslobodili, a stanarima dosudili kazne.

Ili ovo. Turisti iz jedne nordijske zemlje u Dubrovniku uhvate grafitera koji je upravo “ukrašavao” dubrovačke drevne zidine. Ne mogavši to gledati, Nordijci su ga ulovili i zadržali do dolaska policije. Umjesto ovacija za ovo općekorisno djelo, zaradili su oštre kritike medija jer kako oni mogu uzeti pravdu u svoje ruke i “lišiti slobode” jednu ljudsku osobu koja ima svoja ljudska prava.

Ili ovo: Policijska patrola spriječila je pljačku jedne pošte, razbojnici su upotrijebili oružje policija je uzvratila a u pucnjavi su razbojnici izgubili život. Dakle, policajci su riskirali svoj život obavljajući službenu dužnost. Utvrđeno je da su poginuli okorjeli razbojnici sa više pljački  i ubojstava. Umjesto očekivanih odlikovanja uslijedila je oštra saborska kritika. Po mišljenju zastupnika, policija je pogriješila što je koristila tzv. duge cijevi, što bi trebalo značiti da je trebala omogućiti razbojnicima bijeg kako bi dalje mogli pljačkati i ubijati.

Stanarski računi

Priča mi znanac, inače veterinar da je nedavno sudjelovao u jednom iseljenju. Tročlana obitelj dvadeset je godina, ne plaćajući stanarinu, živjela u društvenom stanu. Zadnjih godina nisu plaćali ni režije, nisu održavali nekretninu i zbog opasnosti po život, vlasnik (država) ih je morao iseliti. Pokušali su to jednom, dva puta. Treći put sakupilo se više od trideset ljudi da bi iselilo njih troje.

Specijalci i stručnjaci za eksploziv (ovršenici su prijetili bombom), veterinari (ovršenici su imali psa), predstavnici vlasnika, odvjetnici, hitna pomoć (ovršenici je pozlilo), članovi HHO-a, bilježnik… itd. Trideset ljudi izgubilo je gotovo čitav dan bez rezultata. Obitelj nije iseljena. Kada smo ovu priču ispričali mladima na jednoj od radionica, spontano su pitali: ”A tko to plaća?” Odgovor je bio: ”Ovoga časa, vaši roditelji i ostali porezni obveznici, a uskoro vi.” Mladi su se ”našalili” da će ipak još jednom dobro razmisliti o planovima iseljenja u Irsku ili Ameriku.

Priče su priče, a ne stvarnost? Da bar!

Gospodin Treni, trener košarkaškog kluba, bira mlade košarkaše. I Pero se javi na audiciju ali ne prođe. Borben i svadljiv, inzistira da mu se objasni zašto nije prošao. Čak prijeti tužbom. Klub je popusti i pokaže mu rezultate selekcije. Vidjevši da je, među ostalim jedan od glavnih razloga odbijenice i njegova visina (nije dovoljno visok) odluči tužiti klub za diskriminaciju. Treni je bio siguran da će spor zbog njegove bizarnosti dobiti.

Ali, ima i širokogrudnih sudaca koji razumiju što je diskriminacija i što su ljudska prava, pa su presudili u korist Pere. Peru su morali primiti u klub. Kvario je igru jer nije mogao, znao, nije bio dovoljno visok, a ni dovoljno marljiv ali svaki puta kada ga je Treni htio ostaviti na klupi, Pero je zaprijetio tužbom. I djelovalo je. Pero je igrao skoro svaku utakmicu, a kvalitetni igrači odlazili su jedan za drugim ne mogavši podnijeti takvu nepravdu i nelogičnost. Klub je uglavnom stalno gubio dok nije ispao iz prve pa i iz druge lige.

Proizlazi da je pozitivna selekcija  zapravo diskriminacija, zar ne? Zašto glup i ograničen ne bi vodio tvrtku i državu? Zašto bi ih morali voditi najsposobniji? To je diskriminacija onih obdarenih slabijim sposobnostima. Zašto bi u najboljim košarkaškim klubovima igrali samo visoki i kvalitetni košarkaši? Zar i jedan prosječan igrač nema ista prava kao i onaj vrstan? Čista nepravda. Dolje nepravda, dolje diskriminacija, živjela ljudska prava.

Korupcija i diskrecijsko pravo

Činjenica je da je borba protiv korupcije glavna tema današnjice. Ali isto tako činjenica je da, koliko je meni poznato, nigdje nije dana jasna definicija korupcije, već se ona tumači od slučaja do slučaja, kolokvijalno tj. onako kako je tumači široka javnost.

U pravilu, korupcijom se smatra „ti meni novac, a ja tebi nešto na što nemaš pravo“ odnosno dajem ti nešto preko reda na štetu onih koji stoje u redu. Međutim, najčešći vid korupcije je tipa „ja tebi jednu uslugu, a ti meni protuuslugu“, što se kod nas, barem do sada nije smatralo korupcijom. Što više, vezaši i protekcionaši smatrani su dobrim ljudima koji su spremni pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Vezaštvo i protekcionaštvo je dobilo pravo građanstva kao uobičajen i razumljiv način postupanja temeljen na našoj narodnoj tradiciji. Građanski svjetonazor korupcijom smatra svako postupanje protiv društvenim interesima, pa bilo ono temeljeno i na zakonima.

Jedan od glavnih stupova političke moći je monopol u politici zapošljavanja. On se ostvaruje na način da se omogućava kadroviranje temeljem diskrecione  ocjene, redovito u političkim rukama

Korupciji pogoduju i propisi koji omogućavaju odluke po diskrecijskom pravu tj. odluke koje se ne trebaju obrazlagati. Gdje nema unaprijed određenih kriterija i transparentnosti, otvorena su vrata korupciji.

Iz istih razloga svjedoci smo skandala na Ustavnom sudu i tamo je diskrecijsko pravo učinilo svoje.

Društveni je interes  da se provede pozitivna selekcije, da se društvene službe povjere najsposobnijima, odnosno da stručne poslove obavljaju stručne osobe, a kao što znamo stučnost se stiče isključivo u praksi. Kada bi se npr., na 10 slobodnih mjesta za kirurge u nekoj bolnici izabralo 5 kirurga, a ostalo infektolozi, iako ima dovoljno kirurga, to bi se bez sumnje smatralo korupcijom. Ali, kada se na otvorena javnobilježnička mjesta imenuju osobe koje nikada nisu prekoračile prag javnobilježničkih ureda, a ne prihvate ponude onih koji dugi niz godina praktično obavljaju taj posao, onda to nije korupcija već diskreciono pravo. Društveni je interes, očito, sporedan.

Kada je smijenjen predsjednik jednog općinskog suda jer je omogućio zapošljavanje osobe nižih stručnih sposobnosti  umjesto osobe koja je objektivno dokazala višu stručnu sposobnost, smatrali smo da je krenula nova era u shvaćanju tog društvenog zla. Međutim, svega nekoliko dana kasnije saznajemo da je na mjesto suca imenovana osoba protivno obrazloženom prijedlogu njezine radne sredine, ali uz snažni argument da je genetski prihvatljivija od drugog, prema navodima u tisku, kvalitetnijeg kandidata.

Diskrecijsko pravo pretpostavlja visok stupanj društvene svijesti onoga kome je dana, kod nas je očito to izostalo.

Ukoliko se u pravosuđu prihvaća protekcionaštvo kao normalan sustav selekcije kadrova, što se može očekivati od drugih institucija?

Ono što nas posebno iznenađuje je stav sindikata o strukovnom obrazovanju. Citiramo nedavno objavljen članak u tisku:

„Sindikat zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod smatra da će novi Zakon o strukovnom obrazovanju imati štetne posljedice pa će zatražiti da se Gospodarsko-socijalno vijeće negativno o njemu očituje. Zatražiti će stoga reakciju pravobraniteljice za djecu te raspravu na saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu, kaže se u priopćenju. Kako se navodi, posljedice tog Zakona mogle biti biti pogubne za više od 130 tisuća ili 70 posto srednjoškolaca jer se njime strukovno školstvo u potpunosti prepušta gospodarstvenicima i političarima.“ Smatraju, uz to. Da će se u strukovnim školama zapostavljati općeobrazovni i odgojni sadržaji, te da se „stvaraju pretpostavke da poslodavci nesmetano izrabljuju učenike“ (Hina)

Sindikalna politika ide protiv interesa struke i poduzetništva.

Čitam u tisku da se zbog zabrinjavajućeg nedostatka liječnika, Ministarstvo zdravstva uz potporu svih četiriju medicinskih fakulteta, odlučilo da će studij medicine od iduće akademske godine trajati godinu dana manje. Čelni ljudi Medicinskog fakulteta kako su prenijeli mediji, izjavili su: „naš je zadatak u studijski program uvesti više praktičnog rada, bolje definirati razine znanja, uvesti učenje vještina već od prve godine studija“. Na to se nadošlo tek sada? Ne možeš vjerovati. Ako je tako na medicini, kako je tek na pravu, ekonomiji i raznim ostalim društvenim fakultetima. Nadam se da će mjerodavni ovo pročitati.

Jedan naš cijenjeni prof. dr. sc. bio je u inozemstvu i želeći ugoditi svome uvaženom domaćinu, uputi mu, po svom mišljenju, kompliment: „Počašćen sam što ću surađivati s poznatim pravnim piscem“. Odgovor ga je više no iznenadio: „Uvaženi kolega, vi ste meni upravo opalili ćušku. Dok ja sebe doživljavam kao velikog suca, vi mene srozavate na pravnog pisca. Međutim, ja vam ne zamjeram, jer očito dolazite iz sredine u kojoj vlada drugačiji sustav vrijednosti.  Komentar suvišan, vjerujem.

Farma kunića našla se u velikim poslovnim teškoćama, pa su odlučili potražiti pomoć konzultanta. Nakon podrobne analize problema, konzultant je dao sljedeću sugestiju. „Umjesto 10.000 kunića koji zahtijevaju veliki rad, puno ulaganja uz veliku opasnost od zaraza i pomora, savjetujem vam da uzgojite 2 ili 3 kunića ali veličine slona, uložite puno manje rada, puno manje rizika uz veći financijski efekt.“

Na pitanje, a kako će postići da kunići narastu kao slonovi, pomalo nervozno, odgovorio je: „ja vama dajem strateško rješenje koje vas vodi uspjehu, a vi mene opterećujete s tehničkim detaljima!“