Prava prilika za našeg Nadana pojavila se na obzorju kad je počela rasprodaja hrvatske industrije a u konkretnom slučaju tvornice cementa u Solinu (Dalmacija cement). Službeno je ostalo zabilježeno da je tvornica prodana za 25 milijuna dolara. Koliko je to točno Vidošević izvukao novca iz operacije ‘Dalmacijacement’ nije poznato ali je poznato da je nekome u vrhu drzave ponudio 12 milijuna dolara da se slozi s prodajom tvornice. Budući je ista prodana očito je odobrenje dobio. Vjerojatno se radi o iznosu od 20-50 milijuna dolara koje je spremio u vlastiti džep.

Zanimljiv je podatak da je jedan (ubijeni) talijanski industrijalac tvrdio da je ‘Hrvatima platio 12.5 milijuna dolara mita za prodaju tvornice’ ali je istraga o tome prekinuta… Općenito se drži da je ovoga ubila sicilijanska mafija… Koliko su pojedinci (jer Vidošević nije radio sam!) stavili u džep kad je nuđeno mito za dozvolu prodaje od 12 milijuna a tvornica je prodana za 25 milijuna dolara? Danas Vidošević predstavlja potencijalnog kandidata za predsjednika Republike i ima onih koji tvrde da to nije loša ideja. Naime, uz sadašnju imovinu ne bio stimuliran za nastavak bogaćenja u istom stilu…

Sama činjenica da je netko vlasnik svih ovih nekretnina, stečenih u samo desetak-petnaest godina a bez bilo kakvog jasnog izvora prihoda u svakoj sređenoj državi bila bi ulaznica za dugogodišnji boravak u zatvorenom prostoru i oduzimanje svih problematično stečenih imanja. Ne i u Hrvatskoj! U nas se njihov vlasnik priprema za predsjednika države. Iako mnogi misle da su Upravni odbori institucije za uhljebljavanje partijskih drugova, njihova je uloga mnogo veća. Na primjeru Jadrantekstila i Vidoševićeve majke vidi se da su to tijela koja  zapravo služe za odobravanje uništavanja državnih poduzeća – i to uz nagradu.

Najvažniji od početnih koraka Nadana Vidoševića prema galaksiji državnih dobročinitelja bila je tvornica plastične stolarije ‘Mosor’ kod Omiša. Tvornica je dobila kredit od 15 milijuna maraka koje je u obliku gotovine Vidošević izvukao iz Mosora a Mosor je potom bankrotirao. Knjigovodstveni inspektor koji je našavši dokumentaciju otkrio ovu malverzaciju bio je suočen s prijetnjama smrću i to u sljedećim etapama: najprije su ga pred stanom dočekala dva razbijača i prijeteći mu premlaćivanjem zatražili su da im preda navedene dokumente. On je to odbio. Nakon nekog vremena pojavila su se nove dvije osobe koje se i danas u Omišu duhovito naziva ‘poštarima’. Ova dvojica su mu zaprijetili smrću ili smrću njegove djece ali su kao znak dobre volje ponudili jedan milijuna kuna koje su u tome trenutku imali u rukama (‘torbi’; odatle poštarima ime). Opet su bili odbijeni. Navedena osoba nije im dala dokumente niti je uzela novac.

Prvi ozbiljniji novac Nadan je zaradio izvukavši s Vedranom Rožićem 15 milijuna dolara iz Hajduka koji je djelomično otišao u Dinamo kad se iz Dinama pokušavao napraviti hrvatski stjegonoša i ponos države. U to je bio upleten i jedan funkcioner Hajduka koji se protivio tome planu. Ne mogavši se oduprijeti Vidoševićevom i Rožićevom planu, ovaj je učinio “samoubojstvo” skrenuvši automobilom u provaliju kod Vrulje između Omiša i Makarske. Postoje mišljenja da se u stvari radilo o organiziranom ubojstvu čovjeka koji je znao detalje ‘operacije’.

1. Vila na Prekrižju u Zagrebu, po veličini prva iza Todorićeva hotela – dvorca; u nedavnom članku u Jutarnjem listu okaraterizirana da ‘… veličinom nalikuje hotelu’. Tu je naš Nadan napravio jeftini trik za malu dječicu; investitor i vlasnik zgrade je njegova majka Marija Vidošević. Majčina jedina ‘imovina’ potječe iz vremena kad je bila u upravnom odboru Jadrantekstila, odlične firme koju je politika naumila prodati Kutli. Da bi se svi članovi upravnog odbora s time složili, svima je plaćeno po 30,000 njemačkih maraka. Odmah potom Jadran tekstil uništen, a nekretnine prodane. Kako je iz 30,000 maraka stvorila kuću na Prekrižju u Zagrebu vrijednu 3 milijuna eura ostat će tajna. Rješenje ove zagonetke kvalificira kvalificira gospođu Mariju kao kandidata za hrvatskog ministra financija. Prema sigurnim izvorima, u kući se ne vide zidovi od umjetničkih djela.

2. U Nemirima više nema vikendice već se tamo nalazi zgrada s dvadeset apartmana.

3. 16000 kvadrata zemlje u Gorskom Kotaru

4. Kuću na Bjelolasici

5. Kuću Na Kupresu s dva teniska terena

6. Atelier Ivana Meštrovića kupljen za pola milijuna eura, a nakon promjene GUP-a prodan za 1,5 milijuna eura. Kupljen je kao objekt u kojem će naš Nadan izložiti predmete svoje ljubavi kad je umjetnost u pitanju iako je iz toga proizašla prijevara uz svesrdnu suradnju splitske gradske uprave zbog koje je promijenjen urbanistički plan kako bi se na tome mjestu mogao sagraditi novi objekt (muzej) za zbirku umjetničkih djela mecene Vidoševića. Ali… kad je promijenjen urbanistički plan i na toj parceli dopuštena gradnja, Nadan je ustanovio da za takav objekt više nema dovoljno eksponata pa ga je – prodao uz trostruku zaradu, zasigurno bogato nagradivši pojedince u gradskoj upravi Splita uz čiji je utjecaj izmijenjen urbanistički plan te jedne jedine parcele.  Ako ovo nekog podsjeća na vrijeme divljeg kapitalizma na sjevernoameričkom kontinentu, u pravu je!

Predsjednik Mesić je bio zanimljiv neki dan sa pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija. Zbog ekonomskog kadra/mentaliteta u vladajućem HDZu ta “dogovorna ekonomija” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ’samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte u članku ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će i biti godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Načine prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

Prošlo je više od mjesec dana, ali dugujem komentar na ono “prepucavanje” Škegre i Stankovića. (Isprike. Ako netkome treba podsjetnik prvi dio posta je ovdje, a video tog zadnjeg dijela rasprave na “jubitu”.)

Ondašnji post mi se odužio, ali bilo je nemoguće zanemariti treću temu koju je Stanković načeo sa Škegrom – i gdje je vjerojatno bilo najžustrije – privatizacija banaka.

Uopće je bedasta rasprava da li je ili ne trebalo privatizirati domaće banke. A Stanković baš u to i to provokativno – treba nam državna banka, zašto smo ih privatiziral baš sve i zašto sada ne nacionaliziramo kad eto i amerikanici “to” rade. Amerikanci “to” ne rade, ali uredu. Sve u duhu dobrog i zabavnog novinarstva, ako ne baš informativnog.

Nije sada bitno da Stanković nije upoznat sa teorijom bankarstva, bankarskih kriza ili benefita koje su strane banke participirajući u privatizaciji donijele. Nije njegova zadaća da bude toliko informiran. Uloga stranih banaka u Hrvatskoj (generalno, bilo kroz ulazak ili ulogu u privatizaciji) je ostvarila mnoge benefite za domaću ekonomiju – unaprijeđena je alokacija resursa, omogućen efikasniji transfer sredstava od štediša prema investitorima, omogućen jeftiniji pristup izvorima financiranja i manji spread kamatnih stopa, unaprijeđena je efikasnost i konkurentnost domaćih banaka, te stabilizacija i normalizacija ekonomske aktivnosti.

Javnost se voli loviti za razne aritmetičke nedosljednosti kod sanacije i prodaje banaka, ali nije spremna provjeriti rezultate ili ih prihvatiti iz analiza troškova i benefita. Nije ih spreman prihvatiti u argumentu i raspravi, ali svojim ponašanjem, gdje bez ikakvih problema koristi usluge stranih banaka, javnost ih prihvaća svojim ponašanjem. Slično tome se ponio i Stanković u emisiji sa “za sanaciju se koristio novac poreznik obveznika” argumentom. Pretpostavka je da je tako učinjeno nešto vrlo loše, nemoralno, postignuto malo ili ništa i da je postojao bolji i naravno pravedniji način.

Ali, to nije tako jasno kao što mediji vole prikazivati jer ovisi o ciljevima “najboljeg” načina za riješavanje bankarske krize. A usuglašenog dogovora oko “najboljeg” načina za riješavanje financijske, bankarske krize nema jer mnogo toga ovisi o primarnom cilju koji se želi postići i tako o politikama i taktikama za kojima se posegne. Nesuglasije vidimo i danas, za vrijeme ove najnovije financijske krize. Ali ja sam siguran da mnogi u hrvatskoj znaju kako je riješiti.

Primjerice, da, mogli smo se koncentrirati na umanjivanje fiskalnog troška bankarske krize u Hrvatskoj – to je legitiman cilj. Na taj načina izbjegla bi se većina zamjerki da je tokom riješavanja te krize, sa početkom u 1998., korišten golem novac poreznih obveznika. Ok, ali to ima svoje posljedice i drugačije troškove u obliku sporije rezolucije krize i većih troškova za ekonomiju.

Međutim, država će namjerno ostvariti golemi fisklani izdatak, sa velikim troškom za porezne obveznike, ako je pak cilj riješavanje bankarske krize i obnavljanje funkcionirajućeg kreditnog sustava kako bi se ubrzao oporavak, tj. kako bi se što je više moguće smanjili troškovi i efekti krize za realnu ekonomiju (izgubljeni output, rast nezaposlenosti). Ekonomski rast se neće vratiti bez uspostavljanja zdravog, solventnog i privatnog bankarskog sustava. Tako, za razmisliti je, ako ništa drugo, da je fiskalni trošak (bruto isto kao i neto) tijekom pet godina nakon početka bankarske krize u Hrvatskoj bio 6.9% BDPa, dok je izgubljeni output u tri godine od početka krize, u odnosu na trend prije krize, bio 0%. Da li nam to što govori? Možda. Država je provodila ekspanzivnu fiskalnu politiku tokom te tri godine nakon početka krize, sa prosječnim proračunskim deficitom od -5.19% BDPa. (Iako je to vrlo neprecizna mjera položaja fiskalne politike.) Neto trošak za državu rekapitalizacije banaka tokom tri godine nakon početka krize je 3.2% BDPa. Najmanja realna stopa rasta BDPa zabilježena tokom krize je -1.5% u 1999. (po novim izračunima DZSa) a znamo i sami da je bilo i drugih faktora koji su utjecali na pogoršanje ekonomske aktivnosti te godine.

(Podaci su iz baze podataka o bankarskim krizama između 1970. i 2007. – MMFov rad iz Rujna 2008.)

Uglavnom, poanta za zapamtiti, za novinare i širu javnost je da iako postoje određeni ciljevi tijekom rezolucije bankarske krize, postoje i nužni kompromisi među njima. Nešto se mora izabrati, nešto mora biti primarni cilj, kako bi se mogle izabrati i implementirati određene politike. Kako bi identificirali cilj tijekom rezolucije financijske krize moramo biti svijesni da postoji  i ključni “trade-off” – realokacija sredstava/bogatstva od poreznika prema bankama može imati značajne pozitivne učinke na pokretianje investicija i ekonomske aktivnosti, ali također ima i velike (možda i ogromne) direktne troškove za porezne obveznike. (Isto vidi rad gore.) Moramo biti svjesni, ali i informirani da postoje ti “trade-offs”.

Ulazak stranih banaka na domaće tržište i privatizacija domaćih banaka nije eliminirala sve probleme i dovela je do nekih drugih, nepoželjnih efekata, međutim, omogućila je rezoluciju bankarske krize, značajno pridonjela uspostavljanju modernnog bankarskog sistema i što je posebice važno, a čemu javnost ne pridodaje veliku pažnju, normalizirala je funkcioniranje kreditnog sistema – ključnog elementa funkcionalne, dinamične i rastuće ekonomije.

Ali da se udaljimo od svega toga, što je uglavnom prepirka oko povijesti i neproduktivno upiranje prstom, a već smo zaključili da je kod nas teško raspravljati ovakve osjetljive teme bez bacanja blata, pitanje “čemu nacionalizirati?” i odgovor su najvažniji. Argument za nacionalizaciju u Hrvatskoj nema nikakve veze sa argumentom u Americi. Američki bankarski sistem je na “life support” i država igra svoju predviđenu ulogu u spašavanju financijskog sustava od potpunog urušavanja, kad drugi elementi podbace.

Argumentacija oko državnih banaka se odmah zamuti kad se poistovjeti domaća i državna banka. Ljudima je to isto, pa ako nije državna nije ni domaća. Možemo li se dogovoriti da su banke u Hrvatskoj domaće jer, bez obzira što je strani vlasnik, radi se o štednji i depozitima stanovnika Hrvatske za koje, do određenog iznosa, jamči Hrvatska država, tj. porezni obveznici. Državna bi bila ona pod prstom političara.

Uglavnom, nisam upoznat sa niti jednim kvalitetnijim, razrađenijim prijedlogom i politikom struke u Hrvatskoj zašto nam treba državna banka. Na koji to način bi nam pospiješila ili ubrzala razvoj? Koju bi to funkciju obnašala, a da je privatne banke ne mogu? Tipični argumenti se svode na upiranje prsta u strane, privatizirane strane banke koje nemaju interesa ulagati u naš razvoj, proizvodnju i izvoz, pa nam eto treba jedna jaka državna banka koja će “lako” sve te nedostatne zajmove za razvoj pokrpati. Naravno, sve pod direktivom vrlih nam političara, jer imaju tako vrsnu reputaciju za umijeće, efikasnost i poštenje. Određeni ekonomisti tako predlažu da država kupi nazad, preko burze, jednu od banaka koja je privatizirana. Dakle, u tome se vidi riješenje problema slabog ulaganja u proizvodnju i orijentiranost na izvoz; želi se ići linijom manjeg otpora vjerujući da će se tako ‘nekako’ ubrzati rast. (Oni gluplji argumenti se svode na okrivljavanje stranih banaka da nas žele kolonizirati i tako nam onemogućiti razvoj pa to treba razbiti nacionalizacijom ili resuverenizacijom.)

Škegro je pritiskao Stankovića da kaže “što bi vi to sa državnom bankom” ili “šta bi to napravili” oni koji kažu da je to dobro, no prije tih pitanja je i dalje zašto uopće državna banka? Koliko god prva pitanja bila zanimljiva, ne možemo tek tako dozvoliti da se ‘zašto’ neargumentirano preskoči. (btw, Škegrin odgovor je sasvim na mjestu jer nažalost to tako kod nas ide. Mi nismo Japan ili neki sličan primjer.) Dvije točke. Prvo (samo tentativno i ‘wonky’) razmislimo o teoriji koja kaže da banke prate svoje klijente. Poduzeća iz susjednih zemalja CEE ulazila su u ta nova tržišta tih zemalja kako bi sudjelovala u privatizaciji postojećih ili formaciji novih kompanija. Banke iz tih istih susjednih zemalja pratile su ta poduzeća kao svoje klijente. Na taj način bi nastavile poslovnu suradnju kreditirajući svoje stare klijente i njihove nove akvizicije na novom tržištu, a uz to i same su imale interes proširiti se na nova tržišta. Možemo naslutiti da su tako nova i privatizirana proizvodna poduzeća u zemljama CEE imale pristup ne samo stranoj, zapadnoj stručnosti, već i stranom kapitalu, a i automatski stranom izvoznom tržištu.

Ali kod nas nije došlo mnogo (ispravite, dopunite ako griješim ili zaboravljam) stranih, etabliranih, jakih proizvodnih poduzeća sa zapada koja su mogla i znala restrukturirati ona naša tehnološki zastarjela proizvodna poduzeća iz prošlog sistema, pa su tako izostale i banke koje su pratile i financirale svoje klijente. Primjerice, HT je jedna od većih i važnih privatizacija gdje je strana, velika kompanija (u prvoj fazi) iskazala interes. Ali HT je uslužna kompanija, koja svoje usluge ne izvozi pa njemačka banka koja bi pratila svog klijenta u akviziciji opet ne bi kreditirala domaću proizvodnju i izvoz. Strane banke iz susjedstva jesu došle kod nas i sudjelovale u privatizaciji domaćih banaka, ali na svoju inicijativu i kao posljedica bankarske krize, ne prateći svoje klijente i kreditirajući sve njihove projekte u Hrvatskoj. A mnogi od tih projekata bi bile investicije u proizvodnju koja se može i izvoziti. Dakle, naša ’stara’ proizvodna poduzeća propadala su neiskorištena i nerestrukturirana zbog još jednog razloga osim već poznatih – rat, gubitak starih istočnih tržišta, korupcija.

Drugo, pogledajmo tablicu niže. Dvije zemlje, Češka i Slovačka primjerice imaju još veći udio stranog vlasništva banaka i financijskih institucija od Hrvatske. A te dvije zemlje su i česti primjeri kvalitetne transformacije i razvoja proizvodnje, efikasnih reformi i privlačenje greenfield FDI, te tako i realtivno velikog izvoza. Pogotovo Slovačka, sa dalekosežnim strukturnim reformama, dramatičnim porastom FDI, proizvodnjom i npr. izvozom automobila – ishodima o kojima mi sanjamo. Ali, kako je sve to uspijela bez državne banke!? Kako je uspjela tako značajno ubrzati catch-up bez velike, jake državne banke? Što je to dobro učinila, reformirala, dozvolila da je postigla dvoznamenkaste stope rasta, postala članica EU, OECDa, (kao i Češka) te od ove godine i članicom euro zone, unatoč privatnim bankama u većinskom stranom vlasništvu baš kao što ih i mi imamo? Teorije zavjere nezainteresiranosti stranih banaka za domaću proizvodnju u Hrvatskoj mi se tako čine još gorim od onog političkog nabacivanja blata u vezi privatizacije.

Naravno, jedna tablica ne potvrđuje ili dokazuje ništa, jer nije dovoljna, a i zato jer ima kontra primjera (Slovenija), ali pitanje je ipak intrigantno posebice kad bi na njega odgovorili oni koji tvrde da nama obavezno treba državna banke za investicije i razvoj. Kako to da ‘njima’ nije trebala državna banka, dok nama eto treba jer sa ovim što imamo ne znamo što bi? Zašto moramo izmišljati toplu vodu?

Dr. Jože P. Damijan: “…knjiga se bere lepo kot kakšne teorije zarote … ko avtorici zmanjka argumentov poseže po vzporednicah s področij, ki niso medsebojno primerljiva.”
“Hvaležen sem, da sem lahko hodil v šolo.” [glede privatizacije šolstva]
“Družbeni proces je ciklična evolucija, ki jo je nemogoče tehnično centralizirano nadzorovati.”

Dr. Ivan Štuhec: “Potrebujemo konkurenčnost, ne monopola.” [glede privatizacije šolstva]
“Opus Dei in Vatikanu je bilo tokrat prizanešeno.”

Dr. Jože Mencinger: “Kolumb je bil prvi ekonomist. Ni vedel kam gre, ni vedel kam je prišel, šel pa je na državne stroške.”
“Slovenija se je širši aplikaciji šok doktrine izognila v letih med 1991-93, ko je Jeffrey Sachs v Sloveniji naletel na nasprotovanje pri svoji terapiji. To smo si lahko privoščili, saj nismo bili zadolženi kot npr. Poljska ali Rusija…”
[Dr. Mencinger je 1991 protestno odstopil kot podpredsednik vlade in minister za gospodarstvo in se z ekonomisti stare šole umaknil v Banko Slovenije]
“… drugič smo se šok terapiji izognili leta 2005, tedaj nismo bili resno ogroženi, saj smo njeno neučinkovitost poznali že na izkušnjah Češke in Poljske.”
“Slovenija je z vstopom v EU nehala biti država in postala pokrajina. Izgubili smo suverenost nadzora lastnih državnih mej in nadzora nad lastno valuto. Če je to dobro ali ne, ni stvar trenutne razprave, a to moramo prepoznati kot objektivno dejstvo.”
“Pred krizo sem čutil, da je z ekonomsko prakso nekaj narobe in se denar le prenaša iz predalčka v predalček. To je bilo mogoče objektivno opaziti kot 7-kratno povečanje dobičkov, ki so rasli nesorazmerno z BDP.”
“Družba storitev je iluzija, tvorimo poklice, ki niso potrebni in ljudi le zaposlujejo.”
“Slovenska populacije leta 1991 je bila bolj odporna na krizo, saj je tedanja delovna populacije še vedno imela znanja na primarnih in sekundarnih področjih proizvodnje. Tako si je lahko privoščila večjo avtonomija od mednarodnega prostora.”
“Ne verjamem v teorije zarote, a verjamem v človeško neumnost.”

dr. Zdenka Čebašek Travnik: “Terapij z elektrošokom v Sloveniji več ne izvajamo, a paciente, ki so jih klinično potrebni izvažamo na terapije v tujino.”
“Terapija z elektrošokom je kontroverzna tematika, vendar je še vedno dokazano nujna pri nekaterih skrajnih oblikah duševnih bolezni.”

Stane Saksida, ugledni upokojeni sociolog je iz publike komentiral: “Novih okoliščin, ne smemo skušati nadzorovati s starimi aparati in tehnikami. Konzervativnost vračanja v prejšnjo družbeno obliko se še nikoli ni izkazala za racionalno.” [Na strokoven način je kritiziral konzervativnost. Moderatorka dr. Rosvita Pesek ga po lastnih besedah dvakrat ni razumela, in ga tako primorala v zmedeno pojasnjevanje, moral se je celo sklicevati na Hegla. Morda ga je celo rahlo cinično opomnila naj navede svoje ime, saj ga bodo mediji morda citirali.]

Prisotni so se izražali zelo olikano in diplomatsko. Potrjevali so trdnost argumentov, ki jih je zgradila avtorica. Konkretno se je izrazil dr. Mencinger, ki je potrdil osebno znanstvo z Jeffreyem Sachsom in poudaril, da se mu je zdel moralen človek prepričan v znanstveno podlago svoje terapije. Čeprav so se njuna strokovna mnenja velikokrat razlikovala.
Spomnil je, da se je njegov [Mencingerjev, op. p.] gradualni pristop pri slovenski tranziciji izkazal za relativno učinkovitega pri makroekonomski prestrukturizaciji, ki jo je zadovoljivo izvedla tedanja oblast, učinkovita mikroekonomska prestrukturizacija pa je zasluga tedanjih rdečih direktorjev, ki so sami izšli iz podjetij, ki so jih vodili, zato so imeli osebno obvezo do dobre politike. Po njegovih navedkih je Slovenija tranzicijo preživela relativno dobro, čeprav jo je IMF ves čas kritiziral.
Konkretna je bila tudi dr. Travnik, ki je izrazila osebno šokiranost nad udeleženostjo uglednega dr. Ewan Camerona pri tajnih poskusih. V času njene psihiatrične specializacije je bil spoštovan predsednik svetovne psihiatrične organizacije.

Dr. Štuhec in dr. Damijan sta potrjevala relevantnost knjige, a njuna stališča se nista otresla tona, da je avtorica nekako naivna in ne gre dovolj daleč. Dr. Damijan je poudaril, da bi morda morala kopat še dlje po zgodovini, njen časovni trak preteklih 35-ih let ni dovolj znanstveno objektiven. Njegovo stališče prepoznava objektivnost evolucijskega pristopa, ki vsako krizo vidi kot priložnost za nadaljnji razvoj, zato je vsako takšno ciklično gibanje dolgoročno racionalno.
Dr. Mencinger je povedal, da so njegovo generacijo ekonomistov učili, da se kriza 30-ih let ne more ponoviti, saj so države vzpostavile mehanizme, ki učinkovito preprečujejo takšen razvoj. A očitno to ne velja za globaliziran svet, v katerem je Slovenija le evropska pokrajina. Po njegovih besedah vstopamo na novo globalno igralno polje, kjer staro več ne velja, morda je tudi to eden vzrokov krize.

Po Mencingerjevem mnenju smo zamudili priložnost, ko bi morali mednarodne korporacije situirane v EU prisiliti da hkrati z outsorcingom manualne proizvodnje širijo tudi prakso človekovih pravic. Namesto tega so korporacije le selile proizvodnjo v ekonomsko bolj in človeško manj liberalna področja. Tako smo izgubili lastno proizvodno učinkovitost in se naredili odvisne od svetovnih tovarn Kitajske in sweatshopov 3-ga sveta. Hkrati pa lastno delovno silo izobrazili za nesmiselne storitve in se konkurenčno omejili zaradi enostranskega spoštovanja človekovih pravic.
Vsi prisotni so se strinjali, da odpiramo novo poglavje človeške zgodovine, kakršenkoli radikalizem bi se lahko končal zelo tragično. Dr. Štuhec je pozival k preudarnosti in toleranci, a vendar ni pozabil izpostaviti še vedno prisotnega problema islamskega fundamentalizma. V zraku je bilo čutiti veliko spravnosti, a hkrati veliko negotovosti.
Javni mikrofon je prevzela tudi prevajalka knjige Barbara Simoniti, ki je nasprotovala Damijanovemu stališču, da avtorica vleče vzporednice iz neprimerljivih področij. Raje si za svoje polje ne jemlje strogo strokovnega pristopa ampak svojo hipotezo sestavlja iz področij, ki jih specializirana strokovnost odriva na stran. V sodobnem svetu želi združiti občutja posameznika, ki ga tajne službe kot uradni predstavniki oblasti mučijo; ter občutja celotnih pokrajin, nad katerimi se izvaja lateralno primerljivo makroekonomsko šok terapijo. To se ne sme in ne more odpraviti kot lahkotnosti teorij zarot, ki po potrebi služijo kot krpanje ekonomsko-strokovno nepopolno argumentiranega pristopa.
Drugače je javni mikrofon našel preprostejše ljudi; nekega lastnika podjetja, ki je trdil, da bo on 50% svojega dobička raje razdelil med delavce, kakor da bi ga dal za stimulus bankam. Dr. Mencinger je njegovo stališče označil za “lepo gesto, ki pa je sicer neučinkovita, če je z njim ne bodo delili ostali podjetniki.”
Neka upokojena gospa si je zadnja prisvojila mikrofon in ga obdržala po aplavzu, s katerim je publika želela vljudno pokazati naj nadaljuje pot. Za vsaj 4 roke, kolikor sem jih sam naštel, je zmanjkalo časa. Gospa je na preprosti ravni govorila o nujnosti izobraževanja mladih v ekologiji in nekaj o hrvaško-slovenskih odnosih … Vidna nezadovoljnost moderatorke očitno ni prepričala gospe, da ne bi nadaljevala.
Po naključju so v tokratni javni tribuni mikrofon v roke dobili le relativno preprosti ljudje, edino strokovno mnenje moderatorka ni razumela in ga s svojo dikcijo prisilila v zapletanje v še večjo strokovnost, ko bi ga lahko -po mojem osebnem mnenju- moderatorsko razrešila in približala javnosti.

Na mestu bil UghAgh.

Nakon odgledanog gostovanja Škegre u Nedjeljom u 2 ostao sam ugodno iznenađen dozom žustre, ali oštre argumentacije i rasprave. Da bi bolje razumjeli o čemu je riječ morate pogledati emisiju, jer je nemam namjeru čitavu prepričavati već komentirati.

Ja nisam svjestan, pa me slobodno ispravite, ali mislim da se do sada nije progovorilo na ovaj način o nekim temama i grupacijama ljudi vezanim za recentniju ekonomsku povijest Hrvatske. Bilo je dosta toga “bez dlake na jeziku”. Žustrije i ozbiljnije je krenulo nakon onog priloga o povijesti ekonomskih kriza u Hrvatskoj.

Stanković usitinu jest loš ekonomist, ali to mu ne treba uzeti za zlo, već iz toga uzeti nešto i naučiti. Ekonomija je važna. I prevažna da bi se ostavila paušalnim, političkim i pseudo-ekonomskim interpretacijama. Posebno me se dojmilo da je Škegro bez previše ustručavanja ukazao na još neke “loše ekonomiste” (figurirane u prilogu) i njihove bedastoće bez obzira koliko su to respektabilni akademici i osobe iz javnog života. Čak nije ni toliko bitno da li su ili koliko loši ekonomisti, već koliko se u suštini ekonomska tema i ekonomsko pitanje, politički interpretira. Kako je Škegro rekao “… opet politika.” Sve je nabubreno politikom, parolama te jeftinim ideološkim zveketanjem se pokušava diskreditirati politika i povijest koja se netkome nije svidjela; a struka ostaje po strani, razvodnjena do granice neefikasnosti za vođenje ekonomske politike i nevažnosti za javno mišljenje. Taj sentiment je jasno izrazila i Katarina Ott u jučerašnjem novom Osvrtu IJFa.

Tako je posebno zanimljivo kako se Škegro obrušio na Slavka Kulića, tj. na često citiranje njega kao nekakvog relevantnog, modernog ekonomista što on svakako nije, te sa svojim ideološki zamagljenim umom nema što kvalitetnog za doprinjeti diskusiji o privatizaciji ili nekoj sličnoj temi. To se moglo vidjeti i neki dan u Otvorenom, a ovakva potvrda Škegre je dobrodošla. Ako se netko blesavo i omalovažavajuće odnosi prema nekoj temi i osobama-stručnjacima, zašto ne uzvratiti istim oružjem. Ja sam uvijek držao da je Kulić klaun jer uistinu ne znam za što je kompetentan ili relevantan osim za bedastoće. Problem je da se takve individue paradiraju po medijima kao nekakvi stručnjaci i nedaj bože da se nešto loše o njima kaže.

Nadalje, na istoj liniji da i ja budem bez dlake na jeziku, što me iritira kod gosp. Jurčića, u prilogu jedini ekonomist kojeg se neprekidno paradira po medijima, je da sa pozadinom i znanjem akademskog ekonomista njegova objašnjenja i komentari svode na površne, političke izjave i promocije, bez imalo više stručnosti koja bi u ideali mogla nešto prosvjetliti javnosti.

Tako, kao da se Jurčić koristi samo titulom i zvanjem, ali ne i znanjem. Zato ga nisam mogao smisliti kao Premjera ili bilo kojeg “funkcionara” Vlade i utoliko se budalaštine u njegovim izjavama javljaju i više nego je potrebno ili za očekivati. Pošto je Jurčić javna, politička individua, saborski zastupnik, očekivalo bi se više, a ne manje, njegove stručnosti u diskusijama i komentarima. Kao što Škegro kaže, o ozbiljnim ekonomskim stvarima bi trebali govoriti ozbiljni, moderno obrazovani, ekonomisti. Jurčić bi trebao figurirati kao jedan i tako diskutirati, ali uvijek, po mom mišljenju, stavlja političke interese i poene ispred stručnih.

Škegro se raspričao i o PDVu. Njegove ideje i objašnjenja vezano uz PDV i poreznu politiku su sve na mjestu. PDV je pametan način oporezivanja i valjda do sada već znamo, što sam ja napisao par puta ili što je čak i IJF pisao, oporezivanje potrošnje je daleko poželjnije od oporezivanja prihoda, plaća, kapitalne dobiti, dobiti, imovine. Prednost Hrvatskog poreznog sustava jest da se oslanja na oporezivanje potrošnje, a ipak ne toliko prihoda. Znači, Škegro, kao i jučer Katarina Ott iz IJF, dobro kaže da ukoliko treba povećati prihode proračuna, ili nadoknaditi manjak zbog manjih doprinosa što je Škegro uzeo kao razlog, to treba doći iz povećanje PDVa, ne uvođenje nekih selektivnih poreza ili značajnijim mjenjanjem poreznog sustava. To je neupitno.

Ali ja ipak imam problem sa time. Država se jednostavno nije pokazala kao dovoljno razborit korisnik novca poreznih obveznika. Priču već svi znamo. Netransparentnost potrošnje je jedan problem, IJF je o tome dosta pisao i pričao. Vrlo neefikasna državna potrošnja na ili neučinkovite programe ili nereformirane programe ili općenito državna potrošnja koja nije potrebna. Neučinkovita potrošanje se kreće od javne nabave (natječaji, kao za Škegrov primjer telefonskih usluga) do golemih programa zdravstvenog sistema koji se godinama crvene ili pak povećavanje ovih i onih prava. Tu je i čitava priča o nekorisnim subvencijama sa milijardama kuna za posrnule industrije i kupovanje socijalnog mira. Nisam siguran koliko se potrošačkog viška dobiva plaćanjem te cijene socijalnog mira. Ili pak nedostatak jačih zahvata u reformu lokalne samouprave koja ovisi o prihodima iz centralne države. Postoji određena doza razumjevanja da se troši novac poreznih obveznika, ali je ona vrlo mala, a javni glas zaštite interesa poreznih obveznika je nepostojeći. Tako moj problem je, zašto “njima političarima” davati više “našeg” novca kad su i ovako neefikasni, nezasitni i nedovoljno pažljivi u potrošnji i ovog prihoda koji imaju, te su tromi i nedovoljno angažirani u zaštiti interesa poreznih obveznika. To podrazumjeva ne samo preveliku potrošnju, već i preslabe rezultate i kvalitetu javnih usluga za potrošeni novac.

Porezni sustav baziran na oporezivanju potrošnje kroz PDV je efikasan i pametan, pa zar ne bi reciprocitetno i državna potrošnja trebala biti pametna i efikasna? Ako znamo da kako bi se dobila jedna kuna poreznog prihoda, treba oporezivati više od jedne kune i ako se visina porezne stope definira na rashodovnoj strani, onda neka Vlada prvo dovede svoju kuću u red, a zatim pita za više prihoda. Ne može naopako.

Privatizacija je bila posebna tema razgovora. Naravno Škegro je, za one koji ne znaju, napisao odličan rad “Kako je privatizacija spasila Hrvatsku” i bez obzira da li se slažete, rad morate pročitati. Privatizacija je vjerojatno najprominentnija tema oko koje se stvara najviše paušalnih ocjena, emocionalno nabijenih argumenata, neslaganja i budalaština. Prvo, Stanaković je pokazao emocionalno nabijene argumente i pseudo-ekonomiju. Da, neke činjenice su točne, ali su i dalje samo to, činjenice. Najlakše je reći da je 400 ili 500 tisuća ljudi ostalo bez posla zbog privatizacije ili nakon privatizacije ili nakon što je Škegro posao Ministar, i postići će se željeni efekt kod javnosti. Ali u ekonomiji to tako ne ide. Zašto i kako je izgubilo posao je daleko složenije pitanje. Primjerice, da li bi svi ti radnici posao izgubili i bez prisustva pretvorbe i privatizacije? Svi uzimaju zdravo za gotovo da “naravno ne bi”, ali to je pogrešno. Uzročno-posljedična veza nije uvijek čista kao dan, a mora se ustanoviti, te samo postojanje korelacije, koliko god ona visoka bila ne znači i postojanje uzročno posljedične veze. Ja sam jučer izašao iz kuće i počela je padati kiša. I što sad? Odgovor onih koji vjeruju jednostavnim, paušalnim objašnjenjima uzročno-posljedične veze sa privatizacijom je da bi trebao prestati izlaziti iz kuće.

Stanković se služio manipulacijom brojeva kako bi izvukao reakciju gosta. Dobro. No, problem je da javnost iz toga, a ne iz stručnih radova, isčitava zaključke i uzročno-posljedične veze oko procesa i ishoda privatizacije. Evo što je Škegro napisao u svom radu iz 2007.

“A što su na sve ovo rekli domaći nezavisni ekonomisti? Što pokazuju njihova znanstvena istraživanja? Nažalost, njihov glas se gotovo i ne čuje. Ozbiljnih empirijskih, na brojkama zasnovanih znanstvenih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojedinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa privatizacije jednostavno nema. Stoga ih treba napraviti. Tek tada će rasprave o bivšim i budućim privatizacijama imati smisla, tek tada, kada izađu iz sfere nabacivanja blatom za postizanje političkih poena.”

Paradoksalno je da je privatizacija navodno tako važna i zastupljena tema, da se nju krivi za ovo i za ono i da se nju koristi za razne političke obračune (zastare, gonjenja, itd.), a da jasnih, zanimljivih, emiprijskih ekonomskih radova koji makar potiču složenije razumjevanje istine oko posljedica i uzročnih veza privatizacije u Hrvatskoj u biti nema. Revizija ne spada u tu kategoriju jer je ona samo klasifikacija svih natječaja itd. Zašto ih nema je isto toliko zanimljiv fenomen kao i sama privatizacija. Mislim da se neki razlozi mogu tražiti i u tome da bi se tokom stručnih istraživanja počeli razotkrivati i rušiti neki stari mitovi koji se proteži još iz stare Juge te bi neke neugodne istine počele izlaziti na vidjelo.

Drugo, Jurčićeva “budalaština” oko privatizacije i proizvodnje. To je Jurčićev stari argument kako je privatizacija loše provedena jer se poduzeća nisu kupovala radi proizvodnje. Škegro je izvrsno (!) istaknuo – “što te briga zašto on kupuje” ako je ponuđena najviša cijena na transparentnom natječaju. Cilj natječaja kod privatizacije, kao i kod svih drugih dan danas, je dobiti najvišu ponudu i prodati (ili obrnuto, najnižu cijenu i kupiti). Ako su ispoštivani uvjeti natječaja, njegova svrha je postignuta. Što se događa nakon toga, što vlasnik radi sa svojom imovinom se nas više ne tiče. Ako u uvijete natječaja uključimo takve neke zahtjeve da se proizvodnja mora nastaviti i svi radnici zadržati, natječaji neće uspijeti i postići svoj cilj! Ako je vlasnik odlučio srušiti tvornicu elektronike i posaditi banane to je njegovo pravo i ima razloga za to. No Jurčićev argument je veća besmislica i bez toga i pokazuje kako unatoč svojoj stručnosti Jurčić bi rađe postizao političke golove. Za njega je problem da je netko kupio po nižim cjenama, da bi prodao po višim i kao tu nije bilo ničeg dobrog. Znači arbitraža koja je stotinama godina već prisutna u svijetu, bi u Hrvatskoj trebala biti preokrenuta. Kupi skupo da bi prodao jeftino ili jednostavno budi u neprestanom gubitku ali samo da si kupio skupo od države. Jer tako bi nešto bolje postigli? Tako bi postigli da vlasnik kupi “radi proizvodnje”?

Post mi se odužio, pa se neću sada ovdje osvrnuti na treći dio rasprave o privatizaciji – privatizacija banaka. Poseban post ću o tome.

Zamjerka Škegru je samo u onom djelu razgovora oko problema mirovinskog sustava i stupova. Previše se koncentrirao na promjenama u porezu, a premalo na pravom i uistinu jedinom riješenju tog problema. Promjene u poreznom sustavu – smanjenje doprinosa za mirovinsko i povećanje PDVa – je samo popratna mjera koja bi nas trebala prenjeti preko neminovnog razdoblja manjih kombiniranih mirovina za određenu skupinu nadolazećih umirovljenika. Pravo riješenje leži samo u povećanju outputa, pa je stoga povećanje produktivnosti radnika/osiguranika imperativ svake Vlada, sadašnje i buduće. Veća produktivnost radnika znači i veći output koji se može djeliti. Reorganizacija poreznog tereta je samo djeljenje tog outputa. Već sam pisao o tome, pa ću tu stati i završiti.

Bez obzira da li se radi o premjeru ili blogeru (čije izjave su na istoj razini kvalitete kod nas) prije nego dublje i značajnije krenemo u diskusije i izjave o važnim temama poput mirovinskog sustava, valja se dobro informirati. U Hrvatskoj ne fali radova o mirovinskom sustavu, a i strani radovi su iznimno poučni. Kao jedan uvod, ispod je članak iz WSJ koji su napisali nobelovac Gary Becker i Isaac Ehrlich davne 1994. Bez obzira na datum, članak je svijež u svom pogledu i identifikaciji problema mirovinskih sustava kao da je i jučer napisan. Poučci primjera Čilea, Singapura i Hong Konga su zanimljiv, financijska održivost i utjecaji na realnu ekonomiju mirovinskih sustava važni. Obratite pažnju na omjere radnika i umirovljenika. Projekcije koje i danas manje više vrijede su da bi 2020. u Americi omjerio bio oko 3 radnika za svakog umirovljenika, Njemačkoj 3 ili niže, a Japanu čak samo 2. U Hrvatskoj danas, ne u 2020., taj omjer je 1.4!

UPDATE - Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

Social security: Foreign lessons

By Gary S. Becker and Isaac Ehrlich

Wall Street Journal – Mar 30, 1994

Social security — once widely regarded as
the diadem of the modern welfare state — has lost much of its glitter
in recent years. This is largely because the systems in the U.S. and
many other Western countries are facing major financial problems — not
this year or in the next few, but sometime early in the next century.

The difficulties are not an inevitable outcome of the basic concept,
but rather of the way it has been implemented. Western countries have
by and large adopted a defined-benefits pay-as-you-go system in which
the benefits to retirees are paid from concurrent contributions by
active workers. Asian countries, by contrast, have relied much less on
such systems.

Hong Kong and Taiwan so
far have had no mandatory pension schemes; South Korea has only
recently introduced a modest one; while Singapore, Malaysia, and 20
other Asian countries have relied mainly on a central provident fund.
This is a fully funded forced-savings plan that ties retirees’ benefits
to their own contributions. These contributions are accumulated in
individualized accounts managed by the government.

Chile and a few other countries have also adopted systems that mandate
contributions to individual accounts. In these retirement protection
systems, private funds compete for the right to manage individual
accounts. Since these systems have the advantage of competition among
private companies, they are superior to government-managed central
provident fund systems, which are in turn much better than
pay-as-you-go systems.

If workers
contribute 10% of their earnings during their working lives, they can
build up a substantial nest egg in a retirement protection system. For
example, a 3% real rate of return on savings for a period of 40 years
will ensure a pension after retirement of almost two-thirds of annual
real earnings for the subsequent 15 years. This 10% contribution is
only two-thirds of the current combined contribution by employers and
employees to Social Security in the U.S.

The government should have the obligation to add to the retirement
incomes of people who have not built up a sufficient fund over their
working lives to stay above the poverty level in retirement. This
obligation to provide a safety net for older people explains why it may
be desirable to mandate worker contributions. A mandate prevents young
people from neglecting to provide for their old age when they can count
on the government to help them out if they lack sufficient savings when
they are old.

Pay-as-you-go systems,
unlike fully funded plans, provide benefits to the elderly that are
tied not strictly to their own lifetime contributions, but mainly to
taxes on younger generations of active workers. These systems depend
critically on the support ratio — the number of people in the prime
labor-force-participation age groups of 20 to 64 available to support
the pensions of those age 65 and over. These support ratios have been
falling throughout the developed world.

In the U.S. the ratio has declined from 7.1 in 1950 to 4.7 in 1990, and
it is expected to drop to 3.3 in the year 2020. In West Germany the
rate is expected to fall to under 3 in 2020, and in Japan it may reach
as low as 2.

The support ratio has
declined partly because adult mortality has fallen, and partly because
birth rates are now very low. The average couple in most rich countries
produces fewer than two children; in Germany, Japan and some others, it
produces only about 1.5 children.

The
aging of the population implies that growing government spending would
be required to finance the cost of any given level of per-capita
benefits to retired people. As a result, higher taxes will have to be
imposed on relatively fewer workers. All the projections suggest that
unless benefit levels are reduced significantly, by the year 2025
government spending on social security will increase greatly as a
fraction of national output in the U.S. and other rich countries. In
the early 1970s it was estimated that a tax rate of 65% on earnings
would be needed in Chile to produce the full menu of mandated benefits
to the elderly. No wonder Chile went on to pioneer the privatization of
a pay-as-you-go system into a retirement protection system.

Quite apart from their financial difficulties, pay-as-you-go systems
also hurt the real economy. The underlying philosophy of these systems
is that society can behave like an extended family in which parents,
children and grandchildren engage in mutually beneficial transfers. But
in a family setting, different generations share in the industriousness
and productivity of one another. Parents’ old-age pleasure and material
comfort are directly linked to the productivity and success of
themselves and their children and grandchildren, while children are
also helped by the parents. A pay-as-you-go system does not have this
linkage.

Parents’ social security
entitlements are largely independent of their own contributions to the
social fund, and they are entirely independent of their children’s
contributions. This encourages families to decrease the support they
provide each other, and rely instead on government aid. It also
encourages reductions in birth rates, since parents become less
dependent on their own children for old-age support. But this decline
in family size puts further strains on the financial health of a
pay-as-you-go system.

Neither the
adverse financial consequences nor the harmful real effects of the
pay-as-you-go system need occur under fully funded schemes. Since
retirement payments are proportional to the worker’s accumulated
contributions, and the accumulated reserves are invested in financial
instruments that tend to yield a competitive rate of return, these
systems do not have the same effect on birth rates and aggregate
economic performance. Trends in fertility and longevity may still
affect market interest rates earned on deposits, but they do not have
other direct effects on fully funded schemes.

To ensure the success of a private system, it is desirable to leave the
business of management to private annuity companies that compete for
customers with their pension products. Governments should monitor the
behavior of these funds and require minimum levels of capital. The main
deficiency of a Singapore-style central provident fund is that the
government becomes a major investor and owner of private equity, since
it manages huge accumulating balances.

The evolution of the Singaporean central provident fund provides an
instructive lesson. The mandated combined contributions of employees
and employers rose to a peak of 50% of earnings in 1984, and are
currently set at the still exorbitant level of 40%. This
government-monopolized system has yielded a real return to workers of
only 2% a year from 1961 to 1992 — much less than what private equity
markets yielded in Singapore or elsewhere in Asia.

With the government running out of profitable investment options, a
partial privatization has already taken place in Singapore. Workers are
allowed to withdraw increasing amounts of their accumulated balances
prior to retirement for housing, education and health outlays, and more
recently also for investment in stocks, bonds and even gold.

A privately managed retirement system may seem wholly impractical and
out of touch with political reality. But this is precisely what Chile
has been doing for 13 years, since people there became fed up with the
public system. Several private funds actively compete in Chile for the
right to manage the savings that workers are required to put aside for
their old age. Government regulations require private management funds
to have minimum capitalization, and they limit investments to
particular categories of securities.

Although expenses were high during the early years in Chile, they have
fallen sharply over time as experience with the system has grown. The
inflation-adjusted annual rate of return on investments from 1981 to
1990 was more than 12%. And the pensions awarded so far under this
system have been generous compared with those offered by the old system.

Gradual Integration

Hong Kong’s 1992 draft proposal to establish a community-wide
retirement protection system is similar in spirit to the Chilean
system, but the government recently turned away from this promising
idea by proposing instead a pay-as-you-go system. Fortunately, mounting
public criticism may still revive the earlier plan. A few other
countries have either introduced a Chilean-style system or are
considering doing so.

Of course, older
workers in the U.S. who have been contributing to the traditional
Social Security system for many years will have to be gradually
integrated into a privatized system. Chile offered older workers the
option of either remaining in the pay-as-you-go system or transferring
into the privatized system and receiving a bond valued in proportion to
their accumulated past contributions. The transition there went
smoothly — perhaps because the bond values were rather generous — and
practically all older workers opted out of the traditional system.

The U.S. has done little to privatize its state enterprises. Its
privatization movement should begin with one of America’s most
significant industries: provision of security for elderly people.

—

Mr. Becker, 1992 Nobel Prize winner in economics, is a professor at the
University of Chicago and a fellow at the Hoover Institution. Mr.
Ehrlich is a professor at the University of Buffalo and visiting
professor at Hong Kong University of Science and Technology.

Gore je stara afilijacija iz 1994. Sadašnja afilijacija prof. Ehrlicha je:

Dr. Isaac Ehrlich, SUNY & UB Distinguished Professor
and Chair of Economics, Melvin H. Baker Professor of
American Enterprise, Director, Center of Human Capital,
Editor-in-Chief, Journal of Human Capital,
Research Associate, NBER

Poslednjih mesec dana, pored svetske ekonomske krize, mogli smo osetiti posledice gasne krize prouzrokovane nesporazumom izmedju Rusije i Ukrajine oko naplate duga Ukrajine u iznosu od oko dve milijarde americkih dolara. Rusija je odlucila da prestane da isporucuje prirodni gas preko Ukrajine sto je dovelo do nestasice gasa na Balkanu, a i u Evropskoj Uniji. Da situacija bude jos gora, Evropu su bas u tom periodu zahvatile velike hladnoce. Vrlo brzo se cela Evropa digla na noge i pokusala da pomogne Rusiji i Ukrajini da pronadju resenje, te je posle nekoliko hladnih nedelja, gas poceo ponovo da tece Evropom, a pitanje energetskih resursa se vratilo kao jedno od najznacajnijih pitanja buducnosti. 

Najvece zalihe prirodnog gasa na svetu nalaze se u Rusiji, koja je i osma zemlja u svetu po zalihama sirove nafte. Rusija je izmedju ostalog pre par godina pokrenula sa Iranom i Katarom proces stvaranja kartela zemalja izvoznika prirodnog gasa, koji bi bili zasnovani na slicnim principima kao i OPEC (Oil Producing Exporting Countries). Takodje, vredi se podsetiti da smo tokom 2008 godine imali prilike da vidimo da je cena barela sirove nafte dostigla 147 americkih dolara. Necemo analizirati kretanje kursa americke valute u tom periodu i koliki su bili efekti kursnih razlika na domace valute, pa samim tim i na cenu sirove nafte u domacoj valuti. Ubrzo posle rasta cene nafte na svetskim berzama sredinom 2008 godine, pojavile su se analize oko novog svetskog energetskog poretka. Mogli smo procitati razne interesantne projekcije, izmedju ostalog i da ce Kina prestici SAD i do 2010 godine biti najveci svetski potrosac energije. Za njom ce slediti Indija, a takodje ce svet imati problema da podmiri sve potrebe potrosaca. U isto vreme Evropom i Amerikom kruze price kako se treba osloboditi zavisnosti od nafte i gasa i resenja traziti u obnovljivoj energiji. Verujem da cemo uskoro videti utrkivanje u pronalazenju optimalnih resenja za koriscenje obnovljive energije.

Crna Gora mozda nema velike zalihe prirodnog gasa i sirove nafte, ali zato ima veliki potencijal u proizvodnji elektricne energije. Crna Gora ima znacajan hidroenergetski potencijal, i mogla bi da izmedju ostalih iskoristi i reke Taru, Pivu, Moracu, Komarnicu, Ibar, Lim i druge. Trenutno je iskorisceno 25% vodenog potencijala, pa se vidi da uz investicije Crna Gora moze postati izvoznik elektricne energije. Da bi se povecale investicije najbolje je iskoristiti model privatno javnog partnerstva i krenuti u izgradnju novih elektrana. Resenje bi bilo da se EPCG pretvori u holding kompaniju gde bi svaka elektrana bila zasebno preduzece kao i distribucija. Tim modelom bi se lakse krenulo u proces privatizacije, a i takodje bi lakse bilo uspostavljeno privatno javno partnerstvo za izgradnju novih elektrana. Posto bi svaka elektrana bila posebno preduzece, lako bi se definisali odnosi sa partnerom, i znacajno bi se unapredilo poslovanje. Drzava Crna Gora bi zadrzala vecinsko vlasnistvo u proizvodnji (elektranama), dok bi omogucila distribuciji da bude privatizovana, a i takodje omogucila drugim kompanija koje se bave distribucijom elektricne energije da dodju u Crnu Goru. Da bi se izvukao maksimalni benefit od potencijalnog investitora, prvo je potrebno ocistiti bilanse i srediti stanje u kuci. Tek tada bi EPCG bila atraktivnija za investiture, a samim tim bi i njena cena bila veca.

 No, ovih dana smo imali interesantnu “debatu” izmedju politickih partija na vlasti u Crnoj Gori DPS i SDP, oko modela privatizacije EPCG. SDP je  bila protiv prodaje vecinskog drzavnog vlasnistva dok je DPS za to da se investitoru kroz par godina omoguci da postane vecinski vlasnik. Posle pretnji od strane SDP da nece podrzati taj predlog i da to moze ugroziti koaliciju, iznenada je promenjen stav te partije kao i izjave pojedinaca koji su bili glavni zagovornici prvobitne ideje. Objasnjenje gradjanima jos nije stiglo za ovu reakciju.

Ovakve iznenadne promene stava izazivaju sumnje u iskrene namere da ce drzava i vladajuca garnitura probati da pronadju ozbiljno resenje koje ce biti u interesu gradjana i drzave. Cini nam se da se efekti svetske ekonomske krize kriju od javnosti i da se pokusava kroz ubrzanu privatizaciju EPCG doci do novca za popunjavanje budzeta.

Ауто индустрија

Динкић: „Фијат” долази, не знамо кад

Рокови инсталирања нове опреме у „Заставу” зависиће од процене менаџмента италијанске компаније где, шта и колико треба производити, али „боље икад, него никад”, изјавио министар економије

Бране Карталовић

[објављено: 16/12/2008]

milos mikic, 16/12/2008,

Mislim da je doslo vreme da se osnuje sud i tuzilastvo koji ce kontrolisati izborna obecanja i sve izjave politicara.

Sudije u tom sudu, tuzioce i ostale birao bi narod neposredno kao izbori samo bez izbornih kampanja.

Jer ako ih postavi skupstina opet nema nista od toga. bili bi direktno finansirani iz poreza. Taj sud i tuzilastvo bi kontrolisali sva obecanja politicara data u predizbornim kampanjama,za vreme mandata i td.

Ukoliko se ustanovi da su politicari obecavali nesto u odredjenom vremenskom periodu i da to nije ostvareno sud bi jednostavno pokrenuo krivicni postupak protiv lazova i kriminalaca jer ona narodna:”Ko laze taj i krade, a ko krade ide u zatvor” treba da se ispostuje i oni koji svesno daju lazna obecanja i sakrivaju se od odgovornosti treba da odgovaraju za lazi koje su izneli javnosti.

To bi bilo resenje da se Srbija otarasi POLITICKOG SLJAMA koji vlada vec duze vreme jos pre Milosevica. Tad bi svi ovi tajkuni i novopeceni i staropeceni bogatasi kriminalci koji placaju politicare ostali bez podrske i tada bi pravo Srpsko sudstvo i tuzilastvo moglo da odreaguje na pravi nacin i da krene protiv tajkuna koji su uz podrsku politickog sljama dosli do velikog kapitala.

Samo tako mozemo da ocistimo Srbiju od parazita koji su preuzeli celu drzavu. To je jedini nacin da se ostvari boljitak u srbiji. Dokle god narod sedi i skrstenih ruku gleda kako se politicari i tajkuni bogate i kradu nas novac koji su nam pre toga sa visokim porezima i marzama nezakonito oduzeli nema nama boljitka. Sve sami lazovi, prevaranti, kriminalci

Извор: Политика а.д. (коментари корисника)

Ауто индустрија

Динкић: „Фијат” долази, не знамо кад

Рокови инсталирања нове опреме у „Заставу” зависиће од процене менаџмента италијанске компаније где, шта и колико треба производити, али „боље икад, него никад”, изјавио министар економије

Бране Карталовић

[објављено: 16/12/2008]

james bond, 16/12/2008,

Cijena radne snage u cijelom projektu oko auto industrije je manja od 10% ukupnih troskova a to je bio glavni argument komparativne prednosti koju je Dinkic naveo.

U isto vrijeme FIAT trazi prvo ukidanje Zastave dab poco poso???Na krizu je upozoravao na vrijeme Gosn Katic jos prije dvije godne a neki od prije godnu dana.Ruje nisu nudle zatvaranje NIS-a dab dosli na trziste a radi se o klasicnom lom poslu dje oni imaju i sirovinu i trziste.

Jos samo treba da pocnu poso sa kretenima koji bi NIS prodali prvom zgodnom prilikom prvoj budali za Zapada na prazna obecanja ko sto ste uradili sa sve i jednom vabrikom do sada.

Vi blage veze nemate sta je to privatizacija. Izdaju se akcije koje se probaju prodat na trzistu ako nema trzista onda valjda utrci drzava a ne ukidaju se jer su od drustvenog znacaja jer vec imaju i pogone i radnu snagu i trziste.

To sto nemaju obrtnog kapitala mozete zahvalit drugoj budali Jelasicu jer drzi dinar visoko.

Извор: Политика а.д. (коментари корисника)

Тројни договор о буџету

За сат и по у кабинету председника владе решена изненадна драма о буџету за наредну годину …

miki torlak, 04/12/2008,

Secam se euforije sredinom devedesetih i svakodnevnih nagrada koje je dobijala Mira Markovic. Vidim sta se danas desava, ali ovoliko podcenjivanje mentalnog sklopa ovog naroda od strane Dinkica i njegovih desperadosa je pokazatelj zasto smo bili pod Turcima 500 godina.

Otvorena pljacka, korupcija i kriminal svih vrsta su nasa svakodnevnica, izvestaji medjunarodnih relevantnih institucija vrlo losi, perspektiva ako ne zasucemo rukave, takodje, a on nam prodaje secernu vodicu, nagrade i ko zna sta ce jos…sramotno, potpredsednice Vlade, ministre i predsednice stranke.

Vama, Kristu i stranackoj ekipi je lako, gde cemo mi ostali?

Извор: Политика а.д. (коментари корисника)

ЧИТАТЕ ЛИ МАКС МАРУ

Стварање новог по кроју транзиционог капитализма морало би, макар делом, да унапређује постојеће институционалне вредности у култури, а да се и Министарство културе прогласи ресорним партнером у процесима приватизације предузећа из ове области

Драгољуб Жарковић

[објављено: 05/12/2008]

paja patak, 05/12/2008, 15:02

Рођен сам и одрастао две куће изнад (бивше) Нолитове књижаре о којој је реч. У детињству нисам баш често куповао књиге у њој.

Давао сам увек предност оном малом броју антикварница у којима си понекад могао да нађеш неку добру књигу из времена „труле“ Југославије, јер се у претходнику „Нолита“ – „Новом Поколењу“ углавном продавала књига из пера соцреалиста. Касније су и антикварнице практично нестале, а у књижарама су, на срећу, почеле да се појављују и нормалне књиге.

Тако сам, када сам се пре четрдететак година најзад исељавао на трули Запад, понео са собом и пар стотина српских књига, али су ми најдража остала издања Геца Кона (Нушић ева дела и серија „Плаве птице“), Издавачке књижарнице Радомира Д.Ћуковића – Теразије 17 (онај прави „Кадок“), књижарнице Томе Јовановића и Вујића „Зелени Венац“ (дела Жила Верна са лепо илустрованим корицама), Народног Дела (са слоганом „Држава почива на просвећености“), „Југоистока“, који је упркос немачкој окупацији ипак понешто издавао, итд., итд.

Сви ови издавачи су били угушени после 1945. године. Сада, под експанзијом транзиције ( и прогреса?) нестаје и књижара „Нолит“ . Колико је то добро, показаће време. На њено место долази “Max Mara” (вероватно са својим «сателитима» Weekend i Marina Rinaldi). То је лепа, луксузна дамска конфекција, на Западу приступачна једва за горњих 5% становништва .

Тако је, бар, у Холандији, где је модални годишњи приход 31.000 Евра, а ком ли ће проценту Српкиња бити приступачно – видеће се. У досадашњим посетама, моја супруга је запазила да се у Београду могу наћи застарели модели “Max Mara”, вероватно заостаци допремљени после распродаја у Србију – али по нормалним, па чак и вишим ценама. Сада ће, ваљда, бити боље? Госп. Жарковић оплакује злехуду судбину „Нолита“.

Шта да кажем, осим оног отрцаног: „Тражили сте, гледајте.“

Извор: Политика а.д. (коментари корисника)

Менаџер за један долар

Шта је узрок наглом порасту завиривања у коверте директора, у свету и код нас

mp , 06/12/2008,

Piscu ovih redova, zasto se u Srbiji stalno pravi greska i vrse poredjenja sa SAD; gde je opravdanje i logika iza takvog poredjenja? mislim da je nema, sta vi mislite?

Nije nista novo da direktori u kapitalistickim razvijenim zemljama sebi odredjuju prilicno visoke plate, ili im to odobravaju upravni odbori; slicno je u SAD, cak i drasticnije, tako su u poslednjih dvadeset godina brzo razmnozeni milioneri ili cak sta vise milijarderi; to je fenomen kojim mogu mnogi da se bave; Paznja medija u USA postaje izrazita tek onda kada firme pocinju da propadaju a menadzeri brodova koji tonu uz upropascene penzione fondove i otkaze sitnoj boraniji (a tako vidim radio i Kristo) i dalje zaradjuju ogromne svote; i onda negativni publicitet je poguban po te iste menadzere u Americi; niko ne zeli da bude na strancima novina sa etiketom pohlepnog i sebicnog menadzera.

Ono sto imamo u istocnoj Evropi jeste otimanje ranije drzavne ili drustvene svojine pod plastom privatzacije te nenormalno visoke plate menadzera u malim sredinama gde je puno siromasnih i ljudi bez sansi da uz posten rad napreduju, u takvom okruzenju vesti o enormnim platama ekonomski i moralno neopravdanim deluju kao zvono za uzbunu (da li neko u Srbiji danas i misli o moralu, neko pita?)

Niko u Srbiji ne proziva tajkuna Miskovica i slicne, niko ne pita kakve su veze “biznismena” preko noci, neko bi rekao “fly by night” sa drzavom i vladom koja se miri sa enormnim bogacenjem sa jedne strane, a sa druge strane ne zeli, ne ume da stvori uslove za ekonomski zdravije i socijalno pravednije drustvo. Svi u Srbiji gledaju Holivudske filmove i zele da preko noci bas oni budu ili filmske zvezde ili bas ti biznismeni sa zaradom i to ako moze odmah. E bas je AMerika zemlja gde se retko sta desava preko noci i gde su pravi uspesi ipak proizvod vise generacija.

Zato mislim vasa poredjenja male i siromasne Srbije (sigurno bi mi bilo draze da je Srbija kao Svajcarska) ipak nemaju mnogo smisla.  Nazalost.

Извор: Политика а.д. (коментари корисника)

Sve se usijalo,uskoro će treći tendera za privatizaciju RTB Bora.Da li će se agonija i velika farsa i pokušaj prevare i pljačke RTB Bora kroz koju smo prolazli u zadnje dve godine da se nastavi,ili će se situacija promeniti u smislu da RTB Bor postane kompanija sa mešovitim akcionarskim kapitalom u kojem će država imati većinski paket od 51 % ,videćemo,jer treba biti oprezan,bez obzira što čujem priče aktera privatizacije iz redova sadašnje vlade koja je slična onoj što sam ja pričao.Ljudi iz vladinog sektora koji će sada rukovoditi privatizavijom i u ovom trećem pokušaju su naizgled drugi,druga lica,ali to je isti mentalni neoliberarni “sklop” ljudi,ljudi koji rasprodaju privredu Srbije u bescenje za svoje provizije,izazivajući pustoš u ekonomiji.

Pre nego što krenem u retrospektivu događaja oko privatizacije RTB Bora na relacija rukovodstvo RTB Bora-sindikati RTB Bora-lokalna samouprava-vlada Republike Srbije,na kraju teksta imaćete jednu anketu za izjašnjavanje oko modela privatizacije koji je po mom mišljenju najbolji za nas iz Bora,za Srbiju kao državu i sve njene građane.

No,pođimo redom…

Retrospektiva 1

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (69.4 MB. 32 minuta)

Prvo da vas podsetim da je DOS gurnuvši RTB Bor u fazi restruktuiranja, na perfidan način oduzeo svima nama,i radnicimi,i bivšim radnicima,i penzionerima, pravo na akcije koje po zakonu imamo pravo u procesu privatizacije.Inače,kada se radi o restruktuiranju preduzeća u procesu privatizacije,ne postojhi nigde u zakonu neka precizna norma kada će neko preduzeće ići u restruktuiranje,niti šta je obaveza i dužnost da se u restruktuiranju uradi.I tako…za RTB Bor postoji samo papir da je ušo
u restruktuiranje,ali niko živ iz poslovodstva RTB-a i vlade Srbije neće znati da vam kaže, šta se to uopšte i restruktuiralo,jer naprosto…to je samo papir,papir koji je vladi Srbije dao pokriće da nam oduzme akcije,jer eto:”to je po zakonu”.

Eto,po zakonu i imamo pravo na akcije ( zakon većeg nivoa),a i po nekom drugom zakonskom aktu (zakonska uredba nižeg ranga)nemamo to pravo…sve je po zakonu,istovremeno.Baš lepo,baš nam je “uredan” precizan i jasan zakon,pravi “raj” za razne mešetare i skorojeviće, da rade šta hoće,da otimaju od radnika,pljačkaju i kradu na tuđoj muci.
Naravno,da bi se pljačka stoleća nad RTB Borom izvršila,postavljani su poslušni ljudi na rukovodećim mestima,a u ovoj video prezentaciji sa prvog tendera,čućete i neke njihove izjave i govore pune konfuzija i nebuloza,da se čovek slatko ismeje kad vidi ko rukovodi RTB Borom.
Recimo,mr. Milan Dejanovski,zamenik gen. dir. RTB Bora,objašnjavajući da je bilo kapitala u RTB Boru (za Slobino vreme)ali ta verifikovana procena nije bila zavedena u poslovne knjige, i tako je po Dejanovskom …bakar “iscureo”(njegove reči) iz ležišta,iscureo iz rudnika,i..nema,gotovo,ode sve,iscurelo,nema više.
Izgleda da se u Boru događaju zaista čudne i okultne stvari, baš za vreme privatizacije,jer eto…izgleda da je bakar koji realno postoji u zemlji,u ležištima,čim je “čuo” da ga nisu upisali u poslovne knjige da postoji, od tuge je iscureo,gotovo je,nema te,jer nisu te upisali da postojiš.
Čućete i izjavu Miodraga Conića v.d. gen. dir. RTB Bora koji je 28.08.2006,kada je u tom trenutku cena bakra na svetskoj berzi po jednoj toni bila 7.100 $,tvrdio da ukoliko se RTB Bor ne privatizuje,ne može ni sa tom cenom bakra rentabilno da radi.Međuti,isti taj čovek je 06.03.2007 tvrdio da je svaka cena bakra koja je tu negde oko 5000 $ izuzetno povoljna.A pravi biser ovog čoveka čućete u ovoj kratkoj prezentaciji ( 11 sekundi) gde je pričao o dugovanjima RTB Bora,živi humor…
Eto,situacija vem je jasna,vidite kakvo smo rukovodstvo imali u tom periodu.
Međutim,nije to toliki problem za radnike ni takvo rukovodstvo,ako su radnici složni i ako imaju jake sindikate koji će čvrsto stati u odbrani radničkih interesa,ali je zato u jednom sindikatu,sindikatu “Nezavisnost,”, koji je minoran po broju članova,vlada imala “svog čoveka”,a to je predsednik tog sindikata Rudolf Navijalić koji je bio glavni kočničar radničkoj slozi.Naravno,to je sve bilo iza scene,ali svima nama u Boru koji su slušali Navijalićeve izjave povodom privatizacije RTB Bora bilo je sve savršeno jasno,Navijlalić je bio za malte ne bilo kakvu privatizaciju,samo da se Bor privatizuje,a ako se to ne uradi,biće svašta,potop…plašio je radnike i građane,jer RTB Bor će propasti,otići će u stečaj ako se odmah, što pre,ne privatizujemo,radnici će ostati bez plata itd.

Eto,prošlo je više od godinu dana od tih Navijalićevih “pretnji”,još se nismo privatizovali,i ne odosmo u stečaj kako je Navijalić najavljivao,ali sa ove distace i oni najnaivniji mogu da vide i prozru njegovu ulogu u predhodnim događanjima.

Predsednik JSO samostalnog sindikata RTB Bora Dragan Aleksić i predsednik samostalnog sindikata metalaca Zvonko Živaljević, bili su protiv te planirane pljačkaške privatizacije po Vladinom dokumentu,dok je Navijalićev sindikat podržavao taj način privatizacije,bez obzira što je bilo jasno da je sve to farsa, i da je nezakonito,nestručno.Da se podsetimo,evo šta je podržavao Navjalićev sindikat…u dokumentu Privatizacionog savetnika vlade Srbije na samom početku je pisalo da oni niti garantuju za tačnost podataka, niti su odgovorni za eventualne štetne posledice iz ugovora “po korisnike”, a to smo razume se mi,obični radnici i građani,a i celo društvo zapravo…!
Zatim…unutrašnja međusobna dugovanja zavisnih i povezanih preduzeća unutar RTB Bor grupe od 126.986.000 € namerno su prikazana kao spoljašnji dug prema poveriocima,da bi se dugovi naduvali i na kraju krajeva RTB Bor po zakonu o privatizaciji, kao dobro od opšterg interesa, nije smeo da bude privatizovan,ali kod nas sve može,zakoni se ne poštuju,ne primenjuju,jer vodećim političkim liderima jedino je bitan njihov privatni džep,da se što više “omrse” raznim bogatstavima dok su na vlasti.
Vrhunac svega je bio kada se ljudima iz vlade govorilo da je privatizcija RTB Bora suprotna zakonu o privatizacijiciji,a oni su odgovorili da nisu privatizovali rudno blago koje je zabranjeno da se zakonom privatizuje,već je kupac dobio samo eksploataciona prava.

Nije šija,nego vrat.

Vidite li vi ovo,oni nas čak smatraju za retarde pa nam pričaju ovakve gluposti,a sami su sve ovo nazvali privatizacija RTB Bora,dali su cenu,ali ne zaboga,oni su samo prodali eksploataciono pravo,ništa nisu privatizovali,bez obzira što se sam proces zove privatizacija.A i taj neki budući vlasnik kad bi izeksploatisao svu rudu,uzo profit,mi bi se našli u čudu ,jer bi nam ostala samo zemlja i čudili bi se gde nestade to rudno blago kad ga nismo privatizovali.
Da bude jasno svima:

• rudno blago u čijem god da je vlasništvu,jedino je blago kada imaš eksploataciono pravo da ga eksploatišeš, da vlasniku bilo da je to država ili privatnik, donese profit,dobit,u suprotnom…,ako ga ne eksploatišeš,ono je “mrtva priroda”,ne možeš da ga oplodiš,i šta ti vredi što si vlasnik ako ga ne eksploatišeš.

Stvarno je sve ovo uvrdljivo kako nas DOS-ovci tretiraju,kao da smo retardi,i od takvih nikogovića da očekuješ da ulažu u privredu (?),nema šanse,to su paraziti koji samo pune svoj džep.
Sve ovo ponavljam iz razloga da shvatimo da je radnička sloga najjače naše “oružje” i kada bi svi sindikalci bili jedinstveni u odbrani interesa radnika i da se spreči pljačka,nikakva vlada ne bi mogla da ostvari te pljačkaške planove,zato bi članovi sindikata Nezavisnost trebali da smene tog Navijalića,zbog budućih događanja,i upitao bi ih:”imate li vi tamo neke izbore (?),reizbore,smenite tog čoveka”, znam da je i vama jasno šta on radi,ali smognite snage da mu se suprotstavite,da bi u predstojećim događajima svi bili jedinstveni.Da se “ušemio” sa vladom to svi znamo,a to će se najbolje videti iz Aleksićevih reči u ovim prezentacijama,a to je…
Aleksić ga ovde u jednom delu pominje kao “posmatrač”, i taj posmatrač je u proteklom procesu privatizacije,koju bih ja nazvao operacija “Kuprum”,iznosio podatke poverljive prirode i da je otvoreno stao na stranu Kupruma kao potencijalnog kupca,ali on je bio predstavnik radnka,a ne vlade Srbije ili Agencije za privatizaciju,šta je on tu imao?
Njega je agencija za privatizaciju obaveštavala o procesu pregovora,on je te poverljive podatke iznosio,ni agencija ni Navijalić po tenderskim propisima nisu smeli to da rade,agencija je po tenderskim propisima trebala da o procesu pregovora obaveštava samo članove tenderske komisije,a Navijalić nije bio njen član,a oni nisu čak ni jednog člana tenderske komisije obaveštavali o pregovorima,ujključujući i sindikalca Aleksića koji je bio član.

Što se sindikata tiče,sindikalni lider bi trebao da zna osnovne stvari o procesu proizvodnje bakra i troškova te proizvodnje,međitim, Navijalić želeći da ukaže mnogim laicima da i pored veoma povoljne cene bakra na svetskoj berzi, koja je bila u tom trenutku,mi ne bi mogli uspešno da poslujemo,jer su troškovi proizvodnje enormno visoki,kako napominje,i daje nam precizne cifre, da su troškovi proizvodnje bakra za jednu katodu,koja je naš finalni proizvod,enormno visoki,oko 6.500 $.!??
Međutim,za one neupućene,naš sveznalac je napravio “malu” greškicu,troškovi proizvodnje bakra se izražavaju za jednu tonu katodnog bakra,ali jedna katoda bakra ima oko 100-120 kg.,a Navijalić je pominjao troškove proizvodnje jedne katode,što možete pogledati i čuti

ovde ( 50 sekundi),pa vi sami zaključite ko je laik.

Retrospektiva 2

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (48.9 MB. 22.5 minuta)

Ovde se obrađuje situacija kada je RTB Bor bio prodat Kuprumu za 400 miliona $,zatim imate izjave radnika,razočaranih činjenicom da su prodati sa RTB Borom za male pare bez ostvarenja akcija,zatim izjave sindikalnih lidera,ljudi iz vlade,predsednika opstine Bor Branislava Rankića,Drakulića, čija je firma bila učesnik na tenderu i koji se žalio na mnoge neregularnosti i puno toga…
Izdvojio bih tri detalja koje je Aleksić rekao o ponašanju sindikata Nezavisnost na čelu sa Navijalićem:

• Prvo…posle onog čovenog protesta rudara Bora na petlji,na autoputu,koji nije podržavao sindikat Nezavisnost,kada ja Aleksić iz Samostalnog sindikata došao sa svojim saradnicima na pregovore sa vladom Srbije,čekalo ih je pismo sindikata Nezavisnost sa optužbama da su:protiv države,da su teroristi,da žele narod da oteraju u propast,ali su zato svi iz rukovodstva tog sindikata,uključujući i sve njihove članove,iskoristili uspeh samostalnog sindikata u pregovorima sa vladom kojeg su nekako izdejstvovali u povećanje plata,i to uzeli za sebe,iako nisu podržavali taj štrajk.
• Drugo…u toku pregovora oko strategije,samostalni sindikat je zakazao sastanak sa ministrom Bubalom,ali kada ih je pored dugog nećkanja Bubalo ipak primio u kancelariji,tamo su sedela dva člana sindikata Nezavisnost.Otkud oni tamo,a nisu zakazivali sastanak,mislim zvanično kao sindikat?!
• I treće…kod izbora članova tenderske komisije koji će da predstavlja sindikat,posle sat i po vremena pregovora, predsednik sindikata nezavisnost Rudolf Navilalić je rekao,citiram Aleksića:”A šta vi tu raspravljate,kad sam ja dobio od ministra Bubala,da sam ja predstavnik sindikata”(kao predstavnik radnika u tenderskoj komisiji).

Nemam ništa lično protiv Navijalića,ali znajući koliko je faktor zajedništva kod radnika odučujući u odbrani njihovih interesa, i interesa penzionera RTB Bora,Navijalić je glavni faktor remećenja tog zajedništva…!

Ako smo jedinstveni,nikakva vlada nam ne može oteti i rasprodati RTB Bor…!

Čućete izjavu minstra Paridovića,ministra za ekonomske odnose i koordinatora ministarstva finansija koji je odobravao ovu privatizaciju,da ne zna za kalauzulu u kupoprodajnom ugovoru sa Kuprumom,da Kuprum može naknadno u nekom roku od tri meseca ,dok ne uplati pare za RTB Bor,da šeta po RTB Boru i smanji cenu RTB Bora ako utrvdi da neko postrojenja nije u funkciji,da ne radi,pa bi tako cena bila manja od ugovorene od 400 miliona $,a navodno je RTB Bor kupio u viđenom stanu.

Čućete i izjavu Drakulića da su agencija za privatizaciju i tenderska komisiuja koji su bili zaduženi za privatizaciju,bili odstranjeni,i odjednom su se pojavili nekih 5 ministara iz jedne jedine stranke (DSS) i odradili sve da Kuprum pobedi na tenderu.

Čućete i izjavu predsednika opštine Bor Rankića,da se nisu ispoštovala ni pravila tenderske komisije koja nalažu da se na kraju pregovora sastane tenderska komisija i da se izjasni o rezultatima pregovora,da bi su uopšte i potpisao ugovor sa pobednikom,ako se naravno svi slože.
Do takve sednice nije ni došlo,a RTB je bio prodat Kuprumu.

retrospektiva 3

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (169 MB. 1h. 18 minuta)

Ovde je situacija došla do usijanja…

Kuprum nije ni imao pare da Kupi RTB Bor,već je želeo da ga kupi tako što će založiti svu imovinu RTB Bora kod neke banke za kredit.!??
Vlasnik nečega si tek kad kupiš to nešto,a ne da založiš imovinu toga pre nego što si i postao njegov vlasnik,pa posle da ti daju kredit da ga kupiš,i onda da postaneš vlasnik!

U tom slučaju smo svi mi mogli da kupimo RTB Bor…

A da ova bljutava farsa bude potpuna,a to je i politička slika Srbije,zakonom je zabranjeno da sindikat koji je u ime radnika učestvovao u ovoj privatizaciji, dobije ugovor na uvid,da ga da svojim stručnim službama na analizu,pa da ga posle i potpišu(jer su otvoreno sumnjali da neke njihove odredbe nisu ušle u ugovoru),a u normalnim zemljama svaka strana učesnik nekog pregovora,kada se sklopi ugovor o kupoprodaji,pre nego što stavi potpis na njega,ima potpuno pravo da ga pregleda,pa onda da ga potpiše.
A tolika se polemika digla oko ovih sasvim jednostavnih i običnih stvari.
Da su normalna vremena,o ovome se ne bi ni raspravljalo,to se samo po sebi razume…

Prezentacija Nove strategije privatizacije RTB Bora

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (143 MB. 1h. 4 minuta)

A ovde ćete čuti izlaganje Branka Dragaša o Novoj strategiji privatizacije,najboljoj do sada,koja predviđa da RTB Bor postane mešovito preduzeće sa većinskim paketom akcija države Srbije od 51%,19% strateški partner,15% radnici,bivši radnici i penzioneri,i 15 % ostali građani Srbije koji imaju pravo na akcije.

Ne znam šta će se desiti u ovom novom trećem tenderu,ali čujem da se sada priča u javnosti da RTB Bor ima realna dugovanja oko 120 miliona $,a ne kao što se ranije tvrdilo 500 miliona $.
Hmm… neznam da li je iko više od mene po forumima tvrdio da su dugovanja RTB Bora bila lažno prikazana i naduvavana,to znaju oni Borani koji su članovi jednog najvećeg Borskog foruma na kome sam pisao o tome,davao sam argumente o tome iz dokumenta privatizacionog savertnika ,gde se to lepo videlo,dao sam da se o tome izjasne forumaši,ali se niko nije izjasnio o tome,a sve je jasno ko dan..!

Zašto,pa ko će drugi nego Borani da brane svog giganta od prevare i pljačke?
Da naravno,ali na tom forumu ima jedan neoliberarni “drmator” koji je povodom mojeg davanja na uvid lažnih dugovanja potvrdio ovo:

“Što se tice tih 126 miliona, i ako je taj podatak tačan, naravno da se slažem da je to čista pljacka. Šta ima oko toga da se nesto izjasnjavamo…”

Eto,ima i takvih ljudi,kao da se radi o sudbini Zanzibara i crnaca,a ne Bora,Borana…

On tamo sve kontroliše i ne libi se da da i ovakve gnusne izjave,jer zna da ima poslušnike i par istomišljenika, i sve kontrolišu na internet sceni Bora,da “zauzmu poziciju” pre rasprodaje.

Kada nisu mogli da mi argumentovano protivureče,počeli su sa provokacijama,smenjivali su se,pa kad nije pomoglo ni to počeli su da me vređaju,ja sam im do neke mere uzvraćao uvredama na uvredu,ali sve ima svoje granice,napustio sam taj forum,jer nisam dobio podršku,a i mnogo je poslušnika tamo,niko ne želi da se suprotstavi “velikom gazdi”,jer svi u slučaju RTB Bora misle “njegovom glavom”…

Dakle,što je najbitnije,u ovom modelu privatizacije po Branku Dragašu,gde bi država imala kontrolni paket od 51 %,političari ne bi mogli da svojim intervencijama( kao u pređašnja vremena i sada) bahato i neodgovorno rukovode RTB Borom,da neracionalno upravljaju državnim preduzećem,jer po zakonu o privrednim društvima,ko poseduje u kompaniji više od 20% akcija, može da izdejstvuje da se u kompaniju uvedu privremene mere radi zaštite svojih interesa ako utvrdi da kompanija neprofitabilno posluje,a to iz ovog modela kao što se vidi mogu da urade sami radnici i penzioneri,ili zajedno udruženi sa strateškim partnerom.

I na kraju,u prilogu predstojećeg tendera…

Sada,kada smno svi svesni kraha svetskog monetarnog sistema,gde neke zemlje kao što je Velika Britanija nacionalizuje privatne banke koje propadaju,a znamo…banke su simbol tog izrabljivačkog lihvarskog kapitalističkog destruktivnog sistema,potpuno je suludo privatizovati RTB Bor koji može ponovo postati gigant,koji ima nešto čvrsto i opipljivo,a ne “maglu” koja se zove novac (fiktivni),jer bakra ima,samo treba ulagati,oduzmite pare tajkunima koji su na kriminalan način stekli bogatstvo,i eto para,ali bojim se da će za to biti potrtebni novi ljudi,koji ne pripadaju ni jednom stranačkom klanu,i treba stvoriti vanstranački parlamentarizam sa novim ljudima,iz cele Srbije,sa pošternim i stručnim ljudima,dokazanim i proverenim,u protivnom potpuno ćemo propasti u bezdan “stranačkog ludila” pun kojekakvih “eksperata”,diletanata,derikoža,kriminalaca…!

Ovaj neuspeli pokušaj otimačine,prevare i pljačke sa Kuprumom, delo je DSS-a,Koštuničine stranke,jer svih 5 ministara koje pominje Drakulić,koji su bili odstranili onog koji je zakonom zadužen za privatizaciju RTB Bora,a to je Agencija za privatizaciju i tenderska komisija,su iz DSS-a,Koštruničine stranke,a navodno Koštunica i ta stranka su “narodnjaci”,žele da narod bolje živi.

Lako je praznom retorikom i demagogijom na kontu Kosova i Metohije skupljati jeftine političke poene kod naivnih birača,od te “magle” se ne živi,to svi mogu da rade,ali eto šta rade za svoj narod u praksi,kad je u pitanju ono od čega se živi,materijalna egzistencija,kora hleba, i stabilna i jaka ekonomija naše države,na kojoj počiva sve,to je temelj normalnog ekonomskog stanja,što je uslov za normalan život,po meri svakog pojedinca.
Da li se sećate kako je Koštunica došao na vlast,došo je tako što je obećao reviziju nepravedne i pljačkaške privatizaciju koju je započeo DS,ali kada je došao na vlast,izgleda da je samo uradio “reviziju” mutnih radnji u privredi.
A pogledajte ovaj najnoviji “nežni zagrljaj” između glavnih Radikala koji su sad kao “naprednjaci” i DS-a,dojučerašnjih “smrtnih neprijatelja”.
Napuštajte stranke,one i onako bez teškoća dele naše “meko”,labilno i lako podeljivo Nacionalno biće i tkivo.

Vanstranačka Parlamentarna skupština je jedini izlaz…!
Tako je sve i počelo pre 200 godina,ali “majstori” su se dosetili…
……..
Sve video klipove preuzeo sam sa bloga jednog Borskog blogera:
http://www.bor-grad.com/blog/

Anketa

Sve se usijalo,uskoro će treći tendera za privatizaciju RTB Bora.Da li će se agonija i velika farsa i pokušaj prevare i pljačke RTB Bora kroz koju smo prolazli u zadnje dve godine da se nastavi,ili će se situacija promeniti u smislu da RTB Bor postane kompanija sa mešovitim akcionarskim kapitalom u kojem će država imati većinski paket od 51 % ,videćemo,jer treba biti oprezan,bez obzira što čujem priče aktera privatizacije iz redova sadašnje vlade koja je slična onoj što sam ja pričao.Ljudi iz vladinog sektora koji će sada rukovoditi privatizavijom i u ovom trećem pokušaju su naizgled drugi,druga lica,ali to je isti mentalni neoliberarni “sklop” ljudi,ljudi koji rasprodaju privredu Srbije u bescenje za svoje provizije,izazivajući pustoš u ekonomiji.

Pre nego što krenem u retrospektivu događaja oko privatizacije RTB Bora na relacija rukovodstvo RTB Bora-sindikati RTB Bora-lokalna samouprava-vlada Republike Srbije,na kraju teksta imaćete jednu anketu za izjašnjavanje oko modela privatizacije koji je po mom mišljenju najbolji za nas iz Bora,za Srbiju kao državu i sve njene građane.

No,pođimo redom…

Retrospektiva 1

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (69.4 MB. 32 minuta)

Prvo da vas podsetim da je DOS gurnuvši RTB Bor u fazi restruktuiranja, na perfidan način oduzeo svima nama,i radnicimi,i bivšim radnicima,i penzionerima, pravo na akcije koje po zakonu imamo pravo u procesu privatizacije.Inače,kada se radi o restruktuiranju preduzeća u procesu privatizacije,ne postojhi nigde u zakonu neka precizna norma kada će neko preduzeće ići u restruktuiranje,niti šta je obaveza i dužnost da se u restruktuiranju uradi.I tako…za RTB Bor postoji samo papir da je ušo
u restruktuiranje,ali niko živ iz poslovodstva RTB-a i vlade Srbije neće znati da vam kaže, šta se to uopšte i restruktuiralo,jer naprosto…to je samo papir,papir koji je vladi Srbije dao pokriće da nam oduzme akcije,jer eto:”to je po zakonu”.

Eto,po zakonu i imamo pravo na akcije ( zakon većeg nivoa),a i po nekom drugom zakonskom aktu (zakonska uredba nižeg ranga)nemamo to pravo…sve je po zakonu,istovremeno.Baš lepo,baš nam je “uredan” precizan i jasan zakon,pravi “raj” za razne mešetare i skorojeviće, da rade šta hoće,da otimaju od radnika,pljačkaju i kradu na tuđoj muci.
Naravno,da bi se pljačka stoleća nad RTB Borom izvršila,postavljani su poslušni ljudi na rukovodećim mestima,a u ovoj video prezentaciji sa prvog tendera,čućete i neke njihove izjave i govore pune konfuzija i nebuloza,da se čovek slatko ismeje kad vidi ko rukovodi RTB Borom.
Recimo,mr. Milan Dejanovski,zamenik gen. dir. RTB Bora,objašnjavajući da je bilo kapitala u RTB Boru (za Slobino vreme)ali ta verifikovana procena nije bila zavedena u poslovne knjige, i tako je po Dejanovskom …bakar “iscureo”(njegove reči) iz ležišta,iscureo iz rudnika,i..nema,gotovo,ode sve,iscurelo,nema više.
Izgleda da se u Boru događaju zaista čudne i okultne stvari, baš za vreme privatizacije,jer eto…izgleda da je bakar koji realno postoji u zemlji,u ležištima,čim je “čuo” da ga nisu upisali u poslovne knjige da postoji, od tuge je iscureo,gotovo je,nema te,jer nisu te upisali da postojiš.
Čućete i izjavu Miodraga Conića v.d. gen. dir. RTB Bora koji je 28.08.2006,kada je u tom trenutku cena bakra na svetskoj berzi po jednoj toni bila 7.100 $,tvrdio da ukoliko se RTB Bor ne privatizuje,ne može ni sa tom cenom bakra rentabilno da radi.Međuti,isti taj čovek je 06.03.2007 tvrdio da je svaka cena bakra koja je tu negde oko 5000 $ izuzetno povoljna.A pravi biser ovog čoveka čućete u ovoj kratkoj prezentaciji ( 11 sekundi) gde je pričao o dugovanjima RTB Bora,živi humor…
Eto,situacija vem je jasna,vidite kakvo smo rukovodstvo imali u tom periodu.
Međutim,nije to toliki problem za radnike ni takvo rukovodstvo,ako su radnici složni i ako imaju jake sindikate koji će čvrsto stati u odbrani radničkih interesa,ali je zato u jednom sindikatu,sindikatu “Nezavisnost,”, koji je minoran po broju članova,vlada imala “svog čoveka”,a to je predsednik tog sindikata Rudolf Navijalić koji je bio glavni kočničar radničkoj slozi.Naravno,to je sve bilo iza scene,ali svima nama u Boru koji su slušali Navijalićeve izjave povodom privatizacije RTB Bora bilo je sve savršeno jasno,Navijlalić je bio za malte ne bilo kakvu privatizaciju,samo da se Bor privatizuje,a ako se to ne uradi,biće svašta,potop…plašio je radnike i građane,jer RTB Bor će propasti,otići će u stečaj ako se odmah, što pre,ne privatizujemo,radnici će ostati bez plata itd.

Eto,prošlo je više od godinu dana od tih Navijalićevih “pretnji”,još se nismo privatizovali,i ne odosmo u stečaj kako je Navijalić najavljivao,ali sa ove distace i oni najnaivniji mogu da vide i prozru njegovu ulogu u predhodnim događanjima.

Predsednik JSO samostalnog sindikata RTB Bora Dragan Aleksić i predsednik samostalnog sindikata metalaca Zvonko Živaljević, bili su protiv te planirane pljačkaške privatizacije po Vladinom dokumentu,dok je Navijalićev sindikat podržavao taj način privatizacije,bez obzira što je bilo jasno da je sve to farsa, i da je nezakonito,nestručno.Da se podsetimo,evo šta je podržavao Navjalićev sindikat…u dokumentu Privatizacionog savetnika vlade Srbije na samom početku je pisalo da oni niti garantuju za tačnost podataka, niti su odgovorni za eventualne štetne posledice iz ugovora “po korisnike”, a to smo razume se mi,obični radnici i građani,a i celo društvo zapravo…!
Zatim…unutrašnja međusobna dugovanja zavisnih i povezanih preduzeća unutar RTB Bor grupe od 126.986.000 € namerno su prikazana kao spoljašnji dug prema poveriocima,da bi se dugovi naduvali i na kraju krajeva RTB Bor po zakonu o privatizaciji, kao dobro od opšterg interesa, nije smeo da bude privatizovan,ali kod nas sve može,zakoni se ne poštuju,ne primenjuju,jer vodećim političkim liderima jedino je bitan njihov privatni džep,da se što više “omrse” raznim bogatstavima dok su na vlasti.
Vrhunac svega je bio kada se ljudima iz vlade govorilo da je privatizcija RTB Bora suprotna zakonu o privatizacijiciji,a oni su odgovorili da nisu privatizovali rudno blago koje je zabranjeno da se zakonom privatizuje,već je kupac dobio samo eksploataciona prava.

Nije šija,nego vrat.

Vidite li vi ovo,oni nas čak smatraju za retarde pa nam pričaju ovakve gluposti,a sami su sve ovo nazvali privatizacija RTB Bora,dali su cenu,ali ne zaboga,oni su samo prodali eksploataciono pravo,ništa nisu privatizovali,bez obzira što se sam proces zove privatizacija.A i taj neki budući vlasnik kad bi izeksploatisao svu rudu,uzo profit,mi bi se našli u čudu ,jer bi nam ostala samo zemlja i čudili bi se gde nestade to rudno blago kad ga nismo privatizovali.
Da bude jasno svima:

• rudno blago u čijem god da je vlasništvu,jedino je blago kada imaš eksploataciono pravo da ga eksploatišeš, da vlasniku bilo da je to država ili privatnik, donese profit,dobit,u suprotnom…,ako ga ne eksploatišeš,ono je “mrtva priroda”,ne možeš da ga oplodiš,i šta ti vredi što si vlasnik ako ga ne eksploatišeš.

Stvarno je sve ovo uvrdljivo kako nas DOS-ovci tretiraju,kao da smo retardi,i od takvih nikogovića da očekuješ da ulažu u privredu (?),nema šanse,to su paraziti koji samo pune svoj džep.
Sve ovo ponavljam iz razloga da shvatimo da je radnička sloga najjače naše “oružje” i kada bi svi sindikalci bili jedinstveni u odbrani interesa radnika i da se spreči pljačka,nikakva vlada ne bi mogla da ostvari te pljačkaške planove,zato bi članovi sindikata Nezavisnost trebali da smene tog Navijalića,zbog budućih događanja,i upitao bi ih:”imate li vi tamo neke izbore (?),reizbore,smenite tog čoveka”, znam da je i vama jasno šta on radi,ali smognite snage da mu se suprotstavite,da bi u predstojećim događajima svi bili jedinstveni.Da se “ušemio” sa vladom to svi znamo,a to će se najbolje videti iz Aleksićevih reči u ovim prezentacijama,a to je…
Aleksić ga ovde u jednom delu pominje kao “posmatrač”, i taj posmatrač je u proteklom procesu privatizacije,koju bih ja nazvao operacija “Kuprum”,iznosio podatke poverljive prirode i da je otvoreno stao na stranu Kupruma kao potencijalnog kupca,ali on je bio predstavnik radnka,a ne vlade Srbije ili Agencije za privatizaciju,šta je on tu imao?
Njega je agencija za privatizaciju obaveštavala o procesu pregovora,on je te poverljive podatke iznosio,ni agencija ni Navijalić po tenderskim propisima nisu smeli to da rade,agencija je po tenderskim propisima trebala da o procesu pregovora obaveštava samo članove tenderske komisije,a Navijalić nije bio njen član,a oni nisu čak ni jednog člana tenderske komisije obaveštavali o pregovorima,ujključujući i sindikalca Aleksića koji je bio član.

Što se sindikata tiče,sindikalni lider bi trebao da zna osnovne stvari o procesu proizvodnje bakra i troškova te proizvodnje,međitim, Navijalić želeći da ukaže mnogim laicima da i pored veoma povoljne cene bakra na svetskoj berzi, koja je bila u tom trenutku,mi ne bi mogli uspešno da poslujemo,jer su troškovi proizvodnje enormno visoki,kako napominje,i daje nam precizne cifre, da su troškovi proizvodnje bakra za jednu katodu,koja je naš finalni proizvod,enormno visoki,oko 6.500 $.!??
Međutim,za one neupućene,naš sveznalac je napravio “malu” greškicu,troškovi proizvodnje bakra se izražavaju za jednu tonu katodnog bakra,ali jedna katoda bakra ima oko 100-120 kg.,a Navijalić je pominjao troškove proizvodnje jedne katode,što možete pogledati i čuti

ovde ( 50 sekundi),pa vi sami zaključite ko je laik.

Retrospektiva 2

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (48.9 MB. 22.5 minuta)

Ovde se obrađuje situacija kada je RTB Bor bio prodat Kuprumu za 400 miliona $,zatim imate izjave radnika,razočaranih činjenicom da su prodati sa RTB Borom za male pare bez ostvarenja akcija,zatim izjave sindikalnih lidera,ljudi iz vlade,predsednika opstine Bor Branislava Rankića,Drakulića, čija je firma bila učesnik na tenderu i koji se žalio na mnoge neregularnosti i puno toga…
Izdvojio bih tri detalja koje je Aleksić rekao o ponašanju sindikata Nezavisnost na čelu sa Navijalićem:

• Prvo…posle onog čovenog protesta rudara Bora na petlji,na autoputu,koji nije podržavao sindikat Nezavisnost,kada ja Aleksić iz Samostalnog sindikata došao sa svojim saradnicima na pregovore sa vladom Srbije,čekalo ih je pismo sindikata Nezavisnost sa optužbama da su:protiv države,da su teroristi,da žele narod da oteraju u propast,ali su zato svi iz rukovodstva tog sindikata,uključujući i sve njihove članove,iskoristili uspeh samostalnog sindikata u pregovorima sa vladom kojeg su nekako izdejstvovali u povećanje plata,i to uzeli za sebe,iako nisu podržavali taj štrajk.
• Drugo…u toku pregovora oko strategije,samostalni sindikat je zakazao sastanak sa ministrom Bubalom,ali kada ih je pored dugog nećkanja Bubalo ipak primio u kancelariji,tamo su sedela dva člana sindikata Nezavisnost.Otkud oni tamo,a nisu zakazivali sastanak,mislim zvanično kao sindikat?!
• I treće…kod izbora članova tenderske komisije koji će da predstavlja sindikat,posle sat i po vremena pregovora, predsednik sindikata nezavisnost Rudolf Navilalić je rekao,citiram Aleksića:”A šta vi tu raspravljate,kad sam ja dobio od ministra Bubala,da sam ja predstavnik sindikata”(kao predstavnik radnika u tenderskoj komisiji).

Nemam ništa lično protiv Navijalića,ali znajući koliko je faktor zajedništva kod radnika odučujući u odbrani njihovih interesa, i interesa penzionera RTB Bora,Navijalić je glavni faktor remećenja tog zajedništva…!

Ako smo jedinstveni,nikakva vlada nam ne može oteti i rasprodati RTB Bor…!

Čućete izjavu minstra Paridovića,ministra za ekonomske odnose i koordinatora ministarstva finansija koji je odobravao ovu privatizaciju,da ne zna za kalauzulu u kupoprodajnom ugovoru sa Kuprumom,da Kuprum može naknadno u nekom roku od tri meseca ,dok ne uplati pare za RTB Bor,da šeta po RTB Boru i smanji cenu RTB Bora ako utrvdi da neko postrojenja nije u funkciji,da ne radi,pa bi tako cena bila manja od ugovorene od 400 miliona $,a navodno je RTB Bor kupio u viđenom stanu.

Čućete i izjavu Drakulića da su agencija za privatizaciju i tenderska komisiuja koji su bili zaduženi za privatizaciju,bili odstranjeni,i odjednom su se pojavili nekih 5 ministara iz jedne jedine stranke (DSS) i odradili sve da Kuprum pobedi na tenderu.

Čućete i izjavu predsednika opštine Bor Rankića,da se nisu ispoštovala ni pravila tenderske komisije koja nalažu da se na kraju pregovora sastane tenderska komisija i da se izjasni o rezultatima pregovora,da bi su uopšte i potpisao ugovor sa pobednikom,ako se naravno svi slože.
Do takve sednice nije ni došlo,a RTB je bio prodat Kuprumu.

retrospektiva 3

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (169 MB. 1h. 18 minuta)

Ovde je situacija došla do usijanja…

Kuprum nije ni imao pare da Kupi RTB Bor,već je želeo da ga kupi tako što će založiti svu imovinu RTB Bora kod neke banke za kredit.!??
Vlasnik nečega si tek kad kupiš to nešto,a ne da založiš imovinu toga pre nego što si i postao njegov vlasnik,pa posle da ti daju kredit da ga kupiš,i onda da postaneš vlasnik!

U tom slučaju smo svi mi mogli da kupimo RTB Bor…

A da ova bljutava farsa bude potpuna,a to je i politička slika Srbije,zakonom je zabranjeno da sindikat koji je u ime radnika učestvovao u ovoj privatizaciji, dobije ugovor na uvid,da ga da svojim stručnim službama na analizu,pa da ga posle i potpišu(jer su otvoreno sumnjali da neke njihove odredbe nisu ušle u ugovoru),a u normalnim zemljama svaka strana učesnik nekog pregovora,kada se sklopi ugovor o kupoprodaji,pre nego što stavi potpis na njega,ima potpuno pravo da ga pregleda,pa onda da ga potpiše.
A tolika se polemika digla oko ovih sasvim jednostavnih i običnih stvari.
Da su normalna vremena,o ovome se ne bi ni raspravljalo,to se samo po sebi razume…

Prezentacija Nove strategije privatizacije RTB Bora

Link ka video klipu na google video.com/
Preuzmi prezentaciju (143 MB. 1h. 4 minuta)

A ovde ćete čuti izlaganje Branka Dragaša o Novoj strategiji privatizacije,najboljoj do sada,koja predviđa da RTB Bor postane mešovito preduzeće sa većinskim paketom akcija države Srbije od 51%,19% strateški partner,15% radnici,bivši radnici i penzioneri,i 15 % ostali građani Srbije koji imaju pravo na akcije.

Ne znam šta će se desiti u ovom novom trećem tenderu,ali čujem da se sada priča u javnosti da RTB Bor ima realna dugovanja oko 120 miliona $,a ne kao što se ranije tvrdilo 500 miliona $.
Hmm… neznam da li je iko više od mene po forumima tvrdio da su dugovanja RTB Bora bila lažno prikazana i naduvavana,to znaju oni Borani koji su članovi jednog najvećeg Borskog foruma na kome sam pisao o tome,davao sam argumente o tome iz dokumenta privatizacionog savertnika ,gde se to lepo videlo,dao sam da se o tome izjasne forumaši,ali se niko nije izjasnio o tome,a sve je jasno ko dan..!

Zašto,pa ko će drugi nego Borani da brane svog giganta od prevare i pljačke?
Da naravno,ali na tom forumu ima jedan neoliberarni “drmator” koji je povodom mojeg davanja na uvid lažnih dugovanja potvrdio ovo:

“Što se tice tih 126 miliona, i ako je taj podatak tačan, naravno da se slažem da je to čista pljacka. Šta ima oko toga da se nesto izjasnjavamo…”

Eto,ima i takvih ljudi,kao da se radi o sudbini Zanzibara i crnaca,a ne Bora,Borana…

On tamo sve kontroliše i ne libi se da da i ovakve gnusne izjave,jer zna da ima poslušnike i par istomišljenika, i sve kontrolišu na internet sceni Bora,da “zauzmu poziciju” pre rasprodaje.

Kada nisu mogli da mi argumentovano protivureče,počeli su sa provokacijama,smenjivali su se,pa kad nije pomoglo ni to počeli su da me vređaju,ja sam im do neke mere uzvraćao uvredama na uvredu,ali sve ima svoje granice,napustio sam taj forum,jer nisam dobio podršku,a i mnogo je poslušnika tamo,niko ne želi da se suprotstavi “velikom gazdi”,jer svi u slučaju RTB Bora misle “njegovom glavom”…

Dakle,što je najbitnije,u ovom modelu privatizacije po Branku Dragašu,gde bi država imala kontrolni paket od 51 %,političari ne bi mogli da svojim intervencijama( kao u pređašnja vremena i sada) bahato i neodgovorno rukovode RTB Borom,da neracionalno upravljaju državnim preduzećem,jer po zakonu o privrednim društvima,ko poseduje u kompaniji više od 20% akcija, može da izdejstvuje da se u kompaniju uvedu privremene mere radi zaštite svojih interesa ako utvrdi da kompanija neprofitabilno posluje,a to iz ovog modela kao što se vidi mogu da urade sami radnici i penzioneri,ili zajedno udruženi sa strateškim partnerom.

I na kraju,u prilogu predstojećeg tendera…

Sada,kada smno svi svesni kraha svetskog monetarnog sistema,gde neke zemlje kao što je Velika Britanija nacionalizuje privatne banke koje propadaju,a znamo…banke su simbol tog izrabljivačkog lihvarskog kapitalističkog destruktivnog sistema,potpuno je suludo privatizovati RTB Bor koji može ponovo postati gigant,koji ima nešto čvrsto i opipljivo,a ne “maglu” koja se zove novac (fiktivni),jer bakra ima,samo treba ulagati,oduzmite pare tajkunima koji su na kriminalan način stekli bogatstvo,i eto para,ali bojim se da će za to biti potrtebni novi ljudi,koji ne pripadaju ni jednom stranačkom klanu,i treba stvoriti vanstranački parlamentarizam sa novim ljudima,iz cele Srbije,sa pošternim i stručnim ljudima,dokazanim i proverenim,u protivnom potpuno ćemo propasti u bezdan “stranačkog ludila” pun kojekakvih “eksperata”,diletanata,derikoža,kriminalaca…!

Ovaj neuspeli pokušaj otimačine,prevare i pljačke sa Kuprumom, delo je DSS-a,Koštuničine stranke,jer svih 5 ministara koje pominje Drakulić,koji su bili odstranili onog koji je zakonom zadužen za privatizaciju RTB Bora,a to je Agencija za privatizaciju i tenderska komisija,su iz DSS-a,Koštruničine stranke,a navodno Koštunica i ta stranka su “narodnjaci”,žele da narod bolje živi.

Lako je praznom retorikom i demagogijom na kontu Kosova i Metohije skupljati jeftine političke poene kod naivnih birača,od te “magle” se ne živi,to svi mogu da rade,ali eto šta rade za svoj narod u praksi,kad je u pitanju ono od čega se živi,materijalna egzistencija,kora hleba, i stabilna i jaka ekonomija naše države,na kojoj počiva sve,to je temelj normalnog ekonomskog stanja,što je uslov za normalan život,po meri svakog pojedinca.
Da li se sećate kako je Koštunica došao na vlast,došo je tako što je obećao reviziju nepravedne i pljačkaške privatizaciju koju je započeo DS,ali kada je došao na vlast,izgleda da je samo uradio “reviziju” mutnih radnji u privredi.
A pogledajte ovaj najnoviji “nežni zagrljaj” između glavnih Radikala koji su sad kao “naprednjaci” i DS-a,dojučerašnjih “smrtnih neprijatelja”.
Napuštajte stranke,one i onako bez teškoća dele naše “meko”,labilno i lako podeljivo Nacionalno biće i tkivo.

Vanstranačka Parlamentarna skupština je jedini izlaz…!
Tako je sve i počelo pre 200 godina,ali “majstori” su se dosetili…
……..
Sve video klipove preuzeo sam sa bloga jednog Borskog blogera:
http://www.bor-grad.com/blog/

Anketa

Ovo ljeto sam imao priliku letjeti preko Plesa. Obišavši sve terminale i zgradu mogu dati neki empirijski sud o viđenom.

Međunardoni dolasci – nakaradno. Ovdje vrijedi opis Denisa Kuljiša u članku u Jutarnjem, o kojem sam pisao ovo ljeto. Sve je ograđeno šperpločama, uključujući prilaz kontroli putovnica i nakon toga čekaonicu za prtljagu. Drvena vrata kroz šper-zid, sa znakom zabrane otvaranja, ograđuju odlaske i dolaske. “Samo se krpa i majstoriše.” Zašto??

Domaći odlasci – strašno nakaradno; Kad sam ja čekao, kasno navečer, posljednji let, terminal je bio osvjetljen sa 7 golih žarulja, (bez ijedne lampe, svjetiljke, lustera) od toga 4 su bile obične 100W (a možda i manje). Uz žarulje, svjetlo je davalo i par ekrana iznad gateova. Naravno instalirane rasvjete nije moglo ni biti kad terminal nema pravi strop. Sve žice, kablovi i cijevi su bile na izložbi, a u pozadini crni, kao tek zagoren zid. Terminal nema wc, pa ako vam zatreba morate nazad iza osiguranja i onda opet kroz osiguranje. Osjećaj trećeg svijeta.

Domaći dolasci – dobro i jednostavno (valjda zato jer je i novo). Na dolascima i ne treba biti puno filozofije, ali bar da se ne hoda po šperločama. Međunarodni odlasci – ispada da je i jedini terminal koji je reprezentabilan i međunarodno usporediv. Sa barom, duty-freeom i (vrlo važno!) lako dostupnim wc-om.

Naravno da ovakvo izdanje zavrijeđuje renovaciju, tj. izgradi novo. Nema se šta više krpariti po “starom”. Sada je legitimno pitanje što i za koliko izgraditi. O potrebi i razlogu nove zgrade za Pleso sam već pisao. Kao i posljedicama izgradnje nepotrebno skupih arhitektonskih remekdjela – troškovi se na kraju svale na avio kompanije i letače. To svakako nije način za privuči više kompanija i više letača. A u slučaju Plesa, potencijalna situacija je još gora jer će novu zgradu financirati Vlada poreznim novcem svih građana Hrvatske i grad bez ikakve odgovornosti za potrošnju, a potom troškovi otplate kredita biti svaljeni na opet poreznike/letače.

Problem je jednostavan. Veliki gradovi (ili hoćemo-biti-veliki-grad poput Zagreba) troše prevelike svote novca, a ponekad i poreznog novca, za izgradnju aerodrosmkih katedrala, dok bi jednostavnije i jeftinije zgrade, koje ne opterećuju naknadno putnike glomaznim naknadama za isplatu troškova izgradnje, služile istoj svrsi. Pa tako i u Hrvatskoj sa izgradnjom €300 milijunskog novog Plesa.

Neidhardt – Novi putnički terminal učinit će zagrebačku zračnu luku vrhunskim svjetskim aerodromom i prvorazrednim obilježjem suvremenog identiteta Zagreba i Hrvatske.

Identitet nije svrha aerodroma! Zato se IATA pobunila i rekla “Ne želimo plaćati katedrale!” Članak (ispod) od prije 2 i pol godine u WSJ objašnjava probleme političke ekonomije izgradnje aerodroma, tko ih plaća, tko i što bi ih trebalo isplaćivati, tj. kroz koje prihode (ne porezne) te ustrojstvo aerodroma.

Politics & Economics: Airport Improvements Stir Up Fights Over Fees; Tussle at Charles de Gaulle Underlines Brewing Tension Between Operators, Airlines

Adam Cohen. Wall Street Journal. (Eastern edition). New York, N.Y.: Apr 25, 2006.

ROISSY, FRANCE — Charles De Gaulle Airport has become the latest front in a global battle in which air carriers have attacked airports from Toronto to Tokyo for lavish spending and fat fees that airlines and their passengers end up paying.

The conflict underlines a struggle over who should pay for airport- infrastructure improvements and raises questions about whether airports are best run with public or private funding.

Charles de Gaulle’s owner, Aeroports de Paris SA, which yesterday said it filed for an initial public offering, is raising the fees it charges airlines in order to fund more than 1 billion euros ($1.23 billion) in infrastructure improvements.

Airlines, led by Air France-KLM, are furious that the airport’s fees have climbed 26.5% during the past five years and are slated to rise another 5% over each of the next five years. They are calling on the European Union to regulate airport charges.

In the U.S., airports are government-owned and rely largely on public funds — a mix of federal money and tax-free municipal-bond issues — and investments by airlines, which often build their own terminal buildings. That doesn’t make them inexpensive, however. Airlines rank New Jersey’s Newark Liberty International and New York’s John F. Kennedy International as two of the most expensive airports in the world.

In Europe, where many airports were originally state-owned, governments recently have turned to privatization, following the example of the United Kingdom, which sold off London’s airports in 1987.

While many of Europe’s airports have been privatized and weaned from state funds, Charles de Gaulle’s owner, Aeroports de Paris, is a latecomer. It was changed from a state entity to a state-owned company last year. It is now a for-profit business, receiving no direct public subsidies. The company plans to collect 500 million euros to 600 million euros by selling off less than half of its shares. The French state plans to keep a controlling stake in the company.

Aeroports de Paris is renovating Charles de Gaulle’s Terminal 1, expanding Terminal 2 to accommodate more traffic and Airbus’s new double-decker A380 and building a train to link the terminals. When Terminal 1 opened in 1974, the windowless concrete doughnut with moving walkways suspended in clear plastic tubes was considered avant- garde. But the terminal now handles almost twice as many passengers as initially planned.

“This place is confusing and outdated,” said Colorado native Jeremy Turpen, on his way to Tanzania to climb Mount Kilimanjaro. He motioned toward the jumble of signs and crowded check-in counters in an area of the terminal that hasn’t been redone with sleek flat-screen displays and space-saving counters.

Making the terminal less confusing and adding modern amenities like wireless Internet access will take four years and cost 250 million euros, according to Aeroports de Paris. Company officials complain that airlines asked for these improvements but are unwilling to pay for them.

European airport operators say their charges reflect costly investments. Airlines say Charles de Gaulle, Athens International, Toronto’s Pearson International and other airports are spending too much to build architectural masterpieces when cheaper, simpler terminals would suffice. “We don’t want to pay for cathedrals,” said Giovanni Bisignani, head of the International Air Transport Association, the airline lobby leading the push for a single European regulator.

IATA also says Aeroports de Paris is violating international aviation rules that bar airports from charging for infrastructure before it is built. Mr. Bisignani charges that, ahead of Aeroports de Paris’s public offering, the French government is “fattening up the airport to sell it at a higher price.”

EU Transport Commissioner Jacques Barrot recently met with airlines and airport operators to discuss the tension and “hopes they will work out the problem themselves,” said spokesman Stefaan De Rynck. If not, he says the EU could step in this fall with a proposal for regulation.

Airlines contrast Charles de Gaulle with London’s Heathrow, Europe’s busiest airport. Heathrow is owned by BAA PLC, which was the world’s first big privatized airport company in 1987. Like Aeroports de Paris, BAA needs government permission to raise its charges.

Mr. Bisignani noted that the U.K.’s Civil Aviation Authority has allowed BAA to raise prices but only at a modest rate, encouraging the airport company to find revenue elsewhere. He said the U.K. regulator keeps BAA on a tight leash, while a similar French authority established last year rubber-stamped Aeroports de Paris’s requested price increase.

French Civil Aviation Authority spokeswoman Marie Bertin said the company is “making a lot of big investments.” She said the issue is complicated because Air France, which was only recently privatized, didn’t pay anything to use the airport for many years.

BAA, which owns seven U.K. airports, last year made a profit of GBP 672 million ($1.2 billion). Much of this income came from its airports’ retail shops, parking fees and property leases to hotels and offices. Of Heathrow’s GBP 936 million in total revenue last year, less than half came from airline charges, according to Duncan Bonfield, BAA’s director of corporate communications.

Heathrow also is making massive infrastructure investments, with roughly GBP 450 million budgeted for improvements linked to accommodating the Airbus A380, Mr. Bonfield said. The airport also is building a GBP 4.2 billion fifth terminal due to open in 2008. To fund these investments, Heathrow will raise its charges according to a formula cleared by the CAA — inflation plus 6.5% a year until 2008.

Charles de Gaulle is turning to Heathrow’s business model, where retail shops and airline charges both drive income. The Paris airport only started focusing on retail income three years ago, when Pierre Graff took over as Aeroports de Paris chairman, company officials say. Since 2003, income from retail shops like a Veuve Clicquot champagne boutique has climbed to 20% of the airport’s total revenue from 5%

Glavni ekonomist ZABAe i to-the-point-guy Goran Šaravanja iz nedavnog intervjua za Poslovni Dnevnik.

Je li u tom pravcu potrebno restrukturiranje brodogradilišta?
- To je jedno od ključnih pitanja. Bitno je restrukturiranje. Ovaj model nije dobar – hrvatski porezni obveznici su do sada platili više od dvije milijarde eura brodogradilištima. Način na koji državna brodogradilišta funkcioniraju nije više održiv. Reforma brodogradilišta ne znači nužno nestanak te industrijske grane. Nemamo prostora za pregovaranje i odugovlačenje. Ako Vlada da još jednu financijsku injekciju, povećat će se proračunski deficit i moglo bi se narušiti zasad dobro raspoloženje investitora prema Hrvatskoj.

Mislim da je ovo fin način za iskazati jednu nepoželjnu istinu o brodogradnji i iskrivljenom ekonomskom stavu u Hrvatskom društvu – gubitci u Hrvatskoj su socijalizirani, dok je profit uvijek privatan. Podsvjesno javnost to vjerojatno i zna, ali tek kad bi to stvarno shvatila bilo bi “jao si ga meni” za političare.

Je li tržište rada pripremljeno za takvo restrukturiranje?
- Zamislite da su brodogradilišta poslovala efikasnije i da se taj novac koristio drugdje. Ako tako postavite pitanje, možemo samo zamisliti bi li stopa nezaposlenosti bila tako visoka. Zbog sadašnjeg stanja hrvatska brodogradilišta u privatizaciji, o kojoj se govori, sigurno ne bi postigla dobru cijenu. Ipak, bio bih sretan kada bi se sva brodogradilišta moglo privatizirati, jer bi to značilo da smo ih uspjeli postaviti na zdrave noge i da privatni investitori tu vide priliku.

Javnost i političari uvijek razmišljaju o onome što jest ili što će se neminovno dogoditi. Čim gore, to se više koncentrira na tom događaju + medijski spin i pomama za lošim vijestima samo stvaraju opaki krug. Ekonomisti razmišljaju o onome što je moglo i može biti – propuštene prilike i oportunitetni troškovi. Problem je da javnost, u funkciji birača, i naravno političari ne žele razmišljati o tome što je moglo biti. Jednostavno je neugodno.

Što učiniti da se smanje inflatorni pritisci?
- Smanjenjem javne potrošnje smanjila bi se potražnja. Prvi signal će biti rebalans proračuna. Država može pridonijeti reformama kojima bi se usporio rast rashoda. Evidentno je da se reforme ne mogu provesti preko noći, no potrebno je više hrabrosti. Neke reforme nisu ugodne, ali ih je nužno provesti zbog nas samih.

Ja sam bio slikovitiji neki dan. Da se citiram …. “Za to treba vizija i politički …um… cohones.”

(O brodogradnji dolazi jedan veći post, nadam se za koji dan, prije leta.)

Tko je mogao zamisliti da će jedan zabavno-informativni članak Denisa Kuljiša u Nedjeljnom Jutarnjem o novom Bombardierovom zrakoplovu Q400 u floti državne avio kompanije rezultirati …. povikom i pokudom o neadekvatnosti i ostarijelosti aerodromske zgrade Pleso, između ostalih. Kuljiševo riješenje: Pleso treba što prije privatizirati. I to nije riješenje samo za Pleso, već i ostale aerodrome, morske luke i autobusne kolodvore.

Krivca za “skandal” možemo svijećom tražiti. Croatia će reći da gradu aerodrom nije prioritet, da otežava privatne investicije ili nešto treće. To možda i je točno. Bandić planira još jedan stadion, uz novi Maksimir. Grad će uperiti prste u Ministarstvo prometa i Vladu. Država je vlasnik pa neka ona napravi prvi korak, započne izgradnju nove zgrade, itd. u krug…. Brigo moja pređi na drugoga. Zato najbolji dio Kuljiševog osvrta je zaključna rečenica.

Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Amen. Čitalj dalje.

Pleso treba što prije privatizirati

Zagrebačka zračna luka propada: državna podu­ze­ća pretvorila su je u za­dnju rupu civilne avijacije

Za­pra­vo ni­smo tre­ba­li le­tje­ti u Beč u po­tra­zi za skan­da­li­ma – na je­dan skan­dal ko­ji, či­ni se, ni­ko­ga ne uzne­mi­ra­va naišli smo već na za­gre­ba­čkom ae­ro­dro­mu. On­dje je sve za­man­da­lje­no, zgra­da se re­no­vi­ra. Ci­je­lu zi­mu ta je naj­ma­nja i na­jo­tu­žni­ja zra­čna lu­ka u re­gi­ji zja­pi­la pu­sta, da bi sad, kad po­či­nje tu­ri­sti­čka se­zo­na – a Za­greb je gla­vni hr­vat­ski “hub”, čvo­rište za­ra­čnog pro­me­ta – po­če­li gra­đe­vin­ski ra­do­vi. Ne bih ništa re­kao da se gra­di nešto no­vo i ve­le­bno – ali ne, sa­mo se kr­pa i maj­sto­riše, bez pra­vog pla­na i vi­zi­je. Do­tle je ae­ro­do­rom Du­bro­vnik, ko­ji je Za­greb pre­sti­gao po pro­me­tu, pre­tvo­ren u kra­snu, mo­der­nu zra­čnu lu­ku.

Za­je­dni­čkim sna­ga­ma hr­vat­sko mi­ni­star­stvo pro­me­ta, Cro­a­tia i Zra­čna lu­ka Za­greb, te me­di­o­kre­ti­te­ti ko­ji sje­de u fo­te­lja­ma te tri dr­ža­vne usta­no­ve uspje­li su otje­ra­ti svu ko­mer­ci­jal­nu kon­ku­ren­ci­ju, za­u­sta­vi­ti na­pre­dak i Za­greb pre­tvo­r­i­ti u za­dnju ru­pu ci­vil­ne avi­ja­ci­je - za isto vri­je­me dok je ae­ro­drom u Bra­ti­sla­vi, ko­ji je pri­je pe­tna­est go­di­na bio so­ci­ja­li­sti­čki ću­mez po­put on­dašnjeg skop­skog, sad izra­stao u ve­li­ko, eu­rop­sko le­tje­lište. Iz Bra­ti­sla­ve i Prišti­ne le­ti se di­rek­tno u New York. Cro­a­ti je pri­re­pak Luft­han­se, a za­gre­ba­čki ae­ro­drom će u slje­de­ćih go­di­nu-dvi­je po­tpu­no izgu­bi­ti pri­li­ku za ra­zvoj kad se ne­gdje u oko­li­ci otvo­ri pr­va zra­čna lu­ka je­fti­nih, ma­so­vnih avo­i­o­pri­je­vo­zni­ka.
Je­di­na je šan­sa za za­gre­ba­čku zra­čnu lu­ku da se odmah pri­va­ti­zi­ra – a to bi tre­ba­lo uči­ni­ti i s osta­lim ae­ro­dro­mi­ma, te s mor­skim lu­ka­ma i au­to­bu­snim ko­lo­dvo­ri­ma.

Na aero­d­ro­mu, pi­sta, in­sta­la­ci­je i kon­tro­la le­te­nja mo­ra­ju, na­ra­vno, osta­ti u dr­ža­vnom vla­sništvu i pod ja­vnom kon­tro­lom, ali zašto bi glu­pa zgra­da u ko­joj se oba­vlja pri­li­čno je­dno­sta­vna uslu­žna dje­la­tnost, po­put špe­di­ci­je, ali sa sa­mo­ho­dnim te­re­tom, mo­ra­la bi­ti u ja­vnom vla­sništvu? Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Sasvim je ispravno pitanje koje nitko ne pita u hrvatskoj politici, jer ide suprotno njihovim interesima, i javnosti, zašto država treba biti vlasnik aerodroma? Preciznije, kao što i Kuljiš pita, aerodromske zgrade i aerodromskih usluga? To se odnosi na središnju državu i županijske i lokalne vlasti. Ok, pista može biti državna, pogotovo kad je dio i vojnog aerodroma (Zg i Pu). Kontrola leta je državna usluga sa razlogom. Ali održavanje piste i pristaništa može biti izdano kroz konkuretni natječaj u privatne ruke kroz outsourcing. Outsourcing, ako se sjećate, jedan je od jednostavnih, početnih načina privatizacije osnovnih svakodnevnih usluga – uvodi se konkurencija, ljudi je razumiju, te ekonomsku aktivnost stavlja u privatne ruke i van državnih “mediokretiteta.” I drugi aerodromi mogu pratiti istim korakom. Korak dalje bi bila potpuna privatizacija zgrade i svih aerodromskih usluga. Zar neke zemlje mogu imati privatno osiguranje i screening letača, a Hrvatskoj je nezamislivo da privatna kompanija ukrcava i iskrcava teret, pa i samohodni?

Nije mi potpuno jasno da li Kuljiš želi privatizaciju zbog nove zgrade ili zbog dizanja konkuretnosti Plesa. Nisam siguran da bi izgradnja nove “velebne” zgrade bila poželjna/isplativa. Takve nove, ahitektski moderne i inovativne, te osebujno ukrašene zgrade lijepo izgledaju u glosy promotivnim brošurama i izbornim plakatima. Ali van toga, nisu ništa više funkcionalne od rudimentarnih, “običnih” aerodrosmkih zgrada. Takvi aerodromi su nepotrebno skuplji, a netko mora platiti.

Što se dogodi je da aerodromska uprava u dogovoru sa državnim vlasnikom (grad ili Vlada) podigne pristanišne naplate avio kompanijama kako bi isplatile troškove izgradnje nove zgrade. Kompanije pak onda podignu cijenu karata običnim putnicima u te destinacije kako bi kompenzirale više aerodromske pristojbe. Trošak izgradnje “novih velebnih” zračnih luka je tako prevaljen na krajnjeg korisnika koji i nema baš velikih koristi od dekorativne, inovativne arhitekture tranzitne zgrade. Takvih slučajeva ima po svijetu. Veliki gradovi poput Pariza i Toronta su izgradili “krasne moderne” zgrade sa mnoštvo umjetnosti po zidovima i hi-tech opremom i prosljedili trošak na avio kompanije, tj. oni na letače. Amsterdamski se držao šturog, sivog, rudimentalnog dizajna i ostao važno čvorište sa mnoštvom jeftinih prijevoznika. Uz veći trošak za putnike dolazi i smanjenje konkurentnosti aerodroma. Manje kompanija je zainteresirano za tu destinaciju ako postoji jeftinije pristanište u regiji, svakako je manje jeftinih prijevoznika koji traže niske pristojbe zainteresirano ili se pak jednostavno smanji broj letova postojećih kompanija.

Prilikom korištenja poreznog novca za izgradnju aerodroma u pojedinim gradovima, treba imati na umu tko sve plaća, a tko sve beneficira od nove zgrade zračne luke Pleso. Besmisleno je i krivo da porezni obveznici Osijeka ili Rijeke primjerice plaćaju izgradnju novog aerodroma u Zagrebu. No to je slučaj svaki put kada Vlada odluči “pripomoći” izgradnji novog stadiona ovdje, sportske dvorane ondje. Većina poreznih obveznika Zagreba koji bi plaćali izgradnju nove zgrade imaju veće troškove od koristi novog “velebnog” aerodroma. Većina građana još uvijek ne leti dovoljno često da bi imala direktne koristi. Njima novi aerodrom nije prioritet. Indirektne koristi su upitne veličine. Uvijek se nađu konzultantske kuće koje će preuveličati vrijednost benefita, kako stadiona, tako i grandioznih aerodroma. I uvijek se nađe političara koji će to iskoristiti.

Zagreb je, čini mi se, u nezavidnoj i konfuznoj poziciji. Premali je grad da bi imao više od jednog većeg aerodroma koji bi se natjecali za promet, a prevelik je da bi bio bez ijednog. Konkurencije gotovo i nema u Hrvatskoj. Bliži gradovi Karlovac, Sisak, Varaždin su relativno mali da služe kao čvorišta iako možda imaju poziciju.

Osijek, Pula, Rijeka, Zadar su predaleko i služe drugačije tržište. (Ne znam koje tržište uopće služi riječki). Budimpešta i Beograd ostaju kao jedina konkurentska čvorišta. Ako Zagreb želi i misli da treba biti veći tranzitni centar za zračni promet jugoistočne europe, ako želi biti u tom biznisu, ako želi privući više prijevoznika i pogotovo jeftinih (pa Croatia nek se natječe), ako želi da se i iz Zagreba leti u NY, onda privatni vlasnik sa jasnim ciljem, interesom, minimalizacijom troškova i fleksibilnim nepolitičkim procesom donošenja odluka je dobar izbor za Pleso.