… rečenica je koju izgovaraju žene koje su ružne i nezadovoljne sobom. To je rečenica koju izgovaraju žene koje u stvari i ne mogu da imaju nikoga, pa se zatvaraju u svoju privatnu blues šok sobu. Iz mraka svoje sobe potajno vole nekoga ko ih i ne želi pogledati, a da im čarobna vila dodjeli ljepotu i figuru prožvakale bi sve što im stane na putu, ili bi u gorem slučaju zaobišle.

Mišljenja sam da prema ženama ne treba imat razumjevanja. Život ih različito modelira.. od nekih napravi lijepe aždaje koje slamaju srca i druže se sa debelim i bogatim vozačima Marcedesa, a od nekih napravi ružne i osjećajne krvopije koje se natakare na nervni sistem dok ne naiđe neki za nijansu interesantniji kolač. Život ih međutim nikad ne oblikuje da budu zgodne i lijepe, druželjubive, iskrene i osjećajne djevojke, koje se druže sa cool momcima.

Iz gore svega navedenog da se zaključiti, da žene ne zaslužuju sažaljenje i milostinju niti pažnju i potrhanjivanje ega, nego isključivo prezir. Kada ih boli treba im doliti soli na ranu, kada plaču treba im se smijat, ali nipošto prilaziti previše blizu, jer u suštini su sve iste…

Sinoć sam opet imao teške snove… cijelu noć sam pokušao riješiti nekakve zadatke s nizovima i matricama… Da stvar bude gora, sve sam to radio kroz C++ a kada sam se probudio u 8 30 (2 sata ranije nego što moram) morao sam da se istuširam… Erotskim snovima opet ni traga…

Pitam se šta mi je trebalo u životu da se zaljubim u kompjutere… možda sam jednostavno mogao biti sex tarapeut i pomagati mlade djevojke u zna se već kakvim problemima…

Prošlost je prošla, budućnost nije ovdje, postoji samo trenutak. Živi potpuno sada, ne brini za budućnost. Živi sada. Ponašaj se u skladu sa svojim najboljim mislima i osjećajima i nemoj brinuti. U pola noći trgne me zvono iz sna, otvaram vrata, frendica osmjeh od uha do uha, nosi orhideje, tortu, komedija, sjele popile po čašu vina, popričale, ona uzbuđena ja pospana, legla oko jedan i zaspala ko beba. I tako osvanuo dan kad sam se rodila, zabavno, ujutro sam bauljala u spavaćici, skuhala si kavu i počela igrati belu. Mlađi sin zove, sretan ti rođendan, hvala, dolazim, dođi i tako smo malo pričali. PU me počastili s lovom za uplate, ajde dobro, ne brinem za budućnost. Poslije ja njega zovem idemo da poplaćam račune, ko po običaju dadoh i njemu love i odoh nazad, spremila se pa kod frizera, luda frizura, kolorit samo takav a šta sad, žena baš nije vična svom poslu ) Navečer došao stariji sin, pojeli, popričali i ajmo dalje u nove dane. Nisam baš skužila kako se čovjek treba osjećati na rođendan … Oko pol 10 došao Micek i igrali smo se na kompu do jedan. I tebi su baš kao i svakome drugome objasnili zašto su stvari takve kakve jesu – ali tebe to ne zadovoljava. T si objašnjenja slušao od djetinjstva i nisi ih mogao prihvatiti. Imaš osjećaj da je nešto izostavljeno prešućeno. Imaš osjećaj da su ti o nečemu lagali. I samo kad bi mogao, želio bi znati što je to. Jučer kaže Micek i mom starom bio rođendan, rekoh zovi ga, popričala s dedom, blagi Bože kako deda zna šta priča i zna sve mane svog sina. Iskreno će mi biti žao kad čuje da je ipak zakonski sve riješeno, deda kaže uvijek postoji nada, rekoh ja dedu je ali nada je kurva. Idi s Bogom, znači: idi s ljudima koji su ti bliski. Kako ćeš ići s njima? Tako da ih proštuješ. Tako da im od srca dadeš osjećaj da su Ti važni.

Kroz moj život prolaze mnoge budale. Samo ja ostajem. Drugi dio života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života.

Nitko od nas nikad ne moze znati kako izgleda u ocima drugog covjeka. Jer,
ako je i najbolji psiholog, on to sam ne moze proniknuti, a onaj drugi nece mu to nikad u cijelosti, iskreno kazati. Nece htijeti ili nece umijeti.

Prošao mjesec dana i više, trka s poslom, sve se nešto odužilo, rastegnulo ko žvakaća čak se i rastava vuče ko puž – sutkinja na bolovanju, o Bože dragi, kad rastava i papiri ovise o nečijem bolovanju to je ono što našu državu čini special, inertnost, sporost zbog nečijeg bolovanja, e jbg. Samo se nadam da sad sutkinja nebude dobila svinjsku gripu i nastavila držati predmet u ladici dok se ona sirota ne najede žira i napoja, eh, kud ide ovaj svijet.

Prije tri tjedna pokušaj da se pomognem mojoj frendici da se smiri, dužna je ko pčelica koju zatvoriš u kupaonu a ona ni cvijeća ni livade, pa od čega da ide med? Zanimljiva mi je užasno, deset dugih godina prevrće tuđe novce, od zelenaša do banaka, vrti ona i ne shvaća da se uplela u gubitak i poštovanja i života i obitelji svoje, jer ona je sretna kad digne u jednoj štedionici pljačkaški kredit da bi vratila drugoj, ajmo majko Božja što je ne prosvijetliš? Užas.

Ovaj vikend mi je priuštila pakao, najavila da će se ubiti, ja sam se živa pojela, odjurim k njoj a ona kao stara gramofonska ploča, ti mene ne shvaćaš meni treba samo 20.000.- kuna kako bih nešto riješila i onda 200.000.- kuna kako bi se svega riješila, i draga frendica ima 7.000.- kuna mjesečnu otplatu kredita dok živi i ona je uvjerena kako je to sve u redu, fuj, bljak, fuj, stvarno jako teška situacija jer ona se suočit s svojom glupošću neće i neće, i tako idemo još koji krug, no nakon jučerašnjeg razgovora ja sam mirnija, rekla sam joj samo odluči što ćeš napraviti sama i polako stavljam točkicu na taj slučaj jer jednostavno iscrpljuje takva količina gluposti koju ona iskazuje. Čovjek bez umjerenosti je nalik bačvi bez okova i pri padu se raspada.

Micek raducka, prducka, sav se sparušio, ipak se malo lakše diše kraj njega. Gledam ga i pitam se, pa dakle gdje mi je bila pamet? Ja sam odlučila da budem uljudna dok ne prođe rastava – dok se ova vrati s bolovanja, dok preboli još i svinjsku gripu i tako po onome uljudnost je nalik na zračni jastuk, u njoj možda i nema ničega, ali ona ublažava udarce života … On siroče misli o tome kako ćemo nastaviti zajedno živjeti, o dragi Bože, Micek je toliko smiješan da je to besramno, prije će zarasti rana od noža, nego rana od ružne riječi … Kasno mu je za sve, ali eto on fura svoj film a jedino zaboravlja da sam trenutno u njemu statist dok se ova ne vrati s bolovanja. Toliko je jadan da može tražiti odštetu od roditelja … Nada je dobar doručak, ali loša večera.

Čini se kao da neka zla kob upravlja našim dobrim odlukama. Naime, uvijek ih donesemo-prekasno! hm, sad da vidimo da li je prekasno za novu knjigu života. Nekidan sam bila na čvenku sa nekim sudcem, pružila ruku, nasmiješila se i zbrisala nakon 23 minute, fuj, bljak, fuj. Hm, koliko školjaka ću ja morati otvoriti da bi našla biser? grozno. I još mi poslije pošalje poruku da mu bilo drago, da sam dama, oh, svašta. Usamljenost nije u tome što smo sami, nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo… da pretpostavljam da je to to, još uvijek ne čeznem za ničim pa se ni ne trudim. Poticaj svake psihologije : upoznaj samoga sebe, e pa sad polako idem ja upoznavati sebe

Vjeruj, ali biraj kome!
Točno, to me pomalo zabavlja kad moja frendica kaže pa kako razgovaraš s tim i tim ljudima a ne vjeruješ im? svašta, i opet sam joj uputila mail i objasnila kakav je moj pogled i stav prema vjeruj – ne vjeruj, i opet za tri mjeseca će me pitati isto, život ide dalje. Svi mi živimo po istim nebom, ali nemamo isti horizont. Imali bismo više mira kad se ne bismo opterećivali tim što govore i rade drugi.

Nije važno jesi li nokautiran. Važno je dižeš li se. Hehehe, treba proć određeno vrijeme i pokazat će se sve.

Evo razlike između Dantea, Miltona i mene: oni su pisali o paklu, ali nikad to mjesto nisu vidjeli. Ja sam pisala o dugih šest godina braka/mraka, nakon što sam to gledala godinama. Nikad se ne čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim da se srame

Bila opet na pretragama, vidjet ćemo rezultate slijedeći tjedan no zaključila sam da su najbolji doktori na svijetu doktor Dijeta, doktor Mir i doktor Veseljak.  Želite li samo časak biti sretni? Osvećujte se! Želite li uvijek biti sretni? Opraštajte! Da ja Miceku i njegovoj mamici sam oprostila jer kad shvatiš da nemaju srama, moraš im oprostiti, jadni su i ne znaju što čine.

Ah, ide mi rođendan, nadam se da ću imati love da se lijepo otputim na jednodnevni izlet i taj dan provedem sama, bilo bi mi drago. Dobro živjeti znaći moći činiti ono što želimo, ono za čim žudimo. U potpunosti i bez predrasuda uživati u sadašnjem trenutku, bez ustručavanja ili srama, bez bojazni pred budućnošću… Napokon sam shvatila da je jedini razlog što živim – jest da uživam u životu, dugo mi je trebalo Čovijek se na sve navikne – čak i na samoga sebe !!!!

Već dugo u mom gradu postoji Partija pravozborioca… to su ljudi čudnih sposobnosti… ljudi koji se smiju vlastitim neuspjesima i uživaju u vlastitim mračnim predviđanjima… žive od gluposti svojih sugrađana… traže utjehu u tragedijama koje predviđaju i smiju se smrti u lice…

Ovu pjesmu posvećujem retardiranim kariranim krembilima koji ne shvataju kako je moćna i savršena moja svijest… također ovo posvećujem djevojkama koje me vole, tj. svim djevojkama koje me poznaju… Savršenstvo je prokletstvo…

Neka mi oproste moju iskrenost i realnost… teško je živjeti samnom… čak i meni…

Zamisli da na fudbalske utakmice slobodno ideš sa šalom svoga tima; da djeca i starci sjede i navijaju za svoj klub; da subote budu istinski praznici i da svaki klinac na mostarskim sokacima želi biti Džafić ili Osmanagić. Zamisli da nema mortus pijanih, ljutitih i da su tribine crvene i ispunjene do posljednjeg mjesta. Zamisli da na stadionima nema specijalaca i da ljudi ne sjede u kafezima okruženi nekakvom žicom, a da se u takve ili slične kafeze trpa huligane, lopove i ubice. Zamisli da sa Veležovim šalom možeš prošetati Baščaršijom, Bilinim Poljem, Pecarom ili cijelim Mostarom, a niko te zbog toga krivo ne gleda i niko ne poseže za pištoljem.

Zamisli ligu šampiona i gostovanja u Splitu, Skopju, Novom Sadu, Mariboru, Beogradu ili čak negdje dalje… hiljade kilometara na turneji s Veležom bez polupane glave ili stakla. Zamisli da nismo taoci petstotinjak kariranih kačketa koji sebi daju imena i da umjesto tih pet stotina kariranih na utakmice dolazi dvije stotine hiljada obučenih u boje svoga kluba.

Zamisli da sudije imaju dozu poštenja i časti, a igrači kondicije i znanja da prave egzibicije koje će se prepričavati do nekog sljedećeg vikenda. Zamisli koliko Džeka, Vladavića i Misimovića ima po mahalama, a nema niko da ih odvede na utakmicu i da im nakon toga kupi loptu da uznemiravaju komšiluk.

Zamisli fudbal, jer ti je preostalo samo da zamišljaš!

Umrla.
Umo Bog, pa umrla i umetnost.
Čudna mi čuda.Uostalom, odaću vam tajnu. Umetnosti nema.
Samo u posebnim trenucima, kad nam popusti pažnja, kad nam padne gard, kad nam se dogodi da budemo zatečeni, uhvaćeni nespremni, na krivoj nozi… Samo tada možda blesne neko varljivo sećanje na nju.
Neuhvatljivo kao leptir.
Ne može se skupljati, gomilati i posedovati. Ne može se krivotvoriti. Ne može se proizvoditi.
Šta to znači kad nečeg ima? To znači, današnjim umom mišljeno, da ga se može locirati, identifikovati, zauzeti i eksploatisati.
Dakle, umetnosti nema.
Naravno, nema ni života.
Osim što bljesne kad nam popusti pažnja. A umetnost, to je naša pupčana vrpca, nepostojeća veza sa životom.
Kojeg nema.

… taj njihov bog… gdje tura nos u život moj…

Dragi čitaoci,

u znak protesta protiv insitucionalizirane, organizirane religije jutros pjevam svoju najdražu protestnu pjesmu…

Već otprilike dve nedelje, možda i malo duže, intezivno sanjam. Snovi su prvo bili simpatični, smešni, nerealni, sa kombinacijama raznih ljudi i događaja, a kasnije je stigla voda. Ustvari prvi šokantan san je bio taj kada sam sanjala da mi je umro brat. Inače kada sanjam, ili kada se ja sećam da sam sanjala, taj dan se obično prespavam. Znači spavam osam i više sati. Ovaj put sam legla oko ponoći, a probudila sam se odmah posle 3 sata.

Ne znam kako i zašto je umro ali znam da je bio mrtav. Sve crno, ljudi smrknuti, ja plačem, vrištim, odbijam da verujem u to, neutešna sam. Sahrana je već prošla, iako je ja nisam videla u košmaru, i sestra me zove. Ja se u tom momentu setim da joj nisam ni javila tužnu vest. Javljam se na telefon, plačem i budim se. Sva sam bila u nekom grču, suze su mi bile u očima, disala sam jako brzo i glasno. Probudila sam se na zvuk alarma nečijih kola koji se uključio. Prvih par sekundi nisam znala šta me je snašlo a nisam ni mogla da se mrdnem, da ustanem , da se otkrijem. Shvatam da je to bio samo san, ali ustajem, odlazim da pijem vode, umivam se, izlazim u dvorište na vazduh. Smirila sam se tu ja nekako, ali nisam mogla zaspati posle nikako. Uključila sam televizor i zaspala negde pred zoru. Oko osam ujutru sam ustala, nazvala brata i sve mu ispričala. Samo mi je rekao ti nisi normalna, znaš da spavam jer sam učio noćas, zovi kasnije! Primetno neraspoložen mojim buđenjem, ali živ!

Nakon toga kreće serija snova sa vodom. Prvi u nizu je taj da sanjam da se kupam u Paliću. Ako ste čuli za katastrofalnu situaciju sa našim jezerom onda znate da kupanje u njemu nije nikako moguće. Ove godine su čak i nadležni to govorili. Sve u svemu ja sam se kupala u njemu, a voda je bila mutna, prljava, sa svakakvim organizmima u njoj. I sad sledi ono najbolje: ja sam bila Keri Bredšo iz serije Seks i grad, a sa mnom je bio onaj njen Rus Aleksandar Hajde dajte mi vašu slobodnu interpretaciju ovoga

Sad već ne mogu da se setim sledećeg, ali isto sam bila u nekakvoj vodi, ali ovaj put znam da je stanje bilo bolje. Nije bila toliko prljava i odvratna. Ni u onom prethodnom, a ni sada se ja nisam loše osećala u toj vodi. Samo je bila takva kakva jeste, da mi se u prisećanju ne dopada. Radnja sledećeg sna je smeštena u Budimpeštu. Lep Dunav, mirna i čista reka. Iznad sam vode. Koračam preko nekog malog mostića napravljenog od drveta. Dan je sunčan, ma sve divno krasno. Pomislila sam da je gotova serija snova sa vodom. Nekako sam zaključivala da sam bila u problemu koji me je izgleda nesvesno tištio, i da sam se izborila sa tim. Bila sam iznad vode i godilo mi je. Međutim noćas opet. Na moru sam, istom onom sa letovanja. Voda je opet čista i plava, talasi su mali i sve je nekako dobro. Sa plaže gledam u nju. Razmišljam da li da se bućnem u nju ili ne. Privlači me, borim se sa sobom, zvoni mi alarm. Ostala sam na obali.

Ne razmem se previše u tumačenje snova. Ako je neko u našem snu umro, kažu ljudi da smo mu produžili život. A ova moja voda, može biti neki problem, osećanje, strah ili neodlučnost. Samo se nadam da ću i dalje ostati na obali, tamo mi se više sviđa.
A šta ste vi sanjali noćas?

Na više mjesta u Kur’anu, kada se ukazuje na izuzetno važne stvari i velike istine, Uzvišeni Allah nas stavlja pred izazov zvani razmišljenje. Koliko je razmišljenje važno i koliko važnu ulogu igra u spoznaji smisla našeg života i spoznaji stvarne uloge čovjeokove, govore nam brojni kur’anski ajeti, poslanički hadisi i izreke mudrih ljudi.

Pa tako Uzvišeni Allah kaže:

“A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.” ( En-Nisa, 82.)
“Zašto oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci?” (Muhammed, 24.)
“Reci: Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali.” (El-En’am, 11.)

A Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Razmišljajte o Allahovim blagodatima, nemojte razmišljati o Allahu.”

Amir ibn Abdukajas je rekao: “Čuo sam jednog, dvojicu, trojicu i desetericu ashaba kako kažu: ‘Svjetlo vjere je u razmišljanju’”. A poznati tabiin Hasan el-Basri je rekao: “Jedan sat razmišljanja je bolji od godine dobrovoljnog namaza.”

Gandi je rekao: “Učenje bez razmišljanja je beskorisno, ali razmišljanje bez učenja je opasno.”

Razmišljanje je put kako ljudski razum, uz pomoć od Allaha darovanim i ničim ne zarađenim čulima, raznim metodama i tehikama saznaje i spoznaje sebe i svijet oko sebe. Razmišljajne u pravcu spoznaje Istine je hvale vrijedno i do te mjere da Haan el-Basri ga uzdiže i upoređuje sa važnošću dobrovoljnog namaza od godinu dana.

Zašto je to tako?

Da bismo shvatili važnost razmišljajna moramo – razmišljati o razmišljanju.

Čemu nas pozitivno razmišljanje može odvesti?

Pozitivnim razmišljanjem o sebi čovjek stalno propituje sebe, svoje stanje, svoj odnos prema Bogu, prema bližnjima, prema radnim kolegama, prema svemu što na bilo koji naćin ima utjecaja na njegov život. Analizirajući trenutne odnose donosi odluke s kojima ono čime je nezadovoljna mijenja i nastoji drugačijom popraviti i ispraviti.

Uzvišeni Allah je čovjeka obdario sposobnošću razmišljanja, a istovremeno mu podredio i učinio da mu služe stvorenja koja mu po biološkim karakteristikama jako mnogo sliče. Smisao postojanja životinja ne nalazimo ni u čemu drugom već da služe čovjeku. A na koncu, o tome nas i Allah obavještava u Kur’anu : “On je stvorio vama sve skupa što je na Zemlji.” (El-Bekare, 29)

Ono što primjećujemo razmišljanjem i analiziranjem modernog doba jeste pokušaj malog broja ljudi da potčine i učine slugama ostatak svijeta. Ljudskom rodu se sugeriše da je njegova uloga raditi i služiti za interese nekolicine bogatih. Razmišljanje o ovome i pokušaj oslobađanja robovanja čovjeku i svjesno i dobrovoljno predavanja i robovanje Stvoritelju je predmet osude i progona, ismijavanja i ponižavanja, hapšenja i na koncu – ubijanja.

Iskreno, mislio sam ovdje iznijeti svoje razmišljanje o tome zašto su ljudi nepokorni Bogu, ali bi to sad bilo već predugo, te ostavljam za drugi put.

Razgovarao sam sa svojim ocem o kandidaturi za boga… izgleda da je nepotizam neminovan čak i u poštenim kućama kakva je moja… da je moj tata bog kao što je to Isusov tata, ja nebih samo mogao hodati povodi, nego bih imao i novog Mercedesa iz 2029 godine!

Ja sam bar pošten pa priznam… Isusova čuda su završila na križu, a moja na blogu, tu se mi razlikujemo… i ne samo tu… ipak je njegov babo bog, a moj pošteni radnik – crnac!

Opaska moga brata:

Damirova čuda ne mogu završiti na križu/krstu… njegov šegrt* ima kombinirke!

____

*Šegrt – Apostol

Kad sam bio mali, nisam znao kako ispravno poljubit klinku, nisam znao kako otkopčati grudnjak, nisam znao voziti autombil i nisam znao kako gramofonska ploča svira… neka dječija pitanja su zauvjek ostala neodgovorena, ali od kako znam za sebe uvjek sam znao kako se ispravno drži gitara… čak i onda kada je nisam znao svirati ipak sam pravilno pozirao s njom! Valjda me zato užasno frustrira kada mi neko uzme gitaru i drži je naopačke!

Kaže meni neki dan drugar sledeće: moj pogled je da žene slabo razlikuju strane. Pa se pitam da li je to istina ili zabluda?! On je naravno bio inspirasan živim primerom pred sobom, tj. sa mnom. Neki dan, sedeći za računarom, tražila sam neka podešavanja i nisam ih mogla naći. Naravno, potražih pomoć, i on sedeći iza mene na krevetu kaže: eno ti tamo, gore desno. Naravno ja sam odmah pogledala u suprotnu stranu, znači levo, i gledam, gledam i ne vidim. Naravno ja se iznerviram i kažem da nema toga tamo. Poučen već prethodnim iskustvom, kaže mi da pokažem na monitoru gde gledam i naravno, gledala sam pogrešnu stranu.

Onda sledi smeh i tako svakojake šale na moj račun. Jer činjenica je da mi se to dešavalo već podosta puta. Naravno tu su pitanja, kako odmah pogledam u suprotnu stranu. Jer kad god treba desno ja gledam levo i obrnuto. Ni sama ne znam razlog tome. Kažu da se žene generalno lošije snalaze u prostoru i nemaju taj osećaj za levo i desno. Ako je sudeći po meni, onda je to tačno. Poznajem još neke žene i devojke koje imaju isti problem kao i ja, ali naravno ne bih želela da prozivam sve pripadnice nežnijeg pola. Pošto još nisam položila za kola, savetuju mi da to ni ne činim kako zbog svoje, tako i zbog sigurnosti ostalih učesnika u saobraćaju. Naravno okreću sve to na šalu, ali možda ima i pomalo istine u tome ! Dešavalo mi se svašta dok šetam ili vozim biciklu. Npr. kažem dobru stranu gde treba skrenuti, ali kad dođem pred raskrsnicu odem na onu drugu ili kada iz sećanja govorim nekome gde treba ići, mislim i pokazujem dobru stranu ali govorim pogrešnu. E pa takva sam vam ja, muku mučim sa tim.

Kakva su vaša iskustva? Da li ponekad pogrešite, ili uopšte ne?
A za muškarce, kakva je vaš osećaj za levo i desno? Da li vam se događa bar nešto od ovoga? Ili to nalazite samo kod “svojih” žena ?

Da mi je sad da prošetam Maršalovim kejom uz ono predivno ezero… Da se osvrnem oko sebe i potražim neko drago lice… Da ugledam one brodice u daljini i da čujem onu prelijepu pjesmu…

Eleno kerko eleno
Ti edna na majka
Što stoiš kerko, što misliš
Što kniga pishuvaš…

Da mi je još jednom da bacim pogled u mračne dubine Ezera… da zaronim duboko i tamo ostavim sve svoje teške misli. Da tamo ostavim svoje  hrđavo sidro i da više nikuda ne otplovim

Previše me napatilo razmišljanje o tome gdje Darwin i njegova evolucija smještaju ljubav? Dali je ljubav nužna u evoluciji? Životinje imaju emocije. Slonovi imaju identičan običaj kao mi ljudi kada ukapaju svoje mrtve. Ostatke ostavljaju na “groblju”, a polažu cvijeće na mjesto gdje je “pokojnik”  umro i tako ga “oplakuju”. Pingvini za života ne mjenaju partnera (barem sam tako čuo). Zna se pouzdano da psi koji su vezani za svoga gazdu nerijetko umiru “od slomljenog srca” odmah nakon smrti vlasnika… pa kako god okreneš tu za Darwina nema mjesta! Evolucija nikad nebi dopustla da zbog emocija nastrada jedna snažna i mišićava jedinka, to je apsurdno!

Još jedan misterij koji ostaje nerazriješen… do izbora… vaš glas za Istinu -  vaš glas za mene!

Nemam pojma zašto ljudi vole boga… jeli zato što ga se boje ili zato što su ga lično upoznali pa im se svidio… Možda je on neki bjelobradi usamljeni čiča koji nad oblacima moga grada snima  izopačenu tragediju.

Primijetih da sam sve manje i manje onaj zli ekscentrik, a sve više bezlično djetešce. Možda je uzrok to što se družim s ljudima starim od sebe, al nervira me to što se nerviram i krevetam (AKA bediram) zbog stvari za koje bi me, da razmišljam racionalno i hladnokrvno, bolio kurac.

Neki da ne me jedna takva glupost ubila u mozak da je to nešto strašno, danas se od devet nerviram zbog rukovanja s jednim likom. Da pojasnim. Nekog sretnem, dam ruku, on krene na reperski pozdrav. Tako sto puta. Onda ja to napravim i osjećam se ko govno.

Mislim da bi se trebo nalit ko stoka, da me nije briga ni za šta, da vidim samo sebe i da samo o sebi mislim dobro, a da druge ubijem u pojam. To mi fali, ne mislim da mi alkohol fali, nego mi fali ta jebena hladnokrvnost. Trebale su mi dvije godine da oko sebe napravim zid koji nitko ne može srušit, a onda ga odjednom ja sravnim sa zemljom.

Osjećam se ko novorođenče napušteno u zlatnim, beskonačnim poljima ječma. Na sredini polja se nalazi jedno suho stablo, nekad vrlo bogate i prekrasne krošnje. Zemlja me uzima k sebi, i od mene naraste još ječma. Eto, slikovito, tako se osjećam. Plače mi se, jako, nije mi se već dugo plakalo, al sad sam jednostavno nakupio toliko stvari koje ne znam kako da izbacim. Da imam svoj zid, moj najdraži zid, sad bi ovo polje popunjavao dojmovima s današnjeg izlaska, koji je stvarno bio dobar, kao i svaki drugi u zadnjih valjda mjesec dana.

Svaki dan navečer idem van i jebeno mi je. Uvijek neko priča, vodimo intelektualne i manje intelektualne razgovore. I to me zabavlja. Neopisivo. Ono što mi treba je tišina, prokleta tišina iz koje će moj zid ponovno narasti.

Bivanjem čovjek i uživanjem u životu postajem čovjek, a ja to mrzim. Emocionalne reakcije na vanjske podražaje, nedopustivo. Odvratno. Sreća je jedini osjećaj koji sam si dopustio u zadnjih godinu i pol. Al sad kad je tako spontana, pojavljuju se i drugi, nepoželjni osjećaji.

Od sutra započinjem s izradom roze barijere, kako ju nazivam u svojoj knjizi, iako tamo roza barijera štiti nešto drugo od nečeg drugog, nešto što je veće od mojih osjećaja štiti od nećeg još većeg.

Ma treba mi psihijatar.

[Nadopisak: zbog jednog se saznanja osjećam još gore. Toliko loše da se već nekoliko godina nisam tako loše osjećo.]

1. Tvoj prijatelj na WLM-u* napiše nešto što je gay. Odgovoriš mu: “pederu xD”.
2. U Pikaru završiš s ispijanjem pete runde tekile za 6kn. Stara pita gdje si, u drugoj poruci pošalje: “Pazi na tekilu!” Odgovaraš joj: “pazim, tek smo na petoj rundi xD”.

Zaključak: Smajlić xD (ili u oblicima XD, xd) koristi se na kraju izjave za koju želiš da onaj koji će ju čitati misli da je plod tvog smisla za humor, a zapravo samo izražava tvoju ozbiljnu misao.

——

* Windows Live Messenger, koristi se samo neprimjerena kratica MSN koja dolazi od prastare inačice (MSN Messenger) dotičnog programa za instant razmjenu poruka. Da biste preuzeli ovaj najpopularniji svjetski IM program, kliknite ovdje.

Menadzmentska greska (management failure) je svakako jedan opsiran pojam. Ja ga navodim zbog jednog meni interesantnog fenomena a to je kada menadzer nije u stanju da motivise svoj tim. U tom slucaju je svaki projekt takvog menadzera osudzen na propast i moze samo uspjeti izricitim naporom clanova tima kroz ignorisanje inkompetencije predvodnika. Medzutim ako u tim-u, kao sto je to nerijetko slucaj, postoje tenzije koje se tesko u intenzivnom radu ne mogu kontrolisati onda to predstavlja dodatno opterecenje za rad. Zasigurno je prvo od rijesenja koje dolaze u obzir je promjena je osposobljavanje menadzera da motivise tim, tj. odklanjanje prepreka koje sprjecavaju neprikosnovenu motivacjiu. Pod tim preprekama podrazumjevam nacine vodzstva koje menadzer primjenjuje (autoritativno a ne participativno i sl.)…

Menadzer koji zaista zeli da njegovi projekti uspjevaju mora uciniti sve da zadobije simpatije svoje posade. Ovjde posebno mislim na ukazivanje povjerenja i odgovornosti dugorocno bez opovrgavanja i omalovazavanja istih (cak i onda kada ne uspiju). Inace ce takav sam biti veoma dugo nemotivisan te ce zasigurno tu svoju demotivisanost prenjeti na sve druge sto je fatalno za svaki projekat u kojem ti clanovi sudjeluju. Jer i oni sami znaju da ne samo njihov neuspjeh moze dovesti do nesprazume, vec cak i uspjeh moze da se okrene protiv njih…

Tema je duga a samo sam par misli htio ovdje da napisem kao materijal za daljnji rad.

Učenje je sastavni dio čovjekovog života i on je neizbježan. Čak šta više kompletan proces učenja je pod nadzorm mentora, kojeg čovjek može da bira ali i vrlo često pri biranju nema izbora. Nemati izbora, ne znači uvjek dobiti nešto što ti se ne sviđa, nego čak može biti bolji izbor, nego sam tvoj, da si imao prliku da biraš. Primjeri mentora kod kojih čovjek nema izbora su recimo majka, otac ili učitelj u osnovnoj školi i sl. Dok kasnije su mogučnosti biranja veće. Tako recimo ljudi sebi odabiru uzora, ili prilikom studija profesora i sl.

Večina znanja koja se stiće pod mentorskim nadzorom (bio on prisutan ili ne) je na jedan od tri sljedeća načina koja su popraćena razmišljanjem.

1. Čitanje knjiga
2. Slušanje predavanja
3. Posmatranje ponašanja samog mentora

Osim ovog naravno postoje i druge forme sticanja znanja koje mogu biti popraćene mentorskim nadzorom ali to njie neophodno. Npr. posmatranje prirode, eksperimentisanje i posmatranje i sl. Čitanje knjige smatram sticanjem znanja pod mentorsim nadzorom, zato što pisac ima ulogu mentora.

Ono o ćemu želim da zabilježim par riječi su načini učenja spomenuti kroz slušanje predavanja i posmatranje ponašanja mentora. Izdvojio bih pri tome dva interesantna detalja.

Skoro svako je doživo neko predavanje gdje je bio oduševljem onim što je izneseno od strane predavača. Međutim trajanje to oduševljenja je u večini slučajeva vrlo kratko, pogotovo ako se radi o vjersim temama, koje se relativno često ponavljaju iako su iznesene i prezentirane na neki drugi “impozantniji” način. Ne rijetko se zaboravi kompletno predavanje osim taj momenat kojim je insan bio najviše oduševljen. A često se desi da se i sam taj detalj zaboravi. Tako da se insan samo sjeća osječanja u smislu “e jes bilo dobro predavanje”. Kasnije u životu kada se dođe u situaciju da se primjeni to znanje rijetki su slučajevi da se insan sjeti detalja sa predavanja i primjeni to znanje.

S druge stranje učenje posmatranjem mentora odnosno znanje koje se stiče na taj način mnogo se sporije internalizira nego znanje koje se stiće slušanjem govora. To se može najlakše objasniti na primjeru pričanja priče “story telling”, kojoj pribjegavaju mnogi predavači kada žele da probude emocije slušalaca. Oni u kratkom vremenu ispričaju čitavu biografiju jedne impozantne osobe (recimo nekog ashaba), te slušaoci oduševljeni tim primjerom internaliziraju te informacjie veoma brzo. Insan u jednom predavanju može čuti i po nekoliko takvih “životnih” priča. Dok s druge strane učenje posmatranjem je jedna jedina priča o jednom životu – životu mentora. Znači intenaliziranje je veoma sporo. Ali s obzirom da je sporo ono ostaje duboko urezano u osječajima i duši promatrača, tako da se to znanje u suštini utopi u njega bez da on to i primjeti. Nekada to znaje posjeduje iaoko ne može ni da ga opiše. Jednostavno se ponaša onako kako je naučio, te to znanje primjenjuje svaki put kada dođe u situaciju da može da ga primjeni.

Kada se radi o učenju kroz slušanje predavanja (pogotovo ako se uči ponašanje) može nastupiti jedan jako negativan efekat. Ako mentor uradi nešto suprotno onome što je nekada spomenu u govoru, učenik može zapasti u veoma ne zavidnu i ne jasnu situaciju. Iz poštovanja neće upitati učitelja o razlogu njegovog kontraverznog ponašanja. A samom mu to neže biti jasno. Najčeše se tada dešava da autentičnost spomenutog mentora gubi vrijednost i da će on u mentalnom sklopu učenika biti degradiran a možda čak i izbrisan sa liste povjerljivih i autentičnih osoba. A s ozbirom da povjerljivost i autentičnost su dvije osobine koje su neophodne kod učitelja, da bi se od njega primalo znanje (pogotovo znanje o ponašanju) – može se prekinuti i dotok znanja od učitelja ka učeniku. Ovaj proces se može desiti čak i bez intencije učenika. Dakle on se odvija sam u podsvjesti ili mentalnom sklopu učenika.

S druge strane, mentor koji uči ponašanjem, rijetko će doći u situaciju da proizvede ovakav jedan kontra efekat. Jer čovjek po svojoj prirodi rijetko mjenja svoje ponašanje. Pogotovo ako mu je cilj da zadrži svoje dobro ponašanje.

Možda bi ideja ovih razmišljanja trebala biti: Učitelje koji pričaju treba čećše priupitivati. Dok učitelje koji uče ponašanjem treba naravno pitati, ali ne tako često kao što to treba u prvom slučaju. Jer oni nisu oni koji govore, već oni koji rade.

Svakako da ima učitejla koji su oboje, i svakako da svi mi učimo na oba načina kroz slušanje i kroz promatranje. Ali ovo je pokušaj da se razdvoje te dvije stvari te da se dobiju novi uvidi u tematku.

A A. Uzvišeni najbolje zna.
Tilmiz 30.07.2009.