The 'Gang of Four' set out to break the mould of British politics and Shirley Williams was to become the first elected SDP MP, 28 years ago today...

With 28,118 votes Shirley Williams gained the formerly strongly Conservative seat of Crosby. The by-election took place at an almost unprecedented state of division in British politics.  With social unrest and both the Labour and Conservative parties in a state of flux.

The SDP had, at this point, not elected any MPs but did have an ever-growing group of former Labour and Conservative MPs in Parliament, as shown at its launch earlier that year. 

A few months earlier Roy Jenkins had failed to gain my hometown seat in the Warrington By-election despite a massive swing from Labour, and Shirley Williams was promoted as the potential SDP candidate for the Crosby by-election.  Although the seat was one of the wealthiest in the North West of England the party felt that Shirley would be the best candidate for the seat, having links with Liverpool, through her father, and with her being a practising Roman Catholic.

Always an effective and energetic campaigner Shirley ran a high visibility campaign and romped home in an historic win. It effectively delivered the SDP a 50% swing, which would have elected a House of Commons, if replicated across the UK, full of Alliance MPs.

It was probably, at that point, the most significant post-war by-election. Although there were important Liberal gains like Orpington, there was for a very short time a genuine belief that the SDP, with their Liberal allies, could ‘Break the Mould’ in British politics, and Shirley’s win 28 years ago today was a major moment in that.

Tarquin Fintim-Limbim-Whimbim-Lim Bus Stop-F’Tang-F’Tang-Olé-Biscuit-Barrel contested the election as Cambridge University Raving Loony Society polling 238 votes. Those of you who are Monty Python fans will recognise the gentleman concerned as being the winner of Luton in the 1970 ‘Election Night’, for the Silly Party. He later joined forces with Screaming Lord Sutch of the larger Official Monster Raving Loony Party.

Leaflets and the full results from the by-election can be seen here.

Izvor: DNMN

Srđan Kusovac govori o gebelsovim lažima u trenutku kada je istu ulogu preuzeo u “novini od riječi” koja se finasira novcem poreskih obveznika Crne Gore. Jednom sam već napisala – moraju se čuvati sadašnja izdanja “Pobjede” isto kao i ona iz vremena “Rat za mir”. Jer, Kusovac je stao na čelu političkog pamfleta DPS-SDP režima, u vrijeme kada se država nalazi u okovima mafije, organizovanog kriminala, u vremenu u kojem, kako Blagoje Grahovac izjavi na radiju “Antena M” “mafija upravlja državom.”

Koga onda zastupa “Pobjeda” Srđana Kusovca. Najtragičnije u svemu je što je Kusovac, prema pisanju “Pobjede” najveći dio profesionalne karijere – gotovo četrnaest godina, proveo u Radiju Slobodna Evropa, najprije godinu dana kao dopisnik, zatim u centrali Radija u Pragu, uglavnom na poslovima urednika vijesti, a posljednjih godina i urednika regionalnih tematskih programa.

Kako je jedan ovakakav novinar mogao biti udarna pesnica na tom radiju, a potom stati na čelu medija u kojem je dobio zadatak da brani režim povezan sa organizovanim kriminalom. Šta to govori o radiju “Slobodna Evropa?

Nakon “rata za mir”, sadašnja “Pobjeda” pod vođstvom Kusovca zaslužiće da se nađe u drugom tomu knjige “Nacrt za ideologiju jedne vlasti.”

Izvor: Mina

Crnogorska Vlada sjutra će usvojiti predlog odgovora na Upitnik Evropske komisije, kazala je ministar za evropske integracije Gordana Đurović. Ona je rekla da je proces pripreme odgovora bio »ekstenzivan, sa velikim obimom koordinacije i preciziranjem odgovora kroz rad verifikacione komisije«.

Ta komisija je, kako je kazala Đurović, kroz devet sastanaka od 26. okotobra do 18. novembra verifikovala sve tekstove i predložila određene izmjene i dopune tekstova.

Ona je navela da su svi ministri participirali u koncipiranju odgovora, a mnogi od njih su bili i direktori za određena poglavlja.

“Sada se finiširaju pripreme za sjutrašnje usvajanje na Vladi, a istovremeno se radi i verifikacija engleskih prevoda koji treba, posle usvajanja, da budu spremni za štampanu i elektronsku verziju, da bi bili predati u decembru u Briselu«, rekla je Đurović.

Prema njenim riječima, nakon slanja odgovora slijedi konsultativni proces sa EK, koji će, kako očekuju u Vladi, početi u januaru.

»Tada ćemo imati seriju sastanaka, i možda i neku ekspertsku misiju ovdje na terenu, velike komunikacije preko misije sa EK, a i preko delegacije u Crnoj Gori«, objasnila je Đurović.

Ona je dodala da je praksa drugih zemalja regiona bila da se određeni broj pitanja naknadno dobija, radi preciziranja, objašnjenja ili dopunskih informacija.

»Bez obzira što će najveći dio posla biti završen usvajanjem na Vladi, očekujemo da će taj proces kompletiranja naših odgovora trajati još par mjeseci«, kazala je Đurović.

Ona je najavila da bi nova pitanja Crna Gora mogla dobiti početkom naredne godine.

President Sarkozy invited us in for coffee and biscuits when he was Mayor of Neuilly

Speaking about French ‘A’ Levels, one of those things you never realise is who people are before they become famous.  This is true of people you went to school with but is equally true about people you meet as you go through life.

My school arranged an exchange trip for those studying French, in my case for ‘A’ Level.  The school we were twinned with was in the leafy suburbs of Paris.  It was a nice school, with lots of very keen students who were really enthusiastic about having English students in their midst.

As part of our fortnight with them we were lodged with students’ families and went on a number of trips as part of our tuition, including to the Champagne Caves of Epernay, though I personally think this was more for the benefit of the teachers, rather than the students.

Knowing my interest in politics the teachers at the school arranged for a few of the English students to go as a delegation to meet the Mayor of Neuilly, the suburb in which the school was based.

We were ushered into an office where a diminutive man, with moderate English, invited us to sit down. We discussed politics, he was a conservative, at the time I was a Social Democrat. I don’t know how well that translated in the French context, but nonetheless the busy mayor was interested to know about British politics and was a very warm and hospitable host. He made sure that we felt very welcome and thanked us for fostering good relations between our nations.

These are the sorts of events that happen to everyone really, but when reading  about Nicolas Sarkozy appearing on the Simpsons I looked up his Wikipedia biography and I noticed that in the 1980s and 1990s he had been a Mayor in a suburb of Paris. 

My curiosity was instantly sparked, surely it couldn’t be the same guy who had once welcomed us into his office for coffee and a chat?! Nicolas Sarkozy was Mayor of Neuilly between 1983 and 2002. Our exchange trip was in the Spring of 1987.

Chalk up the President of France as one of the most famous people I have met!

Krohnien vihermafiaa edustava Minerva “Kelkka”  Krohn on kipuamassa (vastoin aikaisemmin ilmoittamiaan periaatteita) poliittisen virkanimityksen kautta ns. kultaiselle oksalle.Vai sanoisimmeko mielummin, että Minervan kelkka suuntaa kohti suojatyöpaikkaa.

Kunnallisvaalit voittaneet  kokoomus ja vihreät jakoivat pääkaupunkiseudun johtopaikat keskenään viime  tammikuussa parhaaseen perinteiseen poliitiseen maan tapaan.

Tuon sopimuksen perusteella  helsinkiläisestä Suvi Rihtniemestä (kok) tulee Helsingin seudun liikenne -kuntayhtymän (HSL) ja espoolaisesta Raimo Inkisestä (vihr) Helsingin seudun ympäristöpalvelut -kuntayhtymän (HSY) toimitusjohtaja.

HSL alkaa hoitaa vuodenvaihteesta alkaen pääkaupunkiseudun joukkoliikennettä. HSY:hyn yhdistetään pääkaupunkiseudun kaupunkien vesilaitokset ja jätehuolto.

Nämä HSL:n ja HSY:n johtopaikat ovat edustukselliseen kansanvaltaamme olennaisesti kuuluvia poliittisia (palkinto)virkoja. Pääkaupunkiseudun kolmanneksi suurimmaksi puolueeksi kuntavaaleissa jäänyt Sdp ei purnannut (pelinpolitiikan sääntöjen mukaisesti) kokoomuksen ja vihreiden sopimusta.

Jokainen varmaan ymmärtää, että tällaiset ilman soveltuvuutta ja edes teoreettista ammattitaitoa vailla oleville poliitisille pyrkyreille jaetut virat eivät juuri edistä yhteiskunnan hyvää, eivätkä etenkään sen kestävää kehitystä.

Jokainen ymmärtää varmaan myös sen, että jos Suomessa siirryttäisiin suoraan demokratiaan, nämä kytkyt ja poliittiset suojatyöpaikat katoaisivat rasittamasta yhteiskunnan kuluja ja lisäämästä oikeiden virkamiesten työkuormaa. Hallinto muuttuisi asteittain kohti todellista kansalaisten yhdenvertaisuutta.

Tämä idea suorasta kansanvallasta ei kuitenkaan ole tähän mennessä kelvannut suurille puolueille, koska ne menettäisivät vallan lisäksi otteensa yhteiskuntaa. Nyt näyttää siltä, että vihreistäkin on tulossa aito suuri puolue.

Vihreät vaativat nimittäin jo saamansa palkintoviran lisäksi  vielä täysin uuden johtajanpestin perustamista itselleen Uudenmaan liittoon.

Tämä Uudenmaan liitto on alueellinen 21 kunnan yhteisö, jonka tärkeimpiä tehtäviä on laatia alueelle maakuntakaava – asia jonka viivyttämisessä ja yhteiskunnallisten hankkeiden torpedomisessa vihreät ovat aikaisemminkin kunnostautuneet. Muistatte varmaan kuinka kalliiksi vihreiden toimet tulivat yhteiskunnallisesti katsoen Vuosaaren satamaprojektin viivyttelyssä?

Uudenmaan liiton tärkeimpiä viimeaikaisia toimia ovat olleet Kehittyvien Maakuntien Suomen kautta korruptioskandaaliin liittyneen kohuliikemies Toivo Sukarin Ideaparkin torppaus ja  uuden läsnimetron linjaus.

Tärkeä elin siis.

Vihreät perustelevat tätä vaatimaansa uutta johtajanpostia sillä, että liittoa ovat pyörittäneet  kokoomuslainen maakuntajohtaja ja hänen  demareista tuleva varamiehensä.

Se mikä asiasta tekee erikoisen mielenkiintoisen on sellainen tosiasia, että tämän ihqun ja uuden  poliittisen viran perustamista vaativat nimenomaan vihreät. Vihreillä kun on aikaisemmin ollut otsaa moralisoida edustukselliseen kansanvaltaan kuuluvaa poliittista kulttuuria. Nyt näyttää siltä, että vihreät ovat kuorineet vesimeloninsa ja vihreän kuoren alta on paljastunut raadollinen punainen jakopuolue.

Nyt vihreät ovat päässeet siihen, missä esimerkiksi keskusta, kokoomus ja SDP ovat olleet jo vuosia – avoimeen omaneduntavoitteluun ja yhteiskunnallisten asioiden sotkemiseen ja uhraamiseen sen varjolla.

Yhteiskunnan edun uhraus ja sotkeminen ovat jo alkaneet, sillä tämä vaatimus uudesta johtajasta on sotkenut täysin Uudenmaan liiton suunnitelmat.

Nykyisen taloudellisen taantuman saapuessa myös Uudenmaan liitto joutui uuden tilanteen eteen.  Liitossa tehtiin tarpeelliset johtopäätökset . Siellä  mietittiin uutta organisaatiota koko vuoden 2008 ajan. Lopulta organisaatiota karsittiin (ihan fiksusti) vähentämällä päälliköitä ja johtajia – siis poliittisia suojatyöpaikkoja.

Ketään ei kuitenkaan irtisanottu, mutta esimerkiksi eläkejärjestelyiden avulla talosta katosi kymmenkunta työpaikkaa.  Samassa prosessissa päätettiin myös, ettei  minkäänlaisia uusia virkoja perusteta.

Vihreiden vaatimuksesta Uudenmaan liittoon aletaan nyt sitten kuitenkin (vastoin entisiä päätöksiä ja vihreiden julkistamia periaatteita)  etsiä  uutta johtajaa ensi vuoden alussa. Muodollisesti haku on avoin, mutta käytännössä paikalle valitaan helsinkiläinen Minerva Krohn.

Minerva saa ihan oikeita alaisia pomputettavakseen, työhuoneen Uudenmaan liiton toimistosta ( Aleksanterinkadun arvokkaasta ympäristöstä) sekä matamin habitukseen ja arvomaailmaan ilmeisen erottamattomasti kuuluvan virka-auton kuljettajineen.

Minervan palkaksi on kaavailtu  6 000–7 000 euroa kuussa. Eihän tuollainen rääpesumma ole sinänsä  mitään ministeritasoa, mutta ehkä Minerva sillä jotenkin pärjää.

Minervan tuleva titteli on kuitenkin vielä auki. Se saattaa olla  strategiajohtaja, kehitysjohtaja tai kehittämisjohtaja. Se voi olla myös (sic!) muutosjohtaja. Muutoksen aikoina tarvitaan muutosjohtajia jo pelkän muutoksen vuoksi. Johtaja joka tapauksessa.

Minervan tuleva titteli on siis vielä  epäselvä. Näin siksi, että  kukaan ei tiedä, mitä uusi johtaja tekee. Tai mitä ihmettä Uudenmaan liitto sitten uudella (poliittisella)  johtajallaan oikastaan todellisuudessa tekee?

Tärkeintä lienee kuitenkin se, että Minervan kelkka karauttaa turvalliseen suojatyöpaikkaan ja vihreät pääsevät sotkemaan muille sopivaa yhteistä kaavoituspolitiikkaa  – maksoi se sitten meille veronmaksajille ihan  mitä tahansa.

Lähteet: HS, STT, Uudenmaan liitto, Vihreät De Gröna

Izvor: RFE

Glavni pretres optuženima za deportaciju bosanskih izbjeglica iz Crne Gore početkom ratnih devedesetih počeće u četvrtak u Višem sudu u Podgorici. Na suđenju će se pojaviti četvorica osumnjičenih koji su u pritvoru u Spužu. Ključni svjedok deportacije Slobodan Pejović nije dobio poziv za početak suđenje.

Pred Sudskim vijećem Višeg suda kojim će predsjedavati sudija Milenka Žižić 26. novembra će se pojaviti bivši policijski funkcioneri Božidar Stojović, Milorad Šljivančanin, Branko Bujić i Sreten Glendža, dok su još petorica optuženih za deportaciju Muslimana-Bošnjaka 1992. godine u bjekstvu.

Ključni svjedok, bivši policijski inspektor Slobodan Pejović nije, kako nam je rekao, dobio poziv za početak suđenja, ali najavljuje da će se odazvati pozivu čim ga dobije i ponoviti sve što je izjavljivao javno i pred istražnim sudijama:

“Ja nijesam dobio nikakav poziv, a koliko sam iz novina vidio 26. je zakazano suđenje. Poziv nijesam dobio, a kada ga budem dobio normalno da ću se odazvati ukoliko budem u životu, valjda ću biti. Tu nema dileme. Pojaviću se sigurno taj dan i ponoviti ono što sam godinama ponavljao, što je manje više crnogorskoj i inostranoj javnosti poznato. Sve to što sam javno izjavljivao medijima, a što skoro nikada nijesam ništa demontovao ja ću to sve ponoviti pred sudijama, pred porotom, pred braniocima, tužiocima, okrivljenima i šta me oni budu pitali odgovaraću na sva ona pitanja koliko budem znao. To je moja obaveza, ljudska, moralna.”

Od posljednje izjave u kojoj je ustvrdio da je dobio informaciju da može biti likvidiran kako se ne bi pojavio na suđenju, Pejovića je kontaktirao načelnik hercegnovske policije koji je tražio konkretna imena onih koji su prijetili.

Pejović nije želio da saopšti ta imena kao ni da prihvati ponudu policije o zaštiti, a koja se sastajala od njegove potpune izolacije u javnosti. Pejovića je pozvao i ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović koji mu je, kako je rečeno, obećao da će učiniti sve kako bi dobio zaštitu:

“Zvao me gospodin Brajović i pitao me da li su mi date kakve mjere obezbijeđenja. Sem onih koje se svode na totalnu izolaciju koja se nudi kriminalcima iz organizovanog kriminala, da ste potpuno evakuisani iz ovog grada, odsiječenost su od porodice, od prijatelja, od spoljnog svijeta, čak i policijski telefon je trebalo da mi daju i ja sam odbio odmah tu zaštitu, sem te zaštite koju su oni nudili niko drugi mi nije ništa nudio. A jutros mi je ministar Brajović rekao da će sve preduzeti što je u njegovoj moći i njegovih saradnika, da mi se obezbijedi zaštita. Jedino je ministar rekao da će preduzeti sve. Ipak su njihove mogućnosti limitirane i njegove i njegovih saradnika, a od zvaničnih, mislim policije koja je nadležna za to, tužilaštva, suda i nekih njihovih agencija ništa nije bilo.”

Dio članova Skupštinskog odbora za bezbijednost je najavio da će inicirati saslušanje direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Duška Markovića povodom Pejovićevih javno saopštenih tvrdnji da se mogućom likvidacijom Pejovića koordinira iz tajne policije.

Član Odbora za bezbjednost Predrag Bulatović iz Socijalističke narodne partije smatra da treba zakazati saslušanje i naglašava da u ovom slučaju više zabrinjava kako se državni organi ponašaju u tom slučaju, posebno direktor policije Veselin Veljović koji je rekao da Pejović preuveličava stvari:

“Agencija za nacionalnu bezbijednost je spremna na teške optužbe da ćuti. Uprava policije je spremna da relativizuje u ovom kao i u nekim drugim slučajevima kao što je bio incident između gradonačelnika Podgorice i urednika “Vijesti”. Crna Gora, na žalost, u ovom trenutku kada je riječ o parlamentarnom nadzoru nad tajnim službama je daleko od evropskih standarda i mislim da bi jedna takva sjednica povodom tvrdnji gospodina Pejovića na kojoj bi bio ne samo gospodin direktor Agencije za nacionalnu bezbijednost nego i direktor policije, bila veoma poželjna i mogla bi da da jedan mali doprinos u parlamentarnom nadzoru tajnih službi. Ja iz dosadašnjeg rada Odbora za bezbijednost i obranu ne gajim veliku iluziju da je vlast spremna da učini jedan jedini ustupak ka demokratizaciji Crne Gore. Ona grčevito drži sve te poluge, pa i u ovom slučaju mislim da su spremni tako da se ponašaju.”

Izvor: TV Vijesti, DNMN Youtube

Na “stolu” se nalazi sedam faktura teškog zločina koji ne zastarijeva ● DPS ima razrađenu mašineriju prema kojoj znaju do u jednog čovjeka ko će za koga da glasa ● Crna Gora podijeljena je na tri grupacije, vlast, opoziciju i apstinente, svi sa po trecinom ● Medju grupacijama više nema netrpeljivosti – među njima je mržnja ● Postoji opasnost da sveprisutni strah povuče lavinu događaja ● Crna Gora živi u strahu i u izuzetno visokom sopstvenom ruziku ● DPS nije državotvorna stranka ● Dnevni list (ne Pobjeda) koji me napada iz DPS-a dobija fasciklu o tome što da piše ● Sigurno znam da vojska i policija nikada više neće štititi vlast od građana ● Ukoliko Đukanović ne pokrene unutrašnji obračun u DPS kreće blokada institucija, ali ne rušilačka ● Ukoliko se ne pokrenu procesi u DPS, DPS će biti sudski zabranjena politička partija ● Mafija je danas daleko opasnija i jača nego ikada ● Đukanović je čovjek sa teškim životnim putem, ali koji može sebi da olakša ● Teški životni putevi čekaju mnoge u DPS-u koji su odgovorni za fakture koje stoje na stolu o zločinima koji ne zastarijevaju

The press release acted as the perfect hook for the local media who knew of the ongoing split between the Lib Dems and the continuing SDP

‘Today Paddy Ashdown will be welcoming former Social Democrat David Owen to the Liberal Democrats,’ read the press release. Myself and the local PPC decided that, in this desperate time for the party, we should try something creative to get the media interested in our campaign.

It was, of course the real Paddy Ashdown, but the David Owen in question was not former Foreign Secretary, David Owen MP.  It was a local student member of the continuing SDP had decided that, following the gradual decline of David Owen’s SDP he would join the local Liberal Democrats, and the visit of the newly elected Lib Dem leader, Paddy Ashdown, was a perfect opportunity to get the press involved.

So, duly we arrived in the local town centre with Paddy and David to what can only be described as a Lancastrian media scrum, which Paddy had to gradually let down the local media as he explained that he was delighted to be welcoming the student Social Democrat, David Owen.

Nonetheless the photo call went off well and it made an excellent piece in the local papers. 

The visit was in 1989, a particularly bad year for the Liberal Democrats, and any publicity was very welcome, as we had just polled 6% across the UK in the European Elections.

I seem to remember most of the rest of the afternoon was spent with Paddy trying to buy a pair of shoes off in the local shops!

Izvor: Pobjeda

POBJEDA: Utisak je da Vas opozicione kolege smatraju najslabijom karikom opozicionog jedinstva.

- Da su sve karike u opoziciji kao što je SNP ne bi bilo na vlasti DPS-a.

POBJEDA: Optužuju Vas da ste ih iznevjerili?

- Politika se vodi na više načina. Neko smatra da to treba uraditi po sistemu da li ste iznevjerili ili nijeste iznevjerili nekoga. Ne sumnjam u opozicioni kapacitet i Pokreta za promjene i ostalih partija, ne sumnjam u njihovo antirežimsko djelovanje. Ono u čemu se ne slažemo su sredstva kako treba doći do toga cilja.

POBJEDA: Analitičari kažu često da su u pitanju liderske ambicije vas nekoliko?

- Problem je u tome što postoje sujete kod pojedinih mojih kolega vezano za njihove pozicije i za sve ostalo…

POBJEDA: Kojih kolega?

-Nije to širok krug. Građani Crne Gore očekuju dogovor ali taj dogovor ne smije da bude baziran na mržnji prema nekome. Taj dogovor mora biti baziran na rješenju problema koji postoje u Crnoj Gori. Ako neko tome dogovoru želi da se pridruži neka izvoli. Kako vidite Crnu Goru 2011. godine, kako je vidite 2012. ili 2015? To je ono o čemu opozicija u Crnoj Gori treba da se dogovori. Zapravo, ako opozicija to ne želi da uradi kao jedinstvena – uradiće to SNP.

POBJEDA: Može li SNP sama?

- Poslije predsjedničkih izbora sam dao izjavu u kojoj sam rekao da je dugačak put od simpatije do glasa. Tada smo imali 39 hiljada glasova. Tada su nas javno podržale kolege iz Narodne stranke i DSS-a. Na ovim izborima smo samostalno izišli i imali smo 55 hiljada glasova. Na sljedećim bićemo dio većine u Crnoj Gori.

POBJEDA: Kome ćete uzeti glasove?

- Vratićemo samo ono što nam je pripadalo.

POBJEDA: A ko ih je uzeo u periodu kada nijesu bili vaši?

- Više od 80 hiljada birača 2001. nijesu izašli na izbore. Ove godine 169 hiljada nije glasalo. Dakle, imate 88 hiljada birača između 2001. i 2009. To je veliki broj.

POBJEDA: Kako tumačite porast broja apstinenata?

- Ovolike apstinencije ne bi bilo da je postojala smjenjivost vlasti u prošlom periodu. Tačno znam šta vi očekujete. Postoji dio ljudi koji kaže: izvinite ali nijeste mi ponudili program dovoljno dobar da bih izašao na izbore. Ali to govore svi, govore svima, to je poruka svima. Sa druge strane zašto bih izlazio na izbore kad su ti izbori ovakvi.

POBJEDA: Ali imate i činjenicu da što se zemlja više normalizuje, to je manji interes ljudi da glasaju. Tako je u svim zemljama u tranziciji.

- Vezivati to samo zato da ne izlaze zato što je mirnija situacija u Crnoj Gori – izvinite ali ja mislim da to nije to. Kada me već vučete za jezik evo da vam to jasno i definišem: rezultate lokalnih izbora u Mojkovcu, Rudnica, biračko mjesto – DPS 2005. godine 278 birača; na narednim izborima 276, pa opet 276. DPS nema problema sa onim brojem birača koji izlaze na izbore…

POBJEDA: Na biračkom mjestu Rudnica.

- Svako biračko mjesto uzmite u Crnoj Gori svako vam je isto.

POBJEDA: To Vi kažete.

- Demokratska partija socijalista ima taj fond birača. Oni koji ne izlaze na izbore su oni koji su 2001. glasali za opozicione partije.

POBJEDA: I šta ste tada uradili?

- Mislim da su tada očekivanja iznevjerena prije svega onime kako je postupao Liberalni savez.

POBJEDA: Rade li ostale opozicione stranke, PZP na primjer, ove izborne proračune ovako pomno kako ih Vi radite, tabelama, zaokruživanjem crvenim i zelenim olovkama, ili oni to rade lagodnije?

- Ne znam. Činjenica je da je gospodin Medojević 10. septembra 2006. uspio da osvoji 11 poslaničkih mandata bez ijednog opštinskog odbora. I to je realnost. Kao što je realnost da se DPS, a ovo hoću da bude u intervjuu, u Mojkovcu kreće u rasponu od 2.600 do 2.800 glasova, a da 4.600 glasova ljudi iz Mojkovca ne glasa za DPS.

POBJEDA: Govorite o zbiru sto odsto?

- Da.

POBJEDA: Tolika izlaznost nije bila ni kod Envera Hodže.

- Kod njega je još viša izlaznost bila.

POBJEDA: A kod Vašeg partnera Miloševića i još veća.

- Ja ne bih tu želju za jasnim definisanjem čiji je partner, a čiji nije bio partner posebno isticao. Transformacija se teško postiže sa svima onima koji imaju određene hipoteke u prošlosti.

POBJEDA: Ima li SNP hipoteke?

- To je ta priča o predrasudama, priča o nekom uvriježenom mišljenju oko svega toga da smo mi iz SNP-a neki koji smo rušili san o crnogorskoj državnosti…

POBJEDA: Jeste li?

- Kako možete da rušite san o nečemu gdje su vaši djedovi i pradjedovi učestvovali i stvarali tu državu.

POBJEDA: Da li je bolje to što je sad Crna Gora nezavisna država ili bi bilo bolje ono za šta ste se Vi zalagali – Crna Gora u zajednici sa Srbijom?

- Možemo pitanje i da postavimo na ovaj način da li su oni koji su glasali za nezavisnu Crnu Goru dobili ono za šta su glasali.

POBJEDA: Nijeste odgovorili.

- Ja mislim da je u toj čitavoj priči pozicija SNP bila čista kao suza.

POBJEDA: A kakva je danas?

- Ista takva. Volio bih da me neko demantuje i da kaže da danas Crna Gora nije privatna država, da u Crnoj Gori postoje ljudi koji nijesu van zakona, i volio bih da mi neko danas kaže da je gospodin Milo Đukanović, personalno čovjek koji nije iznad zakona.

POBJEDA: A ja bih volio da mi Vi kažete: nijesmo bili u pravu, govorili smo izbiće rat ako se Crna Gora osamostali, a nije izbio.

- Ja se ne sjećam tih izjava da je bilo ko pozivao na rat.

POBJEDA: To nijesam rekao, nego ste govorili o ratu kao o mogućnosti.

- Sjećam se i projekcija da će biti rata, ali sjećam se i nekorektnih izjava da nemate šta da tražite u Crnoj Gori ako glasate za zajedničku državu. I sjećam se izjava tipa da će oni svi koji budu glasali za zajedničku državu ostati bez svojih prava u Crnoj Gori…

POBJEDA: Kako gledate na vladajuću koaliciju?

- Imali ste i danas jedan skup na kojem su bili vrlo interesantni stavovi Ranka Krivokapića da će zima i proljeće biti vrlo interesantni što se tiče političke scene u Crnoj Gori. Na nekakav način se nešto mora mijenjati. Mijenjaće se tako što će se jasno artikulisati alternativa koja će biti koaliciono građena, ali će biti definisana kroz jedan oblik saradnje u parlamentu Crne Gore.

POBJEDA: Tu vidite i gospodina Krivokapića?

- Da sam pomenuo neko drugo ime sigurno da me ovo ne biste pitali. Ali je realnost da se, kada govorimo o poziciji lokalne samouprave, vrlo često nađu identični stavovi između gospodina Tarzana Miloševića, gospodina Miomira Mugoše i nas upravo u tom dijelu zaštite i integriteta lokalne samouprave.

POBJEDA: Je li to što Vi sada radite pokušaj onoga što se ovih dana valja pod nazivom traženje „zdravog jezgra“ DPS-a?

- Ne. Mislim da bih se ogriješio kada bih rekao da je gospodin Miomir Mugoša zdravo jezgro DPS-a po kriterijumima koje ja definišem kao zdravo jezgro.

POBJEDA: Vjerujete li u dubinu nerazumijevanja u okviru vladajuće koalicije?

- Ne znam da li će DPS ostati u cjelini do sljedećih izbora.

POBJEDA: Na osnovu čega to zaključujete?

- To je samo moja projekcija. Vjerujem da dolazi neko vrijeme kada će se jasnije definisati određene pozicije i ambicije koje postoje niz godina unutar DPS-a, pojedinih značajnih ljudi. Dozvolite mi da imam utisak u novom sazivu da to više nije onaj DPS koji glasa na jedan način – unisono. Treći mi je mandat i mogu da uporedim onaj Klub poslanika DPS-a koji je bio 2002. do 2006. i ovaj klub poslanika koji danas vodi gospodin Predrag Sekulić u parlamentu. Čini mi se da sve više i više vidim neke pukotine. Ako griješim, izvinjavam se svima u Crnoj Gori.

POBJEDA: Koristite termine „promjena sistema“ i „smjena režima“. Šta biste radije?

- Promjenu sistema vrijednosti u svakom slučaju. Ne želim da budem logistika bilo kome ko bi sjutra glumio Đukanovića.

POBJEDA: Pošto pričate o „pukotinama“ da li biste ušli sa jednim dijelom DPS-a u „promjenu sistema“ ili mislite da ni sa navodnim „zdravim jezgrom”, o kojem se toliko priča ovih dana, to nije moguće?

- Ja ne smatram da je to ozbiljno govoriti kao što neke moje kolege pozivaju „zdravo jezgro“ da demokratizuje DPS ili pozivaju gospodina Đukanovića da raščisti situaciju. To mene ne interesuje. Ja biram društvo u kojem se nalazim. Da li razmišljam o bilo kojem dijelu DPS-a – ne.

Imaćemo izbore vjerovatno 2013. Ja ne vidim razlog da se dese izbori prije toga osim ako se ne dese problemi unutar koalicije. Zadatak opozicije je da izgradi politiku gdje će jasno biti prepoznata njihova rješenja iako nemaju sada kada se sabere većina u parlamentu. Znate i sami da smo zahvaljujući glasovima Socijaldemokratske partije uspjeli da obezbijedimo parlamentarni nadzor nad Službom bezbjednosti. Sjutra se to može desiti sa budžetom Crne Gore.

POBJEDA: Dogovarate li se nešto sa Rankom Krivokapićem?

- Razgovaram sa svima.

POBJEDA: Dogovarate li se oko strateških stvari?

- Spreman sam da razgovaram sa svima u Crnoj Gori. Bilo je vrijeme kada smo glasali o deklaraciji o rijeci Tari zajedno sa kolegama iz SDP-a. Bilo je vrijeme kada smo glasali o privatizaciji Termoelektrane takođe sa kolegama iz SDP-a, bilo je kada smo glasali o državnoj imovini… Projektna saradnja sa svima u Crnoj Gori.

POBJEDA: I sa DPS-om ?

- I sa DPS-om. Ali nema koalicije sa DPS-om. Shodno programskim dokumentima SNP-a, ne može je biti.

POBJEDA: A ako se promijene programski dokumenti?

Ne postoji takva mogućnost. Neka se promijeni DPS.

Internet i kompleksi

- Milo Đukanović je kao predsjednik Vlade otišao u dva tužilaštva u dvije različite zemlje da dâ izjave…

POBJEDA: Koje su to dvije države?

- Čuo sam da je bilo i u Švajcarskoj potrebe da daje izjave, a provjerićemo to tačno. Negdje sam to imao kao podatak, ali evo zaboravite.

POBJEDA: Odakle Vam ti podaci?

- Ostajem vam dužan da vam to dostavim ukoliko nađem. Nijednu informaciju nemam mimo informacija dostupnih svim građanima Crne Gore zahvaljujući računaru.

POBJEDA: Na internetu se svašta da pročitati. Pitanje je kredibilnosti izvora?

- Da se vratimo na ono što je moja teza. Borim se da Crna Gora bude država gdje nikada više njen premijer neće biti saslušavan od strane stranog tužilaštva …

POBJEDA: Tužilaštva u jednini?

- Da. Smatram da je to nešto što je nanijelo neprocjenjivu štetu.

POBJEDA: Koliko tu, po vama, ima politike, a koliko prava?

- Ne bih želio da inputiram bilo kojoj zemlji da je iz političkih potreba pokretala određene sporove kao što to gospodin Đukanović tvrdi. Ono što je razlika između SNP-a i nekih mojih kolega iz opozicije je da i ne razmišljam o tome da mi strano tužilaštvo i pravosuđe mijenja političku situaciju u Crnoj Gori.

Ima-nema

POBJEDA: U Kotoru nijeste bili na izborima, a u Mojkovcu izlazite. Korupcije i organizovanog kriminala, dakle, ima na Žabljaku, nema u Mojkovcu, ima u Kotoru, nema na Cetinju…

- SNP Crne Gore nije učestvovao na izborima u Kotoru prevashodno zbog toga što Zakon o izboru predsjednika opštine nije bio usaglašen sa Ustavom. Nakon izbora na Žabljaku jedini sam izašao sa tezom, koju niko do danas nije opovrgao, da su visoko pozicionirani službenici Agencije za nacionalnu bezbjednost u sadejstvu sa ljudima koji su ispred DPS bili zaduženi za sprovođenje izbornih aktivnosti i sa junacima „Bijele knjige“ kriminala i korupcije, djelovali protiv kandidata SNP.

POBJEDA: Zar ne mislite da ste dužni i javnosti da date dokaze?

- Ne. Ne mislim da sam u ovom trenutku dužan javnosti da dam bilo kakvo obrazloženje zato što je to nešto što Crna Gora zna. Dan pred izbore sam pozvao čovjeka koji je bio zadužen za sprovođenje izborne aktivnosti i rekao sam mu da mi je zadovoljstvo da imam to saznanje da on sjedi za stolom sa junacima organizovanog kriminala i sa čelnicima ANB i da dogovaraju način kako će da pobijede kandidata SNP-a.

POBJEDA: Kako Vi znate o čemu su oni govorili?

- Zato što su bili moji ljudi pored. I obavijestili su me.

POBJEDA: Prisluškivali su razgovor?

- Ne.

POBJEDA: Ako je to, kako kažete, postojalo i ranije – šta se desilo da u slučaju Žabljaka postupite drugačije?

- Znate u čemu je drugačiji postupak – samo u jednoj stavci: mom pismu predstavnicima međunarodne zajednice u Crnoj Gori kojeg niko nema. Ono ne postoji u javnosti. Ja sam odlučio da to pismo ne bude javno. Ono sadrži sve ove elemente koje sam vama saopštio i nešto preko toga. Očekujem da će i u Mojkovcu biti združene snage ANB, Uprave policije i partijskih struktura.

POBJEDA: I to bez ikakvih dokaza kaže čovjek čiju je stranku osnovala Kontraobavještajna služba Vojske Jugoslavije. Kakav je legitimitet toga što pričate bez dokaza?

- Ne dajem dokaze zato što ne smatram da su dnevni listovi mjesto gdje bi trebalo da počinje neka priča koja je izuzetno ozbiljna. Ocjena da se radi o partiji koju je osnovala Kontraobavještajna služba je izuzetno slobodna. Malo drugačije bih konstruisao svoj odgovor da nijeste moji gosti.

POBJEDA: Nije to lično, to je vezano za Vašu argumentaciju.

- SNP je nastao kao pokret, kao otpor nečemu što smo smatrali da je nepravda, da je neistina. Neko mora da pokrene pitanje organizovanog kriminala u Crnoj Gori. Da sam predsjednik Vlade nijedan moj ministar, nijedan čovjek koji je državni funkcioner ne bi mogao jednoga minuta, jednoga sekunda da sjedi i razgovara o izbornim aktivnostima ni sa jednim kriminalcem.

POBJEDA: Recite sjedio je ministar taj i taj.

- Dogovor između vas i mene je: onog trenutka kada završim razgovor sa ljudima iz Tužilaštva, Uprave policije, ANB – prvi mediji koji će imati tu informaciju biće „Pobjeda”.

POBJEDA: Dogovoreno. Nema informacije koja neće biti objavljena.

- Imate novi detalj. Nikome nijesam rekao da sam u subotu zvao, znate koga …

POBJEDA: Ne znam.

- …i ko je bio tamo i rekao sam mu ironično: hvala što ste sačuvali ovaj proces od kriminalaca i od policajaca…

POBJEDA: Recite ime. To je ono što javnost zanima.

- Vi ste predstavnik i glavni urednik javnog servisa, nacionalnog javnog servisa koji, u svakom slučaju, ima jasan uvid u informacije ko je operativno zadužen za sjever Crne Gore ispred ANB.

POBJEDA: Pojma nemam i ne zanima me.

- Ja se vama sigurno neću miješati u onaj dio koji se tiče istraživačkog novinarstva i smatram da je to jedan dio posla koji moramo svi zajedno da radimo. Mediji bi trebalo da budu građanska savjest društva. Informacija koju Vi tražite od mene je odmah dostupna iz državnih institucija, pitajte ih zašto ne žele da čuju mene.

POBJEDA: Koga da pitam?

- Direktora Uprave policije, direktora ANB.

POBJEDA: Je l’ da ih pitamo: molim Vas dajte nam podatke koje vam je poslao Srđan Milić?

- Ne, pitajte ih zašto nemaju potrebe da sa mnom razgovaraju o tim informacijama. Čega se boje?

Diskriminacija

- Pobjeda za mene je izgradnja sistema kojim nećete biti diskriminisani zato što drugačije mislite, zato što drugačije glasate i zato što se borite za pravdu.

POBJEDA: Jeste li Vi diskriminisani?

- Postoje različiti oblici diskriminacije koji se ne sprovode samo prema jednom narodu već se sprovode prema građanima Crne Gore. I to je moja razlika u odnosu na kolege koje govore o obliku smišljenom da se samo jedan narod diskriminiše. Diskriminacija podrazumijeva i činjenicu da su ljudi 1998. i narednih godina ostajali bez posla samo zato što su pripadali SNP-u, direktori škola, domova zdravlja, bolnica… Moja „osveta” je, ne da sada po političkoj osnovi smjenjujem bilo kojeg direktora škole, doma zdravlja ili bolnice, već da se depolitizuje zdravstvo i obrazovanje, ali i da se nikad više ne desi da neko ispašta zbog političke pripadnosti.

POBJEDA: Mislite li da postoji neki narod u Crnoj Gori koji je diskriminisan?

- Ne. Svi građani su diskriminisani.

POBJEDA: Kako mogu svi da budu diskriminisani. Diskriminacija znači da za nekoga nešto važi što ne važi za drugoga.

- Dakle, jedan manji krug tih ljudi očigledno nije diskriminisan, slažem se sa vama pomogli ste mi da to definišem na pravi način.

POBJEDA: Ko su oni?

- To su oni koji su iznad zakona u Crnoj Gori.

Spržena zemlja

POBJEDA: Proljetos, u kampanji ste rekli da je Crna Gora „spržena zemlja“.

- Rekao sam da jednostavno dolazi vrijeme polaganja računa. Dolazi vrijeme kada ćemo vidjeti što imamo od Crne Gore, ako uporedimo onaj period 1990. kada je osam i po milijardi maraka bila ukupna vrijednost svih preduzeća u Crnoj Gori i činjenicu da sada prihodujete samo 450 miliona eura, za 20 puta manju vrijednost je prodato ono što su stvarale generacije i generacije u Crnoj Gori. Pitanje je gdje su završila ta sredstva.

Ne mislite valjda da sam govorio na bilo koji način u ličnom odnosu prema bilo kome.

Because of where Sir Cyril was speaking from the party's name was totally changed...

Sir Cyril Smith, Liberal MP for Rochdale between 1972 and 1992, has a personality so large that only his stature can compare to it. 

He was an astounding advocate for Rochdale and in many ways still is.  But, I remember him chairing a session of the newly merged Social and Liberal Democrats in 1988, at a regional conference in Southport.

The party, formed from the merger of the SDP and the Liberal Party had received a very difficult birth with many members of the SDP failing to join the new party and many Liberals unhappy with the new name of the party, which was to cause much debate for the next couple of years.

From where I was sitting in the hall it suddenly dawned on me what I was seeing.  Because the party had only just received its new party banners, having only been in existence for a few weeks, where Sir Cyril was sitting obscured part of the sign totally changing the name of the party.

Instead of reading ‘The Social & Liberal Democrats’ Sir Cyril was obscuring the ‘c’ in Democrats, making the party name appear to be two titles, they were:

‘The Social Demo’ and ‘Liberal Rats’

Thankfully no bright photographer noticed the potential gaffe and the conference went off surprisingly well!

Izvor: Vijesti

Ovih dana crnogorski režim podsjeća na ježa koji se, predosjećajući opasnost, savio u klupko i prema spolja okrenuo sve svoje bodlje. Dešavaju se stvari koje su još prije godinu dana bile nezamislive. Diplomatske čarke između vrha crnogorske vlasti i pojedinih diplomatskih krugova ponovo se pojavljuju na udarnim stranicama nezavisnih medija. Čak i američka ambasada u Podgorici javno demantuje intervju-slavopojku, propagandno plasiranu u omiljenom DPS glasilu, i opovrgava stavove omiljenog prijatelja premijera Đukanovića. Time se, po pitanju Gelbarda, podudaraju stavovi ambasade i Ratka Kneževića. Nije li to više od slučajnosti? Izgleda da Kneževićevo pismo predsjedniku Obami nije ostalo nepročitano.

Dopunjava se i optužnica u Bariju. Idućih mjeseci oni koji se nalaze na toj optužnici, a ne štiti ih imunitet, moraće da se suoče sa Šelzijem. A sa njim i njegovim kolegama-tužiocima ni sam Berluskoni ne može da izađe na kraj. Ako italijanski tužilački aparat može da sruši jednog finansijsko-političkog mogula poput Burleskonija, kako ga je još davno, prije afera sa maloljetnicom i prostitutkama, prozvao Milan Popović, „su čim“ li će „naši“ izać’ na suđenje? Da nije bilo A2A „prihvatizacije“ Elektroprivrede, vjerovatni bi se već čuli disonantni tonovi i iz ambasade Italije u Podgorici. A nije rečeno ni da ih i ovako neće biti. U pitanju su malo veći interesi nego što je sudbina crnogorske oligarhije.

A jež se, sada već neprepoznatljiv u klupku bodlji, kotrlja dalje. Ima tu po jedna bodlja za svakog ko i dalje misli, ko promišlja drugačiju Crnu Goru uprkos bujicama propagandnih voda koje izazvaše sveopšti potop prava i pravde. Nije to ništa nepoznato. Oni koji se bave izučavanjem neslobodnih političkih sistema, znaju da je otpor političkoj promjeni direktno proporcionalan broju nepočinstava i zločina koje je dotični režim sproveo u dijelo. Hoće li vatra koja nam se sprema zahvatiti samo arhive određenih službi, ili će njeni jezici prošarati i teren, kao ranih devedesetih, zavisiće prije svega od toga kako se sama nova politička alternativa bude organizovala.

Iskustva ima, ne bi smjelo biti pogrešnih poteza. Ako znamo da je kec u rukavu vrha DPSDP-a upravo politika straha i nacionalnih podjela, alternativa treba da bude spremna da na ovu nametnutu agendu odgovori sa gnušanjem. I da sprovodi politiku slobode i uvažavanja svih. NATO militarizmu i aroganciji manjine nad većinom se mora reći odlučno ne. Nije da nema na planeti država koje osmišljavaju i sprovode emancipatorsku spoljnu politiku. I koje uručuju državne nagrade za kritičko mišljenje, a ne za udvorništvo. Njima se Crna Gora mora pridružiti. I biće tako, kada MIP bude vodila nova ekipa. Kao, naravno, i sve ostale resore u Vladi.

Životi crnogorskih građana moraju postati vrijedniji i važniji od hipoteka, crnih fondova i još crnje prošlosti nekoliko pojedinaca i njihovih klanova. Tu je, međutim, sadašnje stanje mnogo složenije nego što se to može učiniti na prvi pogled. Naime, mi na djelu nemamo samo jednopartijsku tiraniju. Problem je u suštini mnogo dublji, jer ovdje je u pitanju nešto više od političke neslobode. Nesloboda koja drži Crnu Goru kao zatočenika u podrumu civilizacije je na nivou bića tj. na nivou svakodnevne egzistencije. Sebičnost, drskost, prevrtljivost, podmuklost, nasilnost, karakterne osobine koje su omogućile političko etabliranje vladajuće elite korodirale su sve komponente društvenog sistema. Vide crnogorski građani da „umješni“ (rečeno u maniru Đukanovića ili dežurnog ideologa njegovog “univerziteta”) odnose pobjedu, dok ta ista ideologija na desetine načina reprodukuje stav da biti solidaran znači biti slab i da je biti siromašan znak neinteligentnosti. Duše, posebno mladih, podložnih uticajima “autoriteta“, pune se ovakvim rasuđivanjima primjerenim kamenom dobu. Time im se ne da da budu, ukida im se sopstveno biće, oduzima im se moć da traže i pronalaze, da stvaraju i da žive po svome. Ovakvo ropstvo nije samo partijsko, ono je ontološko.

Ništavilo ontološkog ropstva ima samo jedan lijek: istinu. Istina gradi i povjerenje i solidarnost. Istina je temelj hrabrosti i požrtvovanja. Istina otvara prostor slobode i čini budućnost mogućom. Istina pruža okvir za nadu, ali i za utjehu. Istupajući protiv ontološke tiranije u sopstvenim državama, i Havel i Kolakovski i Solženjicin jedini način borbe vidjeli su u posvjećenosti običnih građana istini u svakodnevnom životu. U crnogorskom slučaju danas to znači odbijanje učešća u farsičnim, namještenim izborima i neslobodnim političkim institucijama. Znači i odlučno suprostavljanje svakodnevnim nepravdama i šikaniranjima “moćnih.” Znači i formiranje alternativnih mreža i krugova. Znači i organizovanje ekonomskih bojkota, štrajkova i protesta.

Jedino tako se može udahnuti život u široki forum građanskog spasa. I stvoriće taj forum za ježa lisicu. Budimo realni, zna se, velik je i komplikovan to poduhvat, ali je i jedini koji je vrijedan truda.

Izvor: Mina

Crnogorska opozicija od početka 90-tih, a naročito nakon rascjepa Demokratske partije socijalista (DPS), nema uspješan politički projekat, niti alternativni program kojim bi se suprotstavila vlasti, ocijenio je politički analitičar Vladimir Goati. On je kazao da opozicija „u kojem god obliku bila“ hronično nema uspješan politički projekat i da vlast uspijeva, uprkos svim opozicionim najavama, da opstane i zadrži sve poluge vlasti.

Goati je, govoreći o najavama formiranja opozicionog demokratskog fronta, rekao da ne vidi da su se „sada stekli neki novi uslovi koji bi projekat opozicije činili uvjerljivijim“.

„Naprotiv, mislim da opozicija nema, poslije velikih promjena u Socijalističkoj narodnoj partiji i u strankama takozvanog srpskog bloka, kvalitetno drugačiji politički projekat od DPS-a i Socijaldemokratske partije“, kazao je on. Prema njegovim riječima, opozicija bi biračima mogla da kaže „mi ćemo isti projekat da realizijemo, ali ćemo to uspješnije da učinimo“.

„Opozicija bi jedino morala biračkom tijelu da dokazuje da bi neuporedivo bolje nego vlast ostvaraivala ciljeve vlasti. To je pozicija u kojoj je sada crnogorska opozicija“, pojasnio je Goati. On smatra da nema nikakvog razloga da se vjeruje da će se poslije posljednjeg poziva na demokratsko udruživanje opozicije „stvari drugačije razvijati“.

„Ne vidim da se tu skupila neka nova energija, da je opozicija izmijenila navike koje je imala ranije – da poziva na jedinstvo, a onda ne može oko osnovnih stvari da se dogovori“, dodao je Goati. On smatra da je opozicija „podbacila“ i da joj nedostaje uvjerljiv i koherentan program.

„Sada ga je teško u ovom vremenu napraviti, jer izgleda da svi putevi vode u Brisel. Tu je vladajuća koalicija uspjela jako dobro da odradi svoj dio posla“, rekao je Goati. On smatra da vladajućoj koaliciji polazi za rukom da ostvari veliki dio onoga što biračko tijelo želi.

“U ovom trenutku mi se čini da toj jasnoj evropskoj platformi na kojoj počiva vladajuća koalicija, nema odgovarajuće alternativne platforme iz opozicije“, zaključio je Goati.

After the end of WWI, and the dissolution of the Austro-Hungarian empire, a new state called Czechoslovakia was formed in 1918, consisting of the regions of Bohemia, Moravia, Silesia, Slovakia, and Carpathian Ruthenia. Many different ethnicities resided within this newly formed country, including Germans, Slovaks, Hungarians, and Ruthenians, living alongside the majority Czech population.

In the western-most region of the country, in the provinces of Bohemia, Moravia, and Silesia, there lived a majority German-speaking population, many of whom had been former subjects of the Kaiser before the fall of the Second Reich. This region was known in German and English speaking countries as Sudetenland, named for the Sudeten mountain range that ran thru Silesia along the Polish border.

At the end of WWI, these Sudeten Germans, known as Sudetendeutsche, pushed hard for unification with Austria, in the ultimate hopes of being incorporated into Weimar Germany. The Czechs, however, pushed US President Woodrow Wilson equally hard for the annexation of Sudetenland to Czechoslovakia. Wilson responded by sending an ambassador to the region to access the situation. At this time in European history, oppression of ethnic and religious minorities was common, and the situation was no different in a figurative melting pot like Czechoslovakia. After witnessing a violent crackdown on Sudeten German protesters by the Czech authorities, Wilson’s ambassador suggested that most of Sudetenland would be better off under German or Austrian rule, but his suggestion was ignored. Those observing the situation knew that Sudetenland would one day become a problem in the future, either for the Czechs at the hands of Germany, or for the Sudeten Germans at the hands of Czechoslovakia, but given the region’s ample resources, and massive industry, which the Czechoslovak State would come to depend on, the Prague government insisted that Czechoslovakia could not survive without it.

During the years after the end of WWI, the Czechoslovak government undertook a massive program of fortifying the Sudetenland along their border with Germany, in fear of invasion. Many of these fortifications were nestled into the Sudeten mountains, and were thought by most military analysts at the time to be even more formidable than the infamous Maginot Line in France. Naturally assuming that any German invasion would have to come thru Sudetenland, the Czechoslovak government didn’t spend nearly as much time, money, or resources fortifying the rest of the country, although there were a similar, though less formidable set of defenses along the Hungarian border as well.

When the Great Depression devastated the worldwide economy in the 1930’s, Sudetenland was hit particularly hard by the downturn, as most all of Czechoslovakia’s industry was located there; armaments, textiles, glassworks, etc… Many ethnic Germans lost there jobs when the factories were forced to lay off workers, and a majority of them blamed the Czech government for their problems. Given their newfound hardships, they became all the more susceptible to communist and socialist messages. Marxist and Fascist parties gained popularity amongst the Sudeten Germans and many Pan-German organizations were formed. One party in particular, called the Sudetendeutsche Party (SdP), an ultra-nationalist/separatist group led by Konrad Henlein (ironically an anti-Nazi until the pro-Nazi element within Czechoslovakia attained power), gained a rather large following amongst Sudeten Germans, after aggressively agitating for union with Nazi Germany and making impossible demands that the Czechoslovak government couldn’t possibly accept. His philosophy was summed up by the following statement; “We must make demands that cannot be satisfied”. Adopting the Nazi phrase “Ein Volk, ein Reich, ein Führer” (one people, one empire, one leader) as his own, Henlein’s SdP attained a majority vote in Sudetenland by the late ’30s, and was behind a number of terrorist attacks and coup attempts against the Czechoslovak government. These attacks failed and Henlein was forced to flee to Nazi Germany in 1938, where he then became a guerilla leader and launched covert attacks on Czechoslovakia from the north. He was instrumental in influencing Hitler’s enthusiasm in regards to the Sudeten Crisis and also played a major role in shaping the Munich Agreement. 

On Sept. 30th, 1938, Hitler signed the Munich Agreement, or Munich Pact, with a number of other signatories, including British Prime Minister, Neville Chamberlain, and Fascist Italian leader, Benito Mussolini. After making numerous threats against Czechoslovakia, demanding the handover of the Sudetenland, the major European powers, England, France, and Italy, moved quickly to appease Hitler, as they had done only months earlier when Austria was annexed to the Third Reich in “Anschluss” (meaning link-up). A conference was held in Munich, as the title Munich Agreement would imply, in which the fate of Czechoslovakia was to be determined, yet Czechoslovakia had no say in the matter. Their ambassadors were barred from the conference altogether, at the behest of Hitler, and were forced to sit by quietly as their country was mutilated by Nazi daggers wielded by the very countries (i.e. Britain and France) who had guaranteed to protect Czechoslovakia from the very actions their own statesmen were undertaking. With a stroke of the pen, and a friendly handshake with der Führer, Neville Chamberlain and Édouard Daladier signed over virtually all of the Czechoslovak defenses and industry to Nazi Germany. In addition to the formidable mountain fortifications, which Hitler personally inspected after the pact was made, the famous Škoda Works armaments plant, which was responsible for the production of most all of Czechoslovakia’s armaments, was ceded to the Nazis as well. In fact, the Škoda Works was responsible for the production of the LT-35 and LT-38 tanks, more commonly known by the German name Panzer 35(t) and the Panzer 38(t), which were originally Czech creations. Both models would ultimately serve as the foundation in the invasions of both Poland and France. 

After the Munich Agreement had been signed, Czechoslovakia lost all faith in the West, and would not forgive the governments of Britain and France for their backstabbing until many years later. Oddly enough, Hitler was just as angry. He reportedly loathed the diplomatic dealings of Chamberlain and felt he had been made to act like a democratic bourgeois, threatening that “If that silly old man (Chamberlain) comes interfering here again with his umbrella, I’ll kick him downstairs and jump on his stomach in front of the photographers”. Fearing war might result if nothing could be agreed upon, the British population received the pact favorably and felt they had dodged the bullet, literally and figuratively. In what has become one of the most infamous moments in history, Chamberlain returned to London waving around Hitler’s signature in his hand, exclaiming that he had delivered “peace for our time”… which, in retrospect he most obviously did not. The French ambassador to the conference, Édouard Daladier, however, sensed that the worst of it was yet to come, stating that he believed Hitler’s aim was, “domination of the Continent in comparison with which the likes of Napoleon were feeble”. Unfortunately, as fate would have it, Daladier was right and Chamberlain was wrong. 

By signing the Munich Agreement, Britain and France neutered Czechoslovakia by handing their most formidable defenses to Hitler. This laid the groundwork for the total annexation of Czechoslovakia by Nazi forces, which would take place the following year when the Wehrmacht entered Prague. In addition to this, virtually all of Czechoslovakia’s industries, including the Škoda Works, were made part of Hitler’s war machine, and many of the Panzers that came off of the Škoda production lines were responsible for the deaths of Allied soldiers, in addition to the capture of Paris and Warsaw. Without a doubt, the Munich Agreement set the Allies back for years in terms of their struggle with Hitler. The pact strengthened Hitler’s hand, and weakened the Allies all in one fell swoop. While the goal of “peace in our time” was a noble one, Chamberlain’s dreams of a pacifist Europe were not met by reality. Hitler was very clearly on the warpath and had Britain and France recognized that before it was too late, and had they actually lived up to the obligations they made with countries like Czechoslovakia, Hitler’s war machine may have been stopped years sooner than it was, and millions of lives would’ve been spared. The Škoda Works alone were responsible for untold carnage within the Allied ranks… the same Škoda Works that had belonged to the Allies prior to 1938.

Izvor: Mina

Rad na Upitniku Evropske komisije u završnoj je fazi i Vlada će ga najvjerovatnije usvojiti 27.novembra, kazala je danas ministar za evropske integracije, Gordana Đurović. Ona je rekla da još nije preciziran datum kada će odgovori na Upitnik biti poslati u Brisel, dodajući da je decembar važan mjesec za Crnu Goru i evropske odluke.

“Ima neke simbolike da to uradimo u prvoj polovini decembra“, kazala je Đurović novinarima nakon okruglog stola na temu Uloga parlamenta u procesu evropskih integracija, koji su organizovali nedjeljnik Monitor i njemačka ambasada u Crnoj Gori. Đurović je kazala i da dostavljanje finalne verzije Upitnika parlamentu nije bila praksa ni u jednoj zemlji. „Vlada još nije o tome odlučivala. Nemam mandat da išta obećam, dok se Vlada ne izjasni“.

Ona je podsjetila da Vlada svaka tri mjeseca izvještava parlament šta radi po pitanju evropskih integracija, dodajući da je saradnja sa Skupštinom podignuta na veći nivo poslije potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). O primjeni prelaznog sporazuma Vlada nadležni Odbor Skupštine obavještava svakih 30 dana.

Đurović je kazala da je uloga parlamenta veoma važna u harmonizovanju zakonodavstva i da je dobro što je formirana služba za evropske poslove.

„Kada države članice Evropske unije(EU) ratifikuju naš SSP oformiće se parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje koji će imati mogućnost da direktno komunicira sa članovima Evropskog parlamenta o pitanjima kontrole kako Crna Gora ide dalje u procesu evropskih integracija“, navela je ona.

Predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić ocijenio je da je Skupština stalno napreduje u jačanju svojih ovlašćenja, dodajući da napravila „dosta velikih iskoraka, čak i u posljednje tri godine“.

„U izvještajima EK se to najbolje može vidjeti, a mi u želji da pojačamo moć parlamenta ponekad možemo ući u zamku da idemo u kontra smjeru, kako to obično radi izvršna vlast, da preuzmemo i dio ovlašćenja koja nam ne pripadaju ili što je još gore koje ne možemo valjano ispuniti“, rekao je on.

Krivokapić smatra da je parlament ostvario ključnu ulogu u Crnoj Gori – da je mjesto osnovnog političkog dijaloga i rješavanja sporova. On je dodao da su ovlašćenja crnogorskog parlamenta veća nego „mnoga druga u EU“.

On je kazao da treba reći da neka ministarstva „koja nemaju nikakve veze sa vanjskim poslovima“ imaju skoro polovinu budžeta parlamenta. „Radi se o 1,6 milona EUR, a parlament je planiran ispod pet miliona“.

Krivokapić je podsjetio da je budžet parlamenta povećan od 2006. godine ali da to nije dovoljno za njegovu ustavnu poziciju.

„Nemoćan parlament nije parlament. Ako ne odiše demokratsku moć da može biti valjan reprezent volje naroda onda je to parlament koji ne služi svojoj osnovnoj svrsi i to je najskuplji parlament“, rekao je on, dodajući da smatra da će se crnogorska Skupština uspješno obračunati sa tim demagoškim zamkama.

Krivokapić je kazao da je u vrhu obaveza parlamenta priprema opozicije “kako bi se pravila stabilna demokratska država“. „Rekao bih da je to način da dobijemo kvalitetnu tranziciju vlasti, a reklo bi se i kvalitativnu promjenu vlasti“.

On je kazao da će se ostvariti želja parlamenta da „sruši“ Vladu, ali samo „fizički“, jer će na mjestu gdje se nalazi njena zgrada biti podignut objekat novog parlamenta.

Lider Socijalističke narodne partije Srđan Milić vjeruje da je neophodno definisati centralnu i nezamjenjivu uloge demokratskih institucija “počevši od parlamenta kroz čije se funkcionisanje podiže nivo kvaliteta demokratije i demokratskih procesa”.

On je kazao da su u Crnoj Gori „evoluirala ramišljanja“ da bi parlament trebalo marginalizovati, navodeći da se taj proces ne sprovodi samo iz „jedne kuhinje“.

Milić očekuje da će Vlada, nakon usvajanja odgovora na pitanja iz Upitnika, dostaviti taj dokument parlamentu kako bi se poslanici upoznali „šta je vlada odgovorila“, prije nego ga uputi Briselu. „Mislim da je to kvalitetan odnos između parlamenta i izvršne vlasti“.

On je podsjetio na ocjene da Skupština i poslanici ne djeluju dovoljno kao nezavisna grana vlasti, već vrlo često kao transmiteri volje izvšne vlasti.

Prema njegovim riječima, Skupština mora imati zagarantovanu autonomiju – regulatornu, upravnu, bezbjednosnu i finansijsku, tako da može organizovati i obavljati svoje nadležnosti nezavisno od izvršne vlasti.

„Uloga parlamenta u evropskim integracijama je dinamičan i stalan proces, koji je u stalnom napredovanju, i koji će se uvijek u praksi predstavljati kao nedovršen posao. Značaj i uloga parlamenta u pridruživanju EU nikada se ne smije zanemariti i marginalizovati“, kazao je Milić.

On je rekao da bi parlament trebalo da zagovara demokratičnost i transparentnost integrativnog procesa, aktivnu ulogu u harmoniztaciji nacionalnog zakonodavstva sa pravnom tekovinom EU i sveukupnu pripremu kada će država biti dio evropske porodice naroda.

Lider Nove Srpske demokratije Andrija Mandić je rekao da, kada se govori o Skupštini, treba ponoviti da parlament bira Vladu i da nikada ne bi trebalo da dozvoli da bude servis izvršne vlasti.

On je kazao da crnogorska Skupština podsjeća na onu s početka 20. vijeka, navodeći da bi parlamentarci morali da pošalju jasnu poruku da žele da implementiraju evropske vrijednosti i upravljaju sa nadležnostima parlamenta na najracionalniji način.

Mandić smatra da od parlamenta ne treba kriti odgovore na Upitnik Evropske komisije, dodajući da je taj dokument „danas najveća državna tajna“. „Zašto u crnogorskom parlamentu da ne vidimo odgovore na pitanja, zašto da ne vidimo i pitanja koja smo dobili“.

„Zašto da kao Skupština ne pokažemo dovoljno autoriteta da hoćemo zajedno da radimo, i vlast i opozicija, na davanju najboljih odgovora na trasiranju evropskog puta, kako bi svi mogli da vide da mi prihvatamo evropske vrijednosti“, kazao je on.

Mandić tvrdi i da je izvršna vlast prema parlamentarnoj većini izgradila odnos „da se većina poslanika iz nje doživlja kao činovnik izvršne vlasti“. „Kao da njih Vlada postavlja u parlament, a ne da oni u Skupštini biraju Vladu“.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović kazao je da u Crnoj Gori nema suštinskog konsenzusa kako i na koji način da se ide ka Briselu. „S druge strane nije dobro kristalisan ni taj konsenzus u Briselu kakvu Crnu Goru žele“.

Prema njegovim riječima, vlast je, u tako nedefinisanom stanju, u potpunosti monopolizovala proces evropskih integracija, jer je uloga parlamenta periferna. „Upitnik EK nijesu dobili poslanici što je van demokratske logike“.

„Je li Crnoj Gori veći dobrotvor EK i njeni čelnici ili oni koji je predstavljaju, a to su poslanici“, upitao je Radulović, navodeći da je smjena vlasti najlogičnije rješenje za promjenu uloge parlamenta.

On je kazao i da neće, kako je ranije najavio, pisati paralelne odgovore na Upitnik EK, jer želi da Crna Gora što prije postane kandidat za članstvo u EU.

Poslanik Demokratske parije socijalista Miodrag Vuković kazao je da se parlament prilagođava uslovima u kojima djeluje, navodeći da bi njegovu ulogu u procesu evropskih integracija trebalo smjestiti u objektivan i realan kontekst.

On je rekao da neće braniti niti hvaliti struktire koje su dovele zemlju pred Bijelu šengen listu, članstvo u Akcionom planu za članstvo u NATO, i napravile od nje dobru evropsku priču.

Profesor crnogorskog Univerziteta Milan Popović kazao je da Crna Gora ne bi trebalo da izmišlja „toplu vodu“. „Ostavka ili smjena Vlade, formiranje privremene tehničke koja bi pripremila nove vanredne parlamentarne izbore, minimalna dekriminizacija vrhova vlasti“.

On je objasnio da bi ti izbori mogli biti početak „nove Crne Gore“, jer sve drugo bi bilo sve ono što „već imamo, skoro konsolidovano kvazi-feudalna latifundija, prikrivena fasadom evrointegracionalizma i fasadnom demokratijom“.

Izvor: PC Nen

Čim se počela stvarati pozitivna energija i nada medju opozicioni nastrojenim gradjanima i onima kojima je dosadila, najzad, „idealna vlast”, lideri opozicionih partija, posebno SNP-a(očekivano, za mene bar) su se potruduli da tu ideju i stvaranu energiju unište. Pomoć u tome su im pružili pojedini novinari, mediji i „kritički” nastrojeni intelektualci, od koji se očekivalo(?) da će ideju bojkota podržati. Po meni je najiskrenije u ideji bojkota od opozicionih partija krenuo PZP. Iskreno u ovom slučaju ne znači i promišljeno, pametno, nepokoljebljivo. Da su pokazali nepokoljebljivost, npr. automatskim napuštanjem Republičkog i lokalnih parlamenata, odbora, tijela i sličnih „radnih grupa”, izveli bi na čistac njihove kolege iz ostatka opozicije, ili „opozicije”. Uz sve rizike po njih kao partiju. Ali, ako će mo gledati kalkulantski, tim potezom bi stvorili izglednu mogućnost da postanu jedina prava opozicija sa naglo naraslom snagom i podrškom.

Ovako, i oni su se kalkulantski opredjelili za tiho umiranje, na rate. Kao što i gradjani Crne Gore, kako oni koji su uz poziciju, tako oni koji su uz opoziciju umiru lagano i na rate. Na rate, polako ali sigurno umire i onih manje od 5% gradjana koji su opljačkali Crnu Goru na ovaj ili onaj način, i koji stoga imaju ineteresa da podržavaju ovu vlast.

Niko srećan-niko zadovoljan.

Kada su apologete vlasti počeli da dižu uzbunu, omalovažavajući i napadajući ideju bojkota, opozicija, umjesto da to vidi kao pouzdan znak da su na pravom putu, je razvodnila ideju. Počela je da luta, šara, daje kontradiktorne izjave i predloge, zbunjuje gradjane… SNP i njen lider Srdjan Milić su u svemu odigrali glavnu ulogu. Najednom su za njega i njegovu partiju ključni problemi u održavanju izbora postali rokovi i pravne začkoljice a ne njihova suštinska nedemokratičnost i neregularnost. Stoga će njihove naknadne priče o „mafiji, ANB-u, pritiscima, novcu, biračkim spiskovima” i što ja znam čemu sve ne, izgledati, ne neubjedljive, već smiješne.

Sada, većina opoziciono nastrojenih glasača misli da je ideja bojkota propala. Ja ne mislim. Mislim obrnuto. Ubijena je samo energija kod njih a već naredni lokalni izbori će pokazati da je bojkot na djelu. Ali onaj tihi. Siguran sam da će velika većina opoziciono nastrojenih birača bojkotovati lokalne izbore na Cetinju i Mojkovcu. Šteta će biti jedino što će taj bojkot biti teško politički artikulisati u pravcu smjene vlasti. Iz jednostavnog razloga što nema ko da to uradi. Umjesto delegitimisanja vlasti, izbori će deligitimisati i opoziciju tj. partije koje se predstavljaju kao opozicione.

Rezultati izbora u Mojkovcu će najplastičnije pokazati sunovrat politike SNP-a. Stim, što postoji naizgled, ali samo naizgled, nevjerovatna mogućnost, da DPS odradi izbore u Mojkovcu za račun SNP-a. Bilo kako-bilo, mislim da je SNP zapečatio svoj „politički uspon” i krenuo prema potpunom političkom sunovratu. Ako se ponovo ne ujedini sa DPS-om(nije malicioznost)!

Svaku ideju za promjenama u Crnoj Gori obesmišljavaju, pored ostalih, takozvani „spavači”. “Spavači” se nalaze i u vrhu opozicionih partija i medju „intelektualcima”. Svaka opoziciona partija u svom najužem rukovodstvu ima instalirane „spavače”, koji se aktiviraju kada zagusti. To je jedan od najsigurnih sistema nepromjenjivosti postojećeg. Neki „spavači” su svjesno ubačeni, a neki su nesvjesni svoje uloge. Nesvjesni, kada je to neophodno, budu pritisnuti „materijalnim dokazima” (tajni snimci, izjave svjedoka, dokumenta iz njihove „prljave” prošlosti). I „moraju” odraditi naloženo im.

Idemo dalje. Uprkos njima.

(Zipp, 24.08.2009: “Nijesam javna ličnost već običan gradjanin, te nemam ništa protiv da moje textove sa bloga prenosi „DNMN“)

Izvor: Monitor

Ideje na temu – kako doći glave režimu u Crnoj Gori – množe se iz dana u dan. Zajedničko im je da su neusaglašene. Zajedništvo među onima koji bi trebali pomoći da se ideje pretoče u stvarnost zasad se ne nazire.

Od ideje o bojkotu izbora i institucija, koju je prvobitno plasirao bivši lider Liberalnog saveza Slavko Perović, zasad nema ništa. Parlamentarci udobno sjede u parlamentima, bojkot lokalnih izbora u Kotoru raspršio se već kod izbora na Cetinju i u Mojkovcu. Lokalni političari najčešće se ne mire sa idejom da bojkot treba da počne od njih, traže od kolega na višim mjestima da primjerom pokažu kako stvar treba da izgleda. Ono malo mjesta što ih je zapalo u institucijama sistema, opozicioni predstavnici brižljivo čuvaju.

FRONT: Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević založio se za formiranje demokratskog fronta. U njemu bi bili političari, nezavisni intelektualci, predstavnici nevladinih organizacija, sindikata, medija i dijaspore. Medojević je najavio široke razgovore sa političkim i vanpolitičkim ličnostima o stvaranju fronta čiji bi prvi cilj bio ostavka Mila Đukanovića. Tom frontu bi trebalo da se pridruži i Ratko Knežević, nekadašnji saradnik premijera Mila Đukanovića, a danas svjedok događaja tokom devedesetih godina. ,,Dobra volja kod nas postoji da svi koji misle da treba legitimnim metodama građanskog protesta, pritiska, demonstracija, građanske neposlušnosti i svega onoga što bude trebalo, izvršiti pritisak da gospodin Đukanović podnese ostavku i tako otvori šansu Crnoj Gori da u nekom procesu dođe do minimuma mogućnosti za demokratizaciju Crne Gore i dobro državi.”

Novine su ovih dana špekulisale kako će prije Nove godine biti objelodanjen sastav „koordinacionog odbora” koji će budući pokret organizovati i predložiti konkretan program. Pominjano je više javnih ličnosti koje bi ušle ili podržale demokratski front. Mirjana Kuljak, Filip Kovačević, Milan Popović, Vanja Ćalović… Bivši diplomata, danas profesor na univerzitetu u Italiji Miodrag Lekić ponovo se pominje kao osoba koja bi mogla biti na čelu fronta.

Kako Monitor saznaje, Lekić o ideji demokratskog fronta ni sa kim iz opozicije nije razgovarao. Lekić je sa liderima opozicije ljetos razmjenjivao mišljenja o smjeni vlasti, ali se ne bi reklo da se tu nešto konkretno zbiva.

,,Koliko je ideja bojkota jasna, toliko je ideja demokratskog fronta mutna. Koliko je ideja bojkota uspješna za opoziciju, toliko je ideja demokratskog fronta uspješna za ratne i antiratne profitere”, ocijenila je profesorica Mirjana Kuljak.

U Novoj srpskoj demokratiji blagonaklono gledaju i na ideju opozicionog okupljanja i na ideju bojkota. Predsjednik Nove Andrija Mandić ocijenio je da je zbog zloupotreba državne moći i aktivnosti organizovanog kriminala i prljavog novca, cijeli koncept višestranačja u opasnoj krizi. ,,Kotorski izbori su pokazali, kada DPS ostavite na političkoj pozornici da se samo njegov glas čuje, brzo se uvjerite da je protiv te stranke najmanje dvije trećine građana. Podrška DPS-u manja je od trećine ne samo u Kotoru već u svim opštinama u Crnoj Gori”.

LJUTNJA: Zbog odluke Nove da ne učestvuje ni na izborima u Mojkovcu naljutili su se u Socijalističkoj narodnoj partiji. „Razočaran sam odnosom kolega iz Nove, koji su prvi bili za široki opozicioni nastup, insistirajući da, umjesto sadašnja dva, dobiju četiri odbornička mjesta, da bi nas, nakon sklapanja sporazuma, putem medija obavijestili da neće učestvovati na izborima”, objasnio je predsjednik SNP-a Srđan Milić.
Milić je naglasio da SNP u Mojkovcu sada ima 12 od 16 opozicionih mandata i procijenio je zbog toga na izbore – obavezno izaći. SNP se oko lokalnih izbora specijalizovala u traženju pravnih začkoljica zbog kojih se raspisivanje izbora može proglasiti neregularnim. Sveopšta neregularnost trenutno kao da nije u njihovom fokusu.

Lider SNP-a Srđan Milić ocijenio je da inicijativa o formiranju demokratskog fronta nije „dovoljno iskrena i ozbiljna”. Objasnio je da u njoj ne vidi osmišljen program i da se sve bazira na „već viđenim” pokušajima. Ipak Milić smatra da uvijek postoje šanse za ujedinjenje opozicije tako što bi bilo ostvareno jedinstveno djelovanje. ,,Preduslovi su da se odmah i bezuslovno prekine svaki oblik unutaropozicione borbe i da iskrenost i borba za cilj, a to je smjena ovog režima, pobijedi pojedinačne sujete i neostvarene ambicije…Potpuni bojkot svih institucija i oduzimanje legitimiteta vlasti je krajnji korak”, kazao je Milić. Najjača opoziciona partija često je nezadovoljna raznim opozicionim predlozima. Ponekad poput udavače koja računa da joj je posao samo da – čeka prosca. Prosto -ako pokušaji ostalih ne valjaju, žašto SNP ne smisli sopstveni pokušaj.

ZALUDNJI POSAO: Na trenutak je izgledalo kao da o demokratskom frontu govori i penzionisani general Blagoje Grahovac. Poslije je pojasnio da on zapravo misli na pronalaženje zdravog jezgra u
DPS-u. Demokratizacija Crne Gore bi, smatra general, trebala da započne tako što će predsjednik vlade Milo Đukanović smijeniti pet ministara i svog potpredsjednika Svetozara Marovića. K tome bi Đukanović trebalo da počne razdvajati zdravi od bolesnog dijela DPS-a. Đukanović je odgovorio da je pravljenje ,,trijaže u DPS-u” – zaludnji posao. Ispravno.

Idiličnim prizorima nikad kraja. Dok Grahovac vidi Đukanovića kako pregne oko demokratizacije, Đukanović se živ pojede što opozicija nije bolja – takođe zbog demokratizacije: ,,Više bih volio da imamo odgovornu opoziciju, jer bi to doprinijelo bržem sazrijevanju demokratske Crne Gore”. Premijer, reklo bi se, sluti da postoji bolesni i onaj drugi dio opozicije: ,,Pojedini lideri opozicije koji su se pokazali kao osvjedočeni gubitnici i nesposobni da identifikuju uzroke svojih poraza danas ulaze ili pokušavaju uvući cijelu opoziciju u njihovu gubitničku platformu”. Logično, za DPS je važno da se ,,zdravi” dio opozicije ne da.

Profesor političke psihologije na Univerzitetu Crne Gore Filip Kovačević ne smatra da su ideje demokratskog fronta i bojkota suprotstavljene. Po njegovom mišljenu, rješenje za manjak povjerenja među liderima parlamentarnih političkih partija je formiranje šireg demokratskog tijela u kojem bi nestranačke ličnosti iz nevladinog sektora, sindikata, medija i sa Univerziteta bili svojevrsni „garantori” dogovora. ,,Njima mogu vjerovati svi, i članovi opozicionih partija i oni razočarani i/ili neopredijeljeni i to im daje izuzetno važnu moralnu dimenziju u suprtostavljanju korumpiranom režimu”, kazao je Kovačević. On smatra da se politička energija za bojkot tek prikuplja.

Zdrav razum je ono što nam treba. Ako ga đe ima.

Metalliliiton aluetoimitsija ja Rauman kaupunginvaltuutettu (sd.) Jouni Nurmela otti kolumnissaan (UR 14.11.) kantaa teollisuuteen ja sen työvoimana käytettävien kansalaisuuksiin. Tiivistetysti voisi todeta, että Nurmela perimmäisin teesi oli, että suomalaisten pitäisi käyttää yrityksissään vain suomalaista työvoimaa työttömyyden kukistamiseksi.

Logiikka on ymmärrettävä, mutta valitettavan tuhoisa ja epäeettinen. Miksi kenenkään pitäisi ansaita työnsä vain kansalaisuutensa perusteella? Miksei työtä pitäisi ansaita pätevyytensä ja tuottavuutensa perusteella? On myös selvää, että mikäli yritykset alkavat palkata vain suomalaista kalliimpaa työvoimaa yrityksiinsä, niiden tuottavuus ja kannattavuus laskee. Oletan että jokainen tietää mitä tästä seuraa.

Entäpä jos kaikki muut ajattelisivat samoin kuin Nurmela? Royal Caribbean International on rakennuttanut jopa 11 laivaa Turussa ja pitänyt käytännössä telakan pystyssä. Yritys on kuitenkin pääasiassa yhdysvaltalainen, joten Nurmelan logiikallahan sen ei pitäisi rakennuttaa laivojaan Suomessa tai vähintäänkin rahdata tänne yhdysvaltalaista työvoimaa. Sama pätee myös Olkiluodon ydinvoimalatyömaahan. Miksi Arevan pitäisi huolia suomalaista työvoimaa, kun yhtiö on ranskalainen?

Nurmelan ajatus, että ”kotimaisilla ratkaisuilla hyödyt jäävät rajojemme sisäpuolelle, siitä on suomalainen hyvinvointi tehty” ei siis millään tavoin pidä paikkansa. Tämän kaltainen merkantilistinen talousajattelu on jo aikansa elänyt ja kelvottomaksi todettu niin taloustieteilijöiden kuin muidenkin toimesta. Vientivetoisella maalla, kuten Suomi, ei ole varaa jeesustella kuinka ihmisten, tai varsinkaan valtion, pitäisi suosia vain kotimaista. Vientimaat kun elävät juuri sen varassa, etteivät muut toimi niin.

Zachris Haaparinne, Filosofian ylioppilas

Julkaistu Uudessa Raumassa 18.11.2009

Izvor: Vijesti

Iako je u Crnoj Gori sve veći broj kadra sa fakultetskim diplomama, intelektualci nemaju dovoljno angažovan kritički stav ili ćute o aktuelnim društvenim zbivanjima, ocijenjeno je na okruglom stolu „Intelektualni potencijal Crne Gore – stanje i perspektive“ koji je organizovao Forum univerzitetskih profesora i istraživača. Na pitanje novinara, nakon skupa, zašto intelektualna elita u Crnoj Gori danas ćuti, profesor na Univerzitetu Mediteran Milenko Popović je kazao da je to zato što je kupljena.

„Ćuti zato što je kupljena. Jednostavno postoji partitokratski sistem, koji na svim ključnim pozicijama u visokom obrazovanju postavlja ljude koji izvršavaju zadatke i mi faktički imamo univerzitete i fakultete koji više nijesu fakulteti”, kazao je Popović.

Savjetnik za nauku na Univerzitetu Crne Gore, Branka Bošnjak, saglasna je sa ovakvom ocjenom i ukazala na to da se u Crnoj Gori ne vodi adekvatna briga o kadrovskim potencijalima.

„Većinu upravljačkih mjesta pokrivaju ljudi po političkim, a ne stručnim kriterijumima“, ocijenila je ona tokom skupa.

Profesor i književnik Todor Živaljević ocijenio je da je danas “ćutanje osnova intelektualaca u Crnoj Gori“, dok je akademik Zoran Lakić u izlaganju kazao da je najveća opasnost spoznaja da se na drugi način, a ne znanjem i istinom, pravi univerzitetska i naučna karijera.

Popović je kazao da se, nažalost, crnogorskim fakultetom ovladalo na način da nema slobodne kolektive koji funkcionišu kao klasični fakulteti kakvi su nekada bili.

“To je trend i na zapadu i nije ništa novo, ali ne u ovolikoj i često tragikomičnoj mjeri”, istakao je profesor Popović.

Dekan akulteta dramskih umjetnosti na Cetinju Siniša Jelušić ocijenio je u svom izlaganju da o intelektualnom potencijalu govori i mali broj prisutnih na okruglom stolu.

Od preko 160 pozvanih da prisustvuju okruglom stolu na skupu je bilo svega 20 učesnika.

Razočarenje brojem učesnika nijesu krili ni organizatori skupa Forum univerzitetskih profesora i istraživača Crne Gore, koji kako je kazao njegov predsjednik, profesor na Elektro fakultetu Radovan Stojanović, ima oko 100 članova. Akademik Zoran Lakić istakao je da na okruglom stolu nema rektora, prorektora a da je i dekana malo.

Pavićević rekao je da su intelektualci osobe koje stalno tragaju za istinom i učestvuju u njenom stvaranju.

„Ako se intelektualac prikloni onoj narodnoj – ćutanje je zlato, onda nije intelektualac“, kazao je on.

Pavićević je pozvao crnogorske intelektualce da ne ćute, već jasno i javno iznose stavove o stanju u društvu.

„Osnovno određenje intelektualaca jeste da javno govori“, naveo je on.

Jelušić je naglasio da intelektualca ne čini diploma, već da je za njega najvažnija njegova sposobnost da može kritički da misli. On je ukazao na potrebu razvijanja kritičkog mišljenja kao afirmacije lične slobode. Intelektualac, tvrdi on, treba da ima angažovan kritički stav.

„Kod nas je kritičko mišljenje najviše dovedeno u pitanje“, ocijenio je Jelušić.

On smatra da i intelektualni potencijal treba da se potvrđuje na širem prostoru, a ne samo na lokalnom.

Na kritičko mišljenje osvrnuo se i Živaljević. On smatra da u Crnoj Gori postoji nedostatak kritičkog mišljenja.

„Stanje je katastrofično, perspektive katastrofičnije. Bojim se da će doći do urušavanja sistema i to veoma brzo“, kazao je Živaljević i naglasio da se stvari u obrazovanju moraju vrlo brzo promijeniti od dna ka vrhu.
Popović je kazao novinarima da ga čudi da ljudi u Crnoj Gori nijesu svjesni da je sklonost ka školovanju u Crnoj Gori toliko velika da je to zaista jedna od ključnih komparativnih prednosti.

„Mislim da to nije ni u kaklvom konfliktu ni sa interesima vladajuće elite i da bi u njenom najboljem interesu bilo da te potencijale iskoristi“, kazao je Popović.

Iako je na skupu bilo predviđeno da se razgovara o mjestu i ulozi inteklektualca u društvu, istorijskoj digresiji, intelektualnom potencijalu i politici u Crnoj Gori, o tome zašto se Crna Gora brže ne razvija na bazi intelektualnog potencijala, koliki je potencijal našeg znanja i koliko je znanje o potencijalu, kakvi su intelektualni resursi i uslovi rada svih onih koji se bave ovom oblašću, budućnost i šta treba raditi, rasprava se najviše fokusirala na stanje u viskoškolskom obrazovanju i prednostima i manama državnih i privatnih fakulteta.

Na skupu je ukazano na problem kvaliteta fakultetskih diploma, a ocijenjeno je i da obrazovnom sistemu prijeti kolaps zbog prevelike i nelojalne konkurencije visokoobrazovnih ustanova.

Zbog toga takve konkurencije, smatra Popović, prijeti opasnost od ozbiljnog urušavanja kvaliteta obrazovnog sistema u Crnoj Gori.

Profesor Milenko Popović je kazao da u crnogorskom obrazovanju postoji sistemska greška, jer većinu visokoobrazovanog kadra čine osobe sa diplomama fakulteta društvenih nauka, a EU je toga zasićena.
„Evropskom tržištu trebaju ljudi sa tehničkih fakulteta, a mi u Crnoj Gori imamo situaciju da iz godine u godinu imamo sve manje studenata tih fakulteta“, naveo je Popović.

On je dodao da če tržište EU biti otvoreno za naše studente tek za 12 godina i istakao da za izlazak na to tržište postoje određene barijere, prije svega jezičke.

Izvor: Antena M

Mogu li Ratko Knežević i Milo Đukanović biti dio procesa demokratizacije Crne Gore?

Penzionisani general Blagoje Grahovac tvrdi da obojica imaju šansu. Razlika je ipak krupna. Kneževica ne vidi kao glavnog junaka te priče, a Đukanović bi to mogao biti, počne li što prije sa smjenama u Vladi. Najveći problem Crne Gore je podijeljeno društvo, a ne državnost, što danas forsira vladajuća elita.

Ključna stvar za rješavanje tog problema je demokratizacija, ističe Blagoje Grahovac.

On ne isključuje mogućnost da bi aktuelizovanje duvanske afere, kroz svjedočenja Ratka Kneževića, moglo biti dio procesa demokratizacije, koji forsiraju neki evropski krugovi. Grahovac kaže i da u ovom trenutku ne može da govori o kojim se krugovima radi.

“Ozbiljni političari moraju računati i na to da je to možda koordinirana akcija izvana i ne mora da bude sa lošom namjerom nego sigurno i sa dobrom namjerom oko demokratizacije Crne Gore i puta u Evropu.”

Grahovac vjeruje Kneževićevim svjedočanstvima o duvanskoj aferi 90-tih. “Ono što on govori tamo mislim da govori o velikoj količini istine. On me ne interesuje ali ono što sam pročitao iznosi. Na to ukazuju i mnogo drugih izvora sa prostora Balkana. Prema tome ukazuje mi da je tamo istine mnogo.”

Penzionisani general, koji je, kako kaže svoje kapacitete stavio na raspolaganje predsjedniku parlamenta, čiji savjetnik više nije formalno, kao i njegovom SDP-u, ipak ne vjeruje da će Ratko Knežević biti glavni junak u demokratizaciji CG.

Iako primjećuje da i huligani ponekad odigraju pravu igru, Grahovac tvrdi da šansu za tu ulogu ima DPS, tačnije njegovo zdravo tkivo.

Scenario mogućeg početka promjena, vidi kroz rekonstrukciju vlade, koja bi po njegovoj procjeni trebalo da se dogodi do marta naredne godine. Smjena potpredsjednika Svetozara Marovića i još 5 ministara, od kojih je tokom emisije, Grahovac markirao, aktuelnog šefa diplomatije i ministra odbrane, dovela bi, smatra on, do razdvajanja DPS-a, na zdravi i bolesni dio. Važan dio priče je sljedeći: “Gospodin Đukanović sa zdravim tkivom DPS-a, ja zagovornik sam da on i dalje ostane, da on i dalje pravi trijaž u DPS-u, ne da drugi prave trijaž nego da on rašcisti stvar u DPS-u.”

Na naše pitanja, kako je moguće da na čelu eventualnih promjena bude Đukanović, koji po mnogima generiše ključne probleme u CG, te znači li to da premijera računa u tzv. zdravi dio DPS-a, Grahovac odgovara: “Otom potom, kad bude prvi korak preduzeo raščišćavanja stvari u DPS-u, onda jednoga dana možda ćemo ga kritikovati a možda i pohvaliti.”

U slučaju da ne dođe do promjena, Blagoje Grahovac kao epilog prognozira: “Zajednička sudbina im je loša sudbina svima.”

Izvor: Vijesti

Predsjednik Socijalističke narodne partije Srđan Milić ocijenio je da se u opoziciji najprije moraju pobijediti pojedinačne sujete i neostvarene ambicije, a tek potom krenuti u rušenje aktuelnog režima. Milić je rekao da snaga koju njegova partija ima u Mojkovcu obavezuje da izađu na tamošnje lokalne izbore i dodao da je razočaran predstavnicima Nove srpske demokratije koji su ih, kako je kazao, nakon postignutog dogovora, putem medija obavijetili da neće predati listu za mojkovačko glasanje.

On je objasnio da uvijek postoje šanse o potpunom ujedinjenju opozicije, i „to na način da ostvarimo jedinstveno djelovanje“.

„Preduslovi su da se odmah i bezuslovno prekine svaki oblik unutaropozicione borbe i da iskrenost i borba za cilj, a to je smjena ovog režima, pobijedi pojedinačne sujete i neostvarene ambicije…Potpuni bojkot svih institucija i oduzimanje legitimiteta vlasti je krajnji korak“, kazao je Milić, odgovarajući na pitanja posjetilaca internet sajta SNP-a.

Podsjetio je da u Albaniji parlament nekoliko mjeseci bojkotuje opoziciona Socijalistička partija Albanije, te da se povodom tog pitanja ništa ne dešava, osim, kako je rekao, uobičajene zabrinutosti i konstatacija u redovnim izvještajima međunarodne zajednice.

„Dakle, definišimo prije svega sveobuhvatan program aktivnosti i mjera koje će se sprovoditi, uz konsenzus svih i obezbjeđenjem da građani ne osjete posljedice jednog takvog našeg odnosa. Pročitao sam u prošlom periodu i ideje iz opozicije da bi trebalo i svi gradonačelnici iz opozicije da podnesu ostavke. Neka mi bude oprošteno, ali moram reći – gluposti nikad kraja. Ili, to neko namjerno želi da promijeni izbornu volju građana u tim sredinama“, dodao je Milić.

Na interesovanje jednog posjetioca, on je rekao da je tačno da SNP ide na izbore u Mojkovcu, ali i podsjetio da je ta partija uputila tužbu Upravnom sudu zbog materijalne povrede zakona, zbog čega je neizvjesno da li će glasanje biti onoga dana za kada je zakazano.

„Razočaran sam odnosom kolega iz Nove, koji su prvi bili za široki opozicioni nastup, insistirajući, umjesto sadašnja dva (da dobiju), četiri odbornička mjesta, da bi nakon sklapanja sporazuma, putem medija, nas obavijestili da neće učestvovati na izborima. Dobro, i na takav način se može voditi politika“, pojasnio je Milić.

Zbog svega toga, ocijenio je, niko u SNP-u nema pravo na demoralisanje, jer „ne vjerujem da će ostalim kolegama iz opozicije biti žao kada pobijedimo u Mojkovcu“.

„I oni će biti dobrodošli u svakoj narednoj situaciji…SNP sada ima 12 mandata od 16 opozicionih, a onda u medijima možemo pročitati da najveći dio opozicije bojkotuje. Moramo se dogovoriti kako da kvantifikujemo opoziciju, po broju mandata ili po snazi. Očigledno da u Mojkovcu predstavljamo 75 odsto opozicije i to znači – obavezno je izaći. Da li je to signal da ćemo morati govoriti o nekim promjenama u načinu razmišljanja unutar i oko opozicije – o tome nakon izbora“, kazao je Milić.

On je dodao i kako smatra da to što još nijesu otvoreni dosijei iz prošlih vremena jasno govori da Agencija za nacionalnu bezbjednost, “u prošlosti poznata pod nazivom UDBA”, mora biti kontrolisana od strane parlamenta.

“Zbog toga se i nameće pitanje – šta se nalazi u dokumentaciji, ali i u svakodnevnim aktivnostima ove Službe što ne smiju znati predstavnici građana Crne Gore i da li se te informacije, zapravo, koriste kako bi se manipulisalo i ucjenjivalo radi političkih ciljeva ili bilo kojih drugih interesa”, rekao je Milić.

On je kazao da su u Skupštini uspjeli da ostvare početnu pobjedu, bez obzira na nedosljednost nekih kolega iz opozicije, zbog koje “Služba više ne može potcjenjivati poslanike”.

„Sljedeće je da učimo državne službenike da rade u interesu svih građana, a ne jedne uske grupe ljudi, koji doživljavaju ANB kao svoju ličnu gardu“, rekao je on.

SNP bi umio protiv krize

Odgovarajući na pitanja posjetilaca sajta SNP-a, Milić je rekao kako se ne slaže sa ocjenom da se u politici, u Crnoj Gori, ništa ne mijenja.

Nekada smo, rekao je, imali kao država (SFRJ) dugoročne planove i nade, a danas – nakon 19 godina vlasti mladih, lijepih i pametnih u džemperima, imamo samo jedan cilj kao država – kako preživjeti sjutra.

„Na meni je, kao predsjedniku jedne ozbiljne i odgovorne partije da ponudim Program oporavka i napretka svih nas u Crnoj Gori. To smo i uradili. Rezultat na izborima nam ne daje pravo da budemo zadovoljni”, naveo je lider SNP-a.

Ali, ističe on, ono što vrijeđa je sadašnje ponašanje vladajuće većine, koja svima nama predviđa tešku 2010. godinu.

“To je neozbiljno i neodgovorno. Jasno je da ne umiju, pa mi ostaje da te ‘žalosne sove’ pozovem da se sklone i ne šire defetizam. Mi smo na krizu navikli i znamo kako se može riješiti”, naveo je Milić.

Izvor: Promjene.org

G-dine Predsjedniče, u nadi da nas i minimalno prožimaju isti osjećaji, razmišljanja i vrijednosni sudovi prema Crnoj Gori, a u kontekstu naše ukupne socio-ekonomske zbilje i moguće budućnosti, tražim od Vas da, po prvi put, koliko moje sjećanje doseže, upriličite istinski unutarcrnogorski stručni i politički dijalog i jasno i nedvosmisleno se izjasnite o budućnosti Crne Gore. Mjesto za to je Skupština Crne Gore, a povod za to je usvajanja Budžeta za 2010. godinu.

Ovo iz razloga što će budžet za sledeću godinu biti po mnogo čemu sudbonosan i čak sudnji za veliku većinu građana Crne Gore, bilo da je u pitanju profesor, ljekar, penzioner, policajac, zaposleni u javnom ili privatnom sektoru, onaj koji se nada ili uči i studira za taj status. Budžet će odrediti da li će se kome, kako i u kojoj mjeri pomoći ili investirati u nove objekte i sadržaje. Sledeći i mnogi budići budžeti su limitarani brojnim lošim ekonomskim odlukama i činjenjem ove vlasti u kojoj ste i Vi participirali svojim političkim odlukama, bez obzira zašto i u ime kojih ciljeva ste to činili.

Međutim, ono što je čak značajnije od te limitirajuće sadašnjosti jeste pitanje što ćemo činiti ubuduće, da li ćemo nastaviti i dalje stranputicom do provalije zbog interesa pojedinaca i nazadne ideologije ili ćemo se okrenuti putu održivosti i progresa. Potenciram ovaj momenat jer nam preostale mogućnosti i resursi ne dozvoljavaju ni minimalnu grešku.

Brojke, njihova tumačenja, uzroci i projekcije koje će se pojaviti u Predlogu budžeta, kao uvijek do sada, biće u mnogome i u svojoj biti neutemeljeni. Nijesu u pitanju varijacije oko nule i amplitude od nekoliko procenata, već dvocifreni godišnji padovi pojedinih makroekonomskih indikatora i neravnoteže. Uzrok tome je u nama a ne van nas. To van nas, na koje se često poziva vlast i koje generalno nazivaju globalna kriza, je samo ubrzalo sučeljavanje sa istinom i posledicama činjenja ove iste vlasti.

G-dine Predsjedniče, ljudski i racionalno je reći istinu građanima Crne Gore u kakvoj situaciji se nalaze i u kakvoj će biti ako se produži po istom. Znam da je surovo reći penzionerima da se dobar dio njihovih skromnih penzija sada dotira rasprodajom imovine i zaduženjem unučadi. Isto važi i za sve korisnike budžeta. Mučno je reći i brojnim radnicima da će se ovakvim činjenjem pojedine fabrike zatvoriti i da nemaju kuda, bilo da je u pitanju vraćanje na selo ili ostanak u gradu.

G-dine Predsjedniče, duboko vjerujem da Crna Gora može drugačije, promjenom, prije svega, ekonomske matrice, uspostavljanjem solidarnog i socijalnog društva, humanog a ne divljeg tržišta i kapitalizma, uravnoteženim razvojem, izmjenom fiskalne i poreske politike, zdravim bankarskim i konkurentnim realnim sektorom, održivim penzijskim, zdrastvenim i obrazovnim sistemom, racionalnom administracijom. Ubijeđen sam da Crna Gora ima sve pretpostavke za takav istorijski iskorak počev od pameti i ljudi, preko preostalih resursa do moguće finansijske podrške. Jedini problem je u osobenostima zatočenog crnogorskog društva kojeg perfidno produkuje i generiše ova vlast, kroz mentalni sklop većine, njihov strah i licemjerstvo.

Zato, g-dine Predsjedniče, tražim od Vas, da tokom sledećeg zasijedanja Skupštine Crne Gore, koji će biti posvećen usvajanju Budžeta za 2010. godinu, upriličite istinski stručnu debatu, koju će pratiti građani Crne Gore. U tom cilju Predlog budžeta treba da obrazlaže predsjednik Vlade sa potpredsjednicima i ministrima. Takođe, aktivno učešće na sjednicama odgovarajućih radnih tijela treba da imaju predstavnici sindikata, poslodavaca i akademske zajednice. Vrijeme trajanja plenarne sjednice ne treba oraničavati, dok javni servis treba da prenosi i sjednice radnih tijela i plenarnu sjednicu. Raspravi i usvajanju budžeta treba da prethodi skupštinsko razmatranje ekonomske politike za sledeću godinu i procesuiranih inicijativa koje mogu određivati karakter i posebnosti samog budžeta.

G-dine Predsjedniče, od Vaše političke odluke, zavisi da li će sledeći i mnogi drugi budžeti biti održivi, razvojni, socijalni i uravnoteženi, da li će plate i penzije rasti, da li će kupovna moć građana biti veća, da li će stvarni broj zaposlenih biti sve veći, da li će budžet kao svojevrstan instrument biti proizvod sveobuhvatnih i usaglašenih socio-ekonomskih rešenja. Pokret za promjene je proslijedio brojna konkretna rešenja koja to garantuju, počev od održivog KAP-a, Željezare, auto-puta i saobraćajne infrastrukture, kvalitetne valorizacije energetskog sektora, pa do seta poreskih zakona i konsolidacije finasijskog sektora. Očekujemo takođe i od drugih političkih partija takve konkretne ekonomske inicijative i normalno, reakcije na ove naše. Tako će se razvedriti iznad Crne Gore, vidjeti uistinu ko je ko, ko zna i umije a ko manipuliše, ukazaće se alternative mogućeg, stvoriti se novi stručni konsenzus oko optimalnih rešenja i početi da kreira nova politička snaga koja će podržati ta rešenja.

Jednostavno rečeno, g-dine Predsjedniče, pred Vama je istorijska mogućnost, birate između interesa crnogorskih građana i interesa bjelosvetskih i domaćih hohštaplera, između retrogradne i napredne ideologije, između radne i prosperitetne Crne Gore i zatočene Crne Gore. To što ste pokrenuli inicijativu za zaštitu pripravnika i to uslovili podrškom budžetu je dobro, no što ćemo sa njima kada zavše pripravnički, što ćemo sa njihovim potomstvom, roditeljima, đedovima i babama, komšijama, što ćemo sa svakolikom Crnom Gorom. Ukoliko ostanete samo na uslovu oko pripravnika, bićete odgovorni za sve druge. To će biti samo pokušaj političke obmane i aboliranja od odgovornosti. Birajte, g-dine Predsjedniče, danas imate priliku, sjutra nevjerujem.

Povezane vijesti:
Medojević: SDP će napraviti dobru procjenu ne za SDP, već za državu

Izvor: Bošnjaci.net

Kroz cijelu istoriju, oni koji su tragali za istinom i oni koji su istinu kazivali, bili su svjesni rizika svoga poduhvata. Izvrgavani su podsmijehu. Onaj, koji je prisilio svoje sugrađane da ga uzmu ozbiljno, nastojeći da ih oslobodi neistine, dovodio je u opasnost svoj život. «Ako bi mogli da stave ruku na (jednog takvog) čovjeka…, oni bi ga ubili», kaže Platon u posljednjoj rečenici svoje alegorije o pećini.» (Hana Arent)

Tako je traganje za istinom o našoj bliskoj, već ’prekrečenoj’ istoriji iz ratnih 90-ih godina, jedna vrsta rizika. Rizik da vas izvrgnu ruglu, podsmijehu, da vas demantuju novoispisanim falsifikatima istorije na kojima se tinta još osušila nije. Ispod koje zaudara nepodnošljivi smrad istorije bešćašća.

Moderna istorija beščašća u Crnoj Gori započela je oktobra 1991. godine. Izlila se u najbrutalnijem i nasjramnijem obliku – ratnim pohodom na Dubrovnik. Crnogorski “vračevi”, maskirani ratničkim bojama, praćeni ratnim medijskim bubnjevima, naredili su svom plemenu da „odbrani“ granice Crne Gore u Dubrovniku!

Ta etapa, uvodna u fazi najtežih zločina u istoriji Evrope poslije II svjetskog rata, briše se neprestano iz crnogorske kolektivne memorije ispiranjem mozgova putem mas-medija, dodjeljivanjem mirotvoračkih nagrada predvodiocima i ideolozima tog rata za mir, brisanjem i falsifikovanje činjenica u svježe štamapnim istorijskim udžbenicima.

Nekadašnjim ratnim perjanicima Crne Gore, sadašnjim vatrenim zagovaračima europskih i euroatlantskih integracija, u pisanju “nove istorije” desna ruka su oni koji su koliko do juče pripadali antiratnom pokretu – od Socijaldemokratske partije, preko brojnih novinara, akademika, univerzitetskih profesora… Privilegije i novac peru sve, pa i sjećanja. Ali ako ćemo po onom starom ljudskom zakonu obraz se tako lako ne može oprati.

Tako se i tvorac pisanog serijala “Rat za mir”, nekadašnji novinar i urednik podgoričkog nedjeljnika “Monitor”, sadašnji direktor crnogorske TV Bastilje Branko Vojičić pridružio “pobjednicima”. Povodom “jubilarnih” 18 godina od crnogorskog pohoda na Dubrovnik, nije dozvolio da ni jedna jedina riječ podsjeti «Gospodare rata i mira», tadašnjeg i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića i “prvoga do prvoga” Svetozara Marovića, na dane dubrovačkog “ojkanja i vojevanja”. Vojičić je postao dio aparata zadužen za brisanje «hard diska» iz ratnih 90-ih godina. Problem je što se istorija ne može pokopati sve dok se ne raskopaju na stotine skrivenih ratnih grobnica, dok se na sahrane ubijeni, dok logori ne ispričaju priče o tome kako izgleda pakao.

Suštinski problem skrivanja i iskrivljenja istorijskih činjenica je strah od njenog ponavljanja. Na balkanskim prostorima to je već viđeno.

Gledano iz ove perspektive, crnogorski «Gospodar» i njegovi serdari se nemaju zbog čega uznemiravati, jer su se zdušno izvinuli Hrvatima za „sva zla koja su im počinili građani Crne Gore“. I filosof Svetozar Marović se izvinuo u ime onih koje je poslao u rat. Samo su sebe izostavili iz čitavog konteksta. I još sebi pripisuju zasluge za očuvanje mira – tvrde bez zadrške, onako iskreno, kako su vodili “rat za mir”. Da nije bilo njihove „mudre“ politike – Crna Gora bi bila druga Bosna.

Sreća pa su nas spasili: rat su vodili u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, nikako u Beogradu i Podgorici.

A te, 1991. godine, ratnim pokličima crnogorski gospodari i njegovi serdari poručivali su:

Momir BULATOVIĆ, predsjednik Crne Gore na vanrednoj sjednici Skupštine: “Oko nas, nažalost, ima dosta onih koji smatraju da svoje političke ambicije i ciljeve mogu ostvariti oružjem i silom. Na silu se, međutim, jedinom silom i može odgovoriti.”

“Nakon pola vijeka, Crnu Goru tjeraju da se primakne oružju i da pokaže čojstvo i junaštvo. Rat nam nije cilj i ne želimo da do njega dođe. Imamo mi dosta poslova da ih u miru posvršavamo. Inače, tvrdu im vjeru treba dati, da neće dobro biti ako mi nerazumne oko nas budemo učili pameti.”

“Nikada u istoriji Hrvatska nije imala kontrolu nad Prevlakom, a za posljednjih 160. godina čak nijedan građanin nije mogao imati nikakav pristup na Prevlaku, jer je taj dio Austrougarska pretvorila u svoju bazu, a nastavila stara i nova Jugoslavija.“

Svetozar MAROVIĆ, generalni sekretar DPS-a, na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade Crne Gore, nasuprot zvaničnom stavu Crne Gore da se ne nalazi u ratu, izjavljuje da se “nalazimo u ratu” ali s tom razlikom što je ovo “rat koji će donijeti mir”. „Jer, ovoga puta“, objasnio je Marović, “mir je jedino moguće obezbijediti ratom, neovisno koliko će biti patnje i boli”.

Na istoj sjednici Momir Bulatović poziva u “antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva” a premijer Crne Gore Milo Đukanović na “konačno razgraničenje sa Hrvatima.” (Izvor: „Pobjeda“ 3. oktobar 1991. godine)

Pobjeda, 22. oktobar 1991.: Predsjednik crnogorske vlade Milo ĐUKANOVIĆ, napad na Dubrovnik ocjenjuje “svrsishodnim” a svako suprotno stanovište “izdajničkim”. Đukanović kaže da se “ne može mahati grančicama mira dotle, dok se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće, uništavaju imanja, samo zato što su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“ – poručio je Đukanović.

Pored svih zasluga za pohode „stazama mira“, od rušenja Dubrovnika, preko Vukovara, Srebrenice, Sarajeva…, Milo Đukanović i Svetozar Marović su u maju 2007.godine za vaskoliki trud uložen u ratno pustošenje bivše nam domovine čašćeni, ni manje ni više nego nagradom Internacionalne lige humanista iz Sarajeva. Grada koji je rušen projektom smišljenim u vojnim i političkim kuhinjama ondašnje SRJ na kojem su crnogorski državnici zdušno sarađivali sa Slobodanom Miloševićem.

Pohvalu ovoj ludosti a kao prilog zaboravu dao je jedan od najstarijih crnogorskih akademika prof. dr. Branko Pavićević, koji je, u prigodnoj brošuri, štampanoj za ovu priliku (povodom dodjela nagrada za mir Đukanoviću i Maroviću) pod nazivom “Milo Đukanović, istaknuti politički prvak Crne Gore”, ustvrdio: „Ozbiljni analitičari i poznavaoci Miloševićeve politike su držali da će on (Milošević) iskoristiti ratne prilike da Crnu Goru što čvršće veže za Srbiju… Od crnogorskih političara to je prvi osjetio Milo Đukanović. Još za vrijeme rata na Dubrovačkom frontu, on je počeo da razmišlja kako da se Crna Gora emancipuje od Miloševićevih planova i opasnih koncepcija…“

Koliko apsurdno zvuče tvrdnje starog akademika o Đukanovićevom razmišljanju o emancipaciji Crne Gore u vrijeme kada je granatiran Dubrovnik, najbolje svjedoči podatak da je 1997., šest godina nakon Dubrovačke epopeje i dvije godine nakon Dejtonskog sporazuma, Slobodan Milošević izabran za predsjednika SR Jugoslavije upravo glasovima Đukanovićevo-Marovićeve vladajuće Demokratske partije socijalista Crne Gore.

Akademik, istoričar Branko Pavićević, u pojanju o Đukanoviću ide toliko daleko da tvrdi da je “tražeći izlaz iz teške situacije u koju je zapala Crna Gora, bez ikakve svoje krivice, Đukanović je počeo da razmišlja o istorijskoj nužnosti što hitnijeg osamostaljivanja Crne Gore od Srbije.”

Priznati istoričar već u poznim godinama, dalje nastavlja sa falsifikatima i navodi: „Zanimljiv je utisak većine crnogorskih intelektualaca da je Slobodan Milošević odmah zapazio da je u liku Mila Đukanovića Crna Gora dobila istaknutu političku figuru. A on (Slobodan Milošević) opasnog protivnika, posebno nakon izjave da je Milošević politički prevaziđen”.

Kako u svu ovu “novu” istoriju da se uklopi činjenica da Milo Đukanović, na izjave Slobodana Miloševića da njega (Đukanovića) voli kao sina, 1992. godine uzvraća riječima: “Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije.”

Svetozar Marović je prilikom primanja mirotvoračke nagarade, u maju 2007. godine, otišao još dalje – napisao je sam sebi psalm pod nazivom “Umjesto biografije.”

Tako Sveto o sebi Svetu, i o izvinjenjima zbog ratnih zala vođenih na temeljima njegove ideje “rata za mir”, a u kojima se izvinjava ne u svoje, već u ime “zabludjelih građana Crne Gore”, filozofski, kako samo to on umije, piše: „U svakidašnjim životnim situacijama imate ljude koji vam kažu ili vam ne kažu riječ izvinite. Od izvinite, koliko je sati, izvinite, ako smetam, izvinite, htio bih vas pitati… Moja izvinjenja su bila više od gesta i političkog protokola. Ona su bila zajedničko moralno i političko stanovište demokratske politike Srbije i Crne Gore, koje sam predstavljao, kao i ogromne većine građana koji su izraz te politike. Ova izvinjenja su bila i želja za izmirenjem, mirom i svestranom saradnjom, naših država i građana.”

A onaj Marović iz ranih devedesetih, u jeku ratnih užasa u BiH, u dnevnom listu “Borba” 24. novembra 1993. godine za Slobodana Miloševića kaže: “SPS ima najboljeg prvog čovjeka u ovom narodu. To je čovjek koji poznaje narod, koji ima sposobnost da razumije državne interese, tradicionalne i patrijarhalne dimenzije tog naroda i da svojim političkim potezima zadovolji njegove potrebe. Naša naklonjenost je prema miru, perspektivi i demokratiji ove zemlje i želimo da podržimo one koji u ovom trenutku garantuju da mogu da zaštite tu vrijednost.”

Da “časno ime crnogorskih vladara” ne zatamne razni zlonamjernici, zaludnjaci i zlopamtila, potrudili su se pisci istorijskih udžbenika. Evo što o godinama rata i ulozi Crne Gore u njima uče generacije koje stasavaju.

O dubrovačkoj epopeji učenici devetog razreda osnovne škole saznaju samo o tamo nekim rezervistima iz Crne Gore koji su učestvovali u tom ratu: „U napadu JNA na dubrovačku regiju učestvovali su i rezervisti iz Crne Gore”.

I, tu je jedna velika tačka, dalje je jedno veliko ništa.

Zašto su ti rezervisti, dosta njih i očevi djece koja sada uče ovo štivo, išli u pohod na Dubrovnik, ko ih je poslao, ko je činio vlast u Crnoj Gori tada – ni jedne jedine riječi.

Kako će ti očevi odgovoriti i objasniti svojoj djeci – zašto su išli u ratove. Da li će pitanje jednog četvorogodišnjeg dječaka objavljenom u tekstu u ratnohuškačkim “Nikšićkim novinama” “Tajo, koliko si ubio ustaša”, sada dobiti neke nove dimenzije?

Kako će tajo objasniti zašto je samo on kao rezervista označen u istorijskim knjigama?

Kako objasniti porodicama poginulih rezervista ovo ćutanje državnih medija i ćutanje onih koji su ih poslali u rat? O tome najbolje govori pismo Marine Marković, jedne od žena čiji je suprug ostavio život na dubrovačkom ratištu a koja je povodom 18. godina od tog ratnog pohoda, u pismu objavljenom u dnevnom listu “Vijesti” između ostalog, napisala: “Informaciju povodom osamnaest godina od odlaska na dubrovačko ratište Televizija IN i RT Crne Gore objavili su na sraman i ponižavajući način za porodice poginulih i državu Crnu Goru.

TV IN je u svom dnevniku objavila da je osamnaest godina od srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik, kada su takozvana JNA i crnogorski rezervisti ubili, ranili, zarobili… Hrvate. Da li urednik dnevnika ima podatak koliko je poginulo crnogorskih rezervista i ko ih je poslao na ratište?

Moj suprug Zoran Marković nije pripadao takozvanoj JNA, već jednoj regularnoj vojsci JNA, čijem se pozivu odazvao. I nije bio agresor, već patriota čiji je patriotizam zloupotrijebljen jednom nezrelom politikom. Gledajući TV IN pitala sam se gdje se oni nalaze – u Hrvatskoj, ili u Crnoj Gori?

RTCG je informaciju upakovala pozivajući se na izvinjenje Đukanovića Hrvatima i njegovog stava da je “Crna Gora bila zloupotrijebljena”. Godine 1991. je zloupotrijebljena crnogorska mladost, sada se zloupotrijebljavaju poginuli, pa se proglašavaju agresorima.

To ne mogu dozvoliti. Iznoseći svoj stav, ja branim čast svog poginulog supruga. Ko brani čast Crne Gore od sramnih javnih izjava?

Od Hrvata možemo učiti da li oni ponižavaju porodice svojih poginulih. Svoje poginule ne. Hag je osudio operaciju “Oluja”, neki Hrvati to odobravaju, neki ne. Ali svi prvo odaju počast svojim poginulim braniteljima, pa onda saopštavaju svoj politički i lični stav.

Crna Gora ne može negirati svoje poginule. Grobovi opominju.

Želim da predočim i sadržinu jednog od telegrama sa zvaničnih adresa koji je porodica dobila nakon pogibije mog supruga: “Povodom smrti druga Zorana Markovića, vojnika rezervnog sastava Jugoslovenske narodne armije koji je položio svoj život izvršavajući časno i hrabro vojničke zadatke na braniku mira i slobode, u ime Predsjedništva Republike Crne Gore, Skupštine Republike Crne Gore, Vlade Republike Crne Gore i u naše lično ime, molimo vas da u velikom bolu primite izraze najdubljeg saučešća.

U potpisu:
Predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore, Momir Bulatović;
Predsjednik Skupštine Republike Crne Gore, dr Risto Vukčević;
Predsjednik Vlade Republike Crne Gore, Milo Đukanović.”

Da li će doći vrijeme da se neko zvanično izvini i preuzme odgovornost za poginule crnogorske rezerviste? – stoji u pismu koje je potpisala udovica Marina Marković iz Podgorice.

Glavna ratnohuškačka pesnica: Državna televizija Crne Gore, državni dnevni list “Pobjeda”, “Nikšićke novine”…

O ratu u Bosni i Hercegovini, mladi u Crnoj Gori uče na sličan način – govori se o etničkim čišćenjima, rušenjima gradova – ali bez i jednog podatka – ko je rušio gradove, ko je vršio etnička čišćenja, čija je to ratna politika bila, kakva je uloga crnogorske politike u svemu tome?!?

Nigdje u novim istorijskim udžbenicima se ne navodi ime niti jednog ratnog vođe, ratnog zločinca… O najvećem zločinu u Evropi poslije drugog svjetskog rata – genocidu u Srebrenici – ni slova.

A kao prilog otporu zaboravu, slijede samo kratki isječci iz medija koji su početkom 90-ih predvodili ratnohuškačku kampanju u Crnoj Gori – državnog lista “Pobjeda” i “Nikšićkih novina” uz napomenu da su novinari koji su raspirivali nacionalnu i vjersku mržnju, i započeli ratove, u Crnoj Gori sada uglavnom na visokim državnim i drugim istaknutim pozicijama. Naravno, pored navedenih medija, udarna ratnohuškačka pesnica bila je državna televizija – TV Crne Gore.

U već mjesecima pripremanoj ratnohuškačkoj medijskoj kampanji, koju predvodi državni dnevni list “Pobjeda”, državna televizija Crne Gore, “Nikšićke novine” i brojni drugi mediji, jedinice tadašnje JNA, hiljade pripadnika rezervnog sastava Teritorijalne odbrane Crne Gore, specijalne jedinice MUP-a Crne Gore (i zatvorenici iz KPZ “Spuž” koje je oslobodio predsjednik Crne Gore Momir Bulatović) krenuli su preko crnogorsko-hrvatske granice, jer su navodno “ustaše” već granatirale teritoriju Crne Gore.

Ulazak Bulatovića, Đukanovića i Marovića u istoriju crnogorskog beščašća

Crnogorsko političko rukovodstvo na čelu sa Momirom Bulatovićem, tadašnjim predsjednikom Crne Gore, premijerom Milom Đukanovićem i generalnim sekretarom a kasnije predsjednikom Skupštine Crne Gore Svetozarom Marovićem, ulazi u istoriju crnogorskog beščašća – prvo kroz napad na Dubrovnik a potom i ostale apokaliptične projekte koje su zacrtali zajedno sa Slobodanom Miloševićem.

Da vas podsjetimo šta je ratnohuškaški list “Pobjeda” objavljivala:

„POBJEDA“, Oktobar 1991. godine
Specijalno izdanje pod naslovom “RAT ZA MIR” donosi pregled dešavanja na Dubrovačkom ratištu.
TITOGRAD, OKTOBAR 1991.GODINE, CIJENA 20 DINARA

ODGOVOR USTAŠAMA

…Jedinice JNA počele su da snažno tuku iz artiljerijskih oruđa najvećih kalibara – sa brodova, zatim sa Prevlake i Luštice, kao i sa Prijevora i Mojdeža, sela najbližih Hrvatskoj.
Tučeni su položaji ustaških paravojnih formacija u Molunatu, Konavlima, Vitaljini i drugim mjestima u okolini Dubrovnika. Prije toga dejstvovala je avijacija.
…Po zvanično nepotvrđenim informacijama, u Konavlima je juče i sinoć poginulo između pet i sedam stotina pripadnika “šarene vojske” Franje Tuđamana. Kupari su sravnjeni sa zemljom, srušen je TV repetitor na Srđu.
…U mjestu Slano, jedinice kontrolišu magistralu a ostale se približavaju ključnim tačkama za konačno razbijanje neprijatelja.

„POBJEDA“:

NE ODUSTAJEMO OD MIRA

Na teritoriji Hrvatske u području Popova Polja, napadnute su nenadno i mučki, i iz zasjede regularne jedinice JNA sastavljene od rezervista iz Crne Gore. Napad su izvršile paravojne hrvatske jedinice koje su za tu svrhu prešle bosanskohercegovačku granicu…

„POBJEDA“: RAT ZA MIR

Božidar Babić, ministar odbrane Crne Gore: NA SILU – SILOM

…Stalnim provokacijama i sve otvorenijim ispoljavanjem teritorijalnih pretenzija ustaške vlasti u Hrvatskoj, bezbjednost Crne Gore je neposredno ugrožena.

Oružanim snagama Jugoslavije Crna Gora daje punu podršku, JNA je i crnogorska i jugoslovenska po svom biću i namjeni. Naši mladići služe vojni rok i u garnizonima na teritoriji Hrvatske. Zar treba postavljati pitanje zašto sad van Crne Gore?

Hoćemo li ostaviti pripadnike JNA i sve one koji žele da žive zajedno same na milost i nemilost ustaškim zvjerima?

Zar nije granica tamo gdje je naš vojnik, vojnik JNA napadnut? Treba konačno na silu odgovoriti još većom silom i primorati ustaške vrhovnike, poglavnike i stožernike da u svoju suverenost za kojom žude, mogu otići, ali malo drukčijim načinom nego kako su zamislili… Mobilizacija na teritoriji Crne Gore izvedena je, o čemu je javnost obaviještena, vrlo uspješno, tako da su ratne jedinice JNA i TO , potpuno popunjene, kako u ljudstvu tako i savremenim naoružanjem, krenule na izvršenje postavljenih zadataka.

(Božidar Babić, ministar odbrane Crne Gore – oktobar 1991.godine)

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

DUBROVNIK “BRANE” KURDI

Jedinice JNA stigle su na tridesetak kilometara od Dubrovnika. U gradu pod Srđem ustaše i razni bjelosvjetski plaćenici planiraju zaumni scenario rušenja drevnih kulturno-istorijskih spomenika. U Vitaljini se umjesto “šahovnice” vijori jugoslovenska trobojka.

…Razbijene ustaške horde i razni bjelosvjetski Tuđmanovi plaćenici -među kojima ima Kurda, Bugara, Rumuna, Turaka, Iračana, pa čak i Filipinaca – pružaju posljednji otpor jedinicama JNA i rezervistima koji su stigli nadomak Dubrovnika. Danas su vođeni žestoki okršaji oko Ćilipa, Grude i još nekih mjesta u Konavlima u kojima su učestvovali artiljerija, mehanizovane oklopne jedinice i pješadija. Djelovale su i jedinice uz morsku obalu.

…No, bilo, kako bilo, Dubrovnik se nalazi u snažnom obruču i samo je pitanje dana kada će ustaše i raznobojna Tuđmanova vojska, koja spas traži u starom gradskom jezgru, biti prinuđena da se preda…

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

NA VRATIMA DUBROVNIKA

Pripadnici JNA napreduju prema Cavtatu. Uskoro se očekuje zauzimanje i toga utvrđenja. Ustaše u povlačenju pale kuće. Konavoski hadezeovci “oživjeli” Pavelića.

…Ostaci ustaških formacija su i danas, pri povlačenju, koliko im je bilo dopušteno da stignu, palili kuće na Ćilipima. Pokušavaju da krivicu prebace na JNA. U preostalim, nezapaljenim kućama, pronađeno je mnoštvo slika Ante Pavelića, uzora hrvatskih koljača, koju je sokolila Tuđmanova “demokracija” čiji časnici su pravili lance od dječjih prstiju.

Zanimljivo. Pavelićeve fotografije su nađene u svim nespaljenim a zauzetim kućama na Ćilipima. Treba li se onda čuditi stradanju toga, na genocid spremnog naroda?

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

MEĐU CRNOGORSKIM ARTILJERCIMA NA GRABU DESETKA IZ RODOLJUBLJA

“Dabogda vam vazda pucalo!“ – ovako se danas u Trebinju i okolnim selima dočekuje svaka kanonada iz dalekometnih topova koji gruvaju dolje, na prilazima Dubrovnika. Danas je naša ekipa, zajedno sa predstavnicima Lutrije Crne Gore, posjetila na položajima hrabre artiljerce-rezerviste iz haubično artiljerijske divizije. Na položaju su zajedno Danilovgrađani, Pljevljaci, Titograđani, Nikšićani, Kolašinci…

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

USTAŠE BJEŽE, PALE I PLJAČKAJU

Borbe sa šarenom hrvatskom vojskom u povlačenju vode se oko Ćilipa. Narod iz sela evakuisan. Bezobzirni plaćenici opljačkali i popalili svoje dojučerašnje jazbine. Mnoge kuće razorene, teren miniran. Visok borbeni moral jedinca JNA.

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

IZ NIKŠIĆA NOVE KOLONE DOBORVOLJACA -DUBROVNIK USKORO LIBERTAS

Brojni dobrovoljci iz Nikšića koji čekaju drugove iz Titograda i Kolašina da što prije izvrše popune na ratištu u Hercegovini poručuju: “Oslobodićemo Dubrovnik”!

Danas iz Nikšića na ratište, kao i na novi ratni raspored, kreću brojne kolone dobrovoljaca. S razlogom nećemo pisati o njihovoj brojnosti jer, kako sami istakoše – neka neprijatelj više strepi. Poput drevnih crnogorskih običaja, s veseljem idu u rat. Pucaju mnogi a stariji upozoravaju: “Štedite municiju za neprijatelja”.

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

USTAŠE SILOVALE DJEVOJČICU

U selu Dubravka na kućnom pragu bajonetom zaklan Hrvat Baldo Đuraš, jer nije želio da ispred njegovog doma bude postavljen top. Prije toga ustaše su mu silovale suprugu i 10-godišnju kćerku.

…Razbijeni ustaše i raznorazni bjelosvjetski Tuđmanovi plaćenici, među kojima ima i “pasa rata” od Albanije i Makedonije, preko Afrike i Azije, pa sve čak do Šri Lanke izgubili su i posljednji ljudski osjećaj. Opkoljeni i zatočeni u Cavtatu i Dubrovniku, oni se spremaju i na očajnički pokušaj da sruše grad i time spasu glavu – a s druge strane za to optuže JNA – ali ih ima dosta koji su ostali na širokom oslobođenom prostoru od Herceg Novog ka gradu pod Srđem, kojim je ovih dana prošla JNA.

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

MILO ĐUKANOVIĆ, PREDSJEDNIK VLADE CRNE GORE

“Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike kao što su oni pobjeđivali tokom čitave naše istorije. Samo ovoga puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život sa njima, nadam se za sva vremena. Pri tome, Boka će ostati gdje joj je mjesto: u sastavu Republike Crne Gore, a nadam se da će se u toj diobi i formiranju nove državne zajednice u kojoj ćemo živjeti i granica sa Hrvatskom povući mnogo prirodnije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke Kotorske, ostave hrvatsko starateljstvo.”

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

SA HEREGOVČAKOG RATIŠTA – SVE JE NA NIŠANU

U informaciji za javnost, koju je danas oko podne novinarima dostavila Služba za informisanje operativne grupe hercegovačkog ratišta, kaže se da su ustaške snage pretrpjele poraze na svim pravcima na kojima su se tokom jučerašnjeg dana i noći sukobljavale sa jedinicama Operativne grupe. Pouzdano je utvrđeno da u njihovim redovima ima 16 mrtvih i da ih je 42 zarobljeno. …Rijetko je naći zarobljenika koji plačnim i molećivim glasom neće istaći da je ratovao protiv svoje volje i da ni po koju cijenu ne bi ušli u formacije SNG i MUP-a Hrvatske…

Panika u ustaškim redovima više se ne može sakriti. Ona je vidljiva na svakom dijelu teritorije koje svakodnevno opsjedaju jedinice JNA. Najbolji dokaz ustaške panike je bezobzirnost i surovost koju bojovnici sada usmjeravaju prema civilima u zatočenim hrvatskim gradovima.

Iz pouzdanih informacija saznajemo da su poslije nasilne mobilizacije u Cavtatu, ustaše izvršile masovno strijeljanje onih koji su odbili da prime oružje. Strijeljani civili se kamionima prevoze na ratište a zatim vraćaju, kako bi se stvorila predstava da su poginuli na frontu.

RAT ZA MIR – MOZAIK

KAKO SE BRANI CRNA GORA

Srđa Bauković, borac crnogorske jedinice sa hercegovačkog ratišta, poslao je sljedeću poruku: “Recite Slavku Peroviću i njegovim istomišljenicima neka se manu prljave politike a ako im je zbilja stalo do Crne Gore neka dođu da je ovdje brane sa ostalim poštenim Crnogorcima.”

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

KAD JE UBIJANJE U KRVI – ZULU VJEŽBA SMRT

“Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno, jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo.

…Teror, fanatična mržnja i genocid nad Srbima i JNA osnovne su političke metodologije vrhovnika. Odavno već nije tajna da se na strani hrvatskih paravojnih formacija broji i priličan broj terorista i legionara koji su stekli vojna znanja u afričkim zemljama, gdje su ratovi, kako cinici kažu, dio folklora…

…A nikada se ni jedna vlast u istoriji civilizacije, kao ova u Banskim dvorima u Zagrebu, nije igrala sa sudbinom Dubrovnika. Da li će Tuđman, protivno pravilima o zaštiti svjetske kulturne baštine, smjestiti plaćenike i njihovo oružje na Stradunu i Lovrijencu i tako izvršiti zločin nad svjetskom kulturnom baštinom, pokazaće možda već idući dan.

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

GUSLARI – DOBROVOLJCI IZ BIJELOG POLJA – RAFALI IZ GUSALA

Kad se udruže gusle i puške onda se zna – ustala je Crna Gora. Ko bi vjerovao našim pjesmama kada danas ne bi bili na prvoj liniji? Kakav bi crnogorski to rat bio bez gusala? Može li Crnogorac pušku i gusle razdvojit? Je li to recept za ovaj teško shvatljivi inat crnogorskog karaktera – puška i gusle?

…Glas pjevača i pogledi ratnika znaju da ih sada gledaju njihovi preci i njihovi potomci. Gusle spajaju vjekove. More u pogledu, gusle u srcu, ruka na obaraču…

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

SITUACIJA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI – HADEZEOVKA PUCALA NA REZERVISTE

Mostar se otvara za svakog, ali ne i za pripadnike JNA. U službi ekstremista i bivši fudbaler Veleža Jadranko Topić. Nikšićani ne napuštaju Divulje.

„POBJEDA“ – RAT ZA MIR

MEĐU RATNICIMA KOJI SU OSVOJILI SLANO – ODVAŽNI OSMJESI

…”Gradić gotovo bez stanovnika. Razbijeni izlozi, netaknute radnje, apoteke, kafići. Umjesto šahovnice na katedrali istaknuta trobojka. Crnogorski rezervisti hrane porodice koje nijesu izbjegle, iako su nekima djeca mupovci.

Negdje na pola puta za Slano prilazimo artiljerijskoj formaciji za koju nam odmah rekoše da je „internacionalna crnogorska brigada“. Obrazložiše to činjenicom da je sačinjavaju borci iz skoro 15 crnogorskih opština.
…U okršajima za Slano zarobljeno je 26 ustaša. Među njima je bio i predsjednik mjesne zajednice, okorjeli hadezeovac, u čijoj kući je nađeno mnogo oružja, municije i ratne opreme.

4. oktobar, NIKŠIĆKE NOVINE:

“SLOBODA I MIR SE VRAĆAJU”

“Dugo smo živjeli u slobodi i mislili da će dugo trajati. Ali… opet se povampirilo ustaštvo. Opet su proradile kame i otvorile se jame. Opet pod sjekiru nevini i nedužni ljudi. Htjela je ta vajna gospoda “demokraciju” a izazvala je rat. Natjerala nas je na rat. Počeli su da ubijaju našu djecu, naše mlade vojnike.

… Pratimo naše hrabre borce u stopu. Od položaja do položaja. Oni se moraju vratiti kući kao pobjednici jer su zbog toga i krenuli u obračun. U Mostaru su i čuvaju moćni vojni aerodrom, u Divuljama kod Splita, u Kninu, i Krajini, u Hercegovini i Hrvatskoj. Svuda gdje se sloboda i čast brani srcem i čelom i snagom oružja…”

18. oktobar, NIKŠIĆKE NOVINE:

KUD SE OVA VOJSKA KREĆE, TU USTAŠA OSTAT NEĆE

…Stižemo do Trebinja. U Trebinju danas gužva. Subota je, dan pazarni. Ovdje će danas biti dopremljeno 100 tona hrane iz Bijelog Polja i Novog Sada za naše borce. Saznajemo da su u zatvoru u Bileći mnogi zarobljenici. Među njima i dosta stranaca.
…Idemo u dubinu fronta naših ratnih jedinica. Svuda tišina a iz daljine dopire tutanj topova. To naši opet gađaju Ravno. Nikako da tamo likvidiraju ustaše. Kao da niču iz zemlje kao pečurke poslije kiše.
…Nastavljamo put prema komandi ratnih jedinica, prema borcima Trećeg bataljona.
13 sati i 42 minuta. Naša artiljerija tuče Ravno. Vidimo kako ovo ustaško uporište gori pred našim očima.
…O aktivnostima na čišćenju ovog terena potpukovnik Radoman Radović kaže: „Rat je rat i neminovno je da odnosi žrtve. No, evo, mi smo u ovim borbenim dejstvima, koja smo do sada imali, prošli sa minimalnim žrtvama. Po podacima kojima raspolažemo druga strana svoje žrtve baca u more, jer nemaju vremena da ih sahranjuju. U razgovoru sa mještanima koji su ostali ovdje, a dolje prema Slanom su sve hrvatska sela, saznajemo da je sve to pošlo u MUP i ZNG. Ostali su samo starci a mi nikoga još nijesmo strijeljali jer nijesmo imali razloga iako su njihovi pobjegli i bave se poslovima ustaštva i fašizma.”
Major Radovan Ćetković iz Savine brigade kaže: “Među zarobljenim i poginulima ima Hrvata ali i mnogo stranaca – Filipinaca, Rumuna, Kurda a mogu reći da plaćenici nijesu baš mnogo plaćeni. U rovovima i bunkerima kada su pod našim naletom bježali ostajala su novčanice koje se više ne koriste, što govori o nivou svijesti tih ljudi.”

1. novembar, NIKŠIĆKE NOVINE:

TAJO, KOLIKO SE UBIO USTAŠA?

U vrijeme posljednjeg od deset dogovorenih primirja ovaj novinar zaputio se da provede jedan dan sa pripadnicima protivdiverzantske jedinice TO Nikšić. Jedan borac priča: …“Moj ratni dnevnik ima oznaku 389473. To je broj moje puške. U njemu sam opisao cijeli vod.

Hoću jednog dana da se prisjetim i strahota, slika tih domaćih životinja što zgarištem Konavala lutaju, porodičan sam čovjek. Prošli put moj mali sin me pita “Tajo, koliko si ustaša ubio?” Eto, dijete od četiri godine je ovim ratom opterećeno. Prvi put me nije prepoznao. Ko zna na šta sam ličio? I zbog malog pišem ovaj dnevnik. Moju generaciju je ovo zapalo, ali nadam se da njegovu neće”.

15. novembar, NIKŠIĆKE NOVINE

RAVNO TI JE KAO POLJE POPOVO

“Već drugi mjesec nikšićki borci vode rat sa fašistoidno ustaškim hordama od Graba do Trnčina, uspijevajući da potuku, razoružaju i pohapse razne crnce, zenge, kurde i njim slične hrvatske bojovnike. Rat koji uveliko traje nema šanse da se završi bez naše kao suza čiste pobjede.

…Sada su predstavnici hrvatskog naroda na ovim prostorima (Ravno, Popovo polje) starice i starci, možda baš oni isti čije su se ruke zamorile udarajući maljevima po nedužnim lobanjama svoje srpske braće. Možda su ostali namjerno da plate svoj dug vjerujući da će im djeca onih koji su odavno na nebu ugasiti savjest od koje se često bude u noćnim morama.”

16. novembar, NIKŠIĆKE NOVINE:

IZVJEŠTAJ SA RATIŠTA KOD DUBROVNIKA

Na Brgatu, nadomak zidina starog dubrovačkog grada, nađena je jedna kuća puna spaljenih boraca “za lijepu njihovu”. Surova je istina. Brgat izgleda kao veliki avetinjski grad. Bunkeri na svakom koraku, svakoj čuki, svakom prevoju. Sve to naši hrabri momci morali su osvajati srcem i oružjem.

29. novembar, NIKŠIĆKE NOVINE:

Izjava kapetana bojnog broda MILANA ZECA

“U redovima naše armije bilo je izdajnika. Mi smo to očistili. Ono što je ostalo riješeno je da zakletvu koju smo dali izvrši a zakletva je da se čuva Jugoslavija. Mi sada taj zadatak izvršavamo… Za nas ova zemlja još uvijek postoji. Smatramo da ustašama treba stati nogom za vrat i udaviti ih u cjelini, ne samo u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku ili Zagrebu – nego sve zajedno. U njima vidimo fašističku neman koja se ponovo digla na ovom prostoru uz pomoć inostranstva. To je naš cilj a konkretni zadatak je savladati fašiste na prostoru za koji smo mi odgovorni. Mi smo u tome uspjeli zahvaljujući momcima kao što su ovi naši Nikšićani.

BLAGOJE CEROVIĆ, PREDSJEDNIK NIKŠIĆE OPŠTINE, prilikom obraćanja dobrovoljcima iz Crne Gore na dubrovačkom ratištu:

“…Oko opredjeljenja Nikšićana nema nikakvih dilema, jer se sada na izvršavanju ratnih zadataka van Nikšića nalazi više hiljada boraca. Ono što je brigada “Sava Kovačević” postigla od Graba, preko Grude i Konavla, do Kupara i Cavtata, u odbrani Crne Gore – veliko je junačko djelo. Naše neprijatelje sa Prevlake odbili smo od Crne Gore bar toliko da nas ne mogu direktno ugroziti. Drugo, naši momci su u Mostaru potpomogli snage naše armije da očuvaju jednu ogromnu tehniku. Jer, da su ta oružana sredstva došla u ruke neprijatelja, mi bi imali bombardovanje Nikšića, Crne Gore i svega ostaloga. Dakle, i oni su u Mostaru odbranili Crnu Goru i Jugoslaviju… I treće, naši borci su spasili bratski srpski narod iz Hercegovine da ne bude izložen onome što je bilo planirano.”

Nakon izlaganja predsjednika Cerovića naši borci, heroji iz bitaka za Bosanku i Srđ, sponatno su zapjevali:

Crna Goro, mati, nemoj tugovati,
Zovi, samo zovi,
Svi će sokolovi,
Za te život dati.
…A Hrvatska zemlja mala
Na koljena pala.

Pukovnik Vojislav Jovanović:
„…Ovaj Štab je dobio naređenje od komandanta Štaba TO Crne Gore pod “strogo povjerljivo” koji drugovi po imenu treba da se jave. Svi drugovi, koji su bili u Dubrovniku, rekli su da budemo u prvim borbenim redovima.“

13. decembar, NIKŠIĆKE NOVINE:

ARMIJA NEĆE OSTAVITI SVOJ NAROD

Intervju – sagovornik general-pukovnik MARKO NEGOVANOVIĆ, zamjenik Saveznog sekretara za narodnu odbranu

JNA je ostvarila postavljene ciljeve i izvršila sve zadatke. Deblokirane su kasarne i uspješno se vrši razmještanje jedinica iz Republike Hrvatske na drugim prostorima. Efikasno je zaštićen srpski živalj od ponovnog, još goreg genocida od onog iz drugog svjetskog rata…
Negovanović govori o uticaju “inostranog faktora” i njegovog miješanja u rat na prostoru Jugoslavije:
„Iznijeću vam činjenice po kojima ćete moći zaključiti o kojima se snagama i interesima ovdje radi. Ustaške formacije nose njemačke uniforme, a to ste vjerujem preko crnogorske televizije vidjeli, i na snimcima iz Vukovara gdje se to evidentno dokazuje. Vidi se nadalje da te formacije jedu njemačku hranu, a poznato je da koriste, između ostalog i protivtenkovske rakete “ambrus” – opet njemačke proizvodnje.“

15. novembar – NIKŠIĆKE NOVINE:

NI DUBROVNIK VIŠE NEĆE BITI USTAŠKI

…Sinoć kasno na TV repetitoru koji se nalazi na Srđu, konačno se zavijorila jugoslovenska zastava.
Borbe se danas nastavljaju. Nadamo se da je samo pitanje trenutka kada će konačno Dubrovnik pasti i kada će se paravojne formacije iz njega iseliti. Operacije se nastavljaju.
U ovom trenutku nemamo kompletne podatke dokle su se pomjerile naše jedinice, ali znamo da se sinoć sa Srđa, sa obavljenog zadataka vratila jedinica iz Nikšića. To su dobrovoljci koji se nalaze u protivdiverzantskoj grupi, koju predvodi pukovnik Jovanović.
…Split je gnijezdo ustaša. Kakav Zagreb? Zagreb je pion prema Splitu. Sad smo prebačeni kod kapetana Kovačevića, treća četa, zvani Rambo, da popunimo redove prijatelja naših koji su izginuli dok smo bili gore na Kozjaku…

Izvor: RFE (Petar Komnenić)

Istoričar Šerbo Rastoder u intevjuu za RSE komentariše ideju opozicije o stvaranju unije demokratskog fronta protiv crnogorske vlasti, i plan da se vlast delegitimiše bojkotom izbornih ciklusa i institucija sistema, govori o razlozima sužavanja kritičkog fronta u Crnoj Gori i činjenici da se od početka devedesetih, na javnoj sceni, rijetko pojavljuju nova lica spremna da otvoreno govore o društvenim problemima.

RSE: Gospodine Rastoder, ovih dana je Pokret za promjene lansirao ideju o stvaranju: unije demokratskog fronta, čiji bi osnovni cilj bio smjena vlasti na čelu sa premijerom Đukanovićem. Pokret kaže da su svi dobrodošli i da već vode razgovore sa pojedincima iz raznih profesija koji bi se uključili u jednu vrstu, kako je objašnjeno, vaninstitucionalne borbe protiv Đukanovića koji je definisan kao ključni problem. Kako vi doživljavate tu inicijativu?

Rastoder: Ovakve inicijative proističu, prije svega, iz političke nemoći subjekata koji su na političkoj pozornici. U istoriji Crne Gore su poznate takve situacije kada su pojedine stranke pozivale takozvane čiste i neokaljane pojedince da se uključe u demokratski front, ali lično sam veoma, veoma skeptičan prema toj inicijativi, zato što mislim da ona nije do kraja artikulisana i definisana, jer mislim da je ključni problem Crne Gore u tome što alternativa ne uspijeva da precizno, jasno i svima, na neki način poznato, artikuliše ono što bi bila alternativa postojaćem režimu.

RSE: Kada kažete poziv čistim i neukaljanim ljudima… Na poziv na ujedinjenje za sada je potvrdno odgovorio jedino Ratko Knežević, bivši saradnik i kum premijera Đukanovića, a sada već njegov ljuti neprijatelj. Kako politički angažovani ljudi tog profila mogu uticati na realizaciju ove ideje i da li se na tim temeljima može praviti jedan zdravi pokret?

Rastoder: Mislim da tu ideju mogu da iznesu samo, političkoj javnosti, ne tako poznata lica, te u tom smislu sam relativno skeptičan prema pojavi nekih lica u tom frontu koja ponavljaju neku priču koja očigledno u Crnoj Gori “ne pije vodu”. To nije nova priča, ona je stara priča, ali izgleda da je njeno uporno ponavljanje pojelo samu sadržinu i bit priče, tako da više niko ne razmišlja o sadržaju priče, već više o protagonistima tih priča. U cjelini mislim da se takvi frontovi formiraju na sasvim drugačiji način.

RSE: Ipak i pored toga što ste rekli da li bi ljudi kao što je Ratko Knežević i slični insajderi mogli biti iskorišćeni, pošto su oni ipak korisni svjedoci jednog vremena?

Rastoder: Treba razlikovati političku borbu od sudskog procesa. Svjedok u sudskom procesu je nešto sasvim drugo, a svjedok u ovome je nešto sasvim treće, te u tom smislu ja ne mogu precizno da se izjašnjavam koliko neko može da doprinese ili ne može. Ja samo mogu da kažem, na osnovu dosadašnjeg iskustva, da su to ispričane priče i da one ne mogu da ostave baš neki veliki uticaj na crnogorsku javnost.

RSE: Ova ideja o stvaranja Unije demokratskog fronta razvijana je paralelno sa idejom o bojkotu izbornih ciklusa i institucija sistema koju nije sva opozicija baš oduševljeno prihvatila. Da li mislite da je to pravi put, ili ono što ste ranije rekli – da bi realizacija tog plana bila doživljena kao bespomoćnost opozicije? Šta mislite o toj namjeri opozicije da pokuša da delegitimiše vlast DPS-a u Crnoj Gori?

Rastoder: Mislim da bojkotom izbora teško to može uraditi, tim prije što je opozicija jedna heterogena struktura koju neobjedinjava jedinstvena politička, ili bilo koja druga platforma. Mislim da je to više izraz i iskaz nemoći, i ona se uglavnom tako doživljava u političkoj javnosti.

RSE: Kažete da to ne bi bilo moguće bojkotom delegitimisati vlast DPS-a, koji bi put to mogao biti? Kako vi to vidite?

Rastoder: Ja nijesam stručnjak za ta pitanja i te probleme, ali u principu znam da jedna vrsta širokog narodnog fronta je jedino moguća u trenutku kada dođe do velike akumulacije nezadovoljstva, ali tu treba voditi računa o elementima destrukcije koju posjeduje ovo društvo i to da kada bi se destrukcija mogla kontrolisati na jedan civilizovan i demokratski vođen način mislim da je to jedini put, a ove ostale modele nešto ne prepoznajem kao alternativne modele, odnosno modele koji mogu da naškode režimu.

RSE: Puno se nade polaže u zdravomisleće i slobodne ljude o kojima se toliko govori. Koliko je danas širok taj front?

Rastoder: Mislim da su i ta očekivanja prevelika zato što je ta elita zdravomislećih i kritički orijentisanih u Crnoj Gori jako sužena, zato što vjerujem da najveći dio i tih ljudi apsolutno ne doživljava vlast onako kako je doživljavaju političke elite. Oni doživljavaju vlast kao okvir za svoje nesmetano djelovanje, dok najveći dio političkih elita doživljava vlast da upravlja drugima, te u tom smislu postoji ta bojazan u Crnoj Gori da prethodna vlast, odnosno, buduća vlast bude ličila na prethodnu i onda se nalazimo u jednom začaranom krugu koji ne vodi nikuda.

RSE: Šta je razlog za sužavanje tog kritičkog fronta? Da li su to umor i rezignacija koju navode pojedinci, ili je ova vlast u ovom svom periodu transformacije od Miloševićevog jataka do borca za nezavisnost, kupila mnoge protivnike kojima je isisala taj opozicioni kredibilitet?

Rastoder: Postoji i jedan i drugi razlog. Ta riječ “kupila” je pretjerana jer sam svjedok ne malog broja sastanaka na kojima se nekima od tih intelektualaca nude i ministarske fotelje, i vrlo visoki položaji, i oni su to glatko odbijali. Mislim da te ljude u principu ne zanima vlast sama po sebi, tako da postoji i onaj drugi razlog a to je da vlast pokušava suziti front za kritičko djelovanje na način što ipak vrši neke kozmetičke promjene koje dio ljudi prepoznaje kao hod ka naprijed i ne vidim u njima ništa nešto što bi ih motivisalo da se angažuju.

RSE: Ali primjetno je da sada u ovome korpusu o kojem govorimo nema toliko mnogo novih ljudi i da više svjedočimo pasiviziranju onih koji su bili aktivni od početka devedesetih, zašto je to tako?

Rastoder: Upravo je to jedna od činjenica. Moguće je da se radi o zamoru materijala, moguće je da se radi o opštoj razočaranosti u političke elite u Crnoj Gori, ali mislim da u kombinaciji sa svim tim elementima smo došli na jedno stanje koje je danas, a to je da se tek par ljudi prepoznaje po svojim modernim i kritičkim opservacijama u odnosu na postojeći režim i društvo.

RSE: Koliko su u tome kumovali i univerzitet i opšte društvena klima u kojoj se možda novim generacijama upućuje da je isplativije ćutati?

Rastoder: Prozivanje samo po sebi ne znači ništa, ako se očekuje od univerziteta da on preuzme ulogu koju je imao ‘89. – ‘90. onda ipak treba razlikovati jedan populistički pokret od onoga što je danas Crnoj Gori potrebno. Crnoj Gori je danas potreban jedan front, te u tom smislu se ne može očekivati neka posebna vika od strane inteligencije, a posebno ne od strane univerziteta, bez obzira što tamo objektivno postoje najveći potencijali u tom smislu.

RSE: Danas, iako stvari politički gledano, nikada nijesu bile bolje po vladajuću koaliciju, što se tiče osvojenih mandata, apsolutne većine i drugih formalnih parametara, neki analitičari vjeruju da je to ipak brod koji se opasno ljulja i koji nije tako daleko od potonuća, šta vi mislite o tim prognozama?

Rastoder: Mislima da ova vlast nema veću podršku nego što je imala s početka devedesetih sa stanovišta brojki. I znamo kako je završila ta vlast s početka devedesetih, prema tome potpuno se slažem sa onima koji misle i koji tvrde da u suštini stabilnost vlasti ne treba mjeriti samo brojkama nego treba posmatrati jedan proces u dužem trajanju.

RSE: Ovo je proces koji traje već dvije decenije, što u nekom istorijskom okviru možda i nije tako dug period, ali kako vi vidite razriješenje ove situacije?

Rastoder: Mislim da je to proces. Taj proces nekom izgleda jako dugo, a nekome kratko, ali u suštini ono što je bitno za Crnu Goru to je da u tom hodu promjena prođe na jedan način koji neće izazvati šire društvne turbulencije. Čini mi se da je to adut na koji igra današnja vlast i adut koji na neki način sputava najveći broj građana Crne Gore da u poređenju sa nekim lošim vremenima, ovu vlast ocijene možda i većom ocjenom nego što zaslužuje.

RSE: Mislite li da bi dosta energije, ako sada razmišljamo o opoziciji, trebalo potrošiti umjesto na samu kritiku režima i na stvaranje jedne alternative koja će tu doći nakon ove vlasti?

Rastoder: Da, mislim da je vrijeme da se nude alternativna riješenja koja će biti bolja i kvalitetnija od ovih postojećih. U tom smislu postoji jedan veliki deficit i kod političkih elita a i kod dobrog dijela intelektualaca.

Izvor: Dan

Lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić poručio je juče (13.nov.) da opozicija ne treba da učestvuje na izborima koji se održavaju pod postojećim uslovima, naglašavajući da je njena dužnost da ne legitimiše izborni proces koji ne poštuje demokratske procedure. Mandić dodaje da “opozicija režimu Mila Đukanovića ima pravo i obavezu da zatraži nova pravila izborne utakmice, jer se zna da višestranački izbori održani u Crnoj Gori od 1990. godine do danas nisu bili fer i slobodni”.

- Predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću opozicioni predstavnici su predložili da, ukoliko se ne obezbijedi dvotrećinska podrška novim izbornim zakonima u Skupštini i ne zaustavi organizovani kriminal, organizuje okrugli sto vlasti, opozicije, važnih institucija i slobodu. Ukoliko se ne obezbijede razumni uslovi, kao minimum za drugih zainteresovanih struktura, kako bi sastavili nova pravila i stvorili uslove za političku ravnopravno učestvovanje u političkom životu u Crnoj Gori, opozicija neizlaskom na izbore može najefikasnije i u najkraćem mogućem roku da se izbori za demokratski ambijent – tvrdi predsjednik Nove.

Po njegovom mišljenju u Crnoj Gori nema osnovnih uslova za demokratski razvoj i ravnopravnu političku utakmicu. Rezultati izbora, ističe Mandić, posebno nakon referenduma, više podsjećaju na dirigovano i prisilno izražavanje pokornosti režimu, nego na slobodno izražavanje političke volje građana ili slobode izbora stranaka koje „prave” koaliciju sa DPS-om.

- Postalo je jasno i očigledno da se, zbog zloupotreba državne moći i aktivnosti organizovanog kriminala i prljavog novca, cijeli koncept višestranačja nalazi u opasnoj krizi – upozorava on.

Iskustva zemalja u regionu, smatra Mandić, za stanje u Crnoj Gori potpuno su neupotrebljiva, jer su čak i države koje su decenije prije pada Berlinskog zida provele pod komunističkim terorom u međuvremenu nekoliko puta promijenile vlast. Podsjeća da od početka višepartijskog sistema opozicija ukazuje da je riječ o simuliranoj demokratiji, da se ništa nije promijenilo, osim što se povremeno organizuju tobožnje izborne utakmice.

- Sve do posljednjih izbora u Kotoru izlazak građana na birališta priprema se kao nametnuta obaveza da bi se zadovoljila forma, u skladu sa očekivanjima međunarodne zajednice. Kotorski izbori su pokazali, kada DPS ostavite na političkoj pozornici da se samo njegov glas čuje, brzo se uvjerite da je protiv te stranke najmanje dvije trećine građana. Podrška DPS-u manja je od trećine ne samo u Kotoru već u svim opštinama u Crnoj Gori – naglašava Mandić.

Kako je podvukao, sve su ovo razlozi da se krene u složnu, jedinstvenu i neprekinutu akciju opozicije kako bi zaustavili vlast da na dosadašnji način organizuje izborni proces čiji je jedini cilj obnavljanje nekotrolisanog mandata. – Građanima se mora pružiti jednom prilika da izraze svoju slobodnu volju. Režimu treba pružiti priliku i da svojim partnerima iz međunarodne zajednice objasni zašto u Crnoj Gori nema više potrebe za ovakvim izborima – zaključio je predsjednik Nove.

Predsjednik Nove Andrija Mandić kazao je da biti opozicionar u Crnoj Gori ne tajnih i javnih policija, koje čine sve da opozicione predstavnike moralno likvidiraju. Protiv opozicionog mišljenja i djelovanja, kako je kazao, “angažovane su brojne državne i samo da je oblik samožrtvovanja za dobro zajednice, već je i direktno izlaganje aktivnostima paradržavne strukture – od političke policije, tajnih službi i dirigovanih medija, pa sve do onih građana koji se nadaju da će se dočepati privilegija samo ako pokažu da iz sve snage preziru opoziciju”.

- Protiv opozicije su i predstavnici pojedinih zemalja koji dolaze u Crnu Goru samo da bi otvoreno podržali vlast. Zainteresovani su i za ugovore koji se, van očiju javnosti sačinjavaju na štetu građana Crne Gore. Oni bi voljeli, recimo, da opozicija najveći dio svoje pažnje i vremena usmjeri na usvajanje zakona kojim se istopolnim zajednicama jemči pravo na brak i usvajanje djece – ocijenio je on.

Izvor: Večernje novosti

Ideja Nebojše Medojevića, lidera Pokreta za promene, da se formira „demokratski front“ protiv crnogorskog režima od političara, nezavisnih intelektualaca i predstavnika nevladinih organizacija, sindikata, medija i dijaspore, različito je primljena u krugovima na koje se odnosi.

Većina stranaka, kao i neki pojedinci, pozdravili su inicijativu o formiranju fronta čiji je cilj smena premijera Mila Đukanovića i raspisivanje demokratskih izbora, ali ima i skeptičnih reagovanja.

Bilo kako bilo, razgovori na ovu temu su započeli, istina ne javno. Kako „Novosti“ saznaju, više javnih ličnosti je već pristalo da se uključi u stvaranje „demokratskog fronta“. Gotovo je izvesno da će lider buduće organizacije biti bivši diplomata Miodrag Lekić, danas profesor na univerzitetu u Italiji.

Njegovo ime, istina, pominjalo se i u ranijim pokušajima opozicionih stranaka da postignu jedinstvo, ali kako ovog puta nije reč o partijskom delovanju, Lekić bi mogao da se „aktivira“ i stane na čelo pokreta.

Na koga se još računa?

Nebojša Medojević kaže da su u toku konsultacije, a da u front mogu da se uključe svi koji smatraju da je vreme da Đukanović napusti politiku, i mogu da pomognu da se Crna Gora stvarno demokratizuje.

Nezvanično, okosnicu fronta činiće profesori sa Univerziteta i predstavnici nevladinih organizacija koje su i do sada imale kritički odnos prema vlastima. Konkretno, pominju se imena profesora univerziteta Mirjane Kuljak, Filipa Kovačevića i Milana Popovića, direktora MANS Vanje Ćalović, pa Ratka Kneževića, biznismena i bivšeg saradnika Mila Đukanovića, kao i više sindikalnih aktivista i istaknutih pisaca i novinara.

Po svemu sudeći, Medojevićeva ideja nije naišla na dobar prijem kod nekih važnih političkih faktora, kao što je Socijalistička narodna partija, najjača opoziciona stranka.

Lider SNP Srđan Milić kazao je da ova inicijativa nije „dovoljno iskrena i ozbiljna“, ocenjujući da ne vidi osmišljen program i da se sve bazira na „već viđenim“ pokušajima.

- Mi nismo ni pokrenuli formiranje neke koalicije, već širokog fronta sa jasnim ciljem – odgovorio je na to Nebojša Medojević, ostajući pri stavu da je formiranje „najšireg antirežimskog fronta“ jedini politički izbor koji Crna Gora ima u ovom trenutku.

Kada će „demokratski front“ biti i formalno formiran još se ne zna. Navodno, pre Nove godine biće obelodanjen sastav „koordinacionog odbora“ koji će budući pokret organizovati i predložiti konkretan program.

- U to telo ušli bi svi oni koji smatraju da je došlo vreme da se pruži otpor vlasti koja je kidnapovala državu i građane drži kao taoce svojih interesa – procenjuje dr Kovačević. – Bez šireg građanskog fronta, opozicija će ostati u kavezu instaliranih podela, optuživanja i trojanskih konja…