Iz pera vašeg uvaženog novinara Brana Mandića izašao je tekst “Slavko i Novak su se dogovarali telefonom” koji me je inspirisao za ovo reagovanje.

Naravno, tekst je tek jedan u čitavoj seriji sličnih koji se pojavljuju nakon svakih izbora i pokušavaju naći uzroke zašto opozicija uporno gubi svake izbore.

Pa zašto? Već punih osamnaest, ponavljam, osamnaest godina odgovor je kratak, jasan, očigledan i poznat svakome u Crnoj Gori i van nje i glasi: svi izbori u Crnoj Gori počev od onih decembarskih i prvih višestranačkih i održanih 1990. godine su pokradeni i/ili manipulisani. Svaki izborni rezultat svakog učesnika u izbornom procesu je unaprijed projektovan.

Pitanje je kako možete da dobijete pokradene izbore? Odgovor je u jednoj riječi – nikako. Ako svi mogući intelektualci, analitičari, instituti, mediji i ko sve ne, godinama i godinama previđaju ovu bespogovornu istinu, pitanje je za koga rade? Odgovor je u jednoj riječi – za vlast. Ako vas u ringu nepošteno tuče teškaš, a vi kao muvaš redovno u njega ulazite da bi teškaš seirio, pitanje je – zašto to radite, a odgovor je: jer vam je iz nekih razloga u tom ringu prijatno. Ako se izvještači sa takvih mečeva prave ludi pa vam analitički crtaju kako muvaš gubi, jer nije dobro kondiciono pripremljen, ili mu ne valja trener, ili je onaj aperkat trebalo da dođe u četvrtoj rundi, a vi sve to prihvatate kao tačno, iako ste bili u publici, onda i za takvu publiku postoji crnogorska riječ, ali je ja reći neću.

Na stranu pitanje da li se publika koja prihvata namještene mečeve uopšte može nazvati publikom? A što reći za sudije koji sude takve mečeve? A što tek reći za one koji se pobjedama u takvim mečevima razmetljivo hvale? I ko to može godinama da nam vergla o negativnim kampanjama? Može Srđan Darmanović.

Milošević je dobro znani humanista, mirotvorac, potpisnik Dejtona, pa stub mira na Balkanu, a da se nepotrebno ne zaleće na Kosovo i vjerovatni nobelovac. U Crnoj su Gori na vlasti njegovi najtalentovaniji učenici. Zna se – on nikad nije izmišljao toplu vodu već sprovodio u život spremne recepture kojima je godinama opsluživan. Zna se – jedini recept za opoziciju koja ne smije da uznemirava postavljenog guvernera, (jer guverner u bescjenje prodaje porodičnu srebrninu) jeste onaj kad demokratski faktori u jednom društvu i van njega, geografska lokacija je nebitna za priču umjesto da do neba kriknu pa ovo su lupeški banditi koji nikad neće dozvoliti poštene izbore snebivajući se savjetuju kako opozicija treba da se ujedini, jer da nije išla u tri kolone…

Nije Miloševića slomila opozicija, već onaj ogromni strani novčani fond koji je u projektovanom trenutku stao iza nje. Za crnogorsku opoziciju toga fonda prosto nema, jer je još ponešto preostalo od crnogorske srebrnine. A to treba zdipiti…
Nije tačno da i u opisanom lokalnom ambijentu, nemoguće za istinsko političko djelovanje, crnogorska opozicija nije tukla režim. Potukla ga je Narodna sloga 1996. što svjedoči i šeretska Kilibardina priča.

Kada sam mu te noći kad su saopšteni rezultati izbora predložio – o, kakve bi to veličanstvene rijeke pristalica bile – da se izađe na trgove i ulice podgoričke – stari šeret je glatko odbio. Nudila je Narodna sloga najširu koaliciju i albanskim i muslimanskim strankama, pogotovo Rakčevićevom SDP-u pa bi sama njena formacija stavila režim u mat-poziciju. Glatko su odbili, jer im je Kilibarda bio četnik. Samo nešto malo kasnije, četnički razlozi nijesu više važili. Svi zajedno su se našli ruku pod ruku u reformskoj Milovoj vladi.

Ko je tada pisao o pokradenim izborima? Niko. A o onih famoznih 6,3 odsto LSCG? Ko im se najviše radovao, ko ih je faktičkim stavom podržavao? Ko se udarnički trudio da Gazdi opere sramotnu ratnohuškačku prošlost i ne samo nju, a LSCG prikaže kao izdajnika Crne Gore?

Naravno, oni koji su glatko slagali da su moralna intelektualna savjest ovoga društva. Oni koji će kad-tad morati da odgovore na kristalno jasno pitanje kako se podrškom mafiji gradi demokratsko društvo? Oni koji su osmislili formulu i podmetnuli je kao pokvareno kukavičje jaje: prvo država, pa sve ostalo. Oni koji su onda sklopili sa mafijom onaj jedinstveni pakt o nenapadanju… Oni koji su uništili šansu 2001-2002. da se vlast smjesti u opoziciju.

Oni koji su nas nazivali izdajnicima zbog toga što smo htjeli koaliciju Za referendum sa istim strankama sa kojima je taj isti referendum ostvaren godinama kasnije. Oni koji su spriječili realizovanje opozicione parlamentarne većine dobijene uskraćivanjem LSCG podrške onoj istoj vladi koja je onako bezočno slagala o referendumu, pa onda Crnu Goru uvela u moratorijum, pa u potpisivanje Povelje, a sve svakodnevno godinama pljačkajući Crnu Goru do gole kosti. Sve su to bile najrealnije šanse stvorene u nemogućim uslovima da se DPS preseli u opoziciju. Ali bilo je lakše, sigurnije, probitačnije i unosnije uništiti LSCG. Dakle nije da nije bilo…