Ivan: Hej. Kako si, što ima novo?
Ante: Otvaram firmu.
Ivan: Čestitam. Kada počinješ?
Ante: Upravo gledam oglase. Prvo ću kupiti poslovni prostor.
Ivan: Kako ćeš to financirati?
Ante: Za polovicu imam ušteđevine, a za polovicu ću tražiti kredit od banke.
Ivan: Ti dakle ozbiljno namjeravaš sav svoj novac ulupati u ciglu?
Ante: Ali to je sigurna investicija. Ako ne krene, uvijek mogu prodati. Ako krene, ostat će mojoj djeci.
Ivan: Meni to izgleda kao da igraš rulet. Pola staviš na crno, pola na crveno. Ništa ne gubitš, ali niti ništa ne dobivaš. Čemu onda sva muka?
Ante: Nešto moram raditi!

Kako pokriti troškove

Naše tečajce uporno podučavamo konceptu graničnog doprinosa, marginalne kontribucije ili doprinosa pokriću fiksnim troškovima (Contribution margin, Deckungsbeitrag) kao krucijalnom konceptu (mrskog nam) kapitalizma. A ja bih rekla i najhumanijem. O čemu se radi?

Ako novim prodajama pokrivaš varijabilne troškove, a unutar postojećih fiksnih imaš još kapaciteta, isplati ti se prihvatiti kupčevu ponudu po cijeni manjoj od tvoje uobičajene ako su pokriveni minimalno varijabilni troškovi. Odnosno, laičkim riječima rečeno, ako ti kupac ponudi dodatnu narudžbu ali uz prodajnu cijenu manju od tvoje uobičajene, isplati se tu narudžbu prihvatiti ako

(1) postoje slobodni kapaciteti unutar već postojećih fiksnih troškova

(2) ako niža prodajna cijena pokriva minimalno varijabilne troškove

Drugim riječima, ako imaš slobodnih kapaciteta popuni ih, spusti cijenu, daj neku akciju, radi. Najskuplje je imati neiskorištenih kapaciteta.

Kada ovaj koncept objašnjavamo nekome kod nas, u 90% slučajeva ne razvije se diskusija o tome konceptu i njegovoj biti, već o tome kako cijenu nipošto ne treba spuštati zbog ugleda.

S takvim stavom lako dođemo u situaciju kao što je sljedeća:

Otvori znanica-poduzetnica butik. Roba je ekskluzivna, cijene visoke a kupci same uvažene ličnosti iz javnog života. Međutim, posao svejedno ne cvijeta. Jest da je glamurozan ali dugovi rastu a zalihe se i nepodmireni računi gomilaju. Stručnim riječnikom fiksni troškovi ostaju nepokriveni.

I predloži savjetnik zdravog razuma  poduzetnici da snizi cijene ne bi li time privukla i kupce plićih džepova te na taj način povećala promet. Tome se poduzetnica žestoko usprotivi, jer ne može “dopustiti da dame iz visokog društva u njenom butiku susreću kumice s placa”. Ode njen ugled. I sad mi nije baš jasno. Kada je ugled više narušen – kada ne platiš svoje dobavljače ili ako ti kupci postanu kumice s placa?

Ja ću odgovoriti kako ja (a nadam se i vi) vidim stvari: Ako si dužan, ne filozofiraj i ne lamentiraj o ugledu već se primi posla, zasuči rukave i ako treba peri podove. Dakle, kumice u butiku ispadaju kao mala cijena. Poruka: plaćajmo dugove, to je osnova  morala i krvotoka gospodarstva.

Plaćajmo svoja dugovanja, pa makar kretkotrajno prali podove kako jednog dana ne bismo morali prati podove ali onda za stalno. Ali kod nas je društveno ozračje takvo, da najveći neplatiše šeću po viđenim mjestima kao uvažene i poštovane osobe.

Kaže Polančec.

Neradna nedjelja gotovo da i nije utjecala na 16-postotni pad u maloprodaji u prva četiri mjeseca ove godine – smatra ministar gospodarstva Damir Polančec. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je pad u maloprodaji zbog neradne nedjelje, a koliki zbog krize. Iz analize Ekonomskog instituta proizlazi da je do pada prometa došlo gotovo isključivo zbog krize, a najmanje zbog neradne nedjelje.

Iako je vjerojatno točno da je recesija (ne kriza što označava nekakvo neuračunljivo ponašanje i neočekivani događaj, a ne sastavn iako bolan dio ciklusa) imala najveći utjecaj na pad maloprodaje, neradna nedjelja se ne može tek tako odbaciti kao ne-faktor na poslovanje i prihode trgovaca, posebice malih koji su najgore pogođeni i od recesije i od uvođenja glupih zabrana. Ukidanje jednog dana u tjednu im je uskratila dio prihoda i vjerojatno dobar dio prihoda (i ovako recesijom umanjenog) jer je nedjelja jedan najprometnijih dana.

Recesija otežava izračun direktnog pada maloprodaje zbog neradne nedjelje, ali neradna nedjelja nije sama po sebi bez troška – oportunitetnog troška. Ono što su trgovci mogli zaraditi da zabrane poslovanja na jedan dan nije bilo. I to nas više zanima, jer bi zabrana nastupila sa i bez recesije i ostala nakon recesije da je Ustavni sud nije ukinuo. Vladina odluka je bila svjesno onemogućavanje rada čiji oportunitetni trošak nema nikakve veze sa recesijom. Vlada se sada pokriva recesijom, pa ispada da je recesija dobrodošla Vladi kako bi pokrila svoju apsurdnu političku regulaciju ekonomskog života. Recesija je uspijela zamaskirati utjecaj zabrane rada nedjeljom na trgovce i Vlada i Polančec to punom parom iskorištavaju u izvlačenju. Iako sada možda i nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je faktora pada maloprodaje a koliki recesije (kad tad će se izračunati kad više podataka postane dostupno) taj nas izračun malo manje zanima. Trošak izgubljenog prihoda zbog zabrane prihodovanja je samo zamaskiran troškom izgubljenog prihoda zbog smanjenog prometa zbog recesije. Ostaje za izračunati taj izgubljeni prihod i ne ga stavljati pod isti krov sa recesijom.

Recesija je svakako umanjila potencijali prihod od poslovanja nedjeljom, to nije upitno. Mogli bi preokrenuti situaciju i umjesto pada BDPa u prvom tromjesečju (DZS će to objaviti u Ponedjeljak 29.6.) uzeti suprotan rast BDPa u prvom tromjesječju i izračunati prihode trgovaca nedjeljom u takvom makro okružju. Zabrana rada bi u potpunosti ukinula tu zaradu, kao što je potpuno ukinula recesijom umanjenu zaradu. Općenito ideja je pronaći utjecaj 1% rasta ili pada BDPa na zaradu u maloprodaji i u tom scenariju gledati efekt zabrane/dozvole rada.

Još ostaje ovo.

Istraživanje o tome koliko je štete hrvatskom gospodarstvu prouzročio Zakon o neradnoj nedjelji Ministartsvo gospodarstva naručilo je od zagrebačkog Ekonomskog instituta prije dva mjeseca. Iako je studija odavno gotova, njezini rezultati su i dalje nedostupni javnosti.

Mislio sam da će studija biti dostupna na stranicama EI nakon nekog vremena, ali je nema. Ako je kriza glavni krivac i ukidanje jednog dana poslovanja gotovo nije imala utjecaja (a definitivno je imala troška) zašto potvrdu toga u studiji ne možemo vidjeti? Pogađati ću da se vjerojatno pokušavaju skrivati neki neugodni “veliki” brojevi (koje bi mediji senzacionizirali) pa čak možda i sami oportunitetni trošak koji su trgovci podnjeli.

Došao je i taj dan, kada odlučite kupiti svoju vlastitu nekretninu. Za svakoga od nas to je sasvim novo područje u kojem treba pripaziti na mnoge aspekte. Najbitnija stvar koju moramo imati na umu je količina novca kojim raspolažemo ili pak imamo namjeru posuditi. Banake će nam ponuditi široku lepezu kredita za kupnju nekretnine, obiteljske kuće ili pak zanimaju stanovi, poslovni prostori, ugostiteljski objekti, hoteli i slično . Nakon toga upitamo se da li smo u stanju ispuniti uvjete kredita i možemo li ga otplaćivati. Prije nego razmislimo o iznosu koji ćemo potrošiti za nekretninu, dobro je izračunati troškove: naknade, porez, naknada za registraciju zemljišta (nekretnine na svoje ime), troškovi selidbe, itd. No, nakon svega slijedi pitanje, gdje pronaći nekretninu? Najvjerojatnije je najbrži način raditi preko agencija, no one uzimaju proviziju na svaku prodaju. Druga opcija koja nam preostaje u potrazi za nekretninama su oglasnici, u kojima se nalaze poljuprivredna zemljišta i građevinska zemljišta, apartmani, vikendice, garaže i sve ostale već navedene nekretnine. U tom slučaju jedino čime se moramo pozabaviti jest papirologija, a to ponekada zna trajati. Nije potrebno zanositi se nekretninom, bitno je objektivno procijeniti njenu kvalitetu, da li je podložna vlazi, da li će trebati daljnja ulaganja kao što je obnavljanje kupaone, potkrovlja, da li je dobro locirana sa popratnim sadržajima i ukoliko ćete je moći brzo prodati, a da ne izgubite novac na njoj. Isto tako je važno da nam nekretnina ima čiste papire, tj. da nije na njoj nešto ilegalno sagrađeno i da je upisana u gruntovnicu. Bitno je i vlasništvo nad nekretninom.

Nisam imao priliku pogledati Otvoreno o novim studentskim blokadama (još), tako da ovo što komentiram je bazirano samo na pročitanim medijskim izvještajima.

Nisam siguran kako uzeti ove najnovije studentske prosvjede. Na jednu ruku, teško ih je ozbiljno prihvatiti jer ne zadovoljavaju minimalne intelektualne standarde argumentiranja svojih općenitih stavova, a kamoli konkretnijih zahtjeva. Za razliku od novinara iz Večernjeg, koji je ovaj vikend održao intervju sa grupom ja baš smatram da zvuče “suho i parolaški” jer im nedostaju specifične ideje kako postići ono što žele. Sve se u biti svodi na agitaciju. Primjerice, osim uobičajenih – Znanje nije roba, Obrazovanje nije na prodaju:

“Studente uopće ne zanima tko bi njihove zahtjeve trebao ispuniti – zanima ih samo da ih ispune, i to odmah.”

“Obrazovanje se pretvara u uslužni sektor sa svrhom da proizvodi profit. No visoko bi obrazovanje moralo služiti zajedničkom dobru i stvarati vrijednost za cijelo društvo…”

“Nakon svega imaju obraza govoriti o nevidljivoj ruci tržišta koja bi trebala sve dovesti u red. Nemaju ni najmanje grižnje savjest.” (Nevidljiva ruka Adama Smitha nema veze sa [slobodnim] tržištem. Smith nije tako razmišljao ili tom simbolu davao toliko važnosti.)

“Sustav koji nam trenutno nameću je, ono, postupno naplaćivanje nečeg što bi Ministarstvo trebalo financirati.  … Država bi trebala ulagati u obrazovanje, a ne studenti sami u svoje obrazovanje.”

Ne znam koliko uopće ima smisla ova posljednja rečenica ili što je djevojka htjela reći. Moja iskustva i interakcije sa studentima i ljudima u sveučilišnim zajednicama nisu me navela da pomislim kako su oni zadrti pa da ne znaju da sami trebaju investirati u svoje obrazovanje. Ne znam kakva su iskustva te djevojke.

Uz sve to, kolega bloger na digresije.info je odlično primjetio vjerojatno najistaknutiji paradoksalni stav tih studenata (ali, bez ustručavanja, i hipokritični) da pošto znanje nije na prodaju, onda prilikom zapošljavanja ti studenti također ne bi trebali prodavati svoje znanje bilo koje od tih humanističkih znanosti za novac. Također, prilikom nekakvih slabašnih argumentacija, nebaratanje pojmovima kao što je “privatizacija školstva” “komercijalizacija obrazovanja” skače u oči kao vrlo neadekvatno s obzirom što ih smeta i što žele. Zapravo, više se radi o namjernom iskrivljavanju pojmova i ideja što ne bi bilo iznenađujuće pošto je cilj isprovocirati reakciju ne predložiti nešto suvislo i operativno. Nije potrebno da se izjednačava ‘plaćanje’ ili ‘privatizacija’ sa profitom u vezi sveučilišta. Ona mogu biti ne-profitne institucije visokog obrazovanja. Naplaćivanje školarna ih ne obavezuje i da stvaraju profit. Takvi argumenti služe za stvaranje lažnih tema i postizanje jeftinih, populističkih bodova.

Sve me to navelo da označim sve ove zahtjeve i izjave kao “misli bez sadržaja.” Uistinu nema se puno što reći o ovim argumenti u smislu načina i stila kojim su prezentirani. Nivo argumenata je vrlo primitivan i nezreo za studente. Nemam namjeru vrijeđati dotičnu studentsku populaciju jer smatram da su inteligentni i pametni, iako na potpuno krivoj stazi. (*Posebno* sam impresioniran činjenicom da znaju staviti naglasak kad pišu množinu.) Baš zbog toga žalosno je i neprihvatljivo da su argumenti tako nezreli. U biti, ovo je vrlo tipičan primjer groupe sa “specijalnim interesima” koja je vrlo jasna i glasna u onome što želi – besplatno obrazovanje na svim nivoima – ali je vrlo nejasna i zbunjena kako to želi ostvariti. Nema konkretnih prijedloga, nema promišljenih politika.

Čime to oni žele sjesti za stol i pokušati uvjeriti nadležne u promjenu dosadašnje politike financiranja visokoškolskog obrazovanja, ukidanja školarina, povećanja investicija u smještajni i obrazovni kapacitet i kvalitetu obrazovnog sadržaja? Nažalost, nitko drugi također ne nudi ništa konkretnije. Kako piše Jutarnji:

Nitko ne nudi konkretan model koji bi Hrvatska trebala primjeniti. Trebalo bi, kažu, tome pristupiti ozbiljno, provesti analize i istraživanja te ustanoviti što Hrvatskoj najbolje odgovara.

Zapravo, mislim da neartikuliranost njihovih argumenatâ ide protiv njih. Razina argumentacije je jeftina i spriječava dublji razgovor o njihovim zahtjevima “besplatno sve.” Primjerice, “Obrazovanje nije na Prodaju” ne znači da obrazovanje nema troška koje netko mora platiti. Da, studenti/ce razumiju da svi građani plaćaju poreze kako bi država plaćala studiranje i ostale troškove visokoškolskog obrazovanja. Ali, ja nisam svjestan da postoje neki posebni porezi (ili porezne stope) koji se naplaćuju samo zbog financiranja sveučilišnog obrazovanja i ako misle da svaka realna kuna naplaćenog poreza ide (ili bi trebala ići) u pokrivanje svake realne kune obrazovanja i instrukcija varaju se. Naime, samo dio svake porezne kune odlazi na troškove instrukcija, što znači da manje ostaje za mnoge ostale troškove i integralne zadaće sveučilišta – unaprijeđenja, proširenja, istraživanja, zapošljavanja – a mnoga su i neakademske prirode. Pitanje je i koliko rast poreznih prihoda može pratiti rast svih tih troškova sveučilišta.

Nasuprot profesorima i dekanima koji podržavaju sve zahtjeve besplatnog obrazovanja, ali ne i metode kojima studenti to nastoje postići, ja se slažem sa metodama, ali ne i sa zahtjevima. Posve je uredu, ako imaju odobravanje većine studenata na FFZG jer nemojmo zaboraviti da stotinjak članova ove grupe je manjina, da blokiraju tijek studiranja dokle kod ne krenu u fizičko iskazivanje njihovih zahtjeva. Naravno, ne bi trebali biti iznenađeni ukoliko studentima koji žele nastaviti studij dosadi njihovo poziranje ili pak profesorima dosadi ova arbitralna zabrana na rad. (Zar nema ustavno svatko pravo na rad?)

E sad, na drugu ruku, tema financiranja, cilja i politike sveučilišnog obrazovanja koja je otvorena ovom blokadom od ogromne je važnosti. Studenti su napravili dobru stvar utoliko što su ugrabili medijsku pažnju. Koliko će dalje od toga dospijeti bez kvalitetnih, ne-parolaških, ne-otrcanih argumenata je upitno. Pošto ih oni nemaju, i čak otvoreno kažu da njih ne zanima kako će se sve ovo postići, sumnjam da će sami puno postići.

A ipak, problema u visokom obrazovanju ima mnogo. Hrvatska nema kvalitetan, razvijen sustav financijske pomoći za studente. Fizički uvijeti studiranja su prilično stari i ne zadovoljavaju potražnju. Naravno da je problem ako je rast školarina prešao rast prihoda (jer jedno ide sa drugim, samo je poželjno da prihodi rastu brže) ili rast inflacije. Da li uopće imamo indeks rasta troškova visokog obrazovanja? Kvalitetan i dostatni sustav kreditiranja i stipendiranja je nepostojeći i upravo na tome je nužno poraditi. Također, nedsotaje bilo kakav sustav štednje za sveučilišno školovanje – nešto što je normalno i prihvaćeno na zapadu. Besplatarenje i srozavanje neće postići mnogo u ukidanju nejednakosti pristupa sveučilištu i samo će dovesti do mediokritetnog javnog visokog obrazovanja. Mnogi studenti, i to ne samo iz obitelji sa višim primanjima, će i dalje dobitvati kvalitetno fakultetsko obrazivanje – vjerojatno na privatnim sveučilištima koja će uskočiti i ispuniti rupu nedostatnog sustava kreditiranja i stipendiranja i koja će poticati profesore na prelaženje iz slabo financiranih javnih fakulteta. O nerealnoj ekonomici ovih zahtjeva, koja studentima vjerojatno nije ni u primisli i koja ide dalje od samog pitanja ‘tko će sve to platiti’, da uopće i ne počinjemo sada.

EU je odbila Istočnu Europu …

Ms. Merkel said she couldn’t see the need for a broad grant of aid to Eastern Europe. “The situation is very different” in Europe’s economies. “We cannot compare Slovakia nor Slovenia with Hungary,” she told reporters.

…

But both the bailout and calls for Eastern European countries to join the euro sooner were coolly received by Western European nations. Ms. Merkel and French President Nicolas Sarkozy both separately suggested that Eastern countries should look elsewhere — to the International Monetary Fund, for instance — for help.

Behind the tensions: The recession has struck the 27 EU nations with widely varying force. Large and steady economies such as Germany’s are facing an inevitable slowdown, but smaller peripheral states such as Latvia, Bulgaria and even Ireland have been brutally whipsawed from an era of heady growth to shockingly fast decline.

The impact on Eastern Europe, which boomed in recent years, has been especially intense. Latvia, which financed its own expansion by borrowing from abroad, is literally running out of money as the credit crunch shuts those spigots off. Last week, Standard & Poor’s cut Latvia’s credit rating to junk.

And, as some in Eastern Europe warned, deep pain could well emerge elsewhere. All eyes are on Ireland, which is slashing public-sector pay as it scrambles to close a budget deficit that could reach nearly 10% of gross-domestic product. A protest last month in Dublin drew more than 100,000 people. …

The EU’s disinclination to fund a regional bailout suggests that the IMF and other multilateral institutions will take on an even larger role in coming months — a role that IMF officials have said they recognize. The IMF is looking to double its war chest for lending to $500 billion, and the EU is weighing whether or not to make a loan for that purpose. Last week, the World Bank, the European Bank for Reconstruction and Development and the European Investment Bank said they would provide €24.5 billion in financing for banks in Eastern Europe.

The IMF has been active on Europe’s periphery: Iceland, Hungary, Latvia and Ukraine have turned to the agency for aid.

Most critical was the cold shoulder from Germany, which, as Europe’s largest economy and the one with most access to borrowing, would play the largest role in financing any aid. Germany, the EU’s strongest economy, is unwilling to unwind its own fiscal discipline to pay for the spending excesses of others. Admitting countries with weaker finances could hurt the strength of the euro or push up inflation across the euro zone.

…Ukrajina puca…

Steel and chemical factories, once the muscle of Ukraine’s economy, are dismissing thousands of workers. Cities have had days without heat or water because they cannot pay their bills, and Kiev’s subway service is being threatened. Lines are sprouting at banks, the currency is wilting and even a government default seems possible.

Ukraine, once considered a worldwide symbol of an emerging, free-market democracy that had cast off authoritarianism, is teetering. And its predicament poses a real threat for other European economies and former Soviet republics. …

It is not hard to understand why world leaders are increasingly worried about the discontent and the financial crisis in Ukraine, which has 46 million people and a highly strategic location. A small country like Latvia or Iceland is one thing, but a collapse in Ukraine could wreck what little investor confidence is left in Eastern Europe, whose formerly robust economies are being badly strained. …

While Ukraine’s economy is dependent on exports of steel and chemicals, which have plummeted, the crisis has cut deeply because people are disillusioned with the government. …

In February, the International Monetary Fund refused to release the next installment of a $16.4 billion rescue loan to Ukraine because the government would not adhere to an earlier agreement to pare its budget. On Friday, the monetary fund projected that Ukraine’s economy would shrink by 6 percent this year, and said that it was continuing to work with the government to find a way to disburse the rest of the rescue loan.

…Korejancima opako pada izvoz, pa režu plaće.

Shinchang Electrics Co. offered union leaders a proposal that would reduce wages at the auto-parts company by 20% in exchange for no layoffs among its 810 workers this year. Eight days later, the union agreed.

The deal is one sign of the unusual way South Korea is grappling with the global economic crisis. Across the country, executives, salaried employees and hourly workers at companies from banks to shipbuilders are joining to slash wages and other costs with the goal of avoiding layoffs….

In South Korea, job preservation is the government’s biggest goal in shaping its response to the onset of recession, President Lee Myung-bak declared in January. Last week, leaders of major industry groups, unions, civic groups and government ministries struck a “grand bargain for social unity.” Under the plan, which isn’t legally binding, employers won’t fire workers, unions will accept wage freezes or cuts, and the government will provide tax breaks to companies that preserve jobs….

Some other countries and companies are also attempting to stave off massive job cuts by asking workers to scale back hours, take pay cuts or schedule time off without pay. Last week, Ford Motor Co. Chairman Bill Ford and Chief Executive Alan Mulally agreed to take 30% cuts in salary for two years to help win union support for capping wages. In Canada, a United Steelworkers union of nearly 600 salaried employees agreed in January to a four-day work week to avoid layoffs.

However, no place seems to be making such a coordinated national push as South Korea. It’s too soon to tell precisely what the country’s no-layoff drive will produce, whether a viable means to cope with recession or a mere delay of painful job cuts….

The current economic crisis hit South Korea later than other countries because its banks had little exposure to distressed property investments in the U.S. But South Korea was slapped hard when the banking crisis turned into an economic one, leading to job losses and lower consumer spending in the U.S. and Europe.

Demand for the electronics, steel, cars and other products South Korea sells to those places fell sharply, sending its fourth-quarter gross domestic product down at an annualized rate of 21%, the biggest drop of any developed country — and more than three times the U.S. rate of 6.2%.

South Korea didn’t face a drop in exports during its two previous recessions, which meant it could recover relatively quickly. Today, exports account for about two-thirds of South Korea’s near-$1 trillion GDP, up from about one-third in 1998. And the shock of a rapid drop in shipments — down 17% in February from the previous February after a decline of 32.8% in January — is rippling through the country’s manufacturing base. The country’s weakened currency has provided some cushion to corporate profits, since it means that money earned abroad is worth more when converted to the Korean won.

An entrenched cultural force is also at the heart of the push to avoid layoffs at all costs. Like many Asian societies, South Korea’s is more communal than individualistic. The loss of a job can be deeply humiliating and also mean the loss of a kind of second home. All but the smallest employers offer benefits such as education and weekend getaways….

Sharing the Cuts

In the 1998 recession, Shinchang and its union agreed to a similar pay cut. A year later, as the country started to recover, the company boosted pay for workers above their pre-recession salaries by 20% for the next two years before returning to its normal wage agreement.

Nothing in the latest agreement specifies that Shinchang will boost wages above current levels after the economy recovers, but Park Jong-nam, the company’s personnel manager, says it is likely. And Mr. Shim, who molds ignition components, says, “They didn’t say they would reward this, but we trust them.”

In January, the Federation of Korean Trade Unions, the second-largest umbrella group of unions, and the Korean Employers Federation, a group representing midsize companies, proposed the building of a national consensus on layoffs and wage cuts. A series of meetings followed that produced the broad agreement last week.

“We find it’s getting more serious than the [1997-98] period,” said Kang Choong-ho, a spokesman for the Federation of Korean Trade Unions. “This time we thought we must keep jobs and yield what we can, sharing the pain.”

But the endgame in South Korea may turn out to be more painful. At a news conference early last month, LG Electronics Co. CEO Nam Yong said he’s watching the cost savings that the firm’s Japanese rivals are achieving by cutting jobs, and he will try to match them. “There are no reasons to lay off staff for now,” Mr. Nam said. Down the line, he added, “It’s difficult to give a clear answer.”

(Naravno, mi nismo Koreja.)

Par izjava koje su mi zapele za oko.

Puljanka Karla Kadum pogađa “u sridu”. Piše:

Naši sindikalni čelnici su nadasve neoriginalni, nezanimljivi i ideje s kojima izlaze su zastarjele. Njihovi nastupi u javnosti su neartikulirani, i najčešće se prijete za mikrofonom. Njihove poruke ne odražavaju pravo stanje onoga što se zapravo događa među onima koje zastupaju.

U Wikipediji stoji kako je Sindikat organizacija koju stvaraju radnici. Sindikat može predstavljati radnike u određenoj gospodarskoj grani ili u određenoj tvrtki, a uspostavlja se kako bi poboljšao i održao plaće, naknade i radne uvjete.

Ovi naši sindikati misle kako su pozvani na svako političko i gospodarsko stanje iznijeti svoje mišljenje. A iz njihovih izjava se najčešće da iščitati kako nisu upućeni čak ni u osnovne prilike onoga što komentiraju. Ali zato su plaće i beneficije koje uživaju jako dobre.

U kriznim trenutcima, svakako upola manjih razmjera nego što mediji nastoje stvoriti, rješenje i izlaz iz iste može se postići zajedničkim snagama, a ne napadima, iznošenjima rješenja, konstruktivnim djelovanjem u javnosti, potičući ljude na ono ponašanje koje će ih dovesti do realnog viđenja onoga što mogu učiniti kako bi pridonijeli poboljšanju i napretku društva u kojem živimo.

Kratko i točno. Hrvatski sindikati uistinu jesu u jadnom stanju – neki više, neki manje. Složio bi se da ima pokoji sindikat koji se drži svoje grane i interesa u njoj, pa obavljaju kvalitetnu funkciju (specijalizacija ima svoje benefite) iako bi bio u teškoj poziciji to dokazati. Umjesto u konstruktivnoj funkciji interesa radnika u određenim granama, naši generalni sindikati su ponajviše u funkciji populističkog paroliziranja i borbe za mikrofon na planu svega i svačega – od umirovljenika do plinske krize. Ne znam zašto se pridaje toliko važnosti konferencijama koje mnogi sindikati održavaju. Trošak odlaska na nju je sigurno veći od korisit. Zadnji istup SSSH je vrlo dobar primjer. Predložene mjere su u najboljem slučaju paušalne. (Ovdje i ovdje da ne citiram sve.)

Detaljnije ih se ne može opisati ili analizirati jer nisu detaljnije predložene. Možemo spekulirati kako bi se to trebao uspostaviti, tj. financirati subvencijski fond za mala i srednja poduzeća, ako se u isto vrijeme zamrzava rast poreza (doprinosa), prireza, i komunalnih naknada, tj. prihoda države na svim razinama. Zašto ne i za velika poduzeća? Ona se neće suočiti sa padom potražnje jer … su velika? Možda fond koji bi davao kratkoročne zajmove poduzećima koji, ne zbog svoje krivice, nisu u mogućnosti financirati obveze (tržište novca je smrznuto, opća nelikvidnost, banke se opiru izdavanju kredita, strana tržišta novca su nedostupna) ima smisla. (Ako su poduzetnici u problemima zbog svojih grešaka dubiozno je zašto bi ih poreznici izvlačili.) No trebali bi se upitati zašto je došlo do te situacije – nelikvidnosti i nedostupnosti sredstava. Državi se na jednu stranu uzima prihod kroz zamrzavanje rasta svih izvora. (Na istoj liniji je i ona glupost zabrane rada nedjeljom. Puf! ode još radnih mjesta i prihoda od doprinosa, bar u kratkoročnom roku. Dugoročno se svi zbog toga otpušteni mogu zaposliti negdje drugdje, ali to dugoročno kod nas previše traje u odnosu na neke druge države.)

Na drugu stranu, od države/Vlade se traži obnašanje i financiranje raznih funkcija tokom recesije kako bi podržala ekonomsku aktivnost, pomogla kućanstva i privatni sektor. Nedostatak prihoda nad rashodom država će posuditi i tako vrlo moguće izvući novac, koji je HNB upumpau u sistem i koji je mogao završiti u rukama malih i srednjih poduzeća. (standarni proces istiskivanja). Perverzna situacija u kojoj država posuduđuje novac kako bi osnovala i financirala subvencijski fond za mala i srednja poduzeća koja ne mogu financirati neke obveze jer je država isisala novac za potrebe tog fonda, uz ostale fondove i programe koji se traže od države. Taka perverzni krug preraspodjele kroz koji se stvaraju troškovi možemo vrtiti na još koji način, ali uvijek ćemo završiti u močvari.

Prijedlog koji je dobio najviše pozornosti u medijima je moratorij na rast cijena na koje država i lokalna samouprava izravno ili neizravno utječe. Vatrogasne mjere koje ne znamo ni što znače. Država utječe na 100tine cijena u državi kroz poreze i potražnju za proizvodima – od krofni za javne službenike, do raznih metala za proizvodnju oružja. I cijena rada je nešto na što država utječe, bar na cijenu rada javnih službenika. Kad je prije par tjedana trebalo iznuditi povišicu za radnike u javnom sektoru i nije bilo kompromisa sa Vladom, sindikatima uključujući SSSH nije bilo na pameti tražiti “moratorij”. Ali sada kad je povećanje plaće dobiveno, sad možemo tražiti zamrzavanje rasta cijena i, bez šale, “smanjenje troškova administracije.” Mislim da bi se vodstvo SSSH mogli sakriti na Jabuku zbog ovakvih izjava i zahtjeva da nitkome u javnosti ne bi falili. (Iako pretpostavljam da sindikat nikada nije uključivao cijenu rada kao jednu od cijena za raspravu. Uvijek su neke druge cijene u igri.)

Zahtjev je vjerojatno orijentiran na cijene javnih usluga i nekih proizvoda koje država i lokalna samouprava proizvodi i pruža, ali SSSH traži i moratorij na “ostale troškove kućanstva i poduzeća” i općenito rastom cijena u zemlji jer treba “očuvati standard građana i konkurentnost.” Koja je to vjerojatnost i opasnost da cijene rastu za vrijeme recesije da ih treba zamrznuti? Koje bi bile posljedice privremenog zamrzavanja cijena? Ograničavanje prihoda poduzećima natjeralo bi ih na otpuštanje radnika. To je što sindikat želi? Opet, na istoj liniji je zabrana rada Nedjeljom – manjih prihod i mogućnost profita tjerna na otpuštanje radnika. Još sam mislio da bi moratorij na cijene bio zbog mogućnosti općeg pada cijena (deflacije) što je opet prilično loše za poduzeća i zaposlenost. Ali ne, sindikat nekako vide opasnost od rasta cijena, jer kad ukupna potražnja u državi (znatno) padne trgovci na veliko i malo imaju tendenciju povećati cijene.

Za imati naumu je da nema “besplatnih” mjera. Netko negdje plaća za ovu ili onu zabranu, zamrzavanje, zaduživanje, subvenciranje. Nema besplatnog ručka. Mislim da što su mjere vatrogasnije, na-vrat-na-nos, populističke naravni, to su skuplje, uz dodatnu nesigurnost koje sve posljedice donose jer jednostavno ne možemo sve predvidjeti. Legitimno pitanje za sve sindikate i ostale jest koje stimulacijske mjere Hrvatska ima na raspolaganju (ako ih uopće ima) i kako se konstruktivno i detaljno mogu donjeti. To je ono što sugrađanka Karla gore traži i zašto je njena izjava vrlo dobra, a SSSH-ova vrlo loša.

Na kraju jedna dobra izjava. Velimir Šonje za SEEbiz.

Na pitanje oko kretanja daljnjeg zaduživanja države i prognozama za 2009. Šonje odgovara da ne treba imati iluzija da bi neke sretne okolnosti mogle ovu godinu učiniti boljom nego što očekujemo. „Svi segmenti javnoga sektora predugo su ignorirali upozorenja, ušli su u godinu s prenapuhanim proračunima i prvih će par mjeseci oni usisati najveći dio slobodnih financijskih sredstava, tj. zaduživat će se kolikogod mogu, a potom će raditi velike rebalanse ili će generirati lance neplaćanja s dodatnim učinkom na produbljavanje recesije“ dovršio je Šonje.

Članak u WSJ od Ponedjeljka piše o planovima Dell Inc. da proda ili možda zatvori svoje proizvodne pogone diljem svijeta. Dell je pod pritiskom da smanji proizvodne troškove, pa je pristupio ugovornim proizvođačima o prodaji svojih pogona. One koje se ne bi mogle prodati bile bi zatvorene, uz premještaj proizvodnje na jeftinije lokacije (Poljska).

Dell opened its Ireland plant in 1991, joining a wave of U.S. tech companies that needed a base in Europe to avoid import tariffs and control costs for transporting finished goods. Many chose Ireland because of a low corporate tax rate — estimated by the country’s Industrial Development agency at 12.5% compared with 30% in Germany and 39.5% in the U.S. The Irish government also gave Dell grants totaling €55 million ($78.2 million), according to a spokeswoman for the development agency.

Limerick saw the benefits. In addition to factory jobs, companies supplying components to Dell have provided several thousand more jobs, said Mr. Gilligan. (812. gradonačelnik Limericak) Limerick — once-known as “stab city” for its high crime rates — has begun redeveloping its decrepit public housing, and the city recently approved a €350 million downtown redevelopment project, he added.

Puno je puta rečeno kako je ovakva gubitaška hrvatska brodogradnja uteg za ekonomiju i prepreka razvoju via ulaska u EU.  Da bi ispravno i iskreno znali trošak koji gubitaši u državnim brodogradilištima donose Hrvatskoj ekonomiji treba sagledati oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. Već sam jednom o tome pisao. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti – u ovom slučaju održavanje nekonkurentne, tehnološki zastarijele industrije brodogradnje na životu poreznim novcem – podrazumjeva oportunitetni trošak. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost alternativne ekonomske aktivnosti od koje se implicitno ili eksplicitno odustalo. Boldana rečenica u citatu nam govori, npr., na koju se to alternativnu ekonomsku aktivnost mogao usmjeriti porezni novac. Milijuni eura u subvencijama su mogli ići u visokotehnološku granu proizvodnje kompjutera primjerice, u privlačenju svijetskog lidera poput Della ili koje druge elektro-kompanije sa benefitima većeg izvoza, produktivnosti eksternih benefita, umjesto proizvodnje neprofitabilnih tankera i kupovine socijalnog mira. Tradiciju elektrotehničke proizvodnje imamo kao i bazen potrebnog, a nekad i relativno cijenovno konkurentnijeg, ljudskog kapitala. U Hrvatskoj se danas proizvode kompjuteri, laptopi i mnoga ostala elektronička oprema. Možda ovakvo subvenciranje nije bilo moguće 1991. kao u Irskoj, no već ‘98. se moglo odvažnije razmišljati i alternativnim ekonomskim aktivnostima koje ne bi bile neprofitabilne i dužničke sljedećih 10 godina. Samo misao.

Zanimljiva diskusija se razvila na pollitici oko Hrvatskog pristupanja NATO paktu. Pollitika.com služi svojoj svrsi, razne građanske inicijative se predstavljaju zajedno sa svojim interesima, stvara se rasprava (ponekad argumentirana, ponekad ne) oko ulaska i ne ulaska Hrvatske u NATO, tko bi to trebao odlučiti (referendum da ili ne). Ja pozdravljam sve građanske inicijative kao zdrav produkt demokratskog duha, koje potom i osnažuju tu istu demokraciju. Iako se možda ne slažem sa ciljevima i namjerama, mislim da su sve te inicijative na kraju dana sa više dobrobiti za diskusiju nego troškova. Mnogo je argumenta i podatak izneseno potpuno krivo ili loše prezentirano. To je ono što ne pozdravljam – loše argumentirana rasprava, uglavnom u ekonomskom smislu, pogotovo oko financijskih troškova i benefita ulaska tj. neulaska u NATO savez.

I jedna i druga opcija imaju svoje troškove i dobiti, što se uvijek komotno ignorira. Političke i vojne posljedice se uvijek svedu na ekonomske-financijske aspekte, što je i normalno pošto ekonomsku aspekti dominiraju. Društvene i pravne posljedice su za neku drugu diskusiju, po nekim drugim funkcijama. Tokom rasprava, argumenti su uglavnom oko troškova ulaska jer tako se “dokazuju” nedostaci ulaska u NATO, benefiti kao da ne postoje, a o troškovima ne-ulaska ni riječi.

Svakako treba istaknuti nepostojanje kvalitetnih, opsežnijih kvantitativnih cost-benefit analiza pristupanja Hrvatske NATO savezu. Dakako, neke iznose ne možemo znati ili predvidjeti točno, dok drugi ovise o pretpostavkama izračuna. Tako, svaki argument koji zahtjeva brojčani iznos o trošku ili benefitu je oslabljen i sveden na hipotetsku funkciju. Neki od troškova i benefita se ni ne mogu kvalitetno kvantificirati, ali to nije razlog da se ne razmatraju kroz sensibilne metode. Za neke osnovne ekonomske principe, kao i faktore koje su druge zemlje Istočne Europe razmatrale prilikom ulaska ne trebaju nam precizne brojke. Argumenti zasnovani na pretpostavkama tipa “topovsko meso”, demoniziranje ekonomskog interesa i troškova, i tome sličan anti-amerikanizam, stvaraju lakrdiju od diskusije, po mom mišljenju spadaju u prčvarnice, te tako vrijeđaju inteligenciju prosječnog građanina, suštinski zainteresiranog za razumjevanje za i protiv argumenata.

U svim novim zemljama članicama koje su pristupile NATO savezu vodila se slična diskusija, tokom koje su uglavnom protivnici NATOa i općenito vojske koristili pojednosatvljene financijske troškove kao glavne argumente za ne ulazak. Takvi troškovi pate od umjetnih izračuna i namjenjeni su stvaranju zablude oko teme, ne ispravnog argumentiranja. Možda je to zbog neznanja (opravdano) ili zbog namjernog obmanjivanja (neopravdano). Nije krivo da se marketingom pokušava utjecati na krivulju potražnje za NATO-om, ali krivo je što se prilikom toga ne drži nekih standarda i osnovnih principa.

Jedan od tih osnovnih principa je da nisu svi troškovi jednako važni kao i da postoje razlike između definicija troškova – računovodstvene i ekonomske definicije oko kojih se često vode diskusije. Zapravo, možemo reći da neki troškovi gotovo pa da i nisu važni za donošenje odluka, prosječni i potopljeni troškovi (sunk costs), dok granični i oportunitetni troškovi jesu bitni kod donošenja odluka. Najvažniji trošak za razmotriti jest oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost najbolje alternativne od koje se odustalo.

Nabavka nove opreme kao uvjeta i posljedica ulaska u NATO, nečeg osnovnog poput jurišne puške, ilustrira ekonomski princip da svi troškovi nisu jednako važni. Opremanje HVa puškama (koje će čini se po svoj prilici biti upravo domaće proizvodnje) je osnovni kapitalni trošak koji svaka vojska na svijetu mora obaviti da bi se uopće mogla nazvati vojskom. Ured za financije u MORHu će računovodski izračunati trošak svake puške uzmajući u obzir neku godišnju depricijaciju i tako reći da svaka puška košta toliko kuna na godinu. Tako objavljeni izračun je računovodstveni trošak.

Ekonomski, taj trošak izgleda drugačije. Na engleskom on se zove sunk cost ili potopljeni, nepovratni trošak. Slično fiksnom trošku, on je jednokratni, ne periodični (fiksni troškovi mogu biti periodični), jednom kad se pretrpi ne može se povratiti i uvjet je, kao kapitalna investicija, sudjelovanja na tržištu, tj. u obrambenom smislu osnivanja vojske. Država mora snositi taj trošak (kupnju opreme) kako bi mogla osnovati funkcionalnu vojsku. Da se radi o poduzetnicima rekli bi da sa takvom investicijom poduzetnik želi biti sudionik na određenom tržištu i kao uvijet mora snositi neke troškove – sunk costs. Takav trošak može uključivati kupnju specijalne opreme (kapitalna investicija) te izobrazbu ljudstva za korištenje te opreme (investicija u ljudski kapital).

Kupnja puški i municije kao kupnja specijalne opreme (kapitala) i izobrazba vojnika je prema tome jednokratni trošak, potopljeni trošak, koji država mora napraviti kako bi mogla posjedovati obrambeni kapacitet, tj. kad odluči osnovati vojsku. Bez njega nema vojske. Iako već posjeduje funkcionalnu vojsku, što znači da je ne mora tehnički tek osnovati, Hrvatska mora uskladiti i modernizirati svoju vojsku sa standardima NATO saveza. U širem smislu, ako Hrvatska odluči ući u NATO, odlučila je sudjelovati u sistemu kolektivne obrane i sigurnosti Europe i Sj. Amerike, te tako mora snositi neke ulazne troškove. Ako želi posjedovati mornaricu (da li Hrvatska danas uopće ima kredibilnu obrambenu mornaricu osim na papiru?) i zračne snage mora jednom kupiti brodove odnosno avione i obrazovati ljudstvo. (Potrošnja goriva kako bi oni služili svojoj namjeni predstavlja fiksni trošak koji se snosi periodično.) Mora jednom uskladiti kalibar jurišne pušle, komunikacijsku tehnologiju, itd… Sve jednokratni obavezni troškovi koji se moraju snositi i nemaju nikakvog značaja u postupku donošenja odluke. Bez tih troškova, nema se uopće oko čega donjeti odluka.

Nadalje, pošto znamo da i bez ulaska u NATO, Hrvatska mora modernizirati i obnoviti svoju staru i istrošenu vojnu opremu, a i bez ulaska u NATO HV mora biti standardno usklađena kao što su druge zemlja ne-članice NATOa, nabavka novog naoružanja nije novi, drugačiji trošak koji bi se izbjegao ne-ulaskom. Zamjena stare opreme, koja je slabijeg kapaciteta ili je pak u neupotrebljivom stanju je neovisno od pristupanja NATOu. (Jedan od troškova stare i neispravne opreme su i ljudski životi mladića i djevojaka koji služe u vojsci.) Protivnici NATO saveza navode potrošnju za ulazak u NATO umjetno odvojenu od ukupne potrošnje za obnovu obrambenih kapaciteta koji se moraju ostvariti ovako i onako. Uz te kapitalne investicije i troškove, kritičari uporno navode ukupnu potrošnju kao najveći negativni faktor u financijskim terminima, bez ikakve pažnja posvećene na vremenski period tokom kojeg će se ta potrošnja odvijati. Pristupanje NATO savezu tako ispada kao čin, a zapravo je dugogodišnji proces i vremenski aspekt plaćanja mora biti uzet u obzir. Samo citiranje vojnih troškova u milijunskim iznosima, dok samo po sebi je korisno za neki “promiđbeni” efekt, beskorisno je za donošenje kvalitetnih odluka oko troškova pristupanja NATO savezu te ne daje ispravnu sliku troškovne strane.

To nisu istinski ekonomski troškovi već uglavnom potopljeni, kapitalni, troškovi – za nabavku novih pušaka i municije, terenskih vozila, brodova, aviona bilo čije proizvodnje i sličnog – koji će se snositi neovisno o pristupanju NATO savezu, bazirano na pretpostavci da želimo tehnološki moderno osposobljenu vojsku u mirnodobsko vrijeme. Ti osnovni, potopljeni troškovi, kao što je rečeno prije, nemaju značaja kod donošenja odluke jer jednostavno moraju biti obavljeni kao osnovne kapitalne investicije i nepovratni su. Kao što sam spomenuo na početku, nisu svi troškovi jednake važnosti, te najvažniji trošak za razmotriti je oportunitetni. Jedna od najvažnijih pojedinost je da potopljeni troškovi ne uključuju, ne prikazuju, izgubljene alternative – upravo ono što oportunitetni troškovi prikazuju. Prilikom vrednovanja ekonomskog aspekta ulaska u NATO ili obnove modernizacije obrane, prema tome, moramo se fokusirati na oportunitete troškove.

No, to nije jednostavno u slučaju nacionalne obrane. Problem sa razmatranjem ili računanjem jasnog oportunitetnog troška obrane je više. Obrana je najjasniji primjer, zajedničkog, kolektivnog, javnog dobra – kako jedan građanin/ka uživa u njenim benefitima (konzumira), tako i drugi bez mogućnosti da bude isključen-a. (svojstvo neisključivosti) Oronuo stančić od 50 kvadrata je jednako zaštićen od stranog napada kao i Todorićeva garaža za helikopter i supermarket. Uz to, provizija benefita obrane svakom dodatnom građaninu/ki je bez dodatnog troška. (svojstvo nerivalnosti) Iako neka javna dobra mogu biti ponuđena kroz tržište, sa nacionalnom obranom to je teško zamislivo, bar u modernim zapadnim demokracijama. Prema tome, cijena obrambene usluge/benefita, kao javnog dobra nije određena tržišno, pa je teško precizno procijeniti/kvantificirati oportunitetni trošak i ekonomski benefit te usluge, i.e. nije jednostavno kvantificirati u alternativni benefit.

Zbog nepostojanja tržišno određene cijene i kvantificiranog troška, nepostojanja graničnog troška u proviziji nacionalne obrane, kao ni kvantificiranog benefita, nema smisla pojedinačno govoriti koliko netko želi platiti ili smatra da bi trebao platiti za nacionalnu obranu i ulazaku NATO. 10 kuna na mjesec ili 1 milijun kuna kroz čitav život, može biti previše za određenog pojedinca, dok u isto vrijeme on/ona uživaju istu korist nacionalne obrane kao i svi drugi članovi društva (svojstvo nerivalnosti) ili pak, vezano uz našu temu, šireg saveza uzajamne obrane, i.e. NATO saveza. Tu se pojavljuje klasični problem free rider-a. Mogli bi reći da svi oni koji zdušno protestiraju ulazk Hrvatse u NATO, financiranju kolektivne obrane, moderniziranje domaćeg obrambenog kapaciteta, kao i neki protivnici općenito obrambenih izdataka su zapravo free rider-i. Nema potrebe za emocionalnim brandingom.

To ne znači da oni, kao i svi pojedinci društva, nemaju svoju osobnu potražnju za nacionalnom obranom. A pošto uživaju benefite te usluge, očekuje se da moraju za taj benefit i platiti svoj dio. Kako zapravo nema kvantificirane cijene koju pojedinci (i free rideri) u društvu trebaju platiti za obranu, tj. pristupanje NATO savezu, umjesto cijene javnog dobra gledamo i tražimo dio troška provizije javnog dobra koji pojedinci trebaju platiti. Uglavnom, jasno, to je porez. On služi kao pseudo “cijena”; u funkciji pravih cijena na tržištu za privatna dobra. Sad će neki pomisliti, sarkastično ali ispravno, da sam svo ovo vrijeme tratio, jer sam na kraju došao do zaključka da ako želimo imali nacionalnu obranu moramo plaćati porez. To jest samoočito, ali otvara raspravu o oportunitetnim troškovima - onima koje smo naveli kao najglavnije prilikom donošenja odluke oko nacinalne obrane. Zbog toga, neću ići dalje sa diskusijiom o poreznim stopama, određivanjem njihovog optimalnog nivoa ili problema da uopće saznamo pojedinačnu potražnju za nacionalnom obranom. (Koga zanima nek se interesira za “Lindahl equilibrium” što se predaju u javnim financijama ili mikroekonomiji)

Ako razmišljamo o poreznim stopama koje plaćama za benefit kolektivne obrane, kao prislinim porezom koji država uzima iz našeg džepa, na osobnom levelu možemo reći koliko nas košta ta obrana ili pristupanje NATOu kao postotak prihoda. Na državnom levelu, razmišljamo koliko nas taj NATO košta kao postotak proračuna, ili pak na makro levelu, koliko nas kao naciju koštao relativno prema našem ukupnom prihodu, BDPu. To je drugi problem sa citiranjem ukupnih troškova. Konstanto se diktiraju u apsolutnim iznosima – stotine milijuna za ovo, milijarda za ono – polako ćemo doći i do pravog novca, rekli bi političari. Apsolutni iznosi su krivo mjerilo troška. Primjerice, što znači 1 milijarda KN za misiju u Afganistanu? Da li to znači da si Hrvatska to ne može priuštiti? U odnosu na što, što si “može” priuštiti? U odnosu na što si Hrvatska “može” priuštiti postojeći zdravstveni sustav? Kad se već ukazuje na ukupne troškove obrane, pristupanja NATOu, nabavka opreme, misija u Afganistanu, treba ih prikazati relativno na naš BDP, kao što sve zemlje rade i tako uspoređivati, do toga ću doći uskoro. Kod usporedbe sa drugim zemljama, upitna je vrsta podataka koji su korišteni (primjerice da li je BDP po međunarodno usporedivim PPP mjerilu), te koja je sve potrošnja uključena u izračun (vojne mirovine i obaveze za veterane zbog kojih Hrvatska ima veće troškove od drugih zemalja? R&D?). Podaci bi trebali biti prilično standardizirani, detaljni i transparentni za sve te zemlje kako bi dobili pravu sliku, a to nije uvijek slučaj.

Koncentriranjem na tim relativnim kunskim troškovima, iako daleko bolje od citiranja ukupnih milijunskih kunskih troškova za opremu ili misije, opet nas vodi u neispravnom smjeru, dalje od istinskih troškova. Pravi, istinski, ekonomski troškovi se ne mjere u kunama i lipama. Rekli smo da se oportunitetni troškovi javne obrane teško mogu kvantificirati u alternativnim ekonomskim benefitima. Istinski troškovi se mjere alternativnim ekonomskim aktivnostima. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti podrazumjeva oportunitetni trošak – možemo dobiti dodatnu kvantitetu jednog proizvoda ako smanjimo proizvodnju nekog drugog. Taj princip se može jednostavno ilustrirati krivuljom proizvodnih mogućnosti, koja grafički ilustrira različitu kombinaciju dobara i usluga koje ekonomija može proizvesti ako su svi resursi iskorišteni, te tako oportunitetni trošak koji svaki izbor podrazumjeva. Prilično jednostavan prikaz, koji ipak otkriva mnogo.

Dobra, stara guns vs. butter dilema, tj. trade-off između resursa usmjerenih za vojni output ili pak civilni. Koliki postotak ukupnih raspoloživih resursa alocirati za održavanje ljudstva, nabavku i održavanje opreme? Svi ti resursi su oduzeti iz privatnih ruku i tako smanjuju proizvodnju civilnog outputa, pa su odluke na ovom planu, za razliku od koliko nas košta misija u Afganistanu u apsolutnim iznosima, vrlo bitni. Udio outputa koji se alocira za vojsku je indikator oportunitetnog troška održavanje vojske. Sjeverna Koreja je svojevremeno alocirala više od 1/6 svog ukupnog outputa na vojsku, što je dovelo do strahovite gladi civilnog stanovništa 90tih, dok je BiH 1999. alocirala preko 8% svojeg outputa za vojne potrebe, a danas samo 2%. Znači, u vezi pristupanja NATO savezu, jedno ključno pitanje je, primjerice, da li će se povećati dio resursa koji se izdvajaja za obranu, ne apsolutni troškovni iznosi za obranu (koji su k tome potpuno umjetno odvojeni od ukupne potrošnje na obranu i vremenske komponente)? Koliki će resursi biti potrebni za adekvatnu obranu, moderniziranje i standardiziranje, a da se ne ugrozi ekonomska stabilnost? Ukoliko dio resursa alociranih za vojne potrebe ostane, primjerice, oko 2% BDPa, stabilnost i rast životnog standarda neće biti ugrožen ukoliko sve ostalo ostane isto, bez obzira da li ukupni troškovi misije u Afganistanu porastu, ukupni troškovi moderniziranja porastu, itd… Ukoliko dio ukupnih resursa alociranih za vojne potrebe počne neprimjereno rasti, to je već druga i svakako nepoželjna pojava.

Čak štoviše, iako se uopće nisam osvrnuo na benefite, treba reći da se krivulja proizvodnih mogućnosti bazira na postojećim resursima i tehnologijama. Ako više resursa postane dostupno zbog ulaska u NATO, (primjerice manji postotak ljudi angažiran u vojsci, znači više ljudi u radnoj snazi) ili nova tehnologija postane dostupna zbog ulaska u NATO, ili pak ljudski kapital se poveća kao posljedica zahtjevnijeg obrazovanja vojnika koji će se vratiti u radnu snagu, krivulja će se pomaknuti na gore i povećati potencijalni output. To u biti znači veći kapacitet proizvodnje, ekonomski rast i životni standard.

Koliko nas ono košta misija u Afganistanu??

Umjesto zaključka mali pregled rečenog do sada, jer još toga ima za obraditi i objasniti. Suma sumarum, možemo izolirati tri točke koje treba imati na umu, pogotovo kad se govori o troškovima. tj. istinskim troškovima.

• Nisu svi troškovi jednake važnosti za donošenje odluka. Potopljeni troškovi (sunk costs) nisu bitni za donošenje odluka jer su obavezni i nepovratni, a oni se zapravno najviše citiraju tokom diskusija o pristupanju NATOu. Najvažnije je da oni ne uključuju izgubljene alternative, te se stoga moramo koncentrirati na druge vrste troškova. Dalo bi se reći da takvi financijski troškovi zapravo i nisu najglavniji problem pristupanja NATO savezu i koncentriranje diskusije na njima nas vodi u krivom smjeru.
• Slično je i sa računanjem ukupnih troškova pristupanja NATO savezu (ako se ukupni uopće mogu znati) koji su umjetno odvojeni od potrošnje za nacionalnu obranu i navedeni bez vremenske komponente. Pristupanje NATO savezu nije čin, već proces. Nadalje, citiranje u apsolutnim iznosima ne govori ništa o stvarnom trošku i financijskom teretu u odnosu na naš ukupni output, BDP.
• Oportunitetni troškovi su najvažniji prilikom razmatranja problema i donošenja odluka. Nisu jednostavni za kvantificirati kad se radi o nacionalnoj obrani, pošto je ona potpuno javno dobro odvojeno od tržišnog vrednovanja. Teško je znati i ekonomske benefite obrane pošto cijena usluge nije tržišno određena. Oportunitetni troškovi se ne mjere kunama i lipama, već ekonomskim aktivnostima i resursima kojih smo se odrekli. Utjecaj nacionalne obrane i pristupanje NATO savezu na ekonomsko blagostanje zemlje daje istinski trošak tih odluka. Niti jedna zemlja koja je pristupila NATO savezu nije narušila svoje blagostanje i ekonomski razvoj.