Sarajevo, 26 October 2009 - Ministers from both the Federal and Cantonal levels of Federation BiH met in Tuzla on 23 October to discuss issues concerning the overall security situation, alongside ways of improving the status of police employees. The forum determined that recent events had had a visible impact on the sense of security of citizens in the Federation, although the overall security situation was jointly assessed as stable.

Muhidin Alić, FBiH Minister of Interior, stated: “There is undoubtedly a connection between the fundamental feeling of insecurity of citizens and the fight against organized crime and corruption, which directly affects street crime and the security situation in general”. He went on to explain that because of this, the main priority of police agencies will be to further engage in the fight against organized crime and corruption.

The issue of hooliganism was an inevitable talking point. On this, Alić concluded: “We jointly assessed that there is a need for adoption of the Law on Prevention of Violence in sports events at the state level. This piece of legislation is to clearly stipulate rights and obligations of the sports clubs, unions, football fans and police”.

Significant results have been achieved in traffic safety, much due to the joint strategic activities of the Federation and Cantonal Ministries of Interior, the forum noted. A seven percent decrease in road traffic casualties was recorded in the first year of the Action Plan’s implementation.

The Ministers also discussed the possibility of exchanging police officers between Ministries. This could potentially help resolve the issue of the surplus and shortage of officers within the Federation’s Ministries of Interior, as well as opening the door to establishing a national balance.

a Trgu slobode u Tuzli danas je u organizaciji Fondacije “Istina, Pravda, Pomirenje” održan miting podrške pod nazivom “Pravda za Iliju Jurišića”. Na taj način Tuzlaci i građani BiH su današnjim mirnim protestnim skupom nastavili  bitku za pravdu, za Iliju Jurišića a od institucija BiH zatražili  da napokon ozbiljno shvate problem.

U otvorenom pismu upućenom sa skupa državnim organima BiH, Republike Srbije, građanima, te predstavnicima Međunarodne zajednice mjerodavnim u BiH poručeno je da upotrijebe sva međunarodnim pravom i domaćim konvencijama dopuštena sredstva u cilju kako bi se osigurala sloboda za nevino osuđenog Jurišića.
Kako je naglašeno, sramnom presudom od 12 godina Iliji Jurišiću je na teret stavljeno nešto za što nije kriv. Protestni skup bio je i pritisak na pravosudne institucije Srbije da prestanu s manipulacijama i što prije završe proceduru oko presude, kako bi advokati Ilije Jurišića mogli učiniti drugi korak i reagirati prema Vrhovnom sudu Srbije.

Danas je bez obzira na kišu podršku Iliji Jurišiću svojim dolaskom dao veliki broj građana. Također, podršku su dali i predstavnici Opštine Tuzla, kantonalne vlasti, Udruženja građana  Tuzle, TK i BiH, rudari “Kreke” i mnogi drugi.

Na skupu podrške Iliji Jurišiću obratili su se Sinan Alić, predsjednik Fondacije “Istina, Pravda, Pomirenje”, Meša Bajrić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla (1992-1998), Selim Bešlagić, bivši načelnik Opštine Tuzla, Jasmin Imamović, sadašnji načelnik Tuzle, Jozo Nišandžić, zamjenik predsjedavajućeg  OV Tuzla, Tomo Vidović, potpredsjednik Skupštine TK, Zoran Jovanović, predsjednik SGV-Pokret za ravnopravnost TK i Senad Pećanin, glavni i odgovorni urednik magazina “Dani”.

PRVI DAN

Da mi je ko pričao da će biti ovako kako je bilo, ne bih mu vjerovala.

Naivna i sportski natrojena, izdržala sam i ovo mučenje od takmičenja (ribolovna majstorica), mržnjenje, vjetar, stalnu prijetnju od padanja kiše ili snijega, materijalni trošak jer klub nema para, definitivno!

Tabko je došao u zakazano vrijeme (6 h izjutra) i krenuli smo. Gdje god je mogao pržio je po gasu. Negdje čak i preko 120km/h što je puno s obzirom na naše stanje na putevima!

07:45 h

Ovo je već nadomak Bosanskog Broda. Prije nismo uspjeli ni slikati nešto posebno jer je bio mrkli mrak.

Čuvena (Dodikova) rafinerija, vidi se u daljini!

Iako vidno umoran od neprospavane sajberske noći, Tabko se nije baš žalio.

U 07:50 h, znači za manje od dva sata, stigli smo na odredište.

Tabko, svaka čast!

Brod je u jutarnjim satima djelovao sablasno pusto! Osim ljudi na biciklima koji su žurili na posao jedino se osjećala živost na graničnom prijelazu prema R. Hrvatskoj!

Bez puno zapitkivanja lokalnih mještana (svi nekud žure) lako smo pronašli tablu sa natpisom “LOVAČKI ROG”.

Staza je odmah tu pored ovog ugostiteljskog objekta za koji sam se iskreno nadala da će nas domaćini ugostiti u njemu! Na sramotu im!

Vraga! Na kraju drugog dana spremili su nam “svadbarsku” šatru umjesto da se zgrijemo u toplom objektu.

Sam dolazak na Savu, nije obećavao mnogo. Dokle god je pogled sezao, nigdje nikoga.

Kontam poranili smo.

Mah… Vraga poranili. Stigli smo koji sat prije zvanične prijave ali od ostalih takmičara, nikoga na vidiku. Čak ni od organizatora!

Hmm… Sumnjiva dobrodošlica!

Kasnije su tek dodata obilježja sportskog saveza te Federacijska i zastava RS-a!

I to ovako. Žalosno za vidjeti!

A tek onda ovako…

Zbrka oko vremena potrebnog za prijavu takmičara (promjena termina), nepotrebno nerviranje i mrženjenje uz to, neregulisana staza i sektori, pomaganje drugim takmičarkama koje istini za volju ne znaju ni udice da svežu kako treba, glavne su odlike ove maškarade od toliko dugo očekivane “MAJSTORICE”.

Nije nevjerovatno! U nas uvijek prolaze mamine i tatine maze, sponzor-tipovi osoba. Ništa me ne čudi. Više se sama sebi čudim što sam uopšte i došla na ovako nešto jer svakako nisam imala plasman za prolazak dalje (odlazak na svjetsko). Otišla sam samo da bih zadovoljila formu korektnog člana sportsko-ribolovnog saveza BiH. Ništa drugo me ne bi moglo pokrenuti na ovakvo takmičarsko mučenje i “stostruko tumačenje” saveznih ribolovnih  pravila! 

Bolje bi bilo  da sam se  grijala uz radijatore u svom stanu vikendom. Ionako ne idem dalje na svjetsko. Čak i da sam bodovno prošla, ne bih išla dalje.

Sportsko-ribolovni savez je preslab da nam obezbijedi kakve-takve normalne uslove za boravak i takmičenje van BiH.

Uvjerila sam se u to prilikom odlaska u Livorno-Italija ili na Jarunu u Hrvatskoj! 

Makar bih bila odmornija za narednu radnu sedmicu! Hmm…

Ovo je definitivno Majino vrijeme! Jedina naša respektabilna takmičarka iz Federacije BiH!

Naprijed Majo!

Nemoj nas obrukati na sljedećem Svjetskom!

Takmičarke iz RS ne vrijedi ni spominjati!

Sva sreća da smo imali rezervirano spavanje kod gazda Jove koji “opasno operiše” s nekoliko kuća za izdavanje! Bilo sobe, bilo cijele kuće!

Sve je bilo u redu osim grijanja!

Eheee… Sva sreća, domaćin je obezbijedio dovoljnu količinu pokrivača (deka-ćebadi i nekakve ogromne, čiste jorgane)!

Skidam mu kapu! Makar sam se naspavala kako treba i koliko-toliko odmorila za naredni takmičarski dan.

Dok smo mi, ženski spol ( ) prčkale nešto oko večere, Miro i Tabko su se grijali uz vruću kafu i ljutu rakijicu i rezimirali utiske sa takmičarske staze! Pardon! Miro ne pije alkohol!

Tabko-u je očito bilo dosadno! I da je htio, nije to mogao sakriti!

DRUGI DAN

Pehari, zahvalnice za takmičare i takmičarke!

Tabko je pratio proglašenje pobjednika  iz automobila. Nepojmljiva zima za ovo doba godine…

Na kraju, dobar ručak ali pod šatrom! Tabko nije htio ni da izađe iz automobila!

Shvatila sam njegove razloge. Požurila sam da ručam, pozdravim se s rajom i da “zapalim” za Tuzlu što prije!

Ciganluk!

Čak su nam i cigani-svirači odnekud došli. Organizator im nije dozvolio sviranje za vrijeme ručka! Ne znam zašto! Imam osjećaj da oni nisu bili dio sveukupne ceremonije tj. maškarade od ovog takmičenja! Ili su brukali organizatore! A da dobro sviraju, sviraju vala!

Više slika na linku: http://edinameskovic.wordpress.com/bosanski-brod-oktobar-2009/

Dosta od mene za sad. Dosta o Brodu, skoro mrtvom gradu! Nigdje mladalačke živosti, nigdje buregdžinica ni ćevapa kao u mojoj Tuzli!

Čak i u lokalnom TUŠ-ovom prodajnom objektu nije bilo neke posebne potrošačke groznice! Osjećaj kao da sam u ukletom gradu nije me napustio sve dok nisam prešla  onu nevidljivu ali osjetno različitu (duhom i srcem) granicu između RS-a i Federacije BiH!

Eto me tebi, sprečanska dolino, zavičaju moj!

Nakon dugog (hmm…), toplog ljeta i ništa manje lijepe jeseni (kratka), na naš glavni grad pao je prvi snijeg.

Meteorolozi kažu da je ove godine malo zakasnio (čuj zakasnio!), na radost jednih a na žalost onih koji baš i ne uživaju u snijegu i zimskim radostima.

SARAJEVO-jutros rano…

 
Saobraćaj u glavnom gradu je usporen a tek poneki pješak žurno prolazi tražeći toplo skrovište.

Snimak zabilježen mojom kamerom. Čak su se i vrhovi Majevice (malkice dalje od Tuzle) bjelasali od snijega!

Tuzla-danas

Ja, vala, ne vidjeh jeseni kako treba! Ne znam za Vas!

On će meni neeejma Bosne!

Udruženje građana “Žene Srebrenice” sa sjedištem u Tuzli obilježit će i danas sjećanje na 11. jula 1995. godine, kada se dogodio genocid u Srebrenici. Članovi Udruženja okupit će se u podne na platou Pinge u Tuzli, odakle će mirno krenuti do Čaršijske česme samo uz jednu poruku: Istina nama, kazna zločincima. Mirnom protestu podrške Udruženju pridružit će se Udruženje “Mladi muslimani” iz Sarajeva, studenti, Udruženje Vlaseničana 1992-1995. te ostali građani Tuzle.

These days, even the most ardent Bosnian patriot or foreign friend of Bosnia-Hercegovina finds it difficult to be optimistic about the country’s future. In its current constitutional form, Bosnia is a state that does not and cannot work. No conceivable solution appears very good, while even bad solutions appear unachievable. Yet the status quo appears worst of all. I have been defending Bosnia-Hercegovina for seventeen years – ever since I campaigned on its behalf when the war broke out there in 1992. In this article, however, I shall weigh up Bosnia-Hercegovina’s different options and prospects as cold-bloodedly as possible.

The Dayton Peace Accords of 1995 established a Bosnia-Hercegovina that was more partitioned than united. For every year that it exists, the constitutional arrangement for Bosnia established by Dayton brings Bosnia another step closer to full and complete partition. Every year, Republika Srpska further consolidates itself as a de facto independent state; the Office of the High Representative declines in power and authority; the international community’s will and ability to coerce the Republika Srpska are that much weaker; the already dim prospect of Bosniaks and Croats returning to Republika Srpska recedes further; and the share of the Bosnian population that can remember the unified, multinational country that existed before 1992 becomes smaller. Despite apparent steps toward reintegration taken while the Office of the High Representative was headed by the energetic and determined Paddy Ashdown, subsequent high representatives have lacked either the will or the international support to continue down Ashdown’s path, with the result that Bosnia has further unravelled in recent years. However monstrous the injustice that Bosnian partition would represent, with every year that passes, the injustice is further forgotten by the world and full partition – like death - draws nearer. We need only look at the other injustices that have become realities on the ground: the three-way partition of Macedonia in 1912-13; the dispossession of the Armenian population of Anatolia; the dispossession of the Palestinian population of present-day Israel – these are realities on the ground. The partition of Bosnia is steadily becoming as irreversible as the partition of Macedonia.

Consequently, the best strategy for Bosnian Serb nationalists who want to achieve an independent Republika Srpska is simply to continue the existing constitutional arrangement while quietly chipping away at Bosnia from within. Ironically, however, the present arrangement may serve the interests of the Bosnian Serb political classes at the present time better than a full partition. A unified, homogenous Serb nation embracing the Serb populations on both sides of the River Drina is a myth; the dominant historical thrust of Bosnian Serb nationalism is toward an independent Bosnian Serb state rather than toward annexation to Serbia. Thus, for the Bosnian Serb political classes, the existing arrangement, whereby the Republika Srpska increasingly enjoys complete de facto independence, may be preferable to a full partition that would threaten them with being swallowed up by Serbia. One day, the Serb population of the Republika Srpska may cease to support annexation to Serbia, as the Greek population of Cyprus has ceased to support enosis with Greece. Until then – and until international conditions are fully favourable to the disappearance of Bosnia - Republika Srpska’s leadership might sensibly desire to stay put.

Conversely, the best hope for supporters of a unified Bosnia may be for Milorad Dodik’s increasingly arrogant regime to continue and escalate its present policy of rocking the boat, inciting Serb-nationalist passion and baiting the Bosniaks and the international community. Eventually, we may hope, Dodik might become sufficiently stupid actually to attempt unilateral secession prematurely, or some other such outrage that would provide Bosnia and the world with a legitimate pretext to overturn the Dayton order and reintegrate Republika Srpska with the rest of the country. This is not a wholly dim prospect, as recent antics on the part of the leaderships of both Serbia and the Republika Srpska highlight the continued Serb-nationalist propensity to self-destructive nationalist confrontation. Earlier this month, Dodik issued a gratuitously offensive denial of the Tuzla massacre of 1995.  This followed hot on the heels of Serbian president Boris Tadic’s recent act of provocation against Bosnia, when he visited the Bosnian Serb entity without Bosnia’s permission, to open a new school named ‘Serbia’ in Pale, the former Bosnian Serb rebel capital outside of Sarajevo.

At this point, we should be clear about what partition would mean. Partition might be appealing for those Bosnian Serbs and Bosnian Croats who would be able to unite with Serbia and Croatia respectively, exchanging their citizenship of a dysfunctional state for citizenship of states that function. But for the Bosniaks, partition would cement their confinement to what is effectively a ghetto comprising the two territorial enclaves around the Sarajevo-Zenica-Tuzla triangle and Bihac respectively. The EU’s recent extension of visa-free travel to Serbia, following on from Croatia, thereby in practice to Bosnian Serbs and Bosnian Croats but not to Bosnia and the Bosniaks, is evidence that this is indeed a ghetto. An ‘independent’ Bosniak entity comprising these enclaves would be non-viable, while its embittered and demoralised population would fall under the influence of the most reactionary form of conservative Islamic politics. Bosniaks would be fully justified in choosing war before accepting such a grim fate.

A territorially fairer form of partition – which one or two of my own Bosniak correspondents have suggested to me – would envisage both Republika Srpska and the Bosnian Croats giving up territory to the Bosniaks in exchange for the right to secede, resulting in a separate Bosniak entity comprising somewhat less than half of Bosnia, with roughly a third going to the Serbs and a fifth to the Croats. This would represent a great injustice to the Serb and Croat inhabitants of the transferred areas, who would suddenly find themselves ethnic minorities in a Bosniak national state. The Republika Srpska, at least, would find such a solution unacceptable, so it would have to be imposed unilaterally – involving, in effect, a new war and ethnic cleansing. This is not something that twenty-first century Europe can sanction.

Any form of outright partition, furthermore, would destabilise Bosnia’s neighbours: Serbia, Croatia and those further afield. Serbia and Croatia have slowly and painfully democratised over the past decade, turning their back on aggression and expansionism. In Serbia, in particular, the struggle between pro-European reformists and aggressive nationalists is far from over. The acquisition of new irredentas would mark a huge setback for this process: the newly expanded states would be unstable as they struggled to integrate the new populations; their party systems would be further fragmented; the expansionist nationalists would be vindicated and revived. Serbia, in particular, would be encouraged by such an annexation to pursue further expansionist goals – possibly against fragile Macedonia or even NATO-member Croatia. Ultimately, what Serbia needs to prosper is to be kept firmly within its existing legal state borders. The reason why Bulgaria and Romania entered the EU before Serbia is that they were fortunate enough to have lost World War II and to have been confined to their own borders, with no prospect of further territorial expansion. Serbia, which came out of World War II ambiguously - neither wholly as victor nor as vanquished - and which appeared to have some prospects for territorial expansion in the 1990s, has paid a heavy price. The last thing Serbia needs is to be tempted off the wagon.

The redrawing of international borders and partition of a sovereign state would encourage those elements in the Balkans that wish to partition Kosovo and Macedonia as well. Partitioning Bosnia outright could open a Pandora’s box, with unforseeable consequences. Yet as we have seen, the status quo – the Dayton system – represents not an alternative to outright partition, but de facto partition with the likelihood of full de jure partition at some point in the future, when circumstances are more favourable to the Bosnian Serb nationalists. In the meantime, the Bosniaks have the worst of both words. Not only have they been squeezed into a ghetto and forced to inhabit a dysfunctional state, but their energies must be expended in permanent political conflict with Serb and Croat politicians who do not want the state to cease being dysfunctional. The Bosnian Croats, meanwhile, suffer as the minority party within the Bosnian Federation, permanently squeezed by the embittered Bosniak majority. The Republika Srpska leadership, by contrast, should feel wholly satisfied with the existing order, which grants it all the cards except one: the right to secede formally one day without complications. Republika Srpska’s lack of the right to secede comprises the only strong card in the hands of supporters of Bosnian unity, though the card is unlikely to remain strong indefinitely.

The Western alliance should have cause to regret the rise of Republika Srpska, which may be relied upon to undermine its interests in South East Europe. In May, Dodik unilaterally withdrew Bosnian Serb soldiers from Bosnia’s participation in NATO exercises in Georgia, which he then boycotted, in a move attributed to pro-Russian sentiment. Nebojsa Radmanovic, the Bosnian Serb member of the Bosnian presidency, recently stated that most Bosnian Serbs oppose NATO membership, and mooted the possibility of a referendum on NATO membership in Republika Srpska. A de jure or de facto independent Republika Srpska will obstruct the Balkans’ Euro-Atlantic integration and serve as a bridgehead for Russian influence in the region.

Supporters of a unified Bosnia-Hercegovina, both inside the country and internationally, must act now if Bosnia-Hercegovina is to be saved. Highlighting the fact that the Dayton system is leading inexorably toward the outright partition of Bosnia-Hercegovina, they must campaign for an end to this system and the restoration of a unified, functioning Bosnian state, through the reintegration of Republika Srpska with the rest of the country. This should not involve the entity’s outright abolition; rather, it should involve the transfer of all meaningful power to the central government in Sarajevo, leaving Republika Srpska a de facto administrative entity. Justification for such a move may be found in numerous places: Dodik’s repeated calls for Bosnia-Hercegovina’s dissolution; his continued denial of the Srebrenica genocide, in disregard of the verdict of the international courts; the Serb failure to arrest Ratko Mladic as the Dayton Accords required; the Republika Srpska’s failure to permit the return of Bosniak and Croat refugees. This is not a good option, but it is the least bad of the possible options.

If they do not wish to or are unable to campaign on this platform, Bosnia-Hercegovina’s supporters might as well give up and accept that at some point in the future, Bosnia-Hercegovina is likely to disappear from the map of Europe.

This article was previously published in Bosnian by BH Dani, and in English by the Henry Jackson Society.

Young women at the madrassa's mosque

Places in madrassas here in Bosnia are highly sought after.   A third of the curriculum is religion-based and there are options to learn Latin, Persian or Turkish.  The madrassa we visited today was built about 12 years ago and designed by an award winning architect.  There are about 480 boarding students, young men and women 14-18 years of age.  Many of the students will progress to leadership roles within Islam, so in some ways it is like a theological college.

Design on mosque carpet

The place was unbelievably clean and tidy for a college full of teenagers!  The most beautiful part was the mosque, which is open to everyone for prayer.  It has white walls and a creamy carpet (not green) with a symbolic design on it representing water, warmth, the sun and life – instead of lines or prayer-mat shapes to guide worshippers.  The mosque is light-filled and designed to appeal to young people.

One of our group addressed the young people after lunch-time prayers

The discussion with the Director and his staff team ranged from the challenge of educating and looking after young people at the height of their energies and while their personality was being formed to the differences between madrassas in Britain and Bosnia.  Bosnian Muslims are part of the indigenous population and have been worshipping for hundreds of years, continuing even when the Austro-Hungarians assumed power.  They have a great ease and confidence in their tradition.  The Imams wear suits, ties and tidy haircuts like other men here – I haven’t seen any with long beards or wearing particular clothes for prayer.  The Mufti this evening wore a black robe and cylindrical white hat to show his position, but the regular Imams are indistinguishable by dress from other Bosnian men.  Women pray in the mosque with men, not behind screens, but they are not obliged to attend Friday prayers.

The staff at the madrassa were interested in British madrassas and one of our party said that they were very mixed – some were excellent, others mixed Koranic teaching with dubious politics.  Our Bosnian friends pointed out that the search for identity of first, second and third generation migrants inevitably got mixed up with the expression of religious tradition.  Bosnia itself may be unstable politically, but Bosnian Muslim tradition is secure and confident.

Given the painful recent history for each of the three communities here (Muslim Bosniac, RC Croat and Serbian Orthodox), it was good to have the local Serbian Orthodox priest with us all day today as we visited Muslim projects and mosques.   The Roman Catholic member of the Bosnian team was not able to join us – a special festival relating to St Francis takes place today and tomorrow.  Tuzla has had an imams and priests (RC and Orthodox) football match!   This is obviously becoming a global phenomenon – Clapham & Stockwell Faith Forum, Balham & Tooting Community Association and Tuzla!

We have met wonderful women in Bosnia

A month ago, there was an unpleasant incident in Tuzla when a Christian nun was verbally attacked in public by Muslims.  The Federation of Women (a Muslim women’s group which draws women from all the mosque congregations in Tuzla) supported the nun and issued a public statement denouncing the incident.  It was the combination of personal support and public action at the right time which made this a very effective rebuttal.  When it comes to new or risky multi-faith activities, it is sometimes easier for women to take the lead – we are less likely to be in senior positions (of any world faith) and can organise under the radar.

The deep respect shown by men towards women within the Muslim community here is striking.

Mayor of Tuzla

Today everything shifted gear.  We (now warmly welcomed as a delegation) met the Mayor of Tuzla, a large town in the north of the Federation entity of Bosnia (Bosniac majority), which was traditionally a salt mining town (tuz means salt).  Local TV cameras and photojournalists were busy.  We had heard from the Defence Attache at the UK Embassy that the Bosnian administrative apparatus was so large that it was debilitating for the economy.  It was interesting to hear a local politician explain things from his point of view.  He said the Dayton agreement ended the war and everyone is thankful for that.  However, the huge government apparatus (based on two entities and many cantons in each entity) was now a burden and that the constitution needs to be revised to suit the needs of the country today.  There are 14 Prime Ministers, 200 Ministers and 500 MPs for a country with a relatively small population.  He joked that in Britain you can live and die without meeting a government minister, whereas in Bosnia every other person is a minister or about to become one.  These individuals are reluctant to advocate a slimming down of the system because they would lose their status and generous salary.

This week is a key time for Bosnia because the EU and USA are meeting members of the Bosnian government to discuss possible amendments to the consitution.  The Mayor was unhappy that no hint of the proposals had been released prior to this important meeting.

1 agosto 2009

Diaz, Valeria, Uazza, Mistik e Andreana, Arianna, Luigi, Asmir, Diva Scarlet, Simone, Parto delle nuvole pesanti.

Foto di Andreana.

Udruženje građana „Front“ pozvalo je vladiku zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu da u svojstvu visokog dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve, te kao predsjedavajući Međureligijskog vijeća, u duhu kulture dijaloga i u cilju pružanja podrške procesu pomirenja naroda i manjina, te procesu održivog povratka izbjeglih i raseljenih, zajedno sa predstavnicima nevladinog sektora u Tuzli na tuzlanskoj Kapiji oda počast nevinim žrtvama i obavi posjetu srbima povratnicima na Majevici koji traže pomoć zbog teških uslova života.

 
Poziv je proslijeđen i u vladičanske dvore u Bijeljini povodom planirane posjete vladike Kačavende Tuzli u nedjelju, 04.10.2009. godine.

Biva danas! 

Hajde de, da i to čudo vidimo!

POVODOM 2. OKTOBRA, DANA OPĆINE TUZLA

Danas je na stazi u Kiseljaku (jezero Modrac) kraj Tuzle održan 28. po redu međunarodni turnir u sportskom ribolovu – lov ribe udicom na plovak pod nazivom “Kup Tuzle 2009″. Turnir se održava povodom 2. oktobra, “Dana općine Tuzla”. Dana oslobođenja od fašizma.

Učešće je uzelo osamnaest ekipa  iz Bosne i Hercegovine,  Srbije, Hrvatske…

Iz meni nepoznatih razloga ove godine nisu došli belgijanci (aktuelni svjetski prvaci-možda dođu na proljeće na Memorijalni kup “Simić-Salihspahić”) , zatim makedonci, slovenci.

Možda je do organizacije, možda do troška jer takmičarska sezona je preskupa nekako postala (+ recesija) a i njen je kraj. Možda ovaj naš kup pada na sam kraj sezone kad više nema dovoljno motivacije za dolazak u većem broju. I klupske i pojedinačne! Ja sam znala ići na turnire i kad me klub nije podržavao! Hmm…

Ni, tradicionalno veseli i srdačni mađari nisu došli u većem broju. Koliko znam, prethodnih godina, nisu propuštali da dođu masovno ovdje. I to sa više ekipa. Kod njih je vladao nekakav specijalni takmičarski duh koji je i nas ostale tjerao na još veću takmičarsku groznicu!

Ovaj put sam samo sudila (sektorski sudija) pa sve i da sam htjela, nije me uhvatila takmičarska groznica!

Kao da je mnogima nešto ohladilo. To se osjećalo u zraku! A i vrijeme je možda plašilo neke. Natuštilo se bilo pravo ali ipak nije pala kiša!

 Rekord staze drži i dalje, naš Dr Muris Đug sa fantastičnih 23.270 gr. (U samo tri sata takmičenja )

Pogled na Modrac iznad Kiseljačke staze!

Nekoliko fragmenata sa takmičarske staze

…

…

…

…

…

…

Čika Bane i Vojin… legende!

Uzajamno slikanje i to je to. Hmm… Još mi nisu poslali sliku. Do sad bi i redovnom poštom stigla a ne običnim e-mail-om!

Hahahahahahah…

Toliko od mene za ovaj put!

BISTRO

Preneseno sa drugog portala!

Na sjednici Skupštine Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji bez naknade će biti dato 30 dunuma na lokalitetu ‘Pet jezera’…

Na sljedećoj sjednici Skupštine općine Bijeljina odbornici će odlučivati o dodjeli oko 30.000 kvadratnih metara, odnosno 30 dunuma zemljišta na lokalitetu Pet jezera pored Bijeljine, Srpskom pravoslavnom manastiru Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini, metohu manastira Svete Petke, koji se na tom lokalitetu već gradi.

Budući da se volji vladike Vasilija Kačavende nije uputno opirati, očekuje se da će odbornici ovo zemljište, koje je vlasništvo 1/1 općine Bijeljina, svojom odlukom prepustiti Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji bez naknade.

Kako je obrazloženo u prijedlogu, osnov za donošenje ove odluke je član 16. Zakona o prometu nepokretnosti u RS donesenom 1994. godine, kojim je regulirano da društveno-pravno lice može poljoprivredno zemljište van kompleksa otuđivati iz društvene svojine u korist Srpske pravoslavne crkve (SPC), bez naknade, uz prethodno odobrenje Vlade RS.

Na spomenutom zemljištu predviđena je izgradnja doma za stare i iznemogle osobe, te dječijeg obdaništa, koji će biti pod nadzorom SPC.

Inače, do sada je općina Bijeljina, uz saglasnost Vlade RS, dodijelila Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji i vladiki Vasiliju Kačavendi oko 600 dunuma zemljišta.

Omiljeno izletište

Inače, lokalitet ‘Pet jezera’ je omiljeno izletište Bijeljinaca kojim je gazdovalo Sportsko-ribolovno društvo “Riba” i na kojem se održava tradicionalna manifestacija “Zlatni kotlić Semberije”.

p.s.

Hvala, drugarima ribolovcima. Izgleda nas je “polikita” nadglasala! Fino smo se družili, riblja čorba vam je fantastična ali polikite su vam stvarno KITE! I ništa više od toga! I sajam (poljoprivredni) vam je bio dobar ali kako očekujete da vam opet dođemo? Kako? Kako da nas privolite a da nas ne zakoljete?

A gdje su prognani bošnjaci?

Slavite i darujete nekog (Kačavendu), ko je blagosivljao granate upućene na Tuzlu! Na tuzlansku KAPIJU! I taj isti, nedodirljivi, šeta se gradom.

Neka vas je sram! Nema vjere u vas. Pogan jedna!

Reakcije sa najvećeg tuzlanskog web-portala. Totalno preneseno sa linka: http://www.bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/tz_komentar.php?operation=view&idvijest=31894&stop=ne&psw=&naslov=

(10) Necko 30.09.2009. u 14:29  V.K. mozemo konstatovati da si bio u pravu, mada mislim da ti to nije i ne moze biti dovoljna satisfakcija. Slicno i meni ne moze biti dovoljno to sto sam 15. maja 2002, na desetogodisnjicu pocetka agresije na Tuzlu, pozvao urednistvo Federalne televizije i pitao šta su od programskog sadrzaja na taj tako vazan Dan pripremili za emitovanje kako bi gledateljstvo upoznali sa dogadjajima koji su se tad desili. Na ovaj upit od glavne urednice Marije Topic Crnoja nisam uspio dobiti odgovor (njena sekretarica mi je bezobrazno spustila slusalicu) a urednica informativnog programa mi odgovorila (parafraziram) “znate gospodina dok je za vas taj datum veoma bitan i vi ga se sa ponosom sjecate za neke druge, kao npr.ljude u Bijeljini, je to dan zalosti.” I zaista, za desetogodisnjicu na federalnoj televiziji osim desetominutnog priloga na “Federacija danas” nista o 15. maju dok su mediji RS-a brujali o navodnom zlocinu. Danas je 2009. a koliko znam gospodja Crnoja je i dalje urednica, da li joj je iko postavio pitanje zasto medij ciju uredjivacku politiku vodi nije upoznalo svoje gledatelje sa dogadjajima u Tuzli nego je tu ulogu “informisanja” prepustila obektivnim medijima iz RS-a. Ovih dana gledamo epilog dogadjaja ocito jos davno isplaniranih. Oni sigurno zele da na svoje pobjede gledamo kao na svoje poraze. Molim vas da to nikad ne dozvolite. Znaci V.K. bio si u pravu, ali kakva f(v)ajda od toga

Da, da…

Isuviše miran! Malobrojan. Ili je slabo organiziran. Ne znam. Nije do mene! Sva sreća radio sam  pa se ne obrukah.

Nije sad to, da sam ljubitelj MASE ali par stotina tuzlaka, mislim da nije realan broj onih koji stvarno vole, cijene i poštuju Iliju Jurišića! Protest je organizovan loše i u krivo vrijeme kad narod radi i bori se da kako tako zadrži posao. Svijet je umoran od protesta koji ničemu ne vode! Od loših organizatora istih (protesta).

Umoran od političara kojih nije briga za vlastiti narod! Umoran od umora! Et’!

Pošto sam bio na poslu neke slike sam preuzeo sa lokalnih web-portala. Možda je i bolje što nisam bio učesnik ove malobrojne skalamerije. Na sramotu meni, na sramotu tuzlacima….

Kolona je krenula od BKC-a Tuzla

nastavila gradom…

i završila na Brčanskoj Malti, poprištu legendarne bitke za Tuzlu!

Kasnije se ispostavilo, odlučujuće bitke i za cijelu BiH!

Ilija Jurišić osuđen na 12 godina!

Prema optužnici, Jurišić je kao visoki starješina MUP-a RBiH, a nakon prijema naredbe za napad od svog pretpostavljenog, izdao naredbu za napad na kolonu JNA koja se 15. maja 1992. povlačila iz tog grada.

Tužilaštvo za ratne zločine zatražilo je u završnoj riječi da se Jurišić, optužen za upotrebu nedozvoljenih sredstava borbe prilikom napada, proglasi krivim i osudi po zakonu, dok je odbrana predložila oslobađajuću presudu.

Optuženi Jurišić je u završnoj riječi naveo da je čitav proces protiv njega pokrenut iz političkih razloga, a ne radi utvrđivanja istine i činjenica o događaju u Tuzli.

Suđenje Iliji Jurišiću počelo je 22. februara prošle godine. Uhapšen je na beogradskom aerodromu Nikola Tesla i u pritvoru je bio dvije i po godine.

Itd. Da ne nabrajam dalje. Cijela farsa se već zna…

Reakcije na presudu … ne prestaju satima na svim mogućim medijima!

***Vlada Tuzlanskog kantona oštro osuđuje nepravomoćnu presudu koja je danas u Beogradu izrečena Iliji Jurišiću. Šokirani smo osuđujućom presudom i izrečenom 12-ogodišnjom kaznom, imajući u vidu sve okolnosti u kojima je vođen ovaj sudski postupak. Teško je oteti se utisku kako je ovakva presuda donesena pod pritiscima i u svrhu određenih političkih interesa. Bez obzira na sve duboko vjerujemo u pravdu i izražavamo uvjerenje da će u postupku po žalbi stručni tim odbrane Ilije Jurišića dokazati njegovu nevinost. Iliji Jurišiću i njegovoj porodici upućujemo podršku u ovim izuzetno teškim trenucima.***Današnja presuda Iliji Jurišiću, kojom je osuđen na zatvorsku kaznu od 12 godina, predstavlja političku odluku koja nema nikakve veze s pravom i pravdom, kazao je danas Feni naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo Rasim Muratović.
On je naglasio da presuda nije samo pokušaj relativiziranja zločina, već i pokušaj optuživanja žrtve, što se u nauci zove “blaming the victim”.
“Ovo je posljednja faza genocida, i to je stav Instituta u ovom trenutku”, istaknuo je Muratović…

 *** Ova presuda najviše govori o režimu u Srbiji, koji odbija izručiti najtraženijeg ratnog zločinca na planeti Ratka Mladića, a sebi uzima za pravo da uhapsi nevinog čovjeka , da pune dvije i po godine,  pokušava  naći bilo kakav dokaz koji bi ga osudio i koji, nakon što nije uspio naći niti jedan relevantan dokaz za ono za šta Jurišića terete, donosi sramotnu, neutemeljenu presudu na 12 godina zatvora. Istovremeno, ovo je dokaz o nesposobnosti bosanskohercegovačke državne vlasti da zaštiti svoje nevine građane.
Predsjedavajuća Općinskog vijeća         Općinski načelnik
Nada Mladina                                                 Jasmin Imamović

*** Selim Bešlagić, nekadašnji gradonačelnik Tuzle ogorčen je zbog kažnjavanja Ilije Jurišića. “Presuda od 12 godina za čovjeka koji je ni kriv ni dužan zaista nema nikakvog smisla. pa šta bi tek bilo i kolika bi presuda bila da je Ilija zaista nešto napravio, pa ne smijem ni pomisliti na to”; kazao je Bešlagić…

***Današnje izricanje zatvorske kazne Iliji Jurišiću u visini od 12 godina nas, preživjele žrtve genocida u Srebrenici, duboko je zateklo i ogorčilo, reakcija je Udruženja “Žene Srebrenice”.  Srbija, umjesto da hapsi ratne zločince odgovorne za genocid i agresiju na BiH na čelu s Ratkom Mladićem, koji još uvijek uživaju zaštitu i slobodu u Srbiji, bavi se procesuiranjem nevinih ljudi kao što je Ilija Jurišić, koji je imao sreću da preživi agresiju na BiH. “Mi preživjele majke Srebrenice opet smo se uvjerile da je u Srbiji još uvijek na snazi ideologija koju je provodio Miloševićev režim ‘90-ih godina prošlog stoljeća i zbog koje mi i danas, 14 godina nakon genocida, prekopavamo masovne grobnice moleći Boga da pronađemo barem jednu kost svoje nevino ubijene djece”, rečeno je u saopćenju ovog udruženja.

***Presuda Iliji Jurišiću predstavlja nastavak srbijanske državne politike iz devedesetih godina prošlog stoljeća i brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu, rečeno je danas u saopćenju  SDPBiH. Ovim činom zvanični Beograd pokušava presudom nevinom čovjeku nadomjestiti sve presude međunarodnog i pravosuđa u regionu protiv političkog, vojnog i policijskog vrha Republike Srbije.  Presuda je pravo mjerilo srbijanske državne politike prema državi BiH, i potiče iz istog registra iz kojeg potiče i sramna presuda zloglasnoj policijskoj jedinici Republike Srbije “Škorpioni”, smatraju u SDP-u.  Na ovaj način Srbija pokazuje svu dvoličnost svoje politike prema BiH jer je poslije nje jasno da zvanični Beograd ima jednu politiku za međunarodnu, a drugu za unutrašnju upotrebu.  Ova neljudska i nepravedna presuda ne može prikriti brojne zločine počinjene na teritoriji BiH za koje je direktno ili indirektno odgovorna Republika Srbija.  SDP je pozvao srbijanske državne vlasti da se umjesto progona nevinih građana druge, suverene i nezavisne države, fokusiraju na provođenje svojih međunarodnih obaveza i u skladu s presudom Međunarodnog suda pravde u Haagu uhapse i privedu Ratka Mladića odgovornog za jedini genocid počinjen u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.  Iz SDP-a su također pozvali državne organe BiH, koji i sami snose odgovornost za presudu Jurišiću, da konačno stanu u odbranu svojih sugrađana koji su prepušteni na milost i nemilost srbijanskom pravosuđu.

***Danas je u Beogradu osudjen svaki stanovnik Tuzle i Bosne i Hercegovine koji se usudio i usudjuje misliti da ima pravo slobodno živjeti i raditi.
Liberalne demokrate Tuzle najoštrije osudjuju način rada i ponašanje Tužilaštva Republike Srbije i inertnost i bahatost bosanskohercegovačkih vlasti u slučaju Jurišić. Izražavamo svoje najiskrenije zaprepaštenje i zgražavanje u svezi sa odlukom Okružnog suda u Beogradu-osudom gosp. Ilije Jurišića.
Koncept BiH se prelamao i prelama preko Tuzle. Bosanskohercegovačke vlasti koje su pokazale krajnjue licemjerje, cinizam, bahatost i svako odsutvo dobre volje i želje da urade ono zbog čega postoje, su direktni suučesnici, kreatori i pomagači Kafkijanskog političkog procesa protiv gosp. Jurišića.
Na žalost, gosp.Jurišiću je ovo druga osuda u nizu: prvi i najteži put je osudjen kada smo svi naišli na zid šutnje, nerada i licemjerja bosnskohercegovačkih vlasti koji su odbile da reagiraju i odrade svoj posao, a drugi put danas u Beogradu. Nije se čuditi režimu u Beogradu; tužilaštvo, sud i ostale prateće institucije samo odradjuju svoj posao prema strateškom planu koji je odavno donesen, usvojen i koji se primjenjuje na djelu već drugu deceniju. Danas gosp. Jurišić, sutra svi oni u BiH koji su se odvažili da u sudbonosnim momentima brane ono jedino što imaju: slobodu i pravo da žive i rade. Danas je u Beogradu osudjen svaki stanovnik Tuzle i BiH koji se usudio i usudjuje misliti da ima pravo da živi i radi slobodno u svome mjestu i u svojoj domovini. Pozivamo sve naše cijenjene sugradjanke i sugradjane kao i sve one koji se u BiH usudjuju misliti, u XXI stoljeću, da imamo pravo živjeti i raditi slobodno, da iznadjemo i upotrijebimo sva raspoloživa sredstva i metode imanentne demokracijskim tekovinama i skrenemo pozornost medjunarodne zajednice na sumrak pravosudnog sistema u Republici Srbiji, državi kojoj se intenzivno pomaže u procesu europskih integracija. Natjerajmo bosankohercegovačke vlasti da urade samo ono zbog čega ih plaćamo: da obezbijede zaštitu, sigurnost i potporu svojim gradjanima. Sramna uloga predstavnika vlasti u BiH koji su, u vlastitim sitnoparačkim, gotovo pijačarskim dealovima, baveći se sami sobom, odbili da ispune svoju dužnost, jasno nam daje do znanja da niti jedan stanovnik u BiH nije siguran. Sramotno, jadno, bijedno, ponižavajuće. Probudi se Bosno i Hercegovino.
Predsjedništvo OO LDS Tuzla

***Javni poziv na protest
Udruženje „Front“, Omladinska organizacija „Oko“, Mladi antifašisti BiH, Udruženje građana „Multi“ Tuzla, pozivaju građane Tuzle da sutra 29.09.2009. godine u što većem broju dođu pred Bosanski kulturni centar u Tuzli u 9,00 sati. Od BKC-a Tuzla građani će zajedno sa budžetskim korisnicima koji su za sutra najavili štrajk, u protestnoj koloni doći do Brčanske Malte gdje će se održati glavni protestni skup posvećen skandaloznoj presudi Suda za ratne zločine Srbije protiv našeg sugrađanina Ilije Jurišića. Pozivamo građane da u što većem broju dođu na skup kako bi izrazili punu podršku žrtvi politike, te poručili domaćim političarima da je vrijeme da odu sa vlasti dok nisu prodali sve patriote ove zemlje, zemlji koja je izvršila agresiju i stravični zločin nad nama.

***Udruženje “Mladi antifašisti” BiH oštro osuđuje fašističku presudu nad nevinim državljaninom Bosne i Hercegovine, Ilijom Jurišićem od strane sudskih organa Srbije. Ilija Jurišić osuđen je na 12 godina zatvora bez i jednog relevantnog dokaza za počinjeno krivično djelo ratnog zločina koje mu se stavlja na teret. “Mladi antifašisti” od nadležnih organa BiH zahtjevaju hitno reagovanje, da poduzmu konačno nešto kako bi došlo po poništenja ovakve fašističke presude. Tražimo od sudskih organa BiH da se hitno poduzme nešto na raspisivanju međunarodnih potjernica za sve državljane Srbije koji su u toku agresije na BiH bili na bilo kojoj funkciji u Srbiji.  Tražimo od Općinskog vijeća Tuzla, da vladiku zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu proglasi nepoželjnim u gradu Tuzli i da mu se zabrani da u nedelju 30. 09. 2009. dođe u grad onako kako je to planirao. On je jedan od najgorih fašističkih zločinaca čije je i ovo djelo, osuda nevinog čovjeka na 12. godina zatvora.  Pozivamo VLAST u Bosni i Hercegovini da konačno počnu nešto da rade, da se podignu svi i oslobode Iliju Jurišića, u protivnom sudbinu njegovu nositi će na svojoj duši, a “Mladi antifašisti” BiH će dati sve od sebe da vlasti dožive totalnu propast.
***Jel’ te stid Ilija Jurišiću što se nisi ispario kad si mog’o?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću što si rođen u zemlji čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod ne šljive pet posto?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću što si živio u zemlji čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod ne šljive ni pet posto?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću što si branio zemlju čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod, poslije kakve-takve odbrane te demokratske, nezavisne države, ne šljivi ni pet posto?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću što nakon krvi Srebrenice, Tuzle, Sarajeva,…. ti sjediš u zatvoru, dok Biljanu Kuharicu Plavšić puštaju zbog dobrog vladanja?Jel’ te stid Ilija Jurišiću što si vjerov’o da je pravda jedan od kodeksa kojim se vodi današnje čovječanstvo?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću što nakon dva-tri dana, u vrh glave sedam, nakon male pobune u “raju”, postaješ stara vijest i što te niko više neće spominjati, a u cilju dobrosusjedskih odnosa i ostalih baljezgarija koje nam podmeću u cilju konačnog zaborava na sve suze, krv i prazninu?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću Bosne i Hercegovine?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću konstitutivnih naroda?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću Bosne, Vrbasa, Save, Jale, Neretve, Majevice, Treskavice, Maglića, Kozare,…. što šute i ne mogu pričati, a da mogu svašta bi ispričale jer ovo što sebe zove  ljudima šute k’o zaliveni?
Jel’ te stid Ilija Jurišiću što si isp’o glup i otiš’o u Beograd prije Dine Merlina?
Stidiš li se Ilija Jurišiću mene koji urlam sa relativno sigurne udaljenosti od tvog budućeg dvanaestogodišnjeg boravišta?
Mene je stid Ilija, al’ nemam s kim da se stidim.
[Protest.ba - u borbi za logiku zdravog razuma!] 

Doduše, nećemo generalisati stvari. Ovo je ipak tzv. “tuzlanska loza” (kako sami sebe nazvaše na pomenutom video-klipu!)  naše najpopularnije bosansko-hercegovačke irc-mreže!

Osobe, koje se svih ovih godina nisu mogle trpjeti na regularnim chat-sesijama, bilo kao channel-operateri ili irc-operateri, eto sastali se da popiju par piva i mršavo pojedu iz praznih tanjira!

Užas jedan…

Od početka najave ovog “spektakularnog događaja”, preko poziva na okupljanje ispred OMEGE u subotu (robna kuća u Tuzli), pa preko tihog invajtanja (invite) na bolchat-mreži u smislu, ko bi to sve mogao doći pa da ga na vrijeme odstranimo (jer ne daj bože, može nam pokvariti “party”), stiče se utisak da u stvari i nisu željeli da nas tamo bude stotinama, gledano brojčano…

Ja sam se tobože, zainteresirano raspitivao, navaljivao na javi i na private nekima, kad će to biti, ko će sve doći, kolika je kotizacija i sl. jer jezero Bistarac i sam znam naći bez posebnog “okupljanja” na određenom jestu u Tuzli! Pogotovo što znam jednog od suvlasnika ove turističko-ugostiteljske destinacije nadomak Lukavca. (Bliže je Lukavcu nego Tuzli-moja napomena!)

Informacije su bile šture. Niko ništa ne zna, biti će ovako, biti će onako pa sve do totalno odrečnih odgovora u smislu: “Nisam lood/a da idem tamo, nije to za mene, zar je to “raja”, nisu moja raja pa da otvorenih izjava da će neko nekoga ubiti radi neke izgovorene riječi!”

Ni moje mišljenje nije daleko od nabrojanih relacija. Neke bih pošteno namlatio, onako preko guze za bezbroj uvreda, banovanja ili tzv. g-line opcija sa bolchat-mreže. A razloga, vjerujte, nije bilo!

Sastala se šačica neljudi, par usamljenika, osobenjaka, ljudi koji se samo međusobno razumiju samo na chatu a izgleda i u privatnom životu.

Sami su krivi pa su i ovaj nazovi “spektakularan susret” izroda bolchat-a i sami postavili na Youtube!

nastavlja se…

Relacija Tuzla-Živinice-G.Živinice-Gornja Višća (tabla). Da li sam sve pravilno poredala, sad je stvarno nebitno. Jer kad sam se penjala iznad kopova, krajolik se čudno izmjenjivao. Od svemirskih pustara (nenaseljenost) pa do privatnih firmi za čije ime sam čula ali sad prvi put vidjela njihovu lokaciju! Hmm… Eh, gdje sve čovjek neće započeti biznis. A da su ljudi u ovom kraju vrijedni, vidi se po mnogo čemu. Uređene bašte, kuće, vikendice, prilazni putevi od asfalta ili jakog tucanika kome nema smrti. Ama imala bih šta da nabrajam danima. Pravi praznik za oči i uši. Priroda se vraća na svoje, poslije nerazumne eksploatacije uglja sa ovog područja.

Eheee. Tu se negdje skrene lijevo. Pa ‘zapali’ iznad višćanskih kopova. Slučajne prolaznike pitam za to čuveno jezero u Odorovićima!

Pitaju me: “Koje jezero, ima ih više?!”

E, sad se i ja nađoh u čudu. koliko ih to ima?! Znam da na ovom rudničkom potezu ima oko stotinjak manjih jezera ali nisu sva koja pripadaju selu Odorovići!

Ljubazna nena i djed me ispraviše u nazivu i rekoše da je ovo selo Oderovići (haj nejse) i uputiše na prvo jezero a za drugo su mi dali toliko podrobno objašnjenje da ga samo blentav čovjek ne bi mogao razumjeti.

PRVO JEZERO

Vrati se kćero nazad, do raskrižja (raskrsnice) pa dolam nizbrdo sve ‘asvaltom’ do onog velikog (raskrižja), ‘ondak’ lijevo idi ‘goram’ do džamije, ne možeš je ‘mašiti’. E, vidiš to ti se selo zove (pihhh… zaboravih mu sad ime…zaheban mu naziv) tako i tako, tu imaš farmu nojeva ( ja vidjeh i ostale životinjske vrste ali hajde de), ‘projdi dolam’ još kojih sto ‘metera’ i eto te na vodi!

ŽIVOTINJSKA FARMA (farma nojeva po neni i djedu!)

Kad sam sve sabrala i oduzela, došla sam selu Odorovići s donje strane! I naravno stigla sam na pravo jezero! Na to drugo, na kome je bilo čak i moje raje i slučajnih izletnika! Ostala jezera me nisu interesovala. Po neni i djedu ima ih preko dvadeset!

PRILAZ DRUGOM JEZERU JE DOBAR ALI AKO NAGINJE NA KIŠU BOLJE JE POVUĆI  AUTOMOBIL NA “VIŠU KOTU”!

Bravo za nenu i djeda! Aferim!

I KONAČNO, TO DRUGO JEZERO! Zar nije predivno?!

Više slika poredanih nasumično, na linku: http://edinameskovic.wordpress.com/bezimena-jezera-u-odorovicima-27-09-2009-god/

Sud Ouest (France), Mercredi 23 Septembre 2009

Philippe Baroux

Depuis neuf ans, le Français Jean-Marie Jegoux construit des yachts de luxe. Son idée a fait école en Turquie, à Antalya, autrefois creuset du textile.

Invité d’honneur

La Turquie est le pays invité du Grand Pavois, qui ouvre ses portes aujourd’hui et les refermera lundi prochain. Ses 8 333 kilomètres de côtes séduisent, chaque année, des milliers de visiteurs, ses chantiers navals sont parmi les plus réputés au monde. Entourée des mers Noire, de Marmara et Égée, la Turquie est aussi une destination renommée pour ses Croisières bleues, des embarquements avec équipages sur des « gulet », bateaux en bois de construction traditionnelle.

Où est donc passé l’accent de son Béarn natal ? Tel le galet dans le lit du gave, son roulement de R s’est poli à l’étranger. Jean-Marie Jegoux y vit depuis plusieurs décennies. Il a connu l’Irak, a travaillé à Abou Dhabi, mais c’est en Turquie que ce très actif sexagénaire fait aujourd’hui flotter au vent le pavillon de ses ambitions. Jean-Marie Jegoux, l’Orthézien, y incarne le développement fulgurant de l’industrie nautique dans le pays ces dix dernières années.

Comme souvent, tout commence par une rencontre. 1987, Istanbul. Jean-Marie participe au chantier d’installation du réseau de gaz de la ville. Un chantier de sept années mené tambour battant, pour installer un maillage équivalent à celui de Paris. C’est alors qu’il rencontre un fabricant turc de planches à voile et de petites unités jusqu’à 12 mètres, par l’intermédiaire du père de celui-ci, correspondant local dans l’entreprise qui emploie Jean-Marie Jegoux.

Ce premier contact ne sera pas décisif. Mais, en 1997, le Français acceptera finalement l’offre de partenariat que lui fera Orhan Celikkol. Au premier la gestion, au second le suivi technique.

Le chantier monte en puissance. Il franchit une très haute mar- che avec trois commandes de motoryachts de 29, 30 et 35 mètres.

« Nous étions alors à Tuzla (NDLR, près d’Istanbul) et avons décidé de changer d’implantation. Nous n’avions ni la place, ni l’outil pour nous développer », commente Jean-Marie Jegoux. Entre une demi-douzaine d’options, c’est au sud-ouest de la Turquie, à Antalya, qu’il installe son atelier de stratification. Il s’y trouve une zone franche qui accueille 30 entreprises du textile. Ned Ship sera la première activité nautique.

« Durant cinq ans, nous sommes restés les seuls de la filière. Aujourd’hui, le rapport s’est entièrement inversé : 40 sociétés nautiques, dont plus de la moitié ont été créées par nos anciens salariés ! »

Des bateaux sur mesure

L’année dernière, sur 2,2 ha, Ned Ship a produit trois bateaux de 33, 34 et 35 mètres; trois autres de 41, 42, 43 mètres cette année. Les clients sont allemands, autrichiens, suisses, de Dubai. Et la concurrence italienne se frotte à des coûts de production de 30 à 40 % inférieurs. « Nous construisons des jouets, détaille Jean-Marie Jegoux. Le client est pleinement associé à la construction de son yacht. Il vient régulièrement et, pour nous, c’est une pression permanente. Dans un chantier italien, le client fait son chèque, il est servi vingt-quatre mois plus tard. Nous, c’est trente-six mois, certes. Mais le client est venu vingt fois demander une modification et il a suivi tout le chantier. Nous faisons du surmesure. »

Jean-Marie Jegoux en convient, « organisation et coût de la main-d’oeuvre » permettent ce tour de force. « La législation sur l’emploi est très souple et le personnel est très mobile. À Tuzla, nous étions 200. Je ne voulais conserver que 50 personnes pour débuter à Antalya. Ils sont restés des mois et des mois devant l’usine, à boire du thé. Ils attendaient que je rembauche. Je les ai quasiment tous repris.»

Ned Ship compte aujourd’hui 360 personnes. Et la souplesse de ses organisations ne l’abrite pas de la crise qui traverse la filière depuis un an. « Fin 2008, notre carnet de commandes m’avait permis de faire un plan pour sept ans, à 35 millions de chiffre d’affaires annuel. Aujourd’hui, je serai content si j’atteins les 18 millions. Les commandes de bateaux sont signées, mais les clients ralentissent leurs plans de financement. Au printemps dernier, nous avons même vu disparaître deux d’entre eux. »

Que sont-ils devenus ? C’est comme l’accent béarnais de Jean-Marie Jegoux, nul ne peut le dire.

Le Turc Egemar partenaire du Rochelais Rhéa

Les plus grandes coques de la gamme Rhéa sont moulées sur un chantier proche d’Istanbul

Il y a moins loin de Tuzla à La Rochelle que de la coupe aux lèvres. Cette proximité, la filière nautique la doit à deux hommes. Karman Ege, le PDG d’Egemar Yachts, côté turc. Et Bertrand Danglade, son homologue rochelais de Rhéa Marine. Un distributeur italien les a mis en relation.

Karman cherchait à diversifier son activité. Bertrand à élargir sa gamme. Et c’est ainsi que le patron de Rhéa Marine a signé pour quatre modèles de bateaux de voyage, de 13 à 20 mètres. Un saut dans l’inconnu pour ce chantier dont le plus grand bateau produit à ce jour ne dépasse pas 9 mètres de longueur.

« Bertrand Danglade a opté pour notre chantier après en avoir repéré une vingtaine, évoque Karman Ege, patron d’une entreprise créée en 1982. Notre méthode de travail est similaire à la sienne. »

Un premier moule de coque

Sa collaboration avec Egemar lui fait poser pied sur un premier modèle de 13 mètres, avec montée en puissance à 14, 17 et 20 mètres. Des lignes Rhéa, ces trawlers hériteront des étraves rappelant celles des chalutiers, des coques bicolores et une élégance bien posée sur l’eau.

Au printemps dernier, Egemar réalisait le premier moule de coque. « Pour combien de bateaux avons-nous signé ? Il faut le lire dans une boule de cristal, élude Karman Ege. Ce que je peux vous dire, c’est que, pour nous, l’intérêt, c’est de travailler sur une série. La taille de notre chantier ne nous permet pas de réaliser plus de 25 bateaux par an, en comptant nos productions propres. »

La commande du Rochelais est arrivée chez Egemar alors que le chantier turc essuyait lui aussi la crise. Une baisse d’activité qui l’a contraint à réduire ses effectifs d’une centaine à 30 salariés. Si les délais sont tenus, ce trawler 43 devrait être visible dès le mois de décembre, au prochain Nautic, à Paris.

DAMLA ECZANESİ
Adres: Postane Mah. Tahaffuzhane Cad. No: 12 Kalekapı Mevkii Tuzla İstanbul
Telefon: 2164462725

DERMAN ECZANESİ
Adres: Mimarsinan Mah. Emiroğlu Cad. No:158-A Tuzla İstanbul
Telefon: 2164232407

HACETTEPE ECZANESİ
Adres: Mimar Sinan Mah. Emiroğlu Cad. No: 96-A Tuzla İstanbul
Telefon: 2164235056

HACETTEPE ECZANESİ
Adres: Mimar Sinan Mah. Emiroğlu Cad. No: 96-A Tuzla İstanbul
Telefon: 2164235056

HACETTEPE ECZANESİ
Adres: Mimar Sinan Mah. Emiroğlu Cad. No: 96-A Tuzla İstanbul
Telefon: 2164235056

Tuzla Nöbetçi Eczane bilgileri İstanbul Eczacılar Odası sitesinden alınmıştır. istanbul nöbetçi eczaneler acil şifalar diler.

Najava događaja iz moje branše!

POZIV:

 Cijenjene kolegice i kolege,

Osobita čast i zadovoljstvo je pozvati Vas na treći kongres Respiratornog udruženja u Bosni i Hercegovini sa međunarodnim učešćem koji će se održati 22. – 24. oktobra 2009. godine u Tuzli. Tuzla je najveći grad u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, administrativno i upravno središte kantona / županije, koji broji 530 000 stanovnika. Udaljena je od Sarajeva 120 km, a modernim putevima je povezana sa Osijekom, Banja Lukom, Zagrebom i Beogradom. Prvi puta se ovaj kraj spominje pod nazivom „Salines” u djelu grčkog istoričara Konstantina Porfirogeneta „De administrando imperio„ 950. godine. Nadamo se da će izbor aktuelnih tema kao i učešće eminentnih stručnjaka iz zemlje i inostranstva pobuditi Vaše interesovanje. Rad Kongresa odvijat će se kroz plenarna izlaganja, poster sesije i satelitske simpozije. Sigurni smo da će ovo biti prilika za ponovne susrete sa starim prijateljima i upoznavanje sa novim, te prilika za usvajanje novih znanja i unapređenje saradnje u dijagnostici i liječenju oboljenja respiratornog trakta.

Očekujemo odziv pulmologa, liječnika porodične / obiteljske medicine, pedijatara, grudnih hirurga, i kolega drugih struka sa kojima svakodnevno sarađujemo. Samo multidisciplinarni pristup okvirnim temama može doprinijeti uspjehu ovog kongresa koji umnogome zavisi i od Vašeg aktivnog učešća. Nadamo se da ćete prepoznati značaj ovog skupa i odazvati se našem pozivu a mi ćemo se potruditi da ispunimo Vaša očekivanja.

Dobro došli u Tuzlu!

Prim. dr. Nada Remetić                                                              

Predsjednik Organizacionog odbora   

Prof. dr. Bakir Mehić

Predsjednik Naučnog odbora Kongresa

Hajde de što nema vjere. On nema muda! To je približnije istini a i da je došao na tuzlansku Kapiju, našlo bi se makar nekolicina njih da od njega naprave faširano meso. Garantujem.

Blagoslov četničkoj granati i počast na Kapiji stvarno ne ide jedno uz drugo!

Gdje ti bi vladika, da ti kažem da na Kapiji nisu stradali samo “balije”! Bilo je tu omladine i naroda svih nacionalnosti. Pa kad već nećeš “balijama” da odaš počast i kažeš pokoju svetu REČ u njihovo ime, trebao si to radi Srba. Tuzlanskih, naravno. Sram te bilo.

Gledao sam te na TV! Nedeljna liturgija. Vidio sam ti na licu strah. I treba da te je strah. Džabe tvoja želja da slobodno prošetaš Tuzlom! Dok je nas a ima nas, nećeš. Obećavam.

Prvi dani rata u proljeće 1992. tuzlanskog slikara Nesima Tahirovića zatekli su u Njemačkoj. Znajući ko i odakle gruha po njegovom gradu, uputio je pismo vladiki Vasiliju Kačevendi i, podsjećajući ga na tridesetogodišnje druženje, zamolio da pripazi njegovu familiju, ali i druge Tuzlake. “Kao brata i Božijeg čovjeka, molim te urlikni i svojom riječju zaustavi krvoproliće, jer čovjek na ovom svijetu ima samo jedan život. Ovog momenta hoću da vjerujem da Ti to možeš učiniti”, vapio je u svom pismu Nesim. Ali Kačavende nije bilo na tuzlanskoj adresi. Među prvima zaprašio je put Bijeljine i iz Vladikinog dvora pokupio sve umjetničke vrijednosti.

Četrnaest godina kasnije, udobno smješten u novosagrađenoj rezidenciji u Bijeljini, Kačevanda jadikuje nad svojom sudbinom. Vapi za Tuzlom, jer, kako kaže, “kad bih mogao slobodno da dišem i obavljam svoju dužnost, odmah bi se vratio”. (Večernje novosti, 23. 2. 2006.) Gospodin Kačavenda priznaje da nema pravo da premješta drevno sjedište eparhije, ali to je učinio. Svjestan je da bi njegov povratak pozitivno djelovao i na povratak sunarodnika na prostor Tuzlanskog kantona, ali to ne čini. Samo zbog toga što ne zna kako bi mu bilo da prošeta Tuzlom u mantiji. Naravno, nije jednostavno prošetati tuzlanskim Korzom – valja sresti stare poznanike i ljudima pogledati u oči. Možda mu neko i kaže – kada čovjek pred Bogom nije čist, ljudi tu malo mogu učiniti. A što se tiče Tuzle – bujrum!

USPOSTAVLJANJE BALANSA:
No, njegov najveći problem je bio i ostao rat. “Oni koji prisustvuju ubistvu nevinih, a ne rizikuju svoje živote da bi to spriječili, krivi su na način koji nije adekvatno osmišljen pravno, politički ili moralno.” (Karl Jaspers) Kačavenda je cijelo vrijeme rata bio svjedok stradanja bijeljinskih Bošnjaka, zatiranja tragova o njihovom postojanju, a ni glasa nije pustio. U oblikovanju srpskog nacionalizma, uz davanje moralnog oprosta za ostvarenje svetih ciljeva, značajnu ulogu odigrala je i Srpska pravoslavna crkva, a jedan od njenih “jastrebova” je Vasilije Kačavenda. Sumirajući stavove svoje crkve prema Muslimanima, Kačavenda 1993. izjavljuje: “Mi, Srbi, vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” (Narod u vlasti politike, Evropske novosti, 4. mart 1993., str. 10)

I kada je Srpska pravoslavna crkva 1993. zatražila da se zabrani abortus, puku je poturen etnički umjesto moralnog argumenta. I tada njene stavove tumači Kačavenda. Uz podsjećanje da Srbi u Srbiji čine manje od dvije trećine stanovništva i da bi se omjer u BiH mogao još više smanjiti, on naglašava: “Ja iznad svega imam u vidu srpsku pravoslavnu ženu. Ovo će trajati sve dok Srbi u Srbiji ne postanu manjina i počnu živjeti u zemlji koja više nije njihova nacionalna država. Država će pripadati onima koji imaju najviše ljudi.” (Odbranimo svetinju života, Pravoslavlje, 1. maj 1993., str. 5)

Treba li podsjećati kako su Karadžić i Mladić za relativno kratko vrijeme balans između Srba i Bošnjaka u BiH popravili u korist prvih i kako je sličan plan Milošević, protjerivanjem Albanaca sa Kosova, pokušao realizovati u Srbiji.

Vasilije Kačavenda je sveštenicima ličnim primjerom pokazivao kako treba hrabriti i bodriti srpske sinove. Često je odlazio na ratište i blagosiljao njihova oružja. Neposredno pred oslobađanje dijela Ozrena, u manastiru Svete Trojice, u Vozući, blagoslovio je četničke jedinice rekavši: “Ja se danas iskreno osjećam kao car Lazar nekad na Kosovu. Neka vam današnje pričešće bude vozućka kosovska večera, da dobijete novu snagu i zauvijek protjerate neprijatelja…”

VLADIKA KAO SULTAN:
Koristeći svoj crkveni autoritet, odmah po dolasku u Bijeljinu, vladika Kačavenda na području svoje eparhije zavodi neobično pravilo – svaki od njegovih sveštenika morao je slati svoju ženu u njegov dvor na rad u trajanju od sedam dana. Javnost je bila šokirana ovakvom odlukom, a pravoslavni sveštenik iz sela Zagoni, Radomir Marković, koji je ujedno i diplomirani pravnik, kada je saznao o kakvoj se “ispomoći” radi, zabranio je svojoj ženi da ode. Zbog odbijanja poslušnosti vladika u Zagone šalje 30 ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana umrla, a pop izbačen na ulicu. Pravoslavni vjernici iz Zagona su protestirajući traktorima i automobilima blokirali Bijeljinu. Uzalud. Vladika je tog dana na večeri ugostio Radovana Karadžića. Da se zna ko je bog na zemlji.

POKRŠTAVANJE MUSLIMANA:
Vasilije Kačavenda je mudro prešutio i nespornu činjenicu da su njegovi sveštenici tokom rata pokrštavali bijeljinske Muslimane. Dvostruka korist: može se lijepo zaraditi, a i smanjuje se broj “Turaka” u Bijeljini. Jedan od konvertita koji je ime Ferhat promijenio u Filip je to ovako objasnio: “Ako ste izabrali da živite u Srpskoj Republici, onda morate nešto učiniti zauzvrat.” (Evropa se vraća u srednji vijek, Liljan, 15. 12. 1993., str.17) Upravo na području Kačavendine eparhije događalo se da pravoslavni sveštenici, uz kolektivna pokrštavanja po crkvama, posao razvijaju i prodajom uvjerenja o pokrštavanju onim Muslimanima koji su htjeli izbjeći progone i protjerivanja. Za takvu uslugu se plaćalo do 500 DM.

Samo u Osnovnoj školi Radojka Lakić, koja je, po dolasku Kačavende u Bijeljinu, ekspresno dobila novo ime po Svetom Savi, pokršteno je nekoliko prosvjetnih radnika (prezimena izostavljamo da bi ljude poštedjeli neprijatnosti): Omer je postao Ostoja, Mevlida – Marijana, Zekerijah – Zoran itd. itd. Što bi rekao Kačavendain portparol Neđo Pajić, predsjednik Crkvenog odbora u Bijeljini: “Nema tu ništa lošeg, ljudi su to sami htjeli i vratili se vjeri svojih pradjedova”?! Da nisu, ostali bi bez posla, a možda i bez glave na ramenu.

Ima li bolje preporuke za potencijalnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve?!

Akcija i reakcija

Obeščastio je i Jevanđelje

Beogradska Glorija početkom ove godine, pod naslovom Versaj na srpski način, objavila je reportažu-hvalospjev o vladiki Kačavendi. Na tekst je reagovao Lazar Manojlović, novinar i nezavisni intelektualac iz Bijeljine. Glorija tu reakciju nije objavila, ali je ona nekako došla do beogradske Republike koja je u cijelosti prenijela Manojlovićevo portretisanje Kačevande. Po njemu, “mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle”. Manojlović procjenjuje da je “previše zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini” i optužuje da “u svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi, vladika nije birao sredstva da stigne do cilja”. Svoje stavove Lazar Manojlović je potkrijepio slijedećim činjenicama:
- Odmah po dolasku u Bijeljinu (pobjegao je iz Tuzle i ostavio vjernike same) sa svojim crnomantijašima počinje ratnohuškački pohod, dominiraju govor mržnje i prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

- U svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto i prokleto;

- Deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština Opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

- Nije se vladika, u svojim monstrouznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihovih kuća, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika Opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpjela moždane udare i umrli. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

- Treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta SK-a jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic!). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

- Pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju, a nikad ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j… sirotinju? Njima će Bog pomoći. Amin!;

- Skupština Opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;

- Zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla počinio i zašto se boji…Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i Jevanđelje.

“Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati svecima. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović”, napisao je Lazar Manojlović.

Sinan Alić – (časopis DANI)