Poslednjih par nedelja se vucaram po lekarima. Već neko vreme me prati određeni bol i odlučila sam da to sve ispitam. I tako je sve to krenulo, jedan lekar, drugi, vađenje krvi, specijalista ovaj, specijalista onaj i na kraju CT pregled.

Za CT sam čula ranije, i znala sam da je među poslednjim krikovima tehnologije što se tiče uspostavljanja dijagnoze. Naravno čula sam i da je ogromna lista čekanja što se zakazivanja tiče. Tu sam prošla vrlo glatko jer mi je pregled bio zakazan za svega 8 dana. Srećna ja, konačno ću već znati nešto više. Osvanula je i ta sreda 25.11. i ja sam se uputila ka bolnici. Pregled je bio zakazan za pola 8 izjutra. Stižem, predajem knjižicu, sestra me proziva i odlazim u čekaonicu gde je CT.

Ubrzo sestra dolazi i donosi meni i jednoj starijoj gospođi po čašu sa nekom tečnošću. Kaže da pijemo polako gutljaj po gutljaj i ona će doći za 10 minuta. Dolazi ona, uzima naše čaše i ponovo ih vraća napunjene sa istom tom tečnošću. Ponovo govori da pijemo polako jer imamo 4 takve čaše da ispijemo. Ispijamo mi to polako i pričamo usput. Sestra dolazi i taj četvrti put i govori da je to zadnja čaša, i da će nas 10-15 minuta pošto popijemo pregledati. Inače ta tečnost je bila providna , sa malko mehurića, ali negazirana i gorka. Ništa specijalno, ali opet ne tako pitko.

Gospođu do mene prvu prozivaju i ona ulazi. Nekih 10-ak minuta je bila unutra. Prozivaju i mene. Ulazim unutra. Sestra mi kaže da se skinem u potkošulju i hulahopke i legnem. U prostoriji je bilo nekako hladno. Taj tunel za CT i još neke sprave svuda unaokolo. Sestra mi objašnjava da će mi sad staviti iglu u venu, kako bi me pripremila za drugi deo pregleda. U redu, ne bunim se ja mnogo, ali joj govorim da mi je ponekad loše kada vadim krv. Ona mi kaže da okrenem glavu i da ne gledam kako me priprema. Uradim ja tako. Namontirana ona meni u venu što je trebalo i kaže mi da stavim ruke ispod glave. Odlazi u prostoriju pored i dalje slušam uputstva lekara preko spikerfona.

Pomeraju me gore, dole, levo, desno. Mašina se uključuje i snima me, proizvodi neku buku, krajnje nelagodnu za mene. Udahni, zadrži dah, izdahni i gotov prvi deo. Sestra dolazi do mene, kaže da je prvi deo snimanja gotov, i da će mi sad uraditi kontrastno snimanje. U redu, slušam šta mi govori. Sada će mi pustiti jod kroz telo, osetiću toplotu kako mi struji telom, i jako će mi se piškiti. Ali da se ništa ne plašim jer će to vrlo kratko da traje, taj osećaj toplote, samo dok me mašina ne snimi. Malko sam se ja već tu uplašila priznajem. I priznajem da nije bilo razloga ali ipak jesam. Opet ona odlazi. Mrdaju me vamo tamo, kažu udahni i mojim telom počinje da struji jod. Osećam tu vrućinu u svakom deliću svog tela. Osećaj da mi se piški da ni ne spominjem. Izdržavam ja mirna dok me mašina snima. A vrištala bih kako je osećaj grozan. Spolja mi je ledeno, a iznutra gorim. Zaustavlja se mašina, sestra ulazi i pita me jesam li dobro. Kažem da jesam ali da osećam tu vrućinu još uvek. Ona me gleda, i ja počinjem da osećam vrućinu samo u licu i govorim joj to. Strah sam jasno videla na njenom licu i ona odlazi po doktora. U međuvremenu ja počinjem da osećam tu toplotu kako mi dolazi od grudi prema vratu. Stiže taj doktor,a meni po licu počinju da izlaze urtikarije kako ih oni stručno zovu. Crveni veliki pečati sa kao nekim plikom u sredini. I rastu sve više. On konstatuje reakciju na jod, i odlazi po svog kolegu kako bi mu potvrdio sumnje. U međuvremenu meni postaje sve gore i gore. Totalno me obuzima ta vrućina i ja počinjem da se gasim. Da, da se gasim! Baš je tako bilo. Ja ništa nisam mogla da uradim sa svojim telom. Svesna sam bila svo vreme, ali ni da mrdnem ni da zucnem. Jednostavno odlazim, nestajem, dezintegrišem se. Ne mogu vam opisati kako je užasavajući osećaj. Bespomoćna sam apsolutno, a telo mi se bori. Mislila sam da je to moj kraj. Umirem i to je to. Daju mi neke injekcije direktno u venu. Postaje mi bolje. Posle nekoliko minuta, puštaju me u hodnik, iako sam bila sama, i govore da ako mi se bilo šta dogodi, odmah dotrčim kod njih. Sela sam u čekaonicu i poslednjim atomom snage pozvala dragog da dođe. I evo opet, ista ona reakcija od malopre. Toplota svugde u telu, ne mogu da dišem, sve mi se skuplja u grlu. Sada su ona dvojica lekara pozvali trećeg kolegu sa reanimacije, i on mi je dao još neki koktel u venu. Ovaj put je bilo blaže. To nedefinisano stanje držalo me je sasvim kratko. Spuštaju me dole na hitan prijem, stavljaju na kiseonik i infuziju. I dalje mi je bilo jako loše, i strah i panika i sve skupa, oni talasi vrućine dolaze i prolaze a ja se tresem. Onda me je uhvatila i grozna mučnina, ali odmah su mi dali i lek za to u infuziju. Ležala sam tako par sati na hitnom prijemu i nisam mogla da dođem sebi nikako. Nikada mi se ovako nešto ranije nije dogodilo, niti sam pre par sati, kada sam krenula od kuće pomišljala da ovaj CT pregled za mene može biti koban. Neizmerno sam srećna jer sam još uvek tu i što pišem ovaj post!

Epilog svega je taj da sam ja dobila reakciju na jod. Sada mi u knjižici velikim crvenim slovima piše CAVE IOD! Znači alergična sam na jod. Jedina dobra okolnost, ako je tako mogu nazvati, je ta da su mi uspeli odraditi taj pregled i da sam za svoju alergiju saznala u bolnici, a ne kući dok sam stavljala sama jod na neku ranu!

Bez puno komentara, prenosimo vijest sa stranice Dnevnik.hr:

Irska katolička Crkva desetljećima je zataškavala spolno zlostavljanje djece koje su činili njezini svećenici, brinući se samo da se ne ukalja ugled Crkve i očuva crkvenu imovinu, a nimalo za zlostavljanu djecu i pravdu za žrtve, zaključci su službenog izvješća irske vlade koje u četvrtak prenose svjetske agencije.

Izvješće, nastalo nakon trogodišnje istrage i pregledavanja dotad strogo čuvanih crkvenih dokumenata, pokazalo je kako je Dublinska nadbiskupija opsesivno prikrivala sveprisutno svećeničko spolno zlostavljanje djece do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, posljedicu flagrantne zloporabe središnje uloge koju katolička crkva ima u irskom narodu. Sudac i dva odvjetnika koji su pregledali 60 tisuća dokumenata brižno čuvanih u sefovima dublinske nadbiskupije u izvješću na 720 stranica pokazuju sav užas koji su djeca desecima godina trpjela od osoba u koje su se, u tako religioznom društvu kao što je irsko, najviše uzdali. Istraga je, po izvješću, ‘jasno pokazala kako se u nadbiskupiji provodila sustavna i proračunata opačina moći i povjerenja nad bespomoćnom i nedužnom djecom’.

>> Irska: Crkva nudi 161 milijun eura zlostavljanoj djeci

‘Jedina briga Dublinske nadbiskupije glede slučajeva spolnog zlostavljanja djece, barem do sredine 1990-ih godina, bila je očuvanje tajnosti, izbjegavanje skandala, zaštita ugleda Crkve i očuvanje njezine imovine’, stoji u vladinom izvješću. ‘Svi drugi mogući razlozi za zabrinutost, među kojima i dobrobit djece i pravda za žrtve, bili su podređeni tim prioritetima’, ističe se u izvješću koje je objavilo irsko ministarstvo pravosuđa. Žrtve zlostavljanja pozdravile su objavljivanje rezultata istrage o nedjelima počinjenim nad djecom u Dublinskoj nadbiskupji, koja obuhvaća četvrtinu od ukupno četiri milijuna irskih katolika, u razdoblju od 1975. do 2004., ali i naglasili kako je pred irskim političkim i crkvenim dužnosnicima još mnogo posla u nastojanju da barem donekle kompenziraju štetu iz prošlosti.

11 svećenika osuđeno za zlostavljanje djece

Izvješće su istražitelji vladi podnijeli još u srpnju, ali je ono objavljeno tek pošto je to prošlog tjedna odobrio irski vrhovni sud, koji je uklonio neke pojedinosti kako ne bi ugrozile sudske postupke. Izvješće se bavi slučajevima 46 svećenika protiv kojih je predano 320 tužbi. Ta 46-orica su izabrana između više od 150 dublinskih svećenika povezanih sa zlostavljanjem ili silovanjem dječaka i djevojčica od 1940. nadalje. U izvješću se imenom spominje 11 svećenika koji su svi osuđeni za zlostavljanje djece. Njih 33 spominje se samo pod lažnim imenom, bez prezimena, a imena preostale dvojice iz izvješća je odstranio Vrhovni sud, smatrajući da bi im se objavom imena umanjili izgledi za pravedno suđenje. Dokumente iz strogo čuvanog arhiva istražiteljima je predao dublinski nadbiskup Diarmuid Martin, iskusni vatikanski diplomat koji je u glavni irski grad stigao 2004. sa zadaćom da se jednom za svagda obračuna sa skandalom oko spolnog zlostavljanja djece.

Među dokumentima je bilo i 5500 onih koje je Martinov prethodnik, umirovljeni kardinal Desmond Connell, čuvao zaključane u privatnom sefu dublinskog nadbiskupa. Istražitelji su u izvješću istaknuli kako su uvjereni da su 46-orica svećenika zlostavljala mnogo više od 320 djece. ‘Jedan je svećenik priznao da je seksualno zlostavljao više od 100 djece, a drugi je kazao kako je zlostavljao djecu jednom u dva tjedna tijekom 25 godina službe’, piše u izvješću u kojem se, zahvaljujući i drugim podacima, zaključuje kako je ‘potpuno jasno da je svećeničko zlostavljanje djece bilo jako raširena pojava cijelo vrijeme’. Istražno povjerenstvo utvrdilo je kako trojica dublinskih nadbiskupa – John Charles McQuaid (1940.-1972.), Dermot Ryan (1972.-1984.) i Kevin McNamara (1985.-1987.) nisu željeli policiji otkriti ništa o seksualnim nedjelima svećenika, već su skandale izbjegavali tako da su počinitelje slali stalno u druge biskupije.

Biskupi nisu bili svjesni razmjera zlostavljanja

U izvješću se odbacuje glavna teza biskupa kako nisu bili svjesni ni raširenosti spolnog zlostavljanja djece među svećenstvom ni težine nedjela. Istraga je otkrila kako je Dublinska nadbiskupija još 1987. ugovorila policu osiguranja za troškove budućih sudskih postupaka i odštetne zahtjeve. ‘Ugovaranje osiguranja čin je koji potvrđuje da se znalo za seksualno zlostavljanje djece i da se na to gledalo kao na mogući veliki novčani trošak za biskupije, što učinkovito pobija tvrdnju da su dužnosnici nadbiskupije tek mnogo poslije počeli ‘nešto slutiti’ ili da nisu bili svjesni fenomena svećenika seksualnih zlostavljača djece’, naglašava se u izvješću. I vlada je priznala krivnju za nedostatak vlastitog djelovanja u sprečavanju i otkrivanju zlodjela svećenika. ‘Bez obzira na povijesne i društvene razloge za to, vlada se, u ime države, bezrezervno i u potpunosti ispričava za svoje nesupjehe… u odnosu prema tom problemu’, kaže se u izvješću.

Ovo je već drugo izvješće u posljednjih šest mjeseci koje baca veliku mrlju na status katoličke crkve kao jednog od stupova tradicionalnog irskog društva. U svibanjskom izvješću o nekadašnjim obrtničkim školama i sirotištima koji su bili pod patronatom Crkve otkrila se mučna istina o fizičkom zlostavljanju, batinanju, grupnim silovanjima koje je provodilo svećenstvo koje je bilo na čelu tih institucija koje danas više ne postoje. Više od 12 tisuća žrtava tih institucija već je od države dobilo odštetu na ime pretrpljenog zlostavljanja pripadnika Crkve u ukupnom iznosu većem od 800 milijuna eura. (Hina)

Što reći nego čestitati Irskoj što je smogla snage, pravde, a u krajnjoj liniji i mudrosti da se upusti u raščišćavanje ovih gadarija “moralne vertikale”?

U nadi da Irska neće ostati svjetla iznimka…

U redakciju je stiglo pitanje iz naslova. Dakle interesuje nas gde se može kupiti rostfraj pousuđe nalik onima iz kojih smo jeli u obdaništu, tj. posuđe od materijala koji se koristi za sudopere i slične podloge i posude koje ne mogu i ne smeju da zarđaju?

Ako ste čuli ili videli gde ima da se kupi, napišite to ispod u komentarima.

Ivan Santo Subito Pavao II. daje povoda pričama o sebi i iz groba.

Dok je u toku proces za njegovu beatifikaciju, izlaze na vidjelo nova saznanja o ovom vještom populistu i marketinškom stručnjaku. Naime, časna sestra Tobiana Sobódka koja ga je njegovala, svjedoči o njegovoj sklonosti samokažnjavanju (flagelacija):

“Često se podvrgavao samokažnjavanju. Čule bi ga, ja i druge sestre, jer su nam sobe bile blizu njegove. Čuo bi se zvuk udaraca. Prakticirao je samokažnjavanje kada je još bio autonoman i u stanju kratati se samostalno”.

Samokažnjavanje je već samo po sebi morbozno, bilo bi još gore i u slučaju da je nastavio s tom odvratnom praksom i kada ga je i (fizičko) zdravlje napustilo.

Izgleda da časna sestra nije jedina svjedokinja – o Wojtylinoj bolesnoj sklonosti svjedoči i Emery Kabongo, njegov drugi tajnik.

“Činio bi pokoru naročito prije imenovanja novih biskupa i svećenika. Prije nego bi prenio sakramente na druge htio se pripremiti pokorom. Nisam nikada prisustvovao samokažnjavanju, no iz povjerljivih izvora znam da se tome podvrgavao”.

Izgleda da je papa imao ne samo bolestan odnos prema svome tijelu već i prema molitvi:

“Kada bi Wojtyla molio ništa ga nije smjelo ometati. Kada sam stupio u službu, objasnili su mi da, neovisno o važnosti neke vijesti, nije ga se smjelo prekidati. Za njega je molitva dolazila prije svega. Prvo je dolazio Bog, a nakon toga sve ostalo, uključujući i probleme svijeta”.

Baš dirljiv primjer mortifikacije tijela i uma

Izgleda da je njemu izlaz za sve probleme bila molitva i obraćanje vrhovnom šefu:

“Molio je kada je netko umirao: prijatelj, poznanik, žrtve nekog atentata. Molio je kada bi doznao o težini neke političke situacije u svijetu, kada bi negdje buknuo rat. Molio je kada bi imao problema, kada bi dobio lošu vijest ili imao problem koji je trebao rješiti. Išao bi u kapelu i ostao bi tamo dok ne bi rješio stvar”.

Kako se ikoji rat ili politički problem rješio molitvom – meni osobno to ostaje veliki misterij.

Da ne bi ispalo da je Wojtyla bio sebičan, molio je on i za zemlje koje je posjećivao:

“Smatrao sam da su njegove molitve bile molitve za probleme stanovništva posjećenog mjesta. Izgledalo je kao da se poistovjećuje s njima, sa njihovim patnjama. Sjećam se da je u Vilniusu molio šest sati bez prestanka.”

A konkretna pomoć od tih molitvi je…?

Izgleda da bog, unatoč bičevanju i gorljivim molitvama, nije bio baš raspoložen za pomoć. Sudeći po stanju u zemljama koje je Ivan Pavao II. posjetio (Afrika in primis) molitve i flagelacija ne služe ničemu.

Kao da nam je za tu tvrdnju trebao još jedan dokaz…

IZVOR: La Stampa

Baš kad sam mislio da mi je lijepo krenulo i da neću više imati nikakvih problema, eto novih nedaća. Do subote je bilo sve savršeno, na onih 300-tinjak kilometara koje sam napravio u prva dva tjedna nadogradio sam još 130 i zadnji trening je trebao biti polumaraton “Ivan Starek”. Nisam imao namjeru ići maksimalno, već mi je plan bio istrčati trku za 1:18-1:20, znači u intenzivnom aerobnom režimu, tj. tempu maratona. Uz 3-4 kilometra zagrijavanja i 5-6 rastrčavanja trebao sam tjedan završiti sa 160km. No problemi su se javili već u subotu iza ručka kad sam počeo šmrcati, a navečer me još zabolio trbuh. Ujutro kad sam se probudio osjećao sam se malo bolje, ali su me bolili zglobovi i jutarnji puls mi je bio prilično visok. Svi znakovi su govorili Gorane ne idi nikud, ali meni vrag nije dao mira pa sam svejedno otišao na trku. Da mi je netko od trkača koje treniram nabrojao te simptome sigurno bih mu rekao da ostane doma. Ali za mene to ne vrijedi… Glupan! Računao sam da će mi biti bolje kad dođem na svjež zrak, kad se malo zagrijem pa me probije znoj. Ali na zagrijavanju mi nije bilo bolje. Dapače, morao sam ga prekinuti nakon par minuta trkom na WC. Poslije WC-a sam ipak osjetio malo olakšanje. Kad sam se skinuo u dres osjećao sam se kao da bih mogao dobro trčati, ali me taj osjećaj napustio već nakon 3. kilometra utrke. Prvi kilometar sam prošao 3:40, noge lagane kao da nisam napravio više od 400 kilometara u 20 dana. Drugi 3:48, ali sad već osjećam Isosport kako mi se vraća iz želuca, a treći 3:49 i postaje mi zima. Nije to dobro. Usporavam na 4min/km i osjećam se sve slabije i slabije. Već nakon prolaza na 4. kilometru sam znao da je trka gotova, ali sam nastavio trčati laganim tempom da dođem do mjesta gdje smo startali, da se što prije obučem. A u tih 4-5 laganih kilometara došlo mi je par puta da stanem sa strane i da povraćam. I plačem…

Nekako sam se dovukao do auta i navukao sve što sam imao od robe na sebe. I dalje mi je bilo zima, ali nisam išao doma jer sam htio vidjeti kako će završiti utrka. Zanimalo me kako će Vegše trčati, zatim nekoliko trkača i trkačica koje treniram. I svi su išli dobro. Osim mene. Vrlo poznata priča ove godine… Robi je završio kao treći sa 1:15:00 i tako imamo ove godine u sekundu isti rezultat na polumaratonu i maratonu. Samo što sam ja svoje rezultate trčao na proljeće, a on svoje na jesen. Ništa čudno budući da su nam mnogi rekli da nas ne mogu razlikovati na nasipu dok im ne dođemo jako blizu.

Kad sam napokon došao doma, izmjerio sam temperaturu i toplomjer je pokazao 37,7. Mislio sam da je i gore. I sad se već dva dana loše osjećam, nemam temperaturu, ali me i dalje boli trbuh, šmrcam, oči mi suze. Ali mi još nije izrastao praseći nos. No više od tijela me boli duša. Jako sam nezadovoljan jer nisam uspio privesti treći tjedan kraju onako kako sam zamislio. Znam da mi tih 20-ak kilometara koje nisam napravio, na proljeće neće puno značiti. Znam da to nije smak svijeta. Ali puno bih se bolje sada osjećao da sam nakon neuspješne sezone krenuo u novu kako sam zamislio. Al nisam. Kako reče Mao Ce Tung “i noga u guzicu je korak naprijed”. Samo kad će prestat to šutiranje?! Zar nisam već dobio previše udaraca?

Health and Wellbeing tjedan na poslu. Tijekom lunchtime talka sve je frcalo od korisnih savjeta:

Ideal: Dozvolite si dovoljno vremena ujutro za budjenje i pripremu za novi dan. Kako biste izbjegli stres, odaberite vecer prije sto cete obuci iduceg dana, a u torbu, ili pored torbe, stavite sve sto ce vam biti potrebno (tu se prvenstveno misli na kljuceve, novcanik, mobitel).

Realnost: Radnim danom se alarm mog mobitela oglasi u 5.45. Niti jednom se nisam, cila i naspavana, odmah ustala iz kreveta, prerano je! Snooze je bogomdan, pregovaram s alarmom sve do trenutka kad shvatim da je vrag odnio salu…

Do radnog mjesta putujem javnim prijevozom sat i petnaest minuta, sto ukljucuje bus, vlak i dvadesetminutnu setnju od zadnje stanice vlaka do zgrade u kojoj radim. Po suncu, vjetru, kisi, snijegu. Kako do radnog mjesta stici izgledajuci koliko-toliko pristojno, tu tajnu zelim otkriti vec pune tri godine. Ja u ured umarsiram crvena u licu, kosa mi je ukovrcana, umrsena – potpuna suprotnost onom sto ljudi misle kad kazu svaka dlaka na svom mjestu Sretna je okolnost sto svi dolaze na posao kasnije od mene, tako da imam vremana otrcati u kupaonicu, pocesljati se, crvenilo u licu prodje ubrzo nakon sto sjednem za radni stol i ukljucim komp … tako zapocne novi dan.

Ideal: Ne oblacite kratke rukave i pamucne majice na posao; udobni vuneni kardigani i dzemperi su takodjer big no-no. To nam je savjetovala modna stilistica Joanne na svom predavanju u utorak.

Realnost: Kriva sam po svim tockama optuznice, jer su vuna i pamuk, hippy-looking haljine i suknje sve sto nosim na posao. Necu daleko dogurati u karijeri, dakle.

Ideal: Savjet za sve one koji se bude umorni i bez energije, te pocetkom svakog dana/tjedna svecano obecavaju da ce od danas/iduceg ponedjeljka/whatever zdravije jesti: preskocite caj i kavu, zapocnite dan rashladjenom vodom koju ste prethodno prokuhali, te iscijedite malo limuna. Odlican dnevni detox.

Realnost: Dan zapocnem cappuccinom, kojeg ugrabim na putu do posla. Buduci da iz stana izjurim u posljednji cas, zaboravim na vodu i limun. Naravno, vodu mogu prokuhati dan ranije, no tko bi se toga sjetio? Planiranje je tajna uspjeha, kazu – jednom kad naucite planitati unaprijed, kad ste pripremljeni, sve je lakse … u idealnom svijetu!

Ideal: Doruckujte! Koliko smo puta ovaj mudri savjet culi, pa zanemarili? Tipicni dorucak, poput zobene kase, muesli, tosta, soka od narance,su odlicna hrana bogata vitaminima i mineralima. Secer u njima se sporo oslobadja tako da cete kroz duze vrijeme uspjeti odrzati visoki nivo energije.

Realnost: Prosla sam kroz fazu nedoruckovanja, kad, osim cappuccina, ne bih nista u usta stavila sve do rucka. Malo sam bolja sada, odem do kantine oko deset ujutro po zdjelu zobene kase … koju pospem mjesavinom cokolade u prahu i secera! Znam, znam …

Na jednom od predavanja je speakerica postavila pitanje: Do You Speak or Eat Your Mind?

Diskusija koja je nakon tog pitanja uslijedila je nesto najkorisnije sto sam proteklog tjedna cula.

Sto to zapravo znaci to speak or eat your mind? Ljuti smo, isfrustrirani, umorni, tuzni, zabrinuti, pod stresom, iza nas je kaotican dan… znam po sebi, kad dodjem doma, radujem se opustanju uz veceru. A jesam li zaista gladna? Pa, nacjesce bas i ne! Ne u tolikoj mjeri da mi trebaju mesne okruglice uz pastu i tomato sauce u osam i pol navecer! Bezbroj je razloga zbog kojih, usprkos onom sto mi tijelo govori, ipak obilnije veceram – na primjer, znam da Anthony nema prilike pojesti nesto kuhano tijekom dana, buduci da nema kantinu na poslu, poput mene. Ili, da budem manje altruisticna, i ja se jednostavno zelim opustiti uz TV dinner… premda bi mi puno korisnije bilo, ne znam, plesati, otici na sat yoge, u teretanu, ili prosetati!

Ujutro lakse odolijevam iskusenjima. Speakerica je spomenula da mnogi na pocetku dana osjecaju potrebu za necim poput krafni, muffina, croissanta. To nam tijelo govori da nam treba energije i adrenalina za dan pred nama – medjutim, krafne su samo quick fix, i niposto najzdraviji izvor onog sto nam tijelo treba. Na srecu, meni je i malo voca ujutro dovoljno …

Kako se vi nosite sa comfort eatingom, imate li kakav dobar savjet is iskustva? Slijedite li iti jedno od gore navedenih “pravila”?

- Izvirem pomalo ovdje.  Nemam vremena za pisanje jer promatram situaciju izdaleka. Tako je najbolje.

- Izjavljujem jos jednom da je svaki tekst ovdje moj, ukoliko izvor teksta nije pomenut. Na mom pc-u postoje masa tekstova pokupljeni na interntu, pa ce tad biti recno da je izvor inetrnet. Oprostite vi meni, ne mogu sviju pamtiti.

- Napomenucu da ovo nije ni Srpski, ni Hrvatski, a vala ni Bosanski, a nije ni katolciki, ni muslimanski, ni ortodoksi  napucan blog. Ovo je blog za sve one kojima je dosta suplje price o nacionalizmu i koji zele da imaju slobodu, da rade i grade za svoju djecu. Ovaj blog je upucen onima koji vec sutra ne zele svoju djecu slati s puskom u ruci da izgube glavu. Niko nije blentaviji od nas sa Balkana i niko ne mrzi svoju djecu kao mi. Blago nama kad smo tako PLITKI, pa nam se smije cijeli i celi svijet!

Dakle, nemojte me svojatati.

Meni je puna kapa toga!

Ja hocu slobodu!

Hocu pare!

Hocu da radim i da imam!

Hocu da mi vise niko ne ispira mozak!

I necu da budem nicija zrtva!

Vozdruljak!